Učiteljica. Koja vam je prva misao kad čujete riječ “učiteljica”? Moja je veličina utjecaja. Zašto? Zato što ponekad ni svjesni nismo koliko možemo utjecati na malene glavice, oblikovati ih, postati dio njih, ali isto tako i oni mogu utjecati na nas, postati dio nas. Biti učiteljica nije bio samo moj posao, učiteljica je i dio moje osobnosti te iako ne radim više taj posao, zauvijek ću sebe smatrati učiteljicom.

Nakon jedanaest godina uspona i padova odlučila sam dati otkaz.

Odluka nije bila laka, ali jedina smislena nakon što sam u sustavu obrazovanja doživjela ono što nikad niti jedan učitelj ne bi smio doživjeti.

Često čujemo izreku kako je žena ženi vuk, a kako je kolektiv u školama uglavnom ženski, vučji sam napad osjetila na vlastitoj koži. Još je gore kad je taj „vuk“ vođa, odnosno šefica. Vođa, bio muško ili žensko, mora biti uzor, dobronamjeran, pošten i pravedan. E baš ta pravednost je nešto na što sam jako osjetljiva i to ne samo kad se tiče mene, već kad pravednost, odnosno nepravednost, dira bilo koga. U meni nepravednost budi lavicu, a boriti se za pravednost, stati na stranu slabijeg, na stranu gdje gotovo nitko ne stoji, nije lako. Nije lako, ali ja sam se usudila i stala uz tu jednu osobu, stala i borila se za pravdu i pravednost. I ne, nisam dala otkaz jer sam borbu izgubila, dala sam otkaz jer je pravo zadovoljeno, ali ne i pravda. Da je pravda zadovoljena, vođa koja je svjesno radila štetu školi i ljudima ne bi ostala u toj školi, doduše više nije u funkciji vođe, ali je i dalje dio kolektiva.

U nekim je sustavima, a takvo je i obrazovanje, puno toga nedorečeno ili dvosmisleno, pa često biva pravo zadovoljeno, ali ne i pravda.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sindikat hrvatskih učitelja (@sindikathrvatskihucitelja)

Teško sam se mirila s novonastalom situacijom, unutarnji glas mi je govorio da mogu bolje i više te sam svoju borbu za pravednost odlučila nastaviti u Sindikatu hrvatskih učitelja. Zašto baš tamo? Jer je to Sindikat koji štiti članove, štitili su i mene u mojoj borbi. Sindikat hrvatskih učitelja promiče i štiti prava i interese članova, promiče socijalnu pravdu, demokraciju, ljudska prava i slobodu. Svi smo svjesni da bi nam sustav obrazovanja morao biti bolji, a upravo Sindikat sudjeluje u kreiranju i provođenju bolje obrazovne politike, odnosno trudi se unaprijediti obrazovanje. Moj je Sindikat tim divnih ljudi koji se trude sustav obrazovanja poboljšati, trude se pomoći svim zaposlenicima škole u ostvarivanju svojih prava. Ponosna sam što sam dio takvog tima.

Moja se borba sad temelji na svakodnevnom pomaganju, svaki dan stojim na strani slabijeg i pokušam pomoći onima koji pomoć traže.

Ponekad se situacija riješi u jednom danu, kao npr. kad je krivo zaduženje učitelja pa temeljem mog prijedloga ravnatelj ispravi to zaduženje, a ponekad borba traje danima pa čak i mjesecima jer se mora pisati drugim institucijama kako bi se zaustavila nepravda. Ponekad dobijem i teške pozive gdje učiteljica nakon 20 godina rada dobiva otkaz jer je postala zbog manjeg broja upisane djece organizacijski višak. Ali nikad ne odustajem i uvijek napravim sve što je u mojoj moći kako bih pomogla jer je to smisao mog posla, moje borbe za pravdu.

Uvidjela sam kako se ona žena vuk s početka priče našla u mom životu s razlogom, ona mi je otvorila put u borbu za pravednost, put u Sindikat hrvatskih učitelja. Osjećam svrhu i smisao svog posla, osjećala sam ga i kao učiteljica te će mi zauvijek nedostajati učionica, dječji osmjesi i iskrenost učenika, ali znam da je sad moj put usmjeren u ostvarivanje boljih uvjeta obrazovanja za učenike i sve zaposlenike, usmjeren je u borbu za pravednost.

To je sad moja veličina utjecaja.

Fotografija: pexels.com

Objava nakon 11 godina rada u školi odlučila sam dati otkaz pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad je žena trudna, ljudski stavovi o tome što ona može ili ne može idu iz jedne krajnosti u drugu. Neki je tad smatraju bolesnom ženom koja ne može apsolutno ništa sama. Jednom dok sam čekala da prijeđem cestu stariji me gospodin pitao vrlo zabrinuto trebam li pomoć. Možda jer nije bilo semafora, a ja s trbuhom do zuba, u jednoj ruci vrećice s tržnice, a u drugoj ruka sina, pa je mislio da ja to neću moći. Ma tko će ga znati što je on mislio, ali u svakom slučaju ljubazno sam zahvalila na ponuđenoj pomoći i rekla mu da mogu sama. Druga „ljudska vrsta“ trudnu ženu smatra kao prijetnju njegovom opstanku pa se na nju deru ako preko cijelog reda ide ONA prva na šalter u banci, a ispred nosa im piše TRUDNICE I INVALIDI IMAJU PREDNOST! Trudnica nije invalid, ali malo razumijevanja svih ljudi u nekim situacijama ne bi škodilo. Jedni će reći: „Trudnica ne smije ovo!!“, drugi će reći: „Trudnica ne smije ono!!“. Ako je trudnoća uredna, ako nema komplikacija, možeš sve što hoćeš. Iako ne bi bilo loše kad bi se nekih „pravila“ pridržavala svaka trudnica. Nazvala sam ih DESET TRUDNIČKIH ZAPOVJEDI.

1. Lažite o terminu Ako vam je termin 15. travnja, vi rodbini, prijateljima i poznanicima recite 30. travnja (znači uvijek plus petnaest dana). Zašto? Prođe li termin, a vi još niste rodili svi će pitati „Još nisi? Pa kad ćeš? Još ste dva u jedan?“. I vjerujte, ići će vam na živce. Poštedite svoje živce, lažite i izbjegnite takva pitanja!
2. Vježbajte Prvu sam trudničku zapovijed naučila od fizioterapeutkinje Suzane Vaja na vježbama za trudnice u Pump ‘n’ Jumpu. Suzi vodi vježbe za trudnice više od petnaest godina pa to nisu samo vježbe, već i razgovori o trudnoći, a teme su raznolike, od mučnina do epiziotomije. Mene su njezine vježbe spasile jer me naučila prodisati svaki trud (toliko puta to ponovi na vježbama da „njezine“ trudnice na porodu automatski prodišu trud, ne grče se od boli) i žena zrači neopisivom pozitivom da i kad je kišni dan izađem iz dvorane okupana suncem i puna energije. Svaka bi trudnica, ako je trudnoća bez komplikacija, trebala vježbati, prilagođenim vježbama nećete nauditi bebici. Svakako idite na vježbe za trudnice jer najdivnije je što se poznanstva trudnica s vježbi pretvaraju u prava prijateljstva majki koje dijele iste brige i zadovoljstva.
3. Idite na masaže Često sam čula da trudnica ne smije na masažu. Velika laž. Smije, zapravo poželjno je, naročito ako ima jake bolove u kralježnici (a koja ih trudnica nema kad se akumuliraju kilogramčići) ili išijas koji je čest u trudnoći. Ne trpjeti bol, direktno na masažu, ali ne kod bilo koga, već kod stručnog fizioterapeuta koji je već radio s trudnicama.
4. Ponekad je dobro prihvatiti tuđu pomoć Ako ste trudni, niste invalidi, međutim ponekad je dobro prihvatiti tuđu pomoć. Zašto biste vi prali prozore kad to može muž ili svekrva. Vi odmarajte i punite baterije.
5. Kad vam se plače, plačite Ako budem puno plakala u trudnoći, plakat će puno i beba kad se rodi je najveći mit koji sam čula o trudnoći. Da je to istina, djeca bi mi 24 sata dnevno samo plakala jer je meni suza potekla i zbog uvenulog cvijeta, i zbog prolivene čaše vode, ma zbog svake sitnice. Što nije još gore suzdržavati se i potiskivati osjećaje?! Zato ako vam se plače i kad se rastajete od starih cipela, ne sramite se, plačite, uvijek se možete opravdati podivljalim hormonima.
6. Ne mora vam svatko dirati trbuh Ako sam na nešto ludila u obje trudnoće, to je onda milovanje mog trbuščića od strane drugih ljudi, nerijetko i stranaca. Zašto si netko, pogotovo netko nepoznat, uzima za pravo trljati trudnički trbuh kao Aladin lampu. Neće iz trbuha izaći dobri duh, ali bi mogao izaći neljubazni vražićak koji će vikati na sav glas ili u sebi NE DIRAJ MOJ TRBUH. Bolje, jednostavnije i provjereno učinkovitije vam je dodirnuti sugovornikov trbuh uz ljubazne riječi „I vi izgledate divno“. Svatko će odmah shvatiti poruku i maknuti ruke s vašeg trbuščića.
7. Izbjegavajte negativne ljude Sigurna sam da poznate barem jednu osobu koja uvijek, ali baš uvijek, vidi sve crno i sposobna je svojim pesimizmom isisati tuđu energiju u sekundi kao što vampir isiše žrtvinu krv. Pokušajte takve osobe zaobilaziti u širokom luku. Okružite se pozitivnim ljudima i hranite se njihovom energijom jer u trudnoći sve osjećate puno intenzivnije.
8. Educirajte se i informirajte o porodu Gotovo svi misle da je porod nešto što žena mora odraditi kako tako uz enormnu bol koju muškarac ne bi mogao izdržati. To nije točno (osim možda ovo za muškarce). Porodom žena postaje majka, donosi na svijet novo biće i to je čudesno i predivno. Žena mora biti spremna za tako velik i častan čin, nije dobro za nju ako se boji. Svakom novom informacijom hrani se vaša sigurnost, a slabi strah (što više znam manje se bojim, bar kod mene to vrijedi). Znatiželja je u ljudskoj prirodi, ali nemojte slušati usmenu predaju o strašnim porodima koja je nerijetko preuveličana. Radije odslušajte koju radionicu ili tečaj o porodu (svaki grad nešto nudi), pročitajte stručnu literaturu o prirodnim porodima. Meni su pomogle radionice (zapravo druženja) udruge Primalja i Obitelj. Pulske su primalje prošle godine osnovale savjetodavnu udrugu s ciljem educiranja trudnica i njihovih partnera o trudnoći, porodu, majčinstvu, dojenju i brizi bebe. Na radionicama se otvoreno razgovara o svemu i odgovor ćete dobiti na svako postavljeno pitanje. Osim što upoznate žene koje će biti uz vas na porodu, one svojim pričama i pozitivnim stavom prema prirodnom porodu ulijevaju budućim majkama sigurnost i mirnoću.
SUPERMAME – ISKRENO O MAJČINSTVU · E06 O doulaštvu, trudnoći, porodu i svemu što dolazi nakon poroda
9. Uživajte u pažnji Gotovo svi će vas tetošiti i stalno pitati kako ste i kako se osjećate. Bit ćete u centru pažnje i uživajte u tome jer kad rodite taj se centar seli na bebu. Tad će svi pitati kako je beba, spava li, piški li i kaki li. Rijetko tko će se sjetiti pitati kako ste vi, spavate li, stignete li piškiti i kakiti. Često ćete zbog toga plakati, a tko ne bi uz sve promjene i hormone, ali ne brinite, ponašate se sasvim normalno i nemate postporođajnu depresiju.

I zadnja, deseta, zapovijed, ali ne manje bitna glasi: SMISLITE SVOJA PRAVILA KOJIH SE VAŠI BLIŽNJI MORAJU PRIDRŽAVATI DOK STE TRUDNI JER IPAK TRUDNI STE SAMO DEVET MJESECI I IMATE PRAVO NA TAKAV LUKSUZ!

KATARINA Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod. 
Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.

Facebook: Instant Mama

Instagram: @instantmama30

Objava deset trudničkih zapovijedi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mišljena sam da mnoge žene nakon poroda nisu previše zainteresirane za intimne odnose s partnerom. I tu ne mislim tjedan-dva nakon poroda, već nakon šest tjedana kad ginekolog ustanovi da se sve vratilo u normalu (naravno da ne misli na psihu jer ona se rijetko kad vraća u normalu, misli na organe ženskog spolnog sustava). Zašto nisu zainteresirane? Dobro možda ne sve, ali većina, a onima koje jesu divim se! Reći ću vam zašto JA nisam bila zainteresirana, a vjerujem da će se mnoge prepoznati u mojim riječima.

Nakon prvog poroda ispočetka se nisam snašla u ulozi majke, odnosno nervozirala sam zbog manjka sna te mi je prvih par mjeseci prošlo u navikavanju na tu novu nimalo laku ulogu. Takva živčana, neispavana, iscrpljena ne da nisam pomišljala na sex, već mi on nije bio ni na listi budućih radnji, ma ni u planu za budućnost, ni onu dalju, a kamoli bližu. Jednostavno je moj mozak zaboravio da ta radnja uopće postoji. Osim toga bojala sam se boli jer me epiziotomija nije zaobišla, šavova tko zna koliko, dva tjedna samo ležanja, a hodanje je ličilo na pačji hod.

Odnosi nakon toga nisu dolazili u obzir ma niti da je došao George Clooney ili bilo tko drugi sa statusom najzgodnijeg.

A muž, što da vam kažem, kao i gotovo svaki, imao je razumijevanja i strpljenja prvo vrijeme, kasnije je razumijevanje ostalo, ali je pomanjkalo strpljenja. Naravno da je i odnos između nas postao napetiji jer realno, kad se nakupi napetost i zavlada negativna energija najbolje ju je razbiti intimnim odnosima. Ne zovu se bezveze intimni odnosi, partneri postaju intimniji, bliži. Nakon nekoliko mjeseci (da, baš tako dugo je čekao, a jesam vještica ) odlučila sam se opustiti. Svega je bilo samo ne i opuštenosti. Dugo vremena sam bila u grču, pod dugo mislim još mjesecima kasnije, jednostavno se nisam mogla opustiti. U mojoj glavi je postojala blokada koja je razbijena uz jako puno razgovora s mužem. Ne znam bih li ja imala toliko razumijevanja prema sebi, hm teško!

Sin je već bio veći, noću je duže spavao, majčinska je uloga bila već uhodana pa su i intimni odnosi bili bolji i redovitiji. A onda je došla druga trudnoća, a s njom i rjeđi odnosi. Ali u drugoj sam trudnoći iskusila nešto novo, trudove sam potakla seksom (više o tome možete pročitati u mom tekstu „Boli li porod“), a onda apstinencija do kontrole. Sjećam se da sam dan prije kontrole razgovarala s prijateljicom koja je rodila malo poslije mene. Smijale smo se kako niti da želimo ne znamo ni gdje ni kad bi imale odnos s mužem. Možda između dva buđenja bebe, negdje na pola puta dviju dječjih soba. Ali kad nešto stvarno želiš, nađeš i mjesto i vrijeme. Tako ih je i pronašao moj muž. Njemu za ljubav pristala sam i tad smo se počeli ponašati kao tinejdžeri koji se skrivaju od roditelja, samo što smo se mi skrivali od djece. Za nešto što smo rekli da nikad nećemo, probali smo. Čovjek se mijenja s godinama, mijenjaju se i njegove uloge u životu. Prvo budeš nečiji sin ili kćer, zatim dečko ili cura, muž/žena, otac/majka, ljubavnik/ljubavnica, djed ili baka. Muž i ja smo sad osim u ulozi oca/majke i u ulozi ljubavnik i ljubavnica. Otkrivamo se ponovno i zaljubljujemo. Probudili smo leptiriće u trbuhu, nije bilo lako, ali smo uspjeli jer smo se trudili, jer nismo odustali.

Usudite se probati nešto novo, probuditi staru strast. Probajte, nećete požaliti.

Zašto sam se odlučila podijeliti svoju intimu, progovoriti o temi koja je tabu tema?! Ne kako bih se hvalila da imam vrlo dobar intimni odnos s mužem (jeste pročitali vrlo dobar, to je četvorka, dajem nam još prostora do izvrsnog), već kako bi si majke rekle nakon što ovo pročitaju, i ne samo sebi već i partneru: VIDI, NISAM JEDINA! SA MNOM JE SVE U REDU.

Objava seks nakon poroda pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pula je maleni grad, ali je grad koji se može pohvaliti velikim ljudima koji ga čine ljepšim i boljim mjestom. Jedna od njih je i Helena Gaia Petrović, doula, trenerica taijiquana i qigonga, učiteljica yoge i plesa s preko 25 godina iskustva u holističkom radu, majka tri sina i zagovornica prirodnog poroda. Imala sam čast razgovarati s njom o njezinom radu koji ona ne doživljava kao posao, već kao poziv i način življenja.

Heleni materijalni svijet nikad nije bio jedini stvaran, njezin život od rođenja i naslijeđe prije rođenja su ezoterijska znanja i nematerijalna baština. Život ju je oduvijek vodio kroz susrete i vještine koji naizgled nemaju puno veze sa svakodnevicom, kroz metode i pravce koji su daleko od mainstreama i daleko od ove, većini uobičajene stvarnosti. Stabilno joj je uporište, i kako ona kaže najvažnije biće u životu, bila gotovo u potpunosti gluha i beskrajno tiha nona. Helena je na početku rata, tijekom raspada svega što joj je bilo blisko i znano, pokušala iznova definirati sebe i svoj put kroz ime Gaia.

Kako ste odlučili biti doula? Što vas je potaklo na to?

Odlučila sam otići na tečaj za doule kad je jedna trudnica s kojom sam radila napomenula da bi joj trebala doula. Bio je to naizgled prirodan korak nakon mog dugogodišnjeg rada s trudnicama i sa ženama u svim životnim fazama, ali ja zapravo nikada to nisam svjesno htjela. Dugo sam se opirala. Već sam izgovor „dula“, asocira me na engleski izraz“dull“, tako da, ako se baš moram tako definirati, kažem za sebe da sam doula, s punim o, kao oum. To me umiruje.

U Sloveniji sam imala i imam blisku plesnu prijateljicu posvećenu radu sa ženama nakon poroda i brizi za žene, kao i puno plesnih sestara ufuranih u taj film i sticajem okolnosti, družeći se s njima, pratila sam što i kako rade, ali taj sam njihov angažman doživljavala kao neki njihov privremen, a meni dosadan hobi.

Preokret se desio 3. siječnja 2009. godine, 3 mjeseca prije začeća mog trećeg sina Gea, kada sam odsanjala zadnji od 3 sna u kojima mi je bilo rečeno sve, cijeli tijek trudnoće, uputstva što mi je činiti i da ću roditi kod kuće sama 3. siječnja 2010.godine. Suprug i ja u kući sami. U Puli i Istri tada je to bilo nepojmljivo, a ni danas gotovo nitko ne rađa sam. Dotada sam već bila prošla i prirodni porod i orgazmički porod, i dojenja i nošenja i povezujuće roditeljstvo, sama….bez knjiga, bez plana poroda, bez suvišnih informacija. Bio je to sastavni dio mog života, nisam imala potrebe o tome pričati. Sama za sebe osjećala sam se dovoljno snažno. Porod je na fizičkom planu bio lagan, a na energetskom sam dobila informacije vrijednije od tisuću knjiga. Shvatila sam da se taj čin nije ticao samo mene i da ne mogu više sva ta iskustva držati za sebe. Nisu mi bili dani da o njima šutim. Nakon te spoznaje, otvorila sam vrata svog doma svima kojima je bilo potrebno i veoma brzo žene su počele dolaziti na pripreme za porod, na Shakti yogu i ženske krugove, ali doula nikako nisam htjela postati. Unatoč svim mojim otporima da sebe tako definiram, moje me trudnice doživljavaju kao doulu i polako sam tu ulogu počela prihvaćati.

Bavite se i Yogom, Tai Chi-om i terapeutskim plesom. Kako to sve primjenjujete u prenatalnim radionicama?

Za mene su yoga i taijiquan vještine koje bi žene trebale vježbati puno prije ili barem kao pripremu za trudnoću. Treba vremena da yoga i taiji postanu dio našeg sustava, to nije posao od nekoliko mjeseci. U trenutku kad žena zatrudni, što je učinjeno je učinjeno, no recimo da te metode mogu olakšati trudnoću i porod.

U mom radu yoga principi prožimaju sve i čak u tako kratkom roku neki aspekti yoge su primjenjivi: određene asane, vježbe disanja, različiti aspekti meditacije, vizualizacija, mantre, yoga nidra, dubinsko opuštanje….To što radim je Shakti yoga jer radim i sa ženama i s energijama, a u yogi sam od 1989.godine i učiteljica sam tantričke yoge iz Saraswati linije. Ono zapravo najbitnije kod yoge je da je kroz sustav čakri povezana sa žlijezdama s unutarnjim izlučivanjem i izvrsna je za hormonalni balans koji je zapravo ključni faktor za uspjeh prirodnog poroda.

Za hormonalnu ravnotežu koristan je i taijiquan, koji je moja bazična profesija. Kad je taiji u pitanju, ne učimo cijele forme, nego najvažnije principe taijiquana i ta kombinacija  tekućih pokreta i dubokog disanja priprema ženu za prepuštanje bujici energije na porodu. Taijiquan je cjelovito tjelesno/umno vježbanje koje gradi snagu, povećava fleksibilnost i vrlo važno, poboljšava ravnotežu: fizičku (važno za brzo mijenjajuće tijelo), psihičko (smanjuje tjeskobu i ublažava pre i postnatalna depresiju) i kao osnova svega, hormonalnu ravnotežu, koja je od najveće važnosti za prirodan i čak orgazmički porod. S obzirom da je to i borilačka vještina, dobro usvojeni principi Taijiquana dobra su zaštita za rodilju i korisni kod poroda u nepovoljnim uvjetima i nezdravom okruženju.

A što se plesa tiče, akreditirani sam TranceDance facilitator u TranceDance International i to radim od 2011.godine. U radu s trudnicama puno koristim taj ples s povezom na očima, koji sam prilagodila njima. S obzirom da su vid i svjetlost često ometajući faktor na porodu, s tom metodom naučimo isključiti sve smetnje, osvijestimo sva čula, sva unutarnja stanja i ojačamo i instinkt i intuiciju. To koristi i tijekom rizičnih trudnoća, jer plesati se može i sjedeći. Svatko se kreće u skladu sa svojim stanjem.

U svom radu s trudnicama Helena koristi i glas, pjevanje, instrumente te druge metode, a za sve to opisati Heleni bi trebala barem jedna knjiga.

Glavni joj je cilj u radu s trudnicama pripremiti ih za duboku transformaciju kroz porod, kanalizirati tu strahovito snažnu energiju u pravcu osnaženja i oslobođenja od straha i stega.

Na koji način trudnice oslobađate strahova od poroda?

Koliko god da se danas priča o porodu kao prirodnom procesu, veliča se njegova bezopasnost kao nešto što gotovo svaka žena može, ja se ne bih složila s tim. Ni nekad nisu sve žene rađale lako, a pogotovo danas ne može svaka žena niti spontano dojiti niti spontano rađati. Taj lanac je pukao prije nekoliko generacija, način života se jako udaljio od prirodnog i osim traumi zbog tog prekida, u genetskom sjećanju nosimo i traume barem 7 generacija predaka, smrti na porodu, nerođenu ili nepriznatu djecu, puno boli. Na svakom je rođenju tiho prisutna smrt, a naša civilizacija smrt prešućuje, kultura mladosti smrt ne priznaje. A što više smrt odgurujemo od sebe, strah je veći. Čak i za savršeno spremnu trudnicu, porod je poput male smrti. U jednom dužem ili kraćem veoma intenzivnom činu, zauvijek će nestati ona kakva je bila. Rodit će se i dijete i majka. Ništa više neće biti isto. Strah je zapravo prirodan, ali ne mora se nužno manifestirati kao strah.

U radu koristim sve već navedeno jer sve te vještine unutar sebe sadrže i načine za oslobađanje od straha. Od psihospiritualnih metoda koristim sve iz svoje riznice što je u trenutku potrebno, za što znam da daje rezultate. Svjesna sam na osnovu sve brojnijih rezultata da ono što radim djeluje. Suština je prisutna, a tehnike su samo oruđe. Ono može biti i zlatno, optočeno draguljima, ali u neobučenim rukama oruđe postaje oružje i zato je za uspješni kontakt koji je nužan u mom radu bitno je poštovanje. Ono je preduvjet za ljubav kao suprotnost strahu i sve što iz ljubavi proizlazi: razumijevanje, prihvaćanje, upuštanje, prepuštanje,… Moje nekadašnje trudnice, a danas mame i prijateljice, znaju o čemu pričam. Zapravo, najveći dio mog rada ne može se prenijeti riječima.

Danas prvorotkinje dolaze izvrsno informirane, sve znaju, a nikad rodile nisu. Nafilane kontradiktornim informacijama često puno pričaju ili samo sumnjičavo šute uspoređujući ono što ja pričam sa svime što su sakupile. U tim uzavrelim ekspress loncima, zgusnutom  moru koječega, bude potisnut ogroman strah. Često hodaju od jedne do druge radionice i to ih još više zbunjuje. Nekima na čelu piše sve što ih čeka, bude mi mučno gledati to znajući da će, ukoliko ne ispustimo paru na vrijeme, sve to prsnuti na porodu, ili poslije. Ali svjesna sam i svojih granica. Ponekad uspijem doprijeti do njih, ponekad ne.

Helena svakoj trudnici pristupa individualno jer ono što jednoj koristi drugoj može izazvati sasvim suprotan efekt. Tijekom pripreme na licu mjesta odlučuje koju će metodu primijeniti te sa svakom trudnicom razvija jedinstven odnos.

Helena ne pomaže samo trudnicama, već svim ženama raznih dobi.

Jednom mjesečno vodit ću radionice za žene u peri-menopauzi, ali zapravo danas najčešće vodim vikend radionice i Ženske krugove za žene svih godišta istovremeno, u Hrvatskoj i inozemstvu. Za proljetni ekvinocij vodim Shakti Yogu u Beču, za ljetni solsticij i jesenji ekvinociji međunarodni retreat u Medulinu, zadnji vikend u rujnu već četvrtu godinu za redom vodit ću Shakti yogu, a također i Trance Dance, na jednom od najvećih međunarodnih Pole dance kampova, u Puli.

Ovaj izniman razgovor Helena je završila divnim riječima kojima bi se svi MI trebali voditi: Ljubav važnija od svih dobitaka i gubitaka. Svaki trenutak ljubavi trenutak je stvaranja koji proizlazi iz odnosa, prije svega sa sobom, a potom sa svijetom s kojim stupamo u kontakt. Taj trenutak ostaje utisnut zauvijek, sve drugo će proći. Ljubav je ona kreativna iskra na raskršću svjetova koje je jedina u stanju stvarati ih, povezati ih i udahnuti im smisao. Samo Ljubav.

Facebook: Mama Gaia

                 TaiChi Pula

KATARINA @instantmama30

Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod. Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.

Facebook: Instant Mama

Objava MAMA GAIA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zamislite vrtić gdje su djeca cijeli dan vani neovisno o vremenskim uvjetima (DA, i po kiši i po snijegu, zimi i ljeti); vrtić u kojem nema onih klasičnih uglavnom plastičnih igračaka, već ih djeca izrađuju sama; vrtić u kojem djeca uče vrtlariti, kuhati, sakupljati drva za ogrjev; vrtić koji djecu uči o suživotu s prirodom. Francesca Miličević, psihologinja i certificirana dadilja, takav vrtić (odnosno obrt za obiteljsko čuvanje djece) uskoro otvara u Puli.

S obzirom na to da u Hrvatskoj ne postoji šumski vrtić gdje djeca provode čitav tjedan u šumi, već postoje samo vrtići koji periodično implementiraju programe šumske pedagogije u svoj rad, pitali smo Francesku kako je došla na ideju otvaranja šumskog vrtića.

– Oduvijek su me privlačile šuma, zemlja, priroda i znala sam da za mene nije uredski posao, no pravi preokret u meni desio se kada sam postala majka. Počela sam razmišljati o tome kakvo djetinjstvo želim svojoj djeci i shvatila kako ova sredina to ne nudi. Puno se priča o tome kako su današnja djeca razmažena, ovisna o ekranima, pretila i slično, dok s druge strane ne nudimo nikakvu alternativu. Kako da se djeca u tome snađu? Stavljamo ih u jedno potpuno umjetno konzumerističko okruženje neprimjereno ljudskoj vrsti i onda očekujemo da budu prirodni i zdravi. Pa naravno da će razviti čitav niz problema, motoričkih, intelektualnih i psiholoških. Djeca trebaju skakati, trčati, ispucati svu silnu energiju, a priroda im to nudi. Tako sam došla na ideju šumskog vrtića. Zamislila sam kontekst koji bi bio idealan za dijete i odlučila to sprovesti u djelo. Tek kasnije sam zapravo saznala za cijeli pokret šumske pedagogije, skandinavskih vrtića koji već godinama to prakticiraju i slično.

Po čemu se šumski vrtić razlikuje od ostalih vrtića?

– Ovaj šumski vrtić će se u mnogočemu razlikovati od ostalih vrtića. Osim očite razlike, a to je da ćemo cijelo vrijeme biti u šumi, broj djece je puno manji. Svaki odgajatelj moći će skrbiti o maksimalno 6 djece. Želimo stvoriti toplo obiteljsko okruženje gdje će se djeca osjećati ugodno i sigurno, baš kao doma. Još kao djevojčica dok sam šetala šumom, maštala sam o tajnom skrovištu, maloj šumskoj kućici u koju se možemo sakriti i koja će biti samo naša. Mislim da svako dijete u svojoj dubini krije sličnu potrebu da ima utočište u kojem se osjeća sigurno i prihvaćeno. Možda je to povezano s osjećajem prepuštenosti koji dijete ima u majčinoj utrobi. Zato sam odlučila uložiti poseban trud u izgradnju prekrasne šumske kućice koja će biti naša baza i utočište. Priznajem i da je sve ovo zapravo ostvarenje sna jedne djevojčice koja je svoje dane provodila upravo u toj šumi i nije ni pomišljala da će se 20 godina kasnije vratiti u sasvim novoj ulozi, kao teta u šumskom vrtiću! Izdvajamo se i po tome što će obroci biti vegetarijanski iz ekološkog uzgoja.

 Francescu smo pitali što misli kakav će biti interes roditelja za takav vrtić.

– U Istri već nekoliko godina udruga Cuvete održava jednom tjedno “šumski vrtić” i imaju sjajan odaziv. Mislim da su glavni razlozi što do sad nije zaživio šumski vrtić gdje bi djeca provodila čitav tjedan u šumi zakonske prepreke vezane uz prostorne uvjete nužne za otvaranje vrtića i opće uvjerenje da naš mentalitet ne bi prihvatio takvo što. No, ja se ne slažem s tim. Kad je nešto novo, naravno da treba vremena da se ljudi naviknu i prihvate ali to ne znači da trebamo odustati. Umjesto toga,trebamo uložiti dodatan napor kako bi informirali ljude o dobrobitima ovakvih vrtića.

Mediji su svakako zainteresirani jer u 10-ak dana su o šumskom vrtiću pisale gotovo sve lokalne i regionalne novine te je Francesca gostovala i u nekim radijskim emisijama. Evo što ona kaže o velikom interesu medija i javnosti:

– Moram priznati da sam ugodno iznenađena ovako velikim interesom medija, ali i građana. Krenula sam u realizaciju šumskog vrtića vođena isključivo srcem i vizijom o tome kakvu budućnost želim za našu djecu, a sada vidim da zapravo mnogi dijele moju viziju. Ljudi me zovu jer žele nekako sudjelovati u stvaranju, svojim radom, novčanim donacijama ili riječima podrške. Sve mi to jako puno znači. Pogotovo zato što je još puno posla pred nama. U tijeku je procedura za zakup dijela šume, uređenje većeg prostora na rubu šume i izgradnja šumske kućice. No, kako bismo uopće krenuli u izgradnju šumske kućice, trebamo skupiti novac za materijal. Do sada su nas novčano podržale tvrtke Eko Adrija i pizzerija Tivoli s donacijama od 1000 kn i na tome smo im neizmjerno zahvalni. Isto tako, tvrtke Munidacommerce i Integral commerce ponudili su donaciju u materijalu, stare daske, grede i palete. Nadamo se doći do iznosa od 20 000 kn kako bismo uspjeli izgraditi kućicu, kupiti krevetiće za djecu i izgraditi ogradu, no i najmanji iznos približit će nas cilju.

Šumskih vrtića u Njemačkoj i Skandinaviji ima mnogo, nadamo se da će tako jednog dana biti i kod nas dok Francesca skromno kaže kako njezin vrtić nije ništa inovativno, novo i jedinstveno.

– Djeca u prirodi, odnosno prirodna, slobodna i divlja djeca je nešto najizvornije, najstarije i najnormalnije što ljudski rod može zamisliti. Ne trebaju nam programi verificirani od ministarstva da bi djeca imala dozvolu boraviti u šumi, ne trebaju nam šumski pedagozi educirani na europskim učilištima da bi oči pune ljubavi budno pazile na ta mala zrela bića. Sve je to već odavno izmišljeno, i bila bih jako prepotentna da tvrdim da sam ja prva u nečemu. Osnova pedagoškog pristupa u našem vrtiću je ljubav! A sve drugo je manje važno.

Vrata svog vrtića Francesca planira otvoriti početkom proljeća. Ono što može odgoditi početak rada je završetak procedure za zakup dijela šume koja se zna odužiti i općenito administrativni dio. A kako bi Francesca ostvarila svoj dječački san i otvorila šumski vrtić možete pomoći i vi donacijom materijala (kontaktirati ju možete putem FB stranice Šumska djeca) ili novčanom donacijom na žiro račun udruge Heartface čija osnivačica i predsjednica je sama Francesca HR7223400091110788031 (PBZ).

Photo: Unsplash, privatna arhiva

KATARINA @instantmama30

Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod. Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.

Facebook: Instant Mama

Objava ŠUMSKA DJECA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Možete li zamisliti bebu bez pelena? Ono baš bez full time, znači uopće ne kupujete pelene! Sad se sigurno pitate pa gdje onda beba vrši nuždu? Pa isto gdje i mi odrasli, u WC-školjku.

elimination communication

Postoje roditelji koji prakticiraju komunikaciju oko eliminacije (engl. Elimination Communication – EC), tj. bespelenaštvo. Roditelji uz pomoć signala (da, beba kad treba piškiti ili kakati vrti se, meškolji, umiri – kako koja), svoje intuicije ili rutine (nužda nakon obroka ili spavanja) stavljaju bebu iznad WC-školjke, umivaonika ili neke posude da obavi nuždu.

Zapravo roditelj pokušava prepoznati, a zatim i odgovoriti na fiziološku potrebu svoje bebe. Bebu se na ništa ne sili. Ako mislite suprotno, probajte ju prisiliti da obavi nuždu kad vi to hoćete. Tko uspije, neka mi se javi. Bespelenaštvo nije prisila, već neverbalna (a kasnije i verbalna) komunikacija između bebe i roditelja u svrhu odgovaranja na djetetovu potrebu. Isto kao što kad je beba gladna neće vam reći „Hej ja sam gladna“, ali će zasigurno plakati. Ova je metoda u mnogim istočnim zemljama normalna, a u zapadni svijet dovela ju je Ingrid Bauer. Nakon što je bespelenaštvo prakticirala sa svojim drugim i trećim djetetom, napisala je knjigu Diaper Free: The Gentle Wisdom of Natural Infant Higien.

Postoji nekoliko vrsta EC-a: cijelo vrijeme (skroz bez pelena), dio vremena (malo koristite pelene, a malo ne) i povremeno (koristite pelene, ali bebu stavljate povremeno iznad WC-a da obavi nuždu). Bitno je da su i roditelj i bebe opušteni te da roditelju to nije opterećenje.

moje iskustvo s bespelenaštvom

Ja sam u tu avanturu krenula iznenada i neplanski. Sin je nakon početka dohrane imao problema sa stolicom. Imao je zatvor i danima se mučio. Tad je imao 7 mjeseci. Čitajući na internetu kako da mu pomognem naišla sam na tekst o bespelenaštvu. Pročitala sam ga i krenula dalje istraživati u tom smjeru te sam se učlanila u FB grupu Beba traži na WC. Nakon ohrabrenja nekoliko mama iz grupe odlučila sam pokušati. Kad se mučio sa stolicom stavlja sam ga iznad WC-a naslonjenog na mene pridržavajući ga za bedra (položaj za EC) i kroz par dana stolica se normalizirala. Vidjela sam da je njemu lakše, a ja sam bila ponosna i sretna te sam odlučila pratiti signale i za piškenje, ali uz pelenu. Često nije davao jasne signale pa sam ga stavljala na tutu po osjećaju (kad sam mislila da mu se piški) i rutinski (poslije hranjenja, nakon spavanja). Nezgoda je bilo, ali se nisam zamarala time već sam uživala u našoj komunikaciji. Kad je imao godinu dana počeo je govoriti AA AA AA za veliku nuždu i znao je čekati nekoliko minuta da nađemo WC. S 14 je mjeseci krenuo u jaslice i tad se rutina promijenila pa je neko vrijeme štrajkao, nije htio obaviti nuždu na tuti već samo u peleni, ali vremenom smo se vratili djelomičnom EC-u (part-time EC) pa je pelenu skinuo bez poteškoća s godinu i osam mjeseci.

Nedavno je jedna žena rekla mom sinu kako je on velik, a seka mala i ona piški u pelene, a on je njoj odgovorio da njegova seka piški tamo di on pere ruke! Žena je samo nejasno gledala u njega ništa ne komentirajući.

S kćerkom sam krenula kad je imala 3 dana. Ali isto part-time jer sam odlučila stavljati joj pelenu. Za bespelenaštvo nisam bila spremna, ali sam i tu opciju ostavila otvorenu, moguću. Prvih nam je dana išlo odlično, lovili smo 70% toga što po osjećaju što po signalima. A onda smo krenuli u šetnje te mi je često bilo nezgodno skidati je i stavljati u položaj da obavi nuždu pa sam odlučila da ćemo kući EC-ati, a vani kako kad. Nije bespelenaštvo opterećenje ili odricanje, već jednostavno treba posložiti prioritete. Nama odgovara EC part-time te smo se navikli na takav ritam. Ima dana kad su nezgode česte (ne daje signale, ne stignemo do WC-a), ali to je uvijek kad ima skok u razvoju, odnosno kad je fokusirana na druge stvari, kao npr. sad na puzanje.

Kao i sve, tako i bespelenaštvo ima svoje prednosti i nedostatke. Zdravlje i higijena su velike prednosti jer je dijete suho i čisto pa nema pelenskog osipa, a nuždu je zasigurno lakše obavljati čučeći ili uspravno, nego ležeći. Ako ste mislili da oko bespelenaštva ima puno više posla, varate se. Naravno da se nezgode događaju pa morate čistiti i prati pod, ali isto tako se dogodi i eksplozija u peleni kad više toga bude po odjeći nego u samoj peleni. Puno vam više treba za kupnju pelena, nego stavljanja bebe u položaj za EC. Još je jedna velika prednost, ušteda novaca, a i s ekološkog aspekta imamo samo pluseve (iz istih razloga koristimo platnene pelene, a ne jednokratne). A što kad stojite u redu u banci ili pošti, ili ste u automobilu na autocesti? Opcija je ili snađi se druže ili staviti u takvim situacijama pelenu. Zbog tog smo se nedostatka i mi odlučili za djelomično EC.

Svakako bih preporučila spremnost na čuđenje i osudu okoline, ali što vas briga. Ako mislite da je ova metoda idealna za vas, samo hrabro. Svatko želi, radi i zna najbolje za svoje dijete.

 Foto: Unsplash, privatna arhiva

KATARINA MATANOVIĆ Majka dvoje djece i učiteljica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Neustrašiva kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato je trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala je i akupunkturu pripreme za porod. Često griješi, ali trudi se iz pogreške izvući ono najbolje jer je supermama sa sto i jednom manom koja uživa u roditeljskoj brizi. @instant_mama

Objava bespelenaštvo ili odrastanje bez pelena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Plaža! More! Sunčanje! Kupanje! Moving! Događanja! Ljetooo! Obožavala sam to godišnje doba. Zašto je ova rečenica u perfektu? Zato što ga ove godine ne obožavam. Što se to dogodilo da ga sad manje volim?! Djeca, dogodila su se djeca. Već i vrapci na grani znaju da kad imaš malu djecu nema izležavanja na plaži, nema bezbrižnog kupanja i plivanja, nema sunčanja i ophođenja raznoraznih događanja.

Ljeti volim vrućinu. Lakše podnosim tople ljetne dane, nego hladne zimske. Mrzim na sebe navlačiti deset slojeva odjeće i uvijek se zimi preznojavam! Da, preznojavam se zimi, a ljeti ne. Ljeti uživam u laganim haljinicama i nikad mi nije prevruće. Ispravak, nikad mi nije bilo prevruće sve do ovog ljeta. Ne znam je li to pod utjecajem hormona ili viška kilograma (ipak sam rodila nedavno), ali znojim se kao nikada do sada. Znojim se trčeći za svojim vragolanom, znojim se dojeći sisoljubicu, znojim se ispred susjede objašnjavajući toddleru da je ružno psovati, znojim se u moru gledajući ga kako bez straha ide sam u duboko, znojim se čak i kad me eto slučajno zalije čašom vode u kafiću, ma znojim se stalno na 500 načina.

Što još volim ljeti, a to si više ne mogu priuštiti. Izležavanje na plaži i osvježenje u moru skokom s najviše stijene. Ma što volim, obožavam! Ali na takav luksuz ovo ljeto mogu zaboraviti. Plaža zbog klinaca mora biti ne stjenovita, već pristupačna. U slobodnom prijevodu to znači da se do plaže može kolicima, da je blizu plaže parking, da je plaža od malih kamenčića ili pijeska, da je ulazak u vodu hodajuć bez ikakvih zapreka, a ne moj voljeni skakajuć. Kad i pronađem takvu plažu, ona je naravno krcata, sve peškir do peškira. Mogu zaboraviti na privatnost nekadašnjih odlazaka na more kad bih na stijeni bila samo ja ili možda još pokoja duša koja odmara um i tijelo od gradske vreve. Na „dječjim“ plažama nema ni P od privatnosti, svatko se osjeća toliko slobodnim da se usudi komentirati tuđi odgoj (ma mislim kako se usudim kupati bebu od 4 mjeseca, a tek s njom zaroniti, nisam normalna), a ima i onih koji zabrinuto nude pomoć jer sam SAMA došla na plažu s dvoje djece (da mislim kako to ne mogu, ne bih ni došla).

Ljeto u gradu donosi niz događaja i ne može ti biti dosadno. Prijašnjih sam godina većinu događaja popratila, ali ovo ljeto s dvoje klinaca, po užeglom asfaltu i kroz pretrpane ulice ne mogu se probijati. Nemam živaca stalno govoriti „Oprostite samo da prođem“ jednom rukom gurajući kolica, a drugom držeć sina koji ima gumene noge koje ne znaju hodati, već samo skaču.

Živim na moru i obožavam ga. Je li luksuz živjeti na moru ne znam, ali znam da bez njega ne bih mogla. Neko ću ga vrijeme više voljeti zimi. Mislim da ću ljetno obožavanje mora stopirati par godina, bar dok klinci ne porastu, dok ih ne naučim skakati sa stijene, dok ne krenu samostalno obilaziti ljetne događaje. A do tad ću se truditi uživati na krcatim plažama i u gradskoj gužvi gledajući dječju predstavu, trudit ću se zbog tih malenih osmjehića bezbrižnog i sretnog djetinjstva.

KATARINA

Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod. 
Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.

Facebook: Instant Mama

Instagram: @instantmama30

Objava ŽIVOT NA MORU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ovu bih temu nazvala kontroverznom. Zašto? Zato što izaziva toliko burnih reakcija i onih koji su za cijepljenje i onih koji su protiv cijepljenja, burnije od Thompsonova pjevanja na dočeku Vatrenih (jer pjevanje se brzo zaboravlja i ne utječe ni na čiji život, a s cijepljenjem naravno nije tako). Ovdje neću pisati o tome trebaju li se djeca cijepiti ili ne, što ako se ne cijepe ili cijepe. Pisat ću o mukama roditelja koji se u svim današnjim informacijama o cijepljenju izgube i ne znaju što bi, a svi oni žele svojoj djeci najbolje, a mislim tko ne želi. Jedan od tih roditelja sam i ja.

Beba se cijepi već dan ili dva nakon rođenja. Nekad bi je samo cijepili bez da roditeljima išta kažu, a sad svaki roditelj treba potpisati pristanak (bar je tako u pulskom rodilištu, a trebalo bi biti u svakom). Meni, a vjerujem i mnogima, je bilo tu odluku teško donijeti. Ti kao roditelj odlučuješ za život malenog bića. To bezbrižno biće si ti stvorio, ali svejedno je to tuđi život, nije tvoj, a za to maleno stvorenje dao bi sve pa i svoj vlastiti život. Kako onda odlučiti ispravno? Kako ćeš znati je li odluka ispravna? Nikako, ne možeš znati. Netko bez problema odluči, netko prepusti odluku okolini jer baba ili susjed znaju najbolje. Ja takva nisam, ja sam control freak pa sam o cijepljenju iščitala i odgledala sve živo i neživo. Jesam li tad postala pametnija? NE! U moru silnih informacija izgubila sam kormilo. Zašto? Zato što je u tom moru informacija malo pouzdanih i provjerenih činjenica, a i takva štiva su meni, medicinskom laiku, znanstvena fantastika. Mogu vjerovati jedino stručnim ljudima – medicinarima i farmaceutima. Ali kao im vjerovati kad ni oni nisu složni oko te teme. Jedni daju argumente za, a drugi protiv pa ti sad vidi na čiju ćeš stranu stati, a jedni i drugi govore smisleno i logično. I kome vjerovati, koga slušati? Trebam li slušati one čije je dijete nakon cijepljenja dobilo autizam ili one čije je necijepljeno dijete umrlo od ospica. Da poslušam doktore koji su položili Hipokratovu zakletvu ili Građansku inicijativu protiv cijepljenja u kojoj ima i doktora. I jedni i drugi se kunu da govore istinu. Kune se i bakica s placa da je mrkvica domaća, a sinoć ju je kupila u Kauflandu. Kome vjerovati kad nitko ne preuzima odgovornost. Preuzimam je samo ja kao roditelj jer ja moram odlučiti što je ispravno. Iskreno, u ovakvim uvjetima teško je donijeti takvu odluku. Ne očekujem savjet prijateljice, mame, susjede jer teško je i nemoguće dati savjet o tuđem životu. Ali postoje stručnjaci koji bi ga trebali znati dati, ali ne zato da bi zaradili, već kako bi pomogli jer sami su se zakleli da će bolesnika štititi od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Zakleli se jesu, ali pitanje je kome!

ZAKLJUČAK: Neću vam reći jesam li svoju djecu cijepila ili ne. To nije ni važno! Važnije je da živimo u svijetu laži i kapitala gdje ljudski život nije bitan, gdje ljudski život ima cijenu. Želimo li takav život svojoj djeci? Naravno da NE! Ja im želim sretan i zdrav život pa značilo to CIJEPITI ga ili NE CIJEPITI!

KATARINA

Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod. 
Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.

Facebook: Instant Mama

Instagram: @instantmama30

Objava AH TO CIJEPLJENJE! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U istom trenu kad je gotovo cijeloj Lijepoj Našoj stalo srce dok su Vatreni zabili penal Danskoj, moje je srce stalo jer mi se beba probudila uz zvukove navijanja, a jedva sam je uspavala. Nisam neki fan nogometa i ne pratim utakmice, ponekad pogledam pokoju utakmicu više zbog društva, a ne zbog samog nogometa, ali razumijem ponos ljudi zbog nogometaša koji igraju za svoju domovinu, za svoju plaću.

Ono što ne razumijem je kako ti srce stane zbog nogometa, zbog ne tako važne stvari, sporedne stvari. Čudno je to srce. A srce majke, e ono je čudesno.

Majčino srce prvo stane kad sazna da je trudna. U istom joj trenu srcem proleti tisuću i jedno pitanje. Sljedeće zastajkivanje srca uslijedi kad vidi prve otkucaje svog malenog bića. Srce joj stane kad sazna spol, kad prvi put osjeti bebino mrdanje, a kad rodi i primi to biće u naručje srce joj prvo stane, a zatim zakuca dvjesto na sat. Od tog trena majčino srce ne kuca samo za sebe, već i za to maleno stvorenje koje u potpunosti ovisi o njoj. Majčino srce stane kod prve prehlade, viroze ili temperature, stane od brige. Stane i od sreće kod prvog osmijeha, prvog zubića, prvog koraka i prve riječi.

Majčino srce stane bezbroj puta u životu, što od sreće, što od brige. I svaki se zastoj pamti jer to čini život čarobnim i živim.

I tako dok srce stane gotovo svima u Lijepoj Našoj zbog nogometa, moje srce staje pitajući se hoće li i mojoj djeci jednog dana srce stati navijajući iz automobila njemačkih tablica s hrvatskim zastavama na prozoru. U iščekivanju nove utakmice voljela bih da cijeloj Lijepoj Našoj srce više staje zbog glavnih i za život važnih stvari, a ne zbog sporednih.

KATARINA

Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod. 
Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.

Facebook: Instant Mama

Instagram: @instantmama30

Objava ZBOG ČEGA STANE MAJČINO SRCE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svaki je roditelj uzbuđen i ponosan kad mu dijete kreće u školu. Dijete dobiva novu ulogu u životu, ulogu učenika pa je i ono uzbuđeno te se veseli velikoj promjeni u svom životu. Prije tog velikog dana mnoge roditelje muči isto pitanje – ŠTO MOJE DIJETE MORA ZNATI PRIJE POLASKA U ŠKOLU? Naravno da većina tu misli na znanje o slovima i brojevima te vještinu čitanja i pisanja. Trebaju li djeca išta od toga znati? Ja ću vam reći svoje mišljenje sa stajališta učiteljice.

Da, ja sam osim majke i učiteljica. Nemam puno radnog iskustva (svega 5 godina), ali dovoljno da mogu iznijeti svoje mišljenje o ovoj temi. Prepričat ću vam razgovor koji me potaknuo na pisanje ovoga teksta.

Prije dvije godine pišući pripreme u školi načula sam razgovor dviju mama prvašića. Bio je tek početak školske godine, možda drugi ili treći tjedan. Te su se dvije mame svakodnevno viđale u školi jer su svoje prvašiće dovodile u školu i odvodile iz nje, zapravo ne samo u školu, već u učionicu. Razgovarale su o zadaćama i tad je krenulo hvaljenje jedne mame kako njezin prvašić zna sva slova. Druga se mama hvalila kako pak njezin prvašić ne samo da zna sva slova, već on zna i čitati. Zatim su se krenule hvaliti matematikom. Jedan zna zbrajati do 10, dok drugi zna i zbrajati i oduzimati. Razgovor je probudio moju znatiželju pa sam virnula u učionicu da vidim tko su te majke. Nije bitno tko su one, već što su radile istovremeno hvaleći svoje inteligentne prvašiće. Spremale su im knjige u torbe, oblačile i zakopčavale jesenske jaknice, popravljale krivo zakopčane hlače i zavezale odvezane pertle na tenisicama. Za kraj su još na svoja leđa uprtile školsku torbu, uzele svog prvašića za ruku i bez pozdrava izašle iz škole. Razumijem da su torbe teške, ali tko ide u školu. Ponekad nesvjesno radimo invalide od vlastite djece. Tko je nas pitao je li nam torba teška dok smo je kilometar ili dva nosili do škole? Nisu nas u školu vozili roditelji, a kamoli pratili do razreda, a da ne govorim da smo si sami vadili knjige iz torbe od prvog dana.

Što mislite čije je dijete pametnije, ono koje zna slova ili ono koje zna i čitati? Je li to uopće bitno kad si ne znaju sami zavezati pertle, kad si ne znaju sami obući jakne, kad ne znaju sami spremiti torbu, kad ne znaju osnovne vještine SAMOSTALNOSTI?!

Naučite svoje dijete da prije svega bude samostalno, kulturno i ljubazno. Da samo zna otići na WC, da se samo zna obući i obuti, da dijeli s drugima i da voli pomoći drugima, da poštuje starije od sebe. Naučite ga da bude uporno i da ne posustaje na prvoj prepreci, da bude snalažljivo. Fakultete na završavaju inteligentni, već uporni i snalažljivi. A slova, brojeve, čitati i pisati naučit će u školi, neki prije, a neki kasnije, ali to ni nije bitno jer nismo svi isti i nemamo svi iste sposobnosti. Pružite svojoj djeci ljubav, pažnju i razumijevanje – to je bitnije od svog znanja ovog svijeta.

KATARINA

Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod. 
Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.

Facebook: Instant Mama

Instagram: @instantmama30

Objava TREBA LI DIJETE PISATI I ČITATI PRIJE ŠKOLE? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.