Autor: Katarina Perutina

Listamo šarene kvadratiće mreža svakodnevno, komentirajući ljepotu, djecu, postignuća i slavlja. Neki uspostavljaju lijepa prijateljstva, neki sklapaju poslove, mnoštvo reklamiranja svega i svačega, kadrova cvijeća i zelenila, skandi i eklektičnih stilova interijera, skladno odjevene dječice i nasmijanih kosatih žena. Gledamo tuđe preuređene svjetove, upakirane kao poklone u slatki štih s ponekad gorkim okusom i sjetom. Gledamo i osvrnemo se oko sebe, u svoju užurbanu svakodnevnicu masne kuhinje, razbacane dječje sobe, posla kojega često neradno obavljamo i odnosa iz kojeg bismo ponekad željeli pobjeći. Ima barem jedna kojoj prođe kroz glavu: ”joj da je meni tako, a ne ovako”. I meni je. Nekada davno. Tada mi je u jednom trenu, na vrhuncu iscrpljenosti s dvoje sasvim malene djece sinulo…stavi fokus samo na svoj život. Nema druge. Samo si ti bitna. Da…

Prije otprilike tri tjedna vozeći se s posla prema kući, na radiju su objavili vijest kako se nastava trenutno prekida i prebacuje na daljinu. Vrtići se zatvaraju. Razlog nam svima poznat. Kakva daljina? Prva misao. Tko će im tolike informacije koje naša djeca inače moraju memorirati ispričati, pokazati i objasniti? S kime će učiti i pisati zadaće kada ja i muž odemo na posao? Kome da ih uopće ostavim? Što je sa kućanstvima na selu koja nemaju informatičku infrastrukturu? Što je s obiteljima koje imaju više školaraca, vrtićanaca, hoće li stići i moći sve njih uskladiti i posvetiti im dovoljno pažnje? Vrte mi se redom misli. Dok mi jedna vesela maše između tih upitnika – ja ću im, barem nakratko, učiti i objašnjavati svijet onako kako želim da ga vide…

Sjedim u svlačionici i gledam u ženu. Skida odjeću sa sebe, otkriva šlauf na trbuhu i krupne noge. Smije se, onako raščupana, zadihana i znojna. Zatim druga, pa treća, odjednom, sve svlačimo tajice i sportske majice. Neke od nas su već izgradile mišiće, neke su jako pretile i pokušavaju skinuti višak nakupljenih kila, neke tek učvrstiti mišiće koji su izgubili tonus od godina sjedenja i nekretanja. Nema ružnih komentara, nema pogleda ispod oka i zgražanja zbog sala i celulita. Jer sve znamo zašto smo došle i koja nam je misija. Ujedinjene se zezamo, podržavamo i navijamo jedna za drugu. I onda mi najednom prođe kroz glavu misao, pa zašto se pobogu tako ne podržavamo vani, na cesti, u dućanu, na radnim mjestima, u parkovima i društvenim mrežama? Kada ste zadnji…

Postoje u životu neke gorke priče koje ne znaš kako bi shvatio, obradio i pospremio u glavi. Priče koje je teško spoznati kako su se uopće dogodile. I što da o njima misliš. Stoje tako u memoriji, ponekad naviru nanoseći ti tjeskobu. Ti ih nazad pospremiš jer su apsurdne i bolne. Jedna takva koja se smjestila u mojim sjećanjima ide otprilike ovako…. Prije nekoliko godina radila sam u jednoj službi koja je susjedna Centru za socijalnu skrb. Pogled kroz moje prozore obuhvaćao je čitavo njihovo predvorje gdje su ljudi čekali. Jednog jutro tamo je došla žena s troje malene djece. Jedno još u kolicima. Plišanci u njihovim rukama. Musavi, raščupani i gladni… ali ne hrane. Svaki puta kada bih izašla iz sobe, okružili bi me i postavljali pitanja. “Teta, možemo…

Kada sam bila skoz mlada cura, još zelena u glavi, raščupanih i bajkovitih misli, imala sam dojam da se život može unaprijed isplanirati. Kao raspored školskih sati. I da će on doista tako izgledati. Kako sam se samo prevarila. Forrest Gump kaže da je život kutija bombonijere i nikad ne znaš što te čeka unutra. Ponekad gorka, češće slatkog i ugodnog okusa. Imam troje djece….troje! Htjela sam jedno koje ne plače, spava, jede, igra se samo, pametno i sposobno. Nekoliko mjeseci nakon rođenja prve curice, ostala sam trudna. Opet?! Sve ispočetka. Taman kada sam riješila sve pelene, samostalno hranjenje i socijalizaciju, došla nam je naša treća zvjezdica. Pa kako ću ja to!? Kada sam upisivala fakultet imala sam u planu karijeru. Jedan ured, drugi, uprava, pozicije, velika primanja… Diplomirala sam…

Sjedim u plićaku i gledam zrnca pijeska na žalu. Kako ih more miluje. Godinama oblikuje. Oštre rubove brusi i pretvara u oblutke. Oblikuje li tako vrijeme i nas ljude? Ili nas ponekad lomi na komadiće rasute u vremenu i prostoru? Kažu da se ljudi s vremenom mijenjaju, povećavaju i produbljuju svijest o vlastitom postojanju i prolaznosti života. Spoznaju nove stvari, prihvaćaju neka drugačija mišljenja i perspektive. Kažu i da se upravo u ovoj eri odvija najveće duhovno buđenje čovječanstva. S druge strane, razvoj društvenih medija i njegov globalizacijski učinak podloga je za uspoređivanje naše realnosti sa životima stotinama drugih. Zavirivanje u tuđe pospremljene stanove i odjeću koja je zadnji modni krik sezone, ispunjene živote bezbrižnim osmjesima i vjetrom u kosi hrana je frustracijama i osjećaju manje vrijednosti. Kako to uopće…

Ljeto odiše posebnim mirisom. Lavanda i sol. Slobodne, vedre zvjezdane noći, zvukovi zrikavaca. Oduvijek sam voljela ljetovati na moru. Dijete sa asfalta, željno promjene, radosno iščekujući novu avanturu. Seka i ja bi danima pripremale svoje stvari. Smišljale što ćemo sve raditi. Stotinu puta isprobavale kupaće, haljinice i nove japanke. Krenuli bi malim Fiatom rano u zoru. Majka bi nas budila i snene potrpala na stražnja sjedala i ručnike za plažu koji su služili kao jastuci. Hrane kao za vojni garnizon, jedno pet “Feniks” križaljki za starog, ne previše odjeće i obavezno desetak kapa i šešira koje smo na plaži međusobno razmijenjivali. Do Plitvica je mir. Kroz Velebit kreće šou. Mama nabraja starome prodike o pretjecanju kamiona. Kako je vruće. Otvori prozor…. Ne, malo ga zatvori. Daj uspori. Sad mi je…