Listamo šarene kvadratiće mreža svakodnevno, komentirajući ljepotu, djecu, postignuća i slavlja. Neki uspostavljaju lijepa prijateljstva, neki sklapaju poslove, mnoštvo reklamiranja svega i svačega, kadrova cvijeća i zelenila, skandi i eklektičnih stilova interijera, skladno odjevene dječice i nasmijanih kosatih žena. Gledamo tuđe preuređene svjetove, upakirane kao poklone u slatki štih s ponekad gorkim okusom i sjetom. Gledamo i osvrnemo se oko sebe, u svoju užurbanu svakodnevnicu masne kuhinje, razbacane dječje sobe, posla kojega često neradno obavljamo i odnosa iz kojeg bismo ponekad željeli pobjeći. Ima barem jedna kojoj prođe kroz glavu: ”joj da je meni tako, a ne ovako”.

I meni je. Nekada davno. Tada mi je u jednom trenu, na vrhuncu iscrpljenosti s dvoje sasvim malene djece sinulo…stavi fokus samo na svoj život. Nema druge. Samo si ti bitna. Da bi mogla biti bitna onima koji te najviše trebaju. Svaka žena mora stvoriti svoj mali mikro svijet u kojem se osjeća sigurno i zadovoljno. Osjećaji koji se javljaju dok gledate te šarene kockice samo su vam jako dobar pokazatelj gdje ste. Kada pratite druge, što imaju, što postižu i rade, vi stojite i dalje na istom mjestu i stagnirate. Ako znate prepoznati i osvijestiti svoje emocije koje vam se javljaju, mogu vam pomoći da ostvarite svoje ideje i ciljeve nadahnuti drugima. Mogu vas trgnuti iz neorganiziranog kaosa, poljuljanog samopouzdanja, jednolične rutine koja vam je već dosadila, osjećaja da niste same u kolotečini nunanja i mijenjanja pelena…zavisi u kojoj ste životnoj fazi u datom trenutku i želite li nešto promijeniti. S druge strane, mogu vas baciti na samo dno ljubomore i jadi gledajući u tuđe bolje i uspješnije.

Ne morate se rano buditi ako ste večernji tip, ne morate ribati svakodnevno sve da biste bili čisti, dovoljno je pola sata svaki dan urediti po jednu prostoriju. Aktivnosti s djecom nisu mjerilo jeste li dobra, posvećena i zanimljiva mama, ja prva ne volim te sitne igre, više nas raduju šetnje po Maksimiru, treninzi u vrtu, čitanje knjiga i igre pogađanja. Lijepe ste i uređene čiste kose, s malo maskare i rumenila, u nekoliko traperica i majica, sakoa i cipela, danas tzv. “capsule wardrobe” kojom s nekoliko baznih i kvalitetnih odjevnih predmeta kombiniramo prema potrebama. Vrijedne ste i ako ne kuhate svakodnevno, ručate odleđeni saft, grah dva dana zaredom i suhi kruh ispohate za doručak ujutro. Kada stignete, makar kroz dvadesetak minuta, napravite nešto što vas veseli, što vam grije dušu. Bilo čitanje, gledanje serija s mužem, vježbanje koje vam jako dobro utječe i na psihu, feniranje kose ili uređivanje noktiju. Vas koje veseli ribanje kuhinje (a takvih žena doista ima), kud bolje, blago vama!

Dok su mi klinci bili skroz mali, nisam bila previše organizirana, jedva sam sve stizala i bila frustrirana zbog nedostatka vremena. Ali sam shvatila da nije vrijeme problem, nego moja kaotična glava u kojoj je bila konstantna bura emocija, komparacija i osjećaja zarobljenosti. Smirila sam misli i polako složila život. Shvatila sam kada sam nervozna i što me smeta. Što mi oduzima dosta vremena i kako to promijeniti. Osjećaj da nešto neću stići napraviti polako sam otpustila, jer me zaista bespotrebno okovao. Ono što ne stignem napraviti, a nije od vitalne važnosti, prebacim za sutradan. Misao Babarogu o Maji i Ivani (izmišljeni likovi, bez brige, nije nijedna od vas koja ovo čita) koje imaju blistavu bijelu kuhinju i vječno pospremljene igračke s predivnim frizurama i najnovijim kolicima zauvijek sam pospremila tamo gdje me više nikada neće naći.

Danas, iako radim osam sati dnevno i svako popodne vozim djecu na različite aktivnosti, stignem i skuhati večeru i ručak za sutra, usisati, ispeglati sav veš i još proći s njima gradivo ako vidim da negdje zapinju. Kućanske obveze sam podijelila kroz svaki dan u tjednu, nedjeljom složim meni za narednih sedam dana, subotom ujutro nabrzaka na placu kupim sve meso i povrće. Stignem i pisati ovakve tekstove i čitati raznu literaturu koja me zanima. Naravno, tu je i otac naše djece, moj suprug, bez čije pomoći bi mi bilo znatno teže, jer s djecom napravi sve zadaće i ručak nakon škole.

Na kraju bih vam rekla da vrijeme prebrzo prolazi, godine stvarno kao da lete, da bismo toliko minuta gledali kroz prozore tuđih života i osjećali se pritom loše.

Komparacije i ne-imanje veliki su izvor frustracije. Drugi nam trebaju biti samo izvor inspiracije. Ne okvir koji nam zarobljuje um. I što je još gore, stvaramo osjećaj da su naši životi prazni, neispunjeni i nedovoljno vrijedni. Svatko ima svoj životni okvir. Cvijet ne gleda druge kada treba otvoriti latice. Ne prati kada se treba okrenuti k suncu. Ne vidi tuđu ljepotu. Ono uživa u svojoj dok traje.

Sve ste vi cvjetovi vlastite ljepote, nemojte propustiti sjaj boje vaših latica.

Objava prozori u tuđi život pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije otprilike tri tjedna vozeći se s posla prema kući, na radiju su objavili vijest kako se nastava trenutno prekida i prebacuje na daljinu. Vrtići se zatvaraju. Razlog nam svima poznat. Kakva daljina? Prva misao. Tko će im tolike informacije koje naša djeca inače moraju memorirati ispričati, pokazati i objasniti? S kime će učiti i pisati zadaće kada ja i muž odemo na posao? Kome da ih uopće ostavim? Što je sa kućanstvima na selu koja nemaju informatičku infrastrukturu? Što je s obiteljima koje imaju više školaraca, vrtićanaca, hoće li stići i moći sve njih uskladiti i posvetiti im dovoljno pažnje? Vrte mi se redom misli. Dok mi jedna vesela maše između tih upitnika – ja ću im, barem nakratko, učiti i objašnjavati svijet onako kako želim da ga vide i shvate.

Mi roditelji smo ti koji odgajamo našu djecu, podižemo i puštamo u svijet. Na nama leži sva odgovornost. Ponašanje, prepoznavanje i kontrola emocija, navike i rutina, usvojenost prvih vještina, odnosi prema drugoj djeci. Međutim, da su samo roditelji dovoljni u sazrijevanju i obrazovanju, školski bi sustav bio nepotreban. A on to svakako nije. Kroz školovanje dijete puno toga dobije. To je izvor ne samo znanja već i stvaranje prijateljstva, učenje komunikacije, razvoj samostalnosti i temelj razvoja radnih navika koje im ostaju. Naravno da im i mi roditelji možemo, i trebamo prenositi znanje, međutim životni ritam, obveze i općenito funkcioniranje sustava rada i kapitalističkog sistema donio je generacije profesora usmjerenih na izučavanje svakog pojedinog područja.

Imam dva školarca, prvi i drugi razred. I jednu malenu znatiželjnu četverogodišnjakinju. Djevojčica je drugi i prilično je samostalna. Tako da sve zadano preko whats app grupe odradi bez većih poteškoća. To ne znači da ju mogu samo pustiti i ne voditi brigu o izvršenom. Učiteljica svakodnevno preko grupe šalje zadatke za domaću zadaću. To su najčešće dva predmeta plus jedan koji dopušta njihovu kreativnost poput likovnog uratka, slušanja neke skladbe iz glazbenog ili strani jezik. Sve urađeno moram prekontrolirati, ispraviti greške, poslikati i poslati mailom učiteljici – svaki dan bez iznimke. Uz redovnu školu, pohađa i osnovnu glazbenu školu, stoga se i taj dio mora odraditi kako bi došlo do napretka. Dva puta tjedno je sat klavira, te isto toliko sati solffegia gdje dobivamo zadatke koje izvršene šaljemo nazad profesoru.

Dječak je prvi razred i tek stječe navike da obveze mora izvršiti svaki dan, inače dolazi do nagomilavanja i zaostataka. Njegovi su zadaci dosta opsežniji, zahtijevaju mnogo više vremena, rada i strpljenja, kako mojeg tako i njegovog. Mailom od učiteljice dobijemo gradivo koje bi inače obradili taj dan na nastavi. Što znači da jedan dan obradimo tri predmeta, a drugi i po četiri predmeta plus vjeronauk ili strani jezik. Uz svo novo gradivo koje svaki dan moramo proći, još moraju napisati domaću zadaću iz svakog obrađenog predmeta. Kako je još uvijek u tretmanu kod logopeda, pokušavamo kako stignemo i ubaciti govorne vježbe, te vježbe vizualne percepcije. Čitanje naglas je obavezno svaki dan, najmanje 15 minuta.

I sad dolazimo do pitanja, kada to sve napraviti kada roditelji rade, kao što radim ja?

Olakotna je okolnost što su mi uveli dane dežurstva, pa sam jedan tjedan samo jednom izbivala iz kuće. Prošli sam tjedan svaki dan radila, skroz do tri popodne jer smo morali napraviti plaće za cijelu ustanovu. Suprugu sam ujutro slala poruke učiteljica, pa je on s njima napravio većinu. Ručak sam skuhala noć prije pa oko toga nisu trebali brinuti. Što nije stigao, ja bih popodne s njima dovršila. Međutim, ima dana kada kasno popodne koncentracija i pozornost nisu dovoljni da išta napišu, i tada ih jednostavno pustim. Rano ujutro dovrše zaostatke prethodnog dana. I nije dobro da po cijele dane sjede nad knjigom, niti da ih se forsira. Taman su stekli jednu rutinu, i sad odjednom, preko noći, sve se promijenilo. Mene su do neki dan svako malo pitali: “mama, hoćemo li sutra u školu?” Mogu samo zamisliti kako je kada oba roditelja rade. Gdje su djeca? I što kada i suprug ponovno krene na posao, a nastave u školi još uvijek nema? Jasno je da nemaju svi bake i djedove. Niti mogu svi stariji brinuti o djeci i pisanju zadaća.

Odgovor na sve nedoumice i upitnike leži u prilagodbi.

Učitelji jednostavno moraju shvatiti situaciju i okolnosti u kojima svaka obitelj živi i teškoće s kojima se susreće i što je najbitinije, uzeti ih u obzir. Postoje obitelji koje nemaju kompjutere niti tablete, pa se snalaze preko pametnih telefona kako god znaju. Postoje djeca kojoj treba mnogo više razumijevanja, strpljenja i objašnjavanja. I tu dolazimo do jedne velike prednosti. Što u svome domu, možemo polako, ako treba i po sto puta objasniti ono što ne razumiju. Kako ja tumačim novu cjelinu, mogu vidjeti gdje zapinju i što teško pamte pa ponoviti više puta. Nema srama od druge djece i učiteljice pa me mogu i sami pitati što im nije jasno. Kako nismo ograničeni vremenom od jednog školskog sata, imaju vremena primijetiti sve sitnice i pohvatati informacije koje možda inače uopće niti ne primijete.

Situacija u kojoj smo se svi našli doslovno preko noći ne daje nam trenutno mnogo izbora. Ali traži od nas mnogo strpljenja za naše najmanje.

Može nam pomoći da se s njima zbližimo, da im pokažemo da sve to što moraju pamtiti može biti korisno i zabavno. Pričajte im priče dok uče, o abecedi, o Zemlji, množenje i dijeljenje pretvorite u malo natjecanje i pogađanje, lektiru u čitanje priče prije spavanja… Nikada neću zaboraviti kako mi je majka prije više od dvadeset godina znala govoriti: “ma daj uči, da ti jednom tamo u društvu ne spomenu Šenou, a ti bubneš da je on portir u Rade Končaru”.

Školski je sustav sve zahtjevniji i društvo pred djecu stavlja sve veće izazove. Sada imate jedan mali tračak vremena da podignete njihove glavice, da jednom hodaju kao ponosni ljudi sa širom otvorenim vratima svijeta. Oni su malene zvjezdice koje samo čekaju da pokažu svoj sjaj. Budite uz njih da planu kao kometi i razliju svijetlost u svoju budućnost.

Objava škola na daljinu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedim u svlačionici i gledam u ženu. Skida odjeću sa sebe, otkriva šlauf na trbuhu i krupne noge. Smije se, onako raščupana, zadihana i znojna. Zatim druga, pa treća, odjednom, sve svlačimo tajice i sportske majice. Neke od nas su već izgradile mišiće, neke su jako pretile i pokušavaju skinuti višak nakupljenih kila, neke tek učvrstiti mišiće koji su izgubili tonus od godina sjedenja i nekretanja. Nema ružnih komentara, nema pogleda ispod oka i zgražanja zbog sala i celulita. Jer sve znamo zašto smo došle i koja nam je misija. Ujedinjene se zezamo, podržavamo i navijamo jedna za drugu. I onda mi najednom prođe kroz glavu misao, pa zašto se pobogu tako ne podržavamo vani, na cesti, u dućanu, na radnim mjestima, u parkovima i društvenim mrežama?

Kada ste zadnji put jednoj ženi iskreno, od srca, bez očekivanja, dali kompliment? Kada ste ga od jedne žene primili?

Prije nekoliko je mjeseci na ig profilu @supermame.hr postavljeno pitanje ženske solidarnosti i sjećam se da je bilo dosta negativnih odgovora. Što uopće znači čini žensku solidarnost? Često vidim kolutanje očima, lažno tapšanje po ramenima i ulizivanje da bi sebe prikazale u jednom pozitivnom svjetlu. Još češće „lako njoj, ona ima sve, da je meni tako…“ ne uzimajući u obzir sve okolnosti u kojima živi i što sve jedna žena zapravo u životu prolazi. Gdje je nestala, i je li doista ikada postojala? Djelomično izgorila kroz žensku emancipaciju te financijsku i poslovnu neovisnost, a djelomično se izgubila kroz sazrijevanje ega mlade nesigurne žene. Traumatizirane djevojčice iz disfunkcionalnih obitelji, odrasle bez topline obiteljskog doma često niti ne razviju empatiju da bi kasnije, kada postanu žene pokazivale razumijevanje a kamoli solidarnost.

Imam dojam da su nas roditelji, često nesvjesno, podizali kao da smo u nekakvom natjecanju s drugom djecom. Moramo biti bolje, ljepše, uspješnije, jer će nam neka druga zauzeti mjesto koje pripada nama. Kao da mjesta više nema. A mi ćemo ostati u nekom međuprostoru, u predvorju uspješnih, čekajući da jednom i mi osvanemo u prvom redu na pozornici uspješnih. Tako je ojačao ego (koji je oduvijek dio nas), kroz prosuđivanje i kritiziranje, zahvaljujući moralnoj nadmoćnosti koja se javlja kao posljedica. U našem je društvu standard promatranja pojedinca kroz različite uloge. Međuljudski odnosi tada postaju neizvorni i dehumanizirani. To znači da se čovjek gleda kroz prizmu kućanice, liječnika, direktorice, blagajnice, profesora u školi itd. Funkcije koje ljudi imaju postaju uloge identiteta. Nestaje spontanost, radost i mir. Tako ojačan, ego igra uloge iz misli da nije dovoljan i potpun, da je uvijek manje vrijedan od drugoga i zapravo živi na usporedbi čineći nas vječno nezadovoljne.

Stoga je nedostatak solidarnosti strah ega koji ju je pojeo u bitci za osjećajem vlastite vrijednosti.

Emancipacija s druge strane, s velikim očima za ostvarenjem prava i težnjom ka jednakosti, trebala je donijeti potpunost i potvrdu žene u društvu. Kažem trebala, jer ponekad imam osjećaj da je ego kroz taj proces „pojeo“ ženu. U trci za ostvarenjem na svim poljima i žongliranjem sa prezaposlenom stvarnošću, dokazivanjem tko zna kome, žene izgaraju. Paradoks je da su htjele postići jednakost spolova, a na kraju je došlo do podjela unutar njihovog. Žene koje ostaju kući s djecom etiketirane su kao podređene i potlačene jadnice. Žene koje grade svoju financijsku neovisnost i karijeru kao hladne i sebične feministice. Stvaramo međusobni jaz, istovremeno optužujući muškarce da nas ne shvaćaju i ne prihvaćaju, a same nismo solidarne jedna prema drugoj. Na podlozi frustracija, ogorčenosti i stalnim mislima kako nismo dovoljno lijepe prema zadanim kriterijima, održava se stalna odvojenost i skoro pa otuđenost među nama. Etikete i predrasude vas zarobljuju. Oduzimaju vam istinski mir i sreću u odnosima s drugima. Jačaju suprotstavljenost i antagonizam, oduzimaju suosjećanje s drugima i iskrenu podršku.

Solidarnost se rađa prvo prihvaćanjem sebe. To znači da morate imati fokus prvo na sebi samoj.

Ja recimo, volim biti doma s djecom i uživam u tome. Znam da ne privređujem kao suprug, znam da nemam karijeru, i svjesna sam tih činjenica i prihvaćam ih. Nisam ogorčena na namirisanu nafriziranu poduzetnicu koja u visokim petama ujutro ide u svoj privatni ured. Imam svoj životni tempo, imam svoje strasti i točno znam što me veseli i na čemu sve mogu biti zahvalna. Prije nekoliko mjeseci sam počela raditi, i to sam polako prihvatila i prilagodila svoju svijest novim okolnostima. I tada, kada ste zadovoljni tu gdje jeste, kada shvatite da je bitan samo vaš život i vaša obitelj na koji ste stavili fokus, bez komparacija s drugima, možete se istinski osloboditi mentalnih slika koje imate prema drugima. Solidarnost nije nestala, sakrila se u ženskoj duši, prekrivena željom da smo voljene i priznate.

Ali to je kao odraz u ogledalu, prvo se morate vi osmjehnuti da biste vidjeli osmjeh, zar ne? A one prave kučke, koje su zločeste u duši, ionako na kraju uvijek završe same.

Objava ženska (ne)solidarnost pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Što kada bih vam rekla da je majčinstvo oksimoron? Figura u kojoj su spojena dva pojma potpuno suprotnog značenja. Najveća sreća i radost u suzama i neprestanim propitkivanjem jesmo li mogle bolje. Možda jesmo, odgovara naša savjest koja se uvijek grize i nikad ne spava. Ali smo napravile uvijek ono što smo mogle, i što je za našu djecu bilo najbolje u tom trenutku. Krivnja je ponekad prevelik teret, koja nas često bespotrebno pritišće. Jer kada na istu situaciju pogledaš s odmakom vremena, shvatiš da ti prošlost može samo pomoći da popraviš sve što misliš da može biti bolje.

Ležim neku večer pored djece, čekam da zaspu. Trenirka vonja na gulaš za sutra koji još krčka na šporetu, tri kile raštike čeka da ju izrežem i spremim u zamrzivač, mokro rublje da izvjesim na štrik. I još nekoliko stavki koje sam stavila na popis u glavi, ali ove su bile prioriteti. I tada, dok ih slušam kako spokojno dišu i padaju u san, u glavi se bore moje dvije misli. Dići se i dovršiti sve što sam imala na umu ili pričekati još koju sekundu da učvrste san i smire rukice koje su me tražile da ih mazim. Da ih upamtim te sekunde jer druge su već trenutak stariji i udaljeniji od mene. Jer vrijeme leti, a oni rastu prebrzo… i znate već sva nam ta poznata promišljanja koja nam svima svakodnevno prolete glavom. A majčinstvo je upravo takvo.

Majčinstvo je borba trenutaka. Obaveza i nježnosti, igre s malenima i utrke s vremenom, grižnje savjesti i osjećaja da si wonderwoman.

Majčinstvo je vreća krivnje na leđima i suze radosti. Grč u želucu dok čekaš da dijete ozdravi i ushićenje od ponosa zbog njihovih malenih uspjeha. Osjećaji nam se izmjenjuju, ponekad dovodeći do frustracije jer je teško u tom vrtlogu uzeti predah, sjesti, pronaći trenutke mira i stvarne prisutnosti sadašnjeg trenutka. Žena rođenjem djece, više nego ikada prije ili poslije toga, i gubi i dobiva. Neke taj prijelaz i transformaciju života osjete jače i teže, s mnogo više prilagođavanja na sve nove okolnosti. Neke, s druge strane cijeli taj period prolaze s lakoćom, užitkom u prvim mjesecima bez poteškoća, suza ili velikih hormonalnih oscilacija.

Kako ih imam troje, rođenje svakog djeteta priča je za sebe. Prvo dijete definitivno je jedan od najtežih perioda, kada sam bila zbunjena, izgubljena, preplašena i sretna u istome trenutku. Imala sam veliku hormonalnu buru koja mi je doslovno ukrala neke trenutke, poteškoće s dojenjem, šavovima i iscrpljenosti od poroda. Drugo je došlo dok je prva curica bila skroz malena, pa je život uz veliku ljubav prema tim mojim patkicama postao dvostruko naporniji. A treće…ne znam (smijem se dok ovo pišem). Ona se rodila i samo rasla. Rasla od ljubavi i zagrljaja svih nas. Fizički napor u tom trenutku postaje nemjerljiv s onim otprije. I sve to prođe, kroz sreću koja nam se zrcali u očima od miline dok ih gledamo.

Pitanje je, ostavljaju li sve te neprospavane noći i strepnje posljedice? Hodaju li majke s ožiljcima na srcima i osmjehom na licu? Umornim dušama od tereta brige i ponosno uzdignutim glavama? Pored neizmjerne radosti tu se negdje, u djeliću našeg sjećanja kriju svi sirupi, molitve, inhalacije, treninzi, terapije, trčanje na termine, prijekori, zadaci i lektire, operacije i oporavci, molbe za naknade…pa tantrumi, nejedenje, nespavanje, bacanje stvari, „neću-hoću“, „moje – ne dam – daj mi“… Kriju se naši podočnjaci i naše prve bore. Obješene grudi, šlauf na trbuhu i prve sijede koje su nam kod frizera „vrijeme za mamu“, kako se to u zadnje vrijeme naziva.

Cijeli taj „paket“ s kojim mama svakodnevno hoda smatra se normalnim. Mi to možemo, jer smo mi za to biološki predodređene. Pa ne rađaju valjda muškarci djecu? Zašto onda kukamo? Kada je to sve tako „prirodno i nama svojstveno“? Zato jer je sveobuhvatno i prožimajuće. Ulazi u sve naše pore života, naš posao, nagriza naše zdravlje, i psihičko i fizičko, traži našu stalnu pažnju i preplavljuje (eng. overwhealming) nas kao osobe.

Koliko god mi vremena odvojile za sebe i svoje aktivnosti, uloga majke sjena je koja hoda uz nas kamo god mi pošle. Ona će doduše jednoga dana izblijediti, ali nikada neće sasvim nestati.

Često imam dojam da su mame ili tim „sve je super, ovo je vrhunac mog života“ ili „jadna mi majka, ne mogu više“, iz kojih samo čekaju da jedna drugoj poklopi, uzvrati ili lupi kontru (najblaže rečeno). Ali prikaz majčinstva nije niti jedno niti drugo. Već je paleta emocija sažeta u jednu ženu koja se nosi s njima kako god znade. A majci ne treba ništa drugo nego iskreno razumijevanje okolnosti i podrška. Nikada joj više nego danas, nije trebalo shvaćanje njezine uloge u kojoj se našla, kada je ona istovremeno poduzetnica, radnica, čistačica, kuharica, vozačica, učiteljica, koja vježba, zarađuje, kuha, čisti i plaća.

Društvo je ponekad doista nemilosrdno i većinom licemjerno. Tražeći kompetencije i sposobnost u sferi rada, a istovremeno lijepeći etikete i prozivajući ih. Mnogo je grupa, hashtagova i akcija na društvenim mrežama nastalo u znak potpore majčinstvu i ženi, ali je i dalje potrebno osvještavati da nismo samo inkubatori i blagajne za keš, kuharice i spremačice. Stoga pružite jedna drugoj podršku. Ne okrećite s očima jedne na drugu, otpuhujući i mrmljajući „lako njoj“…

Jer smo sve mi iste podižući nešto najvrijednije, svaka na svoj način, male duše naše Zemlje.

Objava oksimoron majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Listam Instagram ovih dana i ponekad imam dojam da je proglašeno natjecanje u kićenju, ukrašavanju i „uradi sam najljepše što znaš“. Početkom adventa označen je službeni start, da se upale lampice, vade božićne šalice i ukrasi, čarape i jeleni s rogovima. Prave se kolači, zvijezde svih dezena i boja, vijenci i sve što nas krasi ovo blagdansko razdoblje. Šibaju se slike s pohoda na Advent, razna događanja, klizališta, domjenke i zabave.

U moru storija i fotki, zapelo mi je za oko nešto o čemu moje vijuge intenzivnije mozgaju, ne bih li stvorila neki konkretni i jasniji stav po tom pitanju. Jedno pitanje koje se malo tko usudi javno izravno postaviti, promisliti i ponuditi konkretan odgovor. Ukoliko se i upita, isprva sa stavom i nadobudno, potom sramežljivo „samo sam rekla – nisam mislila ništa loše“, za odgovor se većinom koristi „tolerancija – svatko ima pravo na svoj život“ joker.

Trebaju li Božić slaviti i oni koji nisu praktični vjernici?

Božić je naime blagdan kojim kršćani obilježavaju i slave rođenje Isusa Krista. Trebaju li i oni koji ne idu u crkvu, ne krste djecu, drugim riječima ne žive vjeru kroz svoj život, slaviti taj kako većina uvijek govori, najdraži nam blagdan. Kako ja doista vjerujem u Isusa (op.a. Isusa, što značajno razlikujem od Crkve kao hijerarhijske tvorevine), i Božić prvo povezujem s njime, pa zatim sa svim ostalim popratnim sadržajem, tijekom jednog razgovora sam prozvana od bliske mi osobe licemjernom i dvoličnom. Stoga sam pokrenula sive stanice da razjasnim svoju dvojbu, i sama sa sobom raščistim imaju li i „nevjernici“ pravo okititi jelku, pjevati „Last Christmas“ i peći kolače.

Zasigurno je da se baš tog točnog datuma Isus nije doista rodio, kao i činjenica da svi običaji vezani uz sam blagdan nisu nastali odjednom, već su se stvarali i prihvaćali u raznim zemljama kroz nekoliko stoljeća, još od dalekog 4. st. u Rimu. Ali temelj slavlja upravo je njegovo rođenje u štalici, sve ono dobro što je ostavio iza sebe, a posebno njegova ljubav prema čovjeku koja nas prati već više od dvije tisuće godina. Osobno mislim da danas postoji previše dokaza da bi se činjenica njegovog postojanja i života nekoć mogla olako negirati. Prihvaćanje ili negiranje njega kao svete i božje osobe, pitanje je pak osobne percepcije, odnosno vjere.

Kako stoga objasniti činjenicu da rođenje Isusa i njegov dolazak na ovaj svijet, slave i oni kojima on možda uopće ništa ne znači. Teze o miru i ljubavi uobičajen su ali površan odgovor, iz razloga što te vrijednosti čovjek treba živjeti kroz sve dane, ne samo tih tjedan, dva kada ga društvo na to podsjeti i osvijesti. „ Mi se tada veselimo, i bitno nam je da smo svi zajedno.“ A inače niste? Hodate načmrđeni, otuđeni i okrećete glavu od drugih? Činiti dobro, radovati se i pomagati drugima, živjeti u zahvalnosti i miru vrijednosti su koje se žive cijeli život. Ne bi trebale biti korištene u marketinške i propagandne svrhe dok svijetle lampice. Međutim, kako današnji život svoj tempo konstantno ubacuje u veće brzine, a pritisak i stres nagrizaju čovjeka poput korozije, i te fraze polako zaista počinju imati smisla.

Odgovor se krije u samoj činjenici promjene. Blagdan Božića odavno nije samo rođenje malenog djetešca u štalici. Kao što i cijelo društvo evoluira kroz stoljeća, izrastao je u komercijalnu proslavu, odličan izvor zarade, priliku za okupljanje i fešte zbog slobodnih i neradnih dana. Sekularna država i renesansa društva 21. stoljeća učinili su svoje. Vjera je osobna stvar koja se skriva, izvlači van prema potrebi, ponekad predmet sprdnje, često sluga vlastitom egu, etiketa za upiranje prstom i nažalost podloga za religiju koja ne čini stvari uvijek onako kako bi trebala. A zapravo bi trebala biti ništa drugo već čista ljubav.

Božić svatko slavi onako kako ga on shvaća i doživljava.

To je danas neminovno, i jednostavno posljedica razvoja čovjekove svijesti. Isto kao što i svatko od nas svijet i realnost shvaća na svoj način, kroz vlastitu prizmu, tako i blagdan slavi prema vlastitom osjećaju. Božić danas, u svijetu kada se druženje svelo na tipkanje i ekrane, fast food i predugačko radno vrijeme, doista simbolizira priliku da svijet odahne. Da se okrenemo jedni drugima i napravimo pauzu. I zaista, kao da cijeli svijet te večeri stane, jer se njegovim rođenjem, svake godine iznova rađa i mir koji tada osjećamo u srcima. Sam je Isus govorio da ljubimo jedni druge, i barem je kroz to razdoblje njegova poruka dobila smisao i značaj.

Sretni vam blagdani i rođenje Isusovo, želim vam mir i svako dobro.

Objava božić, isus i lampice pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoje u životu neke gorke priče koje ne znaš kako bi shvatio, obradio i pospremio u glavi. Priče koje je teško spoznati kako su se uopće dogodile. I što da o njima misliš. Stoje tako u memoriji, ponekad naviru nanoseći ti tjeskobu. Ti ih nazad pospremiš jer su apsurdne i bolne. Jedna takva koja se smjestila u mojim sjećanjima ide otprilike ovako….

Prije nekoliko godina radila sam u jednoj službi koja je susjedna Centru za socijalnu skrb. Pogled kroz moje prozore obuhvaćao je čitavo njihovo predvorje gdje su ljudi čekali. Jednog jutro tamo je došla žena s troje malene djece. Jedno još u kolicima. Plišanci u njihovim rukama. Musavi, raščupani i gladni… ali ne hrane. Svaki puta kada bih izašla iz sobe, okružili bi me i postavljali pitanja. “Teta, možemo li s tobom? Teta, povedi nas.” A meni su bili toliko simpatični da sam im se samo smijala i dragala po kosicama. Majka je sjedila. I nervozno čekala. Negdje oko podneva upitala me koliko dugo mora čekati za udomljavanje jer se još jučer najavila i sve dogovorila. Nisam još uvijek shvaćala o čemu se radi pa sam rekla se još malo strpi i pričeka djelatnice.

Sve dok moje kolegice nisu rekle da je žena dovela svoju djecu na udomljavanje. I da ih ostavlja.

Nekoliko trenutaka kasnije, dok je ta rečenica odjekivala mojom glavom, djelatnici izlaze s papirima van. Žena ustaje. Djeca počinju plakati. Majka je uznemirena i odlazi prema izlazu. Dvije žene i muškarac iz Centra uzimaju djecu za rukice. Skupljaju igračke s poda. Djeca počinju vikati “mama, mama vrati se.” Majka se ne osvrće i žurnim koracima silazi stepenicama i nestaje iz vida. Plaču i viču još jače, jecajući. Odjekuje “mama” i para srce. Otimaju se, ne shvaćajući što se zbiva. I što će sada s njima biti. Djelatnici s djecom ulaze u kombi parkiran odmah ispred zgrade. Zatvaraju vrata. Odlaze. Dvije sestre i brat. Plavih očiju i kose. Raščupani, toliko topli i dragi. Gladni ljubavi i zagrljaja.

Predvorje ostaje prazno. Kolica stoje nasred, s jednom igračkom na podu. Mozak mi vrišti i odbija prihvatiti da se sve ovo zaista dogodilo. Gledala sam filmove ovakvih scenarija, ali nisam nikada pomislila da ću ga doista i doživjeti.

Suze su mi prekrile lice i ne vidim više papire. Svako malo gledala sam nazad na hodnik. Kao da čekam “delete” da sve izbriše ili “undo” da izađem van, zgrabim ženu i prodrmam joj pamet. Nisam se mogla smiriti. Niti sam ikada kasnije. Samo sam to potisnula dublje u hodnike uma i prekrila prašinom. Kroz godine sazrijevanja preodgajala sam samu sebe.

Naučila sam se da nikada nikoga ne osuđujem jer ne znam kakav čovjek život uistinu živi.

Jer ljudi žive pod fasadama. U koricama, ostavljajući nutrinu sadržaja svojoj savjesti. Tako nisam niti nju. Samo je ne mogu shvatiti. Pitam se kako njezino srce danas kuca, i budi li se ujutro s mišlju da nisu više kraj nje. Pišem ovo u nadi da ću sama doći do odgovora. Kako se to dogodi, i u kakvoj se situaciji moraš naći da bi svoju djecu, koju si pod srcem nosila, hranila, noću uspavljivala, bez osvrtanja napustila? Kojoj si birala i prala prve benkice. Pridržavala dok rade prve korake i tješila kada su plakala. Ono najmanje tek je prohodalo, a već će svijet upoznavati samo svojim očima. Kojem ih strancu daješ ženo?

Nadam se nekome tko će ih znati i htjeti od srca zagrliti i voljeti. Pomoći da odrastu u neke dobre ljude. Očuvati od svega lošega. I dati sve ono što im njihova mama nije mogla pružiti. Tužne su to sudbine, i prebolne odluke. Kao kiseo limun, ostave gorak trag u našim slatkim svakodnevnicama. Možda se jednoga dana vrati po njih, i sakupi komadiće njihovog djetinjstva u jedan novi, ljepši okvir.

Mnogo je takvih priča, i okrhnutih djetinjstava. Zbog svega ružnoga što vidim, još jače grlim svoja tri pačića, dvije sestre i njihovog brata. I zahvalim se što rastu uz mene, da im pružim svu ljubav i toplinu.

Objava dvije sestre i brat pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Listam instagram, čitam portale o majkama, djeci, odgoju i roditeljstvu. Iz svakog drugog posta, teksta, retka, doslovno vrište podrške, ohrabrenja, poklici i uzvici “nisi sama, i meni je tako!” Neki je dan nekoliko mama blogerica napravilo projekt #svalicamajcinstva dijeleći svoja iskustva kako bi ostalim majkama dale do znanja da se sve one suočavaju sa istim problemima i izazovima. Čitam te postove, kako je teško, teku suze, gore im ručkovi, smrde im pelene beba, idu van – ne idu van, skaču, igraju se, pa na kraju suznih očiju sa smiješkom na licu zaključe kako svim srcem vole svoju djecu i kako se sve to isplati. Pa se zapitah, odakle to? Ta potreba javnog iskazivanja težine nečega što je od davnina potpuno “normalno, prirodno i nama ženama svojstveno”. I onda razvučem onaj “majka-žena-ratnica” osmijeh na lice i upalim žarulju u glavi.

Svijet kakav su poznavale žene prije naglog tehnološkog razvoja i društvenih mreža više ni ne postoji.

Ondje su ostali duhovi naših mladih majki, svekrvi i baka. Živjele su u sasvim različitim okolnostima. Obavljale su potpuno drugačije poslove, a dosta žena većinom nije niti radila (moje i suprugove bake npr. nikada nisu radile). Redovno radno vrijeme nije bilo do kasno poslijepodne, kada se djeca već spremaju za večeru i ljubiš ih za laku noć. Umorna od papira, ureda i vonja gableca. Postojale su zajednice, obitelji su živjele u jednoj velikoj kući, ili u neposrednoj blizini jedna do druge, gdje su se kućanski poslovi poput kuhanja ručka, pranja suđa i veša rasporedili na više manjih zadataka koje je bilo lakše za izvršiti. Školstvo je bilo mnogo jednostavnije. Promet je bio čak i tri puta rjeđi, i klinci su se igrali doslovno na svakoj sporednoj ulici u gradu. Troškovi života bili su znatno niži.

Društveni odnosi, komunikacija i način života donijeli su nam neke sasvim nove uloge, potrebe i prepreke. Danas su mlade majke same, jer njihove još uvijek rade, ili žive daleko jer su one otišle u druge gradove i ondje osnovale svoju obitelj.

Tako same, na svojim leđima istovremeno nose svu brigu za djecu, kućanstvo te posao koji rade.

Svakodnevno nunaju bebe dok miješaju saft, doje dok ručaju jednom rukom, pitaju se imaju li dovoljno mlijeka u grudima, mole noću da sutradan padne temperatura i dijete ozdravi, spavaju sjedeći s djetetom na prsima da ono lakše diše jer se guši u kašlju. Tko ih pita mogu li? Dolaze kući s posla da bi djecu vodile na različite aktivnosti, premorene pisale i provjeravale s njima zadaće, rješavale matematiku i čitale lektiru. Tko ih pita stignu li? Dok se na štednjaku krčka ručak za sutra, one u glavi slažu što će sutradan djeci obući za školu i sebi za posao. Zbrajaju u glavi cifre koje moraju izdvojiti za račune kad ih dijete upita smije li na izlet, nove čizme ili ruksak. Tko ih pita imaju li?

Pita li ih itko, onako iskreno, BEZ PODSMJEHA? Je li to sve “prirodno i svojstveno” za jednu ženu? Odluke i izbore koje same donose u današnje doba nekada prije nije bilo moguće rješavati i donositi. Naprosto jer takve situacije koje su to zahtijevale nisu niti postojale. Danas se šalje poruka o multitasking majčinstvu u kojem moraš biti pozitivna, fit, šik, kreativna, opuštena uz primjenu sveg znanja iz kulinarstva, uređenja interijera i najnovijih modnih trendova. Uz sve to, po mogućnosti liderica i vrlo ambiciozna poduzetnica. Čak i tada bi društvo zahvaćeno hipokriticizmom i ismijavanjem pronašlo neki nedostatak pa ga prilijepilo kao etiketu robi smanjene vrijednosti.

Odgovor na pitanje s početka teksta, odakle potreba da se jasno i glasno rikne, glasi:

majčinstvo se uzima zdravo za gotovo.

Sva iscrpljenost, bol i nemoć koja prati majku u prvih nekoliko godina od poroda su desetljećima, pa i stoljećima iste, ali svijet u kojem ga ona donosi je sve zahtjevniji i kompleksniji. Podsmjesi i ego čovjeka sve su veći. Kao i potreba da se uloga majke banalizira. A upravo se dobrota čovjeka ogleda u suosjećanju i empatiji prema drugome. Postoji jedna meni predivna (indijanska) izreka koja kaže da prvo moraš hodati u nečijim mokasinama (cipelama) da bi znao tko je on i kako živi. Nikada ne znate kako tko doista živi, i u kojim uvjetima. Lako je stvoriti pretpostavke, ali je teško uistinu tuđi život shvatiti vlastitim očima.

Ljeto gospodnje 2013., vani plus 35, grudi mi pune, bolne i krvave. Beba od mjesec dana plače mi na rukama, malena od godine i pol kaka nasred tepiha dnevnog boravka. Ručak vrije i lijepi se za dno posude, iz grudi mi curi mlijeko i krv. Čelo mi je prepuno znoja, majica se lijepi za kožu, maleni vrišti. Suze mi padaju niz lice, po njemu. Malena stoji nasred boravka, ne zna što da radi. Sama sam i tiho kroz jecaj ponavljam “proći će, proći će”. Slika koja mi se i danas vraća jer je oličenje nemoći toga trenutka. Preživjela sam, troje sam ih podigla. I ne, nije bilo naporno.

Iskreno, bilo je nadljudski.

I zato, dignite i transparente ako treba, jer dižete ono najvrijednije, male duše ove Zemlje.

Objava majke novog doba pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada sam bila skoz mlada cura, još zelena u glavi, raščupanih i bajkovitih misli, imala sam dojam da se život može unaprijed isplanirati. Kao raspored školskih sati. I da će on doista tako izgledati. Kako sam se samo prevarila. Forrest Gump kaže da je život kutija bombonijere i nikad ne znaš što te čeka unutra. Ponekad gorka, češće slatkog i ugodnog okusa.

Imam troje djece….troje! Htjela sam jedno koje ne plače, spava, jede, igra se samo, pametno i sposobno. Nekoliko mjeseci nakon rođenja prve curice, ostala sam trudna. Opet?! Sve ispočetka. Taman kada sam riješila sve pelene, samostalno hranjenje i socijalizaciju, došla nam je naša treća zvjezdica. Pa kako ću ja to!?

Kada sam upisivala fakultet imala sam u planu karijeru. Jedan ured, drugi, uprava, pozicije, velika primanja… Diplomirala sam s trbuhom do zuba i rodila zaredom dvoje klinaca. Nakon drugog po redu porodiljnog dopusta, sretna i uzbuđena što ću raditi, zbog treće sam trudnoće prekinula posao i ostala na roditeljskom dopustu.

Svoje sam srce predala momku koji se potpuno razlikovao od slike dečka s kojim hoda jedna zagrebačka cura. Bez auta, stana i debelog novčanika, na pragu da to sve tek ostvari. Moj raspored života uvelike se razlikovao od imaginarne djevojačke slike u glavi.

Sve o čemu sam sanjarila raspršilo se negdje u ranim dvadesetima. Ništa od zamišljenog nisam ostvarila. Dobila sam nemjerljivo više. Jer ti svi ideali niti nisu pripadali meni.

Tek sada vidim da sam oduvijek samo htjela ljubav i dom. Htjela sam mir u glavi i puno srce. Počela sam stvarati svoj autentični “mindset” ne obazirući se na tuđe živote i uvjerenja.

Prvo, živeći i ostvarujući svoje želje shvatiš da neke od njih niti nisu bile tvoje. Bile su tuđe, kopirane, nedostatkom dovoljno jasne percepcije vlastitih. Ponekad, dok nam se ne iskristalizira što zaista želimo, kopiramo obrasce naših uzora, onih koji nam se sviđaju, kojima se divimo, misleći da ćemo tako biti sretni kao oni. Slično stajalište navodi i francuski antropolog Rene Girard, tvrdeći da tuđe želje usvajamo misleći da ćemo time postići potpunost ili unutarnje ispunjenje, kao što je postigla i ta osoba. Pitanje je jesu li oni doista zadovoljni svojim životima i postignućima?

I drugo, možemo li mi u našem životnom kontekstu biti sretni ostvarujući nešto što nije izvorno proizvod naše mašte i žudnje?

Ne možemo u potpunosti. Tuđi životi i ciljevi mogu nam poslužiti kao inspiracija i motivacija za naš put. Svaka osoba ima svoj autentični sklop uvjerenja, ideala i vrijednosti – “jedinstveni mindset” koji nas čini posebnima. Bilo da se radi o odgoju djece, vjeri, kulturi i obrazovanju, kuhanju, modi i stilu, te bilo kojim životnim vrijednostima. Jer je svatko od nas jedan jedini i neponovljiv, i mada ono što mislimo i osjećamo možemo podijeliti s drugima, u svojoj smo koži uvijek sami. Osmišljavanje vlastitih pravila koja nam pomažu da bolje funkcioniramo čini nas stručnjacima za naš vlastiti život i kreatorima naše stvarnosti.

Drugo, život donosi na naše puteve događaje koji nam nisu uvijek ugodni i poznati. Bacaju nas van naše zone komfora. Izvlače iz nas dotada nepoznatu snagu i emocije, a mozak boreći se za opstanak vrišti da se sakrijemo dok opasnost ne prođe. Tu nastupa pozitivno razmišljanje koje je danas već toliko izbanalizirano, ismijavano i u svojoj srži često neshvaćeno.

Fokus na sve ono što je dobro i što vrijedi daje nam snagu i sposobnost da lakše i brže dođemo do rješenja problema.

Prihvaćajući situacije koje se pojavljuju iznenada, neplanirano i ponekad neugodno, automatski mozgu šaljemo signal da ju kontroliramo dok tražimo rješenje te smanjujemo razinu stresa i napetosti. Prihvaćanje ne znači da se letargično mirimo s nedaćama koje su nas snašle i kukamo u jadu i čemeru. Time jednostavno stvaramo mjesto za sve ono dobro što će tek doći kada se prestanemo baviti onime što ne želimo.

Treće, ponekad djelujući iz straha od neuspjeha, poruge i odbacivanja, neka djelovanja i postupke sabotiramo u startu, dok su još ideja u našim glavama. Ako se oni ipak ostvare u našoj realnosti, zabrinuto treperimo hoćemo li biti sposobni i dovoljno kompetentni za njihovu provedbu. Kada sam ostala trudna drugi put, imala sam još bebu na prsima. Plus na testu me doslovno paralizirao. Stajala sam u kupaonici, držeći ga u rukama s nesvjesticom pred očima. Samo iz jednog jedinog razloga. Hoću li moći podizati drugo dijete dok nisam sigurna mogu li uopće izaći na kraj s prvim? Unaprijed stvaramo pretpostavke dok se još budućnost nije niti ostvarila. Naše sposobnosti, pogotovo snaga žene, ima nestvarne granice i kapacitete, stoga je nužno da se ta činjenica osvijesti kada nas ponekad obuzme strah i sumnja od novog i nepoznatog.

“Život je jako jednostavan, mi smo ti koji ga činimo vrlo kompliciranim”, izreka je Konfucija.

Ostvarujući planove korak po korak, podižemo slagalicu života uvijek težeći da je u skladu s nama samima. Znači da se mi pritom osjećamo dobro, uzbuđeno i ispunjeno. Tada znamo da smo na pravom putu. Slagalica ne završava jedan određen trenutak u vremenu, taj put traje sve do našeg zadnjeg daha, zato smo i živi. Malim koracima je gradite i živite velike snove.

Objava slagalica života pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedim u plićaku i gledam zrnca pijeska na žalu. Kako ih more miluje. Godinama oblikuje. Oštre rubove brusi i pretvara u oblutke. Oblikuje li tako vrijeme i nas ljude? Ili nas ponekad lomi na komadiće rasute u vremenu i prostoru? Kažu da se ljudi s vremenom mijenjaju, povećavaju i produbljuju svijest o vlastitom postojanju i prolaznosti života. Spoznaju nove stvari, prihvaćaju neka drugačija mišljenja i perspektive. Kažu i da se upravo u ovoj eri odvija najveće duhovno buđenje čovječanstva. S druge strane, razvoj društvenih medija i njegov globalizacijski učinak podloga je za uspoređivanje naše realnosti sa životima stotinama drugih. Zavirivanje u tuđe pospremljene stanove i odjeću koja je zadnji modni krik sezone, ispunjene živote bezbrižnim osmjesima i vjetrom u kosi hrana je frustracijama i osjećaju manje vrijednosti. Kako to uopće nastane? Ta žudnja za tuđim boljim? Idejom da je tuđe nasmijano ispeglano uistinu i sretnije?

Nastane već od prvog našeg udaha. Odgoj i sazrijevanje jedan su od najmoćnijih procesa čovječanstva. Biće rođeno da osjeti i doživi iskustva kreće u svoju najvažniju pustolovinu vođeno unutarnjim osjetilima i emocijama. Roditelji s vremenom pokušavajući odgojiti dijete, naravno želeći mu sve najbolje, usmjeravaju  njegovu osobnost u neki njihov zamišljen “kalup”. Iz straha, želeći djetetu budućnost skrojenu prema odavno utvrđenim pravilima i standardima, odgajaju se djeca da budu “netko i nešto”. Upravo taj fazon dovodi do toga da ljudi rade poslove koje ne vole, što postoje brakovi koji ne funkcioniraju, prijateljstva koja to nisu i namrštena, umorna lica. Djeca stasaju u ljude koji su skrojeni prema tuđim mjerama. S godinama postaju isfrustrirani i ogorčeni jer su izgubljeni u tuđim snovima i idejama.

Mala bića mali su ljudi koji imaju svoje želje i ideje. Sazrijevanjem, neki prije neki kasnije, steknu predodžbu što žele u životu. Mi roditelji smo njihova “mudra sova”. Zvuči pomalo smiješno, ali naše životno iskustvo samo im je oslonac i zvijezda vodilja. Uporno nametanje naše vizije kako bi nešto trebalo biti i pametovanje kako se živi život rezultira kontra efektom. Autoritet vodi daljnjem odvajanju i zahlađenju odnosa roditelj – dijete, a kasnije okrivljavanju roditelja za razne poteškoće i situacije koje se u budućnosti razvijaju. Što ste stvorili više očekivanja kako bi se njihov život trebao razvijati, to ste više u svome umu, jačajući vlastiti ego, umjesto da ste prisutni uz njih, dajući im potpunu pažnju. Mnoga djeca odrastajući razvijaju ljutnju i zamjeranje prema svojim roditeljima. Dijete traži roditelja kao ljudsko biće, ne kao izvršitelja uloge. Djelovanje, dakle obavljanje funkcije roditelja djetetu nikada nije dovoljno ako nema budne pažnje – čiste prisutnosti roditelja. Jer kada postoji istinska prisutnost roditelja, makar sat, dva kroz dan, ono pažnju ne traži iz drugih izvora i osjeća se ispunjeno.

Za kvalitetan međuodnos i sazrijevanje djeteta neophodan je konstantan balans između očuvanja njegovog karaktera, našeg života kao njima savršenog primjera i ogledala, te nevidljive ruke koja čeka da ga uhvati i ponovno podigne kada postane preteško ili nejasno kamo dalje.

Godinama, podižući djecu, odrasli se osvrću oko sebe razmišljajući što će reći i kako će se ponašati da bi se svidjeli drugima. Postupke prilagođavaju društvu da bi se barem nakratko kroz potvrdu drugih osjećali bolje. Kako su roditelji najvažnija i temeljna odgojna figura, taj se obrazac prenosi na njih, a nažalost i na sljedeće naraštaje. Tako nastaje “generacijsko ogledalo”. Majka na dijete prenosi svoje obrasce ponašanja koji zbog zatomljavanja stvarnih želja i snova izgaraju i proizvode nezadovoljstvo, a kasnije tijekom života nameće osjećaj krivnje zbog nemogućnosti vlastitog ostvarenja. Dijete osjećajući krivnju i misleći da je upravo zbog njih roditelj nesretan donosi izbore koji možda nisu njegov istinski poziv. Frustracija se prenosi i živi dalje. Začarani krug.

Duboko nezadovoljni i neispunjeni uspoređujemo se s drugima. Tragajući za svojom vrijednošću. Aplauzom da smo dobri, da smo predivni, da smo i mi dio društva.

Mjerenje, komparacije i nesvjesnost ljepote vlastite stvarnosti kradljivci su naše sreće. Čekajući da nas netko primjeti i pohvali, ne uviđajući vlastite sposobnosti i kompetencije, živimo u “stand by-u” nesvjesni sadašnjeg trenutka koji je jedan i neponovljiv.

Gledajući tuđe živote i iskustva umjesto proživljavajući i obogaćujući život svojima, vrijeme nepovratno prolazi mimo nas.

Prvo, osvijestite da je život kreiran prema tuđim mjerama preskup. Gubite svoju autentičnost i ono što vi zaista jeste. Izgubljeni, s navršenih pedeset, šezdeset godina, pitat ćete se gdje ste bili i što ste pobogu radili. Hodali umorni, nenasmijani i načmrđeni u tuđim sjenama. Prihvatite i zavolite svoje specifičnosti. Osobine koje vas čine takvima kakvi jeste, po čemu vas ljudi pamte. Postoji paradoks da svi žele biti posebni i upečatljivi, a gradovima hodaju “copy – paste” žene i djevojke. Svijet već ima stotine “bodygoals” i “hairgoals”, putovanja u vrhunskim badićima s koktelima na pješčanim plažama i guzice koje vrište u teretanama. Majki koje sa savršenim loknama do koljena i trepavicama k’o metlama jednom rukom nunaju dok drugom drže najnoviju torbu ispred taman oprane “mečke”. Taj isti medij nema tebe kao unikatno biće s jedinstvenim životnim iskustvima, da pokažeš samo svoj neravan i iskren osmijeh, kuštravu kosu i šlaufove na trbuhu kojeg nisi stigla usuknuti. Jer si baš ti nekome inspiracija, i čeka te ko ozeblo sunce da pomisli “ma vidi ove, ajme kuha maloj isti čušpajz ko’i ja”.

Živeći tako zadovoljan i sretan život svojoj djeci zrcalite realnost kakvu želite da i oni žive. Ljubav prema poslu, prema partneru, prema sadašnjosti u kojoj jeste neopterećeni događajima koji su iza vas te budućnosti koja još nije niti došla, slike su djeci života vrijednog življenja.

Od malih nogu osvijestite ih da su oni sami čisti potencijal spreman na lansiranje. Kroz sportove, čitanje slikovnica i priča, crtanje i slikanje, igranje raznih igara i družeći se općenito s drugom djecom otkrivaju preferencije i strasti. Njihova urođena znatiželja i pitanja o svemu i svačemu plodno su tlo za razvoj mašte, kreativnosti i percepcije svijeta koji ih okružuje. Kada jednom steknu samopouzdanje i osvijeste sve svoje talente, život neće prolaziti mimo njih nego će znati uživati i iskoristiti svaki trenutak. I zapamtite: “We are born to be real, not to be perfect”.

Objava kradljivci sreće pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljeto odiše posebnim mirisom. Lavanda i sol. Slobodne, vedre zvjezdane noći, zvukovi zrikavaca. Oduvijek sam voljela ljetovati na moru. Dijete sa asfalta, željno promjene, radosno iščekujući novu avanturu. Seka i ja bi danima pripremale svoje stvari. Smišljale što ćemo sve raditi. Stotinu puta isprobavale kupaće, haljinice i nove japanke.

Krenuli bi malim Fiatom rano u zoru. Majka bi nas budila i snene potrpala na stražnja sjedala i ručnike za plažu koji su služili kao jastuci. Hrane kao za vojni garnizon, jedno pet “Feniks” križaljki za starog, ne previše odjeće i obavezno desetak kapa i šešira koje smo na plaži međusobno razmijenjivali. Do Plitvica je mir. Kroz Velebit kreće šou. Mama nabraja starome prodike o pretjecanju kamiona. Kako je vruće. Otvori prozor…. Ne, malo ga zatvori. Daj uspori. Sad mi je propuh, razletit će mi se glava. “Deca jeste dobro?” Malo joj se vrti. Da ne pišem opservacije o prirodnim ljepotama krajolika. Njoj smetaju stijene, a njemu je baš prekrasno. Ta rasprava se protezala od Korenice do Obrovca. A u Obrovcu je vidjela Zrmanju dolje u kanjonu pa joj je opet pozlilo od visine. Stajemo na kavu. Tankamo benzin. Još malo pa smo na odredištu. Raspremamo stvari i idemo na plažu. Poslije jedemo paštetu jer joj se taj dan nije dalo kuhati. Ostalih šest dana, svaki je dan u podne išla s plaže da bi napravila ručak. Stari i ja bismo za to vrijeme rješavali križaljke na plaži. Navečer smo šetali rivom. Te mi slike još uvijek žive pred očima.

Vozili su nas na more kada su god mogli. Nisu mnogo zarađivali. Ali su dali sve sebe da nekoliko ljeta na tjedan dana ostavimo gradsku sparinu i osjetimo sol na koži i kamenčiće žala. Nekada im se nije niti dalo trpiti gužvu, spremanje, vrućine, putovanja…ali sada imamo uspomene koje nosimo u sebi cijeli život.

Svojim su primjerom učili nas dvije kako život nije samo jednosmjerna relacija kuća – posao. Život je tvoja obitelj koju stvoriš s ljubavlju. Iskustva koja te obogaćuju. Sjećanja što kao komadići žara griju srce i donesu osmijeh na lice kada god ih izvadiš iz djetinjstva.

Danas kada imam svoju obitelj svako ljeto s klincima idemo na more. Ovo smo se ljeto suprug i ja odlučili na malu avanturu po makarskoj rivijeri. U velikom novom autu, s nekim novim gadgetima i stvarima kojih prije trideset godina nije bilo ni u primisli. Ali ista ona radost i uzbuđenje da na tren pobjegneš u promjenu. Da zaroniš u plavetnilo i osjetiš valove na obali. Maestral kako hladi kožu vrelu od srpanjske žege. Da doživiš neka nova jutra neznana gradskoj rutini. Odsjeli smo u Pločama. Svako smo jutro išli na drugo mjesto. U osam smo dana obišli osam različitih plaža. Drvenik, Tučepi, Podgora, Igrane, Brist, Baška voda, Podace i Gradac. Ništa fensišmensi. Potpuno nomadski, jednostavno, neopterećeno. Nismo ništa očekivali. Stvorili smo uspomene koje kao nisku bisera ponosno nosimo u našim srcima. Umorni, sretni jer smo zajedno, posoljeni i isfrigani od sunca i mora.

Kako su klinci sada veći, skužili su da turisti pričaju stranim jezicima. Odjednom čujem preko pola plaže “mamaaaa ona tamo priča drugačije od naaaaaas….” upirući prstom u skupinu Čeha. A Česi su pak dobili poduku kako u plićaku vješto istaknuti mišiće, uvući stomak i ispaliti oko pedesetak fotki s mobitela da bi izabrao jednu za okačiti na instagram. Otkrili su ribice, školjke, ježeve i rakove…sve ono što veseli malu djecu i zaokuplja im maštu. Sto pitanja “kako – zašto – gdje”.

Tražili smo pržene ribice, dobru pivu i burgere, sladoled navečer na rivi dok smo ispraćali zadnji trajekt na putu za Pelješac. Ima nešto umirujuće gledati more noću kad sve utihne, talasanje crnine i plimu na njezinom vrhuncu. Tata im je jedne večeri ispričao da kada krenu valovi, brodice u luci međusobno pričaju priče. Kada valovi stanu i more se u ponoć umiri, pozdrave se i zaspu. Mjesec im baci svojoj sjajni odraz i čuva ih kroz noć. Pričali smo im o crvenim svjetionicima na hridima, tankerima u daljini, plimi i oseki. Neretvi koja se zelena iz srca Bosne spušta prema jugu da bi se kroz rogoz i mandarine nečujno na ušću stopila u morsko plavetnilo. O galebovima i morskim nemanima, zrikavcima i starim maslinama. Pričali smo o svijetu koji im je dosada bio nepoznat i stran, potpuno drugačiji od njihove svakodnevnice. Oni su šutili razrogačenih očiju upijajući naše razgovore.

Iduće godine čeka nas neka nova avantura. Tko zna kamo će nas odvesti. Ako iz svakog ljeta ponesu samo šaku uspomena, imati će ih za cijelu vreću. Da je kada odrastu ponekad otvore, a one ih kao krijesnice osvijetle i vrate na trenutak opet u naše ruke.

Foto: Pexels

Objava za šaku uspomena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.