Iskustvo o kojem govorim moglo bi nekome izgledati potpuno subjektivno. S jedne strane ono to jest jer ne vjerujem u objektivnost, ali moja je velika želja da ova priča nekome negdje dotakne srce i zazove nečije ime. Da postane inspiracija i ohrabrenje, da potakne onaj “aha” osjećaj i moment kada će negdje netko, baš zbog ovog teksta, reći da želi kućni porod. Ako se to dogodi, želim vam reći da vjerujem u vas i da sam sigurna da je već sad sve predviđeno divno i dobro.

Svaki porod je važan i ne bi trebao biti opravdanje niti za žensku snagu, niti za slabost. Ne bi trebao dijeliti nas na one koje su rodile “prirodno ili na carski rez “. Ne bi trebao biti za, protiv, ili.

Porod je, zapravo, nježan, dubok i iscjeljujući proces.

Putovanje je koje traje onoliko koliko smo mi u snazi izdržati, u bespućima nutrine svog bića, entiteta, ni žene ni djevojke…bića koje nosimo od davnina.  Događa se na način koji mi dozvolimo da se dogodi i završava onda i ondje gdje mi pustimo i prepustimo mu vodstvo.

Točno tjedan prije samog fizičkog početka poroda osluškujući, mogla sam ga čuti, opipati i osjetiti kako se približava. Svakom stanicom tijela osjećala sam usmjerenost i kao da sam bila usisana u jednu točku, sasvim koncentriranu u moju unutrašnjost i sa očitom smetnjom od svega izvana, svjetla, buke, ljudi…
Od tog trenutka više nisam mogla niti željela donositi odluke o tome kako ću i kojim putem koračati. Znala sam da je putovanje započelo.

Odluka o tome kako će teći možda se izvana čini osobnom i osnažujućom, ali zapravo, negdje duboko unutra, osim što je sam čin rađanja fiziološki proces, što znači da teče bez da mi kontroliramo njegovu dinamiku, za mene je bio važan način upoznavanja sebe, sebično, osobno… Znala sam da dubljeg nema i da je to jedinstvena prilika u kojoj ću dobiti mnoge odgovore koje sam tražila.

Nisam odmah znala da će i hoće li se uopće odluka o porodu kod kuće razviti i dozvolila sam da vrijeme, puno razgovora, istraživanja, upoznavanja i intuicija učine svoje. Svaki put kada bih osjetila pritisak i sumnju dozvolila sam da ne donosim odluke pa makar to bilo sve do zadnjeg dana. Nisam htjela da opcije budu “ili bolnica ili kućni” već sam ostavila otvorenu mogućnost da se kreće onako kako je zapisano da je za mene, bebu i nas kod kuće najbolje.

Osluškivala sam svoje tijelo i pripremala se na porod onako kako sam željela

U sedmom mjesecu treće trudnoće u jednom sam trenutku od prevelikog pritiska, kojeg sam osjećala prije svakog pregleda u bolnici, prestala ići na redovne preglede jer sam shvatila da od buke pretraga i straha za tijek trudnoće ne mogu “čuti”, osluškivati i pripremati se onako kako sam željela. Moja trudnoća nije bila ni po čemu “problematična” i ta se odluka ispostavila ispravnom.

Od tog smo trenutka prestali, spontano, i suprug i ja, razmišljati o tome kako je trudnoća medicinski događaj, a dani su prolazili tako brzo da je meni bilo dovoljno znati da vjerujem svojoj bebi, našem ritmu i povezanosti koju smo izgradili.

Nisam razmišljala “što ako” i jednostavno sam sam iz dana u dan osluškivala, što mi poručuje beba, njezino kretanje i moja osjetila koja su se izoštrila i oslonila na intuitivno promatranje cijelog procesa koji se odvijao željeno polagano i spontano. Ta dinamika svojstvena je meni, bez žurbe, lakšim načinom, ponekad težim, ali bez požurivanja – bio je moj uvjet.

Puno sam mislila, osluškujući sve te senzacije kroz koje sam fizički prolazila, na mnoga rađanja prije mene, na one žene koje su imale samo jednu trudnoću, a tešku, na one koje su trudnoće izgubile i na sve one koje nisu i neće nikad u sebi otkriti majčinstvo. Mislila sam i na one koje su rađale 6,7,8 i više puta, na one koje su ispunjene i transformirane u svojim porodima. Sve te žene, svi njihovi porodi i iskustva, za mene su bili značajni i dali su mi snagu i potrebnu nježnost da otpustim potrebu da kontroliram ishod ili tijek svojeg poroda.

Svakim danom sam ritualima i njegovanjem pripremala svoje tijelo, imajući na umu, možda za mene najvažniji savjet koji sam dobila od svoje doule, da je ono stvoreno za rađanje i da ga ne treba zbunjivati nekom posebnom pripremom mimo one koju osjećam da si želim.

Za mene je to svaku večer bilo uljenje cijelog tijela toplim sezamovim uljem i tako sam i dobila pomalo skrivenu želju da rodim u kadi, što se zamalo i dogodilo. Ipak, naš je vodenjak izbjegao vodeni porod.

Trenutak kada sam istinski shvatila i usvojila da je ovo možda jedina stvar na svijetu koju je nemoguće kontrolirati i koja se milijunima godina ne mijenja, nešto što je ostalo isto unatoč i usprkos svim ljudskim razvojima i napretcima, bio je trenutak kad sam znala da mogu i smijem maštati i zamišljati kakav porod želim, ali fizički ne mogu i ne smijem ograničavati njegov tijek.

Ovaj je porod u meni iscijelio sve prethodne utiske i doživljaje, propuste koje si nisam željela oprostiti i pitanja je li moglo drugačije.

Moj porod bio je sve ono što sam zamišljala.

Za sebe sam željela neke sitne privilegije koje bi mi pomogle u doživljaju unutrašnje sebe i boli s kojom se nisam željela suočiti. Nikad nisam bila netko tko prihvaća bol, dapače, panika, strah, nepovjerenje i odbijanje bile su sve emocije koje su me kočile u doživljaju rađanja mojih djevojčica i doživljaju bolničkih poroda.  Strah od boli o kojoj svi pričaju i vezuju ju za porod nije bio opcija ovaj put.

Tog je vjetrovitog predvečerja moja doula bila intuitivnija i osjećala je da sam ja već “u porodu” i taj tjedan prije.  Informacije kako takva osjećanja gdje mi je sve izvanjsko smetalo značile su da se moj porod nevidljivo kreće i bile su mi utjeha i velika prednost. Dok smo pisale poruke jedna drugoj meni je pukao vodenjak i krenuo je porod kojim će na svijet doći mali vodenjak…

Trenutak je bio toliko intiman, dogodilo se upravo ono o čemu sam i maštala, bila sam sama i nakon prvotnog sam uzbuđenja pozvala supruga, a krenula je i doula. Ja sam jednostavno nastavila sa svojim  uobičajenim aktivnostima, u svom ogrtaču, bosih stopala u svom toplom domu dok se spuštala noć koja nam je trebala kako bi se hormoni umirili i omogućili tijelu da se pobrine za porod. Nahranila dijete, uspavala, okupala, jela, pila, uživala… Moj je dječak želio van, a ja sam mu to samo trebala dopustiti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Korana (@korana_yoga_place)

Nakon nekog vremena i razgovora sa doulom i primaljom otišla sam na spavanje s mužem i djevojčicom. Bila sam svjesna da mi treba odmor za ono što me čeka i u našem smo toplom krevetu, u tišini ležali i grlili se zajedno sve dok njih dvoje nisu zaspali. Poslije ponoći osjetila sam da mi je preteško ležati jer su počele kontrakcije koje su me podsjećale samo na jaku menstruaciju.

Želeći proživjeti ih budna i sama, nisam budila primalju i doule. To intimno vrijeme imala sam za sebe, baš kao i za neke druge intimne trenutke. Za porod je važna tama i samoća. Hormoni koji se luče identični su onima koji su se lučili dok je dijete začeto, a to su svakako, trenutci u kojima želite biti sami ili sa svojim partnerom. Senzualnost i seksualnost iznimno su važni u porodu baš kao i u začetku djeteta.

Sjedila sam u polumraku hodnika, sretna što je ispred mene tišina noći, pred ogledalom, na stolcu za porod i njihala tijelo u krugove i pokrete koji su me podsjećali na vjetar koji je vani divljao. Ti su me pokreti podsjećali na nježnost prema sebi i davali mi dovoljno vremena da upijam mekoću koju sam trebala. Hodala sam od sobe do sobe kako bih se uvjerila da svi spavaju i pogled na njihov miran san i duboko uspavana tijela me umirivao.

Nakon vrlo kratkog vremena otišla sam pod tuš i nisam ni shvatila kako je izgon vrlo blizu iako sam se iz kade morala polagano i pažljivo kretati i usprkos dubokoj boli uspjela sam doći u dnevni boravak gdje su moje pratilje spavale. One su se intuitivno probudile i bez riječi mi pružile podršku kakvu sam sanjala.
Ono što je mehanički meni bilo potrebno i važno, ono čega se sjećam da je tjelesno bilo jedino što mi je odvlačilo pozornost je pritisak na leđa i zdjelicu kako bi mi što manje bolan bio izlazak kralješka koji mora izaći da bi beba mogla proći. Odabrala sam porod na boku jer je bio dovoljno polagan i tako sam imala vremena odlučiti i dozvoliti, skupiti snagu za trenutak kada ću pustiti da beba izađe.

Sjećam se svakog detalja, trenutka i svakog dijela tog procesa. Sjećam se kako je naša mačka sjedila kraj moje glave i prela, sjećam se podrške, masaže i tišine koju sam imala blagoslov čuti.

Za samo jedan sat mali je vodenjak našao svoj put i došao u naše naručje.

Soba je bila ispunjena valovima hormona, ja sam bila u polusnu i svi oko mene u potpunoj tišini i nekom slatkom deliriju. Ja, uvijek čvrsta racionalka, rodila sam i donijela magiju u čitav taj čin, srca i prostor,  svima prisutnima. Danas osjećam da je taj porod bio NAŠ. Naš, jer on pripada i onima koji su sa mnom, posve nečujno, plovili te noći, svim ženama koje sam dozivala u mislima, ženama kojima sam sjedila u krilima, mojoj mami, doulama, primalji, mom mužu i kćerima. Pripada svima nama jer sam te noći dijelila i svoju bol i sreću bez da se osjećam uplašeno. Svaki korak bio je korak bliže sebi.

To je bila bol i sreća koja je izgradila neke moje dubine i sretna sam što svjedočim vremenu, ispred nas, koje donosi sve više svjesnosti i odlučnosti u svima nama da na ovakav način donosimo svjetlost i ljubav na ovaj svijet.

napravila sam nekoliko hrabrih stvari u životu, ali porod kod kuće nije jedna od njih – SUPERMAME

Objava moj kućni porod bio je sve ono što sam dugo željela pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Trudnoća je za ženu duboko i intenzivno iskustvo. Bez obzira ako je i teško ono ostaje nezamjenjivo i ne može se uspoređivati ni sa čim tijekom života.

Danas su mnoge mlade žene ograničene samo reproduktivnom plodnošću i u trudnoću se uvukao mehanički strah koji ženu vodi kao hladni stroj kroz njegov životni vijek, dok stroj obavlja zadaću koja mu je zadana, a to je donošenje potomstva, nasljeđa i održavanja tradicije, a zapravo ona je mnogo više od toga.

Osim fizičkog iskustva, straha od poroda, opreme i pripreme, trudova, mjerenja tjelesnih funkcija djeteta i majke, hladnih i praznih bolničkih pregleda i zaključaka, ona mijenja mnogo toga u ženi.

trudnoća svedena na matematiku

Čvrsti čvorovi povezanosti, baš poput pupčane vrpce, nasljeđa naših majki, želje i odluke o ovom iskustvu danas su svedeni na matematiku, a smisao trudnoće postao je “odraditi” iz sebe fizičkog potomka u određenom broju ovisno o stavu, materijalnim mogućnostima i dogovoru kako bi i koliko djece “trebalo” ili “bilo optimalno” “imati” u životu i u kojem vremenu.

Sve to utječe na stav majke i tijek trudnoće pa i samog poroda.

Duboka, intuitivna osjećanja, iskustva i doživljaji ostavljeni su po strani i uopće stvaranje novog života interpretira se više kao medicinski pojam – trudnoća, postpartum i nekoliko teorija stručnjaka o tome kako može ili bi trebalo izgledati to moguće magično razdoblje u životu žene.

druga strana trudnoće postoji

Negdje duboko, duboko unutar nas naše nam povremeno ili uvučeno nezadovoljstvo i loša iskustva govore da nešto nije sasvim u redu s tim i da postoji druga strana, a neke od tehnika (poput yoge, meditacije, hipnotičke trudnoće i poroda te pojava mnogobrojnih divnih žena koje mijenjaju perspektive oko trudnoće) pomažu nam da otvorimo svoje srce prema tom iskonskom iskustvu i dijalogu sa svojim nerođenim djetetom kako bi ono postalo sve ono što nije samo trauma, bol, strah i puko preživljavanje tih intenzivnih emocija i fizičkih promjena koje dolaze.

novi život se rađa

Novi se život nerijetko dočekuje u prilično hladnim, bolničkim, željeznim krevetima, dijete koje dolazi svijetu i svijet koji predstavljamo djetetu slika je koju nitko od nas ne želi predugo pamtiti. Ni mi same nismo u mogućnosti biti zadovoljne tim uvjetima.
Dobar je osjećaj znati da su na raspolaganju svi medicinski stručnjaci, aparati i vještine koje mogu pomoći kod neželjenih i neprirodnih situacija koje se mogu dogoditi i imati povjerenje u ljude koji će toplinom i odgovornošću učiniti sve moguće da pomognu, važno je za svaku majku bez obzira gdje i kako rađa. No, liječnik, tim, strojevi, ljudi i uvjeti nisu ti koji rađaju.

važnost sebe u vlastitom porodu

I dalje smo mi te koje rađamo. Ne samo dijete, ne samo tijelo već i toliko novih, nepoznatih nam osjećaja i momenata koji će još dugo ostati duboko usječeni u naše dane i snove.
Iznimno je važno kako ćemo doživjeti i kako proživjeti važnost SEBE u vlastitom porodu koja nam je pridodana, makar netko samo sjedio kraj nas u tišini i pružao nam svoje iskustvo mirnoće i pažnje. Makar se ugasilo prejako, tepko svjetlo koje nam izaziva nesigurnost i naše tijelo navodi u mnogo teže stanje.
Naše kasnije zdravlje, stav i snaga ovise o tome kako ćemo biti tretirane u porodu, a koliko energije ćemo samo kasnije gubiti oporavljajući se od nekog dehumaniziranog mehaničkog tijeka poroda bez ljubavi i obzira, a  čega se sigurno sjeća svaka rodilja koja je već bar jednom rađala, ovisi o pristupu kojim smo vođene.

porod je spiritualan čin

Ono što će nas činiti živima, majkama i snažnima, kasnije, porod je koji je intimno najsigurniji za naše osobno shvaćanje sigurnosti, opuštenosti i topline. A taj porod je sigurno na mjestu koje zovemo svojim domom, kućom, utočištem ili bilo koje mjesto na koje ulazimo i gdje se osjećamo lišene pitanja, straha i sumnji što je sljedeće što nas čeka.

Sam porod, osim dužine trudova, procesa otvaranja i samog rađanja dubok je i spiritualan čin koji može donijeti mnogo više od fizičkog iskustva i prepuštanja onim poslijeporođajnim teškim mehanizmima koji su nerijetko, dapače, danas vrlo česti i gotovo obavezni u svake rodilje.

čudesna transformacija koju donosi porod

Ako bismo naučile kako svoj unutarnji glas, našu osobnost, karakteristike koje nosimo, uvjerenja koja imamo, strahove i stavove i doživljaje o tome što mislimo da porod jest, usmjeriti u unutrašnjost dogodilo bi se se to da nas porod transformira na čudesan i vrlo dubok način, oslobađajući i olakšavajući, te svu našu želju za kontrolom i sigurnošću učini učiteljem kojem ćemo se prepustiti i fizički i emotivno.

trudnoća nas priprema na ono što dolazi

Tijekom trudnoće, u periodu koji ćemo osjećati da nas tako zove i priziva, kada se osjećamo dovoljno snažno, dovoljno stabilno i dobro i dobijemo uopće želju da bi započeli s nekim ” treningom ” svojih misli i želja koje se javljaju, možemo vrlo lako i sigurno uvježbati kako ćemo reagirati i kojim ćemo načinom opisivati ono što se događa unutar nas. Na opis boli tako radije možemo vježbati gledati kao na snažne senzacije koje nam govore da dolazi neko vrijeme ili događaj koji traži prepuštanje i povjerenje.

Iz svog iskustva mogu ispričati sljedeću priču.

trudnoća i nesanica

Česti je slučaj da trudnice pred sam kraj doživljavaju nesanicu. Ona je samo jedan od primjera teškoća na koje gledamo s težinom i neodobravanjem. Razdoblje nespavanja zapravo je umjetnost početka prilagodbe na dane koji dolaze i ne treba im se opirati. U zadnjem tromjesečju, najintenzivnijem i najdubljem razdoblju pred sam porod, došlo je to nevoljeno vrijeme noćnih budnosti.

Svake noći između 3-6 moje tijelo dobije snažan udarac adrenalina, budnosti i raznih tegoba kojima se želim oduprijeti. Osjećam nelagode i bolove, dolaze mi osjećaji i misli koji me podsjećaju na moje prethodne porode i tek nedavno sam shvatila da to zaista i je vrijeme u kojem su oba moja prethodna poroda započela.

sveto vrijeme buđenja

Kako radim duhovnu praksu iz iskustva znam da je vrijeme između 3-6 doba Nektara, buđenja Sunca i tradicionalno se naziva Amrit vela. To je mirno i plodno vrijeme koje naše tijelo prirodno bira za buđenje kada smo pročišćeni ili u blaženom stanju i kaže se da onaj koji se budi u to vrijeme može izbjeći teške i besmislene snove i podsvjesne misli koje nas čine umornima i nostalgičnima. To vrijeme je vrijeme kada nas naše dijete budi da komuniciramo s njim jer je ono lišeno sve buke svijeta. To saznanje donosi mnoga olakšanja, stvara povjerenje i daje mi snagu svake noći. Sveto vrijeme buđenja Dana puno životne energije.

Na početku takvog puta shvaćanja, istraživanja i uvježbavanja mekih stavova i vjere u drugačije stvaranje i osobni porod prirodno je da ćemo naići na mnoga pitanja. Racionalni um traži specifične odgovore i tumačenja o prirodi stvari i pojava. Mislimo da će odgovori donijeti mir, ali um uvijek postavlja nova pitanja te se unutarnji sukob nastavlja. Ono što u stvari tražimo jest promjena stava prema svojim pitanjima. Tražimo ishod i unutarnji mir koji je dostupan u našem srcu.

Svaki porod je porod. I kućni i bolnički i carski rez. Svaki porod ostaje sve ono što on jest za svaku ženu i u svakom obliku koji ona odabere. Jedino što je bitno je donijeti odluku osluškujući se, tražiti za sebe to želimo što nije posve jednostavno postići i vidjeti. Zasjenjeno je strahom i vjerovanjima. Zbog toga treba dati vremena tom sjemenu u nama, učiti i pitati i doći će ako vjerujemo malo više svaki dan.

porod i prepuštanje

Prepuštajući se bez sigurnog plana djelovanja i programa u svoju trudnoću shvatiti ćemo koliko program i plan mogu biti iscrpljujući za nas tijekom tog razdoblja. Znati kad je vrijeme pustiti sve planove i programe ključ je otpuštanja, ne samo tijela i tkiva već i našeg djeteta u svijet.

Jedan od najjednostavnijih načina kako to možemo uvježbati je hodajući i prepuštajući se ritmu jednostavnih koraka. Hodati, hodati, hodati i koračati tim putem do svojeg poroda. Prepustiti ritmu koraka da nas odvede kamo treba. Bez posebnih restrikcija, bez planova oko prehrane, vježbanja, razmišljanja o razdoblju koje dolazi nakon.

Za porod i najbolje iz njega je važno puštati, dopustiti i rješavati se viška, a ne samo usvajati i tovariti se novim težinama.

mir kao potpuno tjelesno iskustvo

Kako bi uživali i doživjeli porod u miru, moramo doživjeti mir kao potpuno tjelesno iskustvo. Unutarnji mir se ne događa samo u našem umu. U biti, ne možemo pronaći unutarnji mir ukoliko naše tijelo i emocije nisu u miru. Naše je tijelo u trudnoći pogodno za učenje, usvajanje i transformacije kao nikad prije i poslije. Iskustva koja ćemo ponijeti sa sobom ovise o našoj spremnosti da otrgnemo neke stare navike koje nas koče i otvorimo se novom doživljaju života.

Niste same.
Neka vam sve novo služi na dobro.

Fotografije: Doma Studio

Objava trudnoća i porod – druga strana ove čudesne transformacije pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Naš je organizam sastavljen od 5 kvaliteta velikih elemenata kao i Zemlja. Mi smo neodvojivi od svih ciklusa na Zemlji. Neodvojivi od njezinih ritmova.

Harmonija našeg tijela i uma očitava se kroz harmoniju odnosa, ponašanja i na kraju se očita na našem zdravlju.

Element prostora se tako pokazuje kao prostor unutar kože, šupljine unutar glave, krvnih žila, usne šupljine, zrak osjetimo kao govor, udisanje, pokrete rukom, vatru kao toplinu i temperaturu kože i krvi, želudac koji vatrom probavlja i transformira hranu u energiju, pigmentacija, voda koja je preko 70% dijelom naših svih organa i strukture te zemlja koja nam daje strukturu kostiju, noktiju, hrskavica…

Ako razumijemo i ovu podjelu možemo vrlo lako shvatiti kako svatko od nas ima drugačiji omjer tih elemenata i pod tim utjecajem osjeća svoje tegobe i senzacije. Na svoj način. U svojim okolnostima.

Kvalitete tih elemenata su različite: neki su topli, hladni, gusti, tamni, lagani, promjenjivi, statični, gusti i prema tome su njihove pod dominacije u različitim omjerima odgovorne za naš pokret, transformaciju i konstrukciju i sve što se događa u tijelu.

Bez obzira na dominaciju u našoj strukturi i izgledu tijela mi se i dalje neprestano mijenjamo, svakog dana, svakog trenutka događa se dinamika oku nevidljiva ali na nas i elemente u nama utječu brojni čimbenici. Tu je posebno hrana koju unosimo, godišnje doba kad nam je hladnije ili toplije, stvari koje činimo i kako se ponašamo kroz dan.

Našom će ljutinom i frustracijom dominirati vatra, snaga ili voda izaći će kroz suze, kada smo tužni dominirati će teška zemlja i voda zajedno pa smo “poput blata”, kada smo veseli i poletni puni smo zraka i lagani smo.

zima

Zima našem tijelu donosi povlačenje, tromost i težinu jer su to njezina svojstva. Ona povećava simptome poput artritisa, nemira, tuge, težine. Tada se često u žena budi preosjetljivost i tada se poistovjećuju sa bolestima koje rado “privuku” ali i zadrže jer upravo im jedino ta slabost dopušta da odmore i maknu se od obaveza i stresa.

Budući da priroda spava i mi imamo tendenciju usporiti i odmarati, a to nije uvijek moguće. Ili je moguće ali ne vidimo kako.

Naviknute smo slušati tuđe procjene i zaključke o sebi pa kada se i dogodi bolest “napokon” se okrećemo unutarnjem glasu koji pjeva pjesmu o našem tijelu i unutrašnjem svijetu. Sklone smo to interpretirati kao bolest, a ne senzaciju koja nam govori da je vrijeme da nešto promijenimo. Javlja se strah. Otpor. Tražimo pomoć.

Zbog svega unutar nas što je daleko dublje od vanjskih procjena, nerijetko žena koja je teže odbolovala govori kako ju je bolest promijenila, preporodila i osvijestila joj ono bitno i kako se “odmorila” i spoznala sebe.

Iskustva koja nam je dano da prođemo prilika su za duhovno buđenje.

Današnji principi i tehnike mindfulnessa govore o prilikama učenja i promjene kroz intelekt, mozganje i samo introspekciju, ali rjeđe objašnjavaju kako se, zapravo, ne moramo mijenjati ili postati neke druge, bolje, duhovnije, čišće osobe od onoga što već jesmo. Mi već sad jesmo na onom stupnju u životu koji je uspješan, čist i idealan za nas.

Potrebno je samo maknuti koprenu uvjerenja o nekoj “boljoj i novoj ja” kao uspješnijoj i stabilnijoj.

Dozvoliti si rituale koji nisu mehanički i iz navike, očistiti će naše aure i naslage koje, kao žene, volimo sakupljati oduvijek, kao i plodove i osjećati se loše u trenutcima, danima, mjesecima prihvaćanja kroz svoj način koji se rasteže sve od ljubavi do samokažnjavanja i boli, znači osjetiti sebe.

Rituali i čišćenja, shvaćanje svojih potreba i tijela za mnoge je neugodan proces, ali tako ćemo postati svjesne stanja, misli kojih se sramimo i za koje se krivimo.

To unutarnje sazrijevanje donosi nam i odgovornost za svoje zdravlje, ali nosi i vraća povjerenje i poštovanje prema životu koji je uvijek stvaranje i promjena. Danas, radi se i ide s tim da nam je sve “ugodno” no, promjene su uvijek neugodne ako su trajne.

“Treba uroniti u iskidano tkivo i pohvatati konce koji vise posvuda. Ta polomljenost, krhkost, zahtijeva dugo zalijevanje i rad na povjerenju i korijenima. A zatim učimo iznova. Gdje se rađam? Kamo dolazim?Kuda idem? K sebi….” Senka K. Mijić (Holističko zdravlje žene)

Razumjeti svoje želje, znati što želimo, s čim rezoniramo, što nas zove i što nam je u srcu, znati što nam je odbojno samo je polovica cjeline koju trebamo da bi ispunjenost i rezultati bili cjeloviti. Druga je polovica osjetiti tijelo koje unatoč odluci može još uvijek aktivno pokazivati sumnju i strah.

Čvrsti stavovi, bez obzira koliko bili iz dobrih namjera, mogu naše tijelo učiniti prečvrstim, krutim i nefleksibilnim i važno je zapitati se koliko zapravo odobravamo ljude s kojima se ne slažemo u životnim odabirima, a time ćemo dobiti i odgovor na vlastita odobravanja. Naš um može nas uvjeriti da je u pravu, a tijelo istovremeno može pokazivati da biološki to za nas i dalje nije potpuno prihvaćeno.

Za početak pokušajte sklopiti ugovor sa sobom o tome kako ste nježna, dobra, spremna i topla osoba prema svojim stavovima. Kako ne osuđujete nedostatak spontanosti i uzbuđenja oko nekih neistraženih stvari koje saznajete u sebi i u svijetu oko sebe i kako je dovoljno dobro čak i ako osjećate otpor prema njima.

I tako zaronite u sebe bez očekivanja.

razumjeti prvi dom i život

Maternica je naš prvi dom. I muškarcu i ženi. Svaki je muškarac porođen kroz ženu kao što  su i mnoge žene porodile osobe, ali nisu sve one majke.

Majka je dubina i stvaranje, ona predstavlja proces i učenje, majka može biti majka i usvojenom djetetu i sebi i prijateljima, svojim idejama, ostvarenjima… Ograničene smo znanjem o reprodukcijskoj plodnosti, a zapravo gajimo i mnoge druge plodnosti u sebi.

Vrlo često u nemogućnosti reprodukcije ne vidimo što nas ograničava te vlastiti ciklus i pojavu svake nove mjesečnice počnemo gledati kao kaznu i još jedan neuspjeh. To stvara frustracije i nerazumijevanje. Naše tijelo prima te poruke.

Ovo se snažno očitava u druge bitne stavke života te ostavlja trag na našim težnjama i načinu na koji doživljavamo ono što “moramo”.

ženski ritual plodnosti i omekšavanja

YONI parna kupka  – ritual nježnosti i ljubavi

Svaka žena se mjesečno prirodno samo očisti kroz ciklus. Yoni je pak, parna kupelj koja služi odavanju poštovanja svojoj unutrašnjosti i nije samo fizički proces. Kroz toplinu i paru koje imaju svojstvo omekšavanja naših tijela, omekšati ćemo i grubosti i ukočenosti koje možemo nakupiti čak i ako cijeloga dana samo opušteno sjedimo na radnom mjestu. Osjećaj grubosti u tijelu, a posebno u osjetljivom dijelu naše ženskosti očitava se na grubosti koju prosljeđujemo drugima.

Yoni parna kupelj lagana je i nježna vlažnost koja omekšava tkiva i maternicu te podupire protok naše krvi, a time i važnih životnih sokova. Pokušajte si stvoriti intimnu i mirnu atmosferu, polumrak, možda svjetlost svijeća. Sve što je moguće za vas. Uronite u vrijeme sa povjerenjem iz srca jer um neće razumjeti smisao ovog procesa.

Potpuno se opustite i pripremite posudu za parnu kupelj na koju ćete moći sjesti. U posudu ulijte dovoljno vruću vodu s oprezom da najsnažnija para prva ode kako vas ne bi ozlijedila i dodajte neku biljku ili ju skuhajte zajedno s vodom kako bi osjetile njezina ulja, poput tulsija, kadulje, nevena, ružmarina, lavande, kamilice. Kad sjednete na posudu naslonite se i slobodno omotajte dekom i ručnicima, zatvorite oči i samo promatrajte svoje tijelo kao meko, nježno, gipko, sve dok osjećate paru ispod sebe. Ostanite tako barem 10 minuta.

Ukoliko osjetite snažnu potrebu za suzama, bolovanjem, jecajem i tugom, slobodno prihvatite te osjećaje bez uzdržavanja i podržite se ljubavlju i nježnim riječima naglas. Osjećaj srama, nelagode, čudnosti i svi otpori koji se jave su normalni.

Nemojte odustati ako ne osjećate “ništa”. Ponovite ritual sve do mjesečnice. Nakon kupke moguć je i osjećaj umora, bezvoljnosti i potrebe za spavanjem ili zagrljajem.

Ovaj ritual donijeti će vam fizičke promjene i olakšanja kroz nekoliko mjeseci koje ćete moći prenositi u svoj svakodnevni život. Iskustva su duboka i individualna. Ne izostaju.

Yoni kupka pomoći će kod osvještavanja želja, težine, plodnosti, bolova, ciklusa, nakon operacija, kod gubitka maternice, u menopauzi. Izbjegavajte ovaj ritual u trudnoći te za vrijeme mjesečnice.

ABHYANGA – ritual uljenja tijela

Svaka osoba ima drugačiju kvalitetu kože ovisno o tipu elementa koji njome dominira.

Postoje tako tipovi koji su skloni isušivanju kože, oni su uglavnom osjetljivi i skloni glavoboljama, slabije energije i njima dominira strah. Drugi su oni koji su masnije, snažnije, deblje kože koji su uglavnom stabilni, ali skloni lijenosti i pretjerivanju. A treći oni između koji su gorljivi, skloni upalama, crvenilu i manifestacijama svojeg temperamenta promjenama na koži, aknama…
Svima je zajednička potreba da se ta osobnost umiruje, njeguje i drži pod kontrolom.

Ritual uljenja jedan je od najpodržavajućih za naš organizam. Ulja ne maste kožu već se kroz nju kao najveći organ apsorbiraju u organe bez da prolaze kroz unutrašnje sokove i prerađuju se kroz želudac, te tako direktno hrane i čine dobrobiti svim tkivima.

Uljenje tijela nakon nekoliko će mjeseci donijeti rezultate kroz probavu, spavanje i opći osjećaj mira. Pomoći će kod bolova, suhoće, zglobova, pokretljivosti kako kostiju tako i crijeva, krvotoka i rada srca.

Postupak: najbolje vrijeme je prije spavanja.

Lagano ugrijte 1-2 dl ulja te uđite u topao tuš ili kadu. Kad voda otvori pore lagano se od vrata polijte uljem i mažite nježno posebno u području zglobova, prijeloma koljena i laktova te trbuha. Jednom tjedno možete to učiniti od glave i kose koju posebno masirajte pa sve do peta.
Nakon toga ili naizmjenično se zalijevajte toplom vodom i nemojte se brisati već lagano utapkajte samo višak vode ručnikom. Ne trebate se bojati da ćete biti masni jer će tijelo upiti ulje. Utoplite se, umotajte i legnite spavati.

Odabir ulja

VATA TIP ili tip suhe, lagane i osjetljive prirode: sezamovo ulje koje grije što ćete osjetiti nakon masaže (za ovaj tip dobro je raditi ritual svakodnevno kroz 10 dana)

PITTA TIP ili tip vruće i gorljive prirode sklone nervozi i ljutnji: kokosovo ulje koje hladi kožu i tijelo.

KAPHA TIP ili tip robusne i trome građe i spore probave: bademovo ulje

U jutarnju pak rutinu možete uključiti uljenje nosa sa tri kapi sezamova ulja i lagano ih umasirati u nos. Ovo će pomoći kod alergija, glavobolja i suhe sluznice te kao zaštita.

Mućkanje ulja (laneno, maslinovo, bademovo….) ujutro oko 10 minuta u usnoj šupljini donosi brojne dobrobiti u borbi protiv toksina. Ulje nakon 10-20 minuta ispljunite jer ono na sebe te toksine veže.

Slobodno istražite ove teme dublje.

Izvor : “Ayurvedska knjiga zdravlja”; ” Holističko zdravlje žene” ; Senka Kušer Mijić

Neka vam služe na dobro i ostajte zdravo!

Objava elementi i rituali zdravlja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Doživjeti iskustvo začeća i trudnoće na putovanju kojim se korača, umjesto prolazi, znači uvidjeti razliku između mehaničkog poimanja stvaranja i svih doživljaja unutar takvog procesa i između stvaranja svjesnog, intuitivnog i opuštenog ciklusa unutar nas.

Samo začeće jest mehaničke prirode i duboko je integrirano u našoj biologiji. Objašnjivo je i poznato svakom tko započinje takvo putovanje i gotovo da nema nepoznanica u tom vrlo složenom mehanizmu koji se događa na razini naših fizičkih tijela.

Ali začeće kao unutrašnja, intuitivna i osjetilna stvar, suptilno se gura u stranu jer se interpretira kao praznovjerje ili naporna struktura “vjerovanja” i “ne vjerovanja” u neku izmišljenu moć.

Začeti, roditi se ili umrijeti ne možemo teoretski. U tom logičnom svijetu spajanja i raspadanja, formiranja tkiva i razvoja ipak je mnogo unutrašnjih stvari koje djeluju kao koagulator svemu tome. Pomalo neobjašnjivo kao što je neobjašnjivo da na prvom pregledu začetom djetetu kuca srce bez impulsa iz mozga koji njime upravlja.

Začeće kao korporativna služba?

U današnjem svijetu vrlo je često, iako ne i pravilno, da žene planiraju majčinstvo i porodništvo da bi ostale što bliže “plemenu”, korporaciji ili pozivu kojoj “osjećaju pripadnost” iako svjesne svoje zamjenjivosti. Trudimo se pripadati plemenu više no što želimo unutrašnju pripadnost sebi. Odobravanje, pohvale i sudjelovanje u zajednici takvog karaktera gdje si “potreban dok vrijediš” hrane naše identitete bez obzira što smo premorene i iscijeđene.

Radije ćemo vlastitu slabost i istrošenost pripisati “životu” nego priznati da sve to nije jednostavno naše prirodno okruženje za majčinstvo i stvaranje.

Nerijetko, velike korporacije a sve češće i manje nude ženi “siguran” prolazak kroz proces povratka na posao i to što je ranije moguće. Grade se vrtići, igraonice, restorani, centri za rekreaciju u svrhu što dužeg i češćeg ostanka majke na poslu. Dok žena gradi karijeru i oslanja se na vanjska priznanja zajednice koja ju koristi na određeni način, ona planira svoje trudnoće, ako se uopće na njih i odluči, u skladu sa vanjskim potrebama, a čekajući i odgađajući majčinstvo sluša kako joj vrijeme prolazi i biološki sat otkucava.

Rastrgana i nemoćna pokušava uskladiti te dvije neuskladive dinamike ne osjećajući prirodni nagon niti zov za majčinstvom. Taj se nagon ne može probuditi jer je pod uvjetima u kojima nitko ne bi trebao željeti donijeti novi život na svijet.

Začeće nije samo odluka, želja, plan i struktura kojom se manipulira kad “bude pravo vrijeme”, kad bude sve “sigurnije”, kad “se sredimo”…ono je puno više od toga.
Donijeti novi život u svoj svijet, ne u zločesti, veliki i nepravedni, znači dobiti priliku iskusiti iskustvo izvan svih svojih sebičnih i naviknutih nagona i potreba. Takva se nesebičnost i toplina, bez da nas iscrpljuje, može dogoditi kada smo sigurne, zaštićene i bez pritiska oko gubitka posla, strukture i obaveza koje nas “čekaju”.

Gledati i doživjeti novi život, osim straha i neizvjesnosti, donosi nam učenje o životu koji ne možemo, ne smijemo i nećemo moći kontrolirati. Biti majkom ne donosi samo materijalnu brigu, donosi odgovornost stvoriti odnose koji ne ovise o nama, a želimo da se maksimalno dobro i uspješno ostvare.

Moći potisnuti, na neko vrijeme, svoje nemoći i slabosti i pružiti najbolje od sebe predstavlja velik izazov o kojem često mislimo da ga treba poslati “k vragu”.

Dijete je poput biljke koja treba vodu. Majka je voda, a otac je cijev kojom voda do biljke dolazi ma koliko biljka daleko rasla od izvora. Biljku nije briga kako će voda doprijeti do nje. Za to se moraju pobrinuti cijev i voda sama svojim tokom. Neometanim. Neprekinutim. Zbog toga je i samo začeće takav neometan tijek između oca i majke. Njihovo spajanje. Spoj izvora i dobavljača. Spoj neprekinute želje i pažnje da voda ne prestane teći. Ponekad je majka sama ta koja napaja. Ponekad sam otac.

Ali biljka treba napajanje.
Povjerenje.
Usklađivanje vremena.
Vrijeme kad cvjeta i kad se razvija.
Vrijeme kad dozrijeva i biva produktivna.

Začeće nije oplođivanje tkiva, ono je oplođivanje plodnog i spremnog tla za iskustva koja u tom tlu mogu pogodno rasti.

Mi kao roditelji nismo samo nasumičan izbor u tom procesu. Opustite se. Na tom putu nismo bitni samo mi. Duša nikad ne pogriješi, izbor ne ovisi samo o našim uspjesima ili osobinama. To može biti pogodna okolina i način života koji treba proći i doživjeti do svog konačnog cilja.

Zbog toga se u mnogim tradicijama nalaže da se žena “pripremi” i očisti da bi duša koja dolazi s radošću odabrala tlo koje je pogodno i zdravo. Način na koji će to učiniti žena intuitivno zna i osjeća. Svaka čistoća, iskrenost, ljubav i njega doprinose tom procesu. Svakoj ženi na njezin način i u mogućnostima koje ima. Ne postoji pravilan ili bolji način. Ne postoji proces, plan ili formula. Svijest, znanje i doživljaj razlikuje se od jedne do druge.

Znajući da je polje pogodno, duša će odabrati taj život koji treba da nauči pripremljene nove lekcije.

Želimo li da je “usjev” uspješan, unutrašnjim radom i introspekcijom, možemo učiniti toliko za pripremu da se nadamo uvijek najboljem. Onom ishodu koji je za nas, u trenutku kada smo odabirali i svoje polje, također lekcija ili blagoslov.

Neka vam ove riječi u vašem razumijevanju služe na dobro.

Fotografije: DOMA studio

Objava začeto dijete začinje majku pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svijet u kojem živimo i dišemo ne može prestati govoriti, upozoravati, plašiti…civilizacija postaje bučna.
Ne može se umiriti i prestati bučiti….brujiti, a zvuk takvog svijeta sinonim je za nesklad, kaos i bol.

Mnogi su ljudi prisiljeni okrenuti se psihologiji, lijekovima ili još radikalnijim liječenjima kao pomoći u situacijama gdje svoj život karakteriziraju stresnim, napetim i nepodnošljivo dinamičnim, međutim, na raspolaganju su nam i neke metode, alati i tehnike koje dugoročno i trajno mogu i umiju podržati naše zdravlje i otkriti uzročnike nastanka ovakvih stanja.

Trigeri vrlo često mogu biti samo vrh ledene sante, a dugo nakupljanje boli tek duboko negdje skriveno i nevidljivo. Otvoren um, srce, razumijevanje i prihvaćanje znanja koje nam dolazi iz mnogih izvora i iskustava, nekome može otvoriti i pomoći podržati život i blagostanje koje svi posjedujemo i nosimo unutar sebe.

Naša su tijela, posebno u žene, gdje se velikom dinamikom izmjenjuju razne tekućine, od onih hormonalnih sve do izlučevina te tekućina koje teku prenoseći hranu, noseći plod u našim unutrašnjostima, sačinjena od oko 70% vode, a voda je vrlo osjetljiva tvar koja poprima vibraciju radi visokog stupnja rezonantnosti te prenosi zvučne valove u naše tkivo do svake stanice i tako ju balansira.

Možemo nas usporediti i s glazbenim instrumentima jer baš poput njih reflektiramo sva stanja svojeg fizičkog, emotivnog i spiritualnog života svakom stanicom, molekulom i atomom.

Gong i zvučne zdjele

Vibracije kojima se izlažemo traju i do nekoliko dana što možemo razumjeti ako se prisjetimo osjećaja kad dođemo s koncerta, još neko vrijeme osjetimo snažne utjecaje od glazbe u tijelu.

Moderan čovjek ne samo da ne poznaje tišinu kao još jednu dimenziju integracije zvuka nego i zazire od nje. Plaši se poniranja u samoga sebe i dubine vlastita bića, dok za bukom, poseže odviše lako i često.

Zvuk ima mnoge dimenzije koje nevidljive vrlo duboko utječu na naša raspoloženja, sjećanja, porive i ponašanja.

Blagotvorni zvukovi na ženu i njezinu blagost, plodnost i razumijevanje svijeta utječu povoljno i vrlo često se koriste u terapijama diljem svijeta. Zbog dugotrajne izloženosti teškim zvukovima postajemo nemirni, napeti, razdražljivi, neusredotočeni, gubimo sposobnost slušanja, a time i SUOSJEĆANJA. Takvi nas zvukovi postupno truju i u konačnici vode u bolest – tjelesnu, mentalnu, emocionalnu.

Zvukoterapija je nježna, profinjena i suptilna, ali i veoma moćna metoda koja nas sigurno dovodi u suzvučje s nama samima i sa svim bićima na Zemlji.

Instrumenti poput gonga, tibetanskih zdjela, zvona, drvenih instrumenata, koshi, pjevaju o našem iskonu, dopiru do skrivenih dijelova našeg bića i pobuđuju ono najbolje u nama. Čiste taloge koje je u naš unutarnji svijet doplavio život i oslobađaju naš um, srce i dušu.

Vibracije zvučnih zdjela (i gongova) su na oko 100 hz, a naše tijelo na 60-70 hz što u bolesti opada.
One pokrivaju i podižu ljudske frekvencije i energetske centre, probijaju tjelesne i duševne blokade, stvaraju opuštajuće koristi slične meditaciji i vježbanju, ali bez fizičkog ili mentalnog napora. U ležećem, spavajućem položaju.

Gong kupke su jedan od najugodnijih, detoksikacijski i holistički pomlađujućih vibracijskih alata, zvučna masaža za tijelo i um.

Pri tretmanu mozak prelazi iz radnog beta stanja u alfa stanje opuštenosti i kreativnosti te u theta stanje u kojem je aktivna naša podsvijest i intuicija i konačno delta stanje kada postižemo iscjeljenje.

Terapija zvukom tijelu vraća izvornu vibraciju koja je pri rođenju savršena, a kako odrastamo, narušava se.

Zvuk gonga daje tijelu zvučnu masu koja stimulira i aktivira parasimpatički živčani sustav, usporava moždane valove i povezuje se s meditativnim stanjima i uvidima, pušta emocionalne terete, čisti od energetskog otpada i proširuje svijest.
Vibracijski zvuk mijenja svijest i stvara dubok osjećaj mira i blagostanja radi boljeg zdravlja. Liječenje gongom oslobađa od stresa, čisti negativne obrasce i mišljenja, jača živčani sustav, pruža olakšanje i smanjenje depresije, umora, osjećaja odvojenosti, usamljenosti, ljutnje, straha i neprijateljstva.
Otpušta mentalne i emotivne boli. Djeluje i na fizičke bolove.
Njegovi zvuci raskošno se šire tijelom i prodiru u sva tjelesna tkiva kožu, mekana tkiva, mišiće, kosti, ligamente, zglobove, fasciju, krvožilni sustav.

Ozdravljujuće i oslobađajuće djelovanje zvuka i vibracija neće izostati čak ni ako duboko spavamo tijekom slušanja.

Terapijske zvučne zdjele koje se koriste uz gongove proizvedene su od 12 vrsta metala u skladu sa Suncem i nebeskim tijelima Sunčeva sustava: zlato (Sunce), srebro (Mjesec), živa (Merkur), bakar (Venera), željezo (Mars), olovo (Saturn) i kositar (Jupiter). Pored ovih tradicionalnih metala u leguru se dodaju cink, bizmut, galenit, pirit i meteorsko željezo.

Ono što je posebno kod zvučnih zdjela njihovi su oblici i debljina. Tanje, veće zdjele koriste se za tamnije, dublje tonove i niže dijelove tijela poput zdjelice, a deblje, manje zdjele za područje srca i grla.

Metode zvukoterapije ili jednostavno opuštanje zvukom potrebno je doživjeti i raditi posebno nježno i polagano jer je upravo nježnost ono što nedostaje svijetu. Snažna će vas vibracija baš kao i stimulirajući trening učiniti snažnima u trenutku, ali ako želimo pokrenuti duboke, trajne promjene i iscjeljenje potrebno je ići polagano, pažljivo i otvarati vrata povjerenja i dozvoliti procesu trajanje i dinamiku prilagođenu nama samima.

Iskušajte i upijajte, učite i istražujte nove svjetove i neka vam služe na dobro.

Fotografije: DOMA studio

Objava rituali vibracije i zvuka pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Naš život satkan je od mnogih kompleksnih sustava i naše življenje puno je više od uloga koje imamo u svijetu. Toliko puno racia u ovom svijetu, toliko logike, intelekta i znanja, a s druge strane, kad zaronite negdje duboko u sebe oko vas se stvara još toliko više senzualnih, intuitivnih, spiritualnih bića koja podržavaju ovaj naš svijet, koji možda nije najbolji, ali za nas je jedini, na poseban način.

Po drevnim učenjima nitko se od nas ne inkarnira slučajno. Roditelji i obitelji koje odabiremo imaju poseban značaj u našim životima da bismo naučili što naša duša traži. Duša nikad ne griješi na svojem putovanju i doći će koliko god puta je potrebno do ostvarenja savršenstva.

Mi, kao roditelji pružamo svoje ruke, načinjeni kao mostovi za duše koje žele doći preko nas. Sigurno je, da svatko od nas želi biti čvrst, sjajan i osunčan most da bi nam došlo biće koje bira baš takav život.

Posebnu ulogu ovdje ima Majka. Čista, duhovna i spremna, može pročistiti karmu toliko da se neke boli, tuge i težine naših majki, baka, prabaka prestanu ponavljati u našim ciklusima života.

Veliku čaroliju u razumijevanju duhovnosti ima Indija koju možete osjetiti na jedinstven način, ne zbog religije ili vjere niti zbog podjele već zbog ogromne količine reinkarniranih duša koje naseljavaju tako maleno područje u toliko velikom broju. Ono što oni posjeduju je spiritualnost posebnog značaja i osjećaja, inkarnirani da “odrade” težak, ograničen i skroman život pa je bogat, topao i dubok duh gotovo jedino što uopće imaju.

Unutar nas naše je biće koje je došlo na ovaj svijet po baš ovo iskustvo da ispuni svoju misiju i uči.

Način na koji živimo jedinstven je i smisao koji mu dajemo čini naše iskustvo koje nam daje lekcije koje možemo doživjeti samo u ovakvom fizičkom životu. Zbog toga je naše fizičko iskustvo važno.

Vrijeme koje teče transformira nas na načine koje ponekada možemo i često ne uspijevamo pratiti, pitajući se što se događa s našim životom već kad postane teško. Čitav taj proces započeo je i prije nego smo ga bile svjesne.

U našim bakama, majkama, njihovim životima, porodima i vjerovanjima. U tom se periodu izrodilo i puno velikih stvari u samom društvu koje je postalo utjecajno, što nevidljivo, a što otvoreno istovremeno.

Godinama se ženu uči kako da dočeka umornog muža, djecu, roditelje, prijateljice i kako da pomogne, potegne i podrži sve aspekte njihova života. Kako biti prihvaćena, dobra na poslu, kako biti uspješna i korisna, privlačna i produktivna.

Godinama su takve savjete ženi pružali – muškarci.

U svijetu orijentiranom na “razum” muškarca, muškarac je znao gdje je “mjesto” ženi i vrlo lako i jasno bi dao “otpusno pismo” onoj nestabilnoj, slaboj, osjetljivoj i promjenjivoj pri tom zanemarujući prirodu unutar nje i utjecaj koji ona ima na okolinu.

Nemalo puta sigurno ste doživjele da žene govore kako su loše volje i kako tih dana sve pođe krivo, loša je dinamika u obitelji, odjednom je loše na poslu, djeca, društvo i sve oko nje surađuje s njezinim raspoloženjem. Kad je žena DOBRO – dobro je i u njezinoj blizini.

Ženski je ciklus, mjesečev ciklus, čin same mjesečnice i sve što stanje žene u tom periodu doživljava, nenametnut od nas žena, već prirodno stvoren nemoguć da ga se odgodi, spriječi ili mijenja. Kada se to i dogodi, umjetno ili kroz neki poremećaj, njegov je disbalans znak da je žena zakoračila u nesigurno i pogrešno područje gdje više neće moći ispunjavati, a niti osjećati snagu i izdržljivost koja joj je prirodno utkana u tkiva.

Pogledate li kroz ovu prizmu bajke shvatit ćete kako one počivaju na snazi žene, njezinoj transformaciji koja se događa kao mladoj djevojci, periodu koji se pokušava odgoditi i zaustaviti u pričama koje pričaju o ženi djevojci,  jer se nekad znalo da je snaga djevojke koja se pretvara u ženu mnogostruka. Tako je Trnoružica zaspala kad je navršila godine u kojima će postati ženom svojim ciklusom i s njom je zaspalo cijelo kraljevstvo. Snjeguljica biva otrovana od vještice i čitav svijet oko nje zastaje, a Pepeljuga biva iskorištavana i ušutkavana sve dok ne procvjeta uz princa koji istinski cijeni njezinu prirodu, nježnost i ljepotu.

Ženski su se rituali oduvijek koristili za liječenja, čišćenja, predviđanja i pomoć u svijetu bez informacija i knjiga i ljudi su znali kamo otići i kome se obratiti ako usjev nije uspio ili ako je neka bolest poharala selo.

Da bismo vratile svoju spiritualnost, ono o čemu slušamo i čitamo u mnogim literaturama danas, potrebno je razumjeti ju na drugačiji način, znati da to znanje nije intelektualno. Ne možemo intelektualno roditi dijete ili izgubiti blisku osobu.

Sve te tajne odvijaju se unutar nas, a znanje počiva u spoznaji o tome kako naša duhovnost i zrelost ovisi o povratku i uronu u sebe, a ne o napretku čovječanstva.

Promjenjivo područje ženskog organizma, tijela i emocija nešto je što se dugo i na razne načine ugnjetava i pokušava ugasiti, utišati. Naši ciklusi događaji su koji pasivno prolaze mimo nas samih, poskrivećki, a ono što nas se uči i na što potiče je da u bilo kojem periodu ostajemo jednako snažne, izdržljive i ne namećemo svoje tegobe kao vidljive drugima.

Ta moćna, nedodirljiva žena koja je spremna na sve, u svako doba spremna svima udovoljiti, postaje proizvod društva koje se natječe i svaka je takva žena zapravo zamjenjiva kad više ne ispunjava svoje obaveze i očekivanja.

Verbalno priznanje ženi kako je uspješna, dobra i korisna za ženu istinski ne znači puno. Pohvale, nagrade i priznanja u materijalnom svijetu nešto je zbog čega se same osjećamo dobro, neko vrijeme, sve dok ne otkrijemo možda istinsku zadaću u ovom svijetu i ne predamo se životu koji nas podržava i ispunjava dugoročno.

Svaka od nas ima potrebu oporavljati se, njegovati, paziti i slušati. Unutar ženskog bića, istinske ženske prirode koja je utkana u svaku od nas, neovisno o tome gdje smo i kako živimo, događa se tuga, depresija, frustracija i nemoć. Sve ovo manifestira se kao umor, iscrpljenost, bol i na kraju bolest.

Da bi se vratile na put na koji nas se potiče kada se priča o povratku sebi i svojoj prirodi potrebno je transformirati, integrirati neke nove načine razmišljanja, djelovanja i ponašanja. Upijati. Dati si vremena. Iskustva koja iskusimo iskoristiti kao poticaj umjesto doživljavati ih kao poraz.

Otkrivati unutar sebe i iskušavati, čekati, osluškivati.

Ne postoji brža i veća čarolija od čarolije u nama. Čarolija čekanja, iskustva, čarolija povjerenja, vjerovanja u osluškivanje, u naš put koji je duša odabrala, u zastajanje i promatranje. Imati povjerenja u ove rituale značiti će za svaku ženu drugačiju unutrašnju transformaciju, one će se događati naoko neprimjetno, ali to je zato što će ostati trajno integrirane kao način intuitivnog življenja i ispunjenog smisla i svrhe našeg bića.

Idućeg tjedna spremam vam rituale koje možete koristiti kao podršku na svojem putu.

Neka vam služe na dobro.

Korana

Objava spiritualnost žene i život pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U svakom vremenu postoji težnja duha da ukaže na nedostatke i strahove ali i blagoslove koje uživamo.

Ciklus kao priča, priča kao ciklus je bila prva misao koja me vodila u ovoj želji da, možda nekoj od vas, otkrijem drugu (a zapravo prvu i osnovnu) stranu priče ženske prirode bez da ju se poistovjećuje sa bilo kojim oblikom pokreta, protesta ili strukture koja pripada bilo čemu osim individualnoj ženi ponaosob.

U zapadnjačkoj kulturi koja se doživljava naprednom i otvorenom sve više je stanja, situacija i bolesti u žena koje su i liječnicima, nemoćnim nad brzim promjenama koje se događaju, nepoznate ili nedovoljno “medicinski vidljive” da bi sa sigurnošću mogli reći o čemu se radi i zatim adekvatno pomoći u tom procesu. Prvo, za to nema “vremena”, jer zahtjeva duboku i dugotrajnu obradu i praćenje a drugo jer se za dijagnostiku koriste strojevi koji eventualno mogu vidjeti tkivo ili promjenu u samoj strukturi tijela ili sastavu krvi i drugih tekućina i to u onom periodu kada je već nastala određena “šteta” u organizmu, ali ono što je posve nevidljivo je ono što je tomu prethodilo i ono što individualno osjećamo.

Da bismo se poželjele iscijeliti i uživati svoju žensku prirodu ne moramo se prethodno razboljeti ili osjetiti disbalans. Sigurno ste doživjele ili poznajete ženu koja doživljava kako je bolesna i nešto nije u redu, a medicina joj ne vidi ili pak tretira parametar koji pokazuje neki disbalans prihvatljivim. Koliko ste puta doživjele da vas zadesi “bolest”, slabost ili slom onda kad vam je život u kaosu, kada su obaveze toliko pritisle i kada baš “nemate vremena” za biti bolesne? I pokušajte se iskreno prisjetiti koliko je godilo odmoriti se pa makar i u bolesti, odspavati, maknuti se prisilno jer niste znale čitati znakove preopterećenosti pa je to za vas učinilo vaše tijelo. Mnoge žene, podsvjesno, ostaju u tom stanju raznih bolesti čitav život.

Za tu mrvicu pažnje i odmora koje nisu u stanju zatražiti za sebe dovoljno svjesno, periodično, prenose u svoje tjelesno stanje koje postaje kronično.

Sve one žene rodilje to stanje prenose i na plod. Napete, u neizvjesnosti oko budućnosti, nerijetko u problemu s plodnošću i začećem.

Mnoge stvari koje smo iskusile tijekom začetka, djetinjstva i života ostati će zarobljene negdje dovoljno duboko da ih nećemo uvijek moći detektirati, a posebno to nećemo učiniti na vrijeme, nećemo to moći učiniti same i nema nam tko reći gdje i kada se dogodio taj gubitak vjere u vlastito ozdravljenje.

To se također često može čuti u razgovorima kada žena govori o životu koji nije bilo lak, o teškom odrastanju i nerijetko i o mučnom iskustvu postajanja ženom, procesu koji je skriven, u osjećaju srama, duboko u kukovima i kostima ostavljajući nas zabrinutima za zdravlje i egzistenciju.

Činjenica da nismo živi samo zato što živimo fizički, daje nam na znanje kako smo sačinjeni od mnoštva procesa i slika koje zapravo daju čitavu težinu našem postojanju.

Stvaranje života, period koji tome prethodi, čitav proces i vrijeme nakon rođenja duboko je usađeno u naše navike i način na koji ćemo odabrati živjeti.

Uzimajući u obzir samo statistiku ili prosječnost obolijevanja genetskom predispozicijom pokazati će nam kako ipak mnogi obolijevaju a drugi ne ili je obrnuto. Mnogi unatoč lošoj genetici ostaju ili bivaju zarobljeni životom da bi preživjeli ili pak “imaju tu sreću” da im nije “ništa”.

Uspoređivati se jedni s drugima možemo samo ako osjećamo da smo dio krda, a to nismo, jer neprestano osjećamo svoju individualnost, svakog trenutka u svakoj situaciji.

“Nismo dio krda. Mi smo individue. Svaki je za sebe svijet za sebe. Ne otok. U nama su otoci. Zaokružene strukture povezane jednim tlom.”

Zaokružujući tu unutrašnju želju da otvorim nove stranice samoj sebi i svima vama ženama, majkama, djevojkama, onima koje osjećaju da je nešto unutar njih izgubljeno ili postoji bojazan i strah koji koči sve ono za što doista jesmo u stanju učiniti i pružiti, svima onima koje se boje svjesno ili podsvjesno da su manjkave zbog bilo kojeg razloga kojim su nas sputavali pasivno, dugo vremena i onih kojima nas se nastavlja sputavati, zbog blagoslova i dara koje žensko biće posjeduje, ovaj sam ciklus posvetila svima nama. Ciklus o rađanju, stvaranju, životu unutar života i povezanosti nas žena.

Nadam se da ćete uživati i spontano integrirati neke navike, savjete, rituale ili riječi u svoja bića. Neka vam ovaj ciklus služi najbolje što može.

Fotografije: Doma studio

Objava ciklus – druga strana priče ženske prirode pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Žena je najviši oblik života. U svojoj je ranjivosti upravo toliko snažna da su svi današnji nametnuti prioriteti kroz prizmu onoga što kao ljudsko biće “mora”, predmet suvišne rasprave između različitih mišljenja koja biologija, snažnija od ljudskog mišljenja i znanja, neprestano pobija. I tada, boreći se sa majkom prirodom, žena doživljava lom između stvarnosti u kojoj se snalazi i onoga što joj unutrašnjost svakog trenutka šapuće.

Prije nekoliko dana ležala sam u bolničkoj sobi zbog trudničkih mučnina i ono što sam promatrala toga dana i cijelu noć, nije mi dalo da spavam još nekoliko. Iako i sama prolazim kroz određenu bolnu fazu koja je, iako prirodna, iscrpljujuća i mučna u ovom periodu moga života, ovo nije priča o osobnoj frustraciji, negativnom iskustvu ili ljutnji. Ovo je priča o senzornom iskustvu promatranja odnosa prema ženi, kao biću u kojem je moje tijelo željelo zatvoriti jedno oko i uho ali to nije uspjelo.

Svakoga dana, na toliko mnogo načina, žena iskušava vlastite neviđene izdržaje u svijetu gdje se potrebna svakodnevna podrška definira kao nešto potrebno samo u nuždi. Samo onda kad je kritično, kad je uopćeno teško ili socijalno određeno kao tragično.

Žena koja se žali na vlastitu, intimnu, individualnu granicu, vlastitu djecu, iscrpljenost i gubitak volje, bol ili nezadovoljstvo smatra se nedoraslom i nezrelom u vidu shvaćanja stvari koje “moraš, izdrži i tko ti je kriv”.

Na nju se gleda kao izdržajni stroj koji, kao prvo, zna što ga čeka u majčinstvu, a drugo – koja opcija osim da tako mora biti dolazi u obzir?

Žena se bori sa ovom stvarnošću jer joj nije dozvoljeno da živi svoju istinsku prirodu što zbog vlastitih izbora, izbora koje ne vidi ili načina na koji živi jer drugačije ne zna. Ne žive sve žene kao ni svi ljudi jednako ali iz reakcija koje sam primijetila daje se naslutiti da ne znaju i ne usude se pripadati u žensku, nježnu, meku prirodu.

Mnoge su tako, najčešće primorane kategorizirati vlastiti biološki zov, potrebu i želju za pažnjom, pomoći, razumijevanjem, suosjećanjem kao dugotrajnu borbu koju u jednom periodu možda dobiju kroz riječ, tekst ili pokret ali, dugoročno, uvijek pod masom svijesti i patrijarhata, gube.

Drska žena, lajača, dugog jezika, zahtjevna, preemotivna, osjetljiva, tako, dobije već u samom početku, “otpusno pismo” i u bolnici, ali i životu gdje muškarac određuje koliko joj je dozvoljena razina osjetljivosti. To se događa, naravno uvijek, ispod radara, indirektno, kroz razne načine, nekad uljepšane i opravdane “životom” kojeg treba izdržati i prioritetima koje uvijek treba slagati “na mjesto”.

Meni je ovo još teže gledati jer su moji roditelji i sve ono što su me učili dok sam ih gledala zajedno sušta suprotnost ovakvog odnosa. Njihov odnos zasnovan je na mnogim majčinim izborima gdje je i onda kad je bila nesigurna bila podržana od mog oca.

Dok žene u bolnici plaču zbog toliko mnogo bolnih, transformirajućih situacija u kojima se nalaze, što u mladoj, reproduktivnoj dobi, što u starijoj, osjetljivoj dobi na “zalasku” mladosti i krijeposti, nisam mogla a da svoje kćeri ne zamislim u svim tim ulogama, svim tim nesanicama, svim osjećajima i događajima koji mijenjaju živote, bolničko osoblje se nerijetko podsmjehuje, komentira i marginalizira njihove situacije, mahom žene, a onda uz podršku visoko obrazovanog muškog dijela kolektiva. Komentari, odnosi, postupci, djelovanja i obzirnost na razini su potpuno sebičnih i nesvjesnih ljudi koji, rekli biste, nisu vidjeli i spoznali moguću patnju. Formalno je obrazovanje, u njihovom slučaju, vrlo daleko od znanja o životu, biološki važnim stvarima koje ženu čine ženom na toliko puno načina za koje se nema vremena ili je život prekratak da se time bave.

Ona biva uvjeravana da ne bi trebala plakati, da ne mora dramatizirati i da joj je izdržati, kao što biva poticana da svoju toplu ženskost zamijeni grubom promjenom osobina koje ju čine ženom.

Biva uvjeravana da ne mora rađati, biti majkom i praviti probleme ako se sve to ne dogodi iako ona osjeća da je rođena s tom nježnom, blagodatnom mogućnošću o kojoj može odlučiti sama, svojom intuicijom, i koja ima toliko mnogo prednosti za njezino zdravlje, svijest, poimanje veličine života, njegove veličine i veličine potencijala za koje je sposobna.

Boriti se s biologijom žene odnosno protiv nje, nazivati to evolucijom i ignorirati njezinu pravu prirodu koja je na toliko mnogo načina podržana kroz njezino umijeće, za ženu znači neprestanu unutrašnju bolnu, često i prešutnu borbu i zbunjenost, stanja koja ne može objasniti, podložnost bolestima, nemogućnost sebeljublja, narušavanje prirodnog tijeka života.

A ako sve to činimo neće biti potrebno pitati se tko je odgovoran za nezadovoljstvo i nesretne okolnosti koje nam se događaju. Ponekad direktno kao u bolničkoj sobi a ponekad suptilno, dajući nam do znanja da ne dozvolimo nikada da zaboravimo kako jesmo i možemo biti najviši oblik života.

Objava žena je najviši oblik života pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećam se prvog. Bio je kao katastrofa. Velik, strašan, došao je naglo i za sobom ostavio milijardu pitanja, straha i osjećaja da ti život izmiče smislu i kontroli.

Napadaji panike bili su nešto što sam vidjela samo na filmu. Nisam čula, vidjela ili slušala o tome više od rečenice “imam napadaje panike, pijem lijekove”. Dublje i dalje od takvih izjava ne ideš, ne pitaš, ne želiš nikome kopati tamo gdje ne znaš pomoći.

Ono što je važno znati je da to nije ništa neobično i da se događa mnogim ljudima. Ja to nisam ni znala ni prepoznala, a kasnije se ispostavilo da je razgovor, znanje i razumijevanje ključno. Također, ako se osjetite toliko loše da ne možete funkcionirati i bojite se da nećete uspjeti sami, postoji liječnička pomoć, i da, ozbiljno se tretira, ako je to za vas bolja ili jedina moguća opcija.

Ja ću ostati u sferi osobnog iskustva i nadati se da će mnogima biti dovoljno, za početak, sama svijest da niste sami. I neću lagati, meni je ovo bilo vrtoglavo teško iskustvo. Kako je i kad počelo? Do čega sam došla introspekcijom nakon što se sve počelo strmoglavo odvijati?

U drugoj sam se trudnoći počela jako brinuti.  Naravno, to je nešto potpuno normalno i prirodno za svaku majku. Što će biti s mojom prvom djevojčicom, emocionalno pa onda s pažnjom koju joj pružam, što će biti kad odem u bolnicu, vratim se s bebom kući? Onda, pomalo sve više oko zdravlja djece, mojeg zdravlja, snage i mogućnosti i hoće li one biti u stanju zadovoljiti sve moje i potrebe moje obitelji. Tako, pomalo, ali vrlo vjerojatno puno previše za moj sistem, postajala sam anksiozna bez da sam shvatila o čemu je riječ i da se moje tijelo u ovom trenutku ne može samo boriti protiv tih osjećaja jer ima drugog i važnijeg posla koje ga čeka. Porod, oporavak, prilagodba i najvažnije od svega balansiranje uz obitelj.Nakon poroda koji je, srećom, prošao i brzo i dobro, osjetila sam olakšanje. Ali samo na kratko.

Kad se sve “smirilo” i ja sam otpustila strah i brigu, kad je sve “sjelo na svoje mjesto” i razina kortizola (hormona stresa) pala, u meni se pojavio strah i panika koje nisam poznavala. Da napomenem, ne postoji nikakav konkretan traumatičan razlog ili događaj kojeg sam svjesna u mom životu da bi ovo “potaknuo”. U bezrazložnom trenutku, na bilo kojem mjestu, počela sam osjećati nemoć. Prvo kad ne bih mogla disati, kretati se ili bih se počela tresti i osjećati da ću pasti u nesvijest. To se nije dogodilo, ali simptomi su se počeli izmjenjivati i pojačavati svakim danom. Ponekad bi se događalo kada bih ostala sama s djecom i osjećala bih takvu nemoć i strah jer sam ih morala okupati i nahraniti, a “sama” sam. Tada bih sjedila skoro paralizirana kraj njih u kadi dok sve ne bi završilo, ruke bi mi trnule, glava zujala, srce lupalo, osjetila bih naglu mučninu, u očima bi mi se crnilo, tutnjala bi mi glava, a ja bih samo panično prebirala po glavi hoću li ostati živa i hoću li uspjeti s njima do kreveta.

Ponekad bi se dogodilo u noći kad bih se probudila dojiti ili nunati bebu. Nekad bi me samo probudio osjećaj lupanja srca. Nekad u dućanu ili u autu. Trajalo bi satima, noću, do jutra kad bih se morala ustati i funkcionirati. Uglavnom, vrijeme, mjesto i jačinu nisam mogla birati. Trnjenje ruku i nogu, bol u prsima, zujanje, pištanje, naleti vrućine, teško disanje i umor postali su dio moje svakodnevice,a ako bi i bio period mira ja bih razmišljala kad će se ponovno pojaviti i strahovala da će to biti negdje u javnosti dok su moja djeca prisutna.

Sve što sam “dobila” kao odgovor na svoje tegobe bilo bi “proći će, to je normalno, tako je bilo i meni, nije to ništa”. Ali meni to nije bilo od pomoći. Vjerovala sam da sam u osjetljivom razdoblju koje je apsolutno svima teško i nitko ne može znati i predvidjeti koliko suza, snage i pomoći trebamo, ali ja osobno nisam više mogla funkcionirati.

Sve pretrage, liječnici, od neurologa, kardiologa, psihologa, pokazale su i rekle da je “sve u redu”. Ponudili su mi lijek od kojeg ću lakše spavati, podići razinu serotonina no uzrok i okidač nisu pronašli. I ne krivim ih. Trebalo bi puno vremena i više angažmana od dva ili tri bolnička pregleda. Ja osobno to nisam htjela tako. Krenula sam u borbu i potragu. Borbu sa usponima i padovima, kad bih mislila “hej ovo ništa ne funkcionira” i kada bih uspjela prorijediti napadaje.

Metode koje su meni pomogle, možda nekome skrate ovaj put ili ga uspiju spriječiti. Ono što sam ja htjela je da prođe, da se smanji, da nestane, a ono što sam dobila išlo je polako i danas znam da je važno biti strpljiv, vjerovati u PROCES, jer nema magičnog trenutka oslobođenja tako lako i brzo. U proces u kojem nam u životu ide lijepo i ružno zajedno, kao i u svakom danu i iako je teško i uz drage osobe, koje vas mogu i žele podržavati, iako ste vidno emocionalno u velikom kaosu i vrlo često “niste vi”, mijenjate raspoloženja i mišljenja češće nego čarape. Osobe koje mogu razumijeti i vidjeti kako se svaki dan mijenjate, borite, kako je život ciklus u kojem prolazimo i život i smrt kroz velike događaje, tragedije ali i sretne trenutke, ALI svatko na svoj način. Strpljivi u stjecanju povjerenja u svoje tijelo, svoj život i smisao, kroz riječi, kroz buđenje, kroz malene korake koji će vam se u početku činiti tako beznačajni.Svaki dan pokušajte ponoviti sami sebi da si vjerujete iako možda ne znate što to znači. Iako se možda čini kako je sve u redu u jednom i istodobno osjećate da propadate duboko u overthinking i overemotional stanje u drugom trenutku.

Dozvolite si da budete jako tužni, nesretni, povrijeđeni i strašno krivo shvaćeni. Ako drugima dozvolite da pogriješe, s vremenom će se i vaše tijelo i emocije poistovjetiti a tom empatijom.

Dozvolite si biti razočarani u svoja očekivanja, u sitnu svakodnevnu rutinu koju niste uspjeli održati. Dozvolite da se mijenjate i pokušajte prihvatiti stvari kako dolaze. Trudite se biti svjesni, a to je isto vježba, i ide polako, da se u svakom trenutku ne prepuštate i ne poistovjećujete s potrebama koje vaše tijelo traži, radije odustanite taj jedan put od žaljenja ili negodovanja ili nekog sitnog zadovoljstva koje bi vam trenutno olakšalo. I koliko god bilo teško, koliko god bili “sami”, koliko god bilo besmisleno, pomalo, uz promjene od uobičajenih ponašanja na koja ste navikli kod sebe promijenit ćete, nadam se i način na koji vaše tijelo doživljava, između ostalog, strah i paniku.

Meni je pomogla introspekcija, istraživanje i promatranje umjesto vježbanje i tehnike koje su mi se činile ukalupljene. Promatrala sam kako razmišljam i postala istraživač, meditacija koja je bila osvještavanje toka misli, bez da nešto mijenjam i očekujem.

Prestala sam se grčevito držati za rezultate i vježbala sam tijelo polagano vjerujući da će kroz neko vrijeme samo pokazati i otvoriti čak i fizičku bol i lijepe i ugodne situacije bez da ja kontroliram i planiram.  Na kraju, nije mi trebao samo zagrljaj ni lijepa riječ jer to zbilja ne bi pomoglo. Trebalo mi je racionalno i vrlo strogo dati do znanja “hej, izvoli se potrudi, budi odrasla i prestani očekivati”. Potraži pomoć.

Ne bježim više od boli iako ju osjećam i bojim se, bojim se što donosi splet životnih istina, ali znam da me moje iskustvo naučilo, motiviralo i vrlo često pomislim, spasilo od inercije i lijenosti u brizi oko sebe same.

To je moj početak. I kraj. Borba traje koliko traje. Svakome drugačije, ali ima načina. Nadam se da će svaka žena pronaći svoj, ali da ćete pokušavati i ponekad razumjeti i ono što vam se možda u ovom trenutku i ne sviđa, ići za sebe i sa sobom taman i na kraj svijeta i znati reći “ne mogu”.

Polagano prema sebi jer, zapravo, niste sasvim same, znajte da uvijek u noćima i danima negdje neka “takva” misli na vas i razumije.

Objava moja borba s napadajima panike pojavila se prvi puta na SUPERMAME.