U posljednja 24 sata broj novooboljelih je…

Sljedeća dva tjedna su ključna…

Ostanimo doma…

Ostanimo odgovorni…

Rečenice su to koje smo u proteklih nekoliko mjeseci čuli i pročitali bezbroj puta. Dnevno izvješće Nacionalnog stožera čekalo se napetije nego rasplet omiljene serije. Ova 2020. uistinu je bila turbulentna i bit će godina koju ćemo pamtiti – nažalost ne baš po najboljem. Bila je to godina koja nam je život okrenula naopačke. Godina koja je redefinirala pojam slobode i natjerala nas da preispitamo sve što smo dosad svrstavali pod normalno i uzimali zdravo za gotovo. Uslijed globalne pandemije virusa Covid-19 na neko vrijeme činilo se kao da je cijeli svijet stao, gotovo kao da je netko stisnuo pauzu i sva događanja, druženja, putovanja, radovi i ostale stvari koje su sačinjavale našu svakodnevicu su stali.

Maske su postale must have modni dodatak (u doslovnom značenju); wc papir, kvasac, brašno, dezinficijensi i jednokratne rukavice bili su najprodavaniji artikli, a neugodnjak kada ne znaš bi li se s nekim rukovao prilikom pozdrava ili ne, prestao je biti neugodnjak jer je, čini se, ta manira u novom normalnom izbačena iz bontona.

Novo normalno. Sintagma koju nam pokušavaju podvaliti kao da ćemo olakšati ovu situaciju dajući joj naziv.

Eufemizam koji je uistinu smiješan, jer je situacija sve samo ne normalna. Nova da, normalna nikako. Pandemiju moramo shvatiti ozbiljno, moramo poštivati preporuke i čuvati i sebe i druge, ali nikada mi neće biti normalno s najbližom rodbinom razgovarati isključivo preko video poziva ili tri dana unaprijed planirati kada ću posjetiti roditelje koji stanuju samo 10 kilometara dalje jer moram zatražiti propusnicu. Neće mi nikada biti normalno ni da s nekim razgovaram preko pleksiglasa ili da mi mjere temperaturu pet puta na dan.

Bilo kako bilo, svi mi, nalazimo se u novoj situaciji. Situaciji za koju ne znamo do kada će trajati i što će nam još donijeti. Od kada je pandemija krenula mediji nam donose samo loše vijesti, dok se one dobre i pozitivne mogu nabrojati na prste jedne ruke. Odavno sam prestala svakodnevno slušati izvješća stožera, prestala sam čitati loše vijesti i negativna predviđanja. Prestala sam se bojati odlazaka u dućan i potencijalnog kontakta sa zaraženim. Umjesto toga, usredotočila sam se na pozitivne stvari koje nam je ova situacija donijela, što smo sve iz nje mogli naučiti, osvijestiti i shvatiti, a lockdown i zatvaranje granica naučili su nas mnogočemu.

Gotovo kao da smo vraćeni na tvorničke postavke. Popodneva u shopping centrima ili po kafićima zamijenilo je druženje s ukućanima i odlazak u prirodu. Usporili smo tempo života, shvatili da smo robovali materijalnim stvarima bez kojih itekako možemo i više se posvetili obiteljima ili samima sebi.

Resetirali smo se i osvijestili ono što nam je stvarno bitno u životima.

Znam da zvuči kao da gledam svijet kroz ružičaste naočale, ali nije tako. Ovo ne znači da smo, kao ni u ostatku života, uvijek svi sretni i zadovoljni. Ponekad mi užasno nedostaju koncerti, druženja i društvena događanja, dogode se svađe, nervoze i loši dani. Ovo samo znači da se trudim sivilo posljednjih mjeseci obojati vedrim bojama, prihvatiti ovu situaciju kao sastavni dio života i tražiti pozitivne sitnice u moru negativnosti.

Svjesna sam da je riječ o vrlo osjetljivoj temi i da može biti nezahvalna objava koja će izazvati hrpe negativnih komentara. Svjesna sam da su mnogi izgubili drage osobe, da je porastao broj slučajeva nasilja u obitelji, da su mnogi ostali bez poslova koji su im donosili kruh na stol, a brojni pomorci ostali su zarobljeni u dalekim zemljama, mjesecima odvojeni od svojih obitelji napeto iščekujući kada će im biti dopušteno vratiti se svojim domovima. No, isto tako svjesno odbijam navečer leći i ujutro se buditi s isključivo negativnim mislima.

Na Instagramu sam stoga, u suradnji s portalom Supermame, provela anketu čije je čitanje glasilo: Možete li navesti jednu dobru stvar koja vam se dogodila za vrijeme korone? Nešto što ste shvatili/ osvijestili/ naučili cijeniti?“ Odgovora je bilo zaista mnogo – puno trudnica, prinova u obitelji i zajedničkih trenutaka. Ovdje vam donosim neke od njih:

Da ti malo u životu treba da budeš istinski sretan.

“Naša mala obitelj dobila je još jednog člana.”

“Suprug radi od doma i divno je koliko se mogao povezati i družiti s našom bebom.”

“Pronašli smo štene i uspjeli ju udomiti u predivan dom.”

“Prvo ljeto da smo kao obitelj skoro svaki dan bili na plaži i nismo radili kao svake godine po cijele dane.”

“Unijela je mir, dobili smo dva tjedna druženja, maženja i paženja. Mislim da su djeca profitirala.”

“Povezali smo se više kao par, izliječila sam hormone i pokrenuli smo startup.”

“Mogućnost izlaska iz stana.”

“Trud koji učiteljice i tete u vrtiću ulažu na našu djecu i koliko to djeci znači.”

“Nakon sedam godina čekanja trudnoća!”

“Shvatila sam da smo nas četvero sve što mi treba.”

“Boravak u prirodi, na otvorenom, u parkićima umjesto kava u kafićima.”

“Strpljenje kod kuće, na poslu, u trgovini, gdje god.”

“Jedino sam kuću očistila ko’ nikad.”

“Družimo se zajedno doma, a to obožavam. Muž radi od kuće.”

“Za vrijeme korone shvatila sam koliko sam vikenda gubila u shopping centrima. Užas!”

“Online sam upoznala divne ljude i ohrabrila se dignuti posao na noge.”

“Osvijestila sam vrijeme, trenutak, prioriteti su se promijenili, sama dobrobit! Usporila sam!”

“Boravak u prirodi, vožnja bicikla…kafići su out, sport je in! Trebalo nam je to!”

“Stavila sam sebe na prvo mjesto!”

“Spoznaja da male i jednostavne stvari zapravo toliko znače.”

“Više vremena s obitelji, pogotovo s djecom.”

“Zahvalnija sam za sve što imamo.”

“Slobodu kretanja i druženja.”

“Naučila sam ga bolje cijeniti, a i provoditi.”

“Sreli smo se slučajno nakon sedam godina i shvatili da je ljubav i dalje tu!”

“Učila talijanski i imala vrijeme za sebe i odmor.”

“Nikad više vremena nismo provodili svi skupa i to nam je najveća nagrada.”

“Postala sam mama drugi put za vrijeme potresa i korone i shvatila da mogu izdržati neizdrživo.”

Ako mislite da u vašim životima nema ama baš ničeg pozitivnog, nadam se da ćete se nakon čitanja ovih odgovora zamisliti i shvatiti da ipak postoji poneka sitnica kojoj se vrijedi radovati.

„Sreća se nalazi u svemu. Treba je samo znati izdvojiti.“ (Konfucije)

Objava što smo naučili za vrijeme korone? – pozitivna strana priče pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedugo nakon što sam rodila, na društvenim mrežama naišla sam na zanimljivu anketu. Pitanje je glasilo: „Što vam je najteže palo u trudnoći i majčinstvu?“ Od svih ponuđenih odgovora jedan mi je odmah zapeo za oko. Nešto o čemu prije nisam ni razmišljala. Uvijek kada sam čitala o trudnoći i majčinstvu, govorilo se u većini slučajeve o problemima u trudnoći, iskustvu poroda i dojenju. Moj odgovor na anketu bio je – društvena izolacija.

Nakon odrađivanja staža, porodiljni mi je počeo u šestom mjesecu trudnoće jer tada nije imalo smisla tražiti posao u školstvu. To znači da sam u trenutku kada je kćer krenula u jaslice, a ja na posao bila dvadeset mjeseci kod kuće. Kroz komunikaciju s drugim mamama saznala sam da ima i onih koje su doma puno dulje, ali osobno mi je dvadeset mjeseci bila krajnja granica nakon koje bih vjerojatno ‘pregorjela’. Dobro, ruku na srce, vjerojatno pretjerujem, ali takav je bio osjećaj.

Po prirodi društvena i komunikativna, užasno mi je falilo druženje i kontakt s drugim ljudima. Nije to bila potpuna izolacija, jer zahvaljujući mojim roditeljima mogla sam par mjeseci nakon poroda vikendom otići na poneku feštu ili druženje s društvom. Suprug bi pričuvao kćer ako bih otišla kod frizera ili nešto obaviti, ali mame će me shvatiti kad kažem da mi je odlazak u tjednu nabavu namirnica ponekad bio kao odlazak u Disneyland.

Koliko sam uživala u majčinstvu i provođenju vremena s malim klupkom sreće čije su me okice gledale kao sve na svijetu, toliko su me gušila četiri zida u kojima sam se većinu vremena nalazila.

Nedostajalo mi je vrijeme za sebe. Vrijeme da se posvetim svojim hobijima, interesima i ciljevima. Znala sam da će to vrijeme kad-tad doći, ali u tim trenucima nekoliko mjeseci činilo se kao vječnost.  U ovu priču uplela se i još jedna gospođa, sveprisutna korona pa je socijalna izolacija dobila još doslovnije značenje.

Ovaj tekst nije napisan da se malo požalim (iako ni to ne bi bilo pogrešno), već da ispričam kako sam se ja vratila sebi. Pomalo neobičan izraz – vratiti se sebi. Pa nisam nikamo ni otišla, barem ne doslovno. No, jedan dio mene i moje ličnosti bio je zapostavljen na neko vrijeme. Čučao je u kutu i strpljivo (a nekad i malo manje strpljivo) čekao da se vrati u punom sjaju.

„Francuska živi prema prevladavajućoj društvenoj poruci da je roditeljstvo važno, ali da ne smije potlačiti sve ostale uloge ljudskog bića“, kaže autorica Pamela Druckerman u svojoj knjizi „Zašto francuska djeca ne bacaju hranu“.

Uistinu je tako, u trenutku kada rodiš, tvoje prijašnje uloge ne prestaju postojati, samo su na kratkoj pauzi jer neko vrijeme prevladava uloga majke.

Kada sam uspjela ukrasti malo vremena za sebe, da popijem kavu u miru, razmišljala sam što volim raditi, što me veseli i pokreće u kreativnom smislu.  Oduvijek sam voljela čitati knjige i pisati. Prvi korak sam napravila. Za sljedeći zadatak i drugi korak zadala sam si razmisliti na koji način bih voljela ostvariti svoje interese. Nisam baš od onih koji vjeruju u onu da ako nešto jako želiš, svemir će se pobrinuti da ti se to ostvari, ali u ovom slučaju morala sam priznati da ima nešto u tome. Učlanila sam se u jedan čitateljski klub i usto s prijateljicom osnovala još jedan kojeg nas dvije vodimo i moderiramo. Počela sam na Instagramu objavljivati o tome što čitam, čitateljskom klubu i poneke isječke iz osobnog života. Kao da sam se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu, za suradnju su mi se obratile Ivana Bakarčić i Martina Novosel, pokretačice inicijative “Mame Kvarnera“. Neću puno otkrivati jer je cijeli projekt još u izradi, ali reći ću da savršeno spaja roditeljstvo, knjige i čitanje i nadam se da će uskoro ugledati svijetlo dana.

Ima još jedna stvar, koja vam je možda i očigledna – odvažila sam se svoja razmišljanja staviti na papir i poslati Sonji i Martini na portal Supermame :-). Sve se počelo kotrljati i povezivati kao snježna kugla, ali nije došlo samo od sebe, već se pokrenulo kada sam se i ja odlučila trgnuti iz letargije i pokrenuti. Osjećaj je odličan. Na kraju dana osjećam se ispunjeno, makar pročitala samo jednu stranicu knjige ili napisala tri reda teksta.

Javi se tu i tamo onaj poznati „mom guilt“, ali utišam ga. Dopuštam si to vrijeme za sebe, tu malo dozu sebičnosti – ili još bolje, dozu ljubavi prema sebi.

Život ne staje u trenutku kad dobijemo dijete, samo na kratko ispadne iz poznatog kolosijeka dok ponovno ne uspostavimo ravnotežu između žene i majke u sebi. Godinu i pol posvetila sam se isključivo njoj – sve svoje vrijeme, pažnju i ljubav. Kada sam s njom i dalje to činim, onda sam njena. No, kada ulovim vrijeme za sebe onda sam svoja, bez grižnje savjesti, bez loših emocija. Svi mi volimo provoditi vrijeme sa svojom djecom, ali ponekad nam treba vrijeme za sebe, vrijeme za napuniti baterije. Mislim da kada smo zadovoljni sobom i ispunjeni, tek se tada možemo potpuno i bezuvjetno posvetiti svim ulogama koje nosimo u sebi.

Poanta je da nitko to neće, ne može i ne bi trebao napraviti za tebe, već se sama moraš pokrenuti. Razmisli što ti donosi osmijeh na lice, u čemu se vidiš i što želiš promijeniti i kreni. Bilo da se radi o vježbanju, skidanju kila, učenju novih vještina ili vraćanju starim navikama – moraš KRENUTI jer je to jedini način da se vratiš sebi.

Objava kako se vratiti sebi nakon porodiljnog i društvene izolacije pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije nego sam postala mama nikada nisam razmišljala zašto je nečije dijete odjednom počelo plakati, zašto reagira negodovanjem na nepoznate ljudi, zašto trči po hodniku trgovačkog centra, ili zašto je razbacalo nekoliko stvari s police dućana. Nikada nisam razmišljala da su roditelji sigurno napravili nešto pogrešno što je uzrokovalo takvo djetetovo ponašanje. Dapače, bila sam prva koja će reći kako je to sasvim normalna i uobičajena situacija u životu s malim djetetom i smatrala to simpatičnim. Ono što nikako nisam očekivala je da se zbog toga – ispričaju ili opravdaju.

Dana 19. svibnja 2019. u 04:45^h kao da mi se sklop u glavi odgovoran za ispričavanje i opravdavanje potpuno, i suprotno mojoj volji, poremetio. Naravno, promijenila se i perspektiva, jer sam taj dan u taj točan sat postala mama. Sada sam ja postala ona koja trči za djetetom u trgovačkom centru, koja za njim posprema stvari na police i smiruje ga kada se rasplače na javnom mjestu.

Ma ona plače jer…

Nervozna je zbog…

Ne radi to inače, ne znam što joj je sad…

Potreba da nekako opravdam njezino ponašanje postala je jača od mene.

Prvi puta u ulozi majke, još uvijek učeći u hodu sve što je potrebno kako bih ispunila novu ulogu u kojoj sam se našla, odnekud nađem vremena da (pretjerano) razmišljam o tome što drugi očekuju od mene. Trebam li se ispričati jer Una počne plakati kada joj se neznanac nadvije nad kolica za vrijeme šetnje i glasnije nego što je vjerojatno potrebno krene govoriti kako je slatka i ostale epitete koje dijete ionako ne razumije? Kako taj neznanac doživljava njeno iznenadno plakanje? Hoće li pomisliti da je u njemu problem? Hoće li misliti da mi je dijete plačljivo? Pišući ovo, ta mi se pitanja čine toliko apsurdna i smiješna, ali tada ih nisam tako doživljavala.

Nekoliko puta nam se dogodila slična situacija u liftu trgovačkog centra. Una u kolicima, ja majka s tek nekoliko mjeseci staža u toj struci, oko nas hrpa ljudi koji ne brinu puno što je žena s dječjim kolicima u liftu jer moraju čim prije stići do željenog kata. Una bi svaki put briznula u plač, a moja reakcija bi svaki put bila ista – ona je još mala, boji se, ljudi su joj nepoznati… Isprika bi ovisila o tome koliko sam kreativna bila u tom trenutku.

Sljedeća scena – nas dvije u kafiću, ja ispijam toliko potrebnu kavu i ugodno čavrljam s prijateljicama, Una sjedi na meni i traži da i ona proba pjenicu od Nescafe’-a. Odjednom Una počne plakati, a ja imam osjećaj kao da su sve oči na terasi kafića uprte u nas. I onda kreće: ma ona je malo nervozna jer je gladna/ žedna/ spava joj se/ dosadno joj je.

Ako bi negdje došle uprljane, na blagajni trgovine osjećala sam potrebu da moram teti prodavačici ispričati što nam se putem dogodilo da smo joj se takve pojavile u dućanu.

Ma nismo vam mi ovakve krenule od doma, nego je Una bljucnula/ pokapala se sladoledom/ prolila sokom/ ubaci ispriku po želji.

Što će reći gospođa, vidi nemajka kakvo dijete vodi po svijetu? U stvarnosti, gospođu nije briga za fleke na našim majicama ni koliko je crno pod noktom – naplati nam stvari, skine nas s dnevnog reda i ide dalje.

Premotajmo vrijeme nekoliko mjeseci unaprijed. Una je počela hodati, ili bolje rečeno trčati jer kod nje od prvog dana ništa nije išlo polako, a s tom novom vještinom došle su i nove isprike i opravdanja. Una trči kao muha bez glave, zabija se u ljude, tu i tamo uhvati nekoga za nogavicu hlača ili vrećicu iz dućana (doma je uvijek ona ta koja prva zaviri u vrećice kada dođemo iz kupovine). Ja trčim za njom, vjerojatno isto izgledam kao muha bez glave, i redom se ispričavam. Ne znam uvijek ni zašto, ali valjda se to tako radi. Neka pravila bontona nalažu da se ispričaš ljudima ako uznemiriš njihov osobi prostor, ali jednostavno „Pardon“ bi bilo sasvim dovoljno. Sve ono iza „jer“ je u potpunosti suvišno, sva dodatna objašnjenja nepotrebna su. Oni kojima je potrebno dodatno opravdanje jer je dijete dijete, ti ga ni ne zaslužuju jer ga ionako vjerojatno ne bi ni tada razumjeli.

S vremenom sam se naučila opustiti. Naučila sam da su sva djeca takva, neka plaču više, neka manje, neka su mirnija, neka živahnija, neka vole biti u naručju drugih ljudi, dok neka ipak preferiraju poznata lica.

Ovo su možda nekome potpune gluposti i banalnosti, ali voljela bih da mi je netko prije 16 mjeseci rekao ove stvari:

Ne moraš tražiti izliku za djetetov plač.

Ne moraš objašnjavati svaki djetetov postupak potpunim neznancima.

Ne moraš se opravdavati jer dijete iskazuje nervozu.

Ne moraš se ispričavati jer se dijete ponaša kao dijete.

Objava nepotrebne isprike i opravdanja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.