I vrapci na grani već znaju da je biti roditelj izazovna stvar. Čudna je ta dinamika, roditelj odgaja dijete, a taj put kao da je dvosmjeran pa je nemoguće da djeca drastično ne mijenjaju ponašanja, uvjerenja, stavove roditelja. Tako da dijete, na neki način, odgaja i roditelja. I to je proces koji traje i traje od rođenja djeteta pa do kraja roditeljskog života.

Dok nisam imala djecu svašta sam baljezgala u stilu “ja to nikada ne bih” ili “ne mogu vjerovati da to djetetu dozvoljava”, a onda sam postala mama i shvatila kako sam glupa bila. U roditeljstvu je možda bolje držati se one nikad ne reci nikad, nego plivaj…samo plivaj…plivaj, plivaj! I prilagođavaj, traži kompromise i točno odredi u kojim ćeš situacijama biti dosljedna.

E, sad se nedavno ponovno aktualizirala priča o djeci kojoj roditelji brane mobitele u osnovnoj školi. Kako se postaviti? Postoji li pametna odluka po tom pitanju? Naime, moja curica će sada četiri godine i već u vrtiću primijetim koliki na nju imaju utjecaj druge djevojčice. S obzirom da sam u duši darker i crna je moja najdraža boja (jer tamnija ne postoji), postalo mi je sasvim čudno da će baš baš baš moja kći postati barbie ružičasta. To je njezina najomiljenija boja na svijetu. I šljokice. Hrpa šljokica. I još malo glitera da se nađe. Mislim, oko mi titra svaki put kada sunce obasja taj sav silni ružičasti štras! Dakle, sigurno tu svoju omiljenu boju nije vidjela doma. Tu su vrtić i druge curice odradili posao.

I nema veze, neka bude tako. Ali kad apetiti postanu veći, kad se bude poželio iPhone za osmi rođendan jer ga svi u razredu imaju, što tada? Voljela bih da imam jednoznačni odgovor, a da si opet ne skočim u usta. Na prvu bi mi odgovor svakako bio NE DOLAZI U OBZIR, ali ako uzmemo u obzir ismijavanje, izopćavanje i ruganje kojem bih ju mogla izložiti, postane mi nekako teško oko srca. Odmah se sjetim kad svojedobno (nećemo sad o konkretnom broju godina) meni mama nije htjela kupiti nanule. Znate one na Štrumfove? Bile su crvene i plave, s malom potpeticom. Čudo kineske plastike! Sve curice iz ulice su ih imale i bile su predmet moje čežnje čitava tri ljeta. A mama neće pa neće da ih kupi. “Izvrnut ćeš nogu u tome!”, bio je njezin, sada mi razumljiv i prihvatljiv, ali u ono vrijeme bezvezan, argument. I znate što? PREŽIVJELA SAM. Mama je bila dosljedna i vrijeme je učinilo svoje-prerasla sam svoju čežnju. Bila sam jedina koja nije imala nanule, i evo me – živa i zdrava i savršeno očuvanih zglobova.

Mislim da svatko treba donijeti odluku o tome što i kada i kako djetetu nešto dozvoliti, a što je pod utjecajem društvenih trendova. Ja ću pokušati isfurati ideju o kupnji mobitela što je kasnije moguće. I živim u nadi da će se moje dijete družiti u skupini onih čiji roditelji neće pokleknuti pritisku većine.

Foto: pexels.com

Objava mama, kupi mi nanule! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije tri pol godine moj se život potpuno promijenio. Postala sam mama. Moji prioriteti, moji fokusi, moji instinkti izokrenuli su se, dobili nove smjerove, izoštrili. Nedugo nakon toga povijest se ponovila, postala sam mama drugi put. I opet sve ispočetka – novi smjerovi, novi prioriteti, novi fokusi. Sve puta dva. Iako mi se ponekad čini da je sve postalo puta četiri.

Biti majka upotpunilo je moju ličnost. Samim time, promijenilo neke druge karakteristike. Od potpunog kontrolmanijaka postala sam opuštenija jer su me djeca naučila kako je imati čvrste planove potpuna pišurija. I da je u redu umjesto u estetiziranom domu, živjeti u zabavnoj igraonici.

Biti majka pokazalo mi je što sve i koliko sve mogu, a što ne mogu (i to je u redu).

Biti majka dovelo me do spoznaje svega onoga što mi je moja mama govorila da ću spoznati kad postanem majka. I bila je u pravu!

Biti majka zato me učinilo zahvalnijom svojoj majci jer sad shvaćam kolika je ta ljubav.

Biti majka tjera me da pomičem svoje granice do nevjerojatnih razmjera.

Biti majka naučilo me snalažljivosti. Pa kad skuhaš ćufte, a dijete bi baš bolonjez…zdrobi ih viljuškom potajice i serviraj bolonjez!

Biti majka znači naći vlastiti zenbudizam i nakon tridesetog NEĆU.

Biti majka znači biti diplomatkinja, frizerka, kuharica, slastičarka, pedikerka, psihoterapeutkinja i još hrpetinu toga.

Biti majka znači zauvijek se odreći bezbrižnosti.

Biti majka znači raditi najteži i najbolje plaćen posao.

Jesam li odlična mama? Jesam! Griješim li? Barem 50 puta dnevno. Ali učim. I trudim se. I mislim da nije loše pogriješiti i pokazati djeci da smo i mi od krvi i mesa baš kao i oni. Ako kod djeteta ostvarimo to da zna i osjeća da je voljeno, to je jasan znak da smo odlične mame. Jer biti majka ne uči se u školi. Tu nema gotova recepta.

Biti majka znači bezuvjetno voljeti i podržavati svoje dijete.

Zato, sretan vam Majčin dan, drage moje mame! Dan koji traje 365 dana u godini. Godinama. Savršene ste točno onakve kakve jeste.

Objava biti majka znači raditi najteži i najbolje plaćen posao pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljubomorna sam na Maju jer je našminkana i drži do sebe. Ja sam bila smrdljiva, pobljucana, masne kose u punđici s podočnjacima do poda.

TEŠKE STRANE MAJČINSTVA – SUPERMAME

Objava zašto sam ljubomorna na Maju Šuput? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Novopečena i nesamopouzdana majka odmah pomisli da nešto radi krivo.

3. Što ako se beba usred noći jednostavno razbudi? Opet metoda isplakavanja?!

Mi smo trenutno u dobroj fazi i budimo se samo 2 do 3 puta. Kao što sam rekla, ritam dnevnog spavanja nismo uspjeli nametnuti, bojim se da ni ovo nećemo uspjeti jer sam ja mekušac, muž još veći, a poznajući svojeglavost našeg malog čuda, ne bih se iznenadila da ono plače doslovno cijelu noć i još uvijek budna dočeka sljedeći dan. Nekako se još uvijek nadam da će vrijeme učiniti svoje. Previše se tu svega i svačega događa u toj maloj glavi što treba isprocesuirati tijekom noći. Pustit ćemo da se to odvija svojim prirodnim tempom. Zasad je tako. Al’ kad se zareda mjesec dana višestrukih noćnih buđenja, pitajte me ponovo!

Objava svako dijete može naučiti spavati (ili kako je sika izašla iz raja) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad se među roditeljima (pogotovo onih u međugeneracijskoj razlici) započne priča o odgoju, krene borba trojanskih razmjera. Svi imaju neke svoje teorije i strategije, iznose ratničke dnevnike, položaje vojnika u rovovima, odgovore na što ako…procjenu svake borbene situacije i potencijalne ishode bitke. Moj pogled tada često odluta u daljinu, smješkam se kao blažena i…isključim. Jer, ja nemam zasad nikakav plan. Ili je to neimanje plana isto svojevrstan plan?

Moja prija je rekla, i to mi se jako urezalo u pamćenje, da sve faze kod djece dođu i prođu, ali ako zezneš u odgoju – tu nema nazad, nema ispravka. I to me ponukalo na proučavanje odgojnih metoda. Knjiga o odgoju i discipliniranju ima napretek, a kako se svijet i društvo mijenjaju, kako dolazi do novih socioloških, neuroznanstvenih, psiholoških otkrića, kako se djeca mijenjaju – tako se mijenjaju i popularni odgojni pristupi. Pa se tako odgojne metode naših roditelja sad već smatraju potpuno old school.

Prva knjiga koje sam se dočepala naslovljena je Mala knjiga za velike roditelje koju je uredila i sastavila grupa hrvatskih autora. Oni su svi redom dječji psihoterapeuti, psiholozi ili pedagozi odgajatelji. Autori zastupaju stav da ljubavi nikada nije previše, da „previše“ ljubavi ne može „pokvariti“ dijete, nego da je nedostatak ili odsutnost kazne ono što ga zapravo „kvari“.  Djeci treba postaviti jasan zahtjev i slijediti jednostavnu uputu: ako poštuješ zahtjev/pravilo-pohvalit ću te ili nagraditi, ako ga prekršiš-kaznit ću te. Ovakav oblik discipliniranja, koliko opažam, vrlo je raširen, ali ono u čemu roditelji često griješe je dosljednost. Ili bolje rečeno nedosljednost. To je vrlo razumljivo jer je nekada uistinu iscrpljujuće dovitljivo se nositi s dječjim propitivanjima granica i testiranjima naše upornosti. Autori tvrde da se upravo tu krije uspješnost ove odgojne metode-u našem strpljivom i dosljednom provođenju dogovorenih pravila. Benefit ovakvog pristupa je predvidljivost situacija i posljedica ponašanja što djeci omogućava da uoče i poštuju red. I sama u pedagoškom radu uočavam da učenici vole red. Vole znati posljedice pojedinih ponašanja. I nakon nekoliko početnih testiranja prihvate pravila i bez pogovora istrpe kaznu ukoliko su ju isprovocirali kršeći pravila ponašanja.

Druga knjiga Disciplina bez drame (integrirani pristup za smirivanje kaosa i poticanje razvoja dječjeg uma) autora Tine Payne Bryson i  Daniela J. Siegela okarakterizirana je kao svjetski bestseller i preporuča nešto drukčiji pristup temeljen na dvije pretpostavke:

1. da disciplina nije puko kažnjavanje i nagrađivanje nego način poučavanja djece i
2. da disciplinu treba temeljiti na najnovijim otkrićima razvoja ljudskog mozga.

Naime, autori govore o načinu razvoja donjeg i gornjeg dijela mozga. Donji dio mozga zadužen je za primarne reakcije, on je aktivan kada smo gladni, ljuti, kad nas je strah. A gornji kat mozga zadužen je za osjećaj empatije, samouvida, razumijevanja svog i tuđeg ponašanja. Kada dijete ima ispad bijesa, kad prolazi kroz tantrume i općenito se nepoželjno ponaša, kažu autori-tada nas dijete najviše treba. Ono reagira iz donjeg kata mozga pa ako i mi, kao roditelji, reagiramo bijesom i vikom-ništa nećemo postići osim drame. U takvom stanju nas dijete ni ne vidi ni ne čuje pa je to najgore vrijeme za ,,održavanje lekcije”. Ono što treba napraviti je svojom smirenom reakcijom smiriti dijete, povezati se s njime i tek kad se smiri početi razgovor o situaciji. Zapravo, ne toliko razgovor koliko pitanjima isprovocirati dijete da priča o situaciji i svojim pitanjima ga navesti da samo donese zaključke o tome zašto se uzrujalo. Također, knjiga promovira pozitivne, jesne rečenice umjesto toga da djeci govorimo NE kao i o tome da ne bismo trebali biti kruti u odgoju (ali dosljedni da).

E sad, oba naslova daju ilustracije i mnoštvo primjera iz života, ali nekako mi je drugi naslov ostao jasan tek na razini teorije, a ne toliko iz proživljenog iskustva. Sve što su autori naveli ima itekakvog smisla i pristup je human i razumljiv.

Međutim, uistinu skidam kapu svakom onom tko svom djetetu nikada ne govori NE ili ne naređuje imperativima i ima toliko strpljenja i vremena svaki puta pričekati da se dijete smiri, pa ga zagrliti i onda strpljivo saslušati zašto je vrištalo u Intersparu jer mu se nije htjelo kupiti kinderjaje. Ja ću na tome morati jako poraditi. Ono, baš baš jako.

I još nešto, izvin’te na intimnom tonu, ali ponekad se zapitam kako su to činili naši stari kada nije bilo ovoliko knjižurina, filmića, dokumentaraca i inih izvora informacija. I ispali smo đast fajn. Ne sjećam se da smo imali nekih ispada plača i nervnih slomova jer je bio dovoljan samo oštriji roditeljski pogled da bi nam se sve kockice u glavi složile. Bez puno priče i raspravljanja. Sve si znao. Iz pogleda. Pogleda oštrog kao najoštriji japanski nož. I nije bilo ni pokušaja pregovaranja oko kinder jajeta. Ako si ga dobio, bio si sretan. Ako nisi, žao mi je, budeš drugi put. Pa si mu se veselio najviše na svijetu. Kako su to postigli? S obzirom da je moja djevojčica još relativno mala, nastavljam prikupljati informacije o odgojnim metodama. Dotad najviše vjerujem Earlu of Rochesteru koji kaže: “Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestero djece i nijednu teoriju.”

Objava nekoliko o odgoju pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Neki dan kad mi je ginekologica rekla da je ovo naš zadnji susret prije poroda i da se sad javim u bolnicu u kojoj planiram porođaj…malne me strefilo. Kud prije? To je sažeta atmosfera moje druge trudnoće -prošla je brzo, da se nisam ni snašla. Nisam stigla istraživati svaku kraticu na nalazu, nemam niti jednu uokvirenu sličicu s ultrazvuka, zastajala sam i računala kad bi me netko pitao u kojem sam tjednu. Ljudi, pobogu, imam dva (evo i brojkom 2) bodija broj 50. Jednostavno, uz starije dijete i posao ova trudnoća mi je proletjela.

Sad kad se termin približava, stalno si ponavljam da uživam u trudnoći još malo jer je možda zadnja koju ću imati prilike iskusiti (kad bi bar ista misao tješilica palila i za iskustvo porođaja). Da budem iskrena – ne znam koliko mi pomaže iskustvo. S prvim djetetom nisam ništa znala, a sad me istovremeno i strah jer znam što me čeka. A s druge strane to isto iskustvo me i hrabri – jer znam pa sam spremnija.

Evo što očekujem.

1. Očekujem beskrajnu iscrpljenost.
2. Očekujem savjete sa sto strana, a koje nisam tražila.
3. Očekujem bolni proces uspostavljanja dojenja.
4. Očekujem modne debakle. Svoje. Djeca će uvijek biti sređenija od mene jer se za izlazak iz kuće spremam zadnja.
5. Očekujem da ću ponekad tako poželjeti biti negdje drugdje.
6. Očekujem napadaje tjeskobe i plača.
7. Očekujem ljubomorno starije dijete.
8. Očekujem da će stan (p)ostati skladište. Ponajviše pelena, vir uložaka i kave.
9. Očekujem želju da istriskam muža koji spava dok ja 6. put ustajem na podoj.
10. Očekujem odlazak u kvartovsku mesnicu kao blaženi izlazak s frendicama (tu se nadovezujem na točku 5). Nikada neću zaboraviti pretprošli Božić kad sam sa suzom u oku kupila pola praseta i pola janjeta objašnjavajući mesaru da ja sad dojim i da imam pojačan apetit.
11. Očekujem razne vrste plača. Ali i smijeha.
12. Očekujem tonu opranog veša svaki dan. Tu se pak nadovezujem na točku 8.
13. Očekujem potpuni krah zubi.
14. Očekujem da će se razgovor s mužem svesti na popise obaveza i popise za kupnju poslanih whats app-om.
15. Očekujem puno skokova u razvoju. I inih faza. Dobrih i loših.
16. Očekujem presoljene, zagorene i zaboravljene ručkove.
17. Očekujem oglupljivanje. Svoje.
18. Očekujem u komadu pogledani film za nekih…5 godina.
19. Očekujem zrikavost u četrdesetoj jer će svako oko nadgledati drugo dijete.
20. Očekujem epiziotomiju jer opet nosim gorostasa. Oh, to sjedenje na pol` dupeta s 5-10 šavova. Jupiiii!
21. I na kraju, u duhu Španjolske inkvizicije – očekujem neočekivano.

Da se razumijemo, očekujem ja jako puno lijepih stvari. Da nije tako, ne bismo se odlučili na više djece. Ali činjenica jest da će u početku sigurno biti izazovno dok se malo ne uhodamo i uhvatimo neki novi ritam življenja.

Dvije stvari baštinim i pamtim kao pouku s prvim djetetom, a to je da sve prođe – i dobre i loše faze. S vremenom ne postaje lakše ili teže nego jednostavno drukčije. I izazov roditeljstva je da se roditelji tome prilagode, dovinu ili prihvate.

Druga istina koju sam spoznala je da je svako dijete različito i da se, u tom smislu, ne treba previše hvaliti iskustvom. Jedno dijete je bolji spavač, drugo lošiji, jedno jede sve, drugo neće ništa, jedno je lako odgojivo, drugo je izazovno. Po tom pitanju nisam sigurna koliko roditelju puno preostaje nego prilagoditi se potrebama djeteta. Tog određenog. Koji ima svoja htijenja i svoju osobnost.

Zato je cijeli moj popis očekivanja upravo samo popis. Nema forsiranja s malim bebama. Nema forsiranja s malom djecom. Samo se dobije kontraefekt i frustracija.

A što se tiče poroda. Strah me. I tu stavljam točku.

Objava što očekujem dok iščekujem drugo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada muškarac ženi da kompliment – to je kompliment bez filozofije. Kada žena drugoj ženi da kompliment, on se množi s 4 i na to doda još nula ili dvije. Toliko vrijedi taj kompliment. K tome uvijek ostane tračak sumnje u skrivene namjere ili iskrenost istog.

Mislim da se žene na razbacuju s komplimentima i više su sklone kritiziranju nego komplimentiranju. Možda je predrasuda, možda si umišljam, možda pretjerujem za potrebe kolumne. Žena uvijek primijeti prve bore, izrast ili loš izbor traperica. I to ne na sebi, nego na drugoj ženi. Da ne biste pomislili da sam ženski ženomrzac koja uoči Dana žena piše o tome kako je svaka žena drugoj ženi vuk, odmah ću se ograditi.

Nikada, ali zaista nikada neću zaboraviti dan kada sam rodila svoju djevojčicu i kada su me smjestili na odjel babinjača. Nisam bila u najboljem izdanju tada. Donijeli su mi čaja i doručak, kasnije ručak, i sve mi je ostavljeno na pladnju daleko od kreveta. Tu dolazi spasiteljica, žena s kojom sam dijelila sobu i koja se ponudila da mi približi hranu i piće, narezala mi je meso na sitnije komade, nalila čaja u čašu. Ona je meni u tom trenutku sjajila kao anđeo, obasjana svjetlošću s nebesa. Do kraja našeg boravka u toj sobi, nismo se jedna drugoj ispričavale zbog trica, nismo se osjećale dužnima to činiti jer smo obje prošle isti put i znale smo da će osjećaj srama sačekati.

Kasnije, kad sam se oporavila i nadošla krenule su druge, čak i neugodnije boljke – iscrpljenost, dojenje, beba koja plače, kratki zimski dani, osjećaj da ne znam što radim. Tad mi je trebala podrška više nego ikada. Imala sam osjećaj da se raspadam iznutra, da sam usamljena u tim novim okolnostima, da nijedan muž i nijedan muškarac nikada neće moći shvatiti…trebala mi je podrška žene koja je prošla i prolazi isto. I tada sam otkrila Supermame. Tu sam naišla na brdo tekstova u kojima su druge žene pisale svoja iskustva i strahove, svoje borbe koje vode svaki dan doma, ne samo s najmlađim članovima obitelji nego i sa sobom.

Sve prolazimo manje-više isto. I to treba naglas reći. Treba reći da majčinstvo ima svoje divne strane, ali da zna biti iscrpljujuće i pos*ano (doslovno) i ne baš tako romantično – to je činjenica. I to je normalno! Normalno je da ti cmizdravac nekada prisjedne, da ti prisjedne i muž i kolica koja moraš vući svaki dan, i prisjedne ti i kvart u kojem poznaješ svaki kamenčić jer si ga na rodiljnom dopustu prošla minimalno 365 puta. Prisjedne ti i taj rodiljni dopust u kojem misliš da si oglupavila na najgore i da ti je buci-buci i gu-gu ga-ga vrhunac rečenične konstrukcije. Pa napokon ti prisjedne i ta neuredna punđa navrh glave i onda sve pošalješ u tri mile majke. (…) I onda dođe novi dan. Mali cmizdravac napravi nešto novo, nešto slatko….i opet te obori. I vučeš dalje jer imaš novi elan. Shvatiš da se kod djece sve nekako razvija u fazama i taman kad pomisliš da si došla do točke pucanja, dođe dobra faza – faza boljeg spavanja, faza u kojoj beba svlada neku novu vještinu koja olakšava.

I to sam pronašla u ovoj online zajednici. Neku razbibrigu i taj osjećaj da nisam sama, da sam normalna i da sve prolazimo jednake dileme, borbe, ali i lijepe trenutke. U Danskoj je jako razvijena mreža podrške novima majkama. Kad novopečena majka izlazi iz bolnice, dobije popis žena koje žive u istom kvartu, a koje su nedavno rodile. Pa tko voli, nek’ izvoli. Možda nije loša ideja. Barem da u društvu druge žene gurate kolica i brojite kvartovske kamenčiće. I pohvalite jedna drugoj prekrasnu punđicu tog dana.

LEDA @lovely_miss_l

Leda Franić odnedavno i Draganić, od studenoga 2017. majka je jedne vrlo aktivne djevojčice. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi i obožava svoj posao. Najdraži film joj je Capetan Fantastic. Najdraža boja-crna. Vinkovčanka je rodom, vjeruje da se sve bolesti mogu, ako ne izliječiti, onda barem ublažiti šljivovicom. A sve bolesti, naravno, dolaze od hladnih pločica i propuha. Smatra da se svugdje može pješke pa čak i u New Yorku. Prezire lijenost i škrtost. Kad ukrade vremena-čita. I piše osvrte o pročitanome. Mir pronalazi u okrilju udobnoga doma koji neprestano želi mijenjati i ispunjavati mirisom svježe pečenih kolača. Misli da savršenstvo postoji, ali traje kratko i zato treba uživati u malim trenutcima sreće. Još uvijek brani stav zbog kojeg ju je na ispitu rušio profesor psihologije-da se ljudi rađaju dobri.

Objava JE LI ŽENA ŽENI VUK ILI JEDINA SLAMKA SPASA? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava U POMOĆ, POČINJEM RADITI! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sve je počelo smirenom rečenicom moga muža: “Što se dereš tako nervozno?“. Rečenica koju svaka supruga voli čuti, rečenica-okidač, zar ne? I da nisam nervozna, kad ju čujem – poludim načisto. Međutim, ovaj put je djelovala drukčije jer biće na koje sam podigla glas bila je naša kći, a moj muž mi je postavio pitanje koje je ovaj put djelovalo kao okidač za osjećaj srama. Ne želim biti majka koja viče! Čak i kad sam sagledala okolnosti koje su me dovele do toga da dreknem na svoje dijete, nisam našla dovoljno čvrst argument za svoju reakciju. Bila je neprimjerena, djetinjasta, doduše prirodna i iskonska, ali svakako bezvezna i kontraproduktivna. Inače sam temperamentna i glasna osoba, pripišimo to i ulozi predavača u školi gdje te jednako mora čuti i učenik u prvoj i zadnjoj klupi, ali vikanje – veliko NE!

Na poslu sam vrlo rano shvatila da vikanje izaziva samo podsmjeh učenika te da te bolje čuju kad na sve njihove provokacije reagiraš smireno i staloženo. Kako mi se onda potkrao podvik u vlastitom domu i što učiniti da se više ne ponovi?

Knjiga “Odgojite svoje dijete bez vikanja” autora Hala Edwarda Runkela s još izazovnijim podnaslovom Revolucionaran pristup odgoju djece zvučao je…da dobro je…čim pročitam da je nešto revolucionarno, odmah posumnjam u autohtonost. Revolucionarni šampon protiv peruti – ne kupujem, revolucionarnu kremu protiv bora – zaobilazim, revolucionarne ideje – propitujem, a knjige koje obećavaju revolucionarne pristupe odgoju djece – ne otvaram. Ali ništa drugo na polici knjižnice naslovom nije odgovaralo na moje pitanje kako biti roditelj koji ne viče. I posudim ja knjigu.

Nakon posvete i nekih kratkih uputstava, tekst započinje rečenicom jedne majke koja kaže odgajajući djecu izgubila sam razum, ali pronašla sam dušu. Odgoj je zahtjevna stvar, roditeljstvo je zahtjevna stvar i kako kaže u knjizi – mit o odgoju djece je taj da porođajne muke prestaju kad se dijete rodi. Istina, tek tada počinje šou. I to šou za koji nas nitko nije mogao dovoljno dobro pripremiti – nikakve knjige, nikakvi savjeti iskusnijih, nikakve radionice i filmići. Tu plivaš sam, druže dragi, pa tko preživi – pričat će. E, tu se nalazi ključna ideja ove knjige.

U roditeljstvu nije riječ o djeci nego o roditeljima. Ovo je knjiga koja govori da se roditelj treba manje (da, MANJE) baviti djetetom, a više samim sobom. Veliki dio pedagoške literature koju sam dosad pročitala bila je usmjerena na dijete, ovo je prva knjiga koja promovira suprotno, da se roditelj fokusira na sebe. Zašto? Zato što se dijete ne rađa kao prazna ploča nego već ima utkane crte karaktera i biće je odvojeno od drugih. Stoga nikakve metode odgoja djeteta ne mogu jamčiti uspjeh. Ono za što roditelj može jamčiti je jedino njegovo, osobno ponašanje. Ako se roditelj nauči usredotočiti na sebe, to je najviše što može učiniti za dijete. Meni ima smisla. Samo zadovoljna, nasmijana, usredotočena majka, majka koja vlada svojim ponašanjem, koja preuzima odgovornost za svoja ponašanja može biti dobra majka, ona koja služi kao primjer djetetu. Kako očekivati od djeteta da promijeni svoje ponašanje ako mu mi svojim primjerom pokazujemo nešto sasvim drugo? Kao onaj put kad se moja poznanica derala na dijete da se prestane derati. Meni se to učinilo paradoksalno.

Autor tvrdi da je svatko od nas odgovoran prema djetetu, a ne za dijete. Koliko vidim i slušam oko sebe, često se brkaju značenja ova dva prijedloga. Nemam još dovoljno veliko dijete da bih mogla reći iz vlastita iskustva, ali što se to događa s tim domaćim zadaćama u školama? Može li mi to netko objasniti? Ne napadam nikoga, svatko neka bude roditelj kakav želi biti, nego me samo zanima. Zašto roditelji shvaćaju svojim zadatkom pisanje domaće zadaće? Neprestano oko sebe slušam majke koje govore “moramo još napisati domaću zadaću”. Kako to MI? To je djetetova obaveza, ne roditeljska. Jesu li te zadaće uistinu tako nerješive? I ideja je zadaće da se dijete malo pomuči, istražuje samo. E, to ova knjiga promiče – ideju da se dijete fokusira na sebe, a roditelj na sebe. Da roditelj ne bude odgovoran ZA dijete nego PREMA djetetu. On je tu da ponudi pomoć, ali nikako da radi stvari umjesto djeteta. Također, on je tu da reagira smireno i sabrano u svim situacijama, a to može jedino ako postavi jasne granice u ponašanju djeteta. Dakle, uspostaviti pravilo i posljedice koje nosi kršenje pravila. Dijete može izabrati, ali bitno je da roditelj uvijek UVIJEK uvijek mora držati do svoje riječi. Ako je odredio kaznu za neko ponašanje, uvijek ju mora sprovesti. Isto tako i nagrađivanje. Time gradi dobar autoritet u očima djeteta i postaje osoba vrijedna poštovanja. Obećanje se mora ispuniti, ma kakvo ono bilo. Dok smo postojani i dosljedni, šaljemo jako dobru poruku djetetu. Time ga učimo da kad ono obeća da će se lijepo ponašati u nekoj zgodi, da će se vratiti kući u određeno vrijeme, da će odraditi zadaću i sl. uistinu i održati to obećanje. Jer smo mu mi pokazali svojim primjerom da se tako radi. I tako postajemo odgovorni roditelji prema vlastitom djetetu jer mu dajemo dobre smjernice i primjere, ali ujedno i dovoljno prostora da se razvija u samosvojnu osobu.

Autor u cijeloj knjizi daje pregršt stvarnih priča iz svoje prakse obiteljskog terapeuta, ali i iz svoga privatnog života. Kako je i on mnogo puta reagirao krivo, pogotovo u trenucima umora i povišenih emocija. U tim situacijama, kada osjećamo da ćemo puknuti i pustiti da iz nas rikne živina iz savane, predlaže da se maknemo na koju minutu. Ne ignoriramo događaj (jer je i to oblik vikanja), nego jednostavno maknemo, udahnemo, razmislimo i saberemo se, te vratimo djetetu i smireno odreagiramo. I radimo na sebi. Biti roditelj je posao od 0 do 24. Do kraja života. U tom smislu ne smijemo izgubiti sebe u cijeloj slici. Žene, brinite se za sebe. Biti majka ne znači da ste samo majka. Radite na svom zdravlju, priuštite si nešto što vas raduje, stvorite vrijeme za hobi, stvorite vrijeme za brak. Nijednom djetetu ne treba bolesna, tjeskobna, nervozna majka ili još gore – nepovezani roditelji. Volite sebe zbog dobrobiti svoje djece.

Ukoliko vam je blizak odgoj po principu povezujućeg roditeljstva, ukoliko ne želite kruti spartanski odgoj, ukoliko je i vaša ideja roditeljstva neutemeljenog na strogoj disciplini i vikanju nego na stvaranju imidža smirenog autoriteta u kući – onda je ovo knjiga za vas. Smatram da se promjene mogu dogoditi tek kada čovjek počne mijenjati sebe. Vjerujem da se hladnokrvna i smirena reakcija može istrenirati. S druge strane, ne smijemo biti ni prekruti prema samima sebi stoga razumijem svaku onu majku koja hendla dijete 12 sati dnevno, održava kućanstvo, ujedno i radi…da ponekad jednostavno izgubi strpljenje. Da joj se otme koja oktava više. Tada ne budimo prestroge prema sebi, bitno je osvijestiti i zapamtiti. Ljudi smo. Mame smo. Ne, ne, ne…SUPERmame smo!

LEDA @lovely_miss_l

Leda Franić odnedavno i Draganić, od studenoga 2017. majka je jedne vrlo aktivne djevojčice. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi i obožava svoj posao. Najdraži film joj je Capetan Fantastic. Najdraža boja-crna. Vinkovčanka je rodom, vjeruje da se sve bolesti mogu, ako ne izliječiti, onda barem ublažiti šljivovicom. A sve bolesti, naravno, dolaze od hladnih pločica i propuha. Smatra da se svugdje može pješke pa čak i u New Yorku. Prezire lijenost i škrtost. Kad ukrade vremena-čita. I piše osvrte o pročitanome. Mir pronalazi u okrilju udobnoga doma koji neprestano želi mijenjati i ispunjavati mirisom svježe pečenih kolača. Misli da savršenstvo postoji, ali traje kratko i zato treba uživati u malim trenutcima sreće. Još uvijek brani stav zbog kojeg ju je na ispitu rušio profesor psihologije-da se ljudi rađaju dobri.

Objava BEZ VIKANJA, MOLIM! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jessica je Amerikanka koja je udana za Danca i uvijek je s divljenjem promatrala svoga muža kako s lakoćom i bez neke pretjerane filozofije pristupa odgoju njihove djece. Sraz u načinu odgoja te pristupa roditeljstvu Danaca i Amerikanaca je ogromna. E sad, tu dolazi i ono što je mene počelo kopkati nakon zadnje stranice – je li moguće u Hrvatskoj djecu odgajati prema danskim principima i je li to uopće pametno činiti? Čak i podnaslov “Što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane i sposobne djece?” sadrži nekoliko sintagmi oko kojih možemo raspravljati, barem u okvirima hrvatskih prilika. Budimo realni, Hrvati nisu najsretniji ljudi na svijetu, a bogme čitavo školovanje u RH i nije usmjereno na razvijanje samopouzdanja i sposobnosti kod djece. Tako da, čak i ako čovjek stvori dobre osnove, negdje netko će okrenuti stvari u nekim novim smjerovima. Bojazan da se odgoji neprilagođen mali čovjek nije neopravdana.

1. Play (Igra) važan je segment razvoja djece jer igrom postaju sretnije, prilagođenije i otpornije individue.
2. Authenticity (Autentičnost) je za Dance osnova stvaranja samopouzdane ličnosti jer samo iskrenom i zasluženom pohvalom djeteta te neuljepšavanjem istine moguće je pripremiti dijete za životne izazove.
3. Reforming (Preoblikovanje) uključuje promjenu postojećih okvira razmišljanja roditelja, a samim tim i djece.
4. Empathy (Empatija) je učenje djece suosjećanju za potrebe i osjećaje drugih već od malih nogu jer za Dance život u zajednici podrazumijeva uvažavanje drugih ljudi.
5. No Ultimatums (Bez ultimatuma) je izbjegavanje borbi za moć između roditelja i djece te inzistiranje na demokratičnom odgoju.
6. Togetherness (Zajedništvo i hygge) je stvaranje ugodne atmosfere kod kuće te zdravih jakih društvenih veza.

LEDA @lovely_miss_l

Objava DANSKI ODGOJ NA HRVATSKI NAČIN pojavila se prvi puta na SUPERMAME.