Priznajem da sam nekoliko puta promislila hoću li uopće pisati o ovoj temi, te čak i sada kada pišem s određenim odmakom od posla biram riječi, ne zbog manjka svoje stručnosti, nego zbog toga koliko me emocionalno ova tema pogađa. Bez obzira na sve to, želim osvijestiti najprije sebi, a onda i ostalim roditeljima koji će ovo čitati važnost i nenadomjestivost roditeljskog odgoja.

Otkad sam se vratila na posao, a tome ima već dobrih osam mjeseci, kao da sam istinski shvatila koliko je važno da majka i otac budu doista prisutni u životu djeteta, i to baš u ranom djetinjstvu. Ovo ne pišem vođena osjećajima prema svome djetetu, nego onime što sam iskusila baš u posljednjih osam mjeseci promatrajući mnoge situacije na poslu kroz svoje “majčinske naočale”. Radim u svojoj struci s djecom i nikad se nisam smatrala stručnjakom za odgoj, a pogotovo ne otkad sam postala mama, jer su se otada sve moje teorije o odgoju srušile kao kule od karata. No neki obrasci ponašanja kod djece, i to sve učestaliji, ne mogu se previdjeti i potrebno je u ovom užurbanom svijetu opet iznova naglašavati važnost i presudnost roditeljske uloge.

Kada radite s djecom i mladima, pogled na posao, ili u tom slučaju bolje rečeno poziv, drastično se mijenja nakon što postanete majka. Ne u dimenziji stručnosti, nego u načinu na koji pristupate toj djeci. Vjerujem da se svatko može sjetiti neke učiteljice ili profesorice za koju se govorilo da je postala “blaža” nakon što je rodila. Tako je i kod mene. U kontaktu sa svojim učenicima postala sam brižnija, osjetljivija na njihove životne situacije, opreznija u komunikaciji s njima zbog želje da ih ne povrijedim, ali i oštrija u komentarima prema njihovim roditeljima (što ne mislim da je nužno ispravno). I tu dolazim do onoga što me izjeda zadnjih osam mjeseci.

Djeca su oduvijek bila neposlušna i testirala su granice učitelja, a kod kuće roditelja, baka i djedova… No u današnje je vrijeme sve više djece koja su neugodno nepristojna i bez trunke poštovanja prema odraslima. Problematične djece u sve ranijoj dobi. Djece koja očajnički svojim postupcima i riječima signaliziraju odraslima da su njihovi spremnici ljubavi već godinama prazni. Prije sam vidjela samo neposlušno dijete koje me provocira, a danas vidim dijete željno ljubavi i pažnje. Pitam se tko se i koliko često igrao s njim kad je bio mali, jesu li ga roditelji nosili kad je bio beba, koliko su se roditelji s njim mazili…. Često ta moja pitanja u glavi završe tako da na rubu suza grlim svog bubača i govorim mu da ga volim. Očito da ono što iskusim na poslu, doživljavam prilično osobno otkad sam postala mama.

Roditelji možda toga nisu svjesni, no učitelji i pedagoški djelatnici u školi, ali već i odgojitelji u vrtiću, preko djetetovog ponašanja vide kakvo je stanje obitelji u kojoj dijete živi. Dijete je, jednostavno rečeno, ogledalo svojih roditelja, bili oni toga svjesni ili ne. A sjeme koje je posijano u ranoj dobi, vidi se u školskoj. Tako je jednom prilikom kolegica čija je kći tada krenula u prvi razred osnovne škole, ustvrdila da je dijete dotad već formirano, a sve ostalo su finese koje učitelj može poboljšati. Tada sam s određenom rezervom prihvatila to što mi govori. Mislila sam, dijete se odgaja i dok ide u školu, i za vrijeme puberteta… No kasnije sam shvatila što je ta kolegica mislila – ako su roditelji prisutni u djetetovom životu od njegove najranije dobi, i kasnije će u ostalim fazama života biti prisutni. No ako otpočetka zanemaruju dijete, teško će se kasnije nešto promijeniti, bez obzira na djetetove potrebe i životne situacije. Ukratko, ako nema ljubavi i pažnje u ranom djetinjstvu, neće biti niti odgoja u školskoj dobi. Ako učiteljica opisuje ponašanje djeteta u školi s negativnim predznakom, a vi to nikako ne možete spojiti s ponašanjem djeteta kod kuće, onda roditelji, žao mi je, negdje ste pogriješili. Niste prisutni u životu svoga djeteta.

Neki roditelji djeci pružaju sve što im je potrebno. Osim onoga najvažnijega – svog vremena. Ništa materijalno ne može nadomjestiti roditeljsku prisutnost.

Naravno da roditelji imaju mnogo obveza, da su vrlo zaposleni, i pritom ne mislim na puki karijerizam, nego na zarađivanju za osnovne potrebe svoje obitelji. Naravno da roditelji trebaju odmor i opuštanje od posla i kućanskih obveza. Naravno da roditelji trebaju vrijeme za sebe, bez djece. No dijete od trinaest godina koje se krajnje nepristojno i neprimjereno ophodi sa starijom osobom, koje prebacuje krivnju na druge i nije u mogućnosti preuzeti odgovornost pokazuje da se njime nitko nije bavio niti kada je bio malo dijete od dvije godine, niti kada je krenuo u prvi razred, a neće niti kada padne razred ili se ne upiše u srednju školu.

Ne želim pisati o tome kako je “u naše vrijeme bilo drugačije i roditelji nisu učili s nama”. Niti o tome kako nam tehnologija kvari djecu i krade vrijeme. Niti o razvijanju radnih navika, o tome kako učiti, o poboljšanju akademskih sposobnosti. Sve će to prije ili kasnije doći na svoje ako roditelji dobro poznaju svoje dijete – karakter i osobnost, njegove jake i slabe strane. A to se jedino može svojom prisutnošću u djetetovom životu. I to od djetetove najranije dobi, jer se tada grade emocionalne veze koje će utjecati na cjelokupni djetetov život, na sve njegove dimenzije, od obiteljskog života, stvaranja i zadržavanja prijateljstava, do akademskog i poslovnog uspjeha te romantičnih veza.

Njegovano dijete nije ono dijete koje ima sve petice u školi i uzorno vladanje, nego ono koje primjereno komunicira s vršnjacima i odraslima, koje ima povjerenja najprije u roditelje, ali i ostale njemu bliske odrasle osobe, čiji mu roditelji daju samostalnost u pravoj mjeri, a da ga ne “uguše” svojom brigom i nadzorom. Roditelji njegovanog djeteta znaju što se događa u njegovom životu, poznaju ga i spremni su prihvatiti da njihovo dijete može pogriješiti. Ne brane ga kad se to dogodi, nego ga potiču da preuzme odgovornost za svoje postupke.

Zato na kraju potičem sebe i svakoga koji ovo čita da ne dopustimo da netko drugi jednoga dana “krpa” naše propuste. Jer ih na srcu djeteta nikada neće moći “zakrpati”. Svi imamo manjak vremena. Svi previše radimo i premalo se odmaramo. Svi smo opterećeni. No u ključnoj fazi života djeteta, u njihovoj najranijoj dobi, pružimo im sigurnost, pažnju, svoje vrijeme, koliko ga god malo imali, i konačno svoju ljubav koju oni, samim time što su djeca, zaslužuju. A kasnije ćemo samo nadograđivati te dobre i čvrste temelje koje smo postavili. Roditeljska prisutnost je nezamjenjiva. A djetetovo srce to jako dobro zna.

Očevi [i majke], ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom. Kol 3, 21

Fotografija: Unsplash

Objava biti prisutan pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako dijete raste, socijalizacija i igra s vršnjacima igra sve veću ulogu u njegovom životu. Društvo vršnjaka je nezamjenjivo, a kroz igru s njima dijete uči vještine komunikacije, međuljudskih odnosa i razvija svoje potencijale. Većina djece pohađa vrtiće i tako ispunjava tu dimenziju svog života. No što je s djecom koja iz nekog razloga nisu uključena u odgojno-obrazovne institucije? Ove jeseni tri su se mame pobrinule da upravo ta djeca mogu kroz jedan pomno osmišljeni program sudjelovati u procesu socijalizacije te su pokrenule udrugu Mali i veliki na zagrebačkoj Knežiji.

Jedna od osnivčica, Željka Marunica, odgojiteljica po struci i mama tri dječaka i jedne djevojčice, opisala je čime se točno Udruga bavi.

Udruga Mali i veliki osnovana je prvenstveno za djecu koja nisu uključena u odgojno-obrazovne programe. Obzirom da je Grad Zagreb donio odluku o statusu “roditelj odgojitelj” i da djeca čiji roditelji imaju taj status ne smiju biti uključena u odgojno-obrazovne programe uvidjele smo potrebu da djeci  omogućimo pravo na igru sa vršnjacima i socijalizaciju. Budući da sam odgojiteljica i imam dugogodišnje iskustvo u radu s djecom, a Zrinka (jedna od osnivačica i začetnica ideje) je psiholog, skromno mogu reći da imamo stručna znanja, vještine i kompetencije kojima smo osmislile program koji svakodnevno nudi svojim članovima (djeci) da usvajaju vještine i razvijaju svoje potencijale. Ukratko, djeca sudjeluju u osmišljenim tjednim vođenim i slobodnim aktivnostima. Mislile smo, naravno, i na roditelje te smo i za njih pripremile program koji uključuje radionice koje će se baviti raznim temama koje muče roditelje današnjice. Od tuda i naziv Mali i veliki.

Pitali smo mamu Željku kako su osnivačice uopće došle na tu originalnu  ideju, te kako su počele s njezinom realizacijom.

Ja sam osobno već dulje vrijeme razmišljala o pokretanju nečeg sličnog. Za vrijeme boravka  i igre u parku prišla mi je mama Zrinka, koju sam inače poznavala preko zajedničke igre naše djece u parku, te sam znala da je psiholog po struci. Objasnila mi je svoju ideju te predložila suradnju.  I tako smo krenule. Obje smo, osim sličnih ciljeva i vizije rada, imale zajedničko to što imamo svaka po četvero djece
Krenuli su sastanci, ponekad i brzinski dogovori (zbog dinamike kod kuće), proučavanje zakona, pisanje programa, širenja vizije i ideje. Korak po korak, uspješno smo krajem lipnja 2018. stigle i do registracije udruge. Obzirom da pri osnivanju udruge moraju biti tri osnivača, uključile smo i moju kolegicu Marijanu, koja je također odgojitelj, u naš mali tim. Moram priznati da bi bez podrške naših obitelji otvaranje Udruge bilo puno teže, pa čak i nemoguće. Na samom početku nam je mjesni odbor Horvati-Srednjaci uvelike pomogao ustupivši nam svoje prostorije za organiziranje radionica.

Iako su mlada udruga, Mali i veliki osim osnovnog programa socijalizacije nudi i još neke dodatne aktivnosti te ostvaruje suradnje s drugim udrugama ili odgojno-obrazovnim čimbenicima. Tako je u rujnu Udruga sudjelovala na  manifestaciji mjesnog odbora Knežija „Jesen na Knežiji“. U suradnji s dramskom pedagoginjom Teom Agejev Udruga organizira radionice za mame (i tate ) „Kavica kod Malih i velikih“. Osim toga, u jutarnje radionice uključena je i pripovjedačica priča Marijana Mrvoš. A predstoje  dogovori za suradnje koje tek slijede, primjerice s Udrugom fonetičara, s jednom akedmskom violinsticom koja organizira radionice za djecu, s kineziolozima koji su također uključeni u rad s djecom u sportskim akademijama  i sl.

Osnivačice su pune ideja, planova i vizija, a odnedavno su krenule i s novom vizijom poslovanja – jutarnji i popodnevni program, te zabavni centar za djecu u sklopu kojeg su organizirane razne radionice za djecu,  rođendaonice, radionice za roditelje, trudnice…Sve novosti i događanja možete pratite na internet stranici mali-i-veliki.hr ili na društvenim mrežama (Facebook i Instagram).

Ovakav raspon posla i obaveza ne bi bio ostvariv bez podrške obitelji.

Obitelj je izuzetno važna i bez njihove podrške, pomoći (od slaganja namještaja do čuvanja djece) jednostavno ništa od ovog ne bi bilo moguće, kaže mama Željka. Toga smo svjesne i izrazito smo im zahvalne na tome. A moram istaknuti i našu dječicu koja su izrazito ponosna.

Kad već pričamo o djeci, mama Željka podijelila je kako je to biti majka četvero djece.

Kad kažem ili pomislim da sam mama četvero djece prožmu me različti osjećaji odjednom – od zahvalnosti, neizmjernog blagoslova i časti do strahopoštovanja, nesigurnosti u svoje sposobnosti kao majke, straha od neuspjeha, brige za njih do te mjere da boli, ljubavi za njih do te mjere da ne možete disati. Sve ovo što sam sad navela mislim da osjeća svaka majka te se po tome nimalo ne razlikujem od ostalih mama. Jedino što možda moram biti malo organiziranija da sve stignem i što eventualno imam više veša za oprati i ispeglati.

S četvero djece Željkina svakodnevica je sve samo ne dosadna

Uf, moj dan nekad počinje po noći jer imam dvogodišnjaka blizanca koji ima noćne tantrume, tako da nekad znamo vrišteći dočekati jutro. Ponekad ručak skuham ujutro prije nego li najstariju kći pošaljem u školu i odem u udrugu.  Od 8 do 12 h sam u udruzi, gdje imamo svakodnevno tri sata organizirane aktivnosti za naše članove. Zatim doslovce trčim po kći u školu, pa zajedno trčimo doma i stavljamo mlađu ekipu na spavanje, a mi se bacamo na pisanje zadaće. Mlađi se bude, pa red ručka, red boravka na zraku, večernje rutine (tuširanje 4x, večera 4x, uspavljivanje ili pokušavanje istog 3x) i kad se svi smire, muž i ja krećemo na spremanje stana umjesto romantične  večeri. Ugrubo je to tako, još ubacimo i kćerine izvanškolske aktivnosti te moj odlazak na NTC radionice. Mislim da se većina mama pronašla u ovoj svakodnevnoj dinamici.

Kad uzmete u obzir sve što ste dosad pročitali, za Željku bi sigurno rekli da je prava supermama. No osjeća li se ona tako?

Osjećam se svakako, ali rijetko kao supermama. Više mi to drugi kažu Iako iskreno mislim da je svaka mama supermama, posebice u današnjoj svakodnevnici kada se izrazito puno od nas očekuje.

Za kraj ove supermame ističu kako su zahvalne na prilici i mogućnosti da rade i žive svoju viziju te da mogu barem malenim dijelom obogatiti aktivnosti u društvu. Svojom ljubavlju i kreativnošću oduševljavaju mnogu djecu i njihove roditelje koji ih redovito posjećuju u njihovom ugodno uređenom i djeci prilagođenom prostoru na Knežiji.

MAGDALENA @mamaplese

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše

Objava MALI I VELIKI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bez obzira na to što nemamo televizor doma, ekrana nam na pedeset kvadrata i tri člana obitelji ne nedostaje – laptop, tablet, dva privatna i jedan poslovni mobitel. Od djeteta ekran ne možete sakriti, jer je dio svakodnevne komunikacije, zabave i posla, pa privikavamo bubača i na taj svijet.

Svaki roditelj ima neku svoju mjeru, a kod nas mjera ovisi o tome je li bubač bolestan i želi li jesti ručak u slučaju da nije baš puno htio doručkovati. Drago mi je da osim stanovitih šest pjesmica (kojima je i mama oduševljena i pjeva ih i drugoj djeci) bubača ekran baš i ne fascinira.

No to ne znači da za to malo vremena što je ispred ekrana ne može naići na neki za njega neprimjereni sadržaj. Bila sam, iskreno rečeno, naivno iznenađena činjenicom da za bebe od godine i nešto postoji neprimjereni sadržaj unutar sadržaja kreiranog baš za njih. Tako smo bubač i ja svirali neki instrument na ekranu i usred igre pojavila se reklama za neku stratešku fantasy igricu. Aplikacija s instrumentima je momentalno završila u digitalnom smeću mog mobitela.

Ono što me zabrinulo jest koliko jednostavno i brzo neprimjereni sadržaji mogu doći do djece. Doista je važno biti prisutan roditelj od samog početka i u tom aspektu odrastanja naše djece. Posebno u tom aspektu, posebno kad se radi o screen time-u. Ako djecu upoznajemo s novim tehnologijama i internetom, važno je da smo i sami medijski i tehnološki pismeni.

Od jedne sam svoje nećakinje čula da jedina u razredu ima na pametnom telefonu instaliranu aplikaciju za kontrolu vremena provedenog na internetu i za zaštitu od neprimjerenog sadržaja. Jer je njezin tata programer i tehnološki frik, pa on to jedini od svih roditelja u razredu zna. Njezine riječi, koje je vjerojatno čula od vršnjaka i prijatelja iz razreda, koji su opet to doma čuli od roditelja kad su spomenuli takvu aplikaciju. Mislim da se svi možemo složiti da ne trebamo biti programeri niti tehnološki fanatici da bismo pronašli i instalirali aplikaciju za zaštitu naše djece na internetu.

To je samo jedan vid ove problematike. Na svom radnom mjestu, u školi, kao mlada nastavnica susrela sam se i čula previše puta za slučajeve cyberbullying-a. Onog vršnjačkog, ali i od strane učenika prema nastavnicima. Za ovu problematiku odgoja moramo se sami oboružati informacijama i vještinama, a ne to očekivati od odgojno-obrazovnog sustava. Mi roditelji smo ti koji se trebamo educirati! Budite iskreni, imate li istu lozinku za e-mail, facebook profil, instagram profil i Wi-Fi?

Kako biti prisutan roditelj u digitalnom svijetu? Evo nekih savjeta!

• Isprobaj aplikaciju na pametnom telefonu ili tabletu prije nego dopustiš djetetu da ju koristi. Isto vrijedi i za igrice na računalu za stariju djecu.
• Kao što pitaš “Kako je bilo u vrtiću/školi?”, tako pitaj i “Što ti je sad zanimljivo kad si na internetu?”
• Gradi povjerenje djeteta tako da kažeš “Baš me smetaju ove reklame koje se pojavljuju dok sam na internetu! Događa li se to i tebi?”
• Ograniči djetetu (i sebi) vrijeme korištenja pametnih uređaja.
• Objasni starijem djetetu opasnosti interneta (cyberbullying, lažno predstavljanje, neprikladni sadržaj) na njemu primjeren način, posebno ako ima svoj pametni telefon.
• Instaliraj aplikaciju s roditeljskom zaštitom na djetetov pametni telefon.
• Ne budi povodljiva (Moje dijete će biti izolirano. Sva druga djeca to imaju.). Sigurnost i dobrobit djeteta je na prvom mjestu, a velika je vjerojatno da će se neki drugi roditelj povesti za tvojim dobrim primjerom.
• Ne koristi internet kao dadilju nego iskoristi i screen time kao zajedničko vrijeme.
• Potraži pomoć stručnjaka ako nisi sigurna postupaš li ispravno.

Sigurna sam da svaka mama ima još mnogo ideja kako učiniti svom djetetu boravak na internetu ugodnim i sigurnim iskustvom. A mi #instamame i #supermame trebale bi prednjačiti u promoviranju sigurnosti djece u virtualnom svijetu. Znam da nije uvijek lako i da takav odgoj traži mnogo samodiscipline, truda i učenja s naše strane. No zbog sigurnog i sretnog odrastanja naše djece, to se ipak isplati!

Fotografija: Unsplash

MAGDALENA @mamaplese

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše

Objava Još jedan KLIK VRIJEDAN SIGURNOSTI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ne, ovo nije još jedan tekst o odgoju i discipliniranju djece. Nego o nečemu što je svim roditeljima jako dobro poznato, a primijetila sam da na portalu baš i nema tekstova na tu temu. Vjerojatno zato što mame i svekrve ponosno prate naše pisanje. Sigurno već pogađate, riječ je o bakama i djedovima naše djece.

Kad dođe prvo dijete, naši više ili manje autoritativni i ozbiljni roditelji jednostavno se promjene i postanu blagi bake i djedovi koji su spremni razmaziti unuče na nevjerojatne načine. Ne znam drugačije to opisati, ali kao da se zaljube u to malo stvorenje i onda bi dali sve za njega. Što uopće nije loše. Dapače. Upravo zato su bake i djedovi posebni, te je divno odrastati uz njih.

Ali gdje ima ljudi, uvijek ima i nerazumijevanja. I to ponajprije zato jer se mijenja pozicija autoriteta u obitelji. Mama i tata postaju baka i djed, a sin ili kći postaje tata ili mama. Koliko se dobro snalazimo u novim ulogama utječe i na naše međuljudske odnose. Pitanje koje nas sve muči je sljedeće: ako dođe do neslaganja ili konflikta, kako to riješiti? No pogledajmo najprije kako to najčešće izgleda.

Bake i djedovi se posebno vesele potomstvu mlade obitelji. Briga za unuče kreće već s trudnoćom. Pa slijede raznorazni savjeti – od toga da obave sve moguće pretrage do pošteda od kućanskih poslova svake vrste. A kad se beba rodi, nema veze jesu li baka i djed imali jedno ili sedmero djece. Svejedno će se čuditi zašto se beba od tri mjeseca isključivo doji, a ne pije i čaj. I nema veze je li im to prvo ili sedmo unuče. Opet će ga htjeti razmaziti i dopustiti mu da, na primjer, puca petarde za Novu godinu ili da jede čokoladu što je prije moguće. Ponekad mi se čini da su bake i djedovi toliko zaokupljeni unukovom dobrobiti da ne čuju ništa što roditelji govore.

Iz osobnog iskustva mogu vidjeti da stvari uglavnom dobro funkcioniraju. No u jednoj fazi bubačeve prve godine imala sam osjećaj što god da napravim da ću dobiti komentar ili da se svaka moja odluka preispituje. Znalo se dogoditi i da je bakama i djedovima važno ono što ja ne smatram važnim, a ono na čemu inzistiram, oni ne doživljavaju ili kažu da pretjerujem. Vjerujem da znate o čemu govorim

Na stranu sad što će vjerojatno svaka od nas jednoga dana biti svekrva ili punica. O tome ću tada razmišljati, a sad me zanima trenutna situacija – ja sam mama, a baka je baka. I ruši mi autoritet, na primjer. Što tada napraviti?! Postoje dvije krajnosti – planuti i odmah dovesti stvari na svoje mjesto pod cijenu nepristojnosti, možda čak i svađe, ili strpljivo prešutjeti svaki put. A većina roditelja balansira negdje između, ovisno o situaciji. Postoji još i problem moji roditelji – njegovi roditelji. Postoje i situacije na koje muž i ja ne gledamo isto. Sto stvari…

Promatram ostale mame oko sebe i vidim da se svaka od njih nosi s tim na neki svoj način. Pa tako i ja pokušavam. Ne kažem da je najispravniji, ali nekih principa se držim kada trebam reagirati na bakino/djedovo prelaženje granica, bilo komentarom, pitanjem ili djelovanjem.

• Suprug i ja nastupamo zajedno. To najčešće bude nakon neke situacije kad su baka i djed prešli svoje granice. No čak se dogovorimo i unaprijed što bismo učinili ako primjetimo teškoće kod rodbine ili prijatelja u odnosu s njihovim bakama i djedovima.
• Trudim se razumjeti njihovu stranu priče. Godinama su bili autoriteti u svom domu, a možda i na poslu. Nisu naviknuli da više ne donose važne odluke i teško im se prebaciti u ulogu bake ili djeda.
• Dobronamjerni su. Bake i djedovi neizmjerno vole svoje unuke i uvijek gledaju njihovu dobrobit. Iz svog kuta, doduše. Osim toga, oni su i riznice iskustva, pa ne odbacujem olako svaki njihov savjet, posebno ako nemam neki dobar argument za to (što primjerice, nije slučaj s davanjem čaja tromjesečnoj bebi).
• Pristojna sam. Mislim da je jako važno pristupiti bakama i djedovima s poštovanjem. Čim vide da uvažavamo njihovo mišljenje, neće im biti toliko važno što se ne slažemo s njim i što ćemo postupiti po svome. Ona prvotna ljutnja na njihovo prelazaženje granica (a toga ima) može ostati rezervirana za moje misli ili suprugove uši.
• Opraštam. Da se odmah nadovežem na prethodno spominjanje ljutnje – gledam da ne doživljavam svaki komentar ili pitanje osobno. Iako mi to najteže pada i nisam sigurna koliko to uspijevam, želim im oprostiti za svako, po mom mišljenju, petljanje u naš odgoj.
• Ponajprije sam zahvalna što bubač ima bake i djedove. Ali zahvaljujem i na svakoj situaciji u kojoj oni prijeđu svoje granice. Ipak nas to kao roditelje i osobe obogaćuje i uči nečemu.

Svjesna sam da imam jedno dijete i da je prošlo tek njegovih godinu dana. Niti sama ne znam što me sve čeka! Ono što znam jest da želim imati podršku i suradnju bubačevih baka i djedova. Ne volim taj osjećaj napetosti između nas roditelja i baka i djedova. Želim da moj bubač provodi vrijeme s bakom i djedom. Želim biti opuštena i imati pouzdanja da će mu biti lijepo i dobro s njima. Znam da će od njih dobiti ono nešto posebno što se dobije samo u odnosu baka/djed – unuče. Znam koje su sve dobrobiti odrastanja i bliskosti s bakom i djedom, jer sam i sama odrastala u blizini svojih baka i djedova.

Isto tako sam svjesna da smo mi roditelji ti koji prvi odgajaju djecu. A oni uče prvenstveno iz primjera koje gledaju. Zato situacije u kojima se mi roditelji ne slažemo s bakama i djedovima vidim kao idealnu priliku za odgoj. Ponekad i nas samih!

MAGDALENA

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese

Objava POSTAVLJANJE GRANICA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dok se bliži prvi rođendan našeg bubača, postajem pomalo nostalgična. Navečer prije spavanja gledam njegove slike. To stvarno nisam mislila da ću ikada raditi! I opet sam se primila slaganja slika u album, da, kao, to više završim. A zapravo mi je to samo izlika da stalno mogu pregledavati bubačeve fotografije.

Sjećam se tog našeg prvog susreta. Rodila sam. Stavljaju mi ga na prsa. Divan je, onako mokar i zgužvan. Savršen je. Presladak.

U rodilištu i kad smo stigli doma, divim se tom novom ljudskom biću. Prolaze tjedni… Prvi mjesec. Mazimo se. Koristim svaki trenutak da ga gledam. I dok spava. Muž mi se smije. Svakim danom se divim tom malom ljudskom biću. Presladak mi je! Dok spava na meni, ne mogu ga se nagledati. Kad poraste sigurno neće biti tako slatki. Zato uživam u svakom trenutku.

A onda dolaze nove vještine, novi pokreti. Puza. Sjedi. Ustaje na nogice. Brblja. Samostalno stoji. Oponaša nas. Hoda. Razina slatkoće raste. Čudim se kako mi je sve draži i još slađi. I kad radi što ne smije, i kad se buni, i kada plače – sladak je! Pitam se kada prestaje ta slatkoća?

Na stranu sad moje dijete. Moje je, pa mi je slatko. Ali gledam djecu oko sebe – nećake i nećakinje, kumčad, djecu prijatelja… Rastu, usvajaju i uče nove stvari i sve su mi divniji, sve su slađi, ono kako se kaže, pojela bih ih! Čak se povremeno sjetim i djece s posla, iako nisu mala. Padaju mi na pamet neki razgovori, njihovih zaključci, “biseri”, šale, njihovi pogledi, igra na školskim hodnicima… Sva ta sjećanja me vesele, kao kad sam počela raditi.

Od jedne sam prijateljice čula teoriju da bi žena trebala imati još djece ako su joj mala djeca općenito slatka. Kada jednom prestanu biti slatka, to je znak da bi trebala završilti s rađanjem. Ne znam je li tome tako. Vi mi, mame koje imate stariju djecu, to recite. I kada će mi djeca prestati biti slatka? Posebno moje dijete.

Prestaje li ta slatkoća ikad?! Kad uđu u pubertet možda? Pa ću onda opet gledati albume i slike na mobitelu…

MAGDALENA

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese

Objava KADA PRESTAJE SLATKOĆA? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Glavni razlog zašto sam pokrenula blog i počela pisati o majčinstvu jest zato što se o toj temi piše ili previše idealistično (majka je puna ljubavi, uvijek sve smireno objašnjava djetetu, nije umorna i dom joj izgleda savršeno) ili previše negativno (majčinstvo je iscrpljujuće, a volimo djecu jer su naša, ali inače samo smetaju našim zamislima i onome što bi zapravo htjele raditi).

Često kod mama blogerica naiđem na rečenicu Majčinstvo je najbolja stvar koja mi se u životu dogodila, ali… To ali može biti na mjestu. No prije mi zvuči kao da se s prvim dijelom branimo zbog onoga što slijedi nakon ali.

Pa budimo iskreni. Majčinstvo nije najljepša stvar koja nam se u životu može dogoditi. Jer, tko bi još htio biti iscrpljen? Tko bi još htio imati manjak vremena?! Ne za neki hobi ili druženje, nego za osnovne životne potrebe, za tuširanje i pranje zubi, za jelo?! Tko bi htio da mu se mlado i više-manje utegnuto tijelo rastegne i pretvori u “ljigiće”, kako kaže moja mala nećakinja?! Tko bi svjesno htio biti na raspolaganju 24/7, čak i kad je bolestan?! Pa ja baš i ne bih.

Ali to se sve ipak dogodilo. I bez obzira na to želim još djece. A ako i ne želim, svejedno sam sretna što sam mama. Vjerujem, kao i sve druge mame. Ne samo zbog dječjeg osmijeha, zbog njihovih slatkih obraza, iskrenih zagrljaja i svih ostalih osjećaja koje u nama bude naša djeca.

Ono zbog čega volimo biti majke upravo je ono što majčinstvo čini teškim. Možda toga nismo ni svjesne, ali sebedarje i žrtva koju podnosimo radi naše djece jest ono što nas ispunjava do te mjere da možemo reći da je majčinstvo najbolja stvar koja nam se dogodila. I baš nas to mijenja u bolje osobe. Često na početku teško prihvaćamo te promjene. Možda se čak i borimo same sa sobom. Možda se osjećamo kao da gubimo dio sebe i čeznemo za svojom osobnošću prije djece.

Ako se tako osjećaš, nadam se da ćeš ubrzo shvatiti koliko si postala bolja osoba otkada si majka. Da ćeš se pomiriti s teškoćama koje majčinstvo donosi. Čak naprotiv, da ćeš ih dočekati s osmijehom! To je prava čar majčinstva. To je sloboda za ljubav. To si bolja ti!

P.S. Ovo uopće nije tekst o lijepim i manje lijepim stranama majčinstva s početka

MAGDALENA

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese

Objava MAJČINSTVO (NI)JE NAJBOLJA STVAR KOJA MI SE DOGODILA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam razgovarala s jednom od šogorica koja je trenutno doma s trećim djetetom o tome kako volontira u jednom projektu te da ne može biti samo doma s djetetom nego da se mora nečim i baviti. I ja imam taj poriv. I mnoge druge mame. Možemo li biti samo majke i ništa drugo? I ako ne, koji su naši motivi?

U današnje vrijeme prosječnost ne prolazi. Ne možeš samo raditi svoj posao. Moraš se nečim baviti, imati neki hobi… Ne možeš skuhati obično varivo i da to bude ono zdravo što ćeš jesti. Moraš koristiti superhranu, raditi smoothieje… Ne možeš jednostavno otići u trgovinu i kupiti odjeću ili kozmetiku koja ti treba. Moraš biti beauty ili fashion blogerica. Ili barem kupovati po njihovim preporukama. Ne možeš samo htjeti smršaviti, otići na dijetu i doma vježbati ili trčati po kvartu. Moraš ići u teretanu i imati precool tajice i snimati se dok vježbaš. Ne možeš samo raditi nešto kreativno s djecom. To mora biti obiteljski projekt koji ćeš dobro dokumentirati. Dakle, ne možeš samo biti mama.

Sve mi želimo više. Karijeru, dobar izgled, vrijeme za sebe, izvrsno kuhati, dobro fotografirati…  dopuni niz. I uvijek je prisutan taj strah da ću jedino biti mama koja je doma po cijele dane i jedina briga su joj djeca i muž. Bojim se da će moj dnevni cilj postati kad koji veš trebam oprati ili da ispeglam veš taj isti dan kad se oprao. I ne samo to. Nego da će uspješno obavljanje kućanskih poslova biti moj životni doseg. Bojim se da će me susjeda vidjeti bez šminke. Bojim se da se neudana kolegica bez djece neće čuditi kako uspijem uskladiti majčinstvo i karijeru, i izgledati odmorno i svježe. Bojim se da ću u svojim očima i očima drugih biti obična, neispunjena, promašena…  To je ono čega se zapravo bojimo. Da ćemo biti zaboravljene.

Zato u konačnici mame i vole instagram i bloganje. Jer uvijek netko može vidjeti koliko se trudimo. Uvijek će me netko primijetiti i stisnuti ono srčeko ispod slike na feedu. Uvijek ću moći podijeliti svoje iskustvo s dohranom ili hendlanjem toddlera. Treba nam da drugi primijete da smo sposobne biti nešto više od majke. Očajnički nam to treba!

Ili možda ipak ne?!

Ima u Litanijama poniznosti jedan zaziv – Od straha da budemo zaboravljeni, oslobodi nas, Isuse! Ne, ne molim ih, ako ste slučajno to pomislile. Nisam još stigla tako daleko. I na stranu sad jeste li vjernice ili ne. Ali probajte zamisliti da svjesno pokušavate ostati neprimjetne. Da svjesno sakrivate svaki svoj trud i brigu oko obitelji. Da ne očekujete zahvalu i pljesak okoline za svoje brižno majčinstvo. Da vam je dovoljno to što činite i da ne trebate ništa drugo raditi, da nemate . nekakvih posebenih interesa niti hobija. Da budete bez uspješne karijere. Da želite biti samo mama.

Da, to je stvarno teško. Nezamislivo. Ipak, među nama ima onih koje su samo mame. Kojima je to dovoljno i koje ne dijele trenutke majčinstva putem novih tehnologija. Koje se ne boje da drugi oko njih neće cijeniti i primijetiti njihovu požrtvovnost i ljubav. Kojima nije važno hoće li se ostvariti još negdje osim kroz majčinstvo. Koje su zanemarile završene fakultete i ostavile perspektivnu karijeru, te su se u potpunosti posvetile majčinstvu.

Nemojte me krivo shvatiti. Lijepo je imati neku svoju zanimaciju. Lijepo je biti uspješan u više područja. Dobro je da se žena ostvari još negdje osim u majčinstvu. No sjeti se da si na poslu zamjenjiva. Na instagramu ima barem jedna kao ti, ako ne i više. Kad te navečer zagrle male dječje ručice, sve drugo je nebitno. Dijete ne zanima koliko si uspješna na poslu, imaš li svoj vlastiti posao, koliko zarađuješ, koji je tvoj hobi, koliko followera na instagramu imaš, kada si zadnji put napisala objavu na blogu… Svojoj djeci ti si samo mama. Jedna jedina. Nezamjenjiva. Na kraju dana ti si samo mama. I ne boj se toga!

MAGDALENA

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese

Objava JE LI DOVOLJNO BITI SAMO MAMA? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam iskusila kako je to biti bolestan uz malu bebu. Nije baš najugodniji osjećaj. Na samom sam se početku već osjećala jako loše i muž je uzeo slobodan dan kako bi se brinuo za bebu, jer ja jednostavno nisam mogla. Jedna mi je prijateljica rekla da bih sigurno sve mogla i sama da muž nije mogao ostati doma, jer hej, pa ja sam supermama!

Nasmijala sam na tu njenu rečenicu, jer se u tom trenutku nikako nisam osjećala kao supermama. Zapravo nisam ni sama sigurna što sam osjećala – umor, bespomoćnost, frustraciju, tugu… Beba, iako sad već pravi mali dečko, još me uvijek treba. Osim borbe da ne moram uzimati antibiotike kako bih i dalje mogla dojiti, bila je prisutna i borba sa samom sobom. Veliki sam kontrol frik. Kad nešto nije kako zamislim, nije dobro. No ovaj sam put morala sve pustiti kako bih što prije bila spremna vratiti se u svoju ulogu mame.

Svaki sljedeći dan bilo mi je sve gore. Još se k tome i bubač razbolio pa sam tek sad imala osjećaj da sam mu još više potrebna. A muž je, i sam virozan, sve hrabro preuzeo na sebe. Gledala sam ga kako obavlja kućanske poslove po svome. Sporo. Gledala sam ga kako se igra s bubačem. Bezbrižno. Bez vježbica za motorički razvoj. Gledala sam ga kako provodi bebinu rutinu. Opušteno. Bez gledanja na sat.

Dakle, moj muž je karakterno prilično drugačiji od mene. Ne mogu reći da je čista suprotnost, jer oboje smo većinom smireni, a kad nam je jako stalo do nečega, onda smo gorljivi. No što se tiče tempa kojim rješavamo svoje obaveze, ja sam ultra ubrzana, a on je ultra spor. Nema to veze s podnebljem iz kojeg dolazimo, da vas odmah preduhitrim sa zaključcima. Jednostavno, tu su u pitanju karakteri i navike.

Osim što sam trebala prihvatiti svoju nemoć, trebala sam prihvatiti i da moj muž ima svoj neki tempo životnog funkcioniranja. Nije da to nisam znala prije nego što smo dobili dijete. Ali sad je nekako važnije da sve bude na vrijeme, jer bubač ima svoj ritam kojem se mi moramo prilagoditi. Najgore mi je od svega bilo prihvatiti da kućanstvo zapravo funkcionira vrlo dobro i bez mene, bez mojih moći supermame, da se bubač dobro oporavlja bez moje njege, i da je počeo sjediti, slati puse i pljeskati bez mog truda. Kako se samo usudio to sve raditi, a da ja nisam tome doprinijela?!

Ima još nešto. Znate kako ono mi žene iz “najboljih namjera” muževima prigovaramo? Baš to sad nisam mogla. Koja pokora! Morala sam šutjeti i biti sretna što muž drži sva četiri ugla kuće i što se brine oko mene i bebe.

Shvatila sam da, zapravo, moji dobronamjerni komentari i poticaji i nisu tako dobri. Da moj oholi stav Mamma knows best ipak ne stoji. Da ne volim samo ja naše dijete najviše na svijetu. Da se naš bubač može jako dobro razvijati i bez da bdijem nad njim 24/7.

Dok ovo pišem, svjesna sam da postoje svakakvi muževi i očevi. Mekušci, papučari, flegmatični, nezainteresirani, oni koji bježe od odgovornosti… No u kriznim trenucima velika većina očeva odgovorno vrši svoju ulogu i pomaže svojim suprugama. Isto tako, nije im baš lako živjeti s nama, superženama i supermamama, koje vode kućanstvo organizirano do najsitnijeg detalja, brinu za i najmanju djetetovu potrebu, da ne spominjem karijeru, možda i vlastiti posao, pri čemu zarađuju više od muževa, kreativnost i aktivan društveni život bez obzira na sve obaveze …

Očevi su podcijenjeni. Muževi su neshvaćeni. Možda bismo im trebale dati slobodne ruke i više prostora u brizi oko kućanstva i djece. A kad pokažu što zapravo znaju i mogu, možemo im iskrena srca zahvaliti, reći kako ne znamo što bismo bez njih. One sretnice koje su dovoljno mudre pa su to već učinile, sada uživaju u moćima supertata.

Budimo i mi ostale tako mudre. Iskažimo im poštovanje koje možda po našim nekim mjerilima ne zaslužuju. Ali po mjerilu ljubavi svakako da. Budimo im podrška i tako mijenjajmo sliku očeva i muževa u našem društvu. Jer supertata uvijek spasi stvar!

MAGDALENA

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese

Objava KADA SUPERTATA SPASI STVAR pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

 Prvo dijete koje me uvelo u taj svijet bilo je moje kumče – glasna i živahna djevojčica jakog karaktera koja je još kao beba znala što želi, a što ne. Često sam je čuvala i zapravo sam bila ponosna na to kako mi ide. Mogla sam je uspavati bez problema. Kad smo išle u parkić, bila je poslušna i nije divljala. Kod mene pojede sve što joj stavim na tanjur, a ponekad traži još. Naravno da u tome svemu glavnu ulogu igraju njezini roditelji, ali za to vrijeme koje provodi sa mnom, valjda mogu malo zasluge pripisati i sebi.

 Još sam koji put čuvala neku nećakinju. Uspješno, bez trauma s obje strane. Osim toga, na poslu su me djeca dobro prihvatila, pa sam mislila da znam s djecom. Iako sam se pripremala za dolazak djeteta, ne isključivo uz pomoć stručne literature, nego više razgovorima s drugim mamama i skupljanjem njihovih iskustava, sve se mijenja kad dođe vlastito dijete. Ono izvlači iz tebe maksimum fizičkih snaga, emocija i duhovne jakosti. Što se moje bebe tiče, vještine uspavljivanja padaju u vodu. Upornost koju imam u razredu s mojom bebom se pretvara u traženje prečaca. Za strpljivost i smirenost kao da nikad nisam čula i postajem živčana baba koja riga vatru i otrovne strelice na sve oko sebe (muž redovito traži neki zaklon). Mogla bih tako unedogled.

Primijetila sam kod rođakinja, prijateljica, kuma da im je slično. Ako si učiteljica, dijete ti ima problema u školi. Ako si teta u vrtiću, imaš živahnu ili nepristojnu djecu. Ako si doktorica, djeca su ti boležljiva. Ako si otvorena, čudiš se kako je tvoje dijete povučeno i ne razgovara o svojim osjećajima. Ako si stručnjak za jezike, dijete te pita kojim to ružnim jezikom pričaš. Ako si edukacijski rehabilitator, dijete ti kasni u razvoju ili te drila svojim ekstremnim potrebama.

Kako god bilo, iskustvo koje inače imamo s drugom djecom, ne znači puno kad su naša djeca u pitanju. Naravno, može pomoći, ali baš zbog emocionalne blizine, sve doživljavamo osobno i osjećamo da moramo sve svoje znanje i iskustvo preispitati i graditi ispočetka. Vjerujem da je sa svakim sljedećim djetetom ista priča. Sve ispočetka. Stare načine razmišljanja o odgoju rušimo i gradimo nove.

Zato drage buduće i trudne (super)mame, vaše iskustvo s tuđom djecom, knjige o odgoju, tečajevi, radionice, možda čak i faks… sve je to korisno. I budite samouvjerene! No isto tako budite svjesne da će vam vaše vlastito dijete preokrenuti sve što ste dosad mislile da znate. Vlastito dijete pomiče naše granice i na neki način nas odgaja. Ali zar nije upravo to čar majčinstva, na kojem samo možemo biti zahvalne?!

MAGDALENA

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

BLOG: Mama pleše

INSTAGRAM: @mamaplese

Objava MAJČINSTVO I ŠTO ISKUSTVO IMA S TIM? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.