Nedavno sam jela juhu i kapnulo mi je na svježe opranu, bijelu majicu. „O kakva sam svinja…“ pomislih. Ali odmah, u tom trenutku sam oprostila sebi. Morate sebi oprostiti svoje greške. Zar ne? Jednom davno moj sin je jeo juhu i polio po svojoj košulji. „Pokušaj jesti pažljivije!“. Htjela bih reći da sam mu lijepo to rekla, ali ne, izderala sam se. Možda sam bila iz noćne. Ma da, vjerojatno je to. Inače sam staložena i smirena. Možda u nekoj drugoj dimenziji. Ali zaista sam željela biti savršena. Onda sam donijela zanimljivu odluku. Pokušati ću samu sebe opominjati tijekom dana. One opomene koje automatizmom izlijeću iz usta nas odraslih u pravcu djeteta.

Ujutro sam ušla u kuhinju i ugledala u sudoperu šalicu od sinoć koja nije bila oprana. Je li bilo tako teško oprati šalicu? – zvonilo mi je u ušima. Moraš se naučiti disciplini. Ili ništa od tebe neće postati. Počela sam obuvati cipele, spremati se za izlazak. „Ne gazi cipele! Pažljivo se obuvaj! Zapravo, koristi žlicu za cipele. Ne znaš gdje je? Uvijek si u kaosu. Da, da, upotrijebi prst da obuješ cipele, to je najbolje što možeš. Zato nikad nemaš čitavu manikuru.“ Raspoloženje je počelo opadati. Ovi komentari su gorki, jako gorki. Idem ulicom, ptice pjevaju, priroda se budi. Šutam kamenčić. „Ogrebati ćeš nove cipele. Neću raditi samo za tvoju obuću!“

Već kod kuće, spremajući večeru, otvorila sam ormarić iznad glave da uzmem tanjur. Otvorila. I zaboravila ga zatvoriti. Lupila glavom u njega. U očima zvjezdice. Glava me boli. U ušima zvoni: „Rekla sam ti! Koliko puta ti moram reći da zatvaraš vrata!“. Onda sam sjela. A u ušima čujem: „Što sad sjediš? Primi se nekog posla. Nemaš što raditi po kući? Onda uči! Čitaj knjigu!“. E tek onda je postalo loše. Nerealno je živjeti pod nadzorom takvog glasa. Nemoguće je. A kad je ovaj glas tvoja vlastita majka!? Donosim čvrstu odluku da od sada šutamo kamenčiće dok hodamo ulicom. Smijemo se. Ne marimo za cipele.

Kad je tužan uvijek ga zagrlim. Na kraju krajeva, to je jedino i bitno. Bolje je od riječi. Bilo koje riječi. Trebamo se osloboditi ružnih komentara. Neka naša djeca imaju uspomene na djetinjstvo u obliku savijene pete na obući, mrlja na odjeći od ukusnog jela, smijeh i samopouzdanje. Da budu voljena i prihvaćena onakvima kakvi jesu.

Objava hoću li prestati neprestano opominjati svoje dijete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Danas je popularno biti žena, majka, kraljica. I ako slučajno pomislite da ne možete odgovoriti na taj izazov i zadovoljiti proizvoljno postavljene norme, onda po inerciji za sebe morate smatrati da ste loš roditelj. Ipak, stvarnost je malo drugačija. Majka mora moći sve, a novopečene feministkinje joj još dodaju sol na ranu preuzimanjem „muških poslova“. Tako da je jako teško opisati kako bi trebao izgledati dan „super žene“ koja je nasmijana, smirena majka, poslovno uspješna žena koja dobro zarađuje, a istovremeno nađe mjesta i vremena za nutritivno vrijedan ručak i pokoji desert.

Ipak, okolina govori da je mnogo takvih. Onih koji nemaju nagomilan veš, čiji su ormari u savršenom redu, čija djeca vraćaju igračke gdje ih nađu jer su one uspjele da ih od malih nogu nauče da poštuju pravila i to ne šibom koja je iz raja izašla, nego neprestanom i neprekidnom pričom i pružanjem dobronamjernih uputstava i kvalitativnih i kvantitativnih pohvala.

Moja svakodnevica je sasvim drugačija i odlučila sam se zvati nemajkom.

Nemajka je popularan izraz za majku koja ne igra po pravilima majčinstva svih velikih majki današnjice. Evo, baš sada moj (ne)sin od dvije godine demolira novoizgrađeni stan. Drugi (ne)sin od deset godina ostavlja prljave gaće i čarape svuda po stanu. Od mog savršenog, sterilnog stana ostala su samo sjećanja. U potpunosti su ga preuzela moja nesavršena, nesterilna djeca. I to nije sve!

Ja nemajka nosim svoje dijete gutajući brufene kao tic – tac. Ne učim ih na ruke, nego na srce.

Ja nemajka poljupcima liječim sve, čak i te skorene šmrklje. Ne perem dudu, igračku kada padne na pod nego puhnem i pružim dalje. Ako ju uopće i dignem.

Ja nemajka palim noću perilicu i sušilicu za veš i između toga sjedim i plačem, kad konačno svi zaspu.

Ja nemajka imam još samo milimetar crvenog laka na noktima. Imam upalu nečega, tko zna čega, ali i dalje idem. Plačem kasnije.

Ja nemajka stavljam sliku na facebook pa čak i onda kada u vlastitoj kući izgledam kao beskućnik. Igram se s djecom, brišem šmrklje rukavom, higijena zubi je sporadična.

Ja sam nemajka, a moja djeca su nedjeca.

Što nam se dogodilo!? Dogodio nam se život! Kod nas pravila ne postoje.

I što smo onda mi?

Mi smo sretni.

Foto: pexels.com

Objava (ne)majka i njena (ne)djeca pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U svima nama postoji strah. Toliko velik da nam ponekad ne dozvoljava da živimo i funkcioniramo normalno, što god to značilo. Uzmimo za primjer da vozim dijete na redoviti pregled kod liječnika. Dijete će pregledavati, oblačim mu čistu odjeću i donje rublje. Sva garderoba jednostavno mora mirisati na omekšivač, jer Bože sačuvaj da netko tamo pomisli kako sam aljkava majka čije dijete ne miriši. I ja oblačim čitave gaće, obrijem noge, jer eto nikad se ne zna…

Tijekom našeg odrastanja u nama je usađena činjenica da je izgled sve. Činjenica toliko snažna da je postala svojevrsna mantra. Uvijek slušamo kako se može dogoditi da me baš sada udari auto, dolazi hitna, voze me tko zna gdje, a na meni poderane gaće i neobrijane noge. Jer zaista, u tim trenutcima najbitnije je kakve su nam gaće. I tako odrastamo u uvjerenju da je prilikom izlaska iz kuće najvažnije u kakvim gaćama to činimo.

Toliko smo isprepadani s tim zamišljenim autom pod čijim kotačima smo upravo završili da nismo ni svjesni da je strah zavladao našim životom. A bojimo se svega i svačega, počevši od toga da ne završimo na operacijskom stolu, ne toliko zbog opsežnosti ozljeda koliko zbog poderanih gaća i dlakavih nogu. Bojimo se i bojimo. Bojimo se sjesti u taj auto jer što ako pijana budala naiđe iz suprotnog pravca? Pa se bojimo voziti bicikl tamo gdje nema obilježenih staza. I sada ni hodanje nije sigurno jer uvijek postoji strah da ćemo završiti pod nečijim kotačima. Naravno, poderanih gaća i dlakavih nogu.

Bojimo se voljeti, a strah nas je i nevoljenja. Bojimo se ostavljanja, ali i da nekoga nosimo na savjesti i duši. Bojimo se vezanja, tuge i patnje. Svega se bojimo, pa biramo živjeti daleko od strahova jer je jednostavno tako lakše.

Strah je odabrati biti roditelj, jer budimo realni to nije baš lako. No, strah nas je i ne biti roditelj, jer što je onda smisao života? Bojimo se poroda, bojimo se anestezije. Kako god da okreneš u životu umireš od straha! Unaprijed i zauvijek!

Nemoj davati djetetu ribu, udaviti će se. Nemoj mu davati kupovno mlijeko, imaj kravu u dvorištu. Prokuhaj to mlijeko! Pazi na breskve i jabuke, špricane su. Pazi na sve, boji se svega. Ne pij vodu iz slavine, možda je prljava. Ne kupaj se u rijeci, ostati ćeš bez jajnika. Sve same crne projekcije i predikcije za idealan život u imaginarnom zatvoru. Ne upuštaj se u flert, ne upuštaj se u vezu na daljinu, ne upuštaj se u ljubav preko telefona. Seks na jednu noć? Bože sačuvaj!? Mrtav si, a nisi ni krenuo! Ne živi u gradu, zagađeno je. Ne živi na selu, poludjeti ćeš.

Bojimo se vlastitog postojanja u vlastitim okvirima. Bojimo se što će drugi reći, bojimo se što i neće reći. Jer što ako okolinu jednostavno nije briga? Strah nas je gubitka posla, krova nad glavom, neplaćene rate stambenog kredita, od visine, od ljudi, od otvorenog prostora, od zatvorenog prostora, ružnih snova. O raznim kukcima da i ne govorim. Bojimo se svog odraza u ogledalu jer se uvijek bojimo pokoje bore, mrlje, podočnjaka i klempavog uha. Strahujemo od gubitaka, odlazaka, od prestanaka. Plašimo se i kako bismo bez nekoga ili sami. Bojimo se i kako ćemo još dugo s nekim. Bojimo se kako ćemo preživjeti kada djeca odu. Kako ćemo živjeti od mizerne mirovine?

Strah nas je da budemo prirodni, da budemo to što jesmo, bojimo se avantura i neistraženih mjesta i ljudi. Bojimo se da ne ispadnemo glupi ili dosadni.

Sve je to zapravo normalno, jer strah je najveći pokazatelj da smo živi, da u nama ima još strasti, želje i volje. Sve je to u redu dok su ti strahovi samo dio našeg puta, naša pratnja, ponekad i tiha opomena i upozorenje da nešto nije u redu. S vremena na vrijeme tihi glas razuma. Sve dok nas strah ne obuzme. Bezveze strahujemo unaprijed kada onima kojima je suđeno završe pod kotačima. U poderanim gaćama ili ne. Svejedno je.

Foto : pexels.com

Objava dobar je strah…od poderanih gaća pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kaže se: „Dokle god možeš promatrati, nemoj mu na put stati. Što ga prije počneš čovjekom smatrati, prije će čovjek i postati!“ Ne uvijek i ne neprestano, ali eto, događa se da sjednem na klupu u parku i odgovorim na pokoju poruku i email koji čeka još od jučer. Nekad pogledam i na Facebook. Ajme sramote!!! I sve to radim dok se moje dijete od dvije godine igra bez mene. Kakva li sam ja to (ne)majka?!

Samo kada me sljedeći put vidite kako sjedim i pričam s drugom mamom ili gledam u telefon, promislite i o ovome. Ja sam također mama koja je uz svoju djecu cijeli dan. I mama koja se trudi da svakog dana jedu kuhano i svježe povrće, da imaju voćnu užinu i jedu malo ili nimalo industrijske hrane. Ja sam također mama koja se iz žene koja odlazi na posao pretvorila u domaćicu preko dana i ženu koja na poruke i mailove odgovara iza ponoći, jer sam tad sve ostale poslove završila. Ja sam također mama koja svakog dana u parkiću provede između tri ili četiri sata jer znam koliko je boravak na svježem zraku važan. Ja sam također mama koja se trudi ne dozvoliti odlazak na spavanje bez pročitane slikovnice ili ispričane priče ili naše izmišljene, u potpunosti besmislene pjesme. Ali naše… Često i uz tatinu pomoć. Ja sam također mama koja je posljednji put prespavala noć prije više od dvije godine. Iako se moje dijete ne budi ponoći čujem ga… kako diše… kako se miče… ALI, ja sam i mama koja je nebrojeno puta izgubila strpljenje, vikala i u onim trenutcima kada je moje dijete svojim ponašanjem samo tražilo moju pažnju. I mama koja je pustila epizodu Cocomellona i tko zna kakvih krš i lom „crtića“ kada su stvari postale nepodnošljive. Ili kada bih jednostavno poželjela popiti kavu u miru.

Mama sam koja preko dvije godine nije pojela obrok u miru i tišini. I da, ja sam mama koja u parkiću ponekad sjedne, izvadi telefon dok djeca trčkaraju, prateći ih krajičkom oka.

I znate što? Bez lažne skromnosti, moje je dijete nerijetko najspretnije u parkiću među svojim vršnjacima. Samostalno penjanje? Savladali odavno. Samostalno ljuljanje? Savladali s 22 mjeseca. S nepune dvije godine, uz mali zastoj mog srca (što sam se trudila sakriti jer ne želim da ga moj strah sputava u bilo čemu). Sve to jer mu nisam bila za petama uz rečenicu od koje me glava boli: „Ti si za to još mali“. Nije točno da ga ne vidim onda kad nisam na pola metra od njega, samo želim da on to vjeruje.

Foto: unsplash.com

Objava (ne)majka na telefonu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.