O razlozima zašto je to tako, sada ovdje ne bih, ali znajte, tko god da čita, da je to bila jedna od najtežih odluka koju sam morala donijeti u svom životu. Od tada je prošla godina dana i 2 mjeseca i od tada svaki dan polako umirem iznutra i to ne zato jer je mom djetetu loše s tatom, daleko od toga, tata je super tata i malome ne fali apsolutno ništa, već zato što mi naprosto fali komadić mene, fali mi komadić srca, fali mi komadić duše, fali mi komadić svega što u meni postoji.

I dok sam danas spremala igračke s kojima se igrao ovaj vikend dok je bio kod mene, gledam u njegove papučice i pidžamicu, i mislim se, Bože koliko ovo još može boljeti, i koliko sam ja zapravo spremna podnijeti. Pitam se postoji li još koja mama koja dijeli moju bol, koja je em ostala sama tj. razvedena, em ostala “bez” djeteta, bez osobe za koju kuca njeno srce.

Znam da smo u manjini, ali mama, ako ovo čitaš, želim da znaš da si borac, želim da znaš da nisi sama, i želim da znaš da nisi manje majka u pravom smislu te riječi zato jer tvoje dijete ne živi s tobom.

Ne, možda si veća majka od svih drugih jer si zbog njegove dobrobiti morala donijeti takvu odluku, jer svaki dan živiš s tom boli, jer propuštaš puno toga, jer propuštaš čuti njegov glas kako sto puta kaže mama u danu, jer propuštaš mirisat njegovu kosicu dok spava, jer propuštaš njegov osmijeh, jer propuštaš sve što ne stane u jedan vikend, a znaš da vrijeme brzo leti i znaš da te ubrzo više neće trebati na taj način kako te treba sada i to te boli više od svega. Svaki dan živiš s tim, ideš na posao, funkcioniraš, ali osjećaš tu prazninu u svakom trenutku.

Mama, znam koliko ti je teško, i nema ništa što bi ti mogla reći da te utješim, da ti olakšam, osim možda, zamisli samo kako je onim roditeljima koji su ostali bez svoje djece zbog bolesti ili drugih nesreća, kako li samo njih to boli, ali žive i dalje.

Sve je to sastavni dio života, Bog ti daje križ za koji zna da ga možeš nositi, i nosiš ga, težak ti je, ali ga nosiš. Vjerojatno si kao i ja ponekad misliš, zar sam na ovaj način “kažnjena” jer sam voljela pogrešnog muškarca? I pitaš se hoću li ikad više uopće moći nekog voljeti, hoću li ikad više moći nekome dati svoje povjerenje i svoje srce nakon svega?! Ali vjerujem da hoću i vjerujem da hoćeš, vjerujem da će na kraju ipak sve biti dobro, da ćemo na kraju ipak na neki način nadoknadit sve izgubljeno, da će naša kompenzacija biti posebna.

Bit ćemo mi dobro mama, iako se ponekad čini da je život stao.

I da na ovakav način nema smisla, vjeruj mi da ima, sve ima smisla i sve je onako kako treba biti, samo mi to sada ne vidimo, ne vidimo jer nas je bol zaslijepila i jer se osjećamo manje vrijednom i bitnom u životu svog djeteta. Ja točno znam kakav je osjećaj kad nekome moraš preko usta prevalit da tvoje dijete ne živi s tobom, pa dobiješ onaj pogled od ljudi, ne znam ni sama kako bi ga opisala i definirala. Pogled ljudi koji ne razumiju ni djelić sekunde kako ti je i što prolaziš, a postoje i oni ljudi koji odu korak dalje, pa te pitaju: “A kako to da dijete ne živi s tobom?”, i očekuju da im sazmeš svu svoju bol i sav svoj put u par rečenica da bi oni dobili neko adekvatno objašnjenje.

Nemaš se što kome opravdavati, jer to što mi živimo u društvu u kojem je ovako nešto tabu, u društvu u kojem očevi dobivaju djecu samo kada su majke alkoholičarke, neuračunljive i sl., je sasvim jedna druga priča. I ne želim ovim tekstom uopće umanjiti ulogu oca kao takvu, niti poslati poruku da očevi ne zaslužuju dobiti skrbništvo, dapače, moj klinac živi s tatom koji je divan prema njemu, ovim tekstom želim samo utješiti neku mamu koja se možda osjeća kao ja, želim da ako ovo čita, da zna da nije sama i da nije manje vrijedna zbog svega!

Nije bilo lako ovo ni napisati, a da ne prolijem litre suza po laptopu, ali i za pisati o tome i za živjeti to je potrebna ogromna količina hrabrosti i snage koju imam ja, i koju ima svaka majka koja prolazi kroz isto! Zato imajte sluha i nemojte zaključivati unaprijed, jer nije sve crno – bijelo i nije sve onako kako se čini na prvu.

Sine, ako i ti nekad ovo budeš čitao, znaj da je samo ogromna količina ljubavi prema tebi mi davala snagu i hrabrost za svaki udah, za svaki dan koji sam živjela bez tebe u svom naručju…

Foto: unsplash.com

Objava ja sam mama koja se razvela i čije dijete živi s tatom… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već sam prije u jednom tekstu pisala o činjenici koja me šokirala i koju nažalost mnogi od nas nisu znali, a pogotovo ne naši roditelji i roditelji naših roditelja. Radi se naime o činjenici da se 95% naše podsvijesti oblikuje do 7. godine života, a koja poslije dominira cijelim našim životom i koju je poslije gotovo pa nemoguće reprogramirati. Dakle, do 7. godine života mi smo kao spužve, naš mozak snima, gleda kako se roditelji ponašaju, što nam govore i to nas poslije oblikuje kao osobe. Ako su vam vaši roditelji kojim slučajem govorili da vi ne vrijedite ništa, da to nešto nije za vas, da vas Bog nije stvorio ni za što, onda ste vi danas vjerojatno jedna osoba koja se bori s niskim samopouzdanjem i čitav život traži iz okoline potvrdu bilo koje vrste da ipak nešto vrijedi. Vaši roditelji nisu bili ni svjesni koliku vam štetu time čine. U prilog tome govori i činjenica na koju sam neki dan slučajno naišla, a to je da je 60% ljudi koji imaju strah ili fobiju od zubara, imalo nekakvu traumu iz djetinjstva povezanu sa odlaskom zubaru – čak 60%!

roditelji nekad i roditelji danas

E sad, kad sam to sve lijepo iznijela, želim se malo dotaknuti teme iz naslova – roditelji nekad i roditelji danas. Ja se evo konkretno svaki dan pitam, jesam li dovoljno dobra mama, jesam li svom djetetu omogućila sve što mu treba psihički i fizički, je li pojeo izbalansiran obrok, je li oprao zube, provodi li dovoljno vremena u igri sa mnom ili suprugom, je li previše bio na mobitelu itd. Vjerujem da se puno vas također svaki dan pita takva pitanja, pa evo i ovaj portal Supermame i ini portali postoje zato da bi mi roditelji podijelili iskustva, da se ne bi osjećali sami i odbačeni, da bi nešto više naučili. Uvjerena sam da su i vaše police zatrpane knjigama o djeci i odgoju kao i moje, da brinete o tome kakve igračke kupujete svome djetetu, da mu se ispričate ako ste na njega vikali, da pazite da mu svaki dan kažete koliko ga volite i koliko vam je važno. No, ajmo se malo prisjetiti nas i naših roditelja. Vjerujem da ćete svi reći, kao i ja, da su naši roditelji divni ljudi, koji su se brinuli da imamo sve, da svaki dan pojedemo skuhano, da nam je veš čist, da nam omoguće školovanje i knjige, da nam plate izlete i ekskurzije, možda i nekima poslije kupe auto ili stan. Super. No, postavlja se pitanje je li to dovoljno da se odgoji jedna kvalitetna persona?

Je li to što su nam omogućili sve, dovoljno da se mi osjećamo voljeni i puni samopouzdanja? Jeli to dovoljno da mi budemo psihički stabilne osobe?

Istraživanje je pokazalo da majke već u trudnoći pa čak i prije trudnoće utječu na to kakvo će to dijete biti. Dakle, žena koja je nesretna, depresivna i plačljiva tokom i prije trudnoće ima veliku vjerojatnost da rodi i takvo dijete. Koja je onda korist od skuhanog ručka, od opranog veša i plaćenih izleta ako se tvoje dijete ne osjeća voljeno i važno? Vjerujem da se rijetki od vas mogu sjetiti trenutka kad su se vaši roditelji igrali s vama, da su vam svaki dan rekli da vas vole, da su vas pohvalili za vaša postignuća, jer petice u školi se podrazumijevaju, zašto bi te netko pohvalio za peticu, ako već imaš sve omogućeno da te petice i doneseš. Zašto bi vas odveli na vrijeme zubaru, zubaru se ide onda kad je već kasno, dok zub zaboli. Mi danas ipak brinemo jesmo li dovoljno svog vremena i ljubavi posvetili tom djetetu i jesmo li mu pokazali da se na nas može uvijek osloniti. Brinemo da se kao roditelji educiramo, da mu se ispričamo ako smo ga povrijedili, da mu omogućimo sve, ali prije svega ljubav, pažnju i poštovanje jer to je ono što će djeca pamtiti o nama i to je ono što će od naše djece napraviti kvalitetnog pojedinca. Ne bih htjela da se ovaj tekst shvati kao napad na naše roditelji ili da ih se obezvrijedi način na koji su nas odgajali, već sam samo htjela povući paralelu između nas kao roditelja danas i njih kao roditelja onda. Neminovno je da postoje razlike, što je i normalno jer svijet ide naprijed, normalno je da mi znamo više od njih, jer nam je dostupno više sadržaja za edukaciju, ali poneki se nisu ni htjeli educirati, poneki su mislili da znaju sve i da rade najbolje, a onda se poslije pitaju zašto je moje dijete ispalo ovako ili onako. Zapamtite, nikada nije krivo dijete, kriv je isključivo roditelj, na roditelju je da dijete odgoji, da mu usadi vrijednosti, da mu da beskonačnu ljubav, ali postavi i granice. Stoga vjerujte u sebe kao roditelja, vjerujte da čim ste na ovom portalu i ovo čitate, da radite dobro, da se trudite, da sada ne pijete negdje kavu u kafiću već ste izdvojili svoje vrijeme da pročitate ovaj tekst, ili neki drugi ili neku knjigu, ali ste izdvojili to vrijeme. To je indirektno pružanje ljubavi i pažnje vašem djetetu, i to dijete će to prepoznati i osjetiti.

Za nas je možda kasno, jer takvi smo kakvi smo, trudimo se svaki dan postati bolji i raditi na sebi tamo gdje su možda naši roditelji zakazali jer nisu znali bolje, ali zato za našu djecu još ima vremena da ih odgojimo najbolje što možemo i da ne sabotiramo sebe, da se ne optužujemo zato jer smo na dijete vikali, jesmo, vikali smo, ali smo svjesni što vikanje čini našem djetetu, pa ćemo se ispričati i nastojati vikati što manje.

E to se zove svjesno roditeljstvo i samo takav roditelj će odgojiti kvalitetnu osobu koja će danas sutra isto tako odgajati svoje dijete. Jer kako kaže izreka: „Djeca neće pamtiti čistu i urednu kuću. Pamtit će bajke koje ste im čitali.“

BITI MAMA, U NEKO DRUGO VRIJEME? – SUPERMAME

Objava roditelji nekad i roditelji danas pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage moje mame, žene, borci, kraljice… I prije nego sam ostala trudna znala sam da bih nekako voljela biti mama dječaka (što danas i jesam), ne zato jer bih curicu voljela manje, već zato što imam mamu, dvije pokojne bake, imam sestru, imam prijateljice, kolegice, i sama sam žena i znam sve njihove životne priče, borbe, uspone i padove, kao i moje osobne borbe, uspone i padove kao žene.

Nedavno sam se htjela učlaniti u jednu lokalnu udrugu za zaštitu žena i kada su me u aplikaciji pitali zašto želim biti dio udruge, napisala sam, zato jer kad sam ostala trudna željela sam da bude muško. Pogađate, odgovor od njih nisam dobila kao ni članstvo jer očito nisu shvatile bit mog odgovora. No, zašto postoji ta udruga, zašto postoje BABE, RODE, zašto postoje Sigurne kuće, zašto ako je sve baš onako kako treba? Pa, postoje zato jer kad se rodiš kao žena po „defaultu“ imaš određene šanse da postaneš korisnica istih.

Neka se ne ljute muški čitatelji, jer ja obožavam i svoga muža i svoju trojicu braće i svoje neke muške prijatelje. Ali moramo si priznati da su curice rođenjem automatski predodređene na porođajne muke, na krvarenje svakog mjeseca, na sve one divne i krasne izazove majčinstva, na manje plaćene poslove, na rintanje po kući, na doživotni balans između majčinstva, karijere, čiste kuće i sređene sebe (bolne depilacije, koje kakvi tretmani), na raznorazne ružne stvari koje neke žene nažalost dožive, a o kojima i danas svjedočimo u medijima itd. Još mi u Hrvatskoj i nekako ajde brinemo o statusu žena, ali što kada majka rodi curicu u Africi ili tako nekim zemljama, znamo kako se tamo tretiraju žene, nažalost.

Nije ovo neki feministički tekst koji mrzi muškarce. Opet kažem, ja imam muža koji je divan i velika podrška, i znam da većina vas ima, ali svjesne ste da nismo sve te sreće. Nedavno sam naišla na neki tekst čiji je naslov bio: „Biti razveden i biti razvedena, nikad nije isto“. Nisam tekst čitala, dovoljan mi je bio naslov.

Ja prva sam doživjela, a o tome sam već i pisala, raznorazna pitanja na razgovorima za posao od toga planiram li roditi, do toga što će mi posao ako ću se udati, pa do toga da sam kada sam ostala trudna, automatski ostala i bez posla, logično, samo mi više nisu produžili ugovor na određeno po njegovom isteku, a u toku moje trudnoće. Jer što će kome radnica koje prvo neće biti na poslu jedno godinu dana dok traje porodiljni, pa onda jednom i kad dođe na posao, morat će svaki čas na bolovanje jer će dijete svako malo biti nešto bolesno, takva radnica jednostavno nema ekonomske koristi za jednu firmu, dapače, samo je na trošak. Dok recimo, s druge strane, Luksemburg koliko znam plaća svojoj ženskoj populaciji pa jednu prosječnu hrvatsku plaću samo da bi bile doma sa svojom djecom. Jer ta zemlja je prepoznala važnost majke kao institucije, kao nositeljice obitelji, važnost kvalitetnog odgoja koji će onda dati danas sutra kvalitetno odgojenog pojedinca.

Bez obzira na sve to i roditelji muške i roditelji ženske djece igraju važnu ulogu u svemu ovome, koje možda nisu svjesni. Roditelji odgajaju danas sutra muškarce koji će biti ili loši ili dobri muževi, koji će cijeniti ili neće cijeniti ženu, roditelji odgajaju curicu koja će cijeniti sebe i svoje tijelo, ili koja to isto neće, odgajaju curicu koja će biti svjesna da jednako vrijedi kao i muško ili koja toga neće biti svjesna, pa će odmah u startu odustati od sebe jer sve polazi od obitelji i odgoja. Ako vaše dijete gleda kako se otac loše odnosi prema majci, kako majka ne cijeni sebe i neke stvari trpi, onda je velika šansa da će se dijete ponašati isto jer teško to kasnije izbacimo iz sebe, teško se mijenjaju vrijednosti koje stekneš u obitelji.

Ja prva znam da ću svog sina odgajati da cijeni žene kao takve, da svojoj ženi bude podrška, da pokazuje svoje emocije, da u svakom smislu bude pravedan i pošten i nadam se da ću u tome uspjeti i da će on danas sutra biti dobar muž, otac, ili  možda poslodavac. To možemo i moramo svi jer kako i kaže definicija obitelji „obitelj je najstarija i najvažnija društvena institucija; osnovna društvena jedinica” stoga prihvatimo odgovornost i doprinesimo svojim vlastitim primjerom manjoj društvenoj nepravdi.

10 principa ispunjenog života – SUPERMAME

Objava biti žena u muškom svijetu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Adaptacija na vrtić stresan je period, kako za dijete, tako i za roditelje. Kako prebroditi taj izazovan period pročitajte u tekstu mame Maje.

Drage moje mame i tate, možda ovo nije sada toliko aktualna tema, no, mislim da bi moje iskustvo moglo dobro doći bez obzira sto se vaše dijete trenutno ne adaptira na vrtić.

Ja sam svoje dijete pokušala dati u jaslice s tek napunjenih godinu dana, pri tome moram naglasiti da on u tom trenutku još nije bio prohodao, još uvijek je dojio i slabo je jeo ostalu hranu. No, ja sam u toj fazi po prvi puta ušla u privatne vode i mislila sam da će jaslice biti dobro rješenje za mene i njega, pogotovo uzeći u obzir iskustva drugih mama koje su mi govorile kako je najbolji potez bio što su dijete odmah dale u jaslice, da se tako mali puno lakše priviknu. Napominjem da je savjet pedijatrice bio  – ako baš nemate drugog izbora, onda ga dajte – ovo naravno u zdravstvenom smislu.

Da ne duljim puno o jaslicama, već samo da kažem da tada nisam bila spremna ja, a još manje moje dijete. Plakao je cijelo vrijeme boravka tamo, konstantno bio bolestan, u komadu po mjesec dana, pa onda 10 dana proljeva bez razloga, svi nalazi stolice bili uredni i slično tome. Naravno, znate činjenicu da bez obzira što dijete ne ide, vi vrtić morate plaćati i još ne možete biti na radnom mjestu. Za mene tada, koja je kao što već rekoh tek ulazila u privatni posao, živi pakao.

Tu je jaslicama bio kraj, mi smo se snalazili na druge načine i ajde, to smo nekako zaboravili. Kako mu se bližio treći rođendan, odlučili smo da bi bilo dobro pokušati ponovo s vrtićem jer sada je već velik, imunološki koliko toliko zreo, doma mu je već postalo dosadno, a i meni je iskreno trebalo više nego ikad to vrijeme za sebe i posao.

Odradila sam sve pripremne radnje prije polaska, preglede, cijepljenja, razgovore s tetama i slično. Njega smo pripremali koliko se to moglo, šetali kraj vrtića, pričali o njemu itd. I došao je dan polaska, malo nakon trećeg rođendana. Ono što je vrlo bitno da povedete računa, i ako je to moguće, je da dijete u vrtić vodi psihički stabilniji roditelj koji se tamo neće raspasti kad ga ostavi, što je kod nas bio tata, a ne ja. Ja sam se naravno raspala doma, dok sam ga ujutro spremala, pozdravljala, pa i tamo kad sam došla po njega. Mislim, svakako je normalno da to preživljavate na taj način, ali nikako ne pred djetetom, jer moje dijete je to sve osjetilo i onda se ono raspadalo odnosno plakalo u vrtiću. Plakao je tamo, plakao je doma kad bi se sjetio da mora ići, pa se ujutro ne bi htio spremiti, krenuti i slično, što je meni naravno bilo sve skupa još puno teže, uz redovne prehlade koje su u početku bile svaki tjedan koji je proveo u vrtiću.

Na rubu da odustanem od vrtića i od sve te agonije, jedno jutro me nazove teta i pita želim li doći na razgovor, jer su primijetile da sam u grču, bez obzira što ga ne vodim ja. Opet tu neku lošu energiju prenosim na njega, koju on onda ispoljava tamo plačem. Iako sam ja doma sve lijepo pričala o vrtiću, on je osjetio da tako ne mislim i da imam lošu energiju u tom pogledu, jer djeca jednostavno osjete, to im ne možete „fejkat“. Mislila sam si, nemam što izgubiti, idem obaviti taj razgovor pa ćemo vidjeti. Neću sada pisati naš cijeli razgovor, ali ću samo reći da mi se taj dan napravio onaj klik u glavi i da sam raščistila sama sa sobom. Jednostavno sam odlučila slušati savjete odgajatelja koji su školovani za to, promijenit tu svoju negativnu energiju u pozitivnu, pa ćemo vidjeti. Promjena na djetetu se osjetila, ali doslovno odmah idući dan. Spremio se ujutro bez problema i tamo bio bez suza.

Ja sam jedna od onih mama koja je znala govoriti, ma daj nema šanse da on jede sam, kad eto slikala ga teta kako jede sam. Pa onda nema šanse da on zaspi u 12h u vrtiću kad sam ga dosada uvijek ja uspavljivala, kad eto slike, on spava, sam u 12h. Da ne spominjem kako je postao puno samostalniji u smislu oblačenja, svlačenja i slično. Nije mi namjera pisati o napretku mog djeteta, već ukazati na važnost povjerenja u odgojno osoblje vrtića. Ja moram priznat da ga na početku nisam imala i da mi je bilo sto upitnika nad glavom i milijun poruka poslanih tetama. No, jednostavno sam s vremenom shvatila da je u dobrim rukama i da znaju što rade, da je to njihov posao, a moj posao je da imam povjerenja u njih, i dopustim im da rade ono za što su školovani.

Jedna mala anegdota je bila kada sam poslala teti poruku u kojoj sam napisala kako moje dijete za vrijeme boravka u vrtiću uopće ne piški i ne pije vodu. Na to sam od tete dobila pitanje – “a tko je Vama to rekao mama da on ne piški i ne pije vodu, mi sigurno nismo?!”. Moj posramljeni odgovor je bio – “pa dijete mi je reklo” –  dijete od 3 godine. Dakle, toliko o tome i o mom nepovjerenju i strahu da njemu tamo nije dobro i da ga muče žeđu.

Da zaključim s jednom aktualnom temom. Dakle, tokom onog jakog potresa djeca su baš spavala u vrtiću, a osoblje je bilo to koje je ostalo pribrano, koje ih je sve nježno i polako probudilo, obuklo u odjeću i nazvalo svakog roditelja ponaosob da dođe po svoje dijete. Zamislite sebe da tokom razornog potresa imate odgovornost nad 30ak tuđe djece, jezivo, jelda?

prljava tajna tete iz vrtića – SUPERMAME

Objava koliku ulogu igraju roditelji prilikom adaptacije na vrtić pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Legnem sinoć u krevet premorena od svakodnevnice, napola nervozna kraj svog djeteta i muža i krenem sa uobičajenim zahvalnostima koje prakticiram kad idem spavati. No, ovaj put kao da se onaj svjesni dio mene isključio i uključilo se nešto podsvjesno koje me htjelo podsjetiti da…

Mnogi ljudi ne mogu imati djece, a ti ponekad tipkaš na mobitel i pišeš mejlove dok ti dijete pokušava nešto reći.

Mnogi ljudi ne pronađu ljubav svog života, a ti svoju često uzimaš zdravo za gotovo.

Mnogi ljudi nemaju krov nad glavom, a ti se žališ na stari namještaj ili ružnu posteljinu.

Mnogi ljudi nemaju što jesti, a ti se prejedaš često iz puke dosade.

Mnogi ljudi nemaju pitku vodu, a ti ju puštaš da teče i teče dok pereš zube ili ruke.

Mnogi ljudi robu peru na ruke, a ti si se živciraš jer svaki dan moraš palit mašinu i slagat tu tonu robe.

Mnogi ljudi nemaju zdravlje, a ti svoje trošiš nemilice.

Mnogi ljudi ne mogu zagrliti bližnje, a ti se svojih sjetiš samo rijetko.

Mnogi ljudi žive u ratu zahvaćenim područjima, a ti svoj miran grad ni ne doživljavaš.

Mnogi ljudi nemaju što za obući, a tebi je sve u tvom punom ormaru bezveze i dosadno.

Mnogi ljudi nisu sposobni za rad ili ne mogu naći posao, a ti svoj posao često mrziš i psuješ.

Mnogi ljudi nemaju nikakav mobitel, a ti provodiš previše vremena na njemu misleći kako lijepo žive svi sa Facebooka i Instagrama.

Mnogim ljudima je Božić podsjetnik kako si ne mogu priuštiti poklone za djecu, a ti si sve svoje već kupila i zamotala i sad te više nije briga.

I na kraju, mnogi ljudi bi dali sve da žive tvoj život, a tebi je često iz neobjašnjivih razloga težak i naporan.

Zar te nije sada malo sram?!

Zar ti nije sada malo žao što si tako olako shvaćala sve što imaš?!

Zar nisi sada zahvalna na svakom zagrljaju muža i djeteta? Na svakom njihovom osmijehu? Na hrani, na domu, poslu, odjeći, gradu? Zar nisi?

Ima tu još puno toga što sam sklona uzeti zdravo za gotovo i možete sada pomisliti da sam ja jedna nezahvalna i nezadovoljna osoba. Ali nisam. Ja samo kao i većina vas često zaboravim biti zahvalna na „sitnicama“ u moru obveza koje me pojedu u danu. Zato pišem ovaj tekst, da pomognem možda nekome tko nije sretan, da osvijesti što sve ima, da shvati da ima puno više nego mnogi ljudi na ovome svijetu i da ima razloga itekako biti sretan i zahvalan. Pogotovo kada shvatimo da sreća nije materijalna i da su zapravo najljepše stvari u našim životima potpuno besplatne.

Ovaj Božić darujte sebi zahvalnost i uđite u novu godinu zahvalni za 2020., ma kakva god ona bila jer ipak ste ostali živi, zdravi, voljeni i sa krovom nad glavom što mnogi, ali vjerujte mnogi, ljudi nisu…

Objava podsjetnik za mene…i tebe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage mame, već i ptice na grani znaju o važnosti tjelovježbe kao važnoj komponenti holističkog pristupa zdravom životu uopće, pa neću o tome puno širiti. Ono na što bih se osvrnula je zapravo dobrobit vježbanja bilo kakvog, a znamo da je spektar širok, od brzog hodanja pa do cross fit-a.

Ja slobodno mogu reći da vježbam dugi niz godina. Međutim, u tom dugom nizu godina sam koketirala pomalo sa svime da bih našla uopće ono što mi odgovara. Bilo je tu u mom stažu aerobika, pilatesa, fitnessa, hard core fitnessa, trčanja, trbušnog plesa, vježbanja od doma uz YouTube…kao što vidite svega osim zumbe (svaka čast zumbi, al’ to sam odmah nekako znala da nije za mene).

Vježbala sam čak i pola trudnoće, negdje do 6. mjeseca, uz naravno prilagođen tempo sve dok mi je trbuh dopuštao. A onda sam postala mama i taj dio svog života potpuno zanemarila i zaboravila. Stavila sam vježbanje na zadnje mjesto na listi prioriteta, što ne mogu reći da je bilo sasvim ispravno i u redu prema samoj sebi.

Kad je beba imala negdje tri mjeseca razmišljala sam da ponovo počnem s nekom vrstom tjelovježbe i neki unutarnji glas mi je govorio da bih trebala pokušati s yogom. Misleći naravno kao i svi koji nikad nisu probali, ma daj ajde nije to za mene, moja fleksibilnost je nula, to je za posebnu vrstu ljudi, vegane, ove, one, ali opet, nešto me guralo da probam. Yoga se u gradu u kojem živim održava doslovno 300 m od moje zgrade u raznim terminima, od doslovno jutarnjih u 5 do večernjih u 20h, po veoma prihvatljivoj cijeni, tako da nije bilo nekih opravdanih izgovora. Otišla sam na prvi kao probni besplatni sat iliti praksu i prvo se zaljubila u taj ambijent. Mirni wellness ambijent za dušu i tijelo. Prigušena svjetla, svjećice, sve miriši po eteričnim uljima, toplo, ma predivno. Nisam trebala ni prostirku jer ima tamo za uzeti, ni bocu vode ma ništa, samo dobro volju. I tako je krenula moja ljubav prema yogi. Osjećaj nakon toga je bio mir, mir i samo mir. Praksa traje nekih sat i pol, s time da je zadnjih 15 minuta ostavljeno za meditaciju. Nakon prakse, instruktorica nam svima skuha čaj, pa još malo uživamo razmjenjujući dojmove. Dakle, nešto savršeno. Neću ovdje puno ni o dobrobitima yoge, jer nisam niti toliko stručna, a sve možete naći i sami na internetu.

Ovim tekstom zapravo želim razbiti stereotipe bilo koje vrste, a koje sam imala i ja u pogledu prakticiranja yoge. Dakle niti moraš biti mršava, fleksibilna, utrenirana, vegan, budist, ništa slično. Sa mnom na yogu idu od mršavih srednjoškolki do žena u zrelijima godinama sa oblinama i koje rasturaju, pa sve do muževnih muškaraca čija se muževnost na yogi ogoli do zadnje. Fleksibilnost, snagu, balans, sve dobijete prakticiranjem yoge, a osim fizičkih prednosti, one mentalne su mi zapravo još i draže, još i bolje. Smirite um, opustite se, ne mislite na ništa osim na svoj dah, naučite kontrolirati svoje misli i svoje pokrete. Naučite da vam duh i tijelo rade u suradnji, naučite slušati svoje tijelo i svoj organizam, a oni će vam itekako biti zahvalni. Uz sve to, podrazumijeva se, dolazi i nastojanje da se što zdravije hranite, da brinete o svom tijelu, koje postaje sve ljepše i sve fleksibilnije. Ima različitih vrsta yoge, ali za svakog ponešto, bitno je samo da imate dobru volju i da krenete.

Kao mami, poslovnoj ženi, kućanici i sve što mi žene jesmo, yoga je puno pomogla u opuštanju, smirivanju, kontroli misli, smanjila je bolove u leđima, vratu i sve što donose različiti nezgodni položaji u kojem mame spavaju, a najvažnije od svega, poslije budem sretna i blagoslovljena jer sam učinila nešto lijepo za sebe, jer sam si priuštila da se na sat i pol maknem od svakodnevnice i budem sama sa sobom, a pritom sam opet fizički aktivna.

Ja sam ovdje naglasak stavila na yogu jer za mene je ona bolja od svih ovih drugih oblika vježbanja koje sam probala. Možda nekome neće odgovarati, ali zato hoće neki drugi oblik tjelovježbe.

Bitno je samo da krenete, da ne nalazite izgovore, poput da nemate novaca, da nemate vremena, da nemate s kim i slično. Vježbati se može od doma, u bilo koje doba i bilo što.

Na kraju, ako bolje razmislite koliko recimo novaca potrošite na ispijanje kava i pušenje cigareta s ljudima koji vam na kraju samo crpe energiju, i da taj novac stavite sa strane i uložite u mjesečnu članarinu za neku vrstu tjelovježbe, puno bolju bi stvar učinili za sebe i za svoj život i zdravlje.

I da zaključim, nije uopće bitno da vi vježbanjem dobijete tijelo kao sa fitness plakata, već da učinite nešto dobro za sebe, za svoje zdravlje jer kako kaže ona stara dobra izreka: „u zdravom tijelu, zdrav duh!“.

Objava o yogi ili kako sam prestala nalaziti izgovore za nevježbanje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Asocira li i vas multitasking na nešto što bi svakako trebalo znati, na nešto bez čega ne možeš isplivati u svakodnevnim obvezama? Ja sam donedavno bila isto tog mišljenja, to je za mene bila stavka kojom sam se hvalila, koju sam stavljala u svoj CV, kao ono dobra sam u multitaskingu, morate me zaposliti.

No mišljenje mi se malo promijenilo, zato jer sam došla to točke gdje sam shvatila da je multitasking bespotrebno natovarivanje sto stvari koje obavljaš odjedanput i niti jednu ne obaviš kako treba.

Recimo, nemali broj puta stavim kuhati vodu za kavu ili tjesteninu, i onda rekoh dok voda prokuha ja još mogu stavit robu prati, obrisati prašinu i odgovoriti na koji e-mail. I sve tako dok sva voda iz lonca ne ispari.

Multitasking je fenomen koji sebi manje – više nameću žene, a ne bi trebale jer budimo realni ne možete 10 stvari raditi kvalitetno odjednom. Ja sam recimo prije neki dan rezala povrće za ručak i usred svega, klinac se pokakao i moralo ga se hitno premotati, žurila sam s jednog kraja na drugi, da u jednom trenutku nisam bila sigurna jesam li uopće oprala ruke i režem li sada i diram hranu prljavim rukama!? Ha, što kažete na ovo? Nije li to skroz ludo? Ja mislim da je ludo i mislim da nas to samo dodatno umara i opterećuje, zato jer mislimo da će neka od obaveza negdje pobjeći, da nas neće pričekati do sutra.

Skroz pogrešno, ništa nigdje neće pobjeći, jedino što može pobjeći je naša energija i zdrav razum.

Nedavno sam čula jednu pametnu, a to je da smo mi na Balkanu opsjednuti mobitelom, uvijek smo dostupni. Ono, radiš nešto, zazvoni mobitel, ti ostavljaš sve i trčiš se javiti. To sam, moram priznati, radila ja. Pogotovo je to pogrešno dok se recimo igramo s djecom, pa ih fino ostavimo da bi se javili na mobitel ili odgovorili na poruku i time šaljem potpuno pogrešnu poruku i njima, jer misle da su nam mobiteli važniji od njih, a možda i jesu, tko zna!? Definitivno, ali definitivno se ništa loše neće dogoditi ako se ne javimo odmah, ako na poruku ne odgovorimo odmah. Neće se ništa loše dogoditi ako, dok voda za tjesteninu kuha, umjesto brisanja prašine, meditiramo ili ne znam lakiramo nokte, napravimo nešto za sebe.

Ja sam svoju sklonost multitaskingu nosila svugdje sa sobom, od privatnog do poslovnog. Ako sam imala neki bitan posao za napraviti, nisam jela, nisam išla na wc, nisam skoro pa niti disala dok ne bih to obavila, i onda bih na koncu bila gladna, nervozna i umorna, umjesto da sam uzela makar pola sata za sebe da pojedem, popijem kavu, pa idem dalje. Neće ništa propast za tih pola sata.

Kada si takav nije se lako protiv toga izboriti, jer uvijek misliš, joj pa mogla sam još obaviti i to i ovo drugo i ovo treće. Jer nitko vam neće reći ajde ostavi to, odmori, stigneš i sutra, nitko vam neće reći, daj napravi neku sitnicu za sebe, popij kavu. Zato mi moramo sami misliti na sebe i pustiti malo obveze neka čekaju. Tko si može priuštiti neka si plati osobu za ispomoć bilo oko djeteta bilo oko kućanstva jer to nije nikakva sramota niti nas to umanjuje kao majke ni kućanice. Naprosto olakšamo sebi, shvatimo to kao ulaganje u sebe. Dok se čisti kuća, kuha ručak ili obavlja kupnja, možemo naučiti neku novu vještinu, možemo otići na frizuru ili doprinijeti razvoju posla ako smo poduzetnice. Kod nas je i dalje uvriježeno mišljenje da žena ne vrijedi baš nešto ako joj netko drugi čuva djecu i ako ima pomoć u kući, no to su samo stereotipi i mi živimo za sebe, a ne za mišljenje okoline.

Znate kako kažu, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena i to je živa istina. Žena koja brine da doma sve štima dok on razvija svoju karijeru i sebe kao osobu, žena koja brine o djeci, žena koja ga doma čeka s toplim obrokom i kavom. Ima i obrnutih slučajeva, ali su moramo priznati u manjini, a takve se muškarce popularno naziva „papučarima.

Ali postavlja se pitanje tko stoji iza uspješne žene?  Tko drugi nego opet ta ista žena koja će sve posložiti da bi bila uspješna majka, supruga, kućanica i karijeristica.

Što je to drugo nego multitasking? Što je to drugo nego obavljanje milijun poslova odjednom da na kraju dana sve štima? Ali na kraju dana dok svu djecu smjestiš na spavanje, upališ sve mašine, pripremiš to-do listu za sutra, odgovoriš na ostatak mejlova – jesi li sretna? Vrijedi li to što padaš s nogu? Jesi li mogla dio tih obaveza ostaviti za sutra? Zašto si preskočila istuširati sebe i oprati kosu? Zašto si večerala ostatke čokolina i preskočila trening? Zašto? Da udovoljiš prvo svima, pa za tebe ako ostane vremena.

Ali vrijeme je relativan pojam, znaš, možda više nemaš vremena, možda ti je ovo bio zadnji dan u životu, a kako si ga provela? Pitajte se ta pitanja s vremena na vrijeme.

Čula sam jednu pametnu ideju, a to je da se za neke stvari pitamo, ne imamo li vremena, nego imamo li mi života za to!? Imamo li života da idemo na posao koji ne volimo? Imamo li života da pijemo kavu s osobama koje nam crpe energiju? Imamo li života za loše veze? Ja mislim da nemamo, a vi pitajte sebe i ne zaboravite “you only live once“!

Objava kako sam shvatila da multitasking nije dobar za mene pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije par dana slušala sam predavanje pokojnog doktora Wayne Dyer-a, američkog autora samopomoći i motivacijskog govornika za kojeg je vjerojatno većina vas čula. U tom predavanju koje traje skoro 4 sata između ostalog je govorio o 10 principa života koja su me zaista potaknula na duboko razmišljanje i reviziju svog života i dosadašnjih stajališta do te mjere da sam ih napisala na list papira i držim ih na frižideru da me svako malo podsjete kada se onako osjetim bezvoljno i bez motivacije za dalje. Donosim ih vama ovdje s mojom slobodnom interpretacijom svakog od njih. Pa krenimo.

1. „Otvori um za sve, a ne vezuj se za ništa“

Ovaj princip sam zapravo shvatila davno prije  – vezivanje za bilo što ili bilo koga u životu nije dobro. Znate ono kada žene većinom znaju reći, joj da me ostavi umrla bih ili što bih ja bez njega ili nje ili ja bez mobitela ne mogu…znate već na što mislim. Dakle, otvorite um za sve, ali se ne vezujte za ništa. Ne vezujte se za supružnika, ne vezujte se ni za dijete, ne vezujte se pogotovo niti za nešto materijalno. Jer mi naprosto moramo moći živjeti sami sa sobom. Da ostanemo bez te osobe, moramo živjeti i moramo moći biti sretni bez da naša sreća ovisi o nekome ili nečemu.

2. „Ne možeš dati ono što nemaš“

Ovdje dr. Dyer najviše misli na ljubav općenito. U principu mi stalno nešto tražimo, tražimo Boga da nam da posao, novac, sreću, tražimo druge da nam daju ljubav, poštovanje, prijateljstvo. Ali zapravo, stvari treba postaviti obrnuto. Trebamo se pitati što je ono što mi možemo dati drugima? Kako mi možemo služiti drugima i svijetu? Imamo li dovoljno ljubavi da razumijemo kada se netko ne ponaša dobro prema nama? Pogotovo se trebamo zapitati kada su partnerski odnosi u pitanju, ne samo da očekujemo od partnera da napravi ovo ili ono, već mi moramo dati da bi to isto primili. Zato budite ono što želite primiti. Veoma je teško shvatiti da je sreća zapravo u davanju, a ne primanju. Ono kada na ulici prosjaku ostaviš 10 kuna, ili nekoga iznenadiš poklonom, a bez da mu je rođendan, kada posjetiš baku u domu i izmamiš joj osmjeh na lice, e to je puno veća sreća nego da stalno tražiš nešto za sebe.

3. „Ne postoji opravdano zamjeranje“

Ova je posebno teška za razumjeti jer svi mi imamo tendenciju kriviti nekoga drugoga za bilo što u našem životu. Krivimo supružnika, poslodavca, državu i slično. No zapravo, kriveći nekog drugog mi mu dajemo moć i naš život je ovisan o njemu, odnosno bez njega mi ne možemo promijeniti nešto što nam u životu nije kako treba. Dakle, prva i osnovna stvar je da izbacimo osjećaj krivnje iz svoga života. Nitko nama ne radi ništa i nitko nije kriv za ništa u našim životima doli mi sami.

Ovdje je dr. Dyer ispričao jednu priču, o jednom dječaku Teddy-u koji je bio problematičnog ponašanja u školi, nije dobro obavljao školske zadatke i učiteljica je muku mučila s njim i bio joj je najmanje drag učenik od svih. Jednog dana je uzela čitati dojmove prijašnjih učiteljica o svima iz razreda i Teddy-a je ostavila za kraj. Učiteljica prvog razreda je napisala kako je Teddy jako dobar i drag učenik koji redovito i marljivo izvršava sve svoje radne obveze. Učiteljica drugog razreda je napisala kako je Teddy dobar no bolest majke jako utječe na njegovo raspoloženje. Učiteljica trećeg razreda je napisala kako je Teddy-a jako pogodila smrt majke te da otac ne mari previše za njega i to jako utječe na njegovo loše ponašanje i zanemarivanje škole. Njegova sadašnja učiteljica je osjetila ogroman sram i odlučila je puno više pažnje i truda uložiti u Teddy-a i pomoći mu da završi razred. Zadnji dan škole djeca su darivala učiteljicu i svi su donijeli lijepo zamotane poklone osim Teddy-a čiji je poklon bio zamotan u smeđi papir iz dućana i u kojem je bila stara narukvica njegove majke i načeta bočica parfema kojeg je koristila njegova majka. Druga djeca su se smijala, a učiteljica je stavila narukvicu i par kapi parfema na sebe. Na izlasku iz razreda Teddy joj je prišao i rekao, učiteljice danas ste mirisali kao moja majka! Svake godine je učiteljica dobivala od Teddy-a pismo u kojem joj piše kako je sa uspjehom završio osnovnu školu i kako je najbolja učiteljica na svijetu, kako je sa uspjehom maturirao i kako je najbolja učiteljica na svijetu, kako je sa uspjehom na kraju i doktorirao te kako je i dalje najbolja učiteljica na svijetu. U zadnjem pismu Teddy je napisao kako mu je umro i otac te kako se ženi, pa moli učiteljicu da dođe na vjenčanje i sjedne na mjesto gdje sjedi mladoženjina majka. Učiteljica je naravno došla i nosila je staru narukvicu i parfem njegove majke. Prije vjenčanja joj je Teddy zahvalio na svemu, a ona je rekla, ne Teddy, hvala tebi, hvala tebi jer si me naučio kako ne postoji opravdano zamjeranje u životu!

4. „Nemoj umrijeti sa glazbom u sebi“

Ovaj princip zapravo govori da trebamo slijediti svoje snove, u svima nama svira glazba, u svima nama naše srce posebno pleše na neku glazbu. Za nekoga je ta glazba pisanje, za nekoga friziranje, za nekoga matematika, za nekoga pjevanje. Svi imamo neku strast za koju živimo, samo ju trebamo otkriti između svih onih pogrešnih izbora i poslova koje radimo, a koje zapravo ne volimo. Uvijek me oduševljavaju priče u kojima ljudi ostave sigurne i dobre poslove i krenu raditi nešto što vole, nešto na što im srce pleše i zato nemojte umrijeti sa glazbom u sebi!

5. „Prigrli tišinu“

Tišina je jako važna i potrebna svima, u tišini se rađaju najbolje ideje i odgovori na sva pitanja koja nas muče. Bilo da meditirate, bilo da samo sjedite u tišini, kako god, priuštite sebi svaki dan minimalno 15 minuta koje ćete provesti sami sa sobom u tišini jer kako kaže dr. Dyer tišina između nota je ono što stvara glazbu.

6. „Otpusti svoju prošlost“

Mislim da ovo dovoljno govori samo za sebe. Jer naprosto tko živi pod okovima prošlosti neće nikada moći nastaviti sa svojim životom. Prigrlite prošlost, oprostite sebi i drugima i onda ju bacite daleko od sebe i nastavite dalje. Živite sada i ovdje!

7. „Ne možeš riješiti problem sa umom sa kojim si ga stvorio“

Ovo je čuvena izreka Alberta Einsteina koja pojednostavljeno kaže da pričanje o problemu ne rješava problem. Trebamo maknuti fokus sa problema i staviti fokus na rješenje. Jer ako je problem rješiv onda se nema smisla nervirati oko njega, a ako je nerješiv onda se opet nema smisla nervirati oko njega, jednostavno, zar ne?!

8. „Budi ono što želiš postati“

Mnogo nas kaže želim biti sretan, e pa onda idi prečicom i budi sretan. Želim ljubav, onda budi ljubav, želim novac, onda daj novac itd. itd. Već ste puno puta čuli budite promjena koju želite vidjeti kod drugih. Jer već sam puno puta pisala da jedino možemo mijenjati sebe i svoj pogled na stvari, a kada promijenimo pogled, ono što gledamo će se promijeniti.

9. „Njeguj odnos sa izvorom u sebi“

Ovo je malo nespretno odnosno nerazumljivo možda, no najlakše objašnjenje je da zapravo vjerujete svojem unutrašnjem JA ili svojoj intuiciji. Mene moja intuicija nikada nije iznevjerila i ako se možda neka odluka u prvi mah činila lošom poslije se itekako pokazala kao ispravna. Zato slušajte svoj unutarnji glas odnosno intuiciju jer to je taj izvor u vama koji zna što je za vas najbolje.

10. „Mudrost je izbjegavati misli koje te slabe“

O ovome se isto puno piše, o važnosti misli, o važnosti pozitivnog razmišljanja o tome da kakve su ti misli takav ti je život. Ali to je zaista istina, jer vaše misli postaju vaša uvjerenja, vaša uvjerenja postaju vaša djela, a vaša djela postaju vaš život. Zato prva stepenica ka promjeni života je promjena vaših misli. Zapišite si negdje na frižider: Ako već moram misliti, misliti ću pozitivno!

Evo dragi moji, ima tu podosta toga za čitanje i razmišljanje, i meni samoj se veoma teško pridržavati svega toga, jer tako smo baždareni da kukamo, životarimo, krivimo druge, živimo da bi radili, a ne obrnuto, ali zapišite si ove principe negdje, pročitajte ih svako malo i nastojte živjeti bar donekle po njima i čuda u vašem životu su onda zaista moguća!

Objava 10 principa ispunjenog života pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Žene, ni vi se sa mnom ne bi složile da smo mi nježniji spol, jel tako? Možda samo izgledamo nježnije, makar ako bi zapustile redovne tretmane i depilacije na koje odlazimo i to bi bilo upitno. Dugi niz godina se borimo za ravnopravnost spolova, da nas ima jednako na takozvanim muškim poslovima, da budemo jednako plaćene, da nas se gleda u oči, a ne u sise, ovaj grudi, da nas se na razgovorima za posao ne pita kada planiramo rađati itd.

Ovo s rađanjem me podsjetilo na jedan razgovor za posao na koji sam otišla onako sva nadobudna i pita mene “šef”, imaš li ti muža, ja kažem, pa ovaj, imam zaručnika. Kaže on meni, ajde šta te boli briga, pa ti ćeš se udati dobro, ne treba tebi posao…ok, pogađate, posao nisam dobila. Na jednom drugom pak razgovoru mi je rekla, i to dakle, žena, nemoj se uopće truditi, za ovaj posao treba puno voziti po terenu, mi tražimo zapravo mušku osobu. Dobro, a mi žene ne znamo voziti!?

Mi smo drage moje žene i muško i žensko u jednom tijelu, mi prolazimo porođajne muke (nema te boli koju je ijedan muškarac pretrpio kao što je ova), mi krvarimo svaki mjesec i drmaju nas hormoni ali odlazimo na posao bez obzira na to, mi dižemo utege u teretanama, mi vozimo kamione, autobuse (imam par poznanica koje voze autobus i kamion), mi smo majke s punim značenjem te riječi (dojenje, dizanje tri milijarde puta u noći, njega djeteta dok je bolesno, pranje ukakanih guza, čišćenje povraćotine i ostalo što sve nosi majčinstvo), mi upravljamo avionima, a kada dođemo kući upravljamo cjelokupnim kućanstvom i kako koja, ali osim o djeci dobrim dijelom brinemo i o svojim muževima, partnerima i njihovim potrebama.

Ono gdje mi žene najviše griješimo je što nismo veća podrška jedna drugoj, upravo je žena ženi najveći kritičar, a zapravo prolazimo svaka skoro pa isto.

Upravo je žena ljubomorna na drugu ženu jer ova ima te cipele, taj sat, haljinu, torbu, štogod. Upravo mi žene objavljujemo sve te slike po društvenim mrežama nemilice i u svakakvim izdanjima, ne zbog sebe, ne zbog muških, već zbog drugih žena, koje popularno zovemo hejterima. Upravo se mi žene rugamo jedna drugoj ako nas je suprotni spol doveo do ludila do te mjere da ličimo na Britney Spears nakon što je imala živčani slom zbog Justina Timberlake-a. Upravo mi žene jedna drugoj solimo pamet kako bi trebalo odgajati djecu, zašto ne dojimo, zašto nam je kuća tako neuredna i slično.

Ali ako malo zastanemo i razmislimo, zapravo shvatimo da smo veliki borci, da imamo snagu pomaknuti auto da bi spasile svoje dijete ispod njega, a s druge strane plakati jer smo vidjele napuštenu djecu na televiziji. Iza sve te šminke, krpica, nakita i štiklica, stoji jedna hrabra duša, jedna vrijedna duša, duša kojoj je zagrljaj dovoljan za sreću.

Drage žene, mi smo velike face i nemojmo jedna drugoj umanjivati vrijednost zajedljivim i malodušnim komentarima. Budimo si podrška, volimo se, poštujmo se, jer da nema nas, ne bi bilo ničeg što ovom svijetu daje smisao.

Objava drage žene, mi smo velike face pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage moje mame, možda će se u ovom tekstu pronaći mame koje su dojile malo duže kao ja, no bilo da ste dojile 10 dana ili 3 godine, dojenje u svakom slučaju nije lako i tema je o kojoj se malo priča. Ja se ovdje želim dotaknuti teme prestanka dojenja, koje je trajalo u mom slučaju dvije godine i 4 mjeseca i možda bi trajalo i duže da me malac nije počeo gristi, doslovno kao da grize komad mesa.

Kod mene je uspostava dojenja išla lako, mlijeka je bilo na izvoz, dijete je super napredovalo, formulu nismo trebali, paralelno je jeo i svu drugu hranu, težinom i visinom debelo iznad krivulje rasta. Dakle, stvarno školski. Iako, imala sam dva gadna mastitisa, izgrižene bradavice s gnojnim ranama, a svaka mama zna kako to boli i kakva je to trauma, a jedini lijek za to je dojiti još više i više da upala prođe.

Nakon što je dijete napunilo godinu dana počela sam razmišljati ima li smisla da ga dojim i dalje te sam se malo raspitala o benefitima produljenog dojenja, ali najviše poštovala moju i njegovu želju te odlučila nastaviti. Ne znam zašto sam bila krivog mišljenja (valjda zato jer se nigdje o tome ne piše baš), da što vrijeme više prolazi i što se dulje doji, prestanak pada puno teže i to ne samo djetetu, već i majci.

Dojila sam na sve strane, u autu, kafiću, u gostima, feštama, na plaži, ležeći, sjedeći, stojeći, ispred mog tate, braće itd. Imam sreću pa radim blizu doma, pa sam čak i svoju pauzu za gablec koristila da odem doma i podojim malog, koji više nije bio beba već dijete od godinu i pol koje je jelo sve. Budio se noću jedno milijun puta za podoje, dnevno spavanje isto tako.

I tu je negdje krenulo moje pucanje po šavovima i sve jača želja da prestanem.

Imao je već blizu dvije godine, stalno je visio na meni i na sisi. Imala sam dojam da stvaramo nenormalan odnos. Tu sam zapravo shvatila da ga je vjerojatno bilo lakše odviknuti s godinu dana nego sada s dvije, jer neće dijete samo odustati od nečega što mu predstavlja utjehu, maženje, fino mu je za papati i slično. Bila sam umorna od dizanja po noći, trčanja doma pod gablecom, konstantnog visenja po meni i sisi. Moja mama koja nas je imala 5-oro i dojila svako u prosjeku 2,5 godine rekla mi je, vidjevši koliko sam se već počela mučiti, moraš to prekidati. Stavi papar ili flaster ili ocat i neće više tražiti. Probali mi i to, ali ne, mali to poliže i nastavi dalje. Potražim ja savjet i kod RODA gdje napišem da sam probala s paprom i slično, na što sam dobila takvu jezikovu juhu da se kod njih ne toleriraju takve okrutnosti prema djeci te da pod hitno obrišem riječ papar iz posta koji sam napisala . Ajde izbrišem ja papar i preformuliram, te dobijem od njih savjet da s djetetom porazgovaram i objasnim mu da je velik i da mu dojenje više ne treba. Pokušam ja i tako, no ni to nije prošlo, klimao je on glavom kao da razumije i za 10 minuta već bio na sisi.

Mučila sam se jako sama sa sobom, vodila unutarnje borbe i nisam imala nikakav plan ni način kako da ga odviknem od dojenja, a nisam mogla više.

S 2 godine i 4 mjeseca u par navrata me počeo gristi, jednom tako jako da sam mislila da mi je odgrizao pola sise i tada sam rekla dosta je više i napravila ono što je većina mama savjetovala – samo mu nisam dala više i pripremila se na kišu suza i decibele vrištanja. On je odvrištao svoje i shvatio da dojenja više nema. Nisam mogla vjerovati da će to biti moguće i tako lako.

Ali tu kreću muke po mami, o kojima se također možda ne piše dovoljno i tu ne mislim samo na prepunjene grudi koje morate masirati, pomalo izdajati i paziti da se ne upale, nego na splet hormona koji krenu divljati, a sve mi žene dobro znamo da kad hormoni kolo vode, nije lako živjeti uopće. Osjećala sam se tako prazno, tako tužno, plakala sam svaki čas, gledala slike gdje smo dojili, prisjećala se svih divnih trenutaka kad bi se moje malo klupku privilo uz mene i dojilo. Razmišljala kako više nikad neću dojiti, kako je jedna važna uloga kao majke i žene gotova, kako me moje dijete neće više toliko trebati itd.

Bilo mi je jako teško psihički da nisam mogla ni zamisliti da ću tako patiti za nečim što sam jedva čekala da prestane.

Uza sve ovo prije navedeno kroz što prolazimo, mi žene moramo i funkcionirati na poslu, doma, biti mame i ostaloj djeci ako ih imamo, biti dobre supruge, domaćice, frendice i voditi ovakve teške borbe same sa sobom jer kome ćeš objasnit da plačeš jer si prestala s dojenjem nakon 2,5 godine. Ali evo i to je prošlo, sve prođe, sad nas čekaju neke nove borbe i neka nova odvikavanja (od pelena).

Eto mame, htjela sam ovim tekstom podijeliti svoje iskustvo jer znam da ima dosta mamica koje se nalaze u istoj situaciji i pitaju se što i kako, pogotovo ako je, kao meni, prvo dijete. Nije lako. Nije lako uspostaviti dojenje, nije lako ne moći dojiti dijete iz bilo kojeg razloga, nije lako kada te pitaju dojiš li i do kada si dojila, nije lako imati upaljene grudi, nije lako odviknuti dijete od dojenje, zapravo sve što se tiče dojenja nije lako, ali je, složiti ćete se sa mnom,  jedno ipak divno iskustvo.

Sama pomisao da jedna žena ima sposobnost proizvesti hranu i to visokokvalitetnu hranu za svoje dijete je prekrasna. I iako moje sise sada izgledaju kao dvije osušene smokve ponosna sam na sebe i na njih jer su odigrale bitnu ulogu u mom i životu moga djeteta. Zato mame budite ponosne na sebe, bilo da dojite ili ne, vi ste kraljice kako god okrenete!

Objava prestanak dojenja i poludjeli hormoni pojavila se prvi puta na SUPERMAME.