jesmo li licemjerni?

Dobila sam poruku od prijateljice da se ‘i Brod zatresao’. Nazvali smo svekrvu koja je rekla da je ok, nije bilo strašno. Upalili smo vijesti i – imali smo što vidjeti. Brod se nije puno tresao jer je bio dovoljno kilometara daleko od epicentra. Dovoljno stotina kilometara daleko. Zanijemili smo i pogledali se. Tisuću tristo kilometara udaljeni. Usred pandemije i lockdowna. Što sad?! Prošlo je pet dana i u mojoj glavi se ništa nije promijenilo. Svjesna sam da je ovo tek početak i da nitko od nas ne zna koliko će još pomoći trebati i koliko će dana, tjedana i mjeseci trajati oporavak. A to je samo onaj vanjski, ‘hajde da sklepamo da ljudi nisu na cesti’ oporavak. O pravom oporavljanju još nema ni govora, jer svi koji smo prošli rat,…

influenceri

influenceri i sponzorski sadržaj – zašto ih mrzimo?

I opet se poteglo problematično pitanje. To pitanje. Pitanje koje nitko ne može postaviti bez ciničnog dizanja obrve i podsmjeha u kutu usana. Ponovno se nametnulo pitanje što je to u sponzorskom sadržaju što nas ljuti i zašto odjednom ne mrzimo uskogrudne, homofobne ženomrsce (na primjer), ali mrzimo – influencere.  Točnije, ne mrzimo mi influencere. Mi bismo svi nekako rado bili baš influenceri. Ali influenceri bez sponzorskog sadržaja, molim lijepo, jer iako želimo tvoje mišljenje o, pa zapravo – svemu, ne želimo da te itko sponzorira.  “Nećeš ti pare na major grbači zarađivati, sestro!” Tako nekako. Jesam pogodila? Ovo nije bio moj rant niti moja obrana. Ovo je bio moj vrlo neuspjeli pokušaj da budem smiješna. Ali zapravo moram priznati da sam po tom pitanju, zapravo, puno bliže velikoj većini…

halloween nam kvari djecu?

Kreće moje najdraže doba godine. Taman nekako od sredine listopada, kada se ne može više zanemariti jesen, tamo negdje do kraja veljače. U tom periodu obavim šetnje u kojima ti se ruke smrzavaju, nošenje kaputa, pokrivanje dekicom pred tv-om, mirise toplih kava, čokolada, čajeva, kestenja, pečenke pa nadalje. Krene s Halloweenom, nastavlja se sv. Nikolom, Božićem, proslavom Nove, nekim kraćim putovanjem i neizbježnim snijegom. Mir, tišina, hladno i mrak. Dekica i tv. Debljanje. U listopadu polako krenem sa svojom tradicijom gledanja klasika u rane večernje sate – Casper, Obitelj Addams, Hocus Pocus, Nightmare before Christmas, Dracula, Corpse Bride, Hotel Transilvanija… Da, volim tzv. Noć vještica i sve što ona donosi sa sobom. Zaljubljena sam u nju od djetinjstva. Znate tko nije zaljubljen? Mnogi nanovo pronađeni katolici i licemjerni new-age roditelji….

top lista dobronamjernih savjeta

Dočekali smo i taj godišnji! Laganini tjedan, usred ničega, koji ćemo provesti na miru sa svojim najbližima, u Hrvatskoj! Ne samo što ćemo popiti četiri tisuće dvjesto osamdeset i šest kava, obići svu živu i mrtvu rodbinu, obnoviti snažne spone s prijateljima i umorni, ali sretni, vratiti se kući. Ovo nam je bilo najduže izbivanje otkada smo odselili iz Hrvatske tako da je dijete već dobrano tulilo za bakama, a ja sam već pomalo zaboravila kako točno izgleda suživot između tri (pa čak i četiri) generacije. To su te cake kojima te razmazi Njemačka – možda nema bake da doleti na brzinu kad treba pričuvati dijete (čitaj: zadnji put smo bili u kinu kada smo bili u Hrvatskoj), ali isto tako nema onog konstantnog sizifovog posla usklađivanja svih i svačijih…

super loša mama

Dijete je otpremljeno u vrtić, ja sam odradila trening i tek sada sam spremna za progledati. Pravim si drugu kavu i sjedam za stol, spremna učiniti ono što sve radimo najbolje tih 12 minuta mira, dok je kava još uvijek vruća i mirisna. (Poslije će mi ostati pola zaboravljene pa ću joj se obradovati kada ju gucnem u jednom cugu, ledenu, oko dva popodne). Scrollam. Najdraži moj instagram, facebook informativnog karaktera, odgovaram na poruke u svih sedam aplikacija za dopisivanje i, kao gotovo svakog dana, i ovaj me dočeka pljuska po pola lica. Pink je objavila na svom instagramu satiričnu prijepisku s prijateljicom u kojoj prijateljica konstatira da su ‘sve bebe assholes’ (pardon my french). Nakon toga dolazi val članaka sa raznih portala i još toliko zabrinutih komentatora na račun…

život u izolaciji

Moj muž je danas ‘otišao’ na posao u 9:30. Kažem otišao pod navodnicima jer se zapravo zatvorio u Moraninu sobu s kompom. Izašao je od tamo oko pola 9, nakon što sam ja Bebija već uspavala. Ali to nije sve, kako kaže dobro poznata reklama! Nešto nije štimalo pa su svi zajedno nastavili raditi od 21:15 nadalje. Ne mogu vam napisati kada je prestao jer dok ja pišem ovaj tekst, on i dalje radi. A mi smo jedni od onih što imaju sreće. Mi smo jedni od onih što nemaju klimave poslove ni zidove, nismo bolesni, zaraženi, nismo dobili otkaz niti ostali bez krova nad glavom. Čak smo i izbjegli metak sa školom od kuće jer starije dijete će u prvi razred tek na jesen (nadamo se). Pa opet, evo…

odgajate li svoje posljednje dijete?

Uočila sam da sve Tiborove stvari koje preraste (a u tri mjeseca je prerastao 3 broja, hvala lijepa) spremam ‘za kasnije’. Sve što smo kupili od namještaja i većih stvari kupujem ‘da traje’, a u glavi računam koliko godina trebam držati sve to spremljeno prije nego podijelim dalje. Na posudbu može, o poklanjanju još nisam spremna razmišljati. I onda me udari u glavu pomisao – planiram li ja to treće dijete?! Ne, naravno da ne planiram. Imam bebu od tri mjeseca i naprosto bi bilo prerano razmišljati o tome. Ali sama mogućnost me iznenadila jer sam ja bila ‘razmislit ćemo moooožda o jednom djetetu’ osoba, a sada stvari od drugog djeteta spremam za ‘možda neko dijete u budućnosti’. Što (mi) se dogodilo?! Oko Morane smo hodali kao po jajima. Jer…

svaka mama ima svoju mamu

Gledam je cijeli život. Kako spretno obavlja sve odjednom. Kako su svi ručkovi uvijek ukusni i na vrijeme, kako je svaka temperatura skinuta smireno i pod kontrolom, kako je u trenutku Pepeljuga, a onda tri minute kasnije mirne ruke izvlači liniju tušem iznad oka i odjednom je nevjerojatno lijepa, a opet ona ista mama.  I gledam je cijeli život. Jer sve što ona radi, radi na najbolji mogući način, sigurno i provjereno, a opet tako odrješito i precizno. Uvijek točno. Uvijek bez greške. Dok ja fulam i padam i griješim i ponavljam. I gubim živce i plačem u kupatilu i bacam stoti neuspjeli ručak i utapam se.  Jer moja riža nikada nije kao njena, jer i dalje moram zvati telefonom da pitam što je sigurnije kada je dijete pod temperaturom,…

dječja soba kao statusni simbol

Od trenutka od kada sam saznala da sam trudna, bila sam iracionalno iznervirana činjenicom da je ‘sve što imamo u Brodu, a uz to će djeca biti rođena u suprotnim godišnjim dobima što znači da i ono što imamo, neće štimati!’ Po tome sam odmah znala da će ‘biti i (garant) brat samo da meni oteža reciklažu Moraninih stvari’. I istovremeno sam bila ljuta sama na sebe što to uopće tako doživljavam, ali se i dalje nisam mogla suzdržati i odmaknuti od tog ‘i šta sad?!’ osjećaja. Kao da su dva bodija dugih rukava apsolutni smak svijeta. Jasno mi je bilo da se radi o hormonima, ali svejedno mi se nije svidio način na koji sam sagledavala taj segment situacije.

brokula koja život znači

Najsretnija sam u sezoni bundeva. Osim što volim Halloween i jesen, a volim maštati da sam neki netalentirani potomak vještica, sezona bundeva znači da moje dijete jede ogromne količine povrća, a da to ni ne zna. Jer voli ‘pumpkin soup’ pa ja kao prava mater u lončinu utrpam svega i smiksam. I živjeli! Jer da, ja sam jedna od onih majki koje su nakon pet godina života s ‘nejedom’ naučile izbjegavati tu temu i sakrivati sadržaj naših ruksaka kao zmija noge. Jer se ne mogu više opravdavati i nemam snage objašnjavati da moje dijete, eto, ne jede.