Dobila sam poruku od prijateljice da se ‘i Brod zatresao’. Nazvali smo svekrvu koja je rekla da je ok, nije bilo strašno. Upalili smo vijesti i – imali smo što vidjeti. Brod se nije puno tresao jer je bio dovoljno kilometara daleko od epicentra. Dovoljno stotina kilometara daleko. Zanijemili smo i pogledali se. Tisuću tristo kilometara udaljeni. Usred pandemije i lockdowna. Što sad?!

Prošlo je pet dana i u mojoj glavi se ništa nije promijenilo. Svjesna sam da je ovo tek početak i da nitko od nas ne zna koliko će još pomoći trebati i koliko će dana, tjedana i mjeseci trajati oporavak. A to je samo onaj vanjski, ‘hajde da sklepamo da ljudi nisu na cesti’ oporavak. O pravom oporavljanju još nema ni govora, jer svi koji smo prošli rat, a ljudi u Banovini itkekako jesu, znaju da je to dug put i da pričamo o godinama. Straha, rada, popravljanja, mirenja sa sudbinom. Ali ne želim se praviti da sam u njihovim cipelama. Ne želim se praviti da znam išta o tom strahu, boli i gubitku jer, realno – ne znam.

Osjećala bih se licemjerno kada bih rekla da suosjećam.

Mogu samo pokušati zamisliti, ali nikako i reći da ‘znam kako im je’. Nitko od nas ne zna. Nitko.

I tu dolazimo do kamena spoticanja. Do suvremenog natjecanja u temi ‘tko će kome prvi reć da nije dovoljno dobar’. Da ne pomaže dovoljno, ne širi informacije dovoljno. Da se fokusira na druge stvari, a ne na ono što je bitno. Osim ako pokuša – onda nije dobar način na koji se pokušava fokusirati na ono što je bitno. Ako si tu, ne valjaš, ako nisi, još si gori. Trebaš uplatiti novce, ali trebaš i volontirati, ali trebaš i plakati na društvenim mrežama, ali ne i prostituirati tuđi bol i gubitak. Svi opet imaju mišljenje o svemu, bez da ih je itko pitao za isto. E sad, ja, možda okrutno, bih rekla da svi mi kolektivno trebamo začepiti i zasukati rukave.

Jer koliko god suosjećali, ovo se nije dogodilo meni. I nije se dogodilo vama (osim ako je, onda vam skidam kapu na snazi i zaista se nadam da nikada više ništa slično nećete doživjeti). Time što pokušavamo pomoći na znači da imamo pravo odrediti narativ cijele priče. Ta priča nije naša: to je priča ljudi iz Petrinje, Siska i okolnih mjesta. Oni su oni koji je proživljavaju i oni su oni koji trebaju ostati u centru priče. Kada se fokus makne s njih, nestat će i poriv za pomoć, a to si ne smijemo dozvoliti.

Pa opet, zašto u svemu tome hrpa nas izgleda kao da – ne reagira. Zašto ja nisam slikala potvrdu o donaciji, zašto nisam sjela u auto i otišla u Petrinju, zašto ne sheram 25 storija s natuknicama dnevno? Zato što ja, kao i mnogo ljudi oko mene, shvaćamo da je bitno da informacije imaju protok. Da ne štopamo autoput, ako baš hoćete. Ovo nije tipična situacija i puno nas ne zna kako treba reagirati ni što učiniti. Pogotovo jer ne želimo na neki način nanijeti dodatnu štetu.

A tu je i taj mali detalj, tako nepravedno oduzet ljudima iz Petrinje i Siska, koji se zove: svakodnevni život. Koji ne čeka nikoga. Hrpa nas od ponedjeljka se vratilo na svoja radna mjesta – jer moraju. Ljudi su nastojali zadržati privid normalnog života jer imaju malu djecu, roditelje za koje se brinu, u izolaciji su, imaju posao koji im ne dozvoljava puno slobodnog vremena. Samo zato što netko ne izgleda kao da je glavom 24/7 u tome, ne znači da nije.

A kakav je moj stav? Iskreno, ja se samo trudim ne biti licemjerna. Jer to mi je najgora kvaliteta kod ljudi. Trudim se ne biti na putu onima koji pomažu, pratim vijesti i pomažem koliko mogu. A to nije puno, da si ne lažemo. U zatvorenoj državi, tisućama kilometara daleko, teško je učiniti išta više od minimalnog. Osjećam li se grozno zbog toga? Da. Ali sam barem iskrena prema sebi i drugima. Srce mi apsolutno krvari zbog te strašne nesreće, ali i dalje odlazim na posao, snimam pozitivne videe o prošloj godini, zatim uređujem tekst o potresu, a onda tražim glazbene brojeve izvođača koji su na rasporedu taj dan. Tješi me to što vrlo vjerojatno velik broj ljudi živi upravo tako: knjigovođa i dalje mora u ponedjeljak na posao ‘baviti se tim blesavim papirima’. Isto kao i pekar, trgovac ili IT-jevac.

I zato vas molim da budete nježniji prema sebi, ali i prema drugima. Područja uništena potresom trebat će još dugo našu pomoć. I dobiti je trebaju. Ali isto tako trebamo biti realni i svjesni toga da se iza svega toga i dalje odvija običan, normalan, sasvim uobičajen život. S računima, obavezama, djecom i poslovima. Uz poneku Netflix seriju. I dalje, usred pandemije.

Super nam je repove ostavila ova 2020., zar ne?

(Za one koji ne znaju, na ovoj stranici OVDJE možete lako ponuditi svoju pomoć ili ju potražiti , ako vam je pomoć potrebna.)
(Također, psihološku pomoć možete potražiti na više mjesta koja su nabrojana u članku OVDJE.)

kupnjom ovih hrvatskih proizvoda pomažete stradalima u potresu (supermame.hr)

Objava jesmo li licemjerni? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

I opet se poteglo problematično pitanje. To pitanje. Pitanje koje nitko ne može postaviti bez ciničnog dizanja obrve i podsmjeha u kutu usana. Ponovno se nametnulo pitanje što je to u sponzorskom sadržaju što nas ljuti i zašto odjednom ne mrzimo uskogrudne, homofobne ženomrsce (na primjer), ali mrzimo – influencere. 

Točnije, ne mrzimo mi influencere. Mi bismo svi nekako rado bili baš influenceri. Ali influenceri bez sponzorskog sadržaja, molim lijepo, jer iako želimo tvoje mišljenje o, pa zapravo – svemu, ne želimo da te itko sponzorira. 

“Nećeš ti pare na major grbači zarađivati, sestro!” Tako nekako. Jesam pogodila?

Ovo nije bio moj rant niti moja obrana. Ovo je bio moj vrlo neuspjeli pokušaj da budem smiješna. Ali zapravo moram priznati da sam po tom pitanju, zapravo, puno bliže velikoj većini nego što bi ljudi pomislili. Svi koji me prate duže od sedam minuta, znaju da nisam baš neka od sponzorskog sadržaja i da ću, također, puno prije povući ‘kad je dosta više?!’ temu, nego što ću imati razumijevanja za još jednu reklamu sata, bočice vode ili kreme za lice. Tragično je što dotičnu kremu koristim 15 godina, ali to sad nije bitno.

što je to što nas toliko smeta kod sponzorskog sadržaja i zašto ga mrzimo samo na društvenim mrežama?

Jer iako imamo daljinski, velika većina svejedno ne prebaci kad se pojavi Top Shop reklama, a oni od nas koji još uvijek, kao dinosaurusi, kupuju tiskane medije, znaju da glossy časopis podrazumijeva 1/3 teksta i 2/3 reklama. I nikom ništa. 

Jer, hej, ljudi moraju platiti račune nekako, zar ne?

Ali ta jednadžba ne vrijedi za influencere, čini se. Nitko ne želi da oni plate svoje troškove, račune i vrijeme. Čak štoviše, s transparentnim naglašavanjem sponzorskog sadržaja, kao nagradu dobiju manji engagement i lajkovi im se strovale u ponor. Reklame su nešto što nas, baš kod ovih ljudi čiji je posao (ili ‘posao’) dijeliti svoje mišljenje okolo, odjednom postale apsolutno nepoželjne.  

Zašto?

što je to što dragi nam influenceri rade krivo?

Za početak, trebalo bi razjasniti tko polaže veće pravo i na kakve reklame. Zvuči suludo, ali pratite me, ovo će imati smisla na kraju, obećavam. Zapratili ste, recimo, supermame.hr na instagramu. Volite njihov sadržaj, čitate njihove tekstove, a i Sonja i Martina su vam skroz simpa. Pa odmah zapratite i Sonju. I Martinu. I u startu vaša očekivanja nisu ista.

Jer Supermame su portal koji vas informira o svemu i svačemu. Tu dolazite po savjete, kolumne i ideje za svakodnevni život. To je profil za koji niste emotivno vezani iako ga volite pratiti – ali svjesni ste da je to portal i kao takav mora živjeti od nečega. Baš kao i u glossy časopisu s početka priče, tu očekujete određenu količinu reklama. Dokle god su transparenti, sve je ok.

Ali vaša očekivanja nisu ista kada su Sonja i Martina u pitanju. One su mame. One su žene koje možda stoje iza portala, ali one su puno sličnije vama. One također imaju storije pune poludjelih klinaca, prosute kave i rokova koji se moraju stići dok gori ručak. One su osobe i vi ste tu, na njihovom profilu, kako bi ostvarili konekciju. Kako bi dijelili njihovo iskustvo i bili dio veće zajednice, mali dio isprepletene društvene mreže. 

I kako ih duže pratite, više im vjerujete. Bolje ih poznajete. Zbog toga ćete podnijeti određenu količinu reklamnog sadržaja jer ŽELITE vjerovati da one dijele svoje iskustvo s vama. Da, one vam predstavljaju i proizvod, ali vas zapravo zanima njihovo realno mišljenje o tom proizvodu. Jer vi ih poznajete, one poznaju vas, ponekad više komunicirate s njima nego s vlastitom prijateljicom i ne želite mislite da je njihovo mišljenje oblikovano honorarom. 

A kad su tu pare – uvijek postoji sumnja, zar ne?

Ako su Sonja i Martina pametne, normalne i transparentne, vi ćete znati da se ne bi upustile u nešto iza čega ne stoje pa se ova virtualna veza normalno može nastaviti. 

Dok ne dođe predblagdansko doba.

I vaša omiljena influencerica odjednom danas reklamira foto album, sutra tuš za oči, preksutra usisivač, dan iza toga kauč i komodu, a onda i supermarket. A to je tek prvi tjedan! Istina, ništa se ne preklapa i ona MOŽDA ZAISTA KORISTI SVE TO I STOJI IZA SVOJIH RIJEČI. Ali – od obiteljskog profila i iskrenog progovaranja o majčinstvu je vrlo malo ostalo. 

I zato se osjećate prevareni.

zato se i ja ponekad osjećam prevareno

Kada se reklame zaredaju odjednom imam osjećaj da sam zaista samo odjednom broj na profilu koji me treba za statistiku. Jer hej, moj Media Kit je bolji od tvog! Odjednom imam osjećaj da jedna Sonja, Martina, Marica ili Iva apsolutno ne trebaju moj feedback natrag. One su tu zbog sebe, ne zbog mene. Ali hajde, to ćemo još prožvakati, ali jesu li njihovi otvoreni captioni, dijeljenje emocija, život njihove djece tu samo zbog reklame?!

Naravno da nisu.

Naravno da se to osjeti preko ekrana, ako je osoba iskrena, a vi imate soli u glavi. Naravno da su emocije i iskustva i dalje tu, na sigurnom, ako se malo zagrebe ispod površine. Kada se prorijede reklame, i dalje je tu – osoba.

loš marketing kao srž problema

Ono što je unijelo cijelu pomutnju sa sponzoriranim sadržajem i upalilo crvene lampice u našim glavama, upravo je loše tempiran marketing sa hrpom ljudi (na malom tržištu) koji žele odjednom svoj dio kolača. I žele ga zapravo poprilično traljavo.

PR-ovci i brandovi uporno odbijaju čuti ono što im potrošači govore. Mi nismo veliko tržište i za nas ne mogu vrijediti ista pravila kao za ‘internacionalni instagram’. Već stotinama godina se govori protiv velikih kampanja koje zahtijevaju da velik broj influencera isti dan reklamira isti proizvod. Ali oni ne odustaju.

Reklamne kampanje rade se amaterski i nepromišljeno bez da se zaista iskoristi moć influencera: da jedna osoba koja već ima neki odnos s određenim proizvodom, reklamira taj proizvod sama. Jer meni puno više znači ako mi Margarita kaže nešto o tajcama, a Ivana o puderu nego ako mi 32 žene simultano kažu kako ‘Vole pit vodu. Iz boce.’ Znam to jer sam i sama bila u toj skupini i osjećala sam se – loše. Ni jedan influencer vam neće reći kako mu je super biti ‘jedan iz mase’ čiji trud, ideja i caption zapravo i nisu bitni. ‘Samo daj fotku, i daj u tom terminu!’. Oh, hvala vam, osjećam se tako cijenjeno!

Influencer se i postaje slučajno, usput, kada ljudi prepoznaju tvoju strast prema određenoj temi (ne prema sponzorima) i onda te prate jer i njih zanima taj sadržaj. Influenceri bi trebali uživati u svakoj kampanji i prštati od ideja – jer rade s brendovima koje vole, poštuju i koriste. 

influenceri koji pristaju na sve

Ali influenceri koji su postali influenceri s napuhanim brojkama i samo sa ciljem zgrtanja sponzorstva, doveli su cijelu branšu na zao glas. Ogromne loše planirane kampanje uparite s influencerima koji će reklamirati bilo što samo reklame radi – i dobit ćete ovo što imamo danas.

Ljude koji prevrću očima na sponzorirani sadržaj.

Ljude koji ne žele stisnuti lajk jer ne vjeruju u iskrenost sadržaja. 

Ljude koji imaju osjećaj da su platili kartu za projekciju Titanica, a dočekao ih je Top Shop Special o novom sredstvu za čišćenje pod nazivom Titanik.

Pravi influencer je netko tko s vama dijeli dio svog života i njegova sugestija dolazi kao preporuka od prijatelja. Pravi influenceri zlata vrijede. I brandu, ali i potrošačima! Ali ne može svatko biti influencer jer osim pismenosti, talenta za marketing, fotografskih sklonosti i bujne mašte, mora imati i izgrađen odnos sa zajednicom koja ga okružuje. 

Ljudi su to odavno prepoznali.

Sad je vrijeme da to shvate i brandovi.

Objava influenceri i sponzorski sadržaj – zašto ih mrzimo? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kreće moje najdraže doba godine. Taman nekako od sredine listopada, kada se ne može više zanemariti jesen, tamo negdje do kraja veljače. U tom periodu obavim šetnje u kojima ti se ruke smrzavaju, nošenje kaputa, pokrivanje dekicom pred tv-om, mirise toplih kava, čokolada, čajeva, kestenja, pečenke pa nadalje. Krene s Halloweenom, nastavlja se sv. Nikolom, Božićem, proslavom Nove, nekim kraćim putovanjem i neizbježnim snijegom. Mir, tišina, hladno i mrak. Dekica i tv. Debljanje. U listopadu polako krenem sa svojom tradicijom gledanja klasika u rane večernje sate – Casper, Obitelj Addams, Hocus Pocus, Nightmare before Christmas, Dracula, Corpse Bride, Hotel Transilvanija… Da, volim tzv. Noć vještica i sve što ona donosi sa sobom. Zaljubljena sam u nju od djetinjstva. Znate tko nije zaljubljen? Mnogi nanovo pronađeni katolici i licemjerni new-age roditelji. Već godinama slušam te izljeve pameti pune netočnih informacija i sad mi je već poprilično dosta. Pa krenimo redom!

Ne sviđa vam se Halloween i ono što on predstavlja? Odlično, nemojte ga slaviti.

Ali shvaćate da je taj Halloween ustvari isto što i bilo koji Dan državnosti, Velika Gospa ili, ako već hoćete, Božić. Ništa se ne događa za vrijeme Noći vještica. Ne, ako odlučite slaviti isti, to ne znači da vampiri i zombiji hodaju okolo. Osim ako ga ne slavite, onda NE hodaju okolo. Vama. Znači, zombiji će samo napasti vašu susjedu gotičarku, vi ste sigurni. Radi se o tradicionalnoj proslavi svetkovine, o obilježavanju nečega bitnog u zapadnoj civilizaciji. Ustvari, pažnja koja se pridaje tom strašnom svetogrđu je ustvari nevjerojatno smiješna. Poganski je običaj, kažete? Ha, kako praktično! Haj’mo onda malo raspravljati o tome zašto slavimo Božić baš 25.12. i to kiteći jelku? Kakve li slučajne slučajnosti da su Rimljani na isti datum slavili ‘rođendan nepobjedivog Sunca’ ili da su Skandinavi palili badnjak (da, badnjak) u čast bogu Thoru. Ili, recimo, zašto bojamo jaja za Uskrs? Naravno, to nema veze s poganskom tradicijom koja u proljeće slavi početak novog života i to, ni više mi manje, nego jajetom. I ne, nemojte se šokirati, ali Isus nije bojao jaja na Uskrs tako da se bojim da on s tim i nema previše veze. Isto kao i što je sama Katolička crkva potvrdila da se točan datum Isusova rođenja ne zna, ali se pretpostavlja da je bio u ranu jesen. Noć vještica nije prijetnja velikim Svim Svetima. Noć vještica sastavni je dio tog blagdana. Malo proguglajte i pronaći ćete čudesa!

Posebno mi se diže kosa na glavi (što može biti dosta praktično povodom Noći vještica) od svih onih dušebrižnika kojima je dosta amerikanizacije našeg divnog društva. Ma da? Hoćeš mi objasniti kako si ti too high class za takve američke budalaštine dok scrollaš po svom iphone-u 7 i piješ Coca-colu?

Ili ćemo voditi dubokoumnu raspravu o tome kako bi voljela biti baš kao Kim Kardashian, čitaš isključivo jedini pravi američki Vogue, a Božić ti je najdraži blagdan? Ne toliko zbog već spomenutog našeg frenda Isusa, koliko zbog lijepo ukrašenih izloga, kićenja kuće i jelke od 1.12. i neizbježnog Djeda Mraza. Misliš, baš kao što te najdraži američki film Sam u kući naučio? A znaš zašto je Coca-colin Djed Mraz najslađi? Zato što ga je njihov PR osmislio i pogurao. Da, legenda je postojala i prije, ali daleko od simpatičnog crvenog debeljka kojeg voliš i poznaješ, vjeruj mi. Ako ne vjeruješ – guglaj. Čudesa, kažem! Najbolje da se smiriš udišući mekani miris svježe skuhane kave iz svoje Starbucks šalice za van dok usput okineš jedan selfie sa neizostavnim #pumpkinspicelatte u captionu. 

Sjedila sam tako i jednom prilikom, taman negdje u ovo doba godine, u društvu Marize iz Pariza i njoj sličnih high class hrvatskih majki, kad je jedna objasnila kako joj je mali bolestan tako da neće ići u vrtić idući tjedan. Tužan je, ali njoj, da vam pravo kažem, i odgovara jer ‘forsiraju tu bljutavu pogansku tradiciju slavljenja Noći vještica.’ Mladu majku je dječje dubljenje bundeva i maskiranje u malo mračnije likove toliko potreslo da joj je došlo da vrtiću pošalje protestnu notu jer je to stravičan blagdan i nema smisla plašit djecu i gurati im te umjetne bogohulne američke fore pod nos. Koji je dio meni bio najzabavniji? Mali je išao u privatni američki vrtić. Privatni. AMERIČKI. Vrtić. Šupci, forsiraju djecu i američkom vrtiću da slave američki blagdan. Fuj!

U Americi (ali i katoličkoj Irskoj, kao i u Njemačkoj) Halloween je jedan od omiljenijih blagdana; topao je i zabavan i obitelj se okuplja, baš kao i za bilo koji drugi blagdan. Da, kod punoljetnih se najčešće završava zalijevanjem alkoholom u super cool oblekici. Ali budimo iskreni, tako kod nas izgleda i svaka proslava Nove godine, a sve češće i Božića. Oblekica je malo drugačija, ali to je zabavni dio. Zašto ne bih bila opaka vještica? To je ionako zabavnije od ovoga što sam svaki dan, a i priznajmo si, oblekicu već imam pripremljenu. Da ponovim, nije ovdje uopće stvar Noći vještica, poganstva ili vrijeđanja ikoga. Da imamo problem s maskiranjem, ne bi slavili poklade i to još tjednima! Stvar je u hipsterskom preseravanju i glumljenu toga da smo mi jednostavno bolji od površnih Amerikanaca. Što je suludo jer sve što nam ponude, mi objeručke prihvaćamo. Zašto nas onda taj Halloween toliko bode u žicu? Obrana nekakvog imaginarnog kršćanstva? Onog kršćanstva koji ne prihvaća različitosti i bori se ‘tradicionalnim bdijenjem’ protiv toga? Kad smo kod tradicije – kad ste vi zadnji put bdjeli noć prije 1.11.? Nikad. Baš kao ni ja. Jer se to nikada nije radilo do sada. Ili se tu vraćamo na ono iskonsko ljudsko da nam je praznovjerje ustvari svima jako blisko, toliko blisko da mislimo da se javnim odricanjem možemo sakriti? Zašto osuđujemo priče o vampirima, vješticama i duhovima, a cure koje gube cipele oko ponoći su ok? Možda je bolje da djeci ponudite i nešto ‘mračno’, tako će barem naučiti da se ne treba bojati svega što je različito. Uostalom, nosit će se u životu bolje sa sobom ako nauči da nešto mračno živi u svima i da je to sastavni dio života, a ne ud koji treba amputirati. Ili je za katoličku zajednicu previše učiti djecu da i oni koji su drugačiji su vrijedni pažnje? Leži li u tom grmu zec? Jer ako leži, u velikom smo problemu – veliki dio katolika smatra Halloween produžetkom vlastite tradicije. I što ćemo sad?

Nemam ništa protiv katolika i blagdana. I sama sam odgajana u tom duhu, završila klasičnu gimnaziju i sve sakramente imam, majkem’. Ali to ne znači da trebam čitati samo i isključivo Bibliju i ići u crkvu. Halloween je nastao kao slavljenje početka zime – dan je kraći, hladno je, priroda umire. Baš kao u životu. I svi znamo da život nije samo sreća, veselje i vatromet; i melankolija je nešto što je u nama i što treba prigrliti. A kultura Halloweena nije nešto što treba odbaciti – jedna od najboljih djela svjetske književnosti upravo su nastala u tom duhu – Dracula, Frankenstein, Dr. Jekily i mr. Hyde. I vjerujte mi (ili još bolje, nemojte mi vjerovati, uvjerite se sami) ta djela nemaju puno veze s hororom i svetogrđem. Ali imaju veze sa ljudima i onim što svatko od nas skriva u sebi. Podsjetite se poezijom Edgara Allana Poea i dozvolite Halloweenu da vas očara. Ili nemojte, ako nije po vašem ćeifu. Ali ujutro, na Halloween, posjednite djecu u krilo i pogledajte Caspera. Ako nemate djecu, nema veze, dekica i kava i Casper. Ili dekica, votka i Casper – ne morate se meni opravdavati! Ovo je samo još jedna divna prilika u kojoj se možemo približiti svojoj obitelji i to na najzabavniji način – uz pregršt divnih ideja, igara, slasnih šarenih kolačića i simpatičnih maski. Jer kod većine ljudi koji slave Halloween, samo to se nalazi u pozadini – simpatična prilika da se maskiraju i provedu još jednu zabavnu večer za pamćenje sa svojim ukućanima, djecom ili prijateljima. Uostalom, dajte priliku sebi da naučite da nisu samo lijepe stvari dobre. Često je upravo suprotno. A zašto to ne damo djeci da nauče?

p.s. – za one moje generacije koji se sjećaju odlaska u kino i gledanja Caspera, imam jednu info vezanu uz ‘bitch please, mladi smo‘ temu – Casper je izašao prije TANANANAAAA 23 godine, a Hocus Pocus prije 25!! Zastrašujuće! Meni možda malo više i od stravične Noći vještica!

Objava halloween nam kvari djecu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dočekali smo i taj godišnji! Laganini tjedan, usred ničega, koji ćemo provesti na miru sa svojim najbližima, u Hrvatskoj! Ne samo što ćemo popiti četiri tisuće dvjesto osamdeset i šest kava, obići svu živu i mrtvu rodbinu, obnoviti snažne spone s prijateljima i umorni, ali sretni, vratiti se kući.

Ovo nam je bilo najduže izbivanje otkada smo odselili iz Hrvatske tako da je dijete već dobrano tulilo za bakama, a ja sam već pomalo zaboravila kako točno izgleda suživot između tri (pa čak i četiri) generacije. To su te cake kojima te razmazi Njemačka – možda nema bake da doleti na brzinu kad treba pričuvati dijete (čitaj: zadnji put smo bili u kinu kada smo bili u Hrvatskoj), ali isto tako nema onog konstantnog sizifovog posla usklađivanja svih i svačijih rasporeda. I znate još čega nema? Nema našeg divnog krasnog ‘dijeljenja prijateljskih savjeta’!

I evo me, zadnji dan godišnjeg, dok sjedim na kauču okupirana poluspremljenim torbama i smišljam kako spakovati volumen tri torbe u jednu, odlučila sam napisati svoj omiljeni ‘The Best Of’ roditeljskih, prijateljskih i susjedskih ‘savjeta’, točnije, prikrivenih kritika i uvreda. Pa krenimo!

1. Ovo dijete ništa ne jede!

Gdje god uđeš i kome god dođeš, svi trpaju u ruke čokolade i smoki, čips i lizalice. Bake vode u trgovinu da se bira što god dijete želi i u ovim danima godišnjeg naprosto živim zadivljena kako dijete ne povrati od tolike količine smeća. Ali se pripremim mentalno, ne vrijedi se svađati (jer onda ulazimo u kategoriju ‘Ajde, brate, šta izmišljaš, kao da ste vi na avokadu odrasli!’), znam da je to samo par dana i svjesno olabavim granice. U to ne ulaze samo grickalice i čokolada, ali tu su kiflice, štapići domaći sa sirom, knedle, torte i kolači, domaća slanina i kobasica i dalje da ne nabrajam.

Kada dođemo i bacimo se u opticaj, ja kao odrasla žena pijem Peptoran svaki dan, nalijevam se mineralnom i molim boga da ne umrem od hrane. Ali svi svejedno uspiju uočiti kako je pojela samo 3/4 tanjura juhe (koja u sebi ima pola kg mesa, mrkve i krumpira), kako je ‘jedva večerala’ i kako siroto siroto dijete jedva jede, nije ni čudo što je mršava. Čitaj: ima lošu mater, jadno dijete gladno.

2. Nemoj me, mama, u štramplama na zimu vodit!

Kažu oni meni oponašajući dječji glas. Jer mi je dijete bilo u debelim štramplama i haljini i debeloj podstavljenoj vjetrovki i visokim tenisicama. Na plus petnaest. I onda mi se to još ponovi četiri do šest puta na šaljiv način, dok mi se na kraju ipak ne obrate mrtvim ozbiljnim tonom i kažu: ‘Ne, ozbiljno, nemoj dijete kad bude zima, voditi van samo u štramplama.’ Jer, eto, to je nešto što ću ja apsolutno učiniti! Kada bude minus i ja budem u skafanderu, dijete ću izgurati iz kuće u tankim štramplicama. Na snijeg.

Nitko ne razmišlja o tome da sam, doduše ne znam kojim čudom, održala ovo dijete na životu skoro prve četiri godine. A još manje razmišljaju o tome da oni griju stanove na +30 dok je vani tek +15 pa ZATO moram dijete lagano obući – jer uz njeno skakanje i njihovo grijanje može samo u nesvijest pasti u debeloj odjeći.

3. Pa ona će i hrvatski zaboraviti!

Jer loša si mater ako si odveo dijete u Njemačku bez znanja njemačkog, mučit će se. Jer loša si mater ako s tim istim djetetom pričaš onim jezikom koji njoj paše u tom trenutku. Jer ne samo da si loša mater već i loš Hrvat ako tvoje dijete, koje s tri i pol godine tečno govori tri jezika, ne priča hrvatski svaki slobodan trenutak svog života. Jer nije da živi u okolini u kojoj joj nije prijeko potreban. I nije da je ovaj hrvatski koji koristi daleko točniji i pravilniji od onog hrvatskog koji koristi osoba koja nabacuje primjedbu.

4. Ajde, smije i ona nekad ostati duže, šta će joj biti?

Po cijele dane slušam o lošim roditeljima koji ne znaju djeci postaviti granice, o roditeljima koji previše popuštaju djeci, o tome kako je postavljanje granica i održavanje ritma i rutine najvažnije kod djece. A onda čujem kako bezveze tušim dijete i tlačim ju da ide spavati u pola 9 (kao što ide svaku večer svoj cijeli život). Pusti ju! Zašto mora sada na spavanje? Šta će joj biti? Bože i ti pretjeruješ! Naravno, možemo pričati i o tome da se ‘odjednom povampirila i postala zločesta u pola 10 naveče, šta joj je sad odjednom?!’ Pa eto, ja stvarno ne znam. Valjda jer sam loša mater!

5. Odvedite dijete hrvatskom doktoru!

Moj osobni favorit. Moje dijete ima atopijski dermatitis. Imala ga je i uz mačku i bez mačke, i uz svakodnevno lickanje stana i pranje svega što takne, ima ga i kad se valja u blatu i dijeli sendvič sa pola djece u vrtiću. Nekad je grozno, nekad je ok, nekad imamo tu sreću da zaboravimo da ga uopće ima. Vidjeli su je pedijatri i specijalisti i hrvatski i njemački. Svi su mi rekli isto. Da parafraziram – ‘Jebiga’ Nema tu pomoći, nekad će nestati sam od sebe, nekad će biti težak, pet puta će pomoći jedna krema, šesti put će pogoršati simptome. Ali znate kada moje dijete ima najgore simptome? Kada smo u Slavonskom Brodu! Neću ulaziti u debatu o zraku (ovaj puta), ali ću elegantno napomenuti da i meni, kada smo tu, treba trostruka doza lijekova protiv alergije. I je, išli smo na kraju hrvatskom doktoru jer je toliko natekla da sam se bojala da će se ugušiti u snu. Pogodite što? Hrvatski doktor nije rekao ništa što njemački već nije. I ne samo to! Nije mi ponudio ni rješenje za tanke štrample, loš apetit i materinji jezik.

Moja je kuma nedavno rodila i konstatirala, kroz smijeh, kako je mislila da ne možeš dobiti više ‘savjeta’ nego kad si trudna, a onda je dobila bebu i saznala koliko se prevarila. Moram joj javiti ovih dana da ne prestaje ni nakon četiri godine!

Objava top lista dobronamjernih savjeta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dijete je otpremljeno u vrtić, ja sam odradila trening i tek sada sam spremna za progledati. Pravim si drugu kavu i sjedam za stol, spremna učiniti ono što sve radimo najbolje tih 12 minuta mira, dok je kava još uvijek vruća i mirisna. (Poslije će mi ostati pola zaboravljene pa ću joj se obradovati kada ju gucnem u jednom cugu, ledenu, oko dva popodne). Scrollam. Najdraži moj instagram, facebook informativnog karaktera, odgovaram na poruke u svih sedam aplikacija za dopisivanje i, kao gotovo svakog dana, i ovaj me dočeka pljuska po pola lica.

Pink je objavila na svom instagramu satiričnu prijepisku s prijateljicom u kojoj prijateljica konstatira da su ‘sve bebe assholes’ (pardon my french). Nakon toga dolazi val članaka sa raznih portala i još toliko zabrinutih komentatora na račun majčinskih sposobnosti i jedne i druge. Jer KAKVE su to majke?! Pa zar nisu bebe samo slatke, gugutave i vječno miriše?

Kako se, zamislite samo, jedna majka USUDILA na djelić sekunde reći da djeca nisu savršena 24/7?!

Otpijem guc kave da se oporavim od udarca, proklinjući u sebi uvriježene standarde ponašanja koje mi brane da si uspem likera u kavu. Iako nitko ne gleda. Idemo dalje, normalno je da hejteri tako reagiraju na slavne. Nisu baš svi ljudi kojima smo okruženi ograničeni licemjeri, tješim se. I iskače mi u tom trenutku privatni, opet šaljivi, status poznanice u kojem spominje tako čest lajtmotiv majčinstva – ‘smiješno kako sam prije djeteta mislila da znam što znači ne naspavati se’. I vraća mi osmjeh na lice, i ona i valjda dvadesetak komentara žena koje se poistovjećuju s njom. Sve u lepezi od ‘ne brini, ima nade, moja spava od 9 do 9’ do ‘pripremi se, moj ima 5,5 i JOŠ UVIJEK ne znam što znači spavati u komadu’. Simpatična prijepiska mama koje sve znaju kako se druga osjeća. Ni jedna nije tražila zlatnu medalju, ni jedna nije plakala nad svojom teškom sudbinom. Sve pišu s lakoćom i, ustvari, razmjenom ovih iskustava se povezuju. Jer ‘sve smo u istoj kaši’.

I taman kada sam pomislila da bi onaj liker bio preuranjena (iako i dalje odlična) ideja, iskače mi ona. Gospođica Prešminkana se ubacuje u raspravu na temu toga kako su i ljudi bez djece umorni (nemoj reć’?!) i kako bi možda bilo vrijeme da majke napokon preuzmu odgovornost na sebe (kako molim?) jer, pazi sad, roditeljstvo je bilo naša odluka i neka sada uživamo u tim slatkim mukama! Iako se njoj ne čini da su muke baš slatke, kako se može vidjeti u priloženim komentarima.

Vrlo mi je drago što nemam izražen takozvani gag refleks jer bi me muž ubio da sam ispljunula kavu po laptopu. Koji mi je muž kupio. Jer sam ja, eto, mama pa mi muž mora kupiti stvari. Kužite, jelda? Dakle, očito je da smo mi, mame, očito nezahvalna džubrad. Jer, hej, htjela si van u štiklama od 15 centimetara, sada trpi! Ali trpi sa smiješkom! Lijepo je što si na sebe preuzela tu divnu odgovornost kao što je podizanje novog života, ali to nipošto ne znači da ti u bilo kojem trenutku smije biti teško. Ili naporno. Pa općepoznato je da mame, samim porodom, postaju roboti koji više od tog trenutka nemaju niti želja niti snova niti ambicija. Pa čak niti osjećaja. Sada u službi djeteta kojem se moraju gotovo klanjati. Nije ti zgodno? Ti bi nekad otišla na pilates i ne gledala Malu sirenu sedamnaesti put taj dan? Tko ti je kriv, što si rađala?!

Mislim da je došlo vrijeme za uvođenje nove frakcije u borbi za ljudska prava. Famamizam, recimo. I ne, taj pokret ne treba ići niti u smjeru zaštite majki kao ličkih medvjeda niti ekstremnom oslobađanju od svega što ženu čini majkom. Ne treba nama ni da nas ‘spasite’ od vlastite djece, tih teških okova koji su nam nametnuti, niti nam treba hram za sve majke, svete rodilje, o kojima se samo šapuće u superlativima. Nama treba pravo da smijemo stvari zvati pravim imenom!

Da se ne moramo osjećati posebno i blagoslovljeno čim ostanemo trudne. Jer znate, gotovo pola trudnoće je nismo niti svjesne! Da smijemo reći da nam je dojenje i ustajanje dvadeset sedmi put u jednoj noći maaaaalkice nezgodno. Jer pokušajte vi to isto i onda ponavljajte mjesecima. Da smijemo tražiti vrijeme nasamo i da smijemo priznati da ponekad nemamo pojma što radimo. Kao i vi na radnom mjestu ponekad, recimo.

Da smijemo reći da nas vlastita djeca živciraju i da ima situacija u kojima se zaključamo u wc i pojedemo im zadnju čokoladu – ali da to ne znači da ih ne volimo!

Dosta mi je više opravdavanja na temu ‘kako misliš muž je s djetetom u parku, a ti nisi?’. Dosta mi je objašnjavanja na temu ‘kako misliš ne nosi platnene pelene, jede organske kašice iz vlastitog vrta i zna abecedu s 18 mjeseci?’. Žena kada postane majka, prijeđe na novu razinu života. Ali je i dalje ista osoba koja je bila i prije. I ima pravo imati i negativne osjećaje vezane uz neke aspekte majčinstva. Hoćete mi reći da trebam uživati čiščeći bljuvotinu s poda? Mislite da netko može uživati dok mu je dijete pod temperaturom? Želite mi reći da trebam skakati o sreće kada se moram igrati u pješčaniku sa saznanjem da će pola tog pješčanika završiti u mom boravku? Oduševljavam li se mrljom od kave na novom crno-bijelom tepihu? Želim li zauvijek čuvati uspomenu na sve ručkove koje sam skuhala, a drugi ih s gnušanjem odbili?

Ne, naravno da ne.

Majčinstvo itekako ima i ‘mračnu stranu’. Kao i svaki aspekt ljudskog života, na kraju krajeva. I vrijeme je da imamo pravo pokazati prstom u taj mrak i reći ‘ovaj dio mrzim, on mi se ne sviđa’. I da i dalje smijemo nastaviti s vlastitim životom, voleći svoju obitelj, obožavajući svoju djecu. Bez obzira što ne obožavamo njihove prljave pelene.

Objava super loša mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Moj muž je danas ‘otišao’ na posao u 9:30. Kažem otišao pod navodnicima jer se zapravo zatvorio u Moraninu sobu s kompom. Izašao je od tamo oko pola 9, nakon što sam ja Bebija već uspavala. Ali to nije sve, kako kaže dobro poznata reklama! Nešto nije štimalo pa su svi zajedno nastavili raditi od 21:15 nadalje. Ne mogu vam napisati kada je prestao jer dok ja pišem ovaj tekst, on i dalje radi.

A mi smo jedni od onih što imaju sreće. Mi smo jedni od onih što nemaju klimave poslove ni zidove, nismo bolesni, zaraženi, nismo dobili otkaz niti ostali bez krova nad glavom. Čak smo i izbjegli metak sa školom od kuće jer starije dijete će u prvi razred tek na jesen (nadamo se). Pa opet, evo mene na kauču, u deset navečer, kao da me traktor pregazio. A ja sam jedna od onih koja voli biti kod kuće, voli ‘visiti’ sa svojom djecom po cijele dane i živi za popit kavu na balkonu s mužem. Zašto je onda ovo toliko teško?!

Zanemarimo na tren stresnost cijele situacije – pandemije, opasnosti, neizvjesne budućnosti. (Jer to, naravno, možemo zanemariti i uopće ne utječe na nas, jelte.) Moj raspored kao mame na porodiljnom i nije toliko promijenjen. Starije dijete čak ni ne ostaje puno radno vrijeme u vrtiću, samo od 9 do 2. Pa zašto je onda ovo TOLIKO teško?!

Nije moguće da nam je život ovisio o dva sata na igralištu?! Kako je moguće da radim sve ono što sam radila i do sada, samo sada nemam prostora za udahnuti zrak? Radi li se o psihičkoj stupici – gdje se osjećamo tako jer znamo da moramo biti zatvoreni? Kako to da nemam elana i kad uhvatim te tri minute i kako odjednom nemam ni te tri minute, a muž je ‘uštedio’ vrijeme koje je inače trošio na put? Milijun pitanja. Ni jedan odgovor.

Ali u praksi se ispostavlja da nam djeca nisu teret, teret je gubitak socijalnog života. Nije meni trebao vrtić da moje dijete ima gdje crtati. Crta ona i kod kuće, hvala na pitanju. Ali njoj su trebali prijatelji. Njoj je trebala vršnjakinja za igru s barbie kućom i kupanje bebe u kadi. Ona je oduvijek bila zadovoljna mojoj ulogom mame. Ali sada želi da sam osim mame – i prijateljica. I odgajateljica. I trenerica i babysitterica. Ona želi komunikaciju na toliko razina, a ja ne stignem pokriti ni dvije. Zašto? Jer meni isto treba komunikacija na više razina. Jer je moja uloga spremačice, kuharice i pralje dobila dodatne sate zbog povećanog opsega posla. Što i dalje nije smanjilo satnicu hraniteljice, uspavljačice i zabavljačice onih mlađih od 12 mjeseci. Pa se čini da uz sve to i ne patim toliko što sam ostala bez komunikacije na razini prijateljica – tetka – društvene mreže jer od toliko posla, ni ne sjetim se da mi fali normalan razgovor. To nadoknađujem time što se dovikujem s mužem preko stana.

Naravno, osim što smo ostali bez kontakata koji život znače, a dobili dodatnu porciju posla (tu nisam ni ubrojila KONKRETAN posao kao snimanje i pisanje jer sam na porodiljnom pa ‘ne moram’, ali nitko ne pita kako to što ‘ne moram’ utječe na moje mentalno zdravlje jer ‘ne moram, ali ja to trebam!’), ostali smo i bez prostora. Bez vanjskog prostora. Bez skate parka i igrališta i bazena i baletnih dvorana. Bez malenog coffee housea s najljepšim cvijećem u vazicama. Bez odlaska van koji ne uključuje grižnju savjesti, kao kad odete van sladoleda radi. Ali ostali smo i bez unutarnjeg prostora. Ostala sam bez spavaće sobe po danu jer je to jedini način da i tamo ne napravimo rusvaj. Pa tako tamo spavam i presvlačim dijete, ali ne ulazim osim ako ne moram. Ostali smo bez dječje sobe jer Oliver negdje mora raditi u miru tih osam, devet, sedamnaest sati na dan pa tako sve igračke sada obitavaju u boravku. Ostali smo bez hodnika jer tamo skladištimo tenisice i jakne i ostale stvari koje idu u ‘vanjski svijet’ pa onda pokušavamo imati što manje kontakta s njima. Ostao nam je boravak, spojen s kuhinjom, i maleni balkon koji gleda na svijet.Na poprilično miran i tih svijet.

I u tom prostoru se i igra i crta i kuha i skače i sunča i galami i plače i pleše i smije i vježba i svađa i šapće i prosipa i slaže veš i uči se stajati. U tom prostoru se živi kao da je moguće sve prebaciti ovdje. A nije. I zato pucamo po šavovima. Jer osim kupaone, drugog mjesta za pobjeći nemamo, ni na pet minuta. I to ne pobjeći toliko od drugih, koliko pobjeći od samih sebe. Barem na par minuta.

Ali tu smo. I guramo. Jer na kraju balade, ni sa kim drugim ne bih voljela biti zatvorena nego s njima. A čini mi se da i oni dijele moje mišljenje. Izdržat ćemo. Možemo mi to.

#ostanikodkuće

Objava život u izolaciji pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Uočila sam da sve Tiborove stvari koje preraste (a u tri mjeseca je prerastao 3 broja, hvala lijepa) spremam ‘za kasnije’. Sve što smo kupili od namještaja i većih stvari kupujem ‘da traje’, a u glavi računam koliko godina trebam držati sve to spremljeno prije nego podijelim dalje. Na posudbu može, o poklanjanju još nisam spremna razmišljati.

I onda me udari u glavu pomisao – planiram li ja to treće dijete?!

Ne, naravno da ne planiram. Imam bebu od tri mjeseca i naprosto bi bilo prerano razmišljati o tome. Ali sama mogućnost me iznenadila jer sam ja bila ‘razmislit ćemo moooožda o jednom djetetu’ osoba, a sada stvari od drugog djeteta spremam za ‘možda neko dijete u budućnosti’. Što (mi) se dogodilo?!

Oko Morane smo hodali kao po jajima. Jer nismo ništa znali, bojali smo se grešaka s naše strane, ali je svaki korak s njom bio tako puno života, tako prekrasan i nezamjenjiv da smo od starta znali da ćemo željeti imati još jedno. Kad za to dođe trenutak, naravno. I do Moranine treće godine nisam o tome više razmišljala jer jednostavno nije bilo mjesta za drugu bebu. Nije bilo dovoljno ruku, dovoljno vremena, dovoljno mjesta u autu. Ali kada se prostor oslobodio, došao je i Tibor. 

I naravno da ni sada nema mjesta za još jednu bebu. Iskreno, neke dane su nam i ovi koje imamo previše!

Ali prvi puta u životu imam osjećaj da nikako ne može biti loša odluka željeti još jedno.

Ne sada, i ne skoro, ali nekada. Jer nakon njih dvoje – ako bi još jedno moglo biti krivo?! S tim da si moram priznati još jednu stvar: zapravo moje spremanje stvari i čuvanje ‘za kasnije’ krije jedan drugi osjećaj. 

Ja zapravo nisam spremna na to da svjesno odlučim da je Tibor moja zadnja beba.

Jer s Tiborom uživam sedamnaest puta više nego što sam uživala s Moranom. I zbog toga me grize savjest, ali vjerujem da to tako jednostavno ide. S Moranom smo se bojali svega i samo smo čekali da svaka faza prođe. Samo da prođu grčevi. Samo da izrastu zubi. Samo da sjedne, da prohoda, da progovori. Bojali smo se toliko toga i strepili nad tim koliku štetu joj mi možemo nanijeti banalnostima. Hoćemo li ‘pokvariti’ dijete ako ne jede brokulu? Može li joj šta biti jer je nije okupana jedan dan? Kad mora prestati sisati? Smije li još spavati s nama u krevetu? Hoćemo li znati kad ju treba pustiti? Hoćemo li ju razmaziti?

Iz svega toga sam naučila samo jedno – trebala sam manje strepiti, a više uživati.

Jer zaista su mali samo jednom i to vrijeme ne možete vratiti. S Tiborom je moje samopouzdanje, srećom, naraslo i moj stav se promijenio. Sada ne čekamo da grčevi prođu, sada još više grlimo i nosimo. Sada dojimo bez konačnog datuma i spavamo zajedno dok nam je zgodno. Ovaj put znamo da je najvažnije da se volimo, a drugo ćemo riješiti u hodu.

Prije Tibora bilo mi je nezamislivo da naša obitelj ima još jednog člana. A sada ne mogu vjerovati da sam mislila da smo bili potpuni bez njega. I zbog svega toga, ja ne mogu zamisliti da je on naša zadnja beba. Ne bih mogla svjesno donijeti tu odluku. Barem ne sada.

I svjesna sam da su mala djeca maleni problem, a velika veliki. Svjesna sam da i financije određuju puno toga u našim životima. Jasno mi je da velike obitelji zahtijevaju skroz drugačiju logistiku, a jasno mi je i to da puno nas nitko ni ne pita je li nam trenutno dijete zadnje – život to odluči za nas.

Ali ja ću ipak spremiti svu malu robicu i održavati sve velike stvari jer ne znam kako bih živjela s pomisli da mi je ova beba zadnja. Možda će i biti. Možda i neće. Ali mi se čini previše srcedrapajuće sada, gledajući njega, odlučiti da drugih beba više neće biti. Možda će opet doći jedna za pet godina. Možda će doći beba maca ili pas. A možda ćemo s vremenom odlučiti da je ovo ipak dobitna kombinacija pri kojoj ostajemo. Ali to tek kad izblijedi miris bebe koji je još uvijek prisutan pa si lakše opravdamo našu odluku. 

Jer u ovom trenutku život bez bebe je nazamisliv. Baš kao što je nekada bio nezamisliv život s njom. A kažu da se ljudi ne mijenjaju!

Objava odgajate li svoje posljednje dijete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Gledam je cijeli život.

Kako spretno obavlja sve odjednom.

Kako su svi ručkovi uvijek ukusni i na vrijeme, kako je svaka temperatura skinuta smireno i pod kontrolom, kako je u trenutku Pepeljuga, a onda tri minute kasnije mirne ruke izvlači liniju tušem iznad oka i odjednom je nevjerojatno lijepa, a opet ona ista mama. 

I gledam je cijeli život.

Jer sve što ona radi, radi na najbolji mogući način, sigurno i provjereno, a opet tako odrješito i precizno. Uvijek točno. Uvijek bez greške.

Dok ja fulam i padam i griješim i ponavljam. I gubim živce i plačem u kupatilu i bacam stoti neuspjeli ručak i utapam se. 

Jer moja riža nikada nije kao njena, jer i dalje moram zvati telefonom da pitam što je sigurnije kada je dijete pod temperaturom, jer nisam još završila s neodgovorenim pitanjima koja muče mene, a sada ih je tu još toliko – za moju obitelj. 

A ona uvijek zna.

I ona je uvijek tu.

I u trenutku kada pomislim da ne mogu više jer nikada neću biti ona – sjetim se samo jedne stvari:

Ja je gledam cijeli život.

I vidim ju.

Jer sve što ona zna, može i radi – znam i ja.

Jer ona me naučila da mamin posao nikad nije gotov. Da mama sve uvijek zna, mama uvijek ima rješenje, mama sve uvijek vidi i zna kako odnijeti sve bolove. Mama nikad ne staje i mama uvijek grli najjače, hvali najglasnije, ljuti se najučinkovitije.

Od kada sam mama, znam i da mama nekad nema snage i mama nekad nema pojma, ali mama uvijek ima razlog zašto ide dalje. Jer nitko ne zna što sve ljubav je i što sve ljubav može – dok ne postane mama.

I znam sada – ovdje se nikada nije radilo o natjecanju. Samo o učenju iz primjera. 

I o beskrajnoj ljubavi.

Jer svaka mama ima svoju mamu – od koje je sve naučila.

Foto: Unsplash

Objava svaka mama ima svoju mamu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Od trenutka od kada sam saznala da sam trudna, bila sam iracionalno iznervirana činjenicom da je ‘sve što imamo u Brodu, a uz to će djeca biti rođena u suprotnim godišnjim dobima što znači da i ono što imamo, neće štimati!’ Po tome sam odmah znala da će ‘biti i (garant) brat samo da meni oteža reciklažu Moraninih stvari’. I istovremeno sam bila ljuta sama na sebe što to uopće tako doživljavam, ali se i dalje nisam mogla suzdržati i odmaknuti od tog ‘i šta sad?!’ osjećaja. Kao da su dva bodija dugih rukava apsolutni smak svijeta. Jasno mi je bilo da se radi o hormonima, ali svejedno mi se nije svidio način na koji sam sagledavala taj segment situacije.

I o tome sam puno pričala svakome tko je htio slušati – mužu, frendicama s djecom, mužu, frendici bez djece, mužu, teti u trgovini, kolegama na poslu, mužu, mužu i još malo mužu. Jer tako procesuiram stvari. A morala sam doći do pozadine ovog problema jer sam bila svjesna toga da ne može biti jedini uzrok mog nezadovoljstva stara cupkalica koja stoji na tavanu u Slavonskom Brodu, a ja ne mogu do nje (jer zapravo mogu – otišla sam u Brod za Uskrs i poslala si sve poštom u Njemačku, kao i svaka normalna osoba).

A onda sam shvatila.

Radilo se o neobjašnjivom osjećaju da ja sad odjednom moram trošiti i kupovati stvari ‘kako je red i raspored’, a ja zapravo ne želim. Jer si volim tepati da sam liječeni šopingholičar izniknuo iz hrvatskog šopingholičarskog društva i zapravo godinama radim na tome da samu sebe učim kako ne kupovati previše i ne kupovati bezveze. A evo me ovdje, u drugoj trudnoći, ljuta jer se još uvijek sjećam osjećaja koji sam imala prvi put kad sam bila trudna – da sam bila prevarena.

Prevarena od potrošačkog društva i micromarketinga koji me uvjerio da naprosto moram kupiti svako sranje koje postoji jer ‘inače nisam dobra mater’.

Naravno, odrasla sam osoba koju nitko nije puškom prisilio na kupnju. Ali kada u kombinaciju ubacite trudničke hormone, potrošačko društvo, društvene mreže koje izmišljaju statusne simbole i problem s kontrolom, dobijete recept za katastrofu. Moja nije bila prevelika (srećom) jer se oduvijek grozim dugova i kredita tako da nikada nisam kupovala iznad svojih mogućnosti, ali se živo sjećam tog prvog naleta adrenalina – kada kao svježa trudnica, sa velikim nadama u očima, scrollate po stranim profilima i gledate nevjerojatne dječje sobe i gadgete koji se nude kao ‘prozorčić za sreću’.

A tako je lako nasjesti na taj ‘moje dijete će biti toliko sretnije u skupom kinderbetu dok ima fotogenični baldahin iznad glave’. Nije to ništa novo – pa tako nam prodaju sve moguće, od parfema do auta. Jer nam prodaju osjećaj da ćemo biti sretniji kada budemo imali to što reklamiraju. A djeca su najlakša kategorija za navlakušu koja postoji. Zar želite reći budućoj mami da njeno milo čedo, njeno čudo nerođeno, njena najedinstvenija beba od svih jedinstvenih beba nije zaslužila imati najbolji kinderbet na tržištu?! Kakvo svetogrđe!

I dok neke od nas koriste mozak od starta, neke moraju prvo lupiti glavom o zid da nauče – poput mene. Ja, recimo, nisam za Moranu kupila niti 30% onoga što sam imala na svojoj pinterest listi. Jer mi zdrav razum nije dozvoljavao kada sam vidjela te cijene. Ali sam pronašla neku zlatnu sredinu – kinderbet nije bio tada najskuplji ‘koji raste s vašom bebom’, ali je bio malo drugačijeg oblika i boje. Kupila sam (pre)skupa kolica, ali zato jeftinu plastičnu stolicu. I tako smo nekako uspjeli zadovoljiti moje instagramične potrebe i kućni budžet.

Ali, molim vas, zapamtite – to se događalo prije gotovo šest godina. A prije šest godina, nije postojao ‘hrvatski instagram’ kao što postoji danas. I tek sada vidim koliko je meni tada bilo lakše! Jer tada je bilo vrlo jasno da ja nisam boho Australka s mužem koji je CEO neke internetske firme pa sam samim time lakše mogla posložiti stvari u glavi. Danas je to mladim mamama toliko teže! Jer društvene mreže nameću standard koji nije realan i time šalje vječnu konzumerističku poruku: “Zar ćeš zaista svom djetetu uskratiti nešto što je očito neophodno za život?!” Poput podloge za igranje od 1.200 kn. Ali trudnički mozak, a kasnije i hormonalni mozak mlade mame, jednostavno nekad nije u stanju uvidjeti nelogičnosti situacije.

Zato sam od samog starta znala da želim izbjeći – nagomilavanje. Toliko sam toga svjesna da od prvog dana gledam videe o minimalizmu i pišem postove o tome kako ne znam biti minimalist kad su djeca u pitanju. Morana je imala toliko igračaka i toliko robice da sam se na trenutke gušila u njima. Imala je toliko stvari ‘koje beba treba imati jer su neophodne za njen razvoj’ koje nikad nije pogledala, a kamoli koristila. I nema ništa loše u tanjuru koji ima podlogu koja se lijepi, ali isto tako nema smisla ni dati stotine kuna za njega ako imate dijete koje ne voli jesti ništa. Nema te pregradice i slatkog oblika koji će to promijeniti. Ali znate što ima? Luda mama koja to svejedno naručuje i kupuje. I ja se zaista nisam htjela ponovno naći u toj situaciji!

I zato sam bila ljuta. Upravo zato – jer sam imala neobjašnjiv osjećaj da se sada od mene očekuje da moram odraditi stvari na ‘instagramski način’. I nije tu sad bilo bitno hoću li ja nešto od toga dobiti besplatno, a nešto otplaćivati iduće dvije godine jer ‘halo, mama ima instagram’, mene je ljutio taj pritisak da bih ja sada odjednom morala zanemariti sve što sam naučila u prvoj trudnoći samo zato što mi je instagram pokazao jednog preslatkog preogromnog i preskupog plišanca koji je, eto, tako fotogeničan. A ja to nisam željela.

I sastavljala sam liste i pričala s frendicama i kombinirala s mužem. I gledala skupo i gledala rabljeno i mjerila sobe i slagale budžet. I onda sam, jedan dan, popisala sve stvari koje imam kod kuće i mogu na neki način dovući u Njemačku. A nakon toga sjela za Ikein webpage i kupila sve ostalo što nam fali. Nema rečenice koja može opisati osjećaj olakšanja koji me u tom trenutku obuzeo. Potpuni smiraj. Nova razina mirnoće i tihe sreće. Sve je bilo riješeno. I ništa nije bilo ‘onako kako se od mene očekuje’. Ali znate kako je bilo?

Točno onako kako mi je trebalo. Jednostavno.

I neću se praviti fina niti bolja nego što jesam. I dalje imamo skup(lj)a kolica jer smo zaključili da je to jedna od stavki koja je nama bitna i neophodna, ali imamo jeftini kinderbet jer nemamo mjesta u sobi, a ne vidimo ni svrhu izvaljivanja para za nešto što će možda služiti kao novo odlagalište čistog veša. I dalje ćemo imati poneki divni detalj za koji zaključimo da je dovoljno poseban i nama prirastao srcu da učinimo iznimku i kupimo ga, ali isto tako odgovorno tvrdimo da nema ništa loše u našoj staroj cupkalici koja možda nije razvikana, ali i dalje obavlja svoju svrhu. Navlaka za autosjedalicu u drugoj boji (eto mi kad je moralo biti roza) je puno jeftinija nego nova sjedalica, a baba dečko ionako neće imati problema sa sestrinim starim igračkama.

Da, ima stvari kojima se radujem, a koje nisam pokušala (ili nisam znala za njih) prvi put poput swaddlinga i tada nepostojećeg gnijezda, ali isto tako mislim da je bolja investicija za cijelu obitelj bolji usisavač nego fancy podloga za igranje. Spremna sam za nove informacije i nova saznanja, kao i ispravljanje grešaka napravljenih s prvim djetetom, ali sam isto tako poprilično nabrušena na borbu protiv konzumerizma u ovom slučaju.

Jasno mi je da nisu svi podložni utjecaju poput mene, ali isto tako sam svjesna ironije u kojoj si velika većina to samo nije spremna priznati. Jer, hej, koliko nas je probalo ne-kravlje mlijeko samo zato jer je Instagram rekao da je zdravo, a i kutija je slatka? Nema ništa zlo u tome, svi smo mi samo ljudi i ‘dešava se’. Ali ono što se ne mora ‘dešavati’ je osjećaj manje vrijednosti kada gledate društvene mreže i mislite da zbog materijalnih stvari zakidate vlastito dijete.

Jer skupa boja na zidu vas neće učiniti boljim roditeljem isto kao što vas nedostatak (pre)skupe stolice za hranjenje neće učiniti lošijim. S tim da u današnje doba, kada svi imamo previše, često zaboravljamo da je posuđivanje iz raja izašlo. Prije nego otvorimo novčanike, možda se samo trebamo raspitati – pa tako uz uštedu dobiti još dvije stvari: mjesto u spremištu, jer ćemo stvar vratiti, i instagramične detalje, jer je sve kao novo. Ionako se svi samo međusobno u krug kopiramo! Eto, vuk sit, a ovce na broju, zar ne?

Objava dječja soba kao statusni simbol pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Najsretnija sam u sezoni bundeva. Osim što volim Halloween i jesen, a volim maštati da sam neki netalentirani potomak vještica, sezona bundeva znači da moje dijete jede ogromne količine povrća, a da to ni ne zna. Jer voli ‘pumpkin soup’ pa ja kao prava mater u lončinu utrpam svega i smiksam. I živjeli! Jer da, ja sam jedna od onih majki koje su nakon pet godina života s ‘nejedom’ naučile izbjegavati tu temu i sakrivati sadržaj naših ruksaka kao zmija noge. Jer se ne mogu više opravdavati i nemam snage objašnjavati da moje dijete, eto, ne jede. 

Zaluta tu i tamo koja porcija špinata, a u dobrim danima se sjeti da voli i grah i poneki čušpajz. Ono, pojede četiri griza svježeg krastavca i to spominje kao postignuće idućih godinu dana. Ali natjerati to dijete da pojede komad prijesne mrkve je ravno pothvatu skidanja Trumpa s twittera. Dakle – ne ide. Tako da sam ja ona koja zna sve o nametanju grižnje savjesti jer vam je dijete izbirljivo. Ono, loša si mater, da nije vid’la čokolade do braka, i da si joj dala brokulu da glođe sa 4,5 mj (i da si ti glodala brokulu kraj nje i vikala ‘mmmmm, fino’ jer dijete kopira naš odnos prema životu, hrani i političkim opredjeljenjima), ovo ti se sad ne bi desilo.

Što ja i dalje uzimam s dozom zadrške jer niste vi večer prije cjepiva s 12 mjeseci pravili šlag od bjelanjka da bebu natjerate da ga proba. Ali da ga proba! Do tada, u dva dana sam joj ponudila sve vrste jaja koje čovjek poznaje i svaku je odbila. Dijete koje u to doba ne zna točno što je jaje, ali ga rukicom napipa u francuskoj salati i izvadi. Ali francuska nas više ne brine, srećom – u međuvremenu je odlučila da ju ne jede uopće. 

I osim što je to stravično frustrirajuće i što se osjećate kao najveća nemajka u svemiru (a to je prije nego krenu komentari na internetu), život s nejedom je poprilično iscrpljujuć. Jer bitka se vodi stalno. A pomaka uglavnom nema – osim ponekih bljeskova nade izmorenih roditelja. 

I baš u jednom od tih prosvjetljujućih ‘ja sam ju zeznula, ja ć’ i popraviti!’ trenutaka odlučila sam pokušati s dobro poznatom ‘ako nećeš ručak, nećeš ništa’ metodom. I nisam joj napravila kuhanu brokulu uz prilog pastrve s ružmarinom (ok, sad izmišljam, ali kužite poantu) pa da se sad tu natežemo. Ne. Ja sam napravila hladnu salatu s tunjevinom. Jer sam osam mjeseci trudna, jer je vani 30 stupnjeva, jer sam natečena kao žaba i jer je to jela do sada bez previše protivljenja. Ne neko vrijeme, ali je jela. 

Uostalom, što tu imamo za fulati? Voli vrhnje, voli majonezu, voli tijesto, tunjevina joj se sviđa jer ne kuži što je točno, a do sada se nije bunila ni oko krastavaca. I bila sam spremna biti tako dobra, popustljiva i mila i dozvoliti joj da izbaci kukuruz. Iako ne zna što propušta, ali to je njen problem. Ne možemo dobiti sve bitke odjednom, zar ne?

Mislim da sam možda i trideset pet sekundi bila sretna jer sam pomislila kako neću crknuti od vrućine za šporetom, a baš sam se dobro sjetila tog ljetnog jela koje možemo jesti i sutra – jer mi je muž na putu. A ona ga, u teoriji, voli!

Kakva početnička greška. 

Jer ona je odlučila ne jesti. Uopće. Bila je u vrtiću, prije plivanja pojela samo mali jogurtić, a onda otišla na trening plivanja od sat vremena nakon čega je plesala po kući do spavanja. Presvukla se 13 puta, skakala s kauča na kauč, vrtila se, izvodila piruete i tjerala me da snimam njenu verziju Orašara.

Svo to vrijeme sam je povremeno pitala je li gladna. Je. Želi li ručati? Želi, ali ne ‘to’. S tim da moram napomenuti da ovaj put nema pojma što ‘to’ točno je jer nije htjela prići blizu, a kamoli probati. I ne. Neće. 

Prošao je cijeli dan, ona nije jela. Želi jesti, ali nešto drugo. Nešto poput pomfrija i kečapa, naravno. Pa nek ju obavijestim kad sam joj spremna dati večeru. Ali ne ‘to’. 

No ja ovaj put nisam imala namjeru odustati. Jer kad ti se naslaže more problema i život krene tužnom nizbrdicom u provaliju, kada osjetimo da smo i mi samo ljudi i da nam treba par dana ležanja u mraku i samosažaljenja, prvo što ode je – red, rad i disciplina. U našem slučaju, prvo što ode je slaganje zdravog menu-a. Morana je oduvijek bila zahtjevno dijete po tom pitanju i svaki put kad bih ja imala samo jedan sivi oblačić nad glavom, ona je neopaženo skliznula u ‘ja bih sedvič – čokolino – špagete’ jedačke uzorke ponašanja. Poznate i kao ‘sveto trojstvo loših prehrambenih navika’. I zato sam sada rekla ne. 

Da se ne lažemo, ovo je bio jedno 273. ‘ne’ u našim životima, ali na taj tango smo se već navikli. Malo naprijed, malo natrag, a sudeći po mojoj obiteljskoj anamnezi, skori kraj plesu se ne nazire.

Na moje ‘ne’ ona je ovaj put ostala mirna. Ostala sam i ja. Nudeći samo i isključivo ručak. I moram priznati da sam već mislila da će otići u krevet tako. Da sam napokon dosegla najvišu razinu #nemajke u povijesti svemira i da sam pustila gladno dijete kraj punog frižidera u krevet. Doslovno nisam znala što sa sobom u tom trenu jer joj nisam željela popustiti, a alternative nema!

I onda sam samo šutke, oko devet navečer, stavila tanjur ručka na stol. A ona je sjela, kao da se ništa nije događalo cijeli dan, i krenula jesti. Naravno, kukuruz je maknula, ali je jela. 

…

Za one koji misle da su svjedočili sretnom kraju imam dozu hladnog tuša realnosti. Nakon osam žlica (da, OSAM) je počela kašljati kao da jede najodvratniji napoj u povijesti čovječanstva pa je vrlo poetski poslana na pranje zubi i u krevet. 

Nije se bunila. 

Nisam ni ja. 

Sutra ćemo ispočetka pa dok netko ne proplače. Ili ne napravi pomfri. I sve mi se čini da sam za oboje glavni kandidat – ja. 

Objava brokula koja život znači pojavila se prvi puta na SUPERMAME.