Dragoj i voljenoj sebi…..

U moru ljubavi koju nesebično dijeliš – kroz geste nježnosti, brige, posvećenosti i podrške – sjeti se odvojiti vrijeme da istu tu ljubav iskazuješ i sebi. Onako kako grliš druge, zaslužuješ zagrliti i sebe. Onako kako bodriš i podižeš voljene, zaslužuješ i samu sebe ohrabriti. Znam da si često preplavljena obavezama, svjesno ili nesvjesno preuzimaš sve na svoja ramena, ali isto tako zaslužuješ obvezati se na ono što ispunjava tebe, ono što vraća svjetlo u tvoje oči i daje ti osjećaj da si više od svega što činiš za druge. Sjeti se, ne moraš uvijek biti ona koja drži sve konce u rukama. Dozvoli si trenutke u kojima nećeš rješavati, planirati, misliti unaprijed – trenutke u kojima ćeš samo biti.

Diši, osjećaj, uživaj.

Hvala ti što si hrabra. Što ne bježiš od svojih rana, već ih promatraš, razumiješ, liječiš. Hvala ti što si dovoljno jaka da se suočiš sa sobom – sa svojim manama, strahovima i nesigurnostima – i što ne odustaješ od sebe, čak ni kad sumnjaš. Nije mala stvar zaviriti u vlastite dubine i prihvatiti sve što tamo pronađeš. To može samo netko istinski snažan. Želja da budeš bolja sebi i drugima je lijepa, ali nije obaveza. Nemoj se gristi ako još nisi spremna na taj teški “rad”. Rasteš i razvijaš se svojim tempom, i to je sasvim u redu. Neke stvari dolaze onda kada smo spremni za njih, a ne kada mislimo da bismo trebali biti.

Budi strpljiva sa sobom, kao što bi bila s nekim koga voliš najviše na svijetu.

Majka si – daješ sebe bez zadrške, čak i kad bi se najradije sakrila pod poplun i isključila svijet. Dopusti si diviti se toj svojoj neumornoj ustrajnosti. Svijet možda ne vidi sve tvoje neprospavane noći, sve tvoje sitne žrtve, ali ja ih vidim. I divim ti se. Znam da se ponekad pitaš jesi li dovoljno dobra, jesi li napravila sve što si trebala, jesi li mogla bolje.

Ali znaj – u očima onih koji te vole, ti si uvijek dovoljna. Više nego dovoljna.

I kada vidiš i osjećaš da se tvoj izgled promijenio i kad te to frustrira, znaj da nisi sama u tom osjećaju. Tvoji su prioriteti sada možda drugačiji nego ikad prije i ukoliko sada u svoje slobodno vrijeme radije biraš san i odmor umjesto napornih režima – i to je u redu! Bitno je samo jedno: nemoj potpuno  zaboraviti da si i ti vrijedna brige. Da, trenutak kad ćeš se posvetiti sebi doći će, ali do tada, budi blaga prema sebi.

Volja će se vratiti, i ti ćeš se vratiti sebi – na svoj način i u svoje vrijeme.

Sjeti se što si sve naučila, sagledaj sve što si savladala – od novih recepata i poslovnih prepreka do uvida u odnose sa sobom i drugima. Sve to mogla je pokrenuti samo Ljubav. Ljubav prema znanju, ljubav prema boljitku, ljubav prema sebi… Možda ti se ponekad čini da stagniraš, ali vjeruj mi da napreduješ i više nego što misliš, iako se čini nevidljivim. Zato pronađi svoju zajednicu žena, one koje će te razumjeti i koje su spremne podržavati te, i to onako baš, iskreno i bezuvjetno.

Ljubav ćeš naći i na tim mjestima – u sestrinstvu, u zajedništvu, u osjećaju da nisi sama.

I nemoj zaboraviti čuvati se toksičnih odnosa, bilo da su prijateljski, ljubavni ili poslovni. Odnosi koji te guše, iscrpljuju i ostavljaju te praznom nisu tvoje odredište. Zaslužuješ odnose koji te duhovno hrane, koji te podržavaju i ispunjavaju. U situacijama kada osjetiš da gubiš sebe, sjeti se: ti si prioritet. Bez kompromisa!

Ne zaboravi ni to da tvoja vrijednost ne počiva na činjenici koliko si postigla, koliko si dala drugima, koliko si uspjela „ostati snažna“ kad je bilo najteže. Tvoja vrijednost je u tome što ti već jesi. U tvom srcu, u tvojoj vlastitoj viziji ljubavi, u tvojoj sposobnosti da i u kaosu zadržiš bistrinu uma. Ovog Valentinova podsjećam te da si itekako vrijedna ljubavi. Ne samo one koju primaš, već i one koju daješ – i to sebi.

Budi nježna prema sebi. Budi ponosna na sebe. Budi svoja. I do sljedećeg Valentinova zaljubi se u sebe, još više.

S ljubavlju,
Ja

Fotografija: FreePik

Objava napiši najvažnije pismo ovog Valentinova pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko smo puta čule onu: „Kad se rodi dijete, rodi se i majka“? Ja znam da sam na stotine puta odmahivala rukom na tu izjavu i sve redom njoj slične, bunila se protiv ideje da će me snaći sve te „floskule o majčinstvu“, jer kako bi mene, tako „samosvjesnu, mladu, perspektivnu ženu koja dobro zna što (ne)želi“, nešto moglo iz temelja potresti i promijeniti?

Pogotovo nešto tako uobičajeno i vjekovima poznato, kulturološki i civilizacijski već milijarde puta viđeno i proživljeno, kao što je majčinstvo – jedan uobičajen izbor, logičan slijed događaja u životu mnogih žena, jedna „prirodna faza“ odraslog života. A onda kad mi se dogodilo, tada sam pala ničice pred istinom – doista, Majčinstvo je jedno od najintenzivnijih osobnih iskustava koje žena može proći.

Na tisuće je raznolikih iskustava i onih prvih osjećaja kad po prvi put vidiš to svoje malo biće. Bez želje da generaliziram (jer uvijek volim ostaviti prostor činjenici da ne mogu biti 100% u pravu kad govorim o općim stvarima), ipak vjerujem da u svim majkama započne jedan proces previranja koji redizajnira naš identitet na načine koje nikada nismo mogli zamisliti. Osobno, s dolaskom moje kćeri, osjećala sam se kao da sam se probudila u novom svijetu – i dalje prepunom ljubavi, ali i preplavljenom nekim pomalo iracionalnim strahom, kao i nekom naizgled bezrazložnom brigom, koji ti poput oblaka vise nad glavom. Sad shvaćam koliko je to zapravo u redu i neizbježno, jer kad postanemo majke, preuzimamo odgovornost za život drugog bića, što ne samo da utječe na naše moralne odluke, već i na način na koji se percipiramo. Etika brige, kako ju je definirala Carol Gilligan, naglašava važnost međuljudskih odnosa i brige za druge. Neke su majke tako spremne odreći se karijere kako bi bile prisutne u životu svog djeteta i ta odluka, iako ispunjena ljubavlju, može im donijeti i osjećaj gubitka vlastitih ambicija.

Voljela bih da društvo, prije svega najbliža okolina novopečene majke, shvati da ona nije samo ludo hormonalna i zbunjena u novoj ulozi, već da je korakom u majčinstvo zakoračila i u sam izvor dubokih i osobnih transformacija identiteta.

Često se kao majke suočavamo s pitanjem: Kako balansirati vlastite potrebe s potrebama djeteta? Čak i one najosnovnije osobne potrebe, u tim prvim danima nakon poroda, kao da padnu u drugi plan i najednom više ne spavaš kad ti je to potrebno, već samo kad imaš priliku, jedeš i piješ sve što kažu da je „dobro za bebu“, odričeš se koječega, tuširaš se brzinom svjetlosti, često povijaš sama svoje rane, ne ideš gdje želiš i kad to želiš, a možda si većinu vremena sama, jer shvaćaš – svi drugi nastavljaju sa svojom svakodnevicom, osim tebe. Upoznala sam mnoge žene koje su prošle slična iskustva i iako je svaka priča jedinstvena, na koncu ispadne univerzalna u svojoj srži – otisnule smo se na put unutar sebe, koji započinje pitanjem: Tko sam ja sada?

Za mene je „Tko“ zapravo prestalo značiti osobu, a postalo topos, jedno konceptualno mjesto i okruženje za analizu novih ideja o vlastitom identitetu. Najviše me se dojmila izjava bugarske lingvistice, filozofkinje, psihoanalitičarke i feministice Julije Kristeve, da je “majčinstvo mjesto gdje se susreću identiteti”. I doista, majčinstvo se teško može opisati bez da spomenemo i dijete, koje nas je učinilo majkom, ali ako ga već trebamo definirati kroz isključivo osobnu prizmu onda ne vidim bolju definiciju od te da nam iskustvo majčinstva osvijesti fluidnost svih naših identiteta. Kristeva nas podsjeća da majčinstvo nije samo još jedan aspekt identiteta žene, već složeni proces u kojem se različiti identiteti isprepliću – biti žena, majka, partnerica, profesionalka i pojedinac, možda se čini teže nego prije.

Ali mama, ne boj se – ova višeslojnost identiteta može stvoriti pokoji zbunjujući sukob u tvojoj nutrini, ali prigrli to kao priliku za rast i transformaciju.

Sagledaj svoje identitete kao fluidne i budi nježna prema sebi, prihvaćajući činjenicu da je moguće mijenjati se s vremenom, iskustvima i novim okolnostima, a da to ne mora neminovno značiti da si izgubila sebe. Ako se ipak tako osjećaš, otvori se umjetnosti, pisanju ili drugim oblicima kreativnosti. To može biti jedan od lijepih načina za borbu s osjećajem gubitka vlastitog identiteta unutar majčinske uloge. I sjeti se – društvo će nas uvijek pritiskati da ispunjavamo određene norme o tome kakve bismo trebale biti, ali to ne mora biti naša istina. Iako ti pritisci mogu izazvati unutarnje konflikte i dovesti te do preispitivanja vlastitih vrijednosti i identiteta, sjeti se da savršeno majčinstvo ne postoji i da nisi dužna naganjati ideal „savršene majke“.

To nije samo tvoja borba, to je teret iz dubina društvenih struktura koje često zanemaruju stvarnost života žena.

Na kraju ovog putovanja unutar sebe, važno je razumjeti da majčinstvo nije samo promjena statusa, već kompleksno iskustvo koje oblikuje naš identitet na načine koje nikada nismo mogli predvidjeti. Svaka žena koja postaje majka prolazi kroz transformaciju, suočava se s izazovima i preispituje vlastite vrijednosti, no istovremeno otkriva nove dimenzije svoje osobnosti. Prihvaćanjem fluidnosti naših identiteta i njegovanjem kreativnosti, možemo pronaći ravnotežu između brige za druge i brige za sebe. U tom procesu, ne zaboravimo da savršenstvo ne postoji – ono što je važno jest da budemo autentične, otvorene za promjene i nježne prema sebi. Naša priča nije samo individualna; ona je dio šireg narativa o ženama i njihovim nevidljivim borbama. Na kraju, biti majka znači prihvatiti složenost života i naučiti voljeti sebe, baš onakve kakve jesmo.

Fotografije: pexels.com

Objava majčinstvo i osobni identitet: putovanje unutar sebe same pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Uoči Dana žena odlučujem svoje misli uobličiti u tekst, no ovo nije još jedan traktat o feminizmu, već je odraz promišljanja o biti žene u današnjem društvu, s fokusom na unutarnju borbu koja je transcendirala površinske zakone i prava, borbu koja seže kroz stoljeća nakon formalne borbe za prava koja su nekad bila samo utopistički san.

I tako, nakon što su ispisani neki novi zakoni i definirana neka nova prava, preostala je ta jedna nevidljiva, ali teška borba, svojstvena i svim drugim revolucijama i velikim filozofskim i sociološkim pokretima, a to je borba unutar svakog pojedinog čovjeka i pitanje: kako slomiti tekovine duha „starog vremena“ koje trans-generacijski revno prenosimo i usađujemo u svijest mlađim naraštajima te kako unutar sebe uistinu prigrliti neke nove vrijednosti?

U jednom od razgovora koje sam nedavno vodila došla sam do zaključka da u društvu koje počiva na licemjerju i prijetvornosti teško da možemo doći do istinskog napretka. Za primjer licemjerja „suvremenog Zapada“ uzet ću jedan plastičan primjer. Zapadnjačko društvo kao perjanicu svog liberalnog i slobodoumnog načina življenja najčešće navodi kako je ženama dozvoljeno izgledati, ponašati se i pojavljivati u svom svakodnevnom životu kako god požele te s druge strane obavezno suprotstavlja za primjer položaj žena u zemljama trećeg svijeta ili, još češće, na Bliskom istoku te zemljama koje su nesretno potpale pod vodstvo radikalnih skupina ili pojedinaca. Tamo su žene obespravljene, dužne poštovati određen način odijevanja, ograničenog su prava na slobodno kretanje na javnim mjestima, segregirane u javnom prijevozu, na javnim mjestima, ali i u vlastitim kućama. Ograničeno im je (a nerijetko i potpuno oduzeto) pravo na edukaciju i rad. Kao što nemaju pravo ni voziti automobil, tako nemaju pravo niti donositi vlastite izbore u pogledu braka, djece i vlastitog tijela. Vrli Zapad ove primjere koristi svaki put kad želi začepiti usta koja progovaraju o poteškoćama s kojima se suvremene žene susreću u svakodnevnom životu u svojoj okolini. No, ja ipak pitam sljedeće: po čemu je to taj napredni Zapad uistinu iznad „zatucanog“ Istoka, kad ženi dozvoljava da se „skine“, pa joj društvo lupi etiketu „lake“ na čelo? Ide i korak dalje, pa kaže da je oskudna odjeća provokacija per se i kad se dogodi kakvo zlo „trebala je paziti kako se oblači“. Zabacuje kosu u stranu, jasno da se nabacuje. Izbacila je sise i nosi dop*čnjak, njoj očito treba samo jedna stvar. Crveni nokti, crveni ruž, crvena kosa ili najlonke „na crtu“ – nećeš valjda takva van? Ili kod babe na ručak.

Po čemu je to taj napredni Zapad uistinu iznad „zatucanog“ Istoka, kad ženi dozvoljava da se „skine“, pa joj društvo lupi etiketu „lake“ na čelo?

Ukratko, nismo „zamotane“, al’ smo zaj*bane. Zaj*bali su nas kad su nam dali pravo na edukaciju, ali ne i na jednak prosperitet u zajednici gdje nam je konkurencija muška verzija nas samih. Dali su nam i poslove i visoke pozicije, ali nas rijetko kada i plate u skladu s tim. Dali su nam pravo glasa, u korumpiranim državama gdje se cjelokupan narod ionako samo pro forma pita koga želi na vlasti. Dobile smo pravo i na javne govore i izražavanje, ali kad kritiziramo onda smo glasne i histerične. U PMS-u vjerojatno. A kad smo dobile dozvolu da iz krem kompletića i ružnih sukanja od tvida smijemo ući u hlače i Starke – e, tu su nas dočekali s kritikama i za te potrebe izmišljenim izrazima poput „muškobanjasta“. Istina, na Zapadu žene smiju voziti automobil, ali svaki krivo parkirani je „mora da je žensko“. Imamo pravo na slobodu kretanja, ali što jedna žena ima raditi vani u sitne noćne sate?

Hoćemo na višu razinu osuđivanja? Ajmo na mame. Mama si i sama si na kavi, frizuri, putovanju ili WC-u? Gdje su ti djeca i tko ti čuva djecu? Ne dojiš? Ajme to sigurno da možeš piti ili da ti se ne objese sise. Ne radiš? Sigurno si se dobro udala. Radiš? Već? Ostavila si bebu od 6 mjeseci samu doma? TKO TI ČUVA BEBU? I da, žao nam je ali kolega/ica se super snašao/la dok si bila na porodiljnom, pa će on sada nastaviti voditi tvoj projekt. Hvala na doprinosu, ali ti ćeš ionako sigurno biti puno na bolovanju, sad kad imaš malo dijete…

Stat ću s primjerima, ne zbog manjka inspiracije, već iz želje da izbjegnem skretanje cijele ove priče u nepoželjan smjer. Niti tvrdim da žene na Zapadu nisu u povoljnijem položaju u usporedbi s mnogim drugim dijelovima svijeta, niti osporavam prisutnost brojnih prava koja su sada dostupna ženama, a ranije su im bila uskraćena. Ono što me duboko pogađa i zašto ovo pišem, jest spoznaja da mnoge promjene ostaju ograničene na formalna načela izražena u pravnim dokumentima, ne uspijevajući prodrijeti u srž i misli živih individua koje određuju smjer razvoja naše civilizacije.

Pišem ovo zbog moje kćeri, koju sam donijela na svijet u kojem su postignuti određeni zakoni, ali je i dalje preostala suštinska borba u mentalnim prostorima pojedinaca, te su refleksija i preispitivanje imperativ kako bi se duh prošlih vremena transformirao u skladu s novim vrijednostima.

Foto:unsplash.com

ženska prava su ljudska prava – SUPERMAME

Objava unutarnja revolucija: borba između formalnih prava i stvarne slobode žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Iako se ponekad sigurno osjećaš kao svjetlosnim godinama udaljena od (razmišljanja) svog partnera ili partnerice, pitam te koliko se godina doista proteže između vas?

Dvije, tri, šest… dvanaest? Ja sam u timu 12 i na dane (iskreno) nemam pojma što mislim o tome. Jer što je razlika među godinama veća (a u mojoj je glavi to kategorija 10+ godina) najednom se otvara Pandorina kutija koja u sobi s prijateljima i obitelji često stoji lijepo na pijedestalu na sredini, da svima bode oči, s tom predivnom mašnicom na vrhu koju nitko ne želi povući i poviriti što je unutra. Mogla sam koristiti i metaforu „slona u sobi“, ali Pandorina kutija mi ima više smisla. Da ti kažem zašto…jer zapravo skriva tolika pitanja koja rijetko kada stavimo na stol. Pa tako kad sam rekla da zapravo nemam pojma što da mislim o razlici u godinama između mene i mog partnera, mislila sam reći (uz onaj izraz lica kad si nešto osvijestiš): pa ja zapravo nikada nisam actually temeljito razmišljala o toj temi? E tu nastupa Pandorina kutija…

Treba li razliku u godinama učiniti predmetom ozbiljnog razmatranja?

Jesmo li u stanju zaljubljenosti u mogućnosti misliti objektivno, čak i da želimo? Zašto me bližnji nisu preispitivali na tu temu? Je li to onda zapravo jedna od „tabu tema“ iako navodno nije? A dijete? Hoće li naša 3-godišnjakinja s vremenom smatrati našu obitelj drugačijom?

Kroz maglu se sjećam mlađahne sebe kojoj ova pitanja ajmoreć’ jesu prolijetala kroz glavu, ali su na krilima Oxytocina uredno dolijetali i instant odgovori, kao vitezovi koji brane moj zaljubljeni svijet. Kao i sve ostalo što se tada činilo jednostavnim i neupitnim, i ova su pitanja s vremenom potpala pod kandže mog kritički naoštrenog uma, koji s vremenom sve više i više grebe.

Ne znam za tebe, ali ja vjerujem u to da kroz život imamo „obrasce“ koje uočavamo kad i ako se osvrnemo, a moj obrazac kaže sljedeće.

Kroz život sam, čak od osnovnoškolskih dana, imala neke “neobične” faze zaljubljenosti u starije od mene. Gotovo uvijek su to bili neki meni zanimljivi likovi koji su privlačili moju pozornost te sam sanjarski vjerovala da ću jednoga dana pronaći onog pravoga. U srednjoj školi, maturantica Ja platonski je voljela jednog super markantnog 30-godišnjeg inženjera koji je (sigurna sam) definitivno zapečatio dokument zvan „Moj tip muškarca“. Sad kad sve to malo sagledam, ispada da moj izbor 12 godina starijeg partnera na kraju i nije neko iznenađenje.

Ako si ti možda trenutno u vezi s nekim starijim ili mlađim od sebe i osjećaš da je to pomalo neuobičajeno, ali i dalje ti se čini potpuno prirodnim, zaviri dublje u sebe i tu ćeš naći sigurnost u svoje odgovore.

Pomalo instinktivno, ali nimalo bezvrijedno. U ljubavi (a pogotovo u početnoj fazi zaljubljenosti) ionako je teško biti pretjerano „pametan“, ali s vremenom si (iako i dalje u ljubavi) ipak sve više realan. Odmah ću ti reći da je puno lakše biti zanesena 18-godišnjakinja zaljubljena u 30-godišnjeg frajera na Kawasakiju, nego neispavana dojilja od 30 s 42-godišnjim mužem s upaljenim išijalgičnim živcem. Ali isto tako nema tog razloga koji će umanjiti činjenicu da je to tvoja „the“ osoba, bez obzira na sve okolnosti, ako ti to tako duboko u sebi osjećaš. Da, on/a će imati već 50 ili tek 25 kad dijete krene u prvi razred, no hoće li imati najmekši zagrljaj i najtoplije riječi, kao i sad, kao i onda prije kad si se zauvijek odlučila pristati uz njega/nju i to bez puno razmišljanja? Ako je tvoj odgovor da, onda su godine doista samo broj. No ako tražiš garanciju da će te partner/ica uvijek energično „pratiti“ u svemu kao i sada, onda ćeš možda morati ostaviti odškrinuta vrata činjenici da to neće uvijek moći biti tako. Mnogima doista nije tako, a nemaju pitanje razlike u godinama među sobom. Jednostavno…život.

Mit o „drugoj polovici“

Kada je Aristofan zapisao mit u kojem metaforički govori o ljubavnicima kao o polovicama koje se traže cijeli život i žude za upotpunjenjem u cjelinu, nije naveo da su sve polovice nastale u isto vrijeme i da po tome traže svoj par. One se u svojoj biti stapaju u cjelinu bića, a tako bi valjda trebalo biti s nama ljudima. Ja se često volim šaliti da između mene i mog partnera ne zjapi razlika u godinama već generacijski jaz, jer se on sjeća vijesti o katastrofi u Černobilu i pada Berlinskog zida, a ja sam na svijet došla tek kad je kalendar prebacio u 90-e.

Ipak, oboje smo se pronašli u istim ljubavima i afinitetima. Onda smo s vremenom opet shvatili da smo u pojedinim stvarima suprotni kao minus i plus, ali tko nije i koliko uopće razlika u godinama tu ima svoju ulogu? Sve u svemu, ona ultimativna presumpcija ljubavi koja podrazumijeva bića koja su u stanju voljeti i primiti ljubav postavlja se iznad svega ostalog. Ako u dubini sebe osjećaš da je to s vama tako, onda znaj da si na dobrom putu bez obzira na razliku u godinama i ne daj da to obilježje stigmatizira vaš odnos. Partnerski odnos, veza i brak uvijek su putovanje prepuno oštrih zavoja i krivina iza kojih se možeš strovaliti direktno u provaliju, ako juriš i ne gledaš znakove po putu. Ali ako ideš polako i k tome tu i tamo zastaneš da popraviš dotrajale dijelove, zamijeniš gumu koja je pred pucanjem ili samo da se diviš pogledu – takvo putovanje sigurno vodi na neko ljepše i bolje mjesto, cestom koja premošćuje sve prepreke.

Gen Z, za kraj.

Kad bolje razmislim, moj partner i ja tek se trebamo (zajedničkim snagama) uhvatiti “u koštac” s nekom trećom generacijom. Tako me možda drugi put nađeš da pišem o roditeljstvu kroz našu prizmu – prizmu dvoje ljudi koji su odrastali u različitim erama i na kraju postali roditelji malom potomku generacije Z.

Foto:pexels.com

gdje je nestalo vrijeme za nas?

Objava je li važna razlika u godinama između partnera? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.