Autor: Maja Šantić

početak školske godine u Aziji vs. na Balkanu

Rujan je pri kraju i djeca su se konačno smjestila, te vjerojatno i prihvatila školske klupe, a roditelji su, nadam se, malo došli do sebe od one početničke uzbuđenosti i stresa. Jer budimo realni, ovih dana su pod stresom najviše oni, a naročito majke. One su prestrašene reakcije svojih malenih i brzine njihove prilagodbe. A djeca kao djeca, oni se priviknu toliko brzo, gotovo pa neprimjetno. Zašto ih onda ispraćamo kao da kreću u najmanju ruku u služenje obveznog vojnog roka, a ne jedne normalne prirodne i tako lijepe etape njihovog života koju smo, na kraju krajeva, svi mi prošli. I gle čuda, preživjeli smo. No, to smo mi. Majke koje unaprijed brinu za sve što se možda neće biti dogoditi, koje unaprijed znamo sve potrebe želje i strahove svoje…

Singapur – koliko nas je razmazio grad u kojem se živi lagodno i neopterećeno?

Je li nas ovaj grad razmazio? Itekako jeste, svjesna sam tog i sama. Pitanje je jedino: koliko? Većina nas je došla ovdje iz totalno drugačijih okruženja, no svejedno kad pitate mnoge zašto se ne žele vratiti doma, svi uz očite razloge sigurnosti i odličnog obrazovnog i profesionalnog spektra, navode sasvim iskreno jedan još očitiji: lagodnost života. I uistinu, ukoliko ste stigli ovdje kao stranac s dobrim ugovorom, živite vrlo ugodno. Mnoge stvari koje su u ostatku svijeta luksuz, ovdje su sasvim uobičajene. gotovo svako kućanstvo ima poslugu U svijetu je poprilično skupo imati pomoćnice koje žive s vama, no ovdje je toliko jeftino da ih skoro svatko ima, dok ih neki s većim kućama imaju i više, te dodatnog vozača. Naravno, nitko od tih slabo plaćenih poslova nije bijelac, druga…

azijski vs. balkanski odgoj djece

Trebam li uopće govoriti da sam očekivala razlike, ali da nisam ni slutila kolike one mogu biti. Teško je suditi koji pristup je bolji. Mislim da nema pogrešnog, samo onog koji više odgovara vama kao roditelju i načinu odgajanja vašeg djeteta. Najveća razlika između naše i azijske djece je nesputanost i činjenica kako naša djeca duže ostaju upravo to: djeca. Azijati su inače poznati kao jako kompetitivan narod, zato su toliko uspješni u inovativnosti i poslu. To je narod kojima je od najranijih dana usađivana želja za uspjehom u svim poljima, naročito poslovnim i financijskim, što im je jako bitno. Od rane dobi su pripremani za svijet nebrojenih mogućnosti koje ih čekaju, no upravo zbog njihove brojnosti i ogromne konkurencije, moraju se izdvajati iz mase upravo odličnim kompetencijama, moraju biti…

gdje je nestala prosječna mama?

Nekako se današnje vrijeme dijeli na natjecanje u krajnostima. Kad je u majčinstvu riječ, na one koje su bogom dane supermame. One savršene. Koje u parkiću nose igračaka dovoljno za cijeli kvart, koje uvijek uza se imaju pripremljenu opremu za pijesak (znatiželje samo, jel’ uvijek to nosite na kolicima ili što? U mom slučaju, kad to ponesem mali neće ni blizu parka s pješčanikom kao da ga svi vrazi otamo tjeraju. A kad ne ponesem, to je jedino mjesto na koje hoće ići i onda sam ja jedina čije dijete dođe bez kante i glupih grabljica dok izgledam jednako jadno dok mu skidam poklopce od bočice da ima i on u što umetati, a rukama glumi bager i usput pjeva Excavator song, jer eto, njemu ipak ne treba oprema. On…

ne mogu ti ostaviti savršeni svijet

Danas je toliko stavljen naglasak na odgoj djece, naročito na majčinstvo, da se pojavilo toliko teorija o nečemu što mnogima izgleda i odvija se toliko lako, dok drugi trebaju sve priručnike ovog svijeta kako bi shvatili osnovne potrebe vlastitog djeteta. I dok smo svi okupirani boljkama današnjice kojima nas bombardiraju, famoznim screen tajmom, Montessori aktivnostima zahvaljujući kojima se natječemo čije dijete je ranije počelo spremati suđe i igračke, do onih motoričkih pa ljubomorno gledamo kako se to Lovro, koji je mlađi dva mjeseca od našeg savršenog mini primjerka, tako vješto služi žlicom i vilicom dok naše sunce na majici ili po stolu ostavi više jogurta nego u ustima pri pokušaju samostalnog hranjenja?! Ponosni smo kako raznovrsnu hranu naše dijete jede. Dičimo se jelovnikom sastavljenim od namirnica koje smo i sami…

svakodnevica s Wuhan virusom

Corona ili poznatiji kao Wuhan virus, stigao je s kineske mokre tržnice na kojoj se osim mrtvih životinja, prodaju i one žive koje prodavači na licu mjesta ubijaju pred očima kupaca kako bi se uvjerili u njihovu svježinu. Upravo zbog krvi koja prši okolo po gomili koja u navedenom činu ne vidi baš ništa sporno, tržnice se i nazivaju mokre. Za svijet je prihvaćeno mjesto nastanka beštije koja se nekontroliranom brzinom razmnožava po svijetu, dok je za nekolicinu teoretičara zavjere ili pak realističara, mjesto nastanka upravo u nekom od kineskih laboratorija. Bilo kako bilo, virus sličan gripi koji uzrokuje puno ozbiljnije respiratorne probleme je nažalost, stigao i u Singapur te smo na današnji dan, drugi dan veljače, treća zemlja u svijetu s najviše oboljelih. Ispred nas su samo Tajland s…

život na singapurski način – 1. dio

Točno je sedam mjeseci otkako smo se preselili u Singapur. Da nismo nedavno slavili Božić, Novu godinu i Noin drugi rođendan ne bih ni shvatila koliko je vremena prošlo i da je zapravo zima, barem ona kalendarska jer se mi još uvijek kupamo svakodnevno i uživamo u ljetnim aktivnostima. Osim upita za Nou i njegove svakodnevne bisere, najčešća pitanja koje dobivam u porukama na društvenim mrežama je upravo o životu u Singapuru, pa je to sigurno odličan razlog za napisati tekst o istom. Ovo je samo prvi dio jer mnoge različitosti u stilovima života i puno novih običaja neće stati u jedan tekst, stoga dio ostavljam za sljedeći put. jedan od najsigurnijih gradova na svijetu Prva stvar koja me oduševila čim sam se doselila bila je sigurnost, što mi je…

cambridge – naš singapurski vrtić

Dok smo bili u Hrvatskoj pitanje vrtića prije treće godine nije ni bila opcija. Čak naprotiv, i sam pedijatar nam je savjetovao da „ako smo u mogućnosti ne upisujemo dijete u vrtić prije, dok ne ojača imunitet“. Našli smo dadilju koja je ostala s njim kad sam se ja vratila na posao i to je bilo sasvim u redu. Nikad nisam razmišljala o alternativi ni jesam li dobro postupila. Vjerujem da sam se pomalo vodila i linijom manjeg otpora jer je dadilju jako dobro prihvatio pa mi se nije dalo prolaziti kroz adaptaciju u vrtić jer je moj muž većinom bio na drugim kontinentima, pa bi i ta obveza pala na mene. Kad je riječ o vrtiću u Hrvatskoj, primijetila sam kako svi na prvo mjesto stavljaju zdravlje, odnosno brigu…

prvi i samostalni let s toddlerom

Tek kad smo kupili karte postalo mi je jasno da zapravo trebam sama putovati s djetetom iz Singapura do Zagreba. Nisam sigurna jesu mi se više znojili dlanovi ili srce lupalo pri pomisli na vrištećeg uragana na predugim letovima i bijesne poglede ostalih putnika koji ne mogu spavati od mog djeteta. Razum mi je govorio da je to dijete koje je i na prethodnom letu bilo savršeno, neprimjetno i za primjer ostaloj djeci, ali isto tako sam znala da je karma kučka koja me obično čeka negdje iza ugla da vidi kad sam sama da me napadne. Također, razum mi je objašnjavao i da se nemam čega bojati jer sam ja najveći kontrol frik koji postoji, te da mi društvo ni ne treba jer svaki suputnik ionako radi onako kako…

ne baš tako opuštena mama

  Gledam ih. One nisu ni svjesne mog pogleda, još manje ljubomore koja viri ispod predimenzioniranih naočala. Razmišljam koliko su samo hrabre i opuštene tek tako se pojavljivati bez gomile dodatne opreme?! Samo s djetetom i osmijehom na licu, u potpunosti neopterećene. Pogledam sebe, a moja Yoyo karavana izgleda kao netom pobjegla iz ciganske mahale. Pomislim na vrijeme provedeno u kalkulaciji najbolje torbe koja je u stanju primiti svu silu (ne)potrebnih stvari koje uporno vučem za sobom i dovoljne širine kako bi obuhvatila moj prijenosni ormar u kojem vozim dijete, kako se ne bi prevrnula onog časa kad izvadim čedo iz njega. Moja potreba za kontrolom svega što diše, pluta i lebdi se pojačala s danom kad sam postala mama. Sva neopterećenost života je završila tim prvim krikom u trećem…