Rujan je pri kraju i djeca su se konačno smjestila, te vjerojatno i prihvatila školske klupe, a roditelji su, nadam se, malo došli do sebe od one početničke uzbuđenosti i stresa. Jer budimo realni, ovih dana su pod stresom najviše oni, a naročito majke. One su prestrašene reakcije svojih malenih i brzine njihove prilagodbe. A djeca kao djeca, oni se priviknu toliko brzo, gotovo pa neprimjetno. Zašto ih onda ispraćamo kao da kreću u najmanju ruku u služenje obveznog vojnog roka, a ne jedne normalne prirodne i tako lijepe etape njihovog života koju smo, na kraju krajeva, svi mi prošli. I gle čuda, preživjeli smo.

No, to smo mi. Majke koje unaprijed brinu za sve što se možda neće biti dogoditi, koje unaprijed znamo sve potrebe želje i strahove svoje djece i najčešće, puno više i intenzivnije od njih ih proživljavamo. Da, takvi smo mi majke Balkanke. Za početak škole svojim prvašićima pripremamo baš sve kako bi pod punom ratnom spremom krenuli na tu strašnu bojišnicu. Kupuje se nova garderoba, personalizirane naljepnice, omoti, mjesecima se traže odgovarajući ruksaci, a za prvi dan škole se unaprijed bira odjevna kombinacija, kako za dijete, tako i za ostatak obitelji kako bi na fotografiji izgledali svi modno usklađeni. Djeca se smješkaju sa tuljcima slatkiša i ostalim znacima pažnje kojima ih obasipamo kako bi im tranziciju na novo životno poglavlje učinili lakšim, dok smo prethodno proučili biografije djece, razrednih kolega naše djece i upregnuli sve veze i poznanstva kako bi osigurali makar jedno poznato lice ili prijatelja svom djetetu u razredu, kako bi mu breme tog ratišta bilo lakše.

Suma summarum prvog dana škole na Balkanu: instagramski usklađena obitelj, poštujući sva pravila modne grupe Inditex predstavljene na toj relevantnoj društvenoj mreži, pozira ispred škole u najboljim krpicama dok dijete stoji kao da je upravo sišlo s dječje modne piste, s najnovijim modelom IN ruksaka dok u ruci ponosno drži slatki tuljac visok čitavih dvije trećine njegovog bića. Fotografija dušu dala za okvir na komodi.

Suma summarum prvog dana škole u Aziji: netko od roditelja doprati dijete odjeveno u školsku uniformu ispred zgrade, gdje dolazi školski autobus po svu djecu, odakle sama idu u školu. Roditelji se pozdrave ispred autobusa, mahnu djeci i idu dalje za svojim poslom.

Nema tuljca, nema fensi odjeće, ali ni brige. Nitko, ali baš nitko ne brine o tome kako će djeci proći taj prvi dan, hoće li se naviknuti na školu, hoće li imati ijedno poznato lice u svom razredu. Nitko ni ne razmišlja o tome jer, u principu, tranzicije nema. Sva djeca kreću u vrtić s osamnaest mjeseci, koji evoluiraju u malene škole u kojima djeca uistinu uče, te do treće ili četvrte godine života raspolažu zavidnim znanjem. Moj sin ima četiri godine i sam zna da odgovara kad diže ruku, pa ukoliko netko ne odgovori točno, učiteljica proziva drugo dijete. Ima raspored sati kao što smo ga mi imali tek u školi i raspolaže znanjem koje sam ja imala u nekim od ranijih razreda osnovne škole. Vrtić mu je svakako bilingvalan, englesko-kineski, te još uči i japanski u vrtiću u kojem redovito ima sat matematike i programiranja, između ostalog. Tako da, tranzicije uistinu nema. Ta djeca su sudionici obrazovnog sustava od najmanjih nogu i za njih je odlazak u školu najnormalnija stvar.

Azija je poznata po svojoj kompetitivnosti i nužnošću za superiornošću kad je u pitanju edukacija djece, stoga azijski roditelji smatraju da su svojoj djeci dali najveći poklon time što su im omogućili vrhunsko obrazovanje. Uzevši u obzir cijene školovanja, razumljivo je zašto tako misle.

Naime, vrtići su podijeljeni na razrede, te se ovisno o starosnoj dobi djece prilagođava nastavni plan i program istih. Razredi kreću od Toddler grupa, do N1, N2 te K1 i posljednjeg razreda u predškolskoj dobi, K2. Za jedan razred, tj. jednu akademsku godinu potrebno je izdvojiti prosječno 20.000$, ukoliko niste lokalac. Ne treba biti naročito matematički pismen kako bi se shvatilo da prosječan roditelj samo za jedno dijete prije negoli je uopće i krenulo u školu, za njegovo obrazovanje plati 80.000$. Tu nisu uključene dodatne aktivnosti, naravno, koje svako dijete u Aziji pohađa makar tri puta tjedno. Smatranje obrazovanja jako vrijednim i skupocjenim poklonom djeci i takav način razmišljanja više ne zvuči kao ludost, zar ne?

No, to nije sve, stvari se tek zahuktavaju. S obzirom da gotovo svaki roditelj koji se nađe u Singapuru želi svoje dijete poslati u neku od najboljih osnovnih škola, utrka za mjesto u istim počinje jako rano. Djeca lokalnog stanovništva većinom idu u lokalne, državne škole; koje su znatno jeftinije i djelomično subvencionirane od strane države, pa je poprilično tamo teško upisati djecu stranaca, što je dodatan razlog pohađanja internacionalnih škola od strane ekspatrijatske djece. Još jedan od razloga zbog kojih djeca stranaca odbijaju ići u lokalne škole je ustrajanje na zastarjelom principu kažnjavanja i agresivnih odgojnih mjera na kojima se svakom zapadnjaku diže kosa na glavi.

Zato su internacionalne škole pronašle svoju meku i savršeno tržište na singapurskom tržištu (pre)ambicioznih roditelja odlične platežne moći zbog kojih imaju liste čekanja i popunjene kapacitete godinama unaprijed.

Kunem se da je pritisak oko djetetove četvrte godine života o nastavku njegovog školovanja, tj. upisa u osnovnu školu, znatno veći od pritiska i cijele pompe glede upisivanja fakulteta na našim podnebljima. Ukoliko niste dijete do četvrte godine već stavili na listu za par škola koje ste izabrali, te obavili intervjue i obišli ih, vjerojatno dobivate stigmu nemarnog roditelja i bezbroj savjeta kako što prije to napraviti jer nećete moći izabrati dovoljno dobru školu. Pričamo o gradu s jednim od najboljih obrazovnih sustava na svijetu, sve škole su doslovno svemir za sve one koje smo mi, roditelji tih čuda koja ni ne shvaćaju koliko su privilegirana, pohađali; zar onda postoji potreba za traženjem kruha nad pogačom?! Dakle, na Balkanu postoji stres glede polaska u školu i prilagodbe na istu, dok u Aziji to ne postoji. Zato ovdje postoji ogroman stres glede odabira prave škole kako bi djeca izvukla maksimalno iz nje i upilo što veću količinu znanja.

Jedini stres koji postoji jeste odabrati pravu školu koja će djeci pružiti maksimalno, o dječjoj prilagodbi ili prijateljima se praktički ni ne razmišlja.

Da bi sigurno osigurali mjesto za prvi razred osnovne škole, mnogi roditelji djecu već u K1 ili K2 razred vrtića upisuju u te škole, te onda sustavom automatizma u njima nastavljaju osnovnoškolsko obrazovanje. Trebam li uopće napomenuti da su te škole još skuplje, te da koštaju 30.000$-50.000$ godišnje, ovisno o školi? Zbrojivši računicu od vrtića, te na to nadodanih prosječno 800$-1.000$ mjesečno za izvannastavne aktivnosti, jasno je koliko bogatstvo je uloženo u obrazovanje svake te malene glave. Srednje škole su naravno još skuplje.

„Zašto jednostavno nisi upisala dijete u osnovnu školu negdje bliže nama, je li uistinu bilo potrebno slati ga na drugi kraj grada da bi išao u osnovnu školu?“ – pitala sam jedan dan prijateljicu čije šestogodišnje dijete upravo kreće u osnovnu školu na drugom kraju grada, žaleći se kako mora putovati otprilike četrdeset i pet minuta školskim autobusom u jednom smjeru. Ne trebam ni govoriti s kakvim čuđenjem me gledala kad sam joj objašnjavala da uistinu ne vidim razloga da šestogodišnje dijete troši sat i pol dnevno na vožnju autobusom doslovno na periferiju u školu, kad živimo u centru grada s obiljem odličnih internacionalnih vrtića i škola doslovno u našem susjedstvu.

„Ali to je najbolja osnovna škola, kanadska!“ – viče mi revoltirana prijateljica, ne shvaćajući moju neozbiljnost.

„Shvaćam, pričamo o osnovnoj školi, nije da bira srednju školu pa mu je krucijalna za ostatak obrazovanja. Što će ga kanadska škola za 40.000$ godišnje naučiti drukčije nego neka druga za 30.000$?! Nije da će u jednoj učiti osnovne računske operacije, a u drugoj istovremeno u prvom razredu učiti kako sastaviti raketu za sljedeće lansiranje na Mjesec“ – ostajem u čudu, pritom ostavljajući svoju prijateljicu u još većem čudu.

Druga prijateljica također šalje svoje petogodišnje dijete na drugi kraj grada u školu koju žele pohađati, u K2 razred jer žele da dijete ostane u njoj i dogodine, kad je upis u osnovnu školu. Jedan od razloga je što u ovoj školi ima puno više šaha nego u ostalima i dijete je već značajno unaprijedilo svoje znanje šaha za ovih par mjeseci koliko je krenuo u istu. Nadaju se da će ići na šahovska natjecanja do početka osnovne škole.

Vodila se rasprava u društvu što želimo za svoju djecu. Mahom su svi već nabrajali ambiciozne želje i planove. Jedan naravno želi da mu dijete bude uspješan liječnik, drugi želi da dijete ostavi neki trag u povijesti, netko želi da bude znanstvenik i sl. Nitko nije pričao o sreći, baš nitko.
„Ja samo želim da mi dijete bude živo, zdravo i ispunjeno u svemu onome što on želi biti. Neka pronađe sebe, umjesto da živi život kako bi zadovoljio mene“, odgovorila sam na njihovo ogromno iznenađenje.

Postoji razlog zašto se sredina naziva zlatnom, vjerujem. Također vjerujem da nekad u svojim dobrim željama i nastojanjima, pretjeramo i ugušimo dijete.

Samim time što smo ga donijeli na ovaj svijet ne znači da ga posjedujemo, pa da imamo pravo iskrojiti mu sudbinu, naročito ne onu koja će ispraviti sve naše neispravne odluke ili komplekse. Čvrsto vjerujem da treba djeci, u skladu s mogućnostima i afinitetima, pružiti obrazovanje, kako formalno, tako i neformalno. Odvesti ga da istraži svijet. Nauči ono što nema u knjigama i doživi iskustva koja ni najbolji pisci svijeta nisu u mogućnosti opisati. Da ostane bez daha pred čudima prirode, da upozna i hram i crkvu, da grli jednako ruke različitih boja. Da živi i ne zaboravi uživati. Pada, ali da se uvijek diže. Da griješi. Oprašta i ispričava se. Da, djeci treba dati kist života. Ali onaj u kojem će sami nacrtati svoje remek djelo.

azijski vs. balkanski odgoj djece i razlike u obrazovanju – Maja Šantić

Fotografije: privatna arhiva autora

Objava početak školske godine u Aziji vs. na Balkanu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Je li nas ovaj grad razmazio? Itekako jeste, svjesna sam tog i sama. Pitanje je jedino: koliko?

Većina nas je došla ovdje iz totalno drugačijih okruženja, no svejedno kad pitate mnoge zašto se ne žele vratiti doma, svi uz očite razloge sigurnosti i odličnog obrazovnog i profesionalnog spektra, navode sasvim iskreno jedan još očitiji: lagodnost života. I uistinu, ukoliko ste stigli ovdje kao stranac s dobrim ugovorom, živite vrlo ugodno. Mnoge stvari koje su u ostatku svijeta luksuz, ovdje su sasvim uobičajene.

gotovo svako kućanstvo ima poslugu

U svijetu je poprilično skupo imati pomoćnice koje žive s vama, no ovdje je toliko jeftino da ih skoro svatko ima, dok ih neki s većim kućama imaju i više, te dodatnog vozača. Naravno, nitko od tih slabo plaćenih poslova nije bijelac, druga je to strana medalje. Naime, u Aziji su bijelci jako cijenjeni i sve te pomoćne i slabo plaćene poslove obavljaju radnici iz okolnih zemalja, muškarci pretežito iz Bangladeša i Malezije, dok su za poslove pomoćnica najzastupljenije Filipinke, potom one iz Indonezije, Myanmara i Vijetnama. Nikad neću zaboraviti kad je poznanica pričala kako je njena kćer, rođena u Singapuru na svom prvom putovanju izvan Azije u dobi od par godina ostala u šoku kad je vidjela da bijelci rade fizičke poslove na zgradi! Izbezumljeno je pitala mamu zašto oni to rade, gdje su im stričeki zaduženi za to. Dijete je odraslo u okruženju gdje gotovo svako kućanstvo ima poslugu, gdje se to skoro pa podrazumijeva, umjesto da predstavlja luksuz.

život u luksuznim zgradama

Ovo su generacije djece kojima je normalno da žive u kondominiumima – zgradama s hotelskim sadržajima i to hotela s pet zvjezdica koje smo, mi roditelji koji smo ih i doveli ovdje, viđali tek kad odemo na dobro zasluženi odmor. Tko bi ga mogao priuštiti, dakako. Ovim klincima se to podrazumijeva, drugog života se većina od njih ni ne sjeća; a manjak putovanja uzrokovanih pandemijom dodatno samo povećava razlike i udaljava djecu od „normalnog“ svijeta. Moj sin se doselio u Singapur s godinu i pet mjeseci, života prije Azije se praktički i ne sjeća. Njemu, baš kao i njegovim prijateljima je normalno da žive u zgradama koja izgledaju kao resorti, sa svim mogućim popratnim sadržajima koji su i stvoreni da bi stanarima bio lagodniji život: od sportskih terena, teretana, bazena, saune, parne kupelji, knjižnice, sobe za sastanke, one za igre, jacuzzija i dječjeg igrališta na krovu. Njima je normalno da imaju vrtlare i portire, da zovemo agenta da promijeni žarulju u stanu isto koliko tom agentu nije normalno da to možemo napraviti i sami! Sva djeca idu u vrtiće i škole koje koštaju kao svetog Petra kajgana, i kao da to nije dovoljno, svi od najranijih dana imaju dodatne aktivnosti. Na mnoge od njih čak ni ne trebaju nigdje ići, poput plivanja ili tenisa, jer gle čuda, svi imaju bazene i teniske terene doma pa treneri dolaze njima. Ovdašnja djeca misle da je to uobičajeno, za drukčije ne znaju.

uživanje u svakom slobodnom trenutku

Živimo u gradu u kojem ljudi uživaju onako kako to najčešće doma na stižu. Svi su radili naporno da dođu tu. Sad kad su tu, svi maksimalno uživaju. Dosta se radi, ali svaki slobodan trenutak se uživa. I to onako kako nam to u našim prethodnim životima često ne bi padalo na pamet. Društva odlaze na golf vikende, iznajmljuju jahte za đir do susjednog otoka ili ako ništa drugo, večeri provode uz večeru uz bazen ili popularno u mom kondu: ženske večeri u sauni ili jacuzziju uz čašu dobrog vina.

briga o mentalnom i fizičkom zdravlju

Svi jako paze na svoje tijelo i um – disciplina je to koju vam život u Aziji jednostavno suptilno nametne da niste ni svjesni pa usvojite nove navike preko noći. Svi kondominiumi imaju kojekakve sportske terene i ljudi ih uistinu jako puno koriste, no osim toga, mnogi parkovi obiluju postavljenim teretanama na otvorenom na kojima mnogi umirovljenici i ljudi starije dobi redovito vježbaju. Predivno je vidjeti sve te starije ljude kako brinu o sebi i vježbaju; jogu uz izlazak sunca na nekim od najljepših dijelova grada. Sad kreće projekt ranojutarnje joge na pedeset i sedmom katu Marina Bay Sands hotela, jednog od najpoznatijih u svijetu, valjda glavne znamenitosti Singapura koja ljudima pada na pamet pri spomen na ovu državu. Naravno da svi jedva čekaju jogu u šest sati ujutro s pogledom na cijeli grad, nikome ne pada teško probuditi se zbog toga! Osim toga, svi su jako aktivni, gotovo svi trče. Klub ustajanja u pet ujutro je odavde valjda potekao; razmišljam dok srećem more ljudi koji se vraćaju sa svojih aktivnosti dok vodim dijete u vrtić.  Svi se bude tako rano da bi trčali prije posla dok još nije jako vruće. I zbog jedne jako bitne stvari: da bi mogli uživati u izlasku sunca. O da, jako se cijeni uživanje u sitnicama; jedna od stvari na kojima sam zahvalna da me Azija razmazila. Osim toga, svi se sastaju uz obroke. Kultura hrane je jako bitna, stoga se uvijek sve vrti oko nje. Rijetko ćete se dogovoriti s nekim samo za kavu, to je najčešće odlazak na popularni brunch. Ili navečer uz dobru večeru.

vrijeme za sebe kao prioritet

Ne samo da se odlascima na večere održavaju prijateljstva i poslovni odnosi, već i oni partnerski. Parovi itekako nalaze vrijeme za sebe i redovito izlaze sami bez djece. S obzirom da većina ima pomoćnice, tu nema problema niti brige s kim će dijete ostati. Te tete žive s obiteljima i u principu skoro da nemaju radno vrijeme. One su gotovo pa uvijek na raspolaganju svom poslodavcu, osim nedjeljom koja im je slobodni dan i na dogovorene blagdane. Hoće li netko inzistirati na tome da budu dostupne i navečer ili će dozvoljavati njihovo slobodno vrijeme u određenim večernjim satima, to je isključivo na poslodavcu. Imamo prijatelje čija pomoćnica ima svaku večer slobodnu, osim kad oni izlaze, dakako; i one čije pomoćnice čak ni nemaju svaku nedjelju slobodnu. A one najčešće rade sve. Od održavanja domaćinstva, kuhanja, odvoženja i dovoženja djece u vrtić, parkić ili bilo što po potrebi. Kad roditelji navečer žele izaći, one su tu da stave djecu na spavanje i ostaju doma s njima. Ako se radi o druženju s djecom najčešće s obiteljima idu i one do vremena za spavanje, kad vode doma djecu, a roditelji ostaju sa svojim prijateljima.

žena ne mora biti sve

I znate što je oslobađajuće? Čak nije toliko ni činjenica da imate pomoć, već to da ne morate biti savršeni. Ne morate vi biti sve. Ne morate biti žena, majka, kraljica koja sve mora sama jer inače se ne računa ako navečer ne kloneš od umora. Apsolutno ne. Dovoljno je da budeš ti, svima dovoljno. Nitko ne očekuje više. Svima je draža ta nasmijana i dobro raspoložena žena i majka koja nema potrebu nabrajati što je taj dan napravila kako bi dobila neko priznanje. I nitko, ali baš nitko nema problema s tim ako danas nisi napravila hrpu stvari.

okolina koja ne osuđuje

Azija te razmazi tom neopterećenošću. Otvoreno svi priznaju da ih pomoćnice spašavaju jer im se ne da to sve samima. I to je u redu, nitko ne baca kamenje na drugog jer realno, nikog nije briga kako onaj drugi živi dokle god ne ugrožava njega. Nedavno je na jednoj grupi žena postavila najozbiljnije pitanje gdje je objasnila da joj pomoćnica uskoro odlazi i ona je doslovno izvan sebe jer će sad morati kuhati svaki dan za dvoje djece i njih dvoje odraslih, a oboje rade te pita za preporuku uređaja koji bi joj mogli pomoći i ubrzati cijeli proces. Znate koliko je bilo negativnih komentara na tu objavu? NIJEDAN. Baš nitko joj nije govorio da je nesposobna, da svuda u svijetu ljudi to najnormalnije rade na dnevnoj bazi, da ne bi pitala to da živi u Europi i ne bi se folirala. Baš nitko, jer ljude nije briga, svatko ima svoj život kojeg živi onako kako želi i ne dira druge. Ljudi su najozbiljnije napisali svoje preporuke i vjerojatno, pomogli ženi.

Sve to me dovodi do pitanja hoćemo li odgojiti razmaženu djecu koja za neki drugi, vjerojatno prizemljeniji svijet, ni ne znaju? Hoće li se znati snaći u stvarnom svijetu?

Stvarnost je ta da nas je Singapur sve razmazio. Prvenstveno pravnom državom koja djeluje, administracijom koja brzo i učinkovito obavlja svoj posao. Stvarima koje su ovdje toliko sitne da ih često ni ne primjećujemo, dok su doma velike. Prilikom aktualnog cijepljenja država osigurava besplatan taxi prijevoz svakome tko ide na cijepljenje. I ne, ne trebate hodati do nikakvog taxi stajališta i nema zamki pisanih malim slovima. Taxi jednostavno dođe po vas na navedenu adresu i poslije vas odveze gdje poželite. Svako kućanstvo je dobilo oksimetar. Upravo onaj za kojeg mi je prijateljica farmaceutkinja rekla koliko se ljudi u Hrvatskoj trebalo vratiti praznih ruku za vrijeme eskalacije pandemije ovog proljeća jer si ga nisu mogli priuštiti, s obzirom da košta cijelih šesto kuna. Bogatstvo za mnoge. Za svaku glupost imate agente koji umjesto vas obavljaju sve poslove. Prilikom dolaska ovdje i prijavljivanja za osobnu, agent je došao po mene doma, odveo me u Ministarstvo gdje je riješio baš svu papirologiju umjesto mene i doveo me da se uslikam i samo sve potpišem. Naravno, sa mnom je tad bilo i dijete od godinu i pet mjeseci koje smo poveli da se igra u unutarnjem igralištu u Ministarstvu.

O da, definitivno nas je razmazio ovaj lavlji grad. Sigurnošću, naročito.

U petak sam ostavila dječja kolica ispred vrtića i zaboravila ih pokupiti. Sjetila sam ih se tek u ponedjeljak kad smo trebali ići u vrtić jer ih jedino za tamo i koristimo. Shvatila sam da sam ih sigurno ostavila ispred vrtića i naravno, tamo su me i dočekala nakon cijelog vikenda. Nikom nije palo na pamet da ih dirne, iako se vrtić nalazi u centru koji je poprilično dobro posjećen vikendima, s obzirom da se u prizemlju nalazi niz restorana i kafića, te odmah pored je prilično prometna poliklinika. Djeca rastu razmažena sigurnošću i pomalo nepripremljena za stvarni svijet u kojem se trebaš osvrtati prilikom izlaska iz javnog prijevoza, okretati u večernjim satima dok hodaš ulicama i sličnim metodama opreza na kojima smo svi mi odrasli.

Razmaženi su i čistoćom, razmišljam dok ih gledam svaki dan nakon vrtića u obližnjem parku, njih dvadesetak na gomili od kojih je samo jedan lokalac. Svi redom se izuvaju čim dolaze na igralište jer žele biti nesputani i takvi bosi trče uokolo naredna dva sata. Nema bojazni od toga da će se porezati na bačenu bocu na podu ili ne daj Bože, naletjeti na korištene i odbačene narkomanske igle kao što smo ih običavali sretati u parkiću pored našeg zagrebačkog doma. Našeg? Možda suprugovog i mog, sigurno ne ovog djeteta koje je kao beba stiglo u ovaj siguran balončić na drugom kraju svijeta, skupa sa svom ovom ostalom djecom dok sigurno trčkaraju bosonogi. Promatram ih i razmišljam koliko je to nevjerojatno. Dolaze s najrazličitijih krajeva planete. Da se nisu sreli ovdje, najvjerojatnije se nikad u životu ne bi ni sreli.

Da su ostali u svojim zemljama najvjerojatnije nitko ne bi očekivao od njih da u dobi od tri godine tečno govore barem još jedan strani jezik, znaju samostalno plivati, da pohađaju dodatne vannastavne aktivnosti i da idu u vrtiće koji su sve samo ne vrtići na koje smo mi navikli.

Iz razmišljanja me trijeznu glasovi pomoćnica koje pozivaju djecu na odlazak doma s obzirom da je već vrijeme večere koju su one pripremile dok su djeca bila u školi. Ova generacija djece odrasta sa ženama koje su tu da im živote učine lakšima, često ne shvaćajući granicu između lakšeg i ovisnog. Ova generacija odrasta vjerujući da je normalno da će netko hodati za njima i pospremati, ili pak, nositi savršeno izrezane komade za njima i hraniti ih poput ranjenih ptića. Upravo to me i brine, što kad takvi, maženi i paženi dođu u „normalan“ svijet jer ovaj ovdje izgleda sve osim nama poznatog i uobičajenog. Lako se naviknuti na ovakav stil života, no što dolazi poslije? I nije problem za odrasle koji su svjesni tko su, što su i odakle dolaze. Riječ je o ovim malenim koji su stigli ovdje kao oveće štruce kruha nesvjesni da tamo negdje na drugim krajevima svijeta postoji nešto što domom se zove, iako ga oni tako ne osjećaju.

Razmaženi smo razumijevanjem, dubokim poštivanjem različitosti; razmišljam dok mi od Noinog prijatelja mama šalje fotografije s rođendana na kojem je upravo. Zbog pravila okupljanja od samo pet osoba, tu su samo njih petorica: slavljenik Izraelac, jedan Nijemac, Indijac, Japanac i moj Hrvat. Svatko poštuje tuđe, uživa svoje. I najnormalnije im je da će posjećivati jedan drugog za blagdane i provoditi ih zajedno. Da, itekako sam ponosna na činjenicu da moj sin od tri i pol godine odlazi na indijski Deepavali, kinesku Novu Godinu, japansku Tabanatu, židovski Šabat, pravoslavni Božić i da na kraju svake večeri moli svog Anđela čuvara i da svi ti prijatelji s njim obilježavaju njegove blagdane. Jako sam sretna da smo razmaženi tim luksuzom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Maja Šantić (@braknadvakontinenta)

S previše toga nas je razmazio ovaj grad. Mnoštvom sadržaja, naročito za najmlađe – tipkam dok ga čekam u kafiću pored njegove inženjerske akademije. Kakav crni inženjer s tri i pol godine?! Singapur svakako ima svojih mana, ali dobrih strana za obiteljski život je znatno više.

Razmišljam o riječima prijateljice od jučer. Gdje poslije Singapura, a da se ne čini premalo?! Srce kaže – kući. Čijoj kući? Njegovoj sigurno ne, ovo je njegova. Onoj koju on ne poznaje, iz koje je otišao kao beba. Onoj kojoj prelazim preko svih nedostataka jer ju volim. Da, svjesna sam šprica u parkiću kojem je svaka peta sprava ispravna. Psećih iznenađenja neodgovornih vlasnika svake livade poslije koje je veća vjerojatnost dobitka na lotu nego izlaska čist. Što zažmirim na tolike koruptivne aktivnosti jer se jednostavno tako kod nas radi, oduzimajući ravnopravnu budućnost našoj djeci. Što opravdavam tromi školski sustav zapeo u prošlom stoljeću i što je najbliže informatičkoj pismenosti koju sam u školi prošla bilo teoretsko znanje o binarnom sustavu dok tamo negdje ljudi putuju na Mjesec, a dijete mi s tri godine barata robotikom i uči mene kineski. Što progledam kroz prste na svaku nelogičnost i šikaniranje samo zato jer, s koje god strane granice stizala, uvijek sam s pogrešne. Što nalazim opravdanja za kuverte koje nam je normalno dijeliti da bismo dobili ono što nam pripada i što kupujemo zahvalnost jer nas je netko tretirao kao osobe u javnim ustanovama. Što šutimo dok nam se djeca liječe SMS-ovima i dobrotvornim koncertima. Čudna je ta ljubav. Sve znaš, a i dalje voliš, baš kao i ljude.

Što ako njemu neće biti dovoljno? Što ako njemu moj kamen nije jednako svet?

Što ako njemu ne udara srce tako jako kad ugleda onu tablu „Široki Brijeg“, ako nije zalijepljen ljubavlju kao ja pa vidi jasno sve ono na što ja zatvaram oči? Što ako nakon odličnog školskog sustava u kojem s tri godine zna više nego ja u trećem razredu osnovne škole, svog kineskog i japanskog jezika, niza aktivnosti za koje nisam ni znala da postoje, savršeno čistih i sigurnih ulica ne budu dovoljni raspuknuti parkići, usporen sustav i ruganje za sve što se ne uklapa u stav većine?!

azijski vs. balkanski odgoj djece i razlike u obrazovanju (supermame.hr)

Objava Singapur – koliko nas je razmazio grad u kojem se živi lagodno i neopterećeno? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Trebam li uopće govoriti da sam očekivala razlike, ali da nisam ni slutila kolike one mogu biti. Teško je suditi koji pristup je bolji. Mislim da nema pogrešnog, samo onog koji više odgovara vama kao roditelju i načinu odgajanja vašeg djeteta.

Najveća razlika između naše i azijske djece je nesputanost i činjenica kako naša djeca duže ostaju upravo to: djeca. Azijati su inače poznati kao jako kompetitivan narod, zato su toliko uspješni u inovativnosti i poslu. To je narod kojima je od najranijih dana usađivana želja za uspjehom u svim poljima, naročito poslovnim i financijskim, što im je jako bitno. Od rane dobi su pripremani za svijet nebrojenih mogućnosti koje ih čekaju, no upravo zbog njihove brojnosti i ogromne konkurencije, moraju se izdvajati iz mase upravo odličnim kompetencijama, moraju biti odlični i puno bolji od toga. Moraju biti savršeni. Sve stizati, biti na svakom mjestu u svako vrijeme, pričati što više jezika, imati puno više vještina nego ostali smrtnici. A to sve počinje od najranije dobi, od dječjih dana koja su često ispunjena ne igrom, već kojekakvim aktivnostima u kojima se nikog pretjerano ne tiču dječje preferencije.

Djetinjstvo i izgradnja mlade osobe u Aziji često izgleda kao savršena podloga za natjecanje među dobrostojećim i uspjeha željnim roditeljima. Ovdje nema sistema kao kod nas, da ambicije budu obrnuto proporcionalne roditeljskom statusu i platežnoj moći, pa su najčešći paraziti upravo oni kojima je sve pruženo na dlanu, ovdje je upravo suprotno. Što iz obrazovanije, imućnije kuće dolaziš, očekivanja su veća. I povećavaju se proporcionalno društvenom statusu. Oni koji možda i ne pripadaju tom statusu, forsiraju djecu da budu još bolji i osiguraju si ulaznicu u visoko željeno, još više društvo. Ako ste gledali Crazy Rich Asians ili Bling Empire, otprilike možete zamisliti o čemu pričam. U Aziji je stalež sve. S njim dolazi moć, novac, raskoš. Djeca bogatih roditelja ovdje ne završavaju neke škole reda radi kao kod nas, papira radi i ne rade ništa provodeći radni vijek zacementirani u obiteljskoj tvrtki nastojeći održati ono što su im roditelji stvorili. To ne postoji.

Edukacija i obrazovanje su iznimno bitni u azijskoj kulturi. Sami vrtići nisu onakvi kakve mi poznajemo, to su doslovno male škole u kojima djeca uče. Naravno, na način prilagođen njima, dobi i razini koncentracije koju posjeduju u određenoj dobi, ali djeca doslovno uče i dolaze u školu i više nego pripremljena. U školu se kreće s pet godina. Ne trebam ni napominjati koliko sam ostala šokirana kad me prijateljica mrtva hladna pitala neki dan jesam li prijavila Nou već za neku od škola jer je njena, par mjeseci mlađa kćer od Noe, već na listi čekanja za jednu od boljih singapurskih škola koja košta kao svetog Petra kajgana. Nije se mogla načuditi mojoj nonšalantnosti i nedostatku planiranja od jednog kontrol frika poput mene, kad sam joj rekla da mi nije ni palo na pamet jer mi je dijete upravo napunilo tri godine! Tek smo se ponovno naviknuli na vrtić kako Bog zapovijeda.

Zato, kad je riječ o vrtiću, njegovo pohađanje nikad, ali baš nikad nije upitno u Aziji. Kad sretnete neko dijete s roditeljima nikad nećete pitati IDE LI u vrtić, već ćete pitati U KOJI vrtić ide, jer se pohađanje vrtića podrazumijeva. Nije kao kod nas, ako netko ima baka servis u istom gradu ili tetu čuvalicu, pa djeca najčešće ne idu u vrtić, makar ne do treće godine. Ovdje je to apsolutna nepoznanica, iako svi, makar 99% stanovništva ima pomoćnice koje žive s njima i na usluzi su im dvadeset i četiri sata dnevno, šest dana u tjednu. Odmaraju jedino nedjeljom. Sva djeca starija od godinu i pol dana idu u vrtić, iako bi svakome bilo isplativije ostaviti ih doma s pomoćnicom koju svakako plaćaju i koja je svakako u kući. Usporedbe radi, kad se radi o nesmislenosti cijena i isplativosti, plaća pomoćnice koja živi s vama, kuha, čisti, pere auto, obavlja nabavku, čuva dijete, vodi po aktivnostima, u školu i sve ostalo je okvirno 400 EUR. Nju dakle svakako plaćate i svakako vam je s djetetom, realno ako ne želite, ne trebate imati dodatne troškove glede čuvanja djeteta. No, povrh toga, sva djeca idu u vrtić, čija cijena okvirno je od 1000 EUR mjesečno pa naviše, razlikuje se od vrtića do vrtića.

Ovdje nitko ne traži da netko samo bude s djecom, već traže mjesto gdje će se djeca socijalizirati, usvajati nova znanja i vještine. A u ovdašnjim vrtićima to svakako čine. Svi vrtići su dvojezični, engleski i kineski. Generalno, to su jezici sporazumijevanja s obzirom da je svaka grupa dužna imati po jednu englesku i jednu kinesku učiteljicu (u mlađim grupama, do tri godine omjer je 6:2 , tj šestero djece na dvije tete, jedna kineska i jedna engleska. U većim grupama, od tri godine kao što Noa sad ide, omjer je 10:3, dvije kineske i jedna engleska teta iliti učiteljica), i svaka od njih se obraća na svom maternjem jeziku djeci. Na taj način djeca upijaju jezik od izvornih govornika i koriste se jezikom sasvim prirodno, ne uviđajući da zapravo uče. Jedino što formalno uče je jedan sat tjedno nekog drugog jezika, najčešće japanskog, kao što je u našem slučaju. Također, svi vrtići imaju kurikulum koji se poprilično ozbiljno shvaća. Baš kao što idete u škole i birate ih po određenom kurikulumu koji vam se sviđa, tako i za vrijeme obilaska vrtića dobijete napismeno kurikulume i sve ostale sadržaje, pa birate vrtić po vlastitim preferencijama.

Kad je riječ o obrazovanju, Azijati ništa ne prepuštaju slučaju. Realno, ovdje nema lošeg vrtića i sve ovo je daleko više od svega što smo mi pohađali ili navikli. Totalno druga dimenzija i totalno drugi svijet. Možda se ovako čini da traže previše od djece, ali sav pristup je svakako prilagođen djeci i djeca kroz pravilan pristup kroz igru mogu jako puno toga naučiti. Sve igre su pomno smišljene i iz svake se nešto nauči. Oni jednostavno ne žele propustiti najbolje godine za učenje i upijanje, te kako sami kažu, iskorištavaju to vrijeme nastojeći djeci usaditi što više znanja.

Zatim, svaki vrtić ima dodatne aktivnosti. Neke od njih su besplatne, dok se neke dodatno plaćaju i dosta djece pohađa neke od njih, dok mnogi biraju one u vlastitom aranžmanu. Plivanje je najčešća privatna aktivnost koja se praktički podrazumijeva. Od djece se očekuje da od rane dobi znaju plivati i roniti bez pomagala. Teško je vidjeti dijete od četiri godine koje ne zna plivati i roniti. Ali ne na način kako smo mi učili, da ti netko malo pokaže kako se maše rukama i nogama i uspjeh je održati se na vodi. Apsolutno ne. Ovdje su instruktori plivanja jako cijenjeni i rade non stop. Svi roditelji angažiraju upravo profesionalne instruktore kako bi naučili djecu potrebnim i ispravnim tehnikama zamaha, disanja i slično. Prosječnost nije opcija, sjećate se? Ovdje nije dovoljno održati se na vodi, treba se pravilno plivati i još pravilnije roniti. Zbilja je fascinantno vidjeti djecu od tri godine na bazenu bez ikakve opreme, samo sa naočalama kako plivaju i rone poput malih ribica. Nitko se ovdje ne brine hoće li se dijete zagrcnuti, koliko dugo je u vodi, s čega skače i je li mu voda preduboka. Takve stvari i situacije se, čak naprotiv, i potiču. Nikad neću zaboraviti situaciju kad smo se tek doselili i sišli na bazen. Bili smo neiskusni i nismo znali za azijski način života. Pričala sam sa susjedom čiji je dvoipolgodišnji sin plivao pored nas i po mom mišljenju, pokušavao se nesigurno održati na površini. U jednom trenutku je izašao, skočio u bazen negdje poprilično daleko od nas i nastojao doći do nas. Ja nisam znala da je dijete u procesu učenja jer nikad dotad nisam vidjela toliko malo dijete koje uči plivati, već sam instinktivno skočila za njim i pokušala mu pomoći na opći smijeh njegove majke koja nije ni trepnula, već mi je jednostavno objasnila da zna plivati i da vježba ono što je učio na privatnim satima kod instruktora koji svaki dan dolazi u naš condo iliti zgradu.

Kad smo mi doveli dijete s istih tolikih, dvije godine i kusur mjeseci kod pedijatrice na sistematski, uz sve parametre koji su zadovoljavali, što se tiče fizičkog i psihičkog stanja koji prate njegov razvoj, jednim je ostala razočarana: nije znao plivati. Savjetovala nas je da uzmemo instruktora kako bi dijete znalo plivati na vrijeme. Ovdje kad dođete kod pedijatra, osim uobičajenih pitanja o stilu života, prehrane, navika djeteta, pedijatar obavezno za dvoipolgodišnje dijete pita koje jezike priča, zna li plivati i pohađa li neku vannastavnu aktivnost. Kod nas od djeteta od dvije i pol godine ne očekuješ da zna ispravno ni materinji jezik, a za plivanje nikad nisam čula da ijedan liječnik pita, pa čak ni oni u Dalmaciji čija djeca odrastaju na moru, baš poput ovih.

Veliki je fokus na broj jezika koje dijete priča. Ako su roditelji iste nacionalnosti, onda obično dijete ima samo jedan materinji jezik pa ovdje uči dodatna makar dva, engleski i kineski, koji im u stalnoj interakciji i toliko provedenog vremena izvan doma na različitim aktivnostima sa svim ljudima, bude bliži nego materinji koji priča samo s roditeljima u tih par sati dnevno doma. Ako su roditelji različite nacionalnosti i pričaju različitim jezicima, svaki od njih nastoji pričati svoj jezik s djetetom, a općenito u kući pričati engleski. Tako dijete od starta uči četiri jezika i nevjerojatne su transformacije kod tih malenih bića koje im dolaze toliko prirodno. Ako ćemo biti u društvu s prijateljima, naš prijatelj Talijan će se obratiti sinu na talijanskom i dijete će mu odgovoriti na istom tom jeziku, za minutu će se obratiti mami na portugalskom i u sljedećoj minuti će na engleskom pričati s mojim sinom da bi za minutu obojica pjevali kineske pjesme! Dijete o kojem pričam ima četiri godine.

Ono što je nevjerojatno je, da svaka nacija ima nešto svoje što forsira. Kod Indijaca je to slovkanje iliti spelovanje. Oni svoju djecu od najranijih dana uče slovkanju. Naš prvi susret s tim je bio kad je dječačić došao u park, vidio Nou i pitao ga može li se igrati s njim. Predstavio se i odmah počeo slovkati svoje ime. Očekivao je pohvalu jer je u njegovoj kulturi to poprilično bitno. Ispričali smo to svojim prijateljima Indijcima koji su nam isto potvrdili. Koliko je bitno, govori činjenica da oni imaju natjecanja u slovkanju i jako je bitno ostvariti dobar rezultat, jer na natjecanje te svatko dolazi pratiti, susjedi, rodbina, baš svi. Akademski uspjeh je jako bitan i u indijskoj kulturi i jako se ponose svojim akademskim postignućima, još od ranih školskih dana. Moja indijska prijateljica mi je jutros za doručkom pokazivala odlične ocjene svoje nećakinje koja sve rezultate ima preko 95%. Naravno, tako su ovdje u školama popularna upravo ona djeca koja ostvaruju odlične rezultate, za razliku od naših škola gdje su najpopularnija mjesta rezervirana upravo za one s lošim ocjenama koji prednjače u broju neopravdanih sati. Ako kod nas djeca vrše bullying na nekoga, to je zbog uspješnosti, štreberstva, dobrih ocjena i slično. Ovdje je suprotno. Suprugov kolega ima problema jer mu je kćer žrtva vršnjačkog bullyinga zato što ima dobre ocjene. Ne odlične, ima samo dobre, a dobro u Aziji nije dovoljno. Kad smo im ispričali za naš opušten način gledanja na djetinjstvo, bilo im je jako strano, ali nije im bilo toliko čudno. Djelovalo im je prisno i bilo je simpatično. Kad smo im ispričali za poredak koji se odvija poslije u našoj državi i da se često to obrazovanje ne isplati, pa da zapravo financijski često prolaze upravo oni koji nemaju određeno obrazovanje, mogli smo im kupiti vilice s poda. Ostali su vidno šokirani jer u njihovim kulturama sve je fair play. Koliko se trudiš, toliko ćeš imati.

Zato se trude od najranijih dana i na taj način motiviraju djecu. Ako budu učili, radit će u dobrim tvrtkama ili će ih posjedovati, radit će u moćnim vladinim tvrtkama ili organizacijama i moći će im doprinijeti svojim stečenim znanjima. Ako uče bit će uspješni poput lokalnih ili državnih biznismena, bit će snažni i moćni poput političara. Sve ono što su nekad možda učili naše pretke, sve ono što mi trenutno ne možemo vidjeti u Lijepoj našoj, pa ostajemo uskraćeni za ogroman nalet motivacije koji bi bio vjetar u leđa.

Dotad, makar imamo  djetinjstvo, jedino razdoblje iskonske sreće i bezbrižnosti koje se nikad neće ponoviti, pa zašto ga oduzimati kad će život poslije svakako natovariti dovoljno, nekad i previše, što željenih, što prinudno stečenih znanja. Učit će, imat će vremena za sve, Bože daj im zdravlja. Baš kao i kod istine, ljepota je uvijek negdje u sredini. Tamo negdje na pola puta između Azije i Balkana.

brak na četiri strane svijeta – SUPERMAME

Objava azijski vs. balkanski odgoj djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nekako se današnje vrijeme dijeli na natjecanje u krajnostima. Kad je u majčinstvu riječ, na one koje su bogom dane supermame. One savršene. Koje u parkiću nose igračaka dovoljno za cijeli kvart, koje uvijek uza se imaju pripremljenu opremu za pijesak (znatiželje samo, jel’ uvijek to nosite na kolicima ili što? U mom slučaju, kad to ponesem mali neće ni blizu parka s pješčanikom kao da ga svi vrazi otamo tjeraju. A kad ne ponesem, to je jedino mjesto na koje hoće ići i onda sam ja jedina čije dijete dođe bez kante i glupih grabljica dok izgledam jednako jadno dok mu skidam poklopce od bočice da ima i on u što umetati, a rukama glumi bager i usput pjeva Excavator song, jer eto, njemu ipak ne treba oprema. On je sam oprema.)

Gledaju me one tako s klupe dok moj potomak izuva cipelice čim vidi pijesak i bos uskače u njega, a pijeska ima baš svugdje, od kose do ušiju. Ja gledam i smijem se, fotografiram ga za uspomenu. One sjede na klupici, savršeno čiste kose (ni to nisam sigurna kako im uspijeva baš svaki, ali svaki dan) dok nude svoju savršeno ispeglanu djecu (stvarno peglate dječje stvari? Stvarno?? Ja jedva stižem oprati i složiti tu količinu odjeće koje moje dijete isprlja na dnevnoj bazi, a zadnji put sam mu ispeglala opravu za krštenje. Iako, tek sad mi se čini da odgovor na ovo pitanje pronalazim u par redaka iznad jer njihova djeca ne glume Peppu Pig u lokvama i pješčanicima), kojekakvim brižno pripremljenim domaćim specijalitetima koji slasno izviruju iz njihovih Tupperware posuda. I sva ta ispeglana djeca s guštom jedu hranu koju ni mame vjerojatno nisu ni čule ni vidjele dok se nisu učlanile u poznate Facebook grupe koje ne gledaju milo članove koji ne znaju značenje skraćenice EMU i koji ne konzumiraju avokado za doručak i misle da je smrtni grijeh dati djetetu gotovu kašicu, dok na komentar „Pa i nas su tako odgajali i ništa nam nije bilo“ svake sekunde jedna od članica tamo negdje u svom savršenom stepfordskom svijetu dobije infarkt.

S druge strane su mame koje nastoje glumiti frajerice. Ne pričam o onoj skupini koja nema previše majčinskog instinkta i neke stvari im nisu prirodno urođene kao što društvo pretpostavlja da bi trebalo biti, već o ovima koje pripadaju skupini prirodno urođenih koje žarko žele biti mame frajerice, što god to one mislile da jeste. I automatski te vrate u školske dane i podsjete na sve one koje su noćima učile, ali kad ih pitaš ništa ne znaju i ništa nisu učile, pa eto, uvijek dobiju petice.

Tako i ove. Kad ih pitaš, ništa nisu puno proučavale o dohrani, ali opet kroz razgovor shvatiš da su ipak pročitale nekog vraga i da su se interesirale iako im je prvi odgovor što daju jesti svojoj djeci, spreman automatizirani ponosni odgovor gotove kašice i smješkaju se kako su nemajke. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv gotovih kašica i majka sam djeteta koje je također i njih jelo, isto kao i većina djece vjerojatno, što definitivno ne smatram nikakvim nemajčinstvom. No budimo realni, svaka od nas je većinom kuhala svojoj djeci i kad je to moguće i u normalnim okolnostima, prije davala kuhani obrok svojoj djeci barem kad su doma, a gotove pripravke mudro čuvale za park i aktivnosti izvan doma olakšavajući si život; ali prosječna mama će to predstaviti tako, a neće se hvaliti jedino time glumeći mamu frajericu. Neke mame se jednostavno vole dičiti heštagom #nemajka, ne razmišljajući o negativnim konotacijama koje to vuče. Isto kao što one prve vole biti žene majke kraljice.

Previše puta sam proklinjala Rozgu zbog standarda kojeg je nametnula mnogim natjecateljski nastrojenim ženama koje nastoje biti baš to. I jednostavno, u svemu tome se izgubila sredina. Bare se pita gdje je nestao čovjek, a ja se pitam gdje je nestala prosječna mater?

Ona koja kuha svom djetetu i sretna je što dijete jede zdravo, ali ne pravi kvantnu fiziku od toga i ne pripravlja petnaest vrsta jela dnevno za malo dijete. Koja ne pravi problem oko toga što će dijete u parku jesti gotovu kašicu, što će jesti pecivo, sladoled ili bilo što drugo što će realno, svakako poslije jesti. Da, moje dijete već zna reći Happy Meal i veseli mu se (gotovo) jednako kao mama kad uđe u dizajnerski dućan, ali ne pravim problem oko toga jer se trudim da svaki dan jede normalno i uravnoteženo.

Gdje je nestala mama koja se ne srami reći da je zabrinuta hoće li dijete moći spavati bez nje bez da ju prozovu papučarom i posesivnom? Ona koja iz gušta popije gin tonic i u dječjem parkiću jer joj se eto pije, a ne zato da bi glumila nemajku? Ona koja misli da djetetu baš ništa neće biti od smokija pojedenog s poda vlastite kuće, koja mu ga otpuhne i kaže „izvoli“, a to ne predstavi kao pothvat vrijedan divljenja?

U svijetu nejednakosti, minusa i plusa (jel to isto Rozga?!) , frajerica i ženo majko kraljica, biram biti ja. Mama šmokljo. Ona čije dijete jede avokado, kvinoju, čokoladu, nuggetse i pije „sljamkicu sokić“. Ona čije je dijete uvijek najprljavije u parku jer je uvijek boso i ne pravim problem da leži po podu i u prašini. Ima vode. Ona koja se ne brine zbog mravi, ali strepi od krpelja i osa. Ona koja nikad neće djetetu reći da je malo i da se ne može negdje popeti, već će mu dati da proba baš sve uz potrebne mjere opreza. Ona koja ima pravu malu kućnu ljekarnu i u svako doba dana i noći zna militraže i doze svih lijekova, od onih za snižavanje temperature do adrenalina i nije je sramota to priznati. Ona koja vjeruje da se ne treba baš svega čuvati i da su neke nečistoće potrebne da imunitet ojača. Ona koja muti svako jutro svježe voće s medom i D vitaminom za taj isti imunitet i spava s ravensarom. Ona koja jedina pušta djetetu vani da dira vodu i da se smoči. Ona čije dijete zna da se prvo izuvaju cipele u kući pa potom idu prati ruke. Ona čije dijete liže lizalicu, ali zna da ne smije hodati s njom. Ona čije dijete gleda crtiće, ali kontrolira mu sadržaj birajući one edukativne. Ona čije dijete ulazi u prostoriju govoreći „Dobar dan“ i izlazi iz trgovine govoreći „Hvala đenja“. Ona koja napamet zna svaki postupak i fazu prokletog laringitisa, ali strepi i ne spava svaki put kao da je prvi i nije ju sram to priznati. Ona koja čita knjige o odgoju i dječjoj psihologiji jer vjeruje da uvijek ima mjesta napretku i za rad prvenstveno na sebi, a ne kako bi dijete odgajala po knjizi.

„Moj predivni Noa“ – govorim mu svaki put kad mi trči u susret dok sam već u polučučnju, rukama raširenim da zagrlim svijet. Svoj svijet koji mi najčešće bosonog trči s osmijehom na usnama. Tako i taj put u parku kojeg samo malena ograda dijeli od terase kafića u kojem često sijedi stariji bračni par.

„Znate gospođo, supruga i ja vas često komentiramo“ , govori mi kroz smiješak taj gospodin.

„Mene, zašto?“ – ostajem u nevjerici.

„Zato što često sjedimo ovdje i htjeli ili ne, vidimo roditelje. I jedino vi uvijek imate strpljenja za svoje dijete, ne sputavate ga i baš uvijek mu to govorite kad vam prilazi pa nam je zapelo za oko“.“

„To mi je bilo predivno za čuti, prepričala sam to svojoj djeci za ručkom. Ostavit ćete predivne uspomene na djetinjstvo svom sinu, svaka vam čast“, nastavlja njegova gospođa ostavljajući me bez teksta.

Platili su i otišli, a toliki osjećaj ponosa i sreće me preplavio da su mi se oči napunile suzama. Kad je Noa to vidio, baš kao i svaki put, zagrlio me i pomazio uz riječi „It’s OK, don’t worry“. Nije se rodio s tim. Tako ja pristupam njemu svaki put kad mu je nešto i to mu je postala prirodna reakcija na takvo ponašanje. Tek tada sam zaplakala i vidjela da ipak nešto dobro radim. Odgajam dobrog čovjeka.

Par dana nakon toga mi dolazi nećak od četiri godine i kaže da mi mora reći nešto što mu je baka, ne moja mama već njegova druga baka, rekla o meni.

Sjela sam pored njega i on kaže „Moja baka je rekla da misli da si ti najbolja mama na svijetu“. I ponovno su mi se oči napunile suzama i shvatila sam da nisam ja ni žena, ni majka ni kraljica. Nisam bome ni nemajka. Samo prosječna mama šmokljo koja jednu stvar tako dobro i iznadprosječno radi. Voli svoje dijete. Baš kao i svaka prosječna mama.

Objava gdje je nestala prosječna mama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Danas je toliko stavljen naglasak na odgoj djece, naročito na majčinstvo, da se pojavilo toliko teorija o nečemu što mnogima izgleda i odvija se toliko lako, dok drugi trebaju sve priručnike ovog svijeta kako bi shvatili osnovne potrebe vlastitog djeteta. I dok smo svi okupirani boljkama današnjice kojima nas bombardiraju, famoznim screen tajmom, Montessori aktivnostima zahvaljujući kojima se natječemo čije dijete je ranije počelo spremati suđe i igračke, do onih motoričkih pa ljubomorno gledamo kako se to Lovro, koji je mlađi dva mjeseca od našeg savršenog mini primjerka, tako vješto služi žlicom i vilicom dok naše sunce na majici ili po stolu ostavi više jogurta nego u ustima pri pokušaju samostalnog hranjenja?! Ponosni smo kako raznovrsnu hranu naše dijete jede. Dičimo se jelovnikom sastavljenim od namirnica koje smo i sami upoznali prije svega nekolicinu godina, abecedom koju zna i prije nego li zna pričati kako spada, pjesmicama i brojanjem.

Dječji uspjesi su odavno postali predmet nadmetanja savršenih, savršenijih i najsavršenijih majki.

Što ako i nismo tako savršene? Jesmo li svojoj djeci uspjeli pružiti išta drugo osim napamet naučene abecede koju, ako ih prekineš vrlo vjerojatno ne znaju nastaviti ili savršeno uvježbane pjesmice? Što smo im uspjeli ostaviti u naslijeđe osim takvog stečenog znanja? Kakav svijet im ostavljamo i kakve ih ostavljamo svijetu?  Postoje li neke vještine ipak važnije od onih stanovite Marie Montessori koje smo možda propustili dati djeci?

Ja sam isto majka koja se trudi. Dosta čitam jer vjerujem da puno toga mogu naučiti od ljudi kojima je proučavanje dječjeg ponašanja profesija. Inače se više oslanjam na struku, manje na Facebook i ine grupe satkane od savršenih mama koje u svakom trenutku imaju savršen odgovor i rješenje za baš sve moje probleme. Najčešće u vidu nekog sastojka kojeg nakon toga moram guglati jer u mojoj domeni dosad nije bio poznat. Puno toga ne radim najbolje, ali se trudim jer to je ono što najbolje znam. Često radim DIY projekte jer želim poticati kreativnost i strpljenje kod svog djeteta. Ne igram se s njim po cijele dane jer želim da bude samostalan i da mu ne budem cirkuski klaun koji će mu smišljati lijekove protiv dosade. Tjeram ga da sam osmisli svoju zabavu. Tjeram ga da se sam penje, odijeva, pere zube i sve one ostale stvari koje roditelji inače ne dopuštaju djeci jer će oni napraviti brže ili bolje.  Nastojim biti najbolja verzija sebe toliko da često u svojim nastojanjima iznenadim čak i samu sebe, ali ne uspijevam uvijek. I da, upalim mu crtić, ali također nastojim da to bude neki edukativni jer je i meni naravno draže da pjeva abecedu nego narodnjak kad eto već nešto gleda. Mutim i ja zdrave sokove svako jutro jednim okom dok još napola spavam, ravensara je neizostavni dodatak spavaće sobe, a avokado je nezaobilazna namirnica na jelovniku, no je li to sve što ću ponuditi svom djetetu?!

Osim zdravlja koje unosi putem hrane i maminih brižno pripremljenih sokića, nastojim mu ugraditi psihičko zdravlje i stabilnost. No, teško je prenijeti djetetu nešto što nemate uvijek, zar ne? Sve suprotno od toga bilo bi u potpunosti fejk. Meni je osobno to puno važnije od nekih stvari na koje se trenutno više stavlja fokus. Iskreno, bitnije mi je, primjerice, da ima naviku zahvaliti samoinicijativno kad mu netko nešto da, i da uvijek pozdravi ljude kad negdje dođe bez da mu to moram napominjati, nego hoće li taj dan pogledati crtić više. Važnije mi je kakva će osoba ispasti nego hoće li taj dan pojesti povrća točno u gramažu kakvu je naveo priručnik i poigrati se s točno dvije razvojne igre s kojima nas okružuju kao must-have u svijetu ispravnog majčinstva.

Ne možete govoriti djetetu kako je bolje čitati knjigu nego gledati televiziju, ako vas nikad nije vidjelo s istom, a svaki dan vas gleda kako hipnotizirano upijate omiljene serije. Ne možemo djeci govoriti o sreći ako je ne posjedujemo. Djeca osjete, znate da imaju one male senzore za laži. Savršeno precizne, sposobne nanjušiti trag bolje od vješto istreniranih policijskih pasa. Džaba sva motorika i famozna Montessori gospoja ako nismo djeci dali do znanja da su jednako vrijedna kao onaj Lovro čiji jogurt zapravo završi u ustima. Završit će i njegov, samo nek’ se nastavi truditi. Mi smo tu da cijenimo njegov trud. Jesmo li dovoljno objasnili to svojoj djeci?

nose li naša djeca terete naših očekivanja?!

Jesmo sigurni da smo dovoljno dali do znanja svojoj djeci da su savršeno voljena, nesavršena takva kakva jesu? Svi govorimo da je bitno prvenstveno biti dobar čovjek, ali što zapravo činimo po tom pitanju? Ne možemo očekivati da djeca čine dobra djela ako nisu vidjeli nas kako ih činimo. Djeca se odgajaju primjerom, ne riječima. Kako će imati suosjećanja za druge ako nisu vidjeli nas da pružamo ruku onome u nevolji? Kako će učiti o nesebičnosti ako nisu vidjeli nas kako dajemo posljednje od sebe nekom puno potrebnijem nego nama? Kako će im, gore spomenuto, biti prirodna reakcija zahvaliti se, ako tu riječ ne čuju svakodnevno i ako im se ne govori? Kako će učiti o strpljivosti i kompromisu ako to isto ne živi u svojoj kući svaki dan? Odnosi među roditeljima nisu uvijek idealni. Zapravo, najčešće su daleko od istog i vrlo vjerojatno nemaju previše poveznica sa savršenim Insta okvirićima, ali isti ne moraju biti prepreka da budemo najbolja verzija sebe kao roditelja. Možda ne funkcioniramo kao partneri, ali moramo odlično funkcionirati kao roditelji; zajedno ili odvojeno. Dosljednost je jedna od važnijih stvari koje nam sve knjige o roditeljstvu nameću. Trebate biti dosljedni ako ste rekli NE  i držati se toga kako mali teroristi ne bi situaciju iskorištavali protiv vas. Što ako dosljednost znači i da trebate biti dosljedni prema samim sebi i u odnosu prema sebi, ne samo prema djetetu? Ne možete vikanjem govoriti djeci da nije u redu vikati i da je to zabranjeno. Zašto bi bilo zabranjeno njemu, a vama ne? To je ništa drugo nego govoriti jedno, raditi drugo. Upravo ono što mrzimo u svakom drugom odnosu. Poludjeli bismo na takav odnos s drugom odraslom osobom.

Ako lupite dijete po ruci (pričamo o pec-pec, ne o zlostavljanju), za par dana takvog opetovanog ponašanja, ono će usvojiti taj obrazac kad nešto nije dobro i nerijetko će se dogoditi da će lupiti vas kad smatra da niste dobri ili da mu u nečemu niste udovoljili. Kako da mu tada objasnite da nije dobro udarati?! I zašto ne bi bilo dozvoljeno i dobro udarati vas, a njega jeste?! To je nešto što često raspravljam sa starijim generacijama kojima je današnji model odgoja često apstraktan i nevjerojatan jer „u naše vrijeme nije bilo tako i evo opet smo dobri ispali“: Rečenica je to koje se vjerojatno grozimo i ne znam za vas, mene najčešće podsjeti da imam nekog nezavršenog posla u drugoj prostoriji ili najčešće, kući.

Zašto mislite da će dijete prihvaćati druge ljude, različitosti i imati otvorene svjetonazore ako od vas ne vidi da su svi jednako vrijedni? Pridajete li tome pozornosti onoliko koliko brinete je li ta brokula uistinu organska ili ne?

brinete li se što ste unijeli u svoje dijete osim hrane?

Ne znam za vas, ali ja da. Noćima razmišljam što mu to pokazujem svojim primjerom, jesam li mu dobar uzor. Razmišljam i zamišljam što bi rekao o svojoj mami u ove dvije godine svog postojanja, kojom ocjenom bi me ocijenio? Na čemu bi bio zahvalan da sam mu prenijela? Razmišljate li ikad kao ja dok on tako nevino diše pored vas, jeste li mu dobar primjer? Možete li bolje i uči li dijete doista od vas o ljubavi, kompromisu, rješavanju problema, nesebičnosti i svemu ostalom što biste željeli da jednog dana ima? Te karakteristike ne padaju s neba. „Što ste pružili kad toliko očekujete?“, pročitala sam to jednom sasvim slučajno i proganja me svaki dan mog roditeljstva kad očekujem puno od svog djeteta. Samo me vrati u realnost da se zapitam jesam li mu dovoljno pružila da toliko očekujem? Mislim da bi svijet i odraslih inače bio bolji i pravednije bi podijelio odnose prema drugima da ima tu jednostavnu rečenicu u glavi.

Ne znam kakav svijet ti ostavljam, ali znam kakav maleni svijet ću ti nastojati ugraditi. Onaj pun ljubavi, prvenstveno.

Naučit ćeš ispravno prinijeti žlicu, prije ili poslije. Možda ne savršeno kao Lovro, ali meni si baš presladak tako umrljan jogurtom. Jednom su me pitali kako bih reagirala da saznam da mi je dijete gay. Na njihovo zaprepaštenje rekla sam im da ću baš sve u životu prihvatiti i biti sretna radi tvoje sreće, dokle god drugom ne činiš loše. Oni u svojim ograničenim pogledima ne mogu vidjeti moju neograničenu ljubav za tebe i ruke veće od planete Zemlje koje će te uvijek raširene dočekati. Ne znam kakav svijet ti ostavljam, ali znam da ti ja nikad neću biti smetnja tom svijetu. Da ti nikad neću govoriti koga da voliš, kako, kad, na koji način i gdje. To ne rade ljudi koji vole, već oni koji nastoje proživjeti svoje, najčešće neiživljene i isfrustrirane želje kroz druge. Ja ću biti tu da te usmjeravam ako vidim da si krenuo krivo, a ne da te vodim po svojim unaprijed isplaniranim „pravim“ putevima. Možda moje i tvoje pravo nije isto. I ne treba biti, dokle god te čini sretnim, ja sam svojim putevima već prošla. Na tebi je da pronađeš svoje.

Često me pitaju zašto se toliko trudim oko mnogih stvari kojih se svakako nećeš sjećati. Ti možda nećeš, ali ja hoću. A tebi će ostati navika koja će ti jednom postati sjećanje i koju ćeš možda prenositi nekim budućim generacijama. Ti nisi svjestan još što znači „Anđele čuvaru mili“ svaku večer kojeg molimo u krevetu prije nego zaspiš, ali jesam ja. Jednako kao što sam svjesna koji vam je sad to kontrast s ovim gayevima gore, ali to sam ja, jedno ne isključuje drugo.

Sve uvijek, oduvijek i zauvijek polazi iz kuće. Dobro i loše. Mi možda i nismo najidealnija obitelj i puno toga se ne uklapa u savršene Insta okvire, ali nema veze. Dokle god ćeš u ovoj kući unijeti u sebe nešto važnije od organske brokule i ponijeti u svijet, za tebe smo idealni. Idealniji i od Lovre koji i dalje savršeno prinosi svoj obrani, pasterizirani i posebni jogurt iz neke fensi mljekare.

Ne ostavljam ti savršeni svijet, ali ostavljam savršenog tebe ovom nesavršenom svijetu.

Objava ne mogu ti ostaviti savršeni svijet pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Corona ili poznatiji kao Wuhan virus, stigao je s kineske mokre tržnice na kojoj se osim mrtvih životinja, prodaju i one žive koje prodavači na licu mjesta ubijaju pred očima kupaca kako bi se uvjerili u njihovu svježinu. Upravo zbog krvi koja prši okolo po gomili koja u navedenom činu ne vidi baš ništa sporno, tržnice se i nazivaju mokre. Za svijet je prihvaćeno mjesto nastanka beštije koja se nekontroliranom brzinom razmnožava po svijetu, dok je za nekolicinu teoretičara zavjere ili pak realističara, mjesto nastanka upravo u nekom od kineskih laboratorija. Bilo kako bilo, virus sličan gripi koji uzrokuje puno ozbiljnije respiratorne probleme je nažalost, stigao i u Singapur te smo na današnji dan, drugi dan veljače, treća zemlja u svijetu s najviše oboljelih. Ispred nas su samo Tajland s jednim, i Japan s dva oboljela više. S obzirom da se stanje mijenja iz sata u sat, ne jamčimo da ćemo do kraja dana držati brončanu medalju na ovom nezavidnom postolju.

U Kini se situacija počela zahuktavati još prije mjesec dana što ostatak svijeta nije niti znao, dok je u Singapuru sve krenulo prije tjedan dana Vladinim priopćenjem da se čini kako je netko zaražen iz Wuhana stigao i donio virus o kojem se tada nije puno znalo. Grad je bio snažno pogođen epidemijom SARS-a 2003.-e godine za koju nije bio pripremljen, stoga je efikasna i proaktivna singapurska Vlada uložila sve napore da bi sljedeći virus dočekala spremna sa što manje žrtava. Oboljeli je odmah po oboljenju zaprimljen u bolnicu i stavljen u karantenu, u posebno dizajnirane prostorije s filterima koji pročišćavaju zrak i ubijaju 99,99% virusa iz istog, propuštaju zrak izvana, ali ne i iznutra; posebnim sustavom ventilacije i medicinski naprednim uređajima koji su u stanju u najbržem roku pružiti svu potrebnu skrb. Sutradan je već objavljeno kako se oboljeli nalazi u stabilnom stanju dok nastoje identificirati i locirati sve one s kojima je zaraženi bio u kontaktu. Hotelska soba u kojoj je odsjeo smjesta je bila zapečaćena i dezinficirana, a osoblje koje ga je usluživalo je također iz mjera predostrožnosti stavljeno u izolaciju. I uistinu, krenulo se s lociranjem potencijalnih žrtava dok su nove samo pristizale.

Bila je srijeda, 22. siječnja, prvi dani spoznaje virusa izvan Kine i još nitko nije bio svjestan ozbiljnosti situacije, no sve je još uvijek bilo pod kontrolom. U tim nesigurnim trenutcima samo je jedno bilo sigurno: stiže vikend kineske Nove Godine, najvećeg kineskog blagdana i označavanja proljetnog festivala koji se slavi šesnaest dana kojeg označava jedna u ovom trenutku, najnepovoljnija činjenica, a to je da tad Kinezi putuju svojim obiteljima diljem svijeta čineći tako najveću prirodnu migraciju na svijetu. Očekivalo se kako će deseci milijuna Kineza taj vikend putovati i na taj način prenijeti zarazu i u najudaljenija mjesta svijeta. Show je tek mogao početi, ali stanje još uvijek nije bilo zabrinjavajuće, granice su još uvijek bile otvorene. Četvrtak je započeo normalnim aktivnostima, ljudi su odlazili na posao i družili se, djeca su pohađala vrtiće i škole, ljudi su se pripremali za sutrašnji doček Nove Godine koji tradicionalno nosi prometni i ini kaos u grad. Ovdašnje zračne luke već su bile prepravljene ljudima koji su stalno pristizali kako bi dočekali Novu sa svojim bližnjima, time povećavajući rizik od novih zaraženih. Još uvijek nije bilo panike, mjere opreza u zračnim lukama su povećane tako što je osoblje svim putnicima mjerilo temperaturu, te onima s povišenom tjelesnom temperaturom su odbijali ulazak u državu, zadržavajući ih u karanteni. Nitko još nije shvaćao ozbiljnost situacije dok nisu najavili zatvaranje svih veza s gradom Wuhan, epicentrom epidemije koja je odnosila sve više života. Do petka broj slučajeva u Kini se toliko povećavao da je Peking naredio zabranu okupljanja prilikom dočeka i odgodio organiziranu proslavu. Vikend donosi nove slučajeve u okolici. Osim Singapura, već i Australija te Malezija također prijavljuju prve slučajeve dok Kina prijavljuje novih petnaest smrtnih slučaja. Osim toga, vikend prolazi poprilično mirno, osim za Hong Kong koji je podigao svoje sigurnosne mjere na razinu opasnosti i zatvara sve škole do 17. veljače.

Ponedjeljak, 26. siječnja donosi novi tjedan u kojem ostali gradovi u Kini počinju zabilježavati smrtne slučajeve, Singapur i okolica broje nove oboljele. U gradu još ne vlada panika, ali ljudi sve više kupuju maske, dezinficijense i izbjegavaju izlaske u grad. Naši susjedi odlaze u centar i šalju nam snimke praznih ulica apokaliptičnog izgleda, sablasno tihih koje su do jučer vrvjele životom jednog od najuzbudljivijih gradova svijeta.

Sutra je utorak, većina ljudi se vraća na posao s nadom o povratku u normalan svakodnevni život, no činjenica kako se veliki broj također vraća i iz sve zaraženije Kine, ledi krv u žilama. Vlada donosi odluku da svi koji se vraćaju iz Kine bez obzira imaju li simptome ili ne, s obzirom kako je u međuvremenu ustanovljeno da su ljudi prijenosnici bolesti i dok nemaju nikakve simptome; moraju ostati u kućnoj karanteni dva tjedna koliko traje inkubacija. Nova uredba se odnosi na sve zaposlenike u svim službama, djecu, učenike, studente. Također, istu obavijest smo dobili i iz Noinog vrtića. Vlada moli građane da odgode sve letove u Kinu koji nisu nužni, zatvoreni su svi letovi prema provinciji Hubei. Također, zatvara se dio studentskog kampusa i prenamjenjuje se za karantenu jer se očekuje sve veći broj žrtva, povećavajući strah kod građana koji počinju sumanuto kupovati kirurške maske za lice i ostalu opremu za zaštitu od virusa. Odjednom je zavladala nestašica maski, sve su rasprodane u cijeloj državi, a dobavljači se obvezuju nabaviti sve više maski za zabrinute građane. Dok se u Singapuru većina ljudi priprema za sutrašnji radni dan nevoljko jer kod svih vlada ogromno nepovjerenje u ljude koji, ili ne želeći priznati da su bolesni ili ne prihvaćajući bolest, nastavljaju normalnim životom i čak odlascima u grad ne razmišljajući o potencijalnim opasnostima. Pojavila se vijest kako je zaražena turistkinja došla u Singapur i prije nego je otišla u bolnicu, obišla je glavne turističke atrakcije, kupovala je na nezaobilaznoj shopping ulici, jela u poznatim restoranima. Kad je došla do bolnice, već je teško bilo upratiti broj ljudi koje je potencijalno zarazila.

„Što ćemo s djecom, hoćemo li ih slati sutra u vrtić?“ – pojavilo se pitanje u mojoj Whatsapp grupi prijateljica i susjeda, svih jednako zabrinutih za svoju dječicu jer svačije povjerenje je odjednom postalo poljuljano.

Dok smo mi vijećale hoćemo li slati djecu ili ne, jedno se znalo: većina muževa se sutra mora vratiti na posao za razliku od Kine, kojoj su već donijeli odredbu da se radi od doma nakon praznika. U turboradoholičarskoj singapurskoj kulturi tog nema, stoga je većina ljudi otišla na posao taj dan s maskama na rukama, a ja sam izričito molila muža da ne ide na pauze i da odmah pri dolasku kući pere odjeću i sve što je potencijalno kontaminirano. U međuvremenu smo dobili naputke da ne zaboravimo dezinficirati mjesta koja su potencijalni izvori zaraze koje su mnogi već dodirivali, poput gumba u liftu, ručke u supermarketu, vrata, mobitela i ostalih stvari koje nam nikad ne bi pale na pamet. Stižu vijesti o prvim umrlim i izvan Hubei provincije, a u Singapuru se javlja sve više oboljelih. Zbog brojnih dezinformacija koje kruže internetom i kako bi umirila građane, singapurska Vlada uvodi poseban broj mobitela na koji se možemo prijaviti kako bismo pravovremeno dobivali sve informacije i novosti o koronavirusu. Također, na stranicama Ministarstva zdravstva se stalno ažuriraju podaci, te sa svakim novooboljelim se sumira broj zaraženih i njihova kretanja. U ovoj nesigurnoj situaciji jedno je posve sigurno: Vlada čini sve kako bi umirila i država svoje građane pod kontrolom, tako u srijedu stiže obavijest kako je svima tko je bio ili prolazio kroz Hubei provinciju u prethodnih četrnaest dana, bez obzira na nacionalnost, zabranjen ulazak u Singapur; na opće oduševljenje građana koji su takve mjere priželjkivali već od same pojave virusa. Ikea i McDonalds zatvaraju pola svojih poslovnica u Kini, sve više aviokompanija otkazuje sve letove tamo do daljnjeg, a Singapur prvi put broji tri nova slučaja u jednom danu. Lagano se stvara panika među stanovništvom, ljudi sve manje šalju djecu u vrtiće koji su odlučili prekinuti sve vanjske aktivnosti i poslali su nam obavijesti kako djecu neće izvoditi vani do daljnjeg.

Ravnateljica Noinog vrtića je osobno zvala svako dijete za koje zna da ima rodbinu u Kini da provjeri jesu li im slučajno dolazili članovi obitelji u posjet za praznike koje nisu prijavili; neki čak kupuju zalihe hrane kako bi je imali u kući cijelo vrijeme ako se stanje pogorša. Maske su stigle i u roku pola sata su rasprodane svugdje, kako online tako i u trgovinama gdje je bilo moguće kupiti samo jedan paket po računu. Zbog potencijalne nestašice ne dopuštaju kupovinu više paketa za jednu obitelj. U četvrtak je Vlada poslala poseban zrakoplov po svojih devedeset i dvoje državljana u Wuhan koji su odmah stavljeni u izolaciju, a zbog sve većeg broja oboljelih, nestašice maski i najave Tajvana da više neće izvoziti maske; Vlada donosi odluku da će dijeliti po četiri maske svakom domaćinstvu koje mogu pokupiti u obližnjim prostorijama mjesnih odbora. Singapurska vojska je danonoćno pakirala maske kako bi osigurali sugrađanima dovoljnu količinu istih, a Vlada poziva ljude na racionalno trošenje istih kako se ne bi doveli u situaciju nestašice koja će tek onda dovesti do panike. Filipini i Indija potvrđuju svoje prve slučajeve, gužva na singapurskim ulicama je sve manja.

Noi je otkazana škola plivanja do proljeća. Vlada poziva na dvotjednu kućnu karantenu sve one koje su prethodno boravili u Kini, bez obzira na provinciju, ako imaju uvjeta za boravak kući, a uvjet je da imaju sobu i toalet koji se ne dijeli ni s kim; ako nemaju bit će premješteni u državne prostorije predviđene za navedene slučajeve. Samozaposlenim osobama, država plaća 100$ dan karantene, a onima zaposlenima u privatnim poduzećima, tih istih 100$ se uplaćuje na račun poslodavca kako bi oboljelom moglo isplatiti plaću. Vlada će slati ljude svaki dan koji će provjeravati pridržavaju li se navedene karantene, neki će provjeravati fizički, a neki telefonskim pozivima kako bi se stvarno pridržavali od neizlaženja i potencijalnog ugrožavanja ostalih. Tko ne želi ostati u karanteni bit će kažnjen s maximalno 10 000$ i kaznom zatvora do šest mjeseci.

Petak, 31. siječnja, Svjetska Zdravstvena Organizacija zbog koronavirusa proglašava globalno izvanredno stanje, a Singapur zatvara granice i zabranjuje ulaz u zemlju svima koji su u protekla dva tjedna posjetili Kinu, bez obzira na provinciju.

Nedjelja je, 2. veljače i brojimo osamnaest potvrđenih slučajeva koronavirusa, što nas čini trećom zemljom s najviše oboljelih nakon Kine, odmah nakon Japana i Tajlanda.

Vlada je u međuvremenu predstavila interaktivnu mapu grada gdje u svakom trenutku možemo vidjeti koji dijelovi grada su inficirani, odnosno gdje su oboljeli bili i rutu koju su posjetili. Život se odvija u normalnom, ali opreznom tonu. Ljudi nastoje živjeti normalno uz nenormalno puno pranja ruku i dezinficiranje svega s čim dođu u doticaj. Vlasti su čak najavile dezinfekciju aparata za kavu i slatkiša po gradu svakih dva sata! Ali, ono što je nevjerojatno je količina ljudske pozitive i vjere u vlasti i medicinske timove koji rade punom parom kako bi izliječili oboljele. Nevjerojatna je količina pozitivnih komentara i sloge na društvenim mrežama, upravo onoga što sam odavno prestala vidjeti u hrvatskom društvu punom osude, negativnosti. Ne sjećam se da je ikad itko u komentarima pozivao ljude da zajednički mole za liječnike i osoblje u bolnicama koji tako dobro paze na sugrađane, da im se zahvaljuju i mole da se čuvaju; da netko zahvaljuje Vladi na promptnom djelovanju i osjećaju sigurnosti unatoč nesigurnim vremenima.

Virus će proći, sve je prošlo, ali takav stav javnosti je nešto što će ostati među ovim ljudima koji će ponovno zajedničkim snagama pobijediti još jednu beštiju. Na kraju krajeva, i ova je made in China, znači neće potrajati dugo!

Objava svakodnevica s Wuhan virusom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Točno je sedam mjeseci otkako smo se preselili u Singapur. Da nismo nedavno slavili Božić, Novu godinu i Noin drugi rođendan ne bih ni shvatila koliko je vremena prošlo i da je zapravo zima, barem ona kalendarska jer se mi još uvijek kupamo svakodnevno i uživamo u ljetnim aktivnostima. Osim upita za Nou i njegove svakodnevne bisere, najčešća pitanja koje dobivam u porukama na društvenim mrežama je upravo o životu u Singapuru, pa je to sigurno odličan razlog za napisati tekst o istom. Ovo je samo prvi dio jer mnoge različitosti u stilovima života i puno novih običaja neće stati u jedan tekst, stoga dio ostavljam za sljedeći put.

jedan od najsigurnijih gradova na svijetu

Prva stvar koja me oduševila čim sam se doselila bila je sigurnost, što mi je visoko na listi prioriteta s obzirom da smo stigli s malim djetetom. Odmah iza Tokija, Singapur je drugi na ljestvici najsigurnijih gradova na svijetu. I uistinu, već brojni propisi i pravila koja trebate znati o ponašanju vam daju do znanja kako nema šale oko brojnih pitanja koja bi vam se podrazumijevala u nekoj drugoj zemlji. Na prvi pogled može izgledati zastrašujuće kad čujete kako za određene prijestupe još uvijek postoji kazna bičevanjem, primjerice, i kako postoji smrtna kazna koja se bez oklijevanja određuje. No kad dođete živjeti u jednu takvu zemlju s takvim sustavom, strah zamijeni sigurnost. Postane vam jasno da će sve biti u najboljem redu dok se pridržavate pravila koja su tu da štite upravo vas. Zbog straha od drakonskih kazni, stopa kriminala je uistinu minimalna. Bilo bi glupo reći da ga nema jer ne postoji valjda nijedna zemlja koja se time može pohvaliti, ali je stvarno jako niska. Toliko niska da ljudi bez problema ostavljaju kolica sa svim potrepštinama ispred restorana, shopping centara ili bilo gdje drugdje mimo njihovog vidokruga. Žene bez problema ostavljaju torbe s osobnim stvarima, novčanicima i mobitelima dok trče za djecom i igraju se često toliko daleko da su i zaboravile gdje su ostavile stvari.

Postoji jedno mjesto u blizini naše zgrade, savršeno za zdrav doručak gdje često odlazimo s Noom, baš kao i hrpa ostalih roditelja. Naručivanje se vrši unutra u lokalu, a svi većinom sjede vani upravo zbog brojnih dječjih sadržaja. Sjećam se anegdote kad smo se tek doselili, došli smo na još jedan doručak i ja sam otišla unutra naručiti. Stvari su ostale vani na stolu, a moj muž se igrao s Noom vani. Znala sam da će otići predaleko, tamo gdje se kafić ni ne vidi pa sam ih zamolila da ostanu u blizini kako bi mogli motriti na stvari s obzirom da se iznutra ne vidi naš stol apsolutno nikako. Narudžba se oduljila i ja sam provela neko vrijeme unutra s obzirom da je red sezao do ulaznih vrata, odakle sam škicnula da mojih dečkiju nema ni na vidiku. Kad sam slala mužu poruke da su sve stvari vani i da ih je neodgovorno ostavio, samo mi je jednostavno flegmatično odgovorio „U Singapuru smo, opusti se“ i nastavio se igrati sa sinom daleko od našeg kafića. I da, itekako je bio u pravu. Nikom nije ni palo na pamet na dirne naše ili ičije stvari. Dapače, da nam je nešto ostalo ljudi bi trčali ulicom dalje da nas sustignu i vrate nam. Ako nas pak ne bi stigli, sve bi nas čekalo u kafiću i nitko se ne bi obazirao oko toga. Svako jutro prolazim pored brojnih restorana koji se otvaraju tek oko deset sati, ali im svakodnevna dostava svježeg voća i povrća stigne rano ujutro, pa ju dostavljači bezbrižno ostave ispred vrata i nikom ne padne na pamet poslužiti se.

Također, svi najčešće naručuju namirnice za doma online. Sve se naručuje s kauča, od jaja, mesa, špeceraja, do namještaja. Nama je sve od navedenog stizalo i svaki put bi nas čekalo na kućnom pragu kad bismo nakon cijelog dana konačno došli kući. Jedan put je čak stajalo i nekoliko dana jer je moj muž bio na putu, a mi se još nismo bili doselili. Vrlo brzo smo se prilagodili novom načinu života tako da su i naše stvari rasute po svuda i uvijek ih nađemo netaknute. S ovim načinom života treba biti jako oprezan jer ovakav obrazac ponašanja definitivno trebamo zaboraviti kad dolazimo u Hrvatsku jer bismo u minuti mogli ostati bez svega. Trenutno smo jako bezbrižni za svoju pokretninu i to je jedna od prvih stvari koje ne možete ne primijetiti pri dolasku u ovaj grad.

kids friendly

Zatim, jedna od stvari koje me apsolutno oduševila je činjenica kako je ovo iznimno kids friendly grad. Svugdje i apsolutno svugdje su djeca dobrodošla zajedno sa svim svojim stanjima. Svi imaju razumijevanja za tantrume, nervoznu djecu, onu koja kakaju, povraćaju, jedu, bljucaju, uzimaju tuđe igračke i sve ostalo djeci svojstveno na što prva ja nisam uvijek blagonaklono gledala. Čak štoviše, shvatili smo da smo muž i ja najviše rezervirani i ukočeni od svih roditelja koje smo ovdje upoznali. Drugi sve shvaćaju i prihvaćaju s lakoćom i osmijehom. Nema sramote kao kod nas i osjećaja srama kad vaše dijete napravi nešto loše. Ali povrh toga, fascinantna je količina ohrabrenja i dobrodošlice djece apsolutno svugdje, od Vladinih institucija, trgovina, ordinacija, bolnica i slično. Gdje god dođete imat će pripremljene makar neke igračke za djecu. Nikad neću zaboraviti kad sam na početku svog života u Singapuru trebala ići napraviti naše osobne iskaznice. Agent koji je zadužen za naše rješavanje papira me nazvao i rekao da će doći po mene i da me vozi u Ministarstvo zaduženo za ta pitanja. Na moje iznenađenje zašto bismo išli autom do Ministarstva koje se nalazi ravno petsto metara od mog stana, inzistirao je govoreći da je to u opisu njegovog posla. Pristala sam ali sam mu lijepo objasnila da ću morati povesti dijete koje dotad još nije išlo u vrtić. Jedino što mi je na to rekao bilo je „Ne brinite, neće mu biti dosadno tamo“. Tek tada mi ništa nije postalo jasno. Ja sam se brinula hoće li biti nervozan i plakati te na taj način remetiti red i mir, a on se brinuo hoće li mom djetetu biti dosadno?! Tek kad smo stigli u Ministarstvo, postalo mi je jasno o čemu je čovjek govorio. Bila sam uvjerena da se nalazimo u nekoj igraonici. Dječje igračke, televizija koja konstantno prikazuje crtiće, soba za presvlačenje, kao i ona za dojenje. Aparat za pripravljanje dječje hrane kao i mikrovalna za podgrijavanje iste. Sve je tu. Pored svakog stola od službenika nalazi se i mali stol iz Ikee, zajedno s pripadajućim stolcima i plišanom ekipom koja je sjedila i bojala na slikovnicama koje su se mogle uzeti u svakom uredu. Nažalost, taj dio nisam mogla fotografirati jer je to izričito zabranjeno. Dok sam ja obavljala svu potrebnu papirologiju, dijete je slagalo puzzle i družilo se s ostalom djecom čiji roditelji su također obavljali svoj posao. Kad sam bila gotova, Uragan nije htio ići doma i na njegovo vidno negodovanje mojim prijedlogom, službenica mi je nonšalantno rekla „Ako se ne žurite nigdje, zašto ne uzmete kavu i ne predahnete, neka se dijete ostane igrati koliko god želi“.
Šta radiš? Ma ništa, evo dovela dijete malo u Ministarstvo nek’ se igra.

Za vikend smo otišli kupiti meso u mesnicu, a tamo nas je dočekalo dječje igralište kojeg bi se mogli posramiti brojni zagrebački parkovi, skupa s predivnim akvarijem u kojem djeca hrane ribe. Kupili smo meso, uzeli kavu također u mesnici i sjeli na klupu promatrati svoje dijete u opuštenoj igri. Šta radiš? Ma ništa, evo dovela dijete malo u mesnicu nek’ se igra.

Riječi koje nikad nisam mogla misliti da ću izgovoriti, još manje doživjeti tamo negdje na drugoj strani globusa. Tamo negdje gdje nisam točno ni znala gdje se nalazi ta točkica na tuđoj strani globusa koju ćemo uskoro zvati domom.

Život očito piše romane.

Da su pedijatri nevjerojatni prema djeci, ne treba ni napominjati, ali da bez problema na svoj pregled vodite dijete koje neće smetati baš nikome, to itekako treba napomenuti. Imala sam dogovoren sistematski godišnji pregled (barem jednom godišnje pregledavajte gornji i donji sprat, spašava živote!) i u vrijeme dok sam se naručivala sam mislila kako će moj muž moći biti s djetetom koje tada, također, još uvijek nije išlo u vrtić. Iako bih u nekoj drugoj zemlji i situaciji najvjerojatnije odgodila pregled za neki drugi dan kad je muž slobodan, u ovoj ne. Povela sam dijete sa sobom na ogromno čuđenje liječnika i sestara zašto se ispričavam. Dok smo čekali moj red, jedna sestra mu je donijela mini bojanku i dala bojicu da boja, a kad smo ušli u ordinaciju za pregled liječnik mu je nakon pozdravljanja i glupiranja s njim, oslobodio dio svog stola i posjeo za svoj stolac objašnjavajući mu da je on sad glavni, dok će se striček malo podružiti s mamom. Za sekundu je inače ozbiljan liječnički stol bio pun Uraganovih autića, bojanki i bojica dok je sestra pazila na njega. Za kraj, dok sam plaćala račun izašao je liječnik da ga dodatno pozdravi, a sestra je otišla po poklon za njega u vidu malenog auta. Ne trebam ni govoriti da kad idemo s njim na inhalacije u jeku laringitičnih napada, uz crtiće koje mu puštaju da bude miran za vrijeme inhalacije, svaki put može izabrati iz mora stickera razvrstanih po temama koje će ponijeti doma, koji okus lizalice želi i naravno, kakav balon će ponijeti sa sobom kako bi mu mučni odlasci liječniku bili što manje stresni i da ne bi svaki sljedeći put plakao pri samom pogledu na tu mrsku ordinaciju.

Svaki, ali baš svaki put kad bih pomislila da je nešto problem, ispostavilo bi se da je problem postojao samo u mojoj glavi i mojim očekivanjima. Svi su uvijek bili toliko opušteni glede svega, samo sam se ja brinula oko svake sitnice, iako mislim da je dobar dio tog davno ukomponiran u naš balkanski način života gdje smo poput pijavica vezani za svoju djecu, želeći im jednog dana pružiti slobodu ali po mogućnosti da ta sloboda bude blizu nas, kat iznad nas ii u istom kvartu. Toliko smo programirani da se brinemo za svaku njihovu glupost nastojeći ih zaštititi od svakog pada i udarca, često im podrezujući krila ne shvaćajući da su krila stvorena za let, ne za glancanje u savršenim uvjetima.

Imam osjećaj kao da smo mi Balkanci začahureni u svoj svijet strahova i strepnji, da u tom strahu zaboravljamo živjeti i puštamo da život prolazi pored nas, dok ga netko drugi stvarno živi.

Primjerice, kod nas će se rijetki usuditi na često mijenjanje adresa u strahu od promjene. Znate li nekoga u Hrvatskoj tko je u posljednjih deset godina promijenio nekoliko gradova samo unutar malene Lijepe Naše? Ja osobno ne znam. Znam one koji su se jednom preselili i to je to. Tu će vjerojatno dočekati mirovine i provesti ostatak života. Gotovo svi ljudi koje smo ovdje upoznali su došli u Singapur iz nekih trećih, ili pak četvrtih zemalja, ne iz svojih domovina. Jedni su Amerikanci koji su se iz Texasa prvo preselili u Afriku, potom u Saudijsku Arabiju, sad su tu. Drugi su Brazilci koji su se preselili u Švicarsku, potom u Singapur. Treći su Ukrajinci koji su nakon nekoliko godina života u Tajlandu stigli ovdje. Četvrti su Rusi koji su također nakon Tajlanda stigli ovdje i razmišljaju o Australiji kao sljedećoj destinaciji. Peta je Ruskinja, samohrana majka koja se iz Luksemburga s malenim djetetom preselila u Singapur. Sama s djetetom od osamnaest mjeseci. Svima njima je i Singapur jedna od destinacija na životnom putu gdje će se zadržati onoliko koliko im to ugovori dozvole. Možda zvuči neodgovorno, ali pričamo o ljudima s vrhunskim karijerama, o top pozicijama koji su svaki put kad se stvori neka nova prilika digli sidro i preselili cijele obitelji na neke druge krajeve svijeta i cijeli taj svijet učinili jednim velikim selom. Nije bilo izgovora poput „Odlična ponuda ali je daleko ili je u pogrešnom trenutku“.

Za njih ništa nije bilo daleko niti jedan put i nijednom nije bio pogrešan trenutak. Od svakog su napravili pravi.

Čine to s takvom lakoćom da mi bude neugodno govoriti kako smo se mi pripremali za preseljenje. Njima je to normalno i umjesto da sagledavaju nedostatke, usmjereni su samo na pozitivne strane takvog modernog nomadstva, navodeći činjenicu kako su im djeca građani svijeta koji govore brojne jezike, poznaju mnoge kulture i otvoreni su u potpunosti prema svim različitostima.

Takvim roditeljima dakako nije padalo na pamet praviti drame oko prvih dana vrtića, kao što to često pravimo mi. Svakog rujna moj Facebook i Instagram feed izgleda kao da su obznanili novi rat Hrvatskoj u koji kreću maleni vojnici, a majke na ogradama vrtića uz brojne suze ispraćaju malene heroje obećavajući da će se vratiti dok im umjesto ruksaka brojnih životinjskih likova na leđima vide strojnice. Da se razumijemo, bila sam i ja jedna od tih hrvatskih majki na ogradama koja je sjedila na kavi u obližnjem Starbucksu i ridala što joj se mladunče odvojilo i kako će ono sad u toj groznoj vojsci punoj djece i igre bez svoje mame i pitala se kad je već stiglo vrijeme za pušku, pardon kravicu ruksak i nove pobjede. Moje ovdašnje prijateljice su mislile da sam luda. Njihov jedini komentar na moje pitanje kako su preživjele prve vrtićke dane i suze bilo je „Smiri se, ne plaču stalno. Bit će bolje, djeca su prilagodljivija nego što misliš, veći ti praviš problem nego on. Ako ti misliš da je to mjesto super, prenijet ćeš entuzijazam na njega. Ako ti plačeš malo, on neće prestajati plakati.“ To je sve o preživljavanju i ratobornim ruksacima kravicama na leđima. One nisu ni pomišljale dramiti oko toga, a bome djeca im idu u vrtić najnormalnije kao i moje kojem umalo pa nisam digla spomenik na taj odvažni pothvat 1.10.2019.-e kad je Noa Kovačević stupio na tlo Cambridgea i pokorio ga samo s ruksakom kravicom na leđima.

I nisu dramile pri nijednoj promjeni adrese ni okoline, makar su im djeca mijenjala vremenske zone kao ja torbe, jer vrlo jednostavno „ne gube prijatelje, samo dobivaju nove. Ne gube dom, njihov dom smo mi s njima.“ I stvarno, svake godine posjećuju prijatelje s nekih starih adresa i novce usmjeravaju na putovanja jer „otvara vidike i pružamo djeci nova iskustva. Posjećujemo obitelj i prijatelje i uvijek se vesele odmoru da vide one koji im nedostaju, umjesto da trošimo na nepotrebne stvari koje ćemo ionako samo morati prodati pri novom mijenjanju adrese.“

Svatko bira svoj način života onako kako mu najbolje odgovara, ali trenutno mi se čini da je ljepota negdje u sredini i da ja imam još jako puno toga za učiti od svojih opuštenih prijatelja. Ako ništa drugo, muž bi mi bio sretniji.

Objava život na singapurski način – 1. dio pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dok smo bili u Hrvatskoj pitanje vrtića prije treće godine nije ni bila opcija. Čak naprotiv, i sam pedijatar nam je savjetovao da „ako smo u mogućnosti ne upisujemo dijete u vrtić prije, dok ne ojača imunitet“. Našli smo dadilju koja je ostala s njim kad sam se ja vratila na posao i to je bilo sasvim u redu. Nikad nisam razmišljala o alternativi ni jesam li dobro postupila. Vjerujem da sam se pomalo vodila i linijom manjeg otpora jer je dadilju jako dobro prihvatio pa mi se nije dalo prolaziti kroz adaptaciju u vrtić jer je moj muž većinom bio na drugim kontinentima, pa bi i ta obveza pala na mene.

Kad je riječ o vrtiću u Hrvatskoj, primijetila sam kako svi na prvo mjesto stavljaju zdravlje, odnosno brigu hoće li pohađanje kolektiva narušiti imunitet djece i dovesti do češćeg obolijevanja. Kad smo se odlučili preseliti u Singapur jedna od glavnih želja supruga i mene bila je da Noa pohađa vrtić. Nismo znali kad to želimo, ali oduvijek smo željeli da nam dijete pohađa vrtić u nekoj stranoj zemlji, pritom uči jezik i sklapa različita prijateljstva. Kad smo stigli u državu, ta želja se dodatno povećala kad smo upoznali djecu naših prijatelja i vidjeli koliko su sva djeca otvorena, komunikativna, kako posjeduju određena akademska znanja i najčešće pričaju broj jezika proporcionalan broju svojih godina!

Bili smo zapanjeni i oduševljeni promatrajući te male ljude pred kojima smo se čak često i sami činili bedasti. Isto nam govori susjeda Ruskinja i prepričava nam anegdote kako njihova trogodišnja kćer koja priča ruski koji joj je materinji jezik, te engleski i kineski zahvaljujući životu i vrtiću u Singapuru, njima naručuje hranu u kineskom restoranu!

Također, trogodišnji sin od susjede Brazilke i muža Talijana govori portugalski i talijanski, zahvaljujući podrijetlu, te engleski i kineski zahvaljujući vrtiću. Za niti jedan jezik nije išao na tečaj niti se osjećao pod prisilom učenja. Upio ih je jednostavno poput spužvice tijekom svakodnevne aktivnosti u vrtiću. To su samo neki od primjera koji su nas još više privukli vrtiću jer smo htjeli da dijete nauči neke stvari, ali da ne budemo jedni od onih preambicioznih roditelja koji će prekomjernim zahtjevima i ambicijama uskratiti djetetu bezbrižno djetinjstvo opterećujući ga svojim očekivanjima.

Htjeli smo da uči kroz igru, da iskoristi sve prednosti današnjeg svijeta i ovog grada u koji smo došli, no nipošto ga opterećujući. Htjeli smo da ima djetinjstvo. Bezbrižno djetinjstvo, ali ako već postoji mogućnost učenja kroz igru, htjeli smo da iskoristi sve što mu se pruža.

Od svih ljudi koje smo upoznali i brojnih susjeda, nitko ali baš nitko nikad nije pitao HOĆE LI dijete ići u vrtić. Pitanje je samo jesmo li se već odlučili u koji ćemo ga upisati.

Njegova dob ili nepoznavanje jezika nikom baš nije predstavljala prepreku. Čak i kad smo prvi put došli kod pedijatra, pitao nas je u koji vrtić dijete ide, pretpostavljajući da ga već pohađa. Na moja brojna pitanja o tome preporučuje li nam da ide s obzirom na dob i nedovoljno izgrađen imunitet, bio je apsolutno za to, na prvo mjesto stavljajući socijalni aspekt i dobrobiti koje nosi kolektiv, ne osvrćući se na učestala oboljenja vrtićke djece koja su neko nepisano nepravilo pohađanja istog.

Na moja pitanja o tome, odmahnuo je rukom i izložio kako je to neminovno da se dogodi i da će se događati dokle god ne ojača imunitet. Ali da ga treba osnažiti, te da će ga takve „bezazlene“ bolesti samo ojačati. Da mu ništa neće biti od običnih viroza, curenja nosa i slično. Nakon nekog vremena će mu se organizam naviknuti i bit će bolje, kaže.

Ponukani svime, odlučili smo potražiti idealan vrtić za svog sina. Živimo u centru grada koji nudi brojne mogućnosti i odlične vrtiće. Od cijele palete vrtića sa super programima, trebalo je izabrati jedan koji će se našem djetetu najviše svidjeti. Svi su slični, bilo je bitno doživjeti samo onaj klik koji će prevagnuti na stranu jednog. Činjenica kako su nam brojni vrtići na pješačkoj udaljenosti od stana je također bila velika olakotna okolnost. Nakon proučavanja brojnih, odluka je na pala na Cambridge. Poznat zbog svoje dugogodišnje tradicije, privlačio me bogatim programom za djecu. Prednost vrtića su svakako iSTEAM aktivnosti – znanstvene, tehnološke, inženjerske, umjetničke i matematičke aktivnosti koje se djeci prenose kroz igru.

Primjerice, prilikom prve posjete ušli smo u dvoranu u kojoj su djeca vršila pokus. Par čaša su bile napunjene tekućinama različitih boja. Svaka od njih je sadržavala elektrode koje su zapravo spojene na glasovir u pozadini. Čaše su zapravo služile poput tipki glasovira, kako su djeca premještala elektrode iz jedne čaše u drugu, tako su zapravo svirali Beethovenovu Odu radosti. Ne trebam ni govoriti o dječjem oduševljenju kad su shvatili da produciraju glazbu tapkanjem u čaši! Došla sam s hrpom pripremljenih pitanja na koje mi je ravnateljica osobno strpljivo odgovarala, uvjeravajući me da se ne trebam ispričavati na svom pretjerano kontrolorskom ponašanju.

„Vaše dijete zahtjeva potpunu posvećenost i morate biti sigurni da ga prepuštate u prave ruke, tako da slobodno pitajte što god želite, imamo svo vrijeme svijeta“, ne osvrćući se na sat, ostale obveze i roditelje koji su također čekali svoje svo vrijeme ovog svijeta.

U tom trenutku bila sam bitna samo ja sa svojim pitanjima i svojim djetetom, te se zbilja činilo da ga prepuštam u prave ruke.

Kad taj dan nije htio ići kući, bila sam sigurna da je tu gdje treba biti, u pravim rukama. Vrtić, odnosno mala škola, kako ju oni zovu, postoji odavno i jako se ponosi svojim mogućnostima učenja i discipliniranja djece na pozitivan i učinkovit način. Obraća se pozornost na svaku sitnicu. Menu, kojeg smo dobili isprintanog za cijeli mjesec se sastoji od isključivo organski uzgojenih namirnica, bogat voćem i povrćem. Tjedni raspored ispunjen je djeci zanimljivim aktivnostima, ali i onima koje im možda i nisu najdraže ali su svakako odlične za usvajanje zdravih i dobrih navika. Primjerice, svaki dan je na rasporedu tuširanje, koje mnoga djeca na početku teško prihvate, ali poslije i to obavljaju bez problema. Svaki dan je obavezan sat kineskog jezika, s tim da se nastava održava dvojezično, na engleskom i kineskom, iako je engleski glavni.

Ponedjeljak je dan za vodene aktivnosti u dvorištu koje su djeci naravno, najdraže. Također, ponedjeljak je dan za znanost i znanstvene pokuse. Utorak je dan za baby gym, dolaze im treneri i sat tjelesne aktivnosti se odvija na pravim strunjačama i pod budnim okom kineziologa. Nakon tuširanja slijedi sat japanskog jezika i kulture, neposredno prije pričanja priče. Srijeda je dan za umjetnost, kad si djeca daju oduška u kreativnom stvaralaštvu. Četvrtak je matematički dan kad na zanimljiv način kroz igru djeca uče logiku i matematička rješenja, dok je petak rezerviran za glazbu. Program je zvučao toliko obećavajuće da sam i ja htjela ostati u vrtiću!

Prije samog početka pohađanja, ravnateljica nam je poslala podatke za aplikaciju vrtića koju trebamo skinuti, putem koje komuniciramo s učiteljima i vidimo sve obavijesti i novosti vezane za vrtić i naše dijete. Tako aplikacija sadrži i odjeljak poruka gdje izmjenjujemo poruke vezane samo za Nou sa cijelim timom njegovih učitelja, a u kopiji svakog razgovora automatizmom je i sama ravnateljica, transparentnosti radi. Tu je i oglasna ploča na koju vrtić stavlja sve obavijesti i notifikacije, kalendar prisutnosti vašeg djeteta, galerija kako grupnih tako i individualnih fotografija, lista za autorizaciju potrebnih dokumenata i pick up lista, grafovi koji mjere napredak djeteta i slično. Uz sve potrebno i navedeno, veselili smo se prvom danu. Bili smo svjesni da nijedan Cambridge ili svjetski najbolji programi neće umanjiti dječje suze prvih dana pohađanja vrtića ni strah zbog odvajanja od roditelja, ali znali smo da je na pravom mjestu koje će s vremenom zavoljeti.

Došao je i taj ponedjeljak, prvi dan vrtića. Tako malen dan za ovaj veliki svijet i čovječanstvo, tako velik za naš mali svijet. Bila sam sretna, uzbuđena i ponosna kao da mi je dijete upravo otkrilo postojanje nove vrste, a ne da kreće u j*b*ni vrtić! Da, ja sam bila jedna od onih koja se uvijek čudila tim „nadobudnim mamama koje prave hajku od toliko normalnih stvari koje smo svi prošli, ali bez krokodilskih suza i svemirskih priprema. Djeca kreću u j*b*ni vrtić, ne na Mars, pobogu!“ Sjetim se same sebe i udarim se po glavi dok mu oblačim sportsku uniformu jer ponedjeljak i vodene aktivnosti, jelte; a moj pametni miško od svega samo kaže „Aucch mama!“ Da, to je upravo ono što sam htjela samoj sebi reći, auuch mama!

Njegov maleni ruksak u obliku kravice je spreman. Dodatna, neformalna odjeća koju će obući nakon tuširanja i ručnik su već unutra, skupa s njemu dragim predmetima. Na njemu već visi kartica s njegovim imenom i barkodom za kojeg još nisam shvaćala što znači. Stigli smo u vrtić. Susjeda TingTing i ja dijelimo uzbuđenje. Djeca će nam ići u istu grupu i to je ono što nas svakako tješi dok razvijamo tisuće svojih nepotrebnih teorija o djeci koja će satima plakati što se Bogu hvala, nijednom nije pokazalo istinitim.

Na hodniku jedna teta dočeka djecu i svakom prvo izmjeri temperaturu, a potom skenira usta, šake i stopala kako bi utvrdila da nema znakova potencijalne istoimene bolesti.

Na bilo koji znak povišene temperature, osipa, ili bilo kojeg drugog simptoma bolesti, djecu se ne pušta u školu već ih se šalje doma. Teta skenira barkod sa Uraganovog ruksaka i osjetim vibriranje mobitela u džepu. Aplikacija mi je odmah poslala obavijest u koje vrijeme je Noa prijavljen u vrtić i koju tjelesnu temperaturu je imao u tom trenutku.

Pri ulasku u učionicu, djeca prvo idu oprati ruke sama, ali u pratnji odraslih osoba. Slijede slobodne aktivnosti i doručak do devet sati, do kad je predložen dolazak u školu jer prve zajedničke aktivnosti počinju upravo tada. Roditeljima je dopušteno pohađati nastavu s djecom prva tri dana dok se ne oslobode i naviknu na novo okruženje. Četvrti dan kad već stvore određenu rutinu, ostaju sama sa svojim prijateljima i učiteljicama. Ni to nije zabrinjavajuće jer tete svaki dan šalju izvješća roditeljima putem aplikacije gdje informiraju o djetetovom ponašanju, te navedeno potkrijepe fotografijama, a nerijetko i videom.

S obzirom da je omjer djece i učitelja 6:1, ne treba čuditi kako su tete uistinu posvećene svakom djetetu i savršeno dobro poznaju navike, karakter i želje svakog od njih. S obzirom da se radi o internacionalnom vrtiću kojeg pohađaju djeca sa svih krajeva svijeta, tete već imaju obrazac ponašanja s djecom koja u potpunosti još uvijek ne razumiju engleski jezik. Tako smo i mi zamoljeni da napišemo na papir par ključnih riječi na hrvatskom i naučimo tete kako ih izgovoriti, kako bi mogle što lakše komunicirati s Noom. Smiješan je osjećaj kad kineskoj teti Lin LaoShi zapisujete hrvatske riječi, a još je smiješnije slušati ju kako ponavlja Noi, praćeno njegovim glasnim smijehom. Najzanimljivije je što svaka teta zna nekoliko ključnih fraza na najraznolikijim jezicima svijeta, od švedskog do ruskog.

Noina prilagodba je išla brže od očekivanog. S obzirom da je jako vezan uz mene, očekivala sam puno više drame i negodovanja oko samog odlaska, no međutim, ugodno me iznenadio. Prihvatio je vrtić poput neke obveze i rituala kojeg svako jutro obavi s tatom. Vjerujem da je tako brzoj prilagodbi pridonio i vrtić svojim jako prisnim pristupom te učiteljice koje se ponašaju kao članovi obitelji svakom djetetu.

I ne, ovo nije poseban vrtić u Singapuru. Za nas iz Hrvatske je svaki ovakav poseban, no ovdje nije. Ovdje je jedan od niza sličnih. I svi su ovakvi.

Razlikuju se u nijansama, ali svi imaju više-manje iste programe i nema lošeg. Standard u obrazovanju djece od najranije dobi je na nevjerojatno visokoj razini, na vama je samo da odaberete vrtić s kojim će vaše dijete kliknuti.

Da, i dalje imam osjećaj da se nalazim u nekoj paralelnoj stvarnosti jer naši singapurski prijatelji ne mogu vjerovati da kod nas postoje vrtići u kojima tete moraju hendlati grupama od dvadeset i kusur djece, najčešće za vrlo mizerne plaće. Kao da neka od njih to radi za plaću, ali eto.

Večer je. Pripremam mu ruksak za sutra, a aplikacija zvoni obavještavajući o narednim aktivnostima ovog mjeseca. Bit će tu nekih balova gdje djeca dođu odjeveni poput prinčeva i princeza, humanitarnih aukcija gdje će se prikupljati novac za djecu oboljelu od raka, obilježavanja prihvaćanja raznolikosti kad djeca dolaze u odjeći karakterističnoj za njihovu zemlju, a roditelji pripreme tradicionalnu hranu iz svoje zemlje, izleta i kampova. Još jednom sam dobila potvrdu da je moje dijete na dobrom mjestu.

Srijeda je i dan je za formalnu uniformu. Uzima pecivo, i baš kao i svakog jutra, kreće s tatom put vrtića, okrene mi se da kaže „Bye Bye mama“ i frajerski mi pošalje pusu dok poziva lift na hodniku. Oči mi ostaju na tom hodniku i dječaku koji je odjednom narastao. U mojim očima je još ona beba kojoj učim dizati glavu i provodim noći ublažavajući dosadnu zubobolju. Uvodim kašice i brinem se oko svake sitnice. Deset je sati i teta šalje poruku da ne plače, već uživa s prijateljima u igri. Na fotografijama koje je priložila vidim da je sretan.

Odjednom sam sretna i ja. Na mjestu je kojeg voli, zajedno s dragim ljudima. Vjerojatno s Alexom pije krv na slamku tetama koje se ne mogu načuditi njegovoj hiperaktivnosti.

„Gđo. Maja, on je uistinu posebno dijete, u potpunosti je različit od ostale djece u grupi“ , govore mi kasnije tog dana dok ga kupim.
„Znam teta Iza, itekako znam“, odgovaram dok performer pozdravlja grupu i šalje puse svim znanim i neznanim ljudima na hodniku.
„Bye Bye, see you“, govori im.

To je bio prvi put da sam pustila suzu u njegovoj dotadašnjoj „vrtićkoj karijeri“.
O da, sretan je.
Itekako je sretan.

Objava cambridge – naš singapurski vrtić pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tek kad smo kupili karte postalo mi je jasno da zapravo trebam sama putovati s djetetom iz Singapura do Zagreba. Nisam sigurna jesu mi se više znojili dlanovi ili srce lupalo pri pomisli na vrištećeg uragana na predugim letovima i bijesne poglede ostalih putnika koji ne mogu spavati od mog djeteta. Razum mi je govorio da je to dijete koje je i na prethodnom letu bilo savršeno, neprimjetno i za primjer ostaloj djeci, ali isto tako sam znala da je karma kučka koja me obično čeka negdje iza ugla da vidi kad sam sama da me napadne.

Također, razum mi je objašnjavao i da se nemam čega bojati jer sam ja najveći kontrol frik koji postoji, te da mi društvo ni ne treba jer svaki suputnik ionako radi onako kako mu ja kažem, tako da je zapravo svejedno. Čega me onda strah?!? Vjerojatno upravo gubitka kontrole, odnosno situacija koje neću moći iskontrolirati, a mom mozgu to najteže pada.

Pitam se kako sam uopće i zaspala noć prije putovanja. Znala sam da se trebam odmoriti jer nas čeka dvadesetsatno putovanje u kojem mog uragana neće biti briga jesam li umorna ili ne, ali jednostavno, moj mozak je ponovno imao previše otvorenih tabova s milijun pitanja i situacija koje se najvjerojatnije nikad neće dogoditi, ali bile su tu da me okupiraju i zabrinu. I san me uspio malo prevariti pred jutro, tako da je uskoro došao dan D.

Nakon što smo se pozdravili s prijateljima uz obećanje kako ćemo se uskoro ponovno vidjeti, krenuli smo put aerodroma. Moj sin je bio odlično raspoložen dok je trčkarao po aerodromu i zabavljao ljude u nedogled, s obzirom da nam je avion kasnio. Prvi let nam je bio iz Singapura do Dohe, u 21:25 po singapurskom vremenu. Namjerno sam izabrala upravo taj let kako bi dijete prespavalo veći dio leta. Ne trebam ni napomenuti kako se čekanje oduljilo, te da je moj uragan u potpunosti uneredio ne samo pelenu već i hlače, tako da smo već jednu od tri dodatne odjevne kombinacije potrošili, a da nismo ni poletjeli. Sredili smo pelenu i konačno krenuli put aviona. Čekala sam polijetanje kako bih mu dala bočicu s mlijekom koju obično pije prije spavanja i kao i obično, trik je upalio.

Poletjeli smo, on je odmah zaspao i zahvaljujući bočici, nije ni osjetio promjenu tlaka prilikom polijetanja. Nažalost, ja nisam bila te sreće jer je avion bio krcat i nisam imala dodatno mjesto za dijete, pa je morao ležati na meni cijelim putem i meškoljiti se s obzirom da se koprca poput ribe na suhom dok spava. Mislim da mi je pola rebara polomio. Donji dio tijela ionako nisam osjećala. Mislila sam da će mi noge amputirati već do Indije!

Trebala sam tako sjediti još sedam i pol sati koliko je trajao let. Vrijeme sam kratila gledajući film kod suputnika Rusa čiji titlovi su bili na ćirilici, koju ja naravno, ne znam čitati. Zvuk ionako nisam čula jer je Rus nabio samo sebi slušalice u uši (zamisli, nije me ni ponudio da gledam njegov film na njegovoj televiziji!!). Umjesto zvuka, do mene je dopirao miris njegovog duplog brendija sa Sprite-om (obećala sam si isprobati tu kombinaciju prvom prilikom) kojeg sam toliko željela u tom trenutku s obzirom da nisam mogla ni jesti ni piti jer se moje veliko dijete ispružilo na meni koliko je dugo i široko. A bome je i dugo i široko. Majke mi, i teško.

Taj let je većinom prošao u njegovom spavanju, mjestimičnom buđenju kad bi slučajno lupio u moje rebro ili naslon sjedala, ali u principu većina tog leta je prošla u spavanju. Ne mom, naravno.

Nakon previše sati leta u sjedećem položaju (nisam stigla izvaditi svoj tabure na napuhavanje na vrijeme), stigli smo u Dohu u 00:10 po katarskom vremenu. Na “ugodnih” 38°C. To je zanimljivo s vremenskim zonama. Krenuli smo u 22h, i nakon skoro osam sati leta, stigli smo tamo u 00:10. Tako da smo tu noć očito ponovno proživljavali, skupa sa svim psovkama koje sam joj uputila. Da sam mogla još jednom je opsovati, vjerojatno bih to napravila jer nas avion nije parkirao na most povezan s aerodromom već nas je ostavio na pisti. Što znači, silazak po stepenicama s pospanim djetetom u naručju, kolicima na ramenu (YoYo, volim te) i dodatnom torbom u kojoj su bile sve naše stvari. Te jastukom, dakako.

Kad smo se konačno dokopali aerodroma na tim uzavrelim katarskim temperaturama, uslijedio je hladan tuš. S obzirom da nam je prvi let dobrano kasnio, morali smo trčati do gatea jer nam je boarding počinjao kroz petnaest minuta. Do mene su ponovno dopirali mirisi, samo ovog puta ne od, trenutno još mi potrebnijeg, Rusovog brendija već apsolutno u tom trenutku nepotrebne uraganove pelene. Trebalo je hitno stati u prvi toalet srediti njega, a potom i sebe s obzirom da sam morala na WC još dok smo bili iznad Irana. Ne trebam ni reći da je to bilo najbrže presvlačenje ikad jer sam bila u takvoj žurbi i panici da ne zakasnimo na sljedeći let, ali uspjeli smo. Uragan i ja smo još jednom uspjeli!

Stigli smo na avion koji je srećom bio poluprazan pa smo imali dovoljno mjesta za spavanje i igru. Osoblje je bilo divno, naročito stjuard iz Tuzle koji je vidio da smo njegovi (svugdje pođi, ali BiH dođi) pa je stalno obilazio Nou i donosio mu sve što je ovaj poželio.

Poslije se to pokazalo kao ne baš najmudrija odluka s obzirom da smo nekoliko puta pohodili avionski toalet kako bismo promijenili krcatu pelenu, a svi znamo koliko mrzim avionske toalete.

Naravno da sam cjelokupnom osoblju objasnila kako sam strašno klaustrofobična i postavila ih da dežuraju ispred kako se ne bih zaglavila. Kao dodatnu mjeru opreza, jednom nogom sam naravno držala vrata da se u potpunosti ne zatvore jer naravno, nedostatak povjerenja u ljude od mene često pravi čudakinju. Drugom nogom sam pridržavala postolje za presvlačenje koje je ispuštalo bolne krikove pod težinom mog dobro uhranjenog djeteta, tako da sam bila rastrgana na sve četiri strane tog mrskog mi toaleta. Ali uspjeli smo. Svih nekoliko puta koliko smo se morali presvlačiti u avionu.

Ostatak vremena smo provodili slažući njegove omiljene puzzle koje sam ponijela, čitajući slikovnice, bojajući bojanku i sve oko nas. Lijepili smo stickere po prozoru i natjecali se tko će ih prije odlijepiti i spremiti na mjesto, vozili autiće i kamione po uskim prolazima. Držao je monolog pred okupljenim putnicima i zorno pratio aplaudiraju li svi. Ako bi se netko usudio eskivirati u odavanju počasti malom performeru, jednostavno bi došao do njega, sklopio mu ruke i pokazao što treba raditi, tako da su svi aplaudirali. Milom ili silom.

Možda izgledom sliči na ćaću, ali mali je materin od prve do posljednje mušice u glavi. Svim stjuardesama je dakako dijelio puse, a stjuardima je davao pet. Još jednom je bio glavni zabavljač, a ja sam se još jednom bespotrebno brinula o svim sitnicama koje se naravno, nisu dogodile.

Bila sam sretna što je bezbroj suludih situacija ostalo isključivo u mojoj glavi.

Umorna kao pas, ali sretna. Javili su nam kako se moramo pripremiti za slijetanje, te da se ne smijemo micati sa svog mjesta. To je značilo samo jedno: uživanje u brusnicama koje obožava i koje sam čuvala za grickanje prilikom slijetanja kako mu se ne bi začepile uši i naravno, igranje edukativnih igrica na mobitelu u kojima slaže oblike u zadana mjesta ili pak učenje jezika.

Najednom sam osjetila toplinu na svojoj trenirci i opojan smrad. Nažalost, ponovno to nije bio Rusov brendi već uraganova pelena. Ponovno. Lagano sam ga odignula i vidjela njegove hlače u potpunosti umrljane s pedeset nijansi smeđe i njegov zadovoljan osmijeh dok jede brusnice. Nikad mu sadržaj pelena nije smetao u njegovim aktivnostima, na moje opće čuđenje. Naravno da ga nisam mogla presvući u tom trenutku, već smo morali čekati slijetanje i dolazak u zagrebačku zračnu luku. Kad smo konačno sletjeli, takva smrdljiva sam prva poletjela van, dok je moj Usranković ostao pozdraviti se s kabinskim osobljem pokazujući im svoje hlače koje su izgledale kao da ih je upravo izvukao iz blata. Dok su drugi pohrlili prema svojim koferima, mi smo tažili toalet u kojem ćemo se još jednom cjelokupno presvući.

Mali majstor je uspio iskoristiti sva tri dodatna outfita koja sam mu pripremila. Pa nek mi još jednom netko kaže da pretjerujem sa stvarima! Konačno smo bili osvježeni i mirišljavi.

Ne znam zašto govorim u množini kad sam ja još uvijek bila smrdljiva jer za moje dodatne stvari naravno, nije bilo mjesta. Svi su otišli, samo se naš žuti kofer usamljeno vrtio na traci čekajući da ga preuzmemo. Prikupili smo svoje stvari i krenuli prema izlazu. Dok sam krmeljavim pogledom tražila svoje roditelje, uragan mi se istrgnuo iz naručja. Nisam stigla ni izreći ni riječ, on je u gomili pronašao mog tatu i poletio mu u zagrljaj, kao da ga nikad nije ni napustio. I bila sam kući. Upišana i usrana do grla, stigla sam kući, tamo daleko od svoje kuće i sve je bilo baš onako kako treba.

Na što voditi računa prilikom putovanja avionom s djetetom:
1. Ako postoji let koji se poklapa sa spavanjem djetetom, svakako birajte taj! Prethodno ga još malo igrom izmorite na aerodromu i sigurni ste kako će dijete u avionu spavati. Većina većih zračnih luka imaju odlična igrališta za djecu, pa se informirajte na vrijeme i istražite sve mogućnosti.
2. Uvijek i uvijek se pobrinem da je dijete zdravo i da mu je nos prohodan. Na dan leta mu dodatno izvučem nos na usisavač i napravim potrebnu toaletu, a prije samog leta mu dodatno ušpricam malo izotonične otopine u nos kako bi dodatno osigurala prohodnost jer se uvijek vodim onom da sve kreće od nosa kod male djece, ako je on pun očekujem probleme i s ušima, a to vam na letu ne treba.
3. U svom neseseru imajte Lupocet i špricu, kapi ili sprej za nos te gel za ublažavanje boli kod izbijanja zubića, ako je dijete u fazi nicanja zubića.
4. Ukoliko vam slijedi duži let, preporučujem izabrati prvo sjedalo u ekonomskoj klasi s dodatnim prostorom za noge, odnosno mjesta na koja stane košara za bebe, tako što pošaljete mail službi za korisnike svoje aviokompanije na vrijeme prije nego sva mjesta budu zauzeta. Navedena košara je odlična stvar jer beba može spavati u njoj, no mana je što je limitirana na 12kg, tako da teža djeca ju nažalost ne mogu koristiti. Svejedno, to sjedalo je fantastično zbog velikog prostora ispred u kojeg možete staviti napuhanac za noge (ja imam ovaj : https://www.aliexpress.com/item/32952669246.html i služi mi kao tabure za ispružiti noge ili djetetu kao nastavak za krevet ako imam sreće da je susjedno sjedalo slobodno). Ako nećete spavati, višak prostora se odlično iskoristi za sve igračke tako da dijete slobodno sjedi dolje i igra se, nije sputano na sjedalu pa nema ni osjećaj da je u avionu.
5. Nemojte nositi previše stvari jer ćete biti u situacijama da morate nositi (često i pospano) dijete, kolica i torbu, koju ćete proklinjati u tom trenutku. Kada je riječ o hrani za dijete, najčešće nema ograničenja količine. Možete ponijeti koliko god je vašem djetetu potrebno. Ako dijete pije AD, možete ponijeti mjerica koliko god trebate. Grickalice za dijete možete ponijeti kakve god želite, poželjno je da su zatvorene. Sokove i vodu ne trebate nositi jer ih u svakom trenutku možete pitati od kabinskog osoblja koje će vam ih uvijek rado poslužiti.
6. Ako imate dijete starije od dvije godine, prilikom online check-ina za njega možete birati između ponuđenog dječjeg menija ili onog za odrasle osobe, dok za bebe automatski dobijete obrok bez napomene, tako da ne brinete da će ostati gladni tijekom leta.
7. Ponesite dovoljno rezervne odjeće za mališane koji su često nepredvidivi i naravno, uvijek češće prljaju pelene onda kad to ne treba. Dakle, dovoljno pelena (iako na dugim letovima u određenim kompanijama dobijete maleni neseser s dvije pelene i vlažnim maramicama za dijete ukoliko imaju dovoljno raspoloživih paketa na stanju. Qatar Airways skoro uvijek dijeli navedene pakete) i dovoljno rezervnih hlača. Ne zaboravite ponijeti vrećice jer postoji mogućnost da ćete imati prljavi veš, pa ne želite da vam se on povlači po torbi skupa s ostalim stvarima.
8. Po meni su temperature u avionu uvijek previsoke ili preniske, nikad nisu taman tako da preporučujem slojevito odijevanje. Na dugim letovima uvijek dobijete dekicu, no ako idete na kraći let, obavezno ju ponesite.
9. Polijetanje i slijetanje: meni je jako bitno jer se djeci znaju začepiti uši prilikom promjene tlaka. U tom slučaju je slijetanje puno gore jer duže traje. Nije ništa strašno, potrebno je samo dosta žvakati ili cuclati, no malenoj djeci je to teško objasniti stoga je dobro sačuvati omiljene grickalice, sokić ili pak dojenje baš za polijetanje i slijetanje kako bi se smanjio pritisak u dječjim ušima i kako ne bi osjetili razliku u tlaku zbog koje često znaju paničariti.
10. Igračke! Ponesite omiljene igre i igračke svog djeteta kako bi ga dovoljno zabavili tijekom leta. Moj uragan jako voli bojati stoga ne idemo nikud bez bojanke i bojica kojima boja sve oko sebe. Nosimo puzzle, stickere, malene životinjice koje voli. Par autića i knjiga, te tablet sa skinutim omiljenim crtićima i edukativnim igrama u kojima bi mogao uživati i bez interneta. Najvažnije, ponesite omiljenu igračku i onu s kojom dijete ide na spavanje. Noa ima svoj omiljeni jastučić bez kojeg ne ide na spavanje i bome, jastučić se nagledao svijeta.
11. Babyzen YoYo ili neka slična kolica koja su dopuštena u avionsku kabinu su iz raja izašla! Djeca su često pospana, ne da im se hodati, morate ih nositi ili trčati za njima na aerodromu u sasvim krivom trenutku. Toplo preporučujem kolica koja mogu ići u avion jer možete voziti dijete u njima doslovno do samog ulaska u avion, umjesto klasičnih kolica koje trebate predati prije i morate čekati nakon slijetanja kad će vam ih donijeti. S YoYo nema čekanja. S vama su čim sletite i odmah možete smjestiti dijete, bez da vučete njega skupa s ostalim stvarima. Ako nemate takva kolica, iskreno savjetujem da posudite od nekoga za putovanje takva manja kolica koja će vam olakšati putovanje s djetetom, naročito ako ste sami.
12. Smirite se. Kao što već znamo, djeca osjećaju naše raspoloženje i njihovo je uvjetovano upravo našim. Vi ste njegova sigurna luka. Ako ste vi nesigurne, ne možete ni njemu pružiti utjehu. Bit će sve u redu. Ako i budu nemirni, nije kraj svijeta ni ništa neviđeno. Mi sami sebi stvaramo presing u glavi, ja sam valjda izmislila takav mazohistički način života tako da je ovo savjet i samoj sebi, ne samo vama.

Objava prvi i samostalni let s toddlerom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Gledam ih. One nisu ni svjesne mog pogleda, još manje ljubomore koja viri ispod predimenzioniranih naočala. Razmišljam koliko su samo hrabre i opuštene tek tako se pojavljivati bez gomile dodatne opreme?! Samo s djetetom i osmijehom na licu, u potpunosti neopterećene. Pogledam sebe, a moja Yoyo karavana izgleda kao netom pobjegla iz ciganske mahale. Pomislim na vrijeme provedeno u kalkulaciji najbolje torbe koja je u stanju primiti svu silu (ne)potrebnih stvari koje uporno vučem za sobom i dovoljne širine kako bi obuhvatila moj prijenosni ormar u kojem vozim dijete, kako se ne bi prevrnula onog časa kad izvadim čedo iz njega.

Moja potreba za kontrolom svega što diše, pluta i lebdi se pojačala s danom kad sam postala mama. Sva neopterećenost života je završila tim prvim krikom u trećem boxu bolnice u Vinogradskoj, nešto prije ponoći jedne hladne zime. Ponovno se moje dijametralno suprotne strane osobnosti isprepliću: preodgovorni kreativac koji nikad neće zeznuti dogovor ili ne daj Bože, prekršiti riječ pa makar crkla za njeno ispunjenje. Avanturist koji će prvi skakati s mosta, aviona, isprobati sve što život pruža ali tek nakon što moje kontrolersko oko provjeri svaki detalj i odobri svaku nepotrebnu sitnicu. Ona koja dopušta djetetu da jede s poda, proba blato i pijesak, pušta ga da se malo udari od stol jer će drugi put paziti kako će prolaziti, koja nikad nije sterilizirala i pridržavala se tablica prehrane sa stranica brižno prikupljenih knjiga; dok s druge strane ne odlazi iz kuće bez torbe veličine presavijenog šatorskog krila jer „Nikad ne znaš što će nam trebati“?!

Tako naša torba za pelene, koja se nikad ne skida s kolica da ne bi slučajno izašla i zaboravila ju, sadrži baš sve potrebno omanjoj grupi djece. Nekoliko pelena jer eto, što ako tijekom zamjene on slučajno isprlja i drugu, i onda opet u kratkom roku napuni i tu drugu i ja moram ići kući jer nemam više pelena?! Bez tri ne izlazim iz kuće! Tu ne računam podlogu za presvlačenje, naravno i vrećice za bacanje pelena. S vremenom sam malo popustila pa izlazim samo s jednom dodatnom odjevnom kombinacijom, inače je prije i to bilo u množini. Dodatne čarape. Njemu dva para, meni jedan. Njegov jedan standardan rezervni, a drugi nam je oboma ako završimo u nekoj od igraonica pa da odmah pri ruci imamo čarape. U Hrvatskoj sam uvijek imala još jaknicu i kapu, bez obzira na godišnje doba. Moj muž je presretan da sam odbacila barem taj dio preselivši se u tropske krajeve. Doduše, tek nakon dva tjedna debelo ustvrdivši da u Singapuru baš nigdje nema potrebu za jaknom na plus osamsto stupnjeva i prosječnom vlagom od 80%! Tako da su jaknica i kapa ostale u ormaru. Preživjela je samo jedna tetra pelena koja i dalje krasi našu torbetinu. Ej, što ako zaspe u nekom klimatiziranom restoranu ili shopping centru, a ja ga nemam s čim ogrnuti s obzirom da sam izbacila jaknicu iz THE torbe?!? Još nijednom mi ta ista pelena nije zatrebala, osim jednom za brisanje tobogana nakon kiše, ali što znaš. Možda jednom stvarno zaspe u shopping centru, a ja ne budem imala tetru da ga pokrijem i dijete se prehladi prije nego što dođe Svizac i zamota čokoladu u omot?!

O plejadi papirnatih proizvoda neću ni govoriti. Vlažne maramice za donji sprat koje se nalaze u neseseru (da, torba sadrži i neseser, niste valjda mislili da je tako jednostavno?!), vlažne za ruke, suhe za sve. I još jedan paket u gornjem džepu, nadohvat ruke.

Ako vam ne daj Bože zaboli dijete negdje van kuće, najbolje vam se naći u mojoj blizini jer komotno na kolica mogu staviti znak za pokretnu ljekarnu. U tom slučaju ćete biti sretni da sam tu, jer gle čuda, imam sve! Lupocet je neizostavni dio, skupa sa špricama. Barem dvije, jer što ako jednoj nešto bude. Ako se isprlja, zaglavi ili, nastavi niz… Ako dijete nešto zaboli dok smo vani, ja imam lijek u tren oka! Uz sirup tu su i ampule za nos jer eto, sve polazi od nosa i što ako mu se nos začepi, a ja baš tad nemam fiziološku?! Gel za zube. I to ne jedan, dakako. Onaj prirodni u obliku olovke ako se radi o manjoj boli i onaj jači u tubici ako se bol pojača. Naravno, putna ljekarna sadrži i tablete za moju glavu, jer eto, tko bi rekao da me često boli glava od ovolikog kombiniranja?!

Šešir i sunčane naočale su toliko postale sastavni dio kolica da se nekad pitam jesu li došle uz njih kao dodatna oprema. Također, uvijek i baš uvijek nosim kremu sa zaštitnim faktorom i mali ručni ventilator. Gle, nije da baš uvijek hodamo po klimatiziranim shopping centrima u kojima će dijete možda zaspati. Kad se vozi po vrućim ulicama, potreban mu je ventilator!

Konfekciju smo više-manje prošli, vrijeme je za hranu. Tu si tek dam oduška! Iz kuće ne izlazimo bez zdjelice brusnica koje mali tamani brzinom kojom ja jedem čokoladu, čitaj: NESTAJE POGLEDOM.  One su nam svojevrsno mito za sjedenje u toj pokretnoj kući, stoga su obavezan dio inventara. Najčešće imamo i zdjelicu s mahunama koje su snack br.2 po hijerarhijskoj ljestvici ovog malog obligusca. Da ne bi sve bilo slano, nađe se tu i pokoji keksić. Malo više keksića. Onih čokoladnih, običnih. S punjenjem i bez. Mekih i tvrdih. Da se nađe, ako ne bude htio jesti jednu vrstu da ima i drugu. I treću. I četvrtu. Najčešće se tu nađe i neka banana jer, bolje da jede bananu nego keksiće. Uz sve, tu su još barem dvije kašice u vrećici ako gospodin ne bude htio ništa od navedenog. Koliko je ovo glupo i nepotrebno govori činjenica kako srećom, imam dijete koje jede sve. Gdje god dođemo, on jede. Kinesku, libanonsku, azijsku, zapadnjačku. Što god navedeš, u koji god restoran, kiosk, trgovinu ili bilo što svratiš, on će naći nešto za jesti. Čak štoviše, jede puno toga što moji vršnjaci nikad nisu ni probali. I sve voli, sve mu je fino. Zašto onda pobogu paničarim ako nemam uza se dodatnih 2000kcal ?!

Još uz sve to imam i poseban način organizacije navedenih stvari po, samo meni znanoj logici. Marie Kondo je mala maca za mene! Iako nisam sigurna graniči li moja opsesija organizacijom opsesivno kompulzivnim poremećajem ili samo pretjeranom organiziranošću. Kako god, mislim da moj muž jedva čeka da ga se riješim jer i njemu namećem svoje standarde koji se često mijenjaju, pa svako nekoliko dana mu prezentiram kako održavati stvari organiziranima u kolicima kao da se radi o svjetski važnoj temi. Također, svako par tjedana revnije i s većim žarom od prezenterica Zeptera, prezentiram mu novi i bolji način organizacije dječjih stvari, jer uvijek ima mjesta za poboljšanje, a moj mozak nažalost uvijek smišlja nove načine. Jadan, svako malo me pita „Gdje nam po novom stoji….“ . Ne trebam ni napominjati poglede ljudi kad je moj muž na ljetovanje u hotel s pet zvjezdica iznio usisavač jer je Uraganu malo nos malo curio, a ja sam imala osjećaj da mu mali mobilni inhalator/aspirator neće biti dovoljan, pa sam inzistirala na nošenju usisavača, na veliku radost svog muža.

Jedan dan sam bila u parkiću i ponovno ih promatrala. Nasmiješene, neopterećene organizacijom pretinaca njihovih torba na kolicima kojih zapravo nisu ni imale. Pogledala sam ponovno svoju YoYo karavanu i odlučila ju rasteretiti. Sebe rasteretiti.

Mislim da je vrijeme da od organizacije pretinaca pređem na organizaciju onih u svojoj glavi i prepustim se malom neredu. Na kraju krajeva, nije nikog ubio. A moje kombiniranje meni neće donijeti baš ništa osim šake sijedih do sljedećeg rođendana.

Od ogromne torbe koja je krasila kolica ostali smo na malenom dječjem ruksaku. Mali korak za čovječanstvo, ogroman za moju kontrolersku glavu. Nemamo svu silu stvari koje smo dosad vukli za sobom i još nam nijedna nije zafalila. Imamo pelenu i rezervu odjeću. I brusnice, dakako. I nekako se čini lakše živjeti. Mobilni smo, kolica sklopimo u sekundi ako naiđemo na neku prepreku, a ja sam u svojoj glavi nekako uspjela riješiti da smo okruženi trgovinama, pa i ljekarnama u koje mogu utrčati u sekundi ukoliko bude potrebe. Tako je, teškog srca je Lupocet izletio iz torbe.

Umjesto na vječno kontrolerskoj, nastojim prijeći na opuštenu stranu. Zasad mi se sviđa.

Još jednom, on je taj koji uči mene živjeti, ne ja njega.

Drukčije, opuštenije.

Od sveg sadržaja na kolicima najbitnije da imam jedan. Onaj  koji nikad nije organiziran, vječito umrljan nekom hranom koju je maznuo usput.

I brusnice, dakako! Za ostalo ćemo lako.

Objava ne baš tako opuštena mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.