Prije devet mjeseci, moja kćerkica zvjerčica je postala velika seka i dobila malenog brata. Jako mu se veselila, sudjelovala u pripremama za malu bebu, pravila planove koje i kakve igračke će mu dati, što će ga sve naučiti, a kad sam došla iz rodilišta bila je jako sretna, bez manjka ljubomore. Bebač je bio jako zanimljiv, htjela ga je nositi i maziti, bila je oduševljena jer je i tata kod kuće, a sve vrijeme koje nismo posvećivali sinu maminom, organizirali smo tako da idemo na njena omiljena mjesta, da i dalje ima svoja mala druženja s mamom, bez brace i sve je bilo idilično. Osim što je kćerkici zvjerčici sve to bilo povremeno previše, pa bi tamo negdje poslije ručka počela vrištati, plakati, a najčešće oko neke sitnice i to je tako trajalo neko kraće vrijeme i ubrzo prestalo.

No, kako je braco bio sve veći i zahtijevao sve više moje pažnje, moja kćerkica je uvidjela brojne prednosti toga da budeš beba, a kao najbolju prednost toga da si mala beba je da te mama hrani, a ne da moraš sam doručkovati, ručati i večerati. To je počelo kad je braco započeo s dohranom i kašicama, pa je i moja kćerkica tu vidjela svoju priliku.

„Zašto se ponašaš kao mala beba, a nisi mala beba?“ nedavno smo obje čule, a odnosilo se na njezinu želju da je mama hrani.

Ona, a i ostala djeca često se „ponašaju kao male bebe“ u stresnim situacijama i stručnjaci to zovu regresija u ponašanju. To znači da recimo djeca koja su se odvikla od pelena iznenada počnu opet nekontrolirano ili namjerno mokriti u gaćice i čini se kao da su izgubili naučene vještine koje su već u svom razvoju naučili. Tako mogu ponovno tražiti mamu „daj malo sike“, počnu tepati ili recimo, kao moja kćer, žele da ih mama hrani i odbijaju samostalno jesti. Razlog je to što veliki svijet zna ponekad biti preplavljujući i prestrašan da bi se s njim borili i to je signal nama roditeljima da im je teško.

Glavni razlog roditeljske brige bude hoće li to sad tako ostati i do kada, ali zapravo nema razloga za brigu. Sve što su oni do sada naučili nije izgubljeno i potrebno im je malo vremena da se prilagode novoj situaciji, puno razumijevanja i utjehe da prevladaju taj stresan period i nauče se nositi sa svojim emocijama. Okidači za ovakva ponašanja su najčešće nekakve situacije koje mijenjaju dječju rutinu i mijenjaju njihov mali svijet poput bolesti, smrti u obitelji, razvoda ili obiteljskih konfliktnih situacija, preseljenja, čak i sretnih događaja poput trudnoće ili rođenja novog člana obitelji, ali i neke promjene za koje možda i ne pretpostavljate da će im teško pasti, ali njima puno znače poput odlaska omiljene tete iz jaslica ili vrtića.

Što možemo mi kao roditelji? Koliko god mi to željeli, ne možemo ih zaštiti od svega što život nosi, ali možemo im pomoći da lakše prebrode za njih, a možda i nas težak period.

Nećete ih razmaziti ako pokažete da vidite da im je teško i bitno je to na glas reći poput „Vidim da ti je žao jer nema bake. I ja sam jako tužna zbog toga“. Ako je recimo vašem djetetu teško otkad mu se rodio braco ili seka, prisjetite se kako je vama u istoj situaciji. Možete mu reći „I ja sam bila velika seka. Kad se rodila moja seka, jako mi je išla na živce jer je stalno plakala i mama je stalno nosila i ljubila nju. Ali onda je ona narasla, pa smo se zajedno igrale, vozile na biciklu i sad se super slažemo iako mi i dalje nekad ide na živce“.

Provedite što više „kvalitetnog“ vremena s djetetom i to samo s njim, bez nove brace ili seke, a kako bi se osjećao kao da nije izgubio svoju mamu i dalje s mamom ponekad ode u parkić, kazalište ili kod bake na palačinke. Možda je vrijeme za još više zagrljaja, pusa ili nošenja. Ponuditi moguća rješenja, primjerice u situaciji gdje je dijete ponovno počelo mokriti u gaćice nakon preseljenja, donijeti mu istu tutu koju je imao i prije, donijeti u kupaonicu njegove poznate igračke kako bi novi prostor izgledao poznatije i manje strašno. Nemojte mu se izrugivati i prozivati ga da je mala beba, regresija je njegov način kako da sam sebe utješi. Ni vi kad vam je teško na poslu ne jedete samo posni sir i artičoke nego se ponekad utješite čokoladom. Ovo nije baš isto tako, ali je slično.

Imati razumijevanja i pružiti utjehu, ne znači da ćete odustati od onog što je dijete već usvojilo i stoga je bitno da objasnite djetetu što od njega očekujete. Tuta će ga i dalje čekati, odlazak na wc samostalno je neminovan, svaka prepreka je tu da ih skupa svladate, a ne da odustanemo putem. Kad se dijete prilagodi novonastaloj situaciji, a to će biti prije nego vi očekujete, pokazat će vam sve ono što je dosad naučilo, pa naizgled zaboravilo, ali i puno više. S tim da će naučiti još jednu lekciju putem – a to da je mama tu uvijek uz njega kad mu je teško. Ta lekcija je ipak neprocjenjiva.

Objava „zašto se ponašaš kao beba?“ što stoji iza regresije u ponašanju i kako se nositi s tim pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bila jednom jedna mama (malene dječice) koja se probudila naspavana, dok su njezina djeca još spavala, popila je kavu u miru i onda bezbrižno krenula u dan, zajedno sa svojom djecom i mužem, bez plana, kud ih život taj dan odnese… Proveli su dan pun smijeha i avantura i sretno zaspali navečer dok je mama zadovoljno nazdravljala s mužem.

Kakva krasna majčinska bajka, a dogodila se ummmm… nikom?!Majka se vjerojatno budila po noći radi djece, a vjerojatno je i prekasno legla jer je imala vremena povješati veš i staviti prljavo suđe u suđericu tek kad su djeca zaspala. Onda se sjetila da nije pripremila što će djeca sutra obući, pa je izvadila i shvatila da nije veš ispeglan, pa je onda osim te robe ispeglala i ostalo. Izvadila meso da se odmrzava za sutra, pa shvatila da nema riže i usput napravila plan nabave za sutra. Ujutro kad se probudila nedostajali su joj tih sat do dva više sna. Ujutro nije samo pila kavu u miru nego je usput i pakirala dječje ruksake za dan – bočice s vodom, što će prigristi putem, stavila i banane na popis za kupiti, narezala dinje, stavila rezervnu robicu, iskuhala dude, a kako bi brže izašli iz kuće. Sjela doručkovati, a onda se sjetila da nije nazvala svekrvu da je podsjeti da su se dogovorile da će navečer pričuvati djecu.

Shvatili ste, nema potrebe da nastavljam iako bi popis dužnosti se mogao i dalje gomilati i gomilati… Roditeljski sastanci, pregledi kod doktora, dječji rođendani, itd, itd… Osim toga, gotovo sve majke kad rode postanu CEO kojeg će se uvijek za sve pitati, morat ćete sve odlučivati i ako bilo što krene po zlu, pa vas će odmah prozvati. Od toga koja kolica i koje jaje odabrati, platnene ili obične pelene, dojenje ili dati djetetu adaptirano mlijeko, nosiljke ili ne i koja je ergonomska, kojeg pedijatra izabrati, ići ili ne po drugo liječničko mišljenje za dijete, sve će se vas pitati i sve će oči biti uprte u vas. Svi doktori se uvijek obraćaju majkama i kad su očevi prisutni, a ta količina odgovornosti zna biti jaaako teška. Počevši od one “mama zna najbolje” koja zaista pali kad novorođenče dođe doma, plače i smiri se u maminom naručju, no to se zna kasnije raširiti na sva nemoća i moguća područja tako da se sve mame ponekad osjećaju kao Elastika iz Izbavitelja, svi je rastežu u svim mogućim smjerovima. Ako ste i znale najbolje umiriti svoju bebu kad je imala 12 dana, kako je došlo do toga da samo vi znate kako se zovu tete odgajateljice u vrtiću i kako se sprema ruksačić za park, tj. što će mu sve trebati.

Od svega ovoga dolazi ogromna količina umora. Tu leži sve ono nerazumijevanje između vas i drugih ljudi koji komentiraju u stilu “A sad lijepo uživaš s bebicom na porodiljnom, blago vama, šetate, igrate se i uživate“, na što puno novopečenih mama se gorko nasmije jer je to daleko od istine.

Ne umaraju djeca, nego i sav teret posla oko djece, u vezi djece i odlučivanja, kao i briga o cjelokupnom kućanstvu bilo da ne radite (porodiljni, nezaposlenost ili vaša odluka da budete doma s djecom) ili da radite pa uz redovan posao odradite još toliku satnicu obavljajući kućanske poslove.

Nijedna od tih obaveza neće nestati iz Vaših života, no način kako se nosite s obavezama i stresom može napraviti ključnu razliku u Vašem životu.

1. Udijelite malo tereta drugima

“Pa beba se tek rodila, a ona je doji, tak da ja tu baš i nemam previše posla” je rečenica koju sam nejednom čula iz usta novopečenih očeva. I to je istina, neće tata dojiti umjesto Vas, ali bi tata umjesto Vas mogao preuzeti brigu o pranju rublja, peglanju male robičice, mijenjanju pelena kad god je doma, odlasku u drogerije u nabavku svih mogućih maramica, blazinica, pelena, kuhanja ručkova, pranja podova, komuniciranja sa svom bližom i daljom rodbinom koju zanima kako je beba i kad je mogu doći vidjeti, koliko i kad ste joj dali nadohrane i objašnjavanja s bakama zašto joj ne dajete čaja. Eto, posla i tereta koliko želite, a vi ste si osigurale vrijeme za uspostavljanje dojenja, odmaranja i oporavak od poroda.

2. Naučite reći DA svojim potrebama

Mama koja se brine o svom zdravlju, odlazi na redovite preglede, redovito jede i (bar pokušava) dovoljno spavati, koja vježba, mama koja redovito se nađe s prijateljicama, koja izdvoji vrijeme za čitanje knjige ili hobi kojim se bavila i prije majčinstva, koja si dopušta da istraži nove stvari koje je zanimaju (bilo da odlazi na neistraženu planinu kao planinar, bilo da posjeti izložbu o inovacijama o kojima ne zna ništa), koja vodi dnevnik, koja si dopušta da se glasno smije na omiljeni film i plače kad je uzrujana, mama koja odvoji vrijeme za svoj duhovni rast (bilo za odlazak u crvu ili prakticiranje meditacije), NIJE sebična mama. Naprotiv, to je žena koja će naučiti svoju djecu (a pogotovo kćeri) kako postavljati granice, kako se brinuti o sebi, kako razviti mišljenje i interese i pomoći joj otkriti svijet van granica četiri zida. Zabluda je da djeca trebaju roditelje kojima su oni baš sve u životu jer ta uloga je preteška za dijete, da postane smisao i svrha roditeljskog postojanja. Baš naprotiv, djeca vole zadovoljne i ispunjene roditelje.

3. Razlikujte umor od depresije

Ukoliko primijetite da se Vaš umor ne smanjuje, da ste kronično umorni, bezvoljni, da ste prestali uživati u stvarima i aktivnostima u kojima ste donedavno uživali, da imate niz tjelesnih simptoma, poput problema s probavom, bolova u trbuhu, neobjašnjene glavobolje, pritiska u prsima, problema s apetitom (bilo da je povećan ili smanjen), problema sa spavanjem, a ako tome još pridodate osjećaj tuge, krivice, bespomoćnosti i takvo stanje traje više od dva tjedna, pa i mjesecima, vrijeme je da potražite stručnu pomoć. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, žene su dva puta sklonije depresiji od muškaraca u Hrvatskoj i nema razloga da usamljene u tišini patite, a pomoć je nadohvat ruke.

4. Usvojite svoja pravila i svoje prioritete

Umorni ste od razvažanja djece po kojekakvim aktivnostima, ali eto red je da idu, svi sad idu na engleski, pa i na sport, pa i na još nešto treće, a zapravo vidite da to Vaše dijete ne interesira. Uporno pokušavate urediti dječju sobu po scandi, feng shui ili kojem već trendi principu, slažete boje, uzroke, a vaše dijete baš nimalo ne zanima boravak u svojoj sobi? Ili Vas dijete zove da skupa čitate knjigu, a vi odbijate jer uskoro dolaze gosti, morate pospremiti jer “što će drugi reći”. Postoji velika vjerojatnost da će se puno Vašeg tereta nestati ako se riješite nerealnih očekivanja, kad se prestanete uspoređivati s drugima, živjeti prema tuđim očekivanjima i počnete živjeti u skladu s onim što je Vama bitno, Vašoj djeci i vama kao obitelji. U današnje doba društvenih mreža kad Vas sa svakog kutka bombardiraju naizgled idilični životi, savršeno uređeni stanovi, putovanja i djeca koja se veselo osmjehuju, lako je staviti na svoju “to do” listu i masu nepotrebnih stvari samo zato kako bismo pratili korak s drugima ili sačuvajbože da naše dijete ne bi u nečemu zaostalo za drugima.

Što je moja poanta? Živite po svom i onako kako vama odgovara, a ne prema očekivanjima drugih i teret će biti umnogome lakši. Također, nema potrebe da izigravate savršenu domaćicu, suprugu i majku, uostalom, Vašoj djeci ni ne treba savršena majka (koja ne postoji!), već dovoljno dobra, a to zasigurno nije mama koja puca po šavovima, a ne da si pomoći. Ustanite i tražite pomoć kad Vam je teško, to ne znači da ne volite svoju djecu ili ne brinete o njima, nego baš suprotno, brigom o vlastitom mentalnom i fizičkom zdravlju, osiguravate i najbolju budućnost svojoj obitelji.

Foto: unsplash.com

Objava što je to mother’s load i četiri načina kako se uspješno nositi s tim pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Volim jako naslov ovog portala – SUPERMAME. To zvuči baš osnažujuće, veselo, motivirajuće. Pogotovo jer se na ovom portalu mogu pronaći priče svih vrsta supermama, priče o mnogim pozitivnim, ali i tamnim stranama majčinstva. Otkako je mama blogerica, mislim da se žene više usude progovoriti o onome što ih muči, uz pomoć drugih internet majki pronalaze moguća rješenja za svoje probleme, inspiriraju se drugima, uče kako biti bolja, kako biti zadovoljnija, te naravno kako biti što bolja majka svom djetetu.

No sve se mame, a pogotovo one koje pokušavaju biti supermame i sve stizati i sve moći, ponekad umore. Umore se od života, od djece, od jurnjave između posla i vrtića, umore se od beskonačnih pokušaja da njihovo dijete počne jesti kašice kao i druga djeca ili da prestane tući drugu djecu u vrtiću, pa da teta konačno prestane opominjati i vaše malo zlato, ali i vas.

Lako se umoriti i to se događa baš svima. Nema toga kome njegovi problemi, bilo da su maleni i trivijalni, bilo da su ogromni, u jednom trenutku nisu prisjeli. No, ja ću danas pokušati reći nešto o nečemu ozbiljnijem, iako naizgled ne izgleda tako – trenutku kad umor postane bespomoćnost.

Došla sam na ovu ideju u nekoliko rasprava koje sam nedavno vodila s trudnicama s kojima radim. Naime, razgovarale smo o porodu i načinima kako si olakšati porod. Na trudničkom tečaju koji vodim, zajedno s brojnim drugim stručnjakinjama, nudimo niz tehnika i načina koje je moguće savladati, a kako bi trudnoća, porod i sam period babinja, te naravno dojenje bilo što ugodnije iskustvo, kako bi bolovi bili što manji, kako bi pomogle svom djetetu i svom tijelu da taj izazovan period prođe što bolje i za majku i za dijete.

Dio majki se pronašao u pojedinim tehnikama i vještinama, no jedan dio nije smatrao da to može pomoći, da je to tako teško, da je porod pretežak, da ne možeš baš previše napraviti u toj situaciji, da se nemoguće svega toga sjetiti. Slično sam vidjela i u jednoj internetskoj raspravi u kojoj su žene raspravljale je li moguće da postoji nešto što će ti olakšati porod. Naravno da je uvijek bitno uzeti one alate, tehnike i vještine koji vama odgovaraju, no iza ovog se krije nešto drugo. Porod i babinje sam uzela kao ilustrativni primjer.

Bespomoćnost je osjećaj koji se javi kad imate nekakav problem, pokušate ga riješiti i ne uspijete, možete ga i nekoliko puta rješavati, ali jednostavno ne uspijevati. Ili pak možete samo slegnuti ramenima i zaključiti da vi baš ništa ne možete napraviti kako bi riješili vaš problem i prije nego ste se upustili u njegovo rješavanje. Zašto ovo nije dobro za vaše mentalno zdravlje?

Naši osjećaji povezani su s našim mislima i s našim ponašanjem. Sve što pomislimo, a pogotovo kad pomislimo neke negativne i ružne stvari o nama samima utječe na naše raspoloženje, a samim tim i na naše ponašanje. Kad je bespomoćnost u pitanju, možete pomisliti „Što ima smisla učiti kojekakve tehnike disanja kad će me ionako boljeti kao nikad u životu“. Razmislite kako se osjećate kad tako nešto pomislite? Osjećate se loše, tužno, vjerojatno. Samim tim nećete ništa ni poduzeti kako biste to promijenili. Nećete početi učiti disanje, nećete se dodatno informirati, nećete tražiti dodatne trudničke tečajeve, nećete u knjižnici posuditi literaturu koja bi vam pomogla, kao ni podcast na youtubeu. Rezultat svega je da se osjećate loše, a niste ni poduzeli nešto kako bi vam bilo bolje.

Ovaj primjer s porodom sam navela jer sam se s njim baš ovih dana susrela, ali vrijedi zapravo za svaku situaciju u koju vas život može dovesti. Možda je to brak s kojim niste zadovoljne, možda je to posao koji vam je već donio gastritis, možda dugogodišnje prijateljstvo u kojemu imate osjećaj da vas se samo iskorištava, a ne prijateljuje s vama. Osjećaj da ionako ne možete ništa promijeniti jer je sve već tako loše, posebno je opasan za sve nas. Osim što nas zadržava u situaciji u kojoj smo nesretni, sprječava nas da išta poduzmemo kako bismo si pomogli.

Da se razumijemo, nije svatko tko se u nekom trenutku svog života suoči s bespomoćnošću depresivan. No, ako ona počne utjecati na naš svakodnevni život, na način da pristajemo patiti, a da ništa ne poduzimamo na duge staze, nije put u sreću. U najboljem slučaju, to je put u kukanje. Kukanje je odlično, ali dok traje 15 minuta na kavi s prijateljicom, no ako vam postane stil života, nećete upoznati život u svoj punini u kojem bi ga osjetila da odlučite izaći iz tog začaranog kruga bespomoćnosti i pokušati nešto promijeniti. Možda su to za početak male stvari, možda će vam sitnica kao odluka da svaki dan krenete na posao pješice biti prva stepenica do toliko željene promijene jer ćete se fizički aktivirati, udahnuti svježi zrak, biti u stanju misliti u miru. Pokušajte malim koracima svaki dan ka promijeni koju želite vidjeti u svom životu. Promjena će vas možda osupnuti.

Foto: Unsplash

MAJA @mrsvracevic

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Objava BESPOMOĆNOST – DRUGO LICE DEPRESIJE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam čitala jedan zanimljiv članak i u njemu je bilo spomenuto kako djeca za četvrti rođendan dobiju razum. Kako prekrasno, samo se nadam da to nije prekasno za razum njihovih roditelja. No, što se krije iza toga i ima li to neko znanstveno uporište?

Često se može čuti ona slavna fraza da su prve tri najvažnije. To se često naglašava od strane stručnjaka jer se tijekom prve tri godine dijete najintenzivnije razvija, te su utjecaji njegove okoline, a pogotovo majke, krucijalni za njegov razvoj. Jedna od najvažnijih stvari koja se razvija za te tri godine je i sigurna privrženost kod djece. Već sam to puno puta naglasila kad sam pisala o nošenju djece , o privikavanju na jaslice i vrtić i o povezujućem roditeljstvu.

Pojednostavljeno rečeno, sigurna privrženost je odnos s osobom koja se najviše brine o djetetu, a to je u najvećem broju slučajeva majka. Taj odnos privrženosti često se vidi u situacijama kad majka npr. odlazi na posao i ostavlja dijete, a dijete plače, a kad se mama vrati, razveseli joj se. Sigurna privrženost je osnova svih emocionalnih odnosa u budućnosti, kako sa svojim prijateljima, tako sa budućim partnerima i djecom. Postoje i negativni obrasci privrženosti, no to sad nije tema.

Tijekom te tri godine, naši klinci i klinceze se dosta čvrsto drže mame, a mame (bake pogotovo) idu za njima, paze na njih, upozoravajući ih na moguće opasnosti i učeći ih pravila – od toga kako se ponašati za stolom do toga kako prijeći cestu.

No, kakve veze s tim ima četvrti rođendan i poklon u obliku razuma? U toj četvrtoj godini (doduše ovo nije strikno, kod nekih se može javiti i malo prije i malo poslije), javlja se tzv. internalizirani govor. Prvi je to opisao ruski psiholog Vigotski šezdesetih prošlog stoljeća. To bi značilo da je dijete usvojilo ono što smo puno puta govorili i da je u stanju samom sebi to ponoviti, npr. kad prelazimo cestu, moram pogledati lijevo i desno. Ili kad postavljam stol s mamom, prvo ću staviti tanjure, a onda ću vilice. To zvuči pomalo apstraktno, no zapravo družeći se s odraslima, ali i svojim vršnjacima, dijete je do četvrte godine već shvatilo jako puno toga što se smije, a što ne smije.

Taj skok u razvoju je zapravo dobra podloga za razvoj dječje samostalnosti. Nakon što je dijete već usvojilo i shvatilo što smije, a što ne, moći će biti sve samostalnije i sve neovisnije. Npr. naši roditelji nisu čitali svakog ponedjeljaka na blogu o dječjem razvoju ili Vigotskog nedjeljom popodne, ali su bili svjesni da smo dovoljno već narasli da nam daju male zadatke da sami obavimo. Ja sam bila jako ponosna kad bi me mama pustila da idem sama do Pionira, naše najbliže trgovine. Trebala bih kupiti nekakvu sitnicu koja je u kući nedostajala i sebi Čunga lungu. Mami bi dala ono iz trgovine, a s Jasminom, Helenom i Kaćom, svojim pajdašicama ispred zgrade bi žvakala Čunga lungu i opet iznova bila najgora u igranju gume.

Možete li zamisliti danas djecu od četiri, pet, šest godina da tako sjede ispred zgrade, uz malo ili nimalo nadzora odraslih i sami se igraju? Teško jer danas i uz nadzor odraslih ima sve manje djece vani koja se samo igraju, bez neke unaprijed isplanirane aktivnosti ili parkića. Djecu se danas rijetko prepušta dokolici, igranju i razvijanju samostalnosti, no ja se moram zapitati koliko je to dobro za njih? Kao što sam rekla, djeca jako brzo usvoje pravila, a da je to danas pravilo, rekla mi je moja kćer. Nedavno sam je pitala u šetnji bi li ona sama znala otići u trgovinu, npr. da kupi kruh. Ostala je jako iznenađena što je to pitam, no ja se nisam dala smesti. “Pa dobro, što bi ti napravila? Kojim putem bi išla?” Naravno da je znala odgovor na to pitanje i uredno izreferirala kojim putem bi došla, što treba napraviti kad prelazš cestu i sl. Također je znala i što bi napravila u trgovini. “Pitala bi tetu da mi da kruh, onda bi otišla na blagajnu i dala joj novce.” Na kraju je zaključila “Ali, mamice, pa djeca ne smiju sama hodati okolo bez roditelja.”

Ona je savršeno točno usvojila sva pravila i svakako je u stanju razvijati svoju samostalnost i neovisnost. Danas je to mali primjer kako otići u trgovinu, a za četrnaest godina će trebati znati kako otići na fakultet, pa možda čak i ako je taj fakultet na drugom kontinentu. No, hoće li znati ako je naučila da “djeca ne smiju sama hodati okolo”, ako je usvojila da roditelji baš uvijek moraju biti negdje uz njih? Hoće li joj biti potrebna neovisnost i samostalnost i kako da ih razvije ako se mi kao roditelji jako bojimo pustiti ih ponekad same? Naravno da se i od današnje djece ponekad zahtjeva samostalnost i neovisnot, ali se ne mogu oteti dojmu da ih se vježba na krivi način. Kad dođu u dob od 4,  godina, već je u redu da idu na dječje rođendane sami i da su na tim rođendanima animatorice umjesto roditelja, pogotovo u Zagrebu. Osim rođendana, tu je cijeli niz izvanvrtićkih i izvanškolskih aktivnosti za koje nisam sigurna koliko su potrebne, pogotovo u velikom mjeri. Naša djeca ostaju sama i potičemo ih na nevisnost, ali ne na način da se snađu u stvarnom svijetu. Kako da pokucaju susjedima i zamole ih za pomoć u vezi nečega, kako da odu do trgovine, kako da prijeđu cestu bez roditelja, kako se dovesti tramvajem do bake i djeda. Pod tim ne mislim samo na djecu od 4 godine, nego i puno veću djecu koja borave pod neprestanim nadzorom odraslih, a pošto su odrasli često zauzeti poslom, prepuštaju ih beskrajnom nizu slobodnih aktivnosti, a sve kako ne bi bili prepuštena ulici.

Bez brige, neću ni ja sutra svoju djeci okačiti ključiće oko vrata i reći da se nakon vrtića uhvate za ručice i sigurno dođu sami kući poslije popodnevnog spavanja u vrtiću. Nisam ni ja sigurna u kolikoj mjeri , kada točno i na koji način učiti ih samostalnosti, no pretpostavljam da će mi moja roditeljska intucija reći kad je vrijeme za što. A do tada ćemo povremeno svi četvero spavati u istom krevetu, čisto da tu privrženost izvježbamo do kraja, dok ne dobijemo na poklon samostalnost i zdrav razum za četvrti rođendan. 

MAJA @mrsvracevic

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Objava SMIJU LI NAŠA DJECA BITI NEOVISNA I KAKVE VEZE ČETVRTI ROĐENDAN IMA S TIM? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

To je to vrijeme godine. Vrijeme slavlja, okupljanja, adventskih kućica, ukrasa i lampica na svakom koraku, mirisa cimeta, kolača i pečenja. Ali i tona stresa, premalo novaca za beskonačne liste darova, frustracija pravljenjem kolača koji odbijaju se napraviti kako treba, cendrave djece, veselih dočeka Nove godine, neugodnih ispada na obiteljskom ručku člana obitelji koji se OPET napio, itd, itd, lista je beskonačna. Nešto možda i možemo zaobići, ali kupnju poklona svojoj djeci teško. I tada dolazimo po vječnog pitanja – što kupiti djeci?

Moram priznati da ja nisam jedna od onih fantastično organiziranih osoba koje sve znaju kada će i što kupiti i koje žive pod geslom „sve je stvar dobre organizacije“. Dok vam ovo pišem, rođendan moje mame je za jedan dan, sestrin za malo više od dva tjedna, a uz to je još i Božić. Još nikome ništa nisam kupila. Srećom, moj muž nije jedna od tih neorganiziranih osoba nego on obavi kupnju poklona za djecu kad ide na put.

No, na ovaj tekst me potaklo nešto što sam napravila prije dva tjedna. Podigli smo u knjižnici za djecu slikovnicu Krispin, Praščić koji je imao sve. Fantastična slikovnica u kojoj će se mnogi naši mali praščići prepoznati. Riječ je o malom praščiću koji je za svaki Božić, Uskrs i rođendan dobivao jako puno poklona. Sve bi mu te igračke jako brzo dosadile i jako brzo bi ih razbio. Stoga ga je Djed Mraz odlučio ove godine naučiti jednu malo drugačiju lekciju. Moja kćer se ispočetka jako šokirala kad je čitala knjigu, pa zainteresirala, pa oduševila. S obzirom da je ona jako voli, odlučile smo je podijeliti i s njezinim prijateljima u vrtiću.

Naime, na početku nove vrtićke godine, na roditeljskom sastanku, tete su nama roditeljima predložile da dođemo jedan dan u vrtić i da jedno prijepodne provedemo zajedno sa svojim djetetom u grupi zajedno s tetama i njegovim prijateljima. Kako sam ja bila na porodiljnom, a i inače sam radila s djecom kao psihologinja, odmah sam tetama predložila da dođem i one su to prihvatile. Vrijeme je prolazilo, ja sam uvijek imala nešto drugo na umu dok jedan dan nisam bila potpuno odlučna da to napravim. Jednostavno, porodiljni je prošao, morala sam se vratiti na posao i nije bilo više izvlačenja. Pripremila sam jednu radionicu o emocijama i slikovnicu o Krispinu koju ćemo čitati i o kojoj ćemo razgovarati.

Bilo je fantastično. Djeca su super reagirala na slikovnicu, na Krispina, na razgovor o emocijama, na sve što sam im priredila. No, nešto drugo je bilo puno bolje. Konačno sam upoznala tu djecu, a ne samo ih pozdravila u prolazu. Čula sam što mi imaju za ispričati, uživala sam dok su mi sjedili u krilu i naganjali smo se po parkiću. Bila sam tamo, prisutna i to je i njima i meni bio najbolji dio posjete vrtiću. Moja kćer je bila silno važna i ponosna jer je njezina mama tamo. Kad je došlo vrijeme ručka, otišle smo ranije doma i uživale u ostatku dana. Ona nije mogla skriti sreću jer ne samo da je mama bila u vrtiću, nego što sam je odvela i doma ranije.

Možda je baš to poklon koji možete pokloniti svome djetetu za Božić, ali i sebi. Vrijeme provedeno sa svojim djetetom je zapravo najdragocjeniji poklon. Da se jedan dan stavite u njegove cipele i vidite kako je njemu u vrtiću. Ne morate ništa pripremiti, ne morate biti ni psiholog ni teta u vrtiću da bi vas djeca lijepo prihvatila. Njima je dovoljna vaša dobra volja, želja da se s njima poigrate, da ih čujete i vidite. Unatoč tome što je dvanaesti mjesec uvijek kaotičan na poslu, uzmite vrijeme za sebe i svoje dijete. Uzmite jedan slobodan dan i napravite to. Smisao blagdana ćete puno prije osjetiti s djecom, nego s nervoznim kolegama ili gužvajući se u nekom shopping centru u potrazi za poklonom.

PS: Pošto svi znamo da nećemo odoljeti kupnji i poklona koji će dočekati djecu na božićno jutro, toplo preporučujem Krispina.

MAJA @mrsvracevic

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Objava ŠTO DAROVATI DJETETU KOJE IMA SVE? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Neki dan sam pogledala najbolji govor o milenijalcima koji mi je otvorio oči na tako mnogo razina. Da se razumijemo, ja bih spadala u tu grupu milenijalaca o kojima se jako puno piše i čita u posljednje vrijeme, ali vjerujem da imam malo što toga zajedničkog s američkim milenijalcima o kojima je najčešće riječ. Njima se predbacuje da se često ponašaju kao da su privilegirani i razmaženi, a moji uvjeti odrastanja su često bili sasvim suprotni. Dijete sam samohrane majke, u prvi razred sam trebala krenuti ’91, ali je izbio rat pa su nam odgodili školu jer smo bili na prvoj crti bojišnice. Kad smo konačno krenuli u školu u drugom polugodištu, u slučaju uzbuna, poslali bi nas kući što mi se danas čini kao najluđa uputa djeci ikad jer su neki od mojih prijatelja morali i dva kilometra do kuće trčati. Učiteljica nas nije ni malo štedila, imali smo jedinica koliko želiš, a kad smo bili neposlušni, tukla nas je. Roditelji su vjerovali da se učitelje mora poštovati, nisu se bunili, a ja i dan danas toj učiteljici ne mogu oprostiti što mi je rekla da ja nikad neću biti dovoljno dobra za dodatnu nastavu iz matematike kad sam joj rekla da je meni mama rekla da ako se budem trudila i učila, mogu imati pet iz svakog predmeta. Roditelji su je opravdavali da je stara i bolesna, a ja do danas nisam čula da je umrla. Otad je prošlo 25 godina.

No, vratimo se na ono što je mene toliko dotaklo u govoru Simona Simeka. Pošto ne smatram da je moja generacija koja se kalila u ratu razmažena i privilegirana, zabrinula sam se zapravo za generacije djece kojima pripadaju i moja djeca, pogotovo za odgoj djece i načine kako ih pripremamo za novi milenij. Oni odrastaju u digitalnom dobu koje zapravo pruža bezbrojne mogućnosti, ali je puno i kojekakvih opasnosti ili ako ćemo biti politički korektni – tri izazova.

MOGU LI NAŠA DJECA IZDRŽATI DOSADU?

Dijete kojemu je dosadno je jedno od noćnih mora roditelja. Znate to jer ste to vjerojatno doživjeli i na svojoj koži. Počnu cendrati, tražiti daj ovo, idemo, dosadno mi je, prekini pričati s tetom, daaaj mi mobitel i sl. Počnu jednostavno divljati, toliko da vam je neugodno pred drugima i često onda krenemo umirivati i rješavati ih dosade. Znate li puno djece koja sama riješe tu dosadu? Ne znate jer ih mi odgajamo drugačije. Dosada za njih znači frustracija, a za nas je to signal “da se ne bavimo dovoljno s djetetom”. Često je dosadno baš djeci kojima su roditelji jako posvećeni. Roditelji ulažu beskrajne napore, a onda dobiju “pljusku” od djeteta u obliku ispada bijesa kad im ne udovolje, a od društva “pljusku” koja se često upućuje roditeljima riječima “Vi ste ga previše razmazili”. No, trebamo li ih umirivati? Trebamo li ih lišavati dosade? Dosada je dobra jer dijete može pronaći kreativne načine igranja. Razvija maštu i kreativnost, kroz igru prorađuje ono što ga muči i uči nove uloge i traži svoje mjesto u svijetu. Jedno od najboljih načina igranja djece je s drugom djecom, ne samo s roditeljima, no koliko od nas ima običaj pozivati doma susjedovu djecu na igranje? Ne jednom u pola godine, nego da je to igranje svakodnevno. (Ako sebi o djetetu želite osvijestiti važnost igre u odnoau na igračke, preporučujem slikovnicu o Krispinu, praščiću koji je imao sve – idealna u predbožićno vrijeme.) Kad igranje ne uspije, bilo samostalno, bilo s drugom djecom, mobiteli i gadgeti svih vrsta tu uskaču, a to je otprilike kao da ste otvorili ormarić s cugom djeci i rekli “Teško ti je, evo ovo će pomoći”, kako u govoru navodi Simon Sinek. Te napravice su stvorene za lučenje dopamina, o kojem ubrzo postanemo ovisni. Jako dobro se osjećamo jer smo dobili instant gratifikaciju i jednostavno želimo još i još toga. To je dovelo da će se nove generacije (prema istraživanjima), prije okrenuti društvenim mrežema i uređajima kad im je teško, nego li prijateljima. Koliko je to tužno bilo čuti, barem meni. Najveća mana svega toga je da stvarni svijet, ne virtualni ne funkcionira po principu instant gratifikacije, u stvarnom svijetu uspjeh ne dolazi preko noći. Samoaktualizacija ne dolazi preko noći. Uspjeh zahtjev trud, odricanje, neuspjehe, učenje, puno dosadnih međukoraka, poneke kompromise i mogućnost PODNOŠENJA FRUSTRACIJE. Osobe koje to nisu u stanju, brže odustaju, manje je vjerojatno da će uspjeti u onome što su planirale, imaju puno niže samopouzdanje i puno lošiju sliku o sebi i to je odlična podloga za depresiju. S druge pak strane, mi svoju djecu ne učimo da su za rezultate potrebne suze, krv i znoj, nego da oni mogu uspjeti što god požele jer su oni tako posebni, pametni i talentirani što nas dovodi do drugog izazova.

JESU LI SVA DJECA TALENTIRANA?

Nisu. Kao što ni uspjeh neće doći samo zato jer ga žele. “Ako dovoljno jako to želiš, uspjet ćeš” jedna je od najvećih zabluda današnjeg doba, kao i mit da su sva djeca talentirana. Sva djeca mogu imati svoje specifične interese, sva djeca mogu pronaći neku aktivnost, sport ili igru koja će ih ispunjavati i u kojoj će istinski uživati. Uostalom, talent za nešto ili nadarenost ne znači nužno sreću u životu, a niti uspjeh. Osim talenta ili darovitosti, potrebno je još jako puno truda, volje, upornosti i nimalo manje važno – socijalnih vještina za uspjeh. Kako se odnositi prema drugima, kako razgovarati, kako riješavati sukobe, kako se zauzeti za sebe i sl. Osim tog uvjerenja da su svi tako talentirani, današnji roditelji su opsjednuti i ocjenama svoje djece. I da se razumijemo, tu nisu krivi roditelji, nego sustav koji to potiče. Roditelji i djeca se od prvog razreda bore za petice, a ta borba kulminira pritiskom u višim razredima osnovne škole, pogotovo u Zagrebu jer kako ćeš upisati gimnaziju bez savršenih ocjena? Ništa manje od petice ne dolazi u obzir u 7 i 8 razredima. To dovodi do sljedećeg – djeca ne smatraju da je bitno gradivo ili da postoje neke zanimljive stvari koje bi mogli naučiti ili o kojima bi mogli kritički raspravljati s nastavnicima, nego je svima najbitniji ishod u obliku ocjene. Znanje je tada samo alat da se dođe do neke proizvoljne ocjene, a ne cilj kako bi trebalo biti, a na kraju ni ta ocjena ne znači puno. Ako svi imaju petice (kao neke zagrebačke gimnazije), onda ni ta petica ne vrijedi puno. Ako svi mogu biti iznimni, uspjeh do kojeg dođete trudom i radom, pa i talentom, nije zapravo ništa posebno je one zaista najbolje uopće ne motivira na taj dodatni push.

TREBA LI NAMA RODITELJIMA ODUZETI MOBITELE?

Koliko često se ujutro probudite i prva stvar koju napravite je pogledate na mobitel? Ja to ponekad radim. Koliko često vam se dogodilo da se igrate s djetetom, ali odgovarate na poruke? Ja to ponekad radim. Brojite li lajkove na društevnim mrežama u prisutnosti vašeg djeteta? Jesam, napravila sam to. Jesam li ja ovisna o mobitelu? Vrlo sam rigorizna prema tome da dam djeci mobitel, toliko da sam zaboravila kritički promisliti svoju upotrebu mobitela. I to ja koju ako pitate koliko mi je stalo do tuđeg mišljenja, rekla bih da mi nije stalo, a očito svojim ponašanjem pokazujem suprotno. Dopisivanjem s nekim dok sam s djetetom, ali i bilo kim drugim, zapravo time šaljem poruku da ta osoba i nije toliko bitna, da je bitnije ono što je u mobitelu. Mindfullness u roditeljstvu je zasebna tema, ali mobiteli su zaista nešto što nas može odvojiti od naše djece. Da parafraziram Luis C.K.-a današnji roditelji gledaju predstave svoje djece kroz ekran iako su točno tamo. Prisutni su, a nisu prisutni. Žele ovjekovječiti, a propuštaju iskustvo. Zbog toga sam krenula skrivati mobitel od same sebe u zadnje vrijeme. Jednostavno, nije mi pri ruci, nije mi na stolu, često ga stišam i jednostavno ne čujem. Nije da sam ga prestala koristiti. Nekoliko puta dnevno i dalje odgovorim na propuštene pozive, poruke ili mailove, ali ne visim s njega.

Svjesna sam da sam napisala dosta negativan tekst i možda će neki izvući iz njega poruku kako je današnjim roditeljima jako teško ili nedajbože da mislim da loše odgajaju svoju djecu. Baš suprotno. Mislim da su današnji roditelji puno osvješteniji po pitanju odgoja, da se više educiraju, više znaju i ponekad se i više trude nego neke prijašnje generacije. To nam daje mogućnost da kritički promišljamo, poboljšavamo se i mijenjamo perspektive. Iako sam ja uvjerena da sam rođena u krivo doba i da sam trebala biti najbolja prijateljica Miss Elisabeth Bennet (obožavatelji Jane Austen će razumijeti), trudim se što bolje plivati ovim turbulentnim vodama modernog digitalnog doba, skupa sa svima vama. Tko zna, možda će nas odvesti do nekih prekrasnih obala za koje još ne znamo.

MAJA @mrsvracevic

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Objava KOJI JE PUT DO USPJEHA – TRI IZAZOVA MILENIJSKOG RODITELJSTVA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad govorimo o ženskom reproduktivnom zdravlju, često se spominju tri uključene strane koje su jako često zaraćene. To su ginekolozi i porodničari, Rode (i druge aktivistice za ženska ljudska prava) te same pacijentice. Kako je moguće da te tri strane jako teško nalaze zajednički jezik, a svi uključeni imaju zajednički cilj – da što zdravija mama rodi što zdraviju bebu.

Kako je ovo portal s mamama blogericama, osjećam se sobodno vam iznijeti i svoje iskustvo. Zbog svojih zdravstvenih komplikacija odlučila sam, na preporuku moje ginekologinje, roditi u Petrovoj. Porod je bio težak, dugačak, a tjedan dana nakon poroda sam bila ponovno hospitalizirana zbog zdravstvenih komplikacija. No, unatoč tome, odnos i doktora i medicinskih sestara prema meni je bio i više nego odličan. Doktor koji je vodio moju trudnoću u trudničkoj ambulanti bio je i velik dio poroda uz mene u rađaonici. Hrabrio me, bodrio, vodio prema svakoj slijedećoj fazi, šalio se s mojim mužem, dodavao mi vode i najvažnije, porodio moju djevojčicu živu i zdravu. U tom trenutku ja sam bila najsretnija i najponosnija žena na svijetu. Kad su krenuli problemi s dojenjem u bolnici i povišenom temperaturom, sestre su bile uz mene cijelu noć, pomagale mi izdojiti se. Kad sam se vratila kao povratnica s komplikacijama, njegovale su me s krajnjom pažnjom i uviđajnosti prema mom jako lošem mentalnom stanju jer sam bila očajna što se moaram vratiti u bolnicu, što nisu sigurni zbog čega imam temperaturu, što ne mogu više dojiti jer je temperatura previsoka i sl. Nisam krivila ni doktore ni sestre zbog komplikacija jer sam znala da postoji razlika između medicinske pogreške koja nastane radi namjerne nepažnje i neprovođenja liječenja po svim pravilima struke i komplikacije koje se dogode radi recimo to tako „više sile“. Imala sam samo jedan cilj – ozdraviti i oni su mi pomogli u tome, a ja sam im na tome zaista zahvalna. Drugi put sam rodila jako brzo, bez ikakvih komplikacija, bila sam van sebe od sreće što su me svi problemi s prvog poroda zaobišli, no o doktoru koji me porodio drugi put ne bih mogla baš napisati ovakav hvalospjev. Držim da je bio bahat i arogantan, ali oprostila sam mu samo jer je bio zgodan i jer se sve jako brzo završilo. U tolikom moru muškog šovinizma prema ženama,  oprostit ćete i vi meni ovaj mali ženski šovinizam.

No, to nije iskustvo svih žena. Dapače, zadnjih dana slušamo i čitamo o brojnim strahotama. Potpuno je nevjerojatno da kad ulazimo u zdravstveni sustav tražeći medicinsku pomoć u vezi svog reproduktivnog sustava, da dio žena izađe iz sustava sa simptomima PTSP-a. U tom slučaju, ne smijemo dopustiti da nas uvjere da je to „intimna stvar“ i da ih ne dovodimo u neugodnu situaciju progovarajući o tome, nego moramo progovoriti, tražiti promjene i naravno i ne odustati u svojim zahtjevima za humaniji pristup. Mene zanima kako je moguće kad govorimo o ginekologiji i porodništvu da postoji toliko broj nesporazuma, komunikacijskih problema, zaraćenih strana i naravno žena koje govore da tamo ni mrtve neće više kročiti. Koliko je meni poznato, to je jedina grana medicine gdje postoje toliki problemi jer nisam čula da toliki broj pacijenata kaže da više ni mrtav neće kročiti u internističku ambulantu.

Kad govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju taj poremećaj nije vezan samo za rat, nego za svako traumatsko iskutvo tijekom kojeg pojedinac osjeti duboki strah za svoj život ili za život nekog drugog. Ako ste vi saznali da ste izgubili bebu, u riziku ste za razvoj depresije minimalno slijedeće tri godine, te mnoge žene osjećaju gubitak i prolaze kroz proces žalovanja koji je istovjetan procesu žalovanja zbog smrti bliske osobe. No, ako Vas uz sve to još i tjeraju da prolazite kiretažu uz nesagledive bolove, vežu, drže za ruke, noge, glavu, pa potom uvjeravaju da ste preosjetljivi, da sve to nije ništa, da ste razmažene, to je takav sustavan udarac na žensko mentalno zdravlje koje ne smije i ne može biti ignoriran. Pogotovo jer je dužnost svakog liječnika da liječi pacijentice, a ne da im svojim postupcima dodatno ugrožavaju zdravlje. Ako postoje liječnici koji smataraju da mentalno zdravlje nije važno, onda se postavlja pitanje dovoljne stručnosti liječnika koji provode takve postupke ako nisu svjesni da takvi postupci imaju reperkusija i na fizičko, ali i mentalno zdravlje pacijentica.

Pošto brojne žene navode da se to i njima dogodilo i da su se dovoljno ohrabrile da o tome javno progovore, moramo se zapitati, kolika je još brojka žena koje se nisu usudile potpisati na svoje iskustvo i još pate u tišini.

Mnogi su sad krenuli s lovom na vještice i prozivaju liječnike različitim pogrdnim imenima i uvredama. To nije put. Velika većina liječnika nije takva, no trebamo otkriti kukolj među njima. To će najbolje znati sami liječnici tko je kakav i koji su to njihovi kolege koji provode ovakve postupke, tko su oni liječnici koji ne jednom ostave gazu u trbušnoj šupljini svojih pacijentica, a tko su oni koji će obavljati svoj posao, samo uz plavu kuvertu. Baš liječnici trebaju ustati protiv takvih postupaka i ne dozvoliti da se blati cijela jedna struka i sve ih se trpa u isti koš jer nisu svi takvi.

Također, nedavno sam čula jednu ginekologinju koja je rekla da ne voli izraz humanizacija poroda jer po tome ispada da oni rade nehumane porode. Nemojmo se zavaravati, uvjeti u kojima mnogi liječnici rade jesu nehumani, pa samim tim ni uvjeti za rađanje nisu idealni. Pa u Klinici za ženske bolesti nisu imali odgovarajućeg spekuluma kojim bi me pregledali, a kako je onda tek drugdje. Jeste li kad ušli u prostor za ultrazvučni pregled u Petrovoj? Pa nije ni čudo da se govori o humanizaciji, jer uvjeti rada u nekim bolnicama su baš to – nehumani. Ginekolozi su ti koji trebaju dići također glas u ovom pokretu #prekinimošutnju i ukazati na sve probleme sustava. Znate li da u našoj EU većinu trudnoća i poroda ne vode liječnici nego vam trudnoću vode babice, a isto tako je i s porodima? Ako je sve u redu ni ne vidite liječnika. Ne mogu, a ne zapitati se kako bi bilo kod nas kad bi liječnici bili manje opterećeni pregledima svih urednih trudnoća, a posvetili se samo patologijama u trudnoći. Kakav bi onda tretman dobivale pacijantice, ako bi uvjeti rada, a s time i rađanja bili drugačiji za sve uključene.

Po meni je to put. Ne nastaviti rat još ostrašćeniji, nego ujediniti snage da popravimo sustav i adresiramo problem na pravu adresu – državu. Ona ima odgovornost za zdravstveni sustav koji svi masno plaćamo, a često nas ostavi krajnje nezadovoljne. Samo zajedničkim snagama možemo postići toliko nužnu promjenu. Iznimno je važno da ovo ne postane samo još jedna u nizu vijesti koje su buknule pa zatim splasnule kao da se ništa nije dogodilo. Ovo je problem svih nas i baš zbog toga nakon pokreta #prekinimošutnju trebamo započeti s nekim novim pokretom kao što su #tražimopromjene i #provodimopromjene sve dok sustav ne bude dovoljno human za sve uključene, a svi zajedno budemo radili na njegovom poboljšanju prepoznajući svoj dio odgovornosti za zajednički i javni zdravstveni sustav.

MAJA

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Objava KAKO JAVNO ZDRAVSTVO ZADIRE U NAŠU INTIMU I STRUŽE JE, A MI NISMO ZAŠUTILE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad biste upitali svoju mamu i/li baku “Koji su tvoji #familygoals” što bi ona rekla? “Što ti je to, ‘ćerce?” A nakon pojašnjavanja, sigurno biste došli do nekoliko generalnih i sveopćih želja kao što su da smo svi živi i zdravi, a ako bismo išli dalje, onda bi možda spomenula da ima dobar posao što bi podrazumijevalo da radi od 7 do 3 i može s njim platiti račune, da svi jedu “sa žlicom” barem jednom dnevno i da stigne pospremiti kuću. No, što #familygoals znači za našu generaciju? Naravno da i mi želimo da nam je obitelj živa i zdrava, a onda kreću razlike.

Da imam dobar posao, ali to zapravo podrazumijeva da imam karijeru u kojoj ću se osjećati kao da ispunjavam sve svoje potencijale, koja će mi obogaćivati život i koja će biti sastavni dio mog života, a ne samo da platim račune. Da kuham svoju obitelj i sebe, ali naravno ne samo ćufte i pire, nego i bezglutenski proso s tajlandskim povrćem, a svakako da za vikend isprobam recept food blogerice za neobični creme brulee. Da u slobodno vrijeme ne čistim, nego putujem sa svojom obitelji i istražujemo nove krajeve. Da redovito vježbam, izbjegavam ugljikohidrate (tu bi vas već prethodna generacija čudno gledala), jedem samo pažljivo osmišljene i uravnotežene obroke, itd, itd… Ovo ne vrijedi naravno za sve, ali je sve češća pojava. I naravno, da sve to skupa dokumentiram na društvenim mrežama.

No, gdje nas to ostavlja? Očekivanja koja stavljamo pred sebe su jako visoka i postaju nemoguća za ispuniti. Osjećamo se umorni od života i pokušaja da živimo neki bolji život, da postanemo neka bolja verzija samog sebe, a kad se umorimo, pribjegnemo društvenim mrežama. Tek to nas može gurnuti još dublje u nezadovoljstvo i potencijalnu depresiju. Pogledate sve te sretne #familygoals obitelji, pa pogledate sebe i svoje dijete ili muža. Muž ne da nije zainteresiran za sretno poziranje s Vama nego danas nije zainteresiran ni za što osim nogometa na koji ide večeras. Dotad će vegetirati na kauču. Pokušate se slikati s djetetom, a ono se baca i viče, a poziranje sa zaljubljenim i sanjivim okicama u kameru ne dolazi u obzir. Štoviše, plače otkad ste došli s posla. Baka vam kaže “Nije bio takav dok ti nisi došla, jako je dobar bio, to je zato jer si ga razmazila.” Zapitate se je li vaša svekrva izmislila #momshaming, a ne društvene mreže. Da se utješite, poželite kupiti baš onaj baby gadget koji ste vidjeli da je ooodličan na insta storyju, ali uvidom u e-bankarstvo shvatite da nema šanse i da je minus već precrven.

U takvim trenucima virtualni #familygoals Vam izgledaju još nedostižniji i što vi više zamišljate te idealne trenutke koje bi trebali provoditi, a koji su daleko od Vašeg realnog stvarnog života, postajete sve depresivniji. Nova istraživanja pokazuju da društvene mreže mogu negativno utjecati na naša raspoloženja, no te spoznaje su odavno poznate su psihologiji. Što je veća razlika između Vašeg idealnog ja i stvarnog ja, to je veće nezadovoljstvo i osjećaj depresije.

Kako si pomoći? Tako da shvatimo da ne postoji ništa idealno, ni idealna obitelj, ni savršena žena ni samo užicima ispunjen život. Ako društvene mreže imaju prednosti, to je svakako progovoranje i o svim ostalim aspektima života, a ne samo onim idealnim, o čemu često možete čitati i na ovom portalu, te pružanje potpore ženama i osnaživanje spoznajom da nisu jedine kojima je ponekad teško. Što smo više bombardiranim raznim pritiscima za savršenstvom u svim aspektima, ne samo majčinstva, postaje još važnije prihvatiti sebe baš takvom kakva jesi, postavljati si realne ciljeve, prigrliti svoje nesavršenosti i pokušati živjeti život prema našoj mjeri – ne idealan, ne savršen, već najbolji mogući u realnim okvirima i prihvati sve promjene koje nam život nosi. Ne postoji samo jedan skup instagramski određenih #familygoalsa, nego to svatko od nas mora odrediti za sebe i nakon što shvati koje su vrijednosti prema kojima želimo živjeti svoj život, ravnati se prema sebi, a ne nastojati ispuniti očekivanja drugih. Što je sreća, savršeno su opjevale Gabi Novak i Maja Vučić “postoji li nešto gdje se žene slože, samo ljubav može donijeti nju”. Ljubav prema svojoj obitelji, prema sebi i svom životu, baš takvom kakav je, ne savršen, ali moj.

MAJA

Mama jednoj kćerkici zvjerčici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. 

Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Web stranica: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

FB page: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Objava KOJI SU VAŠI #FAMILYGOALS? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko puta ste vidjele neko dijete kako vrišti, urla, baca se, tuče nogama, da ne nabrajam dalje prije nego ste postale majke, te pomislile “Jaaaoooo, kako razmaženo! Moje neće nikad!” A onda se niste ni okrenule, vaše dražesno djetešce je napunilo dvije (možda i malo prije ili malo poslije) i onda ste vi postali mama koja se sreće s tim istim osuđujućim pogledima okoline uz pokoji komentar: “Eto, kad mu sve puste.”

Prva sam ja bila u to situaciji, priznajem. Iako sam podosta znala o ispadima bijesa, popularno zvanim tantrumima ili po hipsterski terrible two fazi, bila sam očito previše tašta i naivna, pa sam mislila da je to nešto što će zaobići moje dijete i mene jer ću ja biti takva supermama da se to nama neće događati. Naravno da se dogodilo, kao i velikoj većini mama koje znam ili s kojima sam radila.

Ispadi bijesa se događaju jer dijete s dvije godine nije dovoljno zrelo da u potpunosti kontrolira svoje emocije (s obzirom koliko odraslih to nije u stanju, još su dvogodišnjaci i dobri), njihov živčani sustav je još nezreo (možda samo malo nezreliji nego Vašem naoko odraslom mužu), te suočavajući se s frustracijom burno reagiraju. Postoje i brojne situacije koje će samo pogoršati eskalaciju emocija kao npr. umor, bolest, napetost u kući, itd. Dijete to ne radi jer je zločesto i ne radi namjerno i naravno da se osjeća grozno iznutra, a ne samo da je strašna vanjska manifestacija toga. Ukoliko čitate ovaj tekst, prepostavljam da sve to znate i da je vjerojatno i Vaše dijete to proživjelo. Riješenje je naoko jednostavno – treba ga pustiti da se isplače, utješiti (ako to želi), osigurati da se ne ozlijedi, ne udovoljiti njegovim zahtjevima u ovakvim trenucima i čekati da to prođe jer će proći. I taj ispad i takav način reagiranja s vremenom.

No, nigdje ne piše kako da smirite same sebe u tim trenucima. Hoću reći, puno toga je napisano kako da se nosite s djetetovim ponašanjem, njegovim emocijama, a nigdje onim što Vama prolazi kroz glavu, srce i adrenalinom koji Vama struji tijelom. Moja #kćerkicazvjerčica je imala svoj prvi tantrum ni manje ni više nego u stubištu naše zgrade. Živimo na petom katu bez lifta, dakle, vrištanje je trajalo od prizemlja kad je odlučila da ne želi kući pa fino do petog kata pješke, ometano bacanjem i otimanjem. Dok smo došle u stan, ja sam bila mokra od znoja, van sebe od ljutnje, izubijana njezinim otimanjem dok sam je nosila gore i onda su naravno sva moja psiho zen znanja i vještine pobjegle kroz prozor. Prvo sam se lijepo objašnjavala s njom i pokušala je smiriti, a kad to nije uspjelo, počela sam se svađati s njom. To je uzrokovalo daljnju navalu suza, bijesa i vrtištanja kod mog čeda, tako da sam samo uspjela pogoršati stvar, a ne smiriti #kćerkicuzvjerčicu. Nakon nekog vremena obje smo se smirile, a izgledale smo otprilike kao da nas je tajfun pogodio. Nije pripomoglo ni to što sam cijelo vrijeme mislila “Kakva sam ja to mater, pa vidi mi djeteta, ni osnovnu stvar joj nisam uspjela objasniti”, “Sad je cijelo stubište čulo, zamisli dvoje psihologa i kako im se dijete ponaša, ne znamo ni s jednim djetetom izaći na kraj”, itd., itd., mislim da ne moram dalje objašnjavati.

Nakon ovoga uslijedilo je još takvih ispada, ali sam ja postala pametnija i iskusnija. Kao prvo, naravno da sve ovo gore navedeno o tantrumima stoji i toga se treba pridržavati, no jako mi je postalo važno izbjeći situacije u kojima se to može dogoditi, npr. da ne ostanemo dopodne predugo vani jer onda postane preumorna i gladna. Nema povlađivanja, ona bi uvijek jako rado još malo ostala vani, ali zapravo je lakše otići na vrijeme nego udovoljiti njezinim željama da ostane još malo jer će onda na vrijeme i jesti i spavati i zadovoljiti sve svoje potrebe, a time sačuvati i moje i njene živce. Druga stvar koju sam naučila je da u tim trenucima nikakvo objašnjavanje i pretjerano smirivanje neće upaliti. Nećete ni vi ni ja u tom trenutku “urazumiti” dijete. To nas dvije obavljamo hladne glave, i moje i njezine i super se dogovorimo kad smo obje smirene. Svađanje uvijek samo pogorša stvar jer onda imamo dvije stvari koje moramo riješavati – i tantrum i naš sukob, a donedavno smo imale samo tantrum. Možda i najvažnije, ne treba tome pridavati puno pažnje. Pažnja je zapravo jedan od najvećih motivatora bilo kakvog ponašanja, pa i ovakvog. Možda niste udovoljili prvom zahtjevu, ali i usplahireno objašnjavanje, grljenje, smirivanje je također neka vrsta nagrade. Moja #kćerkicazvjerčica je zadnji put imala fazu tih ispada kad se brat rodio, ali su srećom brzo otišli, kao rukom odneseni. Već smo imali i uhodani obrazac. Ona bi krenula naricati i dramatizirati, onda bi otišle u njenu sobu i rekli (bilo ja, bilo tata) da kad se smiri da dođe. I stvarno, svaki put je to trajalo sve kraće i kraće, baš kako je nekad davno moja mentorica objašnjavala mamama. Ona bi znala reći “Ako vam je teško slušati to, a vi onda gledajte na sat kako svaki put traje sve kraće, nije to ništa strašno”.

I upravo to je ono najvažnije za zapamtiti – nije to ništa strašno. Otkad sam se ja pomirila s tim da skoro svako, pa i moje dijete ponekad ulovi žuta minuta, da to ništa loše ne govori o meni kao majci, a naravno ni o njoj, te kad sam se riješila nerealnih očekivanja i idealiziranih slika majčinstva kao iz reklama za pelene, svima nam je lakše. Nismo mi svoje živce našle na ulici, pa ih sačuvajmo za neke nadolazeće izazove, a za ove već savladane nazdravimo navečer kad klinci zaspu.

MAJA

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Objava ŠTO NAPRAVITI KAD MOJE DIJETE IMA ISPAD BIJESA? NAJBOLJE DA SE I JA BACIM NA POD I VRIŠTIM… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.