Sudeći po internetskim portalima pojam “selfcare“ ove bi godine trebao uzeti znatan zamah. Ne pričam o fizičkoj brizi o tijelu ili sixpacku, pričam o, stvarno za istač, brizi o sebi.

Ispričati ću vam priču o tome kako sam uspjela, jednom davno postati ova sada ja.

Prije neki dan, jedna mama s kojom razmjenjujem povremene žalopojke mameće tematike predložila je da kroz nekoliko odgovora na pitanja pobliže objasnim moju zaluđenost fitnessom.

Pristala sam, naravno, jer o toj temi mogu pričati satima, bez da udahnem. Moglo bi se reći da sam samoprozvani lajf koač, guru za fitness, osoba koja svoje stavove gorljivo dijeli s drugima ne bi li ih potaknula na pomak.

Možeš reći i da serem kvake, ali radije pročitaj do kraja.

Razlikujem se od tebe tek u nekoliko pozitivnih životnih iskustava i možda koji sat proveden buljeći u dupe jutjub fitness trenera koji mi objašnjava dead lift na portugalskom. Nema veze, ionako mu dupe gledam, a portugalski je stvarno fin jezik za slušati.

Koliko je vježbanje napravilo za mene i taj famozni selfcare, neće nikad niti jedan fitness trener Portugalac s dobrom guzom.

Odgovarajući na pitanja koja mi je kolegica paćenica postavila, podsjetila sam se na jedan period života koji sam uredno složila i poput ljetne haljine otvorenih leđa pospremila u ladicu u najdubljem dijelu ormara.

Prenosim vam ovdje jedan dio koji je ona napisala, ali kao da je iz mojih ustiju izašao.

„Svi smo mi svesni onih floskula kako žena treba da brine o svom telu i zato treba da vežba, ali kod mene to nikada nije budilo volju za vežbanjem, već suprotno – revolt – tipa “e neću da budem deo ustaljene slike žene koja mora da izgleda na određeni način samo zato što neko tako kaže”. Pogrešno znam, ali prosto tako je kod mene bilo. Pokušavala sam milion puta da počinjem s raznim sportovima (joge, zumbe i ostala čuda), ali nikada nisam uspevala da ostanem aktivna duže od max. 2 meseca. E sada, momenat kada postaneš mama menja sve, pa i lenjost u mom slučaju, gde nisam htela da nađem vremena za sport jer “važnije mi je da sam s detetom”. Ono što je kod mene preokrenulo situaciju je psihičko stanje (neću reći depresija, ali neka bude kriza lične svrhe i identiteta). I ponosno mogu da kažem da već 8 meseci idem na treninge fitnesa 2-3 puta nedeljno, gotovo religijski. U tvojim videima više puta si naglasila da ti oduvek vežbaš, ali mene interesuje da li vežbanje i na koji način utiče na tvoje psihičko stanje? – Mima, s-mama.blog“

Postoji snažna spona između treniranja i mentalnog zdravlja, veza koje nisam bila svjesna sve dok nisam zapela u emotivnu krizu koja me je zauvijek obilježila kao ženu i osobu.

Vježbala sam od kada sam svjesna sebe kao „odrasle“ osobe, ali iz klasičnih razloga – ravan trbuh, uzak struk, celulit, leđa bez bunceka i sva ta sranja. Moji su se rasporedi uvijek okretali oko treniranja, jer smo moj suprug i ja zajedno vježbali, družili se, izlazili i radili sve one stvari koje parovi rade.

Funkcionirala sam tako po defaultu sve dok nisam počela raditi i slijedom događaja izvrnula život naglavačke. Mladenački samouvjerena i puna radnog elana krenula sam gaziti radne zadatke, umislila se kao primadona svemira, zanemarila dečka (sad muža) i sjebala stvar.

Kako kažu, treba dvoje za tango. Treba dvoje za zeznuti život u dvoje. Naravno da težak teret krivice nije bio samo na jednoj strani, nije bilo tako jednostavno, normalno da smo dugo skrivali rane jedan od drugog i normalno da smo izbjegavali razgovor o problemu.

Tijekom tog perioda jedna jedina misao koja se vrtjela po mojoj glavi i sprječavala potpuni potop i slom duše bila je – možeš ti to.

Bazično i naučeno, doslovno ukorijenjeno u moje biće, bila je nesvjesna snaga koju sam crpila iz tako glupe i površne stvari kao osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti nakon treninga.

Vježbanje je u glavi, nije u tijelu.

Mindset koji sam naučila na treningu pomogao mi je da nekako sakupim snage i pljusnem sama sebe. Otprilike jednako kao kad vrtiš očima na petu seriju marinaca od 50 komada, a na ploči piše četiri. Još jedna stepenica, jedan box jump, jedan marinac, još jedan trbušnjak – možeš ti to.

Jednako tako sam sama izgurala porod, kasnije još jedan. Pa nakon poroda porodiljni koji mi je bio najveća robija u životu, odmah poslije toga hrpu sranja na poslu i natovarivanje cijele planine obaveza za iste pare.

Znam da se teško pokrenuti, i kad misliš da nema šanse dok se povlačiš po podu dvorane kao ranjeni mravojed ili u mojem slučaju dok te dijete pili plastičnom šaraufericom po glavi, samo pomisli kako ćeš se zadovoljno osjećati poslije.

Ništa ti neće biti teško i ništa te neće nervirati kad se dobro ispušeš na treningu. Ni pun sudoper suđa koje opet nije stavio u suđericu, ni djeca koja nisu oprala zube ni mrvice od kekasa (keksa, ali toliko volim ovu riječ da je to čudo) koje se nakupilo u tolikoj mjeri da misliš kako uzgajaš endemske vrste bilja ispod kauča.

Neće ti biti bitno ni kako izgledaš, jer ćeš se osjećati snažno i zadovoljno. Tvoje tijelo najvrjednija je stvar koju imaš i tako se prema njemu treba odnositi. Koga briga za koji šlauf viška, ako tvoja energija šalje poruku – ja sam zadovoljna & you ain’t got shit on me.

Ako mogu ja, možeš i ti.

Danas nadodajem kao slojeve lazanje u svoju fitness rutinu elemente koje nikada nisam, zaista se dubinski brinem o sebi,osnažujem tijelo koje je iznijelo moje dvoje djece i fizički voli mojeg supruga.

Brinem se o koži, o kostima, zglobovima i ligamentima. Uzimam vitamine, pazim da dovoljno spavam, ne jedem masno i ne ločem alkohol svaki vikend. Koristim kao pravi ljenjivac mix svega ovoga gore navedenog u jednoj jedinoj kapsuli Almagea Motion Supporta odmah ujutro poslije zdjele zobenih s ananasom, jer tko će to sve odvojeno potrpati u sebe.

Kapsula je prava, ima sva slova koja se trebaju konzumirati uz sport – vitamin D3, C i K2, dakle priča kosti, mišići i hrskavica te poseban kolagen koji iskorištava potencijal tvog tijela da se samo očisti od oštećenih dijelova i popravi na potpuno prirodan, zdrav i dokazan način.

Upiši jogu, pilates, crossfit, odi u teretanu. Opremi se suplementima koji su dobri za tebe i sigurna sam da ćeš pronaći snagu koju nisi ni znala da imaš.

P.S. kad me ono pitate otkud mi energija za posao, vježbanje, muža, djecu, blog, dva You Tube kanala i jedan Instagram – skrolaj gore i opet sve pročitaj. Tu je, samo je trebaš osvijestiti.

Objava selfcare i moji demoni iz prošlosti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije tri dana na svijet je došao moj mali Rudi. Ovo pišem iz bolničke sobe jednog zagrebačkog rodilišta. Neću imenovati u kojem jer ne bi bilo fer prema fantastičnim doktorima i primaljama, niti prema medicinskim sestrama koje padaju s nogu. Problematika ove teme čini se i bezveznom i plačljivom u usporedbi na čudesa koja doktori ovdje izvode kako bi naše bebe došle na svijet sretne i zdrave.

Međutim, bitna je zato što se tiče baš tebe. Majke.

Već svi znaju da je dojenje jako bitno. Dojenje je dobro za razvoj djeteta. Dojenje je zakon, dostupno, jeftino, multipraktično. Okej. Svi znaju da je bočica babaroga. Pod bočica mislim formula, adaptirano, umjetno mlijeko, kako hoćete. Ja ga zovem bočica, zvuči mi nekako manje otrovnom riječi. Znam iz prve ruke da je bočica nepraktična, skupa, ne pruža utjehu, i otvara pandorinu kutiju beskonačnih rasprava oko utjecaja na razvoj djeteta.

Ne želim ulaziti u rasprave što je prvo bilo kokoš ili jaje ili koja je bolja opcija od ovog dvoje. Niti je to tema ove priče. Ono što bih voljela podijeliti s vama i možda tako pomoći nekoj sljedećoj mami je kako preživjeti tri bolnička dana nakon poroda.

Koncept „rooming in“ boravka majke i djeteta zajedno, odmah od prvog sata od rođenja usvojen je u nekoliko zagrebačkih rodilišta. Ovo smatram jednom super idejom i bitnom „vježbom“ za sve što dolazi poslije izlaska iz bolnice i bolničke skrbi. Međutim postoji jedna velika mračna rupa između zamišljenog i izvedenog, hešteg ono kad to napraviš #croatianstyle. Ne znam čemu je to tako, znam jedino kako su ljudi zaduženi za provođenje podjednake žrtve kao i rodilje zaključane u tim sobama.

Zovem ih psihijatrijskim sobama.

Bilo je teško, manje, više ili najviše, ali gotovo je i dobila si svoj slatki mali zamotuljak koji si toliko dugo čekala. I što sada? Sada 25 sekundi objašnjavanja prematanja i 35 sekundi postavljanja djeteta na prsa. Sada si majka. Zvonite ako što treba kaže ljubazna sestra. Što treba? Ma sve treba, ne idi, ostani tu, molećivo ju gledam dok moja usta izgovaraju ok, sve mi je jasno.

Majka Glupost.

Ovo sam bila ja prije četiri godine. Ovo je sada moja mlada cimerica, od nepune 21 godine. Bebica koju ima je žilava, jaka djevojčica, sa usisnom snagom onog Electroluxovog usisivača od prije par godina koji je usisavao susjeda kroz strop. Izdržljivost na zavidnoj razini, onako kako to samo bebe od dva dana znaju. Beskonačno urlanje. BES-KON-A-ČNO. Mladoj mami je to prva djevojčica i ne zna što bi napravila, premda je sve pročitala.

Prolazi prvih 24 sata, misliš da imaš sve pod kontrolom. Dojke te bole, ali ti si majka hrabrost, izdržavaš. Na wc-u si bila ravno dva puta, bez obzira na krvarenje, tuširala si se samo poslije rađaone. Ide i druga noć u istom revijalnom tonu, beba ne prestaje plakati ako ne doji, ti si sve nervoznija, a u sobi još dvije mame sa svojim bebama. Sada ti preostaje samo tvoj krevet, tvoja beba koju želiš smiriti i tvoje dojke koje će taj posao obaviti. Na rubu živaca oko dva ujutro, s bolovima u dijelovima tijela za koje nisi ni znala da postoje, zvoniš za pomoć po tko zna koji put, i sad već moliš sestru da uzme bebu na dvadeset minuta da dođeš sebi. Sada si već glupa sama sebi, osjećaš se nesposobno, nastupa nervoza i suze samo naviru. Dojenje sada postaje babarogom i bojiš ga se kao vrag tamjana. Misli se panično izmjenjuju. Beba je gladna, nemam mlijeka, ne znam što ću, samo plače, samo da joj daju jesti da se smiri.

Izgubila si ovu bitku. Nećeš izgubiti rat, bez brige.

Ono što sam primijetila je da je tijekom vremena posjeta u sobama apsolutni mir. Kada su tate ili bake u sobama i dijele im smirene poljupce po cijeloj glavici. Njišu ih, razgovaraju s njima i zaljubljeno ih gledaju. Smireno. Pripreme koje si prolazila za porod, za tiskanje, disanje, epiduralna, lijekovi protiv bolova…prilično su nepotrebne. Dobro je da imaš svojeg liječnika koji je vodio trudnoću na porodu, ali i bez toga u rukama si iskusnih liječnika i primalja, trebaš samo biti dobar vojnik i slušati što ti se kaže. Naravno da će se dogoditi situacije gdje ovome neće biti tako, ali ne možemo uzimati iznimke za primjer. Jer sva sreća problematični porodi su ipak u manjini, bez obzira koliko strašno mogu odjeknuti.

Bebe plaču iz nikakvog posebnog razloga, beskonačno dugo i užasno glasno. Tvoje mlijeko će nahraniti bebu, ma koliko ti se činilo da ga nema ili nije dovoljno. Bebi dojenje znači jesti i piti, ali i kokice i kino. Beba nema nikakav raspored. Obično predvečer i po noći imaju ispade plača, a po danu spavaju. Sve naopako. Ali ono što nije naglašeno, niti imaš gdje pročitati, niti se smatra nekim specijalnim problemom je tih 36 sati nakon izlaska iz rađaone i uspostavljanje dojenja. Pa svi mogu dojiti, to je prirodni instinkt, zar ne?

Dojenje je zapravo prvi veliki izazov majčinstva, međusobni intimni odnos tog nježnog sitnog bića i tebe koji mora biti zadovoljen sa obje strane.

Jako je bitno za mamu i dijete da zadržiš prisebnost i tražiš pomoć prije nego dođeš do ruba iznemoglosti. Nije u redu niti je normalno da se iscrpljuješ satima u krevetu dojeći bebu samo da se ne rasplače, a da tvoje osnovne potrebe nisu zadovoljene.

Zato nemoj dopustiti da ti nije jasno, da nisi sigurna, da si iscrpljena preko mjere, i da misliš da si nesposobna. Zovi i pitaj, traži pomoć ta tri dana koliko treba. Dok ne osjetiš da si na dobrom putu. Jer kada stigneš kući tog zvona više nema.

P.S. I još nešto. Ako ne ide, i iskačeš izvan svog organizma svaki put kada trebaš dojiti, prestani s tim. Been there, done that. Tvoja beba treba smirenu mater. Treba poljupce i zaljubljene poglede. To je prilično teško ako si suluda. Shvaćaš? Između ostalog, prehrana adaptiranim mlijekom othranila je većinu moje generacije osamdesetih i mislim da smo ispali sasvim u redu.

Tvoja Margot.

Objava majka hrabrost pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Moj život posljednih nekoliko mjeseci izgleda kao dječja igračkica na navijanje od pet kuna, ona žuta mačka koja maše rukom naprijed-natrag. Znaš na koju mislim, vidjela si je u izlogu kineskog dućana kako ti se ruga. Svjesno-nesvjesna golemog iskoraka u životu koji me čeka u devetom mjesecu kada Cvita zakorači u školu, na koji nisam spremna i ne znam kako ću preživjeti, odlučila sam s vama podijeliti jedno iskustvo za koje sam se zaklela da nikada neću napraviti.

Neću vam soliti pamet o tome kako i što biste trebali raditi s predškolcem jer nemam pojma. Uz sve dnevne obaveze i bracu koji na snažno ulazi u razdoblje užasne dvojke i gađa nas svime što mu podleti pod ruku, uspjela sam izgubiti moć kako uopće doprijeti do nje. Tete u vrtiću vidim da savršeno uspijevaju međutim ja ne mogu. U čemu je kvaka kvragu, pa nisam valjda toliko retardirana?

Smiješno mi je, a plakala bih

Imam jednu ludu frendicu, zove se Marina. Nas dvije dijelimo četvero djece, dva muža, posao i sklonost otkačenim glupostima koje debelo nemaju veze s našim godinama. Jednog petka navečer ničim izazvane, odlučile smo navući sve plastične, šljašteće i odurne odjevne artikle koje posjedujemo i otići na koncert od Renate Končić Minee i Ivane Banfić. Namontirane u plastiku, cupkajući od hladnoće, čekale smo da se otvori blagajna kluba u Novom Zagrebu za izlazak koji sam između ostalog odlučila ovjekovječiti video vlogom, jer kad ćeš pobogu idući put vidjeti Mineu i Ivanu Banfić da pjevaju UŽIVO? Trash i lom.

Kakve veze ima teta iz vrtića sa ovim? Totally ima, jer je među ljudima iza nas, potpuno normalno obučena (jer je normalna jel’te), cupkala i teta iz vrtića koja je ujedno i edukator, kolumnist za hrpu mamećih portala i, kako će se pokazati rješenje mojih, roditeljskih muka. Kliknule smo na prvu, premda smo Marina i ja izgledale ovako (pogledaj sliku dolje).

Ne biste vjerovali koliko je dance trash postao popularan, proklete karte smo čekale više od sat vremena. Očito je svaka prolupala 35+ godišnjakinja stajala u tome redu.  Nego, vratimo se mi teti iz vrtića. Krateći vrijeme kroz tih sat vremena uz usputni razgovor o prelošim dance hitovima i kratkim horor pričama iz srednje škole uspjele smo ju izmučiti i pitanjima o našoj djeci s kojom ne možemo izaći na kraj.

Bile smo legit “moje dijete je najgore” mame. Nismo se preseravale. Marina ima sličnu situaciju, možda mrvicu težu jer je njena Lucija inteligentna za dijete duplo starije dobi tako da sa malom nije lako ulaziti u raspravu.

Pitam se na koga je.

Kuknjava je upalila. Samo nekoliko tjedana poslije na mojem fejsu blinkala je poruka s linkom na radionicu pod nazivom “Kako uspješno komunicirati sa djetetom”. Voditelj – edukator NLP majstor praktičar Lana Kihas. Moja teta iz reda za blagajnu kluba u Novom Zagrebu.

Prijavila sam se bez razmišljanja, i stavila plus jedan. Ide i moj muž. Ako ja trpim, trpiti će i on, a rješenje ćemo naći zajedno. Barem sam tako napenalila da će se dogoditi.

Kako to izgleda?

Nikada nisam bila na radionici, tečaju niti sam čitala upute o tome kako rukovati s djecom, ali sada mi je voda došla do grla. Moram se namorati pa ćemo vidjeti ima li to smisla.

Grupa u koju smo uletili bila je vrlo mala, jedva šest ljudi. Moram reći da sam odahnula kada sam vidjela da ima još dva artikla tate uz mojeg muža, koji je uporno pokušavao izmigoljiti iz zadatka jer radionice su nešto na što idu žene. Čudim se da sam ga uopće uspjela natjerati da ide, jer njime se ne može jednostavno manipulirati, kad neće – neće i točka. Možda da prvo odem na radionicu kako manupulirati mužem?

Ali eto došao je, sjeo i i prevrtio očima tako jako da je poslije manualno namještao fokus pola sata.

Ima nešto u energiji ljudi koji dijele isti problem i zajedno ga pokušavaju riješiti, kao grupe za liječene alkoholičare. Tako smo izgledali, na stolicama složenim u krug,  umornih i uznevjerenih lica, i Lana u sredini kao Isus izbavitelj.

Najviše mi je u oči upao par koji je sjedio pored mene. Presimpa par, ona slatka i vrckava, glasna, a on smiren i odmjeren. Imaju malenu curicu od dvije godine i oboje se maksimalno posvećuju djetetu. Promatram ih i vrtim si u glavi Jeffreeja i njegov – can’t relate.

Dok su se oni predstavljali i pričali o svojim problemima shvatila sam da njih dvoje nemaju situaciju kakvu mi imamo. Vrckava ima strpljenja do besvjesti, ali ima i Smireni. Jedno drugome ne ulaze u jurisdikciju, to je ono kada ti kažeš NE, ali odi pitat tatu da sad meni ne skačeš po glavi, pa tata kaže DA i onda vas dijete elegantno prevesla.

Vrkckava i Smireni imaju problem kako doprijeti do djevojčice upravo jer imaju previše strpljenja i koriste previše riječi kako bi objasnili ispravno od neispravnog. Dijete ih testira i gura granice, mala lopovica. Mi nismo nikako taj par, mi smo

Traljava i Nervozni

Ja osobno sam više tip žene preko puta mene, prekriženih ruku i nogu, stisnutih ramena i dvoje klinaca jednakih godina kao moji koji se ne mogu igrati jedno sa drugim, od kojih mi starije crpi 80% energije pa nemam vremena za mlađe. Kvantna matematika, ali objasniti ću. Nas dvije smo se pogledale i instant povezale na razini potpuno sam odustala jer ništa se ne može napraviti. Otpor je uzaludan.

Jedini zajednički problem koji smo svi imali je taj da nas djeca ne slušaju, a tete u vrtiću slušaju. Koliko veliku ulogu u upravljanju djecom igra emocinalna povezanost objasniti će i da je među izmučenim roditeljima bila i jedna teta iz vrtića, koja uspjeva s vrtićkom djecom, ali teško i sa svojom. Sama govori – kao da su mi prokljuvili sve fore i znaju prije mene što ću reći.

U jednoj od igara ili zezalica, ne znam kako da to točno nazovem, jer ovo je ipak radionica nije predavanje, trebali smo odglumiti kako “naređujemo” djetetu da napravi nešto što želimo.

Sve žene pristupale su nježno, opreznim tonom glasa kao ispuhani luftić na plaži u Makarskoj. Ljubavi nemoj ovo ili ono, koliko sam ti puta rekla ovo ili ono, ili moj stil i stil cure preko puta – pa daj više prestani /skakati po namještaju/brisati pod sa bratom/rastezati igračke po stanu.

Muškarci su se ustajali sa stolica, stali nasred prostorije, glasnim i snažnim nastupom

Umetni ime djeteta NEMOJ! umetni naredbu.

Nakon toga Lana je pokazala svoj način, kombinacija ovog ženskog, ali bez korištenja riječi ljubavi, milo, sunce mamino i muškog NEMOJ! Napomenuti ću samo da se moj muž do ovog trenutka potpuno opustio i uživao u zadacima, jer njegovi su načini bili ispravniji od mojih pa se pravio važan.

Koja je prljava tajna tete iz vrtića?

Ona ne dopušta da je dijete iznervira ignorirajući dok ne prekipi. Ne dozvoljava da je dijete prevesla da posprema za njim zadajući zadatke koje zna da ono nije u stanju odraditi, a da prethodno nije postavila pravila granice i „što ako“ pravila

Ne – sad ćeš sama pobrisat taj hamper vode koji si prolila po parketu, nego – ti ćeš pobrisati vodu, a ako nećeš moći ja ću ti pomoći. U redu? U redu.

Ne idi pospremi igračke nego možeš početi pospremati igračke.

Da mi je bilo sjediti još pet sati i zapisivati te trikove, i onda još imati u glavi kada i kako ih upotrijebiti.

Dnevni rituali kao što su spremanje i oblačenje za vrtić, što će biti prilično velika prepreka kod pospremanja knjiga i stvari u školi u našoj kući predstavljaju najveći problem. Naš problem je taj što odustanemo nakon petog ponavljanja jedne te iste rečenice, i što se na kraju izderemo. Naš problem je taj što nismo spremni izmišljati svaka dva tjedna novi trik kako ju natjerati da posluša, nego gulimo jedno te isto.

Moj problem, samo moj ali ne i mog muža, je taj što nisam prisutna dok joj zadajem zadatke. Urlam iz kuhinje da pospremi igračke, dok radim nešto za jesti ili iz kupaone dok kupam malog bez da sam stala ispred nje i naglasila kako to sada mora napraviti.

Koristim previše riječi u rečenici i trljam bezveze pokušavajući time pridodati važnost. Djeca to navodno ne razumiju, što mogu shvatiti jer i ja se isključim kada na tjednom kolegiju počnu sa tristo osamdeset stvari koje bi se trebale napraviti odjednom.

U dva sata koje sam provela na ovoj radionici shvatila sam stvari koje sam tri godine pokušavala dokučiti, a visile su mi pred nosom. Ne mogu naglasiti koliko mi je puno značilo što je moj nadrkanović bio prisutan jer smo vidjeli greške, ali i dobre primjere jedan kod drugog. Naši stresovi i svađe gotovo se uvijek vrte oko djece, i većina neslaganja oko postavljanja granica i tehnika koje koristimo u odgoju polaze od lijenosti i loše komunikacije. Budući da su to stvarno površni problemi jer se inače dobro slažemo, guramo ih pod tepih i prelazimo preko njih umjesto da ih riješimo.

Muškarci su danas puno prisutniji u odgoju djece, makar mi mislile kako vučemo kola 100% vremena. Briga me što je opće uvriježena činjenica kako smo samo mi žene te koje su nesigurne ili traže pomoć kod odgoja djece jer ni tate nemaju pojma ništa više. Oni utječu gotovo jednako koliko i mi, tako da bi trebali biti uključeni u ovakve stvari. Učiš dok si živ, trpiš dok učiš.

Jedino što bih voljela da je bilo drugačije jest da je radionica bila više prilagođena Cvitinoj dobi. Nije isto pročitati nešto i isprobati to u stvarnim primjerima, uz iskustva drugih u istom ili sličnom sosu jer puno brže shvatiš gdje je kvaka. Što više primjera, tim bolje. A i stvarno sam mogla bez ponovnog proživljavanja problema s tantrumima dvogodišnjaka, imam doma jednog.

Iduća radionica biti će s temom pripreme za školu (Polazak u školu bez stresa), usmjerena samo na predškolce, i mislim da će biti pun pogodak za ono što me muči.

Ovo su neki od trikova koje sam počela upotrebljavati nakon radionice, koje možete odmah sutra upogoniti ako dijelite moje probleme.

Idi tamo gdje je dijete, ne vrišti iz kuhinje.

Objasni loša ponašanja, povisi ton samo za opasna ponašanja (trčanje preko ceste ili navlačenje brata).

Spusti se na visinu djeteta, uspostavi konakt očima ili fizički privuci pažnju na svoje lice PRIJE nego počneš pričati.

Kad je histerija, pusti da se dijete ohladi prije nego razgovaraš o tome što je napravilo.

Koristi kratke i jasne rečenice bez upotrebe riječi ali. Govori odlučnim tonom. Ne trljaj u nedogled kao histerična baba.

Foto: Unsplash, privatna arhiva

Objava prljava tajna tete iz vrtića pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Trebala sam pisati neki drugi blog post. Imala sam najbolju namjeru pisati drugi blog post. Ali ne mogu, sve dok ne istresem ovo iz glave moje misli ne mogu se kretati u smjeru glupavih tema. Kad usporedim sa ovom pričom, sve što sam ikada napisala je glupava tema.

Jučer navečer odlučila sam pokrenuti svoju Facebook aplikaciju. Ne znam znate li kako ne volim skrolati po toj aplikaciji, jer me uvijek dočeka neka hrvatska tragedija zbog koje ne mogu noćima spavati. Jučer navečer dočekao me je naslov članka podijeljen na stranici Zorana Šprajca, o dvoje petomjesečih blizanaca na liječenju u jednog zagrebačkoj bolnici. Morala bih sada ići opet gledati koja bolnica je u pitanju, jer nisam zapamtila od horora kojeg su mi te riječi slagale u glavi.

Teško mi je i sada pisati ove redove jer ne znam što želim napisati. Ne mogu shvatiti, zaista ne mogu shvatiti da je ljudsko biće u mogućnosti napraviti takvo nešto drugome. Pogotovo tako malenom, bespomoćnom stvorenju, potpuno ovisnom o brizi odraslih.  Koja i kakva situacija je potrebna da bi se to nazvalo opravdanim? Jesu li niske plaće? Je li premalo ljudi? Moramo li mi, majke koje ostavljamo djecu u bolnicama biti dodatno prestravljene što će se događati a našom djecom dok nismo prisutne.

Cvita je imala godinu i osam mjeseci kada smo završili u Klaićevoj bolnici sa virusnim bronhitisom.  Ostala je četiri dana i dvije noći, ja s njom po cijele dane na drvenoj stolici iz četvrtog be. Sreća u nesreći za mene i nju bila je ta da bi zaspala u osam navečer i spavala cijele noći pa nisam trebala provesti noć na toj drvenoj stolici. U sobi pored nas ležala gotovo nepomično djevojčica malo mlađa od Cvite. Malena je imala zaležanu glavicu, a na mjestu gdje joj glava dotiče jastuk  bijelilo se tjeme umjesto guste kose. Nisam pitala što joj je, ali moja zabezeknuti izraz lica bio je dovoljan da mi netko od roditelja s drvenih stolica dobaci da je iz Nazorove. Nemam ništa negativno za reći ni napisati o toj bebici,  niti o sestrama koje su se brinule o njoj. Bile su nježne prema njoj jednako kao i prema drugoj djeci, podignule bi je i previjale nekoliko puta dnevno. Pitala sam smijemo li je mi ostale mame pridržati i podići koji put dnevno, da ne leži nepomična cijeli dan. Nisu nam dopustili. Mislim si logično da nisu, jer ne znamo koji su medicinski problemi te djevojčice niti smo školovano osoblje da se brine o tuđoj djeci. Ovo dijete je državno, ali bez obzira na to bolnica odgovara za njegovu dobrobit dok boravi u instituciji.

Provela sam veliki dio djetinjstva po bolnicama. Moja institucija bila je Srebrnjak, bolnica za djecu s problemima s dišnim putevima. Znala sam tamo boraviti i po tri tjedna na liječenju, uvijek zimi i uvijek na infuziji.  Nisam obraćala veliku pozornost na ovakve sitacije jer sam bila premala, ali sjećam se jedne sobe na trećem katu, skroz do kraja desno. U toj sobi bila su smještena djeca romske nacionalnosti. Nemojte me pitati kako sam to shvatila, jer skoro sam i ja završila kod njih radi svoje boje kože, kose i očiju. Kad bi nas sestre skinule sa infuzija radi vizite i obavljanja higijene, radili smo svakakve bedastoće po sobama i hodnicima. Tako smo i odlazili u tu zadnju sobu, igrati se s klincima. Tijekom jedne igre sjećam se, jedna od djevojčica u sobi pokakala se po sebi i kroz nogavicu pidžame plačući vadila izmet.  Otrčali smo po sestre u njihovu sobu, samo da bi nas potjerale natrag u naše sobe – jer astmatičari ne smiju trčati nigdje, kamoli tijekom terapije i po hodniku bolnice. Trebalo im je previše vremena da odu do te sobe, jer smo i dalje čuli plač i znali smo koji je razlog. Mislim da je to prvi put da sam prepoznala osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Tu djecu roditelji bi posjećivali unutar zakonskog roka od po nekoliko mjeseci, i vječito su bila prepuštena bolničkom sustavu. Bila sam sretna što imam svoje roditelje koji se brinu o meni i dolaze svaki dan.

Iz tog razloga ne mogu shvatiti, stvarno nikako ne mogu shvatiti da se može ostaviti dvoje malih bebica pokakane tako da su im guze crvene do krvi. Nisam otvorila fotke blizanaca jer ne bih mogla spavati narednih mjesec dana. Ne mogu ni shearati koliko mi je to potresno. Jednako snažno i potresno mi se urezao u pamćenje jedan fotografski projekt na koji sam naletila prije pet godina. Priča je to o problematičnom mladom paru iz Rusije čiji je život sa dvogodišnjom curicom pratila fotografkinja Irina Popova. Projekt „Another family“  započeo je sasvim slučajno, kako kaže Popova susretom ispred noćnog kluba gdje je upoznala potpuno pijanu majku dvogodišnje djevojčice koja je spavala u kolicima. Provela je sa njima nekoliko tjedana bilježeći svaki trenutak, ali ne miješajući se. Okolina je vrlo negativno reagirala na projekt, usmjerivši bijes prema fotografkinji pa tek onda na roditelje. Kako je mogla to dopustiti, kako je mogla ne miješati se? Kakav je ona čovjek, još k tome i žena?

Fotografije koje su izložene i koje su nastale tijekom tog projekta vrlo su potresne i prikazuju opasno zanemarivanje, ali i običnu roditeljsku ljubav kakvu sam ja imala.  Roditelji male djevojčice uspjevali su, usprkos katastrofalnom odnosu prema sebi i drugima djevojčicu podizati i brinuti se o njoj. Ovakvih parova ima na svakome koraku i ponekad izgledaju kao vaši susjedi s prvog kata. Gledajući sada unatrag i uspoređujući ovu priču s hororom iz naše bolnice, zaključujem kako su se ovi roditelji bolje brinuli za svoju curicu od stručnog osoblja bolnice gdje djecu ostavite da im bude bolje. Takvima smatram ljude koji su dopustili i dopuštaju da se ovakve stvari događaju najmanjim i najnježnijim stvorenjima koja trebaju našu zaštitu. Svjesna sam da svaka priča ima dvije strane i da ništa nije kako se čini na prvi dojam, ali i dalje ne mogu  u svojoj glavi pronaći opravdanje i obrazloženje za takvo što.

Nema dalje. Ne mogu. Možete li vi?

Photo: Unsplash

MARGARITA  @internetmater

Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu.  Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.

YouTube: Margot

Blog: Internet Mater

Objava DJECA RODITELJA S DRVENIH STOLICA NAŠIH BOLNICA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bila sam otprilike na pola trudnoće kada sam prvi put osjetila taj pomak u glavi. Pretpostavila sam da su hormoni u pitanju pa nisam obraćala previše pažnje, ali točno se sjećam zašto sam to osjetila kao udarac. Listala sam nezainteresirano neki online dnevnik i skrolala kroz hrpu gluposti, kada mi je za oko zapela vijest o smrti bebe u Slavonskom Brodu. Nisam preletjela preko toga, već sam kiknula – Pročitaj više. Rasplakala sam se kao kišna godina, i nisam mogla spavati tri dana poslije.

O toga dana nadalje morala sam namjerno izbjegavati takve vijesti i informacije jer sam ih upijala kao spužva, nakon čega bih cvilila u zahodu da me nitko ne vidi. Stajala sam pred ogledalom, gledala tu istu osobu od prije šest mjeseci i pitala se – zar je moguće da si ovo ti?

Ja sam tatin sin, odgojena kao dečko s genetskim podešenim šefovskim ponašanjem. Sve žene sa tatine strane moje obitelji su iste takve, boss bitch u izvornom obliku i sa pokrićem. Kada je kriza ja se ne raspadam po šavu, već automatski preuzimam vodstvo bez da me je itko tražio. Tuljenje u zahodu nije način na koji procesuiram informacije o nedaćama i nesrećama tamo nekih nepoznatih ljudi. Pa što mi se to događa, i hoću li sada zauvijek ostati tako cendrava?

I tako, malo po malo moj sruši-zapali stav je počeo primati ozbiljne udarce. Promijenila mi se kemija u mozgu, od  tada pa zauvijek.  Sad shvaćam da se nisam snašla, i shvaćam da se nisam znala ponašati, a kao rezultat  te moje zbunjenosti danas imam Cvitu. Neustrašiva i senzibilna, hiperaktivna bully djevojčica. Shvatila sam da je ona oboje, što sam ja trebala biti kao njena mama.

Ta druga strana moje osobnosti koja je nježna i osjetljiva danas izlazi van bez srama, na način da pomažem ljudima. Na taj način uspijevam zatomiti osjećaj krivice što sam bila bahata i usmjerena samo na sebe i svoje bližnje. U tome procesu, nas dvije smo zajedno sakupljale po kvartu hranu i potrepštine za izbjeglice, sortirale odjeću na Velesajmu za slanje u izbjegličke centre. Birale i kupovale poklone za djecu zagrebačkih Facebook humanitaraca, odvajale njene igračke za djecu koja nemaju. Njoj je to bilo jako zabavno i nije zapravo shvaćala u potpunosti što radimo, osim da pomažemo curicama i dječacima koji nemaju za igračke.

Prije nekoliko mjeseci sestra mi je predložila da odemo jedan dan volontirati u Specijalnu dječju bolnicu Gornja Bistra. Nisam imala pojma o čemu se točno radi, osim toga da idemo pomagati i da su u pitanju djeca sa ozbiljnim fizičkim i mentalnim oštećenjima. Kontaktirale smo volonterku, skinule sa weba bolnice potrepštine koje im trebaju i sjele u auto. Dok smo se približavale bolnici, moja sestra nije prestala cvokotati o nekim random glupostima, Instagramu, poslu, našim roditeljima. Za to vrijeme izraz mojeg lica bio je kisel, a kroz glavu su mi prolazile misli – hoću li ja to moći? Da li ću se raspasti i otići tuliti u zahod nakon deset minuta. Progutala sam knedlu, i odlučila da će sve biti okej.

Na ulazu nas je dočekala prelijepa mlada cura, sa najširim osmjehom pozivajući nas unutra. Neću vam lagati da je jako hvatao osjećaj panike. Hodala sam i gledala u sestru, ona u mene, i bez riječi smo se ohrabrivale. U roku deset minuta imale smo kute na sebi i bile u dnevnoj sobi sa djecom. Izgleda kao klasična igraonica, loptice, igračke i radio. Paniku je polako zamijenio osjećaj neke čudne ushićenosti, jer ovo je bilo toliko jednostavno. Dovoljna je bila naša prisutnost, ruka u ruci, šetnja niz hodnik.

Ivana ima devetnaest godina i zajedno sa sestrom Kristinom volontira već nekoliko godina. Sa takvom lakoćom, prisnošću i veselim duhom nas je uvukla među tu djecu, te ljude da sam se osjećala kao da sam ovo već radila. Gledala sam ju kako namješta pjesmu na radiju, obraćajući se petnaestogodišnjoj M u kolicima kao da priča sa mojom Cvitom. Nježno ali odrešito, poput starije prijateljice. Nije ju gledala kao nekoga sa mentalnim zaostatkom, ili kao nekoga tko ju smeta. Malo kasnije svi zajedno u glas pjevali smo Jolinu pjesmu  „Kad žene polude“, M najglasnije sa perfketno naučenim tekstom. Ostali klinci plješću, a svi zajedno smijemo se od srca.

Ovo su nove volonterke, prelazimo iz sobe u sobu dok nas je upoznavala sa bolnicom i sestrama. „Nove volonterke“ odzvonilo mi je u ušima, u što sam se to uplela? Što oni misle da sam ja?

U najbolje vrijeme, priča Ivana, kada je najviše volontera u bolnici uspijemo izvesti vani oko 50 djece. Trenutno je u bolnici nešto više od stotinu djece. Nama je potrebno samo da ih netko izvuče iz soba, stavi u kolica, primi za ruku i prošeće po svježem zraku. Da ih okrenemo na drugu stranu u krevetu, podignemo u sjedeći položaj ili jednostavno samo sjedimo pored njih.

Jednostavno kažem vam, toliko jednostavno. I da, ja sam nova volonterka bolnice Gornja Bistra.

N ima procjenjuju oko trideset godina, pamti imena bolje od mene i obožava kosu. Zove naizmjenično mene i sestru da joj se približimo i gladi nas po glavi. Sad se već osjećam kao da sam doma. Malena djevojčica koja je stalno bila sa nama, crne puti, preslatka sa plavim smiješnim cvikama stoji uspravno u krevetiću, u sobi sa još petero djece otprilike iste dobi.

Izgleda potpuno normalno, blebnula sam kao najveća glupača u svemiru.

Nju već dvije godine gotovo svaki dan posjećuje jedna starija gospođa, koja ju je naučila sjediti, stajati i hodati. Nije mogla ništa, ležala je poput ove ostale djece, kaže Ivana okrećući se po sobi. Klizi od jednog do drugog kreveta kao nekakva vila dobre energije, gladi djecu po licu, a iza nje idemo nas dvije sa tupavo blaženim izrazom lica. Zajedno smo nahranile neke od njih, jer kaže, teško je većini ljudi gledati mimo fizičkih deformacija koje ova djeca imaju. Nisam vas htjela odmah natovariti sa takvom obavezom, ali trenutno smo stvarno kratki sa volonterima, smješka se i ohrabruje nas.

Neki su zavezani, neki se nekontrolirano tresu, neki imaju stvarno velike fizičke deformacije. Sve mi djeluje nestvarno, i upola manje strašno upravo radi ove djevojke.

Nisam joj to odmah rekla, ali ona je zahvalna za to što smo se tako smireno ponašale. Što nismo otrčale glavom bez obzira ili plakale u nekom zahodu. Nije jednostavno doći iz svojih sterilnih sredina gdje je najveći problem da li dati djetetu tablet ili ne.  eško je vidjeti kako se naopako priroda može poigrati sa nama, koliko sretni i zahvalni moramo biti. Upravo zato jer imamo mogućnosti i priliku, trebamo pomoći u ovakvim situacijama, koliko god možemo. Možemo napraviti toliko puno za ovu djecu, sa tako malo svojeg vremena. Ne treba vam nikakav tečaj, nikakva posebna pravila, ne trebate dolaziti tri puta tjedno ili mjesečno. Trebaš samo doći i biti hrabra dva sata.

Ako ova djevojka od svojih nepunih devetnaest može sa takvom lakoćom biti dobar duh ove bolnice, zašto ne bismo i mi. Mame smo, ne postoji to što ne možemo.

MARGARITA  @internetmater

Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu.  Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.

YouTube: Margot

Blog: Internet Mater

Objava KAKO MI SE PROMIJENILA KEMIJA U MOZGU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada smo krenuli pisati ovaj post, razmišljala sam o tome koliko znam žena, mojih prijateljica koje kupuju odjeću za svoje muževe. Kod nas je ta priča obrnuta, mi smo sve obrnuto. Otkad sam u vezi sa svojim stilistom suptilno učim o manžetama, kragnama i dužinama odijela, od toga ne mogu pobjeći. Dostigla sam taj level znanja da vam mogu u dvije minute sa velikom točnošću izrecitirati sve greške na muškarcu u odijelu. Ja sam level pro za odijelo, ali još uvijek ne znam kombinirati cvjetne uzorke na sebi.

Nema ničeg više sexy od tipa u odijelu koje mu savršeno stoji. Nije potrebno biti maneken jer svaka građa može dobro nositi odijelo, samo nemojte raditi greške koje 90% Hrvata radi.

Odlučili smo vam pomoći kako svojoj boljoj polovici kupiti odijelo ili mu bar dati dobar savjet. 

1. Najvažnija stvar na koju trebate obratiti pozornost je građa tijela. Različite građe definirati će kroj odijela, i tek nakon toga idu brojevi. Ovo je zaista najbitnija stvar jer se ovdje dešavaju greške kao Shar Pei nogavice odijela, prekratki rukavi sakoa i spojleri na stražnjici.

Skraćeni kroj – niži i zdepasti muškarci, sa jačim nogama i izraženom stražnjicom

Regular kroj – najprisutniji u našim dućanima, prosječno visok i građen muškarac (180-190cm)

Produženi kroj – visoki muškarci sa dužim torzom i rukama.

Nakon toga morate izabrati broj, tj. veličinu odijela. Ako niste sigurni uzmite sa sobom jedne traperice ili hlače za koje ste se složili da mu dobro stoje, i pokažite ih prodavaču. U svim boljim dućanima prodavači/ce su dovoljno educirani da mogu prema tome definirati konfekcijski broj.

 2. Postoji nekoliko tipova ili modela odijela. Jednoredno odijelo klasičnog kroja sa kojimste bulletproof ima najčešće dva, vrlo rijetko tri gumba naprijed i jedan prorez odostraga. HINT: muškarci sa izraženom stražnjicom i jačim nogama moraju birati odijela sa jednim prorezom na pozadini sakoa.

Dvoredna odijela (sa duplim kopčanjem naprijed) su vrlo elegantna i najbolje stoje prosječno visokim i visokim muškarcima. Ako ste niži svakako izbjegavajte ovaj model.

Three piece suit, odijelo sa prslukom odabrati će većinom modni znalci, jer za ovo treba pažljivo kombiniranje cipela i ostalih dodataka da ne izgledate preupadljivo.

3. KOŠULJA i KRAVATA

Muškarci imaju vrlo malo dodataka odijelu i naizgled su svi isti. Ali kada bih vam rekla koliko detalja može sadržavati jedna obična bijela košulja ovaj tekst bio bi bolesno dugačak. Izvukli smo glavne točke.

Krojevi košulje prate krojeve odijela, casual, slim fit i extra slim fit. U hrvatskim dućanima najčešće ćete naći regular i nešto rijeđe slim fit, produženih krojeva nema gotovo nikako. Najbolji pokazatelj kako vam košulja pristaje je da rub manžete doseže do ruba zapešća kada postavite lakat pod 90 stupljeva ispred prsa. Materijal košulje birajte po sezoni i izbjegavajte sjajne materijale i boje poput crne, bordo crvene ili tamno zelene. To može kombinirati samo Miran Kurspahić.

Kragna ne smije biti premala, košulje sa dvije kragne fora su samo u paralelnom svemiru, i pažljivo ih peglajte da stoje čvrsto i uspravno toje (obrnuto od bowling košulje Charlieja Sheena).

Košulja mora imati određen broj gumba. Jedan na buttondown kragni, maksimalno dva na spoju kragne, dva na nadlaktici i dva na manžeti. Sve više od toga je cirkus. Ne smije biti preširoka ili ispadati iz hlača. Ovo je najčešći problem radi konfekcije, veći brojevi su širi itd. Zato postoje krojačice ili često možete odmah u dućanu dati košulju prepraviti na mjeru.

Kravata ne smije biti uža od 8 cm, osim ako nije u pitanju knit tie (pletena). Jako uske kravate su statement piece i opet smo na Miranu Kurspahiću. Šal kravate može nositi Sean Connery i Čedo Prodanović, isto vrijedi i za cigaru i panama šešir pa razmislite. Dužina zavezane kravate mora dosezati jedan prst iznad ruba remena i točka.

4. HLAČE

Uvijek birajte dublje hlače čak i do pupka, jer plitke hlače je bolje ostaviti tinejđerima. Hlače sa manžetama na rubovima pripadaju klasičnom kroju, i vrlo lijepo završe figuru.

Najčešća greška i to u gotovo 90% odijela su predugačke hlače. Ekipa, to se tako ne nosi. Samo zato jer svi to imaju ne znači da je to način nošenja muških hlača. Tri sloja nabora oko gležnjeva je grozotica, ne idemo na hip hop koncert. Hlače trebaju slobodno padati u ravnom padu do ruba cipela. Ljeti je poželjno imati nešto kraći kroj između cipela i gležnja, nemojte pretjerivati sa prekratkim hlačama to nije ono na što ciljamo kada kažemo klasično odjeven muškarac. Manžeta na hlačama trebala bi biti između 18-21cm širine ovisno o građi tijela.

 Tips&Tricks Braće Stilskih gaća

Ne postavljenim ramenima na sakoima – što manje to bolje

Za posao birajte tamno plavo ili mišje sivo odijelo, za vjenčanja izbjegavajte crno, osim ako nije smoking. Također za vjenčanje izbjegavajte prugice, kockice i uzorke.

Zadnji gumb na odijelu se NIKAD ne zakopčava (onaj najdonji). Nikad. Ako imate tri gumba zakopčajte samo srednji.

Nakon što kupite odijelo ili kaput, rasparajte niti koje drže stražnje proreze, manžete odijela i našivene markice proizvođača na manžetama.

Provjerite kakav je konac na gumbima sakoa, izbjegavajte šarene i upadljive konce obrnute od boje gumba.

Odaberite maramicu za podignuti kombinaciju i nemojte nositi sjajne, previše u špic ili pačji kljun cipele. Ovo zadnje je jako loše, i koliko se vama cipele klasičnog stila činile glupima pačji kljun je apsolutni ne za odijelo.

Nemojte birati remen sa velikom metalnom sjajnom kopčom, nađite klasični obični remen kakav je vaš dida nosio.

Zakopčajte gumb odijela. Ne smije vam puhati na prsima kada ga zakopčate ili zatezati na gumbima. Ne smije vas stezati ispod ruku ili se nabirati na leđima.

Ako niste sigurni koje odijelo kupiti posjetite jednog Brata u dućanu Mister Mot, Gajeva i riješili ste stvar. Drugi je slobodan za personal shopping, ordinira po dogovoru i plaćate meni.

 Love, Margot

MARGARITA

Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu.  Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Čuj, mogla si i koju godinu ranije, nije to tako strašno ?

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj?  Superjunaci.

Instagram: @margot_margarita
YouTube: Margot

Objava KAKO ODABRATI ODIJELO BEZ GREŠKE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Danas vas vodimo kroz četiri beauty trenda koji su poharala svjetsko tržište, posebno ciljajući žene u postpartum periodu. Društvene mreže dozvoljavaju nam da budemo dio te zajednice bez obzira gdje se nalazimo i donose nam na dlan korisne informacije. Ovi trendovi su sasvim sigurno nešto što bi trebale izbjegavati u širokom luku. Međutim pratimo ih sasvim nesjvesno, vođene uvjerenjima upijenim iz suptilnih reklama ili onim dobrim starim motom – pa svi to rade, zašto ne bih i ja. Zato što su reklame prešle na neku dugu razinu i zato što ne bi skakale sa mosta ako to sve druge rade.

1. Waist trainer

Google prevedeno trener za struk, samo izgovorite koliko to glupo zvuči, glupim postaje. Ovaj trend su popularizirale afroamerikanke prije nekih pet godina, otprilike u istom periodu kada su mjere 90-60-180 postale popularne na Instagramu. Danas je moderno imati obline, naglašene bokove i uzak struk. Sophia Loren sada sigurno likuje i misli – rekla sam vam. Genetski je taj tip žena građen tako da imaju uži struk od bokova, duže noge i istaknutu čvrstu stražnjicu. Postoji jedan idealan caption za ovo – There is no such thing as big ass, as long as the waist is small. I tako je nastao “waist trainer”. Svoj vlastiti brand waist chincera ili body shapera posjeduju sve sestre Kardashian, JWwow, Snooki, čak i Lindsay Lohan. Reklamiraju ga kao najbolji način za povratak u formu nakon poroda, u najkraćem mogućem vremenu i kao primjer daju sebe. Osim Lohanice, apolutno sve imaju obline, plastične ili prave, ali imaju obline. Ono što ovdje moramo naglasiti i znati razlikovati je klasičan medicinski steznik. To je onaj neugledni elastični  zavoj, najčešće u boji kože koji pomaže kod stanja kao što su diastasis recti, ili nakon carskog reza. Svrha i smisao steznika i korzeta je veoma različita. Korzet kojeg reklamiraju ove new age mame samo pritišće organe i prividno daje izgled uskog struka isključivo odmah nakon nošenja. Međutim već nakon unosa prve tekućine sve se vraća na svoje mjesto. Nošenje korzeta smatra se nezdravim, to smo valjda već naučile u srednjem vijeku, ili? Svakako podržavamo korištenje medicinskog steznika, saznale smo od velikog broja naših mama da je upravno steznik game changer za brojne probleme nakon poroda.

Brand steznika kojeg volimo Belle Fit

2. Flat Tummy Tea

Još jedna izmišljotina preko bare. Neću puno pisati o ovome čaju, već ću samo reći kako je to klasičan marketinški trik. Uzmi nešto što već postoji, dodaj neki extra okus, nazovi ga zvučnim imenom i imaš sljedeći viralni proizvod. Opet nam se brojne fitnessice i influencerice kunu u magičnu djelotvornost čaja od 180,00 dolara/batch. Ako kupiš dva, dodati će i waist trainer od Kim K, gdje ćeš bolje. Što biste rekle kada vam otkrili kako isti efekt možete dobiti sa običnim čajem od kadulje. Mješavina čaja koprive, limuna i đumbira također ima isti efekt. Svi napitci koji pomažu kod ubrzavanja metabolizma i sagorijevanja masnih naslaga već su izmišljeni, postoje oko nas i dostupni su u najbližem supermarketu. Jedino što ih razlikuje je taj naziv, taj sveti gral za koji žudimo i vi ste već sa dva magična čaja u svojoj on line košarici. I kada bi vam otkrili da se uz taj magični čaj često dobiju i uputstva kako jesti za postizanje najboljeg rezulata? Dakle, vi ste kupile čaj od koprive sa porukom da ne jedete sranja iz pekare za 180,00 dolara. Isto vrijedi za zelenu kavu i magma kavu/čaj ne sjećam se više. Kod konzumiranja zelenog čaja trebate imati na umu kako nije preporučljivo uzimati veće količine duži period (više od 1 litre). Ove vrste čajeva imaju znatan udio kofeina i mogu utjecati na rad vaših bubrega, zato se preporuča uzimanje 3-5 čaša na dan, u periodu kada radite detox.  Jedna od najboljih napitaka za regulaciju probave, ubrzavanje metabolizma i smanjivanje kiselosti organizma što pomaže u borbi protiv kancerogenih bolesti je topla limunada ujutro na tašte.  Najobičniji žuti limun.

3. Skupi tretmani

Beauty tretmani, jeftini ili skupi mogu vas dovesti samo do pola puta. Mislim da ću ovdje kao primjer navesti jednu ženu za koju mislim da je napravila vrhunski posao, barem što se tiče potpune fizičke metamorfoze – Anu Begić Tahiri. Ona je ono što bismo nazvali prava žena sa oblinama, koja se kako i sama ističe niz godina borila sa kilogramima. Danas izgleda fantastično, zadovoljno i u skladu sa svojom profesijom i godinama. Njezin fitness put od samog početka prati jedna zagrebačka beauty poliklinika, i mogli smo vidjeti kako Ana radi razne supersonične tretmane koji su joj pomogli da skine kilograme. Ono što nismo vidjeli u tolikoj mjeri je to da je ona u potpnosti promjenila svoje životne navike. Počela je trenirati tri puta tjedno uz pomoć osobnog trenera, jela je po posebnom programu, i radila je beauty tretmane. Sve to uz malo dijete i  posao koji je prilično kaotičan jer se radi navečer. Kada gledamo ovakve primjere i svjedočenja ljudi koji su ostvarili fenomenalan rezultat vidimo samo jednu stvar, najčešće onu koja je najistaknutija i djeluje najjednostavnije. Najlakše je leći na stol, zamotati se u termo deku i neka vas ispeglaju. Beauty tretmani su odlična stvar za poboljšavanje tonusa kože i zaglađivanje nesavršenosti, ali neće omogućiti da se bez treninga i pravilne prehrane riješite nakupljenih kilograma.

Beauty tretmani kojima vjerujemo – maderoterapija, ručna masaža, body wrapping

4Treniranje

Kada krenuti vježbati, što je to dijastaza trbušnih mišića? U kojem je stanju moj pelvični zid (ovo zvuči užasno na hrvatskom, znam). Na ova pitanja naravno da postoje odgovori na koje možete proguglati, ali nikada nisi baš sigurna da imaš manje od dva prsta na 2cm od pupka prema gore, ili hoćeš li piškiti na svaki skok na zumbi. Nema točnog odgovora, niti vam ga mi ovdje možemo u potpunosti dati. Treniranje je uz prehranu jako bitno za pravilan bounce back, međutim ima jedna stvar koja će sve olakšati. Volimo kad olakšavamo stvari same sebi, zar ne? Odgovor koji tražimo je u treniranju PRIJE trudnoće, o pripremi tijela za nošenje bebe, za porod i za povratak u formu. Postoji ta čudesna pojava koja se zove mišićna memorija i ona nikada ne zakaže, kao vožnja bicikla. Malo ćete vrludati, ali upravo je mišićna memorija ono što će vas dovesti do željenih razultata. Prvo se posavjetujte sa liječnikom možete li početi vježbati, i onda lagano krenite sa nekim od postpartum programa.

Fitness influencerice kojima vjerujemo i kojima se možete obratiti za savjet te personalizirane at home programe su Fit Anansi, Girly Fitness

Kako ovo sve znam? Kupila sam većinu ovih proizvoda i tretmana, vrludala sa treninzima, razočarala se i počela proučavati prije kupnje.

Zaključak svega je da ne stavljate sva jaja u istu košaru. Krenite polako i odmjereno, razmislite koji fitness put je pravi za vas. Potražite savjet u svojoj zajednici, od žena koje vidite da su isto prošle i ne padajte na  trikove koji su smišljeni samo da se potroše novci. Koncentrirajte se na mogućnosti, ne na rezultate i biti će te ustrajniji. Odaberite umjerenu prehranu i beatuy pomagače koje si možete priuštiti na duži period.

Love, Margot

Fit Anansi – https://fitanansi.com/

Giry Fitness – GIRLY FITNESS

Medicinski steznik  BelleFit – BELLE FIT 

Tretmani – Maderoterapija, ručna masaža, body wrapping  FIT&HEALTHY STUDIO

MARGARITA

Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu.  Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Čuj, mogla si i koju godinu ranije, nije to tako strašno ?

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj?  Superjunaci.

Instagram: @margot_margarita
YouTube: Margot

Objava “Bounce back” nakon poroda – trendovi koje ne volimo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava KEKSI TERETANA – KAKO SAM SMRŠAVILA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Danas je jako moderno iz rađaone utrčati u teretanu. I Ana Kurnjikova je nema dva tjedna od poroda blizanaca, na prostirci sa privatnim trenerom – BEZ TRBUHA.

Pa kako Ana? Mislim da je u pitanju neka čarolija. Neki nagađaju čak i da je djecu rodila surogat majka. Ali ostavit ćemo ove tračeve za neki časopis, mi smo ovdje došle raditi ozbiljne promjene.

Da budemo potpuno realne, i mi smo to slično radile. I mi smo relativno rano počele vježbati i uspoređivati se sa svim tim izretuširanim ravnim trbusima i pitale se pa dobro ženo kad ti spavaš?

I mi smo kao i ti bile umorne, depresivne, pa sretne pa opet depresivne. I nama se nije dalo, pa smo se valjale po podu i izmišljale sve samo da se ne pokrenemo. Pa samo se vagale i štipale za svu tu viška kožu koja je zapravo salo, ali mi ćemo je zvati koža viška.

NIje jednostavno dozvoliti takvu promjenu na svojem tijelu i biti potpuno ravnodušan prema tome. Bez obzira što je ta promjena značila jednu dobru stvar, jednu pozitivnu promjenu koja će cijelog života biti pored tebe i zvati te mama. Normalno je da želiš opet biti ista kao i prije, stati u iste traperice, suknju i štikle.

MI znamo kako je potreba da staneš u te trapke zapravo porteba da opet budeš stara ti. Ali moraš znati da je nova ti u gradu, i da je ona mama, snažnija, odgovornija i senzibilnija ti.

Ne moraš biti najfit u dva mjeseca, niti šest, ma niti godinu dana. Nikoga zapravo nije briga koliko si kila skinula u trinaest dana uz samo jednu jabuku dnevno.

Bitno je odabrati i usvojiti zdrav način života općenito, krenuti bilo kada i odlučiti se na to na duge staze. Rezultati će doći kada se prestanete vagati, bjesomučno vježbati bez smisla i uspoređivati se sa Instagramom.

Nama je ipak možda bilo lakše nego tebi. Sada ću vam objasniti zašto. 

Krenule smo kad smo osjetile da možemo. Radile smo jednostavne vježbe, doma na podu svaki dan ili svaki drugi, ili jednom tjedno ili kad smo mogle/stigle.

Ali vježbale smo ne zato jer smo morale imati ravan trbuh #litoidemala, nego zato jer smo jednostavno ovisne o vježbanju i osjećaju koje nam ono pruža. I napravile smo rezultate, svaka različite jer smo mi različite.

Zašto pišem u množini?
Zašto je bitnije imati zdrav stav o svojem tijelu PRIJE nego poslije poroda?

Koliko je teško pokrenuti se i vježbati nakon poroda? Koji su naši trikovi?Prava istina iza trudničkih kilograma i zašto se nije dobro uspoređivati sa drugima. Jedan trening i jedna banana. Ne otkrivam više, pogledajte video.

Objava KEKSI TERETANA – POSTPARTALNI FITNESS pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sakrila sam ovaj tekst ovdje, jer mislim da ovo što mislim napisati nikako ni bih mogla objasniti svojem bračnom supatniku. Između ostalog zar ovo svojevrsan “safe zone” i mjesto gdje se možemo potužiti jedna drugoj. Kad već nema Žuži da se njoj potužimo jer budimo realni, Žuži je imala najbolje savjete. Radi se o nekoliko bračnih nesuglasica koje su starije od Metuzalema, dinosaura, i kruha iz ledenice.

Postoje dvije klasične situacije u kojima se prepozajem svaki dan. Prva je ona gdje dolazim kući, umorna od posla. Skidam kaput, i odmah u kuhinju/dnevni/kupaonu isprazniti/napuniti mašinu i maknuti lego bombice sa poda. Cipele skidam negdje usput, odjeću mijenjam tek iza svih ovih radnji.

On dolazi kući, umoran od posla. Skida kaput, cipele, presvlači se uzima mobitel i ide na zahod. Jer na toaletu čovjek mora imati mira, stabilan wifi i trideset minuta vremena.

Ako ste sada dobili poriv napisati kako je vaš muž baš super i kako to kod vas nije tako, molim suzdržite se, jer ovaj tekst je za sve nas sirotice kojima je. Tako.

Mislim da smo si sa svim tim feminiziranjem napravile baš finu medvjeđu uslugu. Radimo iste ili slične poslove kao naši muževi, dolazimo kući u isto vrijeme i radimo još tri tone poslova. Zato jer smo žene i jer smo majke.
Neću valjda dopustiti da mi netko drugi “čisti kuću”, jer neće to dobro napraviti. Zapneš tristoti put u smjeru tvoj muž- usisavač. Uporna si kao Dinamovi napori oko Lige prvaka.

I onda krene vječna rasprava kako je on umoran od posla, i kako ne može sad usisavati ili pospremiti posuđe od jučer.

Sliježeš ramenima, i napraviš to sama jer “resistance is futile”.

Krivo curke.

I kakva si ti to mater ako ne napraviš sa djetetom dvadeset kila malih kolačića tjedno. Kroz igru, jer kolačići su zapravo igra.

Usputno rečeno, kada moram birati između dvadeset kolačića kroz igru i pospremanja stana, idu kolačići. Radite kolaže, igrate UNO, kuhaš ručak, crtate i nemam pojma još šta. Shvaćate me valjda.
Stvar je u tome da ga ne smiješ pustiti da ne usisa, ili ne pospremi, bez obzira jesi li stay-at-home mama ili biznis žena-zmaj, došao on kući umoran ili ne.

Vaša bračna zajednica je kohabitat dvoje ljudi u ljubavi (i zajedničkom prostoru) i tako se treba ponašati.

Ili uzmite čistačicu, i problem riješen. Između ostalog, Amerikanci smatraju da ukoliko sam pospremaš stan zapravo nekome otkidaš kruh iz usta. Ili si siromašan.

Što me dovodi do neslagalice i klasične situacije broj dva.

“Ja ovdje zarađujem i zna se tko donosi ukuću.”

Namjerno sam ovu zadnju riječ krivo napisala, kako bih vam mogla fonetski dočarati porijeklo ove sintagme, za koju se empirijski smatra da potječe iz zemlje majke – Hercegovine.

Okej, prije nego prevrnete očima i odlučite proslijediti ovaj tekst frendici Anice Kovač, čija bi me reakcija i medijska pompa mogla stajati titule naj NEkomunikatora godine, let me rephrase.

Odmah poslije Crnogoraca, Hercegovci su mi najkul ljudi. Jer Crnogorci su top topova vrh vrhova, pa ovi dolaze kao potonji.

Ideja hercegovačke obitelji, i ono što predstavlja – ambicioznog muškarca u bijelim čarapama i mokasinama, i prelijepe stay-at-home žene zmaja sa četvero dječice od uha do uha, urednom kućom i sedam očenaša za večeru, mi se zapravo dopada. Može i bez očenaša, ali o tome drugom prilikom.

Jer tu se sve lijepo poznaje, i svatko zna svoje mjesto.

Ali niti je ova rečenica izašla iz ustiju mojeg supruga,  niti smo mi prosječna hercegovačka obitelj.

Mi smo zagrebačka mlada obitelj, srednja klasa, oboje zaposleni, BEZ kredita i sa službenim automobilima. Bubrezi u loju, reći će te.

Raspodjela financija dok je jedan član onemogućen (nezaposlen ili na porodiljnom) je vrlo zahtjevna. Navikla sam uvijek imati svoje financije, kojima raspolažem kako mi se hoće. Barem jedan mali dio koji nije odlazio na račune, vrtiće, izlete, i općenito zajednička trošenja.

Pričam o novcu za Zaru. Ma bolje da napišem H&M i Pull&Bear, koga ja zavaravam. Ovi dućani koji imaju & ili završavaju na -arius ili shka. Za kretenski skupu balajaž, dekupaž , ombre ili što je već sad moderno frizuru. Izlazak sa frendicama, plus taksi vamo-tamo. Da ne duljim, pampering money.

Kako sada, kada ili nemaš prihoda, ili su u obliku prilično dobre porodiljne naknade 3.991,00kn fala lepo nečija mjesečna plaća, ali nije moja plaća.

Kako to izvedete? Oprosti, treba mi tristo kuna za dućane na &, arius i shka? Ili daš mi četiristo kuna za večeru, dva gin-tonica i taxi?

U meni je zapravo problem, jer nisam navikla pitati novac. Pa ga jednostavno ne pitam.

Ne otvaram kutije iz Zare na insta storyu iz dvadeset uglova uzdišući pritom ajme koja ekstaza, dajte se saberite pa to je samo kutija. Nemam četiristo raznih gadgeta za hraniti/oblačiti/nosati dijete, bunker umjesto kinderbeta iz Ikee za 150kn, i kolica od tri hiljade eura. Našla sam rabljena McLaren na Njuškalu za 600,00 kn, dobra su. Još se nisu raspala.

On a lighter note, još sam i #antibloger, to su oni koji ne dobivaju tjedno tri vrećice koje “poštar nam je došao, wooow”. Tako nekako hiberniram do 11.ožujka plus 107 dana kada ću morati natrag na posao, jer ne želim žicati dvadeset kuna za kavu, a preglupa sam da se drugačije dogovorim.

Vidite sada kako mi ideja hercegoačke prelijepe stay-at-home žene zmaja nije odbojna. Dapače.
Recite mi, kako vi to radite?

MARGARITA

Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu.  Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.

Instagram: @margot_margarita
YouTube: Margot

Objava BRAČNE (NE)SLAGALICE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.