Nedavno sam sa prijateljicom sjedila na radionici pod nazivom “Mediji i djeca” organizirane od strane udruga Abeceda roditeljstva i Najsretnija beba Hrvatska koja me zaista zaintrigirala i navela na razmišljanje o tome koliko sam zaista prisutna i posvećena dječici dok sam s njima.

Na porodiljnom dopustu ostala sam dok maleni nisu napunili 2 i pol godine i tijekom tog boravka kod kuće nije mi bio problem osmišljati razne igre kako bih ih zabavila i ujedno naučila nekim novim stvarima koje su bile prikladne njihovoj dobi. Međutim, tada su zaista bili mali i zahtjevi mališana u toj dobi uvelike se razlikuju od današnjih kada imaju 3 i pol godine. I ja sam od mame koja je svo vrijeme provodila s njima kod kuće odjednom počela raditi i provoditi puno radno vrijeme na poslu.

Ono što sam sebi na neki način osvijestila nakon ranije spomenute radionice je: “Činite manje.” Objasniti ću u nastavku. 

Uvijek postoji milijun stvari koje osjećam da bih trebala raditi – doći doma s posla i baviti se raznim kućanskim poslovima, kuhati, čitati knjige koje će mi “dati neke supermoći i učiniti me boljom osobom”, odgovoriti na pristigle poruke, mailove, sređivati ormar ili igračke u dječjoj sobi, ispeglati brdo veša koji raste na stolici u dnevnom… Dok činim te stvari osjećam se produktivno. No, je li to zaista ono čemu trebamo težiti? Da sve bude uvijek na svome mjestu, da sve uvijek bude “baš po špagi”?
Te svakodnevne (ne)bitne stvari često me odvraćaju od onoga što je doista važno. Za mene je to vrijeme provedeno u miru s mojim klincima i mužem, stvarajući uspomene s prijateljima i obitelji – i raditi stvari koje doista volim.

Raditi manje nije lagano – jer zahtijeva određivanje prioriteta kako bi se usredotočio na stvari koje su zapravo važne. (Sigurna sam kako mi se muž smije dok čita ovu posljednju rečenicu.  On misli kako je kod mene vrlo jednostavno raditi manje pa me je prozvao “usporenica”.  moje …)

Raditi manje po meni podrazumijeva i smanjiti korištenje mobitela na minimum u trenutku kada ušećem u stan kako bih bila potpuno prisutna sa svojom dječicom prije nego što odu na spavanje. Time im dajem do znanja koliko su mi važni, koliko je bitno sve što oni kažu i što me pitaju.

Pred nekoliko dana bila sam u jednom restoranu sa svojom obitelji, sestrom i šogijem i nekako me pogodilo kada sam čula klinca od kojih 8-9 godina (koji je u taj isti restoran došao s mamom i tatom na večeru) kako pita konobara lozinku za WiFi….. Jako, jako tužno. Barem meni…. Svjesna sam da danas djeca sve ranije dobiju mobitele, da mi roditelji živimo užurbanim tempom i ponekad nam je potreban mir ili vrijeme da popričamo s partnerom te posegnemo za raznim “pomagalima” kako bi zaokupirali dijete na to dragocjeno (kratko) vrijeme, međutim treba li to zaista tako biti?

Već neko vrijeme se pitam što mogu napraviti kako bi mi ova godina bila najopuštenija do sada. Ovo su moje želje:

1. Manje koristiti izraz “treba/trebala bih”
   Gledajući unatrag, shvatila sam koliko često radim stvari jer sam se osjećala kao da bih trebala. Najčešće zato što nisam htjela nekoga razočarati. Umjesto toga, namjeravam sebi postaviti jedno pitanje: postoji li razlog zašto to želim učiniti? I dalje ću raditi stvari u kojima istinski ne uživam. Npr. prati rublje, čistiti podove, peglati. Ali ću sebi objasniti zašto to sve želim napraviti. Želim čistu odjeću. Želim brinuti o svojoj dječici i osigurati im čisti dom.
2. Konzumirati manje sadržaja
   Živimo u doba kada nam je bilo kakav sadržaj dostupan jednim klikom. Društvene mreže, knjige, edukacije, koncerti…. Toliko je toga što bih htjela pročitati ili isprobati…. a u usporedbi s time, izuzetno malo vremena. Tako sam nekad razmišljala i opterećivala se što ništa ne mogu dovesti nekom svom kraju i da uvijek postoji nešto dodatno što moram napraviti. Nedavno sam se prestala pitati što zapravo želim čitati, koje edukacije želim proći. I nekako se svijet posložio tako da s vremena na vrijeme dođu do mene upravo oni sadržaji koji mi zaista koriste.
3. Više vjerovati sebi
   Često se mučim oko donošenja odluka pa tražim drugo mišljenje i potvrdu. Te dodatne informacije često mi ne pomognu previše – samo odugovlače odluku i sprečavaju me da uživam u drugim stvarima. Ove godine ću više slušati sebe.
4. Kupovati manje stvari
   Što manje stvari posjedujemo, manje je čišćenja, odlaganja i spremanja. A to znači manje vremena za rad s fizičkim stvarima i više vremena za bavljenje onim što je zaista važno i što me u konačnici čini sretnom.

Marija xoxo

MARIJA

Rođena Riječanka, dalmatinskih korijena, a pred više od 10 godina riječku je adresu zamijenila zagrebačkom. I nije požalila! Voli Zagreb.

Tu je upoznala njega, svoju pravu ljubav iz koje su nastale dvije nove male ljubavi, ali jednako tako snažne i vrijedne – naši Princ i Princeza, Borna i Vita.

Nedavno se s roditeljskog dopusta na posao. Inače, radi u banci. U slobodno vrijeme uživa u fotkanju, voli peći kolače, izrađivati male diy projekte i upoznavati druge kulture (dugo godina je bila aktivni član couchsurfinga).

Blog: Sreća na kvadrat

IG: @my.prince.and.princess

Objava MOJA ODLUKA ZA 2019. – BITI PRISUTNA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Večer je… Fino smo se naklopali, pogledali svoje omiljene crtiće, oprali zubiće i vrijeme je za odmor. Moj muž i ja malene uvijek zajedno otpratimo na spavanje. Ljubimo ih za laku noć, zapjevamo poneku pjesmicu, kažemo da ih jako volimo i neka lijepo spavaju i odmore. Dok je stiskao svoju bebu-tješilicu i lagano padao u san naš sinčić je rekao: “Tata, ti si moj prijatelj!”

Muž me pogledao, nasmijao se ponosno, pomalo iznenađen time što je čuo i odgovorio: “I ti si moj prijatelj, Borna!”

Naš maleni ni sam nije svjestan koliko su snaže ove njegove riječi i koliko nas je duboko time dirnuo. Nekoliko dana nakon te večeri surfala sam internetom i tražila članke o prijateljstvu između roditelja i djece. Većina njih je kretala upravo sa rečenicom “trebaju li roditelji djeci biti prijatelji”, “koji su rizici prijateljstva između roditelja i djeteta”? Ovo zadnje me podsjetilo na ugovorni odnos kojega sklapate u osiguravajućem društvu ili banci.  Iskreno, taj članak nisam ni pročitala.

Ono što sam bez sumnje otkrila od kada sam postala mama je da djeca žele i trebaju svoje roditelje da im budu uzori i vođe. Oni žele odrasle osobe u svojim životima koji će im pružiti rutinu i strukturu čineći ih pritom sigurnima i voljenima.

Prijateljstvo između djeteta i roditelja za mene predstavlja odnos:

• povjerenja
• iskrenosti
• potpore
• slobode
• ljubavi i
• uvažavanja.

U ovome trenutku kada naši princ i princeza imaju nepune 3 godine neke od gore navedenih odnosa teško je razmatrati i uspoređivati sa npr. odnosom između odraslih ljudi međutim svojim primjerom djeci možemo mnoge kvalitete usaditi već u ranom djetinjstvu.

Ono na čemu trenutno radim sa malenima i čemu pridodajem podosta pažnje i želim tako nastaviti u budućnosti je nekoliko stvari:

Uključiti ih u svakodnevni rad – u trenucima kada sam sama s njima kod kuće i kada znam da neke stvari neću moći obaviti efikasno kao da sam sama poput kuhanja ručka ili usisavanja, tada si olakšam na način da ih uključim u aktivnosti pripreme ručka poput pranja povrća, dodavanja namirnica, miješanje variva. Oni se osjećaju važnima jer su mi pomogli, a meni je srce na mjestu jer znam da su zadovoljni i sretni, a ručak skuhan.

Cijeniti njihove napore i zalaganje – pohvalu za dobro obavljen posao svi volimo pa tako i naša djeca. To će im uliti povjerenje te će i ubuduće dati najbolje od sebe.

Pružiti im dovoljno slobode i samostalnosti – iskreno, ovaj dio mi osobno najteže pada jer kao svaka mama osjećam potrebu da stalno pazim na svoju djecu i štitim ih od svih mogućih potencijalno “opasnih” ideja. Stavila sam ove opasne ideje pod navodnike jer nisam objektivna pa mi podosta stvari koje recimo mom mužu nisu nimalo opasne meni djeluju zastrašujuće. Ali zato je on tu da u našoj vezi radi balans. Hvala ti na tome.  Djeca bez obzira na dob trebaju svoju slobodu i svoj prostor i stoga je bolje ponekad ostaviti ih same. I pratiti ih krajičkom oka! 

MARIJA

Rođena Riječanka, dalmatinskih korijena, a pred više od 10 godina riječku je adresu zamijenila zagrebačkom. I nije požalila! Voli Zagreb.

Tu je upoznala njega, svoju pravu ljubav iz koje su nastale dvije nove male ljubavi, ali jednako tako snažne i vrijedne – naši Princ i Princeza, Borna i Vita.

Nedavno se s roditeljskog dopusta na posao. Inače, radi u banci. U slobodno vrijeme uživa u fotkanju, voli peći kolače, izrađivati male diy projekte i upoznavati druge kulture (dugo godina je bila aktivni član couchsurfinga).

Blog: Sreća na kvadrat

IG: @my.prince.and.princess

Objava TATA, TI SI MOJ PRIJATELJ pojavila se prvi puta na SUPERMAME.