Autor: Marijana Nasevska

što kada nisu sve ocjene 5?

Prije par dana bila sam na informacijama u školi za svog sina, a jedna rečenica od učiteljice mi je ostala u glavi. “Znate mama, kad sam pitala đake znaju li zašto postoje ocjene od 1 do 5, svi su šutjeli i čudno me gledali, a samo je Vaš sin digao ruku i objasnio: ‘Različite ocjene postoje, da pomognu učiteljici da ocijene naše znanje. Netko zna sve i dobiva 5, a netko zna malo manje pa dobije 4 ili 3’ “. Istog sam se trena zapitala gdje smo to zapeli u prostoru i vremenu da moramo biti 5.0 i tražiti to od djece? Volimo li svoju djecu i kad nisu 5.0? Logično pitanje zar ne? Zanima me, koliko puta ste djeci rekli “volim te baš takav kakav jesi”? Volim te i…

ne želim se družiti s roditeljima prijatelja svoje djece

Ispovijest jedne mame koja ima iskustva i kao mama i kao učiteljica. Kao učiteljica, a i mama čija su djeca u obrazovnom sustavu već 9 godina, imam i razlog zašto se ne želim družiti s roditeljima prijatelja moje djece. Možda se mnogi mogu i poistovjetiti s ovom ispoviješću kada su u pitanju druženja s mamama u parkovima, na školskim priredbama ili s tatama na sportskim aktivnostima. Radeći kao učiteljica 6 godina, od učenika sam čula puno puta kako smo kolegica i ja glavna tema na dječjim rođendanima. Davali su nam razne epitete, uspoređivali nas s ostalim kolegicama. Jako često je i naša obitelj bila na “tapeti”. To nimalo nije ugodan osjećaj kada dođe đak u školu i kad vam tako naivno i iskreno kaže: “Učiteljice, mama je rekla da ste…

kako biti prisutnija mama, supruga i poduzetnica?

Da, sve se mi pitamo kako biti prisutnije, a ja ću vam ispričati svoje iskustvo s ovim izazovom. Pa krenimo… Prošli tjedan sam napokon osjetila taj balans i tu ljepotu biti prisutna 100 % u svakoj ulozi. Kako sam to uspjela? Svaki put kad bi došao vikend, jurila bih da napravim doručak, napravim ručak, očistim kuću, pa bih usput obratila pozornost na djecu ili ih pomazila. Sa suprugom bih popila kavu u pauzi od čišćenja, pa bih kreirala neki vizual za klijenta, a onda i dio strategije za njihove objave. Tako bih se rasula svugdje po malo, a nigdje nisam bila prisutna 100 %. Sve ovo me dovodilo do osjećaja frustracije toliko da se, kad bi došla večer, nisam osjećala ispunjeno. Što sam poduzela da to promijenim? Radila sam na…

djeca ne slušaju što pričamo – gledaju što radimo!

Zašto je važno biti primjer djeci? Hm… imam jedan jako dobar primjer na ovu temu, možda čak više. Kad sam bila mala, moj tata mi je govorio s oštrim glasom “Ne smiješ pušiti cigarete” s cigaretom u ruci. Sjećam se da sam imala 5 godina i bilo mi je jako čudno takvo ponašanje, pa sam ga pitala: “Ok, a zašto ti pušiš?”. Brzo sam dobila odgovor: “Jer ja sam odrastao i mogu.” Onda sam pitala: “Znači, kad ja narastem, ja ću moći?”. Dobila sam čudan pogled, čak i s prijekorom. Pa još jedan odgovor: “Ja ih pušim da ih uništim, da ne postoje dok ti narasteš.” Ni tada nisam dobila odgovor, ali sam i dalje gledala kako i moj otac i moja majka slasno puše cigarete. Drugi primjer “djeca ne…

zašto kazne ne funkcioniraju i što napraviti kako bi nas dijete sljedeći put poslušalo?

“Bit ćeš u kazni ako to napraviš”,  “Vrati to, ići ćeš u kaznu”, “Ne viči, ići ćeš u kaznu” – prepoznajete li sebe u ovim rečenicama? Kazna! Kakva riječ! Uh… Neću reći da kao diplomirani pedagog, učiteljica razredne nastave i mama, nisam nikada upotrijebila kaznu – jesam i nimalo se ne ponosim time! A sad ću vam reći zašto. Kada smo u školi u kojoj sam radila imali edukaciju iz psihologije, psihologinja nam je rekla kako udaljiti učenika od razreda ukoliko je nešto pogriješio, dati mu zabranu da ne radi tjelesni ili ga staviti u kut, ne rješava problem nego stvara duboku frustraciju djetetu! Tada sam bila mlada mama i to me je jako potreslo jer sam već jedan put poslala u kaznu svoga sina koji je napravio nešto što…

stavi sebe na vrh to-do liste i sve ostalo će sjesti na svoje mjesto

Svatko treba imati svoje vrijeme u obitelji, a evo i zašto. Čuješ li često sebe kako govoriš “Ostavite me na miru, treba mi malo odmora”? Prije nego što sam postala mama, svoje vrijeme dijelila sam na vrijeme za sebe, vrijeme za partnera i mene, vrijeme za zabavu (s prijateljima i partnerom). Kada sam postala mama po prvi put, počela sam osjećati kako moje vrijeme postaje vrijeme koje iskoristim za pospremanje kuće, brzo se okupati ili jednostavno zaspati s bebom, pa niti ne osjetim da sam imala vremena. Nisam bila toga svjesna, i nakon godinu dana zaista sam osjetila da mi dio to jako nedostaje i frustrira me. Trebalo mi je vrijeme za sebe, svoje misli i svoje rituale koje sam imala prije nego sam postala mama. Ali… Svaki put ima…