Kao majka dvoje djece, dječaka i djevojčice, često se nalazim u situacijama u kojima balansiram između obveza i pokušaja da budem najbolja verzija sebe za sebe, za njih i svog supruga. Svaki dan donosi nove izazove, ali i nove lekcije. Roditeljska ljubav dolazi s odgovornošću, a jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila jest da djeca upijaju svaki naš potez i riječ, bilo da su to obećanja koja smo im dali ili komentari koje izgovorimo u trenutku.

Naša djeca možda ne razumiju uvijek razloge iza naših odluka, ali im je njihovo povjerenje u nas od neprocjenjive važnosti.

Dva najveća prekršaja koje roditelji često nesvjesno čine, a koje djeca nikad ne zaborave, su neispunjena obećanja i nedostatak poštovanja prema njihovim malim, ali za njih važnim postignućima.

Prekršena obećanja

Ako postoji nešto što ne možete ispuniti, bolje je da to uopće ne obećate. Često odrasli uče djecu da budu odgovorna, da drže svoju riječ, no istovremeno i sami ponekad krše obećanja, pravdajući se problemima i obvezama. Djeca, međutim, dugo pamte ta obećanja, moleći se u tišini da će ih roditelji jednog dana ispuniti. Razočaranje koje proizlazi iz neispunjenih obećanja često ostaje dugo u njihovim srcima.

Nepoštovanje

Roditelji često podcjenjuju važnost malih uspjeha svoje djece. Zaboravljamo da su njihovi svjetovi i uspjesi mali, baš kao i oni sami. Naša djeca žele da budemo ponosni na njih, da im damo priznanje za ono što oni smatraju velikim postignućima. Ako im kažete da je nešto što vole besmisleno ili nebitno, riskirate da im slomite srce. Djevojčica koja voli šivati haljine za lutke možda jednog dana postane modna dizajnerica, ali će uvijek nositi u sebi tugu jer njeni roditelji nisu vjerovali u nju kada je to bilo najvažnije. Ili dječak koji nikad nije dobio priliku da razvije svoju želju i strast prema tenisu.

Roditeljstvo je pustolovina, a mi često nismo ni svjesni koliko naše riječi i djela mogu utjecati na dječje srce i dušu. Pazite što obećavate, pazite kako govorite o njihovim hobijima i strastima. Neke riječi, pa čak i one izrečene u žurbi, djeca nikada ne zaboravljaju. U konačnici, naša djeca su naša ogledala, a način na koji se odnosimo prema njima oblikuje njihove živote i njihovu budućnost.

Vama, kao roditeljima, postavljam pitanje: sjećate li se nekog obećanja svojih roditelja koje je ostavilo traga na vama i dan danas?

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava dvije stvari koje djeca nikada ne opraštaju roditeljima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nova školska godina donijela je mnogo toga novog, a s njom i povratak u neizbježne roditeljske Viber i/ili WhatsApp grupe. Kao majka dvoje školaraca, svjesna sam kako ovi grupni razgovori mogu biti pravi izvor stresa. Bezbroj obavijesti koje stižu tijekom dana (i noći!), beskrajne rasprave i pitanja na koja često ne znamo odgovor. Ipak, unatoč tome što nas ponekad nerviraju, te grupe imaju svoju svrhu, zbog koje ih ipak ne napuštamo – omogućavaju brzi protok korisnih informacija.

Kako bi ove grupe zadržale svoju osnovnu funkciju, važno je pridržavati se nekoliko pravila koja će olakšati život svima u grupi.

Pravila roditeljskih Viber, WhatsApp grupa:

1. Odgovarajte samo na relevantna pitanja

Ako pitanje nije namijenjeno vama, nema potrebe da odgovarate. Na primjer, ako netko pita: „Je li netko vidio plavu jaknu?“, ne trebamo svi odgovoriti: „Nisam“. To će samo zatrpati grupu i otežati pronalaženje korisnih odgovora.

2. Postavljajte konkretna pitanja

Viber, WhatsApp grupe su mjesto za informacije koje se tiču cijelog razreda, a ne za osobna pitanja o vašem djetetu. Ako trebate specifične informacije, obratite se učiteljici izravno. Postavljanjem konkretnih pitanja poput: „Kada sutra završava nastava?“ olakšavate komunikaciju svima.

3. Koristite ankete

Ankete su odličan alat za smanjenje broja odgovora poput „Ja sam za“ ili „Mislim ovako“. Na ovaj način brzo dobijete pregled što većina roditelja misli bez suvišnih poruka.

4. Lajkajte umjesto komentara

Kada učiteljica podijeli fotografiju ili obavijest, lajk je često dovoljan. Višestruki komentari poput „Baš su slatki“ mogu zatrpati grupu i otežati pronalazak važnih informacija.

5. Ne pišite prije 8h i nakon 20 sati

Poštujte vrijeme drugih roditelja. Neki ostavljaju uključene obavijesti kako ne bi propustili važne informacije. Zato izbjegavajte slanje poruka prerano ujutro i kasno navečer, osim ako se ne radi o hitnim situacijama.

6. Ne prozivajte druge javno

Roditeljske grupe nisu mjesto za rješavanje sukoba među djecom ili prozivanje drugih roditelja. Takve situacije najbolje je rješavati privatno, u mirnom razgovoru.

7. Ne očekujte trenutni odgovor od učiteljice

Učiteljica nije dostupna 24/7. Ako imate pitanje, dajte joj vremena da odgovori čim bude mogla. Suzdržite se od slanja poruka koje samo dodatno zatrpavaju grupu.

8. Ne dijelite neprimjerene sadržaje

Grupa nije mjesto za dijeljenje reklama, osobnih videa ili slika koje nemaju veze sa školom. Pokušajte da sadržaj bude relevantan i ne preopterećujte grupu velikim datotekama.

9. Provjerite prije postavljanja pitanja

Prije nego postavite pitanje, koristite tražilicu unutar Viber grupe kako biste provjerili je li već odgovoreno na isto pitanje.

10. Budite pristojni

Različiti roditelji donose različita mišljenja i perspektive u grupu. Poštujmo jedni druge, kako uživo, tako i online. Izbjegavajte sukobe, uvrede i pisanje velikim slovima (što se smatra vikanjem).

Zajedničkim naporom možemo stvoriti ugodnu i korisnu atmosferu u kojoj će roditeljske Viber grupe služiti svojoj pravoj svrsi — bržoj i lakšoj razmjeni važnih informacija o našoj djeci.

Fotografija: unsplash.com

Objava kako preživjeti roditeljske Viber, WhatsApp grupe: vodič za mirnu školsku godinu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svako dijete uči na različite načine, bilo da je to putem slušanja, gledanja ili izvođenja aktivnosti. Način na koji vaše dijete najbolje uči naziva se njegovim stilom učenja. Promatranje je najbolji način da otkrijete koji stil učenja najbolje odgovara vašem djetetu. Obratite pažnju na način na koji igra i komunicira s okolinom.

Auditorni učenici

Ova djeca najbolje uče kroz slušanje. Lako prate usmena uputstva i uživaju u slušanju priča dok im se čitaju naglas, bez obzira na to tko čita, bilo odrasla osoba ili audio-knjiga. Kada čitaju sami, preferiraju to raditi naglas. Ovi učenici često pokazuju interes za glazbu od najranije dobi.

Kinestetički učenici

Ova djeca najbolje uče kroz kretanje. Umjesto da im se objašnjava kako plesati, kinestetički učenici već plešu. Koriste svih pet osjetila – vid, dodir, okus, miris i sluh. Ako se vaše dijete ističe u grubim motoričkim aktivnostima poput sporta ili plesa i lako ponavlja pokrete tijela, vjerojatno je kinestetički učenik. Kinestetički učenici često su izvrsni u sportu ili drugim fizičkim aktivnostima, dok mirno sjedenje u učionici može predstavljati izazov za njih.

Taktički učenici

Ova djeca najbolje uče dodirom predmeta i materijala. Preferiraju premještanje stvari ili dodirivanje kako bi ih potpuno razumjeli. Mogu imati poteškoća s praćenjem u školi ako nemaju nešto što mogu dodirivati. Taktilni učenici mogu biti talentirani umjetnici i uživati u radu s glinom ili u gradnji složenih struktura s kockicama. Također mogu uživati u znanstvenim eksperimentima ili aktivnostima kao što su tkanje ili izrezivanje pahuljica od papira.

Vizualni učenici

Ova djeca najbolje uče gledanjem i čitanjem. Pisane upute ili vizualne slike pomažu njihovom učenju. Video upute mogu biti vrlo korisne za vizualne učenike, jer lako mogu zaboraviti usmena uputstva bez vizualnih tragova ili podsjetnika. Djeca koja uče vizualno često imaju razvijeno prostorno razmišljanje i tendenciju da budu dobri u vizualizaciji informacija ili koncepata. Ovi učenici često prave bilješke, prepisuju riječi, podvlače, koriste različite boje i markere. Vizualni učenici uživaju u čitanju i umjetnosti.

Razumijevanje stila učenja vašeg djeteta pruža vam alate potrebne da mu pomognete da postigne uspjeh.

Fotografije: pexels.com

Objava otkrijte stil učenja vašeg djeteta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jesi li ikada doživjela da te tvoja djeca nauče važne lekcije? Meni se to dogodilo otkako sam postala majka; zapravo, stalno me uče nečemu novome.

U nastavku ću ti ispričati sve važne lekcije koje su me moja djeca naučila, još od njihova rođenja pa do danas.

Prvi put MAMA

Kada sam prvi put postala mama i osjetila što znači biti roditelj, nisam imala pojma da sam rodila učitelja koji će pozorno pratiti moje i suprugovo ponašanje i da ćemo se trebati iz korijena promijeniti kako bismo postali bolji ljudi i odgajali ga primjerom, a ne riječima, jer je to moja – naša metoda odgoja.

Prvo što smo napravili, još dok je bio malen, bilo je izbacivanje svih ružnih riječi, psovki i načina komunikacije međusobno i u društvu. Pogrdne riječi poput “ružna sam”, “glup si”, “debil”, “moron”, “imbecil” (ove riječi ne koristim još od faksa, kada sam zapravo naučila da su povezane s dijagnozama i osobno povezala svaku riječ s određenim stanjem) više ne koristimo ni u šali, ni kada se rugamo. Volim kad je zezanje primjereno i kad ne prelazi granicu šale u ponižavanje.

Kada smo ovo uspjeli promijeniti i zaista počeli koristiti lijepe riječi te kada sam zapravo počela pričati samo pozitivno o sebi, prvo što sam primijetila je da sam se ja bolje osjećala, a i dio ljudi oko mene se promijenio.

Onda, kada je mali malo narastao, doživjela sam još jedan “šamar” osvještavanja, ovaj put od trogodišnjaka, koji mi je rekao: “Mama, stalno radiš, i kada nisi na poslu, stalno si za laptopom i radiš.” I zaista je bilo tako. Ja bih otišla na posao, odradila sate sa đacima, došla doma i stalno pripremala sate za idući dan. Kada mi je mali to rekao, doslovno sam se osjećala kao da mi je lupio šamar, jer on me, i kada imam vremena da mu se posvetim, vidi za laptopom. To sam isti tren promijenila i postavila prioritete – kada ću raditi i kako ću obavljati posao koji mi ostane za odraditi od doma. Sjećam se da sam se rasplakala (jer sam već bila trudna s drugim djetetom), zagrlila ga čvrsto i rekla: “Hvala ti, sine, na ovoj lekciji.” Najzanimljivije je bilo što se on okrenuo prema meni i rekao: “I drugi put, mama.”

MAMA po drugi put

Cijela pustolovina oko druge trudnoće mi je bila jako izazovna i pomalo teška. Iako sam uredno sve vodila, imala sam komplikacije koje su uzrokovale prijevremeni porođaj i borbu do samog kraja trudnoće. Kada sam na hitni carski rez rodila curicu i postala još “bogatija” majka, pedijatrica nam je saopćila jednu jako neugodnu vijest. “Mama, beba je u inkubatoru, sljedećih 48 sati će biti njena volja ukoliko želi ostati sa nama. Dati ćemo vrijeme vremenu i bit ćemo uz nju, a i uz vas.” Ok, rasplakala sam se dok ovo pišem, ali ta je mala bebica održala lekciju upornosti, volje za životom i davanja samoj sebi priliku te lekciju koliko je bitno biti uz obitelji.

Ovo govorim jer u nijednom momentu nije odustala, borila se za zrak, borila se svim snagama. Prošla je previše ispitivanja i ispitivanja, ali koliko god joj je zaista bilo teško (a vjerujte i na njihovim licima se može to vidjeti), svaki put kad bih došla da joj pričam, ja ili suprug ili brat, otvorila bi oči, nasmijala bi se jednim kutkom usana i pritisnula igračku koja joj je bila do ruke. Nakon 15 dana golgote, svi smo se zdravi i sretni vratili kući. Od tog trenutku sam bila bogatija s još tri lekcije koji mi je mala svojim primjerom pokazala – upornost, odustajanje nije opcija i voli svoj život i izvuci najbolje za sebe.

Kako su djeca starija tako su lekcije snažnije

Da, sa starijom djecom zaista doživimo veći šamar realnosti. Ovo govorim iz iskustva jer sam to osjetila na vlastitoj koži. Nedavno, kada sam radila posao koji me uopće nije ispunjavao jer je okolina bila toksična, a ja sam sebi dozvolila da mi to postane normalno i zatvorila se u začarani krug plakanja i tješenja da će biti bolje. Jednog dana, kada sam došla kući s posla i otišla pod tuš da se isplačem jer se previše toga nakupilo u meni i na poslu, sjela sam za stol na obiteljski tradicionalni ručak u 16 sati, koji koristimo da se ispričamo, dogovorimo i organiziramo ostatak obiteljskog vremena. Djeca su primijetila moje crvene i natečene oči od plača. Kada su me pitali što je bilo, rekla sam da je alergija i da će proći.

Nakon 5 minuta, moj mali je odlučno rekao: “Mama, ja se želim vratiti u Makedoniju.” Ostali smo u čudu, i ja i suprug, jer znamo da im je ovdje super. Kada sam pitala zašto, rekao je: “Zato što si ti tamo bila sretna sa svojim poslom, a ovdje ti nije lijepo i stalno te vidim tužnu i rasplakanu.” Mala je to potvrdila.

Pitaš se kako sam se osjećala?

Nisam ništa osjećala, samo sam isti tren donijela odluku da više ne trebam tako raditi i da trebam krenuti svojim putem kako bih primjerom pokazala svojoj djeci da je moguće raditi i biti sretan sa svojim poslom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marijana Nasevska I Kreator sadržaja & mentor (@marijananasevska)

Ovo su samo najsnažnije lekcije koje sam izdvojila, a svakodnevno ima mali milijun zaključaka koje mi plasiraju kao male lekcije za bolji i sretniji život.

Djeca su zakon, djeca su mali učitelji. Djeca su neiskvarena bića koja imaju moćne alate kojima se koriste: iskrenost, nemanje ega i iskren zagrljaj!

Foto: pexels.com

Objava lekcije koje sam naučila od svoje djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znam ja kakvo dijete imam. I nisam ga dobila na lutriji!

Nekoliko dana unazad ne znam koliko puta sam čula ovu rečenicu: “Blago tebi kakvu djecu imaš!” i tek sada me prisjetilo na nekoliko situacija od prije par godina kada sam zaista osvijestila da radim nešto posve drugačije u odgoju svoje djece.

Kada je stariji sin imao godinu i pol, volio se igrati u kvartu i provoditi vrijeme sa svojim vršnjacima. Kako su djeca bila mala, roditelji su stalno bili negdje blizu. Ja sam bila sretna zbog maloga, ali i jako zabrinuta za njegovu sigurnost jer druga djeca nisu imala granice (koliko daleko se mogu udaljiti od roditelja) i mame su stalno trčale za djecom koja su doslovno gledajući mamu, smijući se trčali naprijed i mislili da je to igra, pa sam mislila da će i mog sina ta njihova takozvana “igra” ponijeti i on će krenuti trčati za njima, ali to se nikad nije dogodilo. Jer kad bi svi krenuli trčati, on bi krenuo s njima, i kada bi vidio da me više ne vidi i da se jako udaljava od mene ili supruga, stao bi i lagano se vratio prema nama.

I zbog toga naš mali, to nikad nije radio, jer već kad je prohodao smo mu jasno komunicirali granice u prostoru gdje i dokle se može kretati, kako i granice u komunikaciji, odnosno da ne znači NE.

I tako jednog dana, jedna je mama, kojoj je pretpostavljam, već bilo muka trčati za malim koji je zapravo bio istog uzrasta kao naš mali, izgovorila meni ove čuvene riječi “Blago tebi Marijana, kakvo dijete imaš.”. “Naš M. ne poštuje nikoga, ne sluša nikoga, radi što mu je volja i svaki dan je sve gore i gore i više ne znam što raditi, blago ti se!“.

Iz prve mi je to kao imponiralo i ponijela me kao neka emocija. Dobila sam potvrdu da radim dobar posao, a tek mu je godina i pol, ali brzo sam osvijestila da te riječi dolaze od majke koja je vjerojatno preumorna od nereda koji radi i živi s malim pa joj je to bio samo ispušni ventil, pa sam svoj EGO ispeglala i osviješteno se obratila toj mami ovim riječima:

“Gospođo, znam kako se osjećate, jer vidim vas i čujem vas i zaista mi je žao. Ali imate izbora i najmanje dva rješenja vašeg izazova s djetetom. Postavite mu granice, iskomunicirajte to jasno s njim kada dođete negdje, dogovorite obiteljska pravila i ako dobijete NE za odgovor možete mu reći da će dobiti posljedicu jer ne poštuje pravila.” Ukratko sam joj objasnila svoj princip komunikacije i odgoj i ljubav koji ulažemo ja i suprug u našu djecu da bi kao povratnu informaciju dobila njezin odgovor: “Ne, ne, ne Marijana, ovo nije dijete što će to poštovati i slušati, tebi je takvo dijete zapalo, to je tako, moj nije takav…”

Upitala sam je je li ikad pokušala nešto slično, odgovorila je da nije htjela niti isprobavati jer ona dobro pozna svoje dijete. Doslovno sam čula onaj zvuk pištenja u glavi i sve je okolo mene stalo i nisam mogla vjerovati što čujem. Majka, osoba koja je visoko obrazova, uspješna, dobra, brižna, super čovjek, sigurno teži da je najbolja verzija sebe, ne može osvijestiti i otvoriti se činjenici da odgoj djeteta može biti lagan i jednostavan uz malo truda i volje.

Zapravo, ja sam se osjećala krivom, jer žena i nije tražila savjet, samo je rekla nešto što želi za sebe i svog sina, a ne da joj treba moje iskustvo kako naš mali poštuje granice, poštuje riječ NE, a tek mu je godinu i pol. Ispričala sam se i od tada više nikada u životu nikome nisam dala savjet o odgoju i obrazovanju djeteta, ali itekako sam nastavila slušati da su nam takva djeca zapala, da su takvi po karakteru, da to nema veze s roditeljima, blago meni…

Drage mame, uzmite u vidu da je roditelj – roditelj i da je njegova uloga odgajati dijete, a ne svidjeti mu se.

Jer znanstveno je dokazano da čovjek do 25e godine nema oformljeni mozak u potpunosti, da treba podršku na putu odrastanja i sazrijevanja. Ako ostavite dijete bez točno postavljenih granica od najmanje dobi, bez da ikada osjeti neuspjeh i čuje “ne” kao opciju u životu dok je s vama – mislite li da će ga sustav poštedjeti od pravila i zakona koje treba poštovati? Ne, apsolutno ne! Zato kada djeca krenu u prvi razred, preteško im je naučiti se na pravila, jer je to prvi period u njihovom životu gdje imaju jasno određena pravila koja treba poštivati. Ako ne poštuju vas, vaše “ne” i nemaju granice, zašto bi poštovali učiteljicu i drugu djecu u razredu?

Nasilje kojemu svakodnevno svjedočimo neće se iskorijeniti u školama, ono se uči i nastaje u kući i obitelji i upravo i tamo se treba i zaustaviti.

Učite svoju djecu da granice postoje, da je cool biti pristojan, da čuvaju svoju reputaciju i da poštuju tuđu, da vrednuju druge kao i sebe i da na nasilje ne odgovaraju s nasiljem, da ga prijave i da ste vi tu za njih.

I za kraj, dijete koje se ne osjeća dobro, ne može se ponašati dobro, zato pitajte svoju djecu kako se osjećaju, na što su se danas najviše smijali, jesu li osjetila tugu i razočarenja kada su bili bez vas. To gradi odnos između vas!

Fotografije: pexels.com

Objava blago tebi, kakvo dijete imaš! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dugo sam istraživala kako bih saznala kako se obraćati svom sinu kako bi izgradio samopouzdanje, empatiju, samoprihvaćanje, osviještenost i slične osobine. Testirala sam različite pristupe u različitim situacijama kako bih pronašla pravu formulu. S obzirom na to da je naš dječak izuzetno emotivan i osjetljiv, prvo smo morali pronaći pravi način kako mu pristupiti u izazovnim situacijama. Do sada uspješno surađujemo i rješavamo svaku prepreku koristeći fraze koje slijede u tekstu, ali najzahtjevnije od svega je osjećaj koji mora prihvatiti i emocije koje ga preplavljuju kada osjeti poraz. U tom području još uvijek nismo postigli potpuni napredak, ali neprestano učimo i testiramo tehnike. Kada pronađem nove strategije, slijedit će drugi dio ovog teksta.

Ovo je deset malih stvari koje bi svaki dječak trebao čuti od svojih roditelja.

1. Ti si prekrasan.

Kada su cijenjeni od strane ljudi koje najviše vole i žele usrećiti, dijete zrači. Osobito kad od roditelja čuju: baš mi se sviđaš! Pokušajte sljedeći put umjesto prekrasan si, upotrijebiti jako mi se sviđaš, sviđa mi se kako se ponašaš, kako si se odjenuo i sl.

2. Hrabar si.

Naglasak na situacije kad dijete učini nešto hrabro, čak i kada napravi nešto malo, poput šišanja kose ili odlaska zubaru. Ova rečenica će mu puno će pomoći kada se osjeća uplašeno i usamljeno. Sjetit će se da vjerujete u njega i vjerovat će u sebe kada mu to bude najpotrebnije.

3. Možeš to učiniti!

Ove riječi povećavaju njegovo samopouzdanje, pa će dijete uložiti trud u ono što treba naučiti, postići, pokušati ili nastaviti raditi. Zanimljivo je što ako ne uspiju, krivnja može biti na vašoj strani, ali tada upotrijebite riječi poput: “Nije bitno što nisi uspio iz prve, uspjet ćeš sigurna sam, ali sviđa mi se način na koji to radiš!”. Ovo kod nas za sada funkcionira!

4. Možeš mi sve reći.

Ove riječi ga podsjećaju na to da je emocionalno siguran s vama i da vam može vjerovati sa svojim mislima i osjećajima.

5. Žao mi je/ oprosti.

Dječaci trebaju čuti svoje roditelje kako se ispričavaju kada kažu nešto što nisu mislili ili kada izraze frustraciju na loš način. Vaše dijete će vas oponašati, vi ste mu uzor po kojem se vodi. Ako prepoznate kada ste prešli granicu i ispričate se za učinjeno ili rečeno – i vaše dijete će naučiti isto.

6. Greške se događaju.

Ovo uči dijete da je u redu pokušati i ne uspjeti. Tako učimo, a savršenstvo nije cilj. I kada se dogode trebamo im predočiti da ako naučimo nešto iz te pogreške da su to zapravo lekcije, a lekcije nas prave mudrijima i iskusnijima. Umjesto da se fokusiramo na pogreške kao takve, možemo ih naučiti preuzeti odgovornost i naučiti, naprimjer, gdje su papirnate krpe da očistimo iza sebe vodu koju si prolio i sljedeći put čašu stavljamo na sigurnijem mjestu na stolu.

7. U redu je plakati.

Dječak mora znati da svi mi imamo emocije, uključujući sreću i tugu, ljutnju i strah, a ponekad neke od naših emocija izazivaju i potrebu za plakanjem. I to je u redu! To je normalno i prirodno i način da nam pomogne da se osjećamo bolje.

8. Ponosan/na sam na tebe.

Ovu frazu treba čuti svaki dječak. Nije bitan izbor vaših riječi. Ono što je bitno je kako izražavate ponos prema svom sinu, za njegovu osobnost, kakav god da je. On želi da vas učini ponosnim toliko da će nastavljati pokušavati u tome kroz cijeli život, osim ako ne osjeti da nije prihvaćen i ne odustane od truda.

9. Uvijek ću biti tu za tebe.

Ovo nije fizičko obećanje. Znači više od toga, a malo dijete možda još neće razumjeti, ali će se sjetiti da ste to rekli. To je izjava o psihološkoj sigurnosti. Bez obzira na dinamiku između roditelja ili uvjete života, ako to kažete, zaista mislite i držite se tih riječi.

10. Volim te (bez obzira na sve).

Recite i pokažite ovo. Možda to često govorite i mislite da je prihvaćeno i shvaćeno od strane djeteta. Ipak, djeca mogu sumnjati u ljubav roditelja kada smatraju ili znaju da su prešli granicu, prekršili pravilo ili “nisu uspjeli” ispuniti vaša očekivanja. Dakle, kada roditelj treba provesti posljedicu za ponašanje djeteta, od ključne je važnosti reći zašto postoji posljedica (da se zaštiti, spriječi itd.) i da njegovo ponašanje ili izbor ne mijenja vašu ljubav prema njemu te to nema nikakve veze s njim samim, nego s njegovim ponašanjem. Dosta često znaju pomiješati da ono što rade definira njih same, pa ćete tako često čuti od djece da govore pogrdne riječi o sebi. “Tu sam” i “volim te bez obzira na sve” su ključne fraze.

Iako su riječi male, njihov utjecaj je izuzetno važan. Otisak djetinjstva prenosi se na to kako naši sinovi osjećaju sebe i komuniciraju s drugima u odrasloj dobi. Njihovo samopouzdanje utjecat će na sve, od njihovih veza i karijera do njihove sposobnosti suočavanja s izazovima i donošenja zdravih odluka u životu.

Fotografije: unsplash.com

Objava 10 stvari koje svaki dječak treba čuti od svojih roditelja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svaki roditelj zna da mala djeca plaču zbog naizgled (bar nama odraslima) najtrivijalnih stvari.

Možda je vaša kćer htjela ružičastu, a ne žutu čašu mlijeka. Možda vaš sin želi da mu pročitate još jednu priču (nakon onih pet koje ste mu već pročitali). Dogodi se da se brat i sestra posvađaju jer oboje žele istu igračku. Poznato?

Uostalom, suze nikada ne otkrivaju ono što odraslima izgleda tako nevažno. To je kao emocionalna vrećica – nakupljeni mali stresovi koji odjednom pronađu rupu. Kao pucanje brane, ovi naizgled trivijalni događaji postaju ulaz u val emocija.

Iskreno slušajte što vam djeca žele reći, bez obzira na sve. Ako pažljivo ne slušate male stvari kada su mali, oni vam neće reći velike stvari kada su veliki, jer za njih su one uvijek velike stvari – Kathryn M. Wallace.

Dijete koje se ne osjeća dobro, ne može se ponašati dobro. Pitajte ih kako se osjećaju i pozorno slušajte što vam govore. Bez obzira na to što je izazvalo emociju, djeca od nas traže jedno: da ostanemo s njima dok doživljavaju val emocija. Trebaju nas da budemo svjetionik u njihovoj oluji. Zaslužuju da ostanEmo s njima dok prolaze kroz sve to.

Naučeni smo da se sramimo svojih suza

Većina roditelja odrasla je u doba kada su uobičajeni odgovori na suze i silne emocije bili: “Prestani plakati“, “Saberi se” i “Ne budi tako razmažena“. Većina nas je odrasla u obiteljima koje nisu znale podupirati svoje suze. Da, naši su roditelji imali dobre namjere i htjeli su nas naučiti da slabe trenutke pretvorimo u trenutke koji će nas učiniti jačima. Možda smo imali roditelje koji su mislili da je dobro natjerati nas da prestanemo plakati kupnjom sladoleda ili nove igračke. S druge strane, možda su neki od nas imali roditelje koji su bili strogi, prijetili i posramljivali nas onom poznatom frazom: “Ako ne prestaneš plakati, dat ću ti razlog za plač!“.

Bilo je (i još uvijek je) uobičajeno vjerovati da je put do otpornosti ignoriranje, poricanje i odbacivanje naših ranjivih osjećaja.

Dakle, nama kao roditeljima je jasno da smo potpuno “slijepi” kada je u pitanju modeliranje zdrave emocionalne svijesti. Možda smo u mladosti naučili nesvjesno potiskivati ​​tugu, ljutnju i frustraciju, pa sada osjećamo strah kada smo suočeni sa suzama naše djece. Možda ne znamo što učiniti ili reći u takvim trenucima jer nam to nikada nije pokazano. Ili mislimo da, ako puno ili često plaču, to znači da ih nismo uspjeli naučiti da budu otporniji.

Ponekad se brinemo da previše “velikih emocija” znači da nismo uspjeli kao roditelji

Na nesvjesnoj razini možda očajnički pokušavamo izbjeći da svoju djecu učinimo nesretnima tako što uvijek svemu govorimo da. Ponekad to znači da pokušavamo održati osmijeh naše djece kako ne bismo morali osjećati nelagodu zbog osjećaja na koje sami nismo navikli. Mi, poput naših roditelja, možemo misliti da je nedostatak suza znak otpornog djeteta. I tako pokušavamo ugoditi našoj djeci da budu sretna.

Kao roditelji, pomiješali smo uloge

• Nije naš posao usrećivati ​​djecu stalno, nego pripremiti ih za život u kojem neće biti stalno sretna, ali trebaju prihvatiti činjenice.
• Nije naš posao susprezati suze, nego pitati odakle suze dolaze i pokazati smjer kako može biti bolje.
• Naše je da zajedno s njima „jašemo“ na njihovim emocionalnim valovima.
• Naš je posao reći djetetu “sasvim je normalno da se tako osjećaš i ja sam tu za tebe”.
• Naš je posao biti s njima i stvoriti im emocionalnu sigurnost da liju suze.

Tužno dijete nije odraz naših loših roditeljskih vještina. Nesreća, nezadovoljstvo, razočaranje, frustracija i ljutnja normalni su dijelovi života. Nesretno dijete jednostavno trebamo podržati i vratiti ga u ravnotežu. Voljenjem takvog kakvo ono jest, prihvaćanjem u dobrim i teškim trenucima, pomažemo mu da razumije da je njegovo ponašanje odvojeno od njega, i da ima moć promijeniti ga.
Sve dok ne naučimo prihvatiti valove osjećaja naše djece, ravnoteža i emocionalno zdravlje naših obitelji bit će poremećeni. Naša djeca imaju sposobnost dati si oduška i tako se osloboditi stresa i napetosti. Kad im to dopustimo, otvaramo put ravnoteži. Ukratko, pomažemo im da izgrade otpornost koju tako očajnički želimo izgraditi u njihovoj osobnosti.

Kako stvoriti prostor za velike emocije našeg djeteta?

Ako vas kao dijete nisu slušali i podržavali, danas vam može biti jako teško znati kako postupiti sa svojim djetetom. Ali, kao i svaka nova vještina ili izgradnja mišića, učenje kako biti učinkovit model zahtijeva vrijeme i upornost. Danas ga mi roditelji često nemamo, ali za promjene starih načina razmišljanja i uvjetovanja potrebno je vrijeme. Ne očekujte da će se to dogoditi preko noći, ali znajte da mali koraci u pravom smjeru čine razliku u trenu. Kada se naučite nositi s djetetovim emocijama na novi način, vježbajte jednu malu stvar i internalizirajte je prije nego prijeđete na nešto drugo.

S vremenom se naša tolerancija na najjače djetetove emocije izgrađuje dok se neprestano obvezujemo na smirenu prisutnost u sebi. Umjesto da pokušavate naučiti svoje dijete da duboko diše kada je uzrujano, usredotočite se na to da sami primijenite svoje savjete. Nemojte ni pomišljati reći djetetu da duboko diše osim ako to niste učinili već stotinu puta kada ste izgubili pribranost.

Sljedeći put kada budete sa svojim djetetom kada je uzrujano, ljuto, tužno, pokušajte sebi ponavljati sljedeće:
“Dijete mi ne pravi probleme. Teško mu je.”
“Nije moj posao popraviti njegove osjećaje.”
“Osjećaji liječe. Poslije će se osjećati bolje.”
“Mir počinje sa mnom.”
“Ovdje sam da podijelim svoj mir, a ne da se pridružim njegovom kaosu.”

Foto: unsplash.com; pexels.com

zašto kazne ne funkcioniraju i što napraviti kako bi nas dijete sljedeći put poslušalo?

Objava kako odgojiti otporno dijete u svijetu zvanom: “sram te bilo što plačeš!” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije par dana bila sam na informacijama u školi za svog sina, a jedna rečenica od učiteljice mi je ostala u glavi. “Znate mama, kad sam pitala đake znaju li zašto postoje ocjene od 1 do 5, svi su šutjeli i čudno me gledali, a samo je Vaš sin digao ruku i objasnio: ‘Različite ocjene postoje, da pomognu učiteljici da ocijene naše znanje. Netko zna sve i dobiva 5, a netko zna malo manje pa dobije 4 ili 3’ “.

Istog sam se trena zapitala gdje smo to zapeli u prostoru i vremenu da moramo biti 5.0 i tražiti to od djece?

Volimo li svoju djecu i kad nisu 5.0?

Logično pitanje zar ne? Zanima me, koliko puta ste djeci rekli “volim te baš takav kakav jesi”? Volim te i kad postupaš ispravno i kad nekad nisi u pravu i pogriješiš. Sviđaš mi se baš takav/va kakva jesi. Sretna sam što sam baš ja tvoja mama.

Navečer kad legnem u krevet i preispitam svoj dan u glavi pitam se –  jesam li dobra mama? Jesam li danas ispravno postupila? Nikad se nisam zabrinjavala oko toga kakve ocjene ima moje dijete (sin mi ide u drugi razred), nego je li on sretan, zadovoljan i ispunjen? Jesmo li mi kao roditelji dali dovoljno dobru povratnu informaciju da on zna da je dobar? Nikad mi ocijene nisu bile presudne za potvrdu koliko je moj sin dobar. Osjeća li se dobro ili ne? To su mi uvijek bile njegove oči, njegov osmjeh, njegov govor tijela. Sigurna sam kako od tamo i dolaze sve petice koje je dobio u školi.

Sjećam se kad je krenuo u prvi razred, kako sam ga pokušavala naučiti da UČI. Objašnjavala sam mu da je sve ono što uči za njega, da jednog dana može imati priliku izabrati srednju školu koju on želi, a ne da škola bira njega.

Možda će vam ovo dati neke smjernice da potaknete svoju djecu kako je super da su odlični đaci, ali da vam je važnije da se oni na tom putu školovanja osjećaju dobro, zaštićeno i da sami biraju svoj put kojim će dalje koračati. Meni je uspjelo, naš sin, točno zna što ne zna i doma uči samo taj dio. Kada mu treba pomoć oko učenja točno zna objasniti što mu trebamo pomoći. U školu obožava ići jer osjeća da bira svoju budućnost.

Ok, on je samo drugi razred, čekamo predmetne razrede gdje će materija biti duplo veća, ali smatram da ima dobre temelje.

Ne učimo dijete što da uči, nego kako da uči.

Foto: pexels.com

djeca ne slušaju što pričamo – gledaju što radimo!

Objava što kada nisu sve ocjene 5? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ispovijest jedne mame koja ima iskustva i kao mama i kao učiteljica.

Kao učiteljica, a i mama čija su djeca u obrazovnom sustavu već 9 godina, imam i razlog zašto se ne želim družiti s roditeljima prijatelja moje djece. Možda se mnogi mogu i poistovjetiti s ovom ispoviješću kada su u pitanju druženja s mamama u parkovima, na školskim priredbama ili s tatama na sportskim aktivnostima.

Radeći kao učiteljica 6 godina, od učenika sam čula puno puta kako smo kolegica i ja glavna tema na dječjim rođendanima. Davali su nam razne epitete, uspoređivali nas s ostalim kolegicama. Jako često je i naša obitelj bila na “tapeti”. To nimalo nije ugodan osjećaj kada dođe đak u školu i kad vam tako naivno i iskreno kaže: “Učiteljice, mama je rekla da ste Vi najbolja (najgora) učiteljica, da ste jako (ne)stroga i da smo mi zato tako dobri..” Ili, “Učiteljice jedna mama je rekla da je ta učiteljica kokoš”.

Sve razumijem, i sve mogu shvatiti, ali ničim ovom ne mogu opravdati.

Zato sam čvrsto odlučila da ću oprezno brati riječi o uzorima naše djece (tete, učiteljice, profesori) koje koristim kada komuniciram bilo gdje i bilo kada, a drugo, da neću ići na školske dječje rođendane i da neću biti novopečena prijateljica ni s jednom mamom iz razreda ili vrtića.

Kada naša djeca krenu u školu i počinju sklapati prijateljstva, ponekad smo prisiljeni razvijati odnose s roditeljima njihovih prijatelja. Ali evo rješenja kada možda čak i ne želimo biti u blizini tih ljudi.

Ako se naša djeca druže, trebamo li se i mi družiti? Ne. I ne moramo se zbog toga osjećati krivima.

Može biti sjajno ako prijatelji naše djece imaju roditelje s kojima uživamo i s kojima brzo postajemo prijatelji, ali to nije uvijek slučaj. Možda pokušavamo stvoriti neko čudno prijateljstvo zbog obveze koju osjećamo prema svojoj djeci. Ako se mi zbog toga osjećamo čudno, vjerojatno je tako i drugim roditeljima. Zato je najbolje biti opušten i ne pokušavati se sprijateljiti s ljudima samo zato što ih naša djeca vole.

Kako možemo poslati svoju djecu u kuću ljudi o kojima ništa ne znamo?

Upoznavanje ljudi i izgradnja povjerenja razlikuje se od pozivanja i planiranja zajedničkog vikend putovanja. Ali ako znamo dovoljno o obitelji i znamo da će nam djeca ondje biti sigurna, u redu je dopustiti im da grade prijateljstvo, čak i najbolje, s nekim čiji roditelj nije naš najbolji prijatelj.

Majka moje najbolje prijateljice nije bila prijateljica moje majke.

Sjećam se da smo moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, a i danas mi je najbolja prijateljica, provodile dosta vremena skupa kod jedne od nas. Ali naši roditelji nisu bili veliki prijatelji. Da, poznavali su se dovoljno da smo mogli provoditi vrijeme jedni kod drugih, ali nije bilo ništa više od toga.
Naše su majke znale da je drugima stalo do nas i to im je bilo jedino važno. Osjećala sam se voljeno od majke moje najbolje prijateljice. Govorila sam joj svakakve tajne, a ona mi je pomogla oko zadaće i napravila moju omiljenu večeru kad sam bila kod njih. Ona je bila važan dio mog odrastanja, osim moje majke. Naši međusobni odnosi i odnosi s našim majkama su lijepi i jedinstveni, iako se njih dvije kao pojedinci ne slažu.

Više me ne zanimaju nova prijateljstva.

Kako moja djeca rastu, sve sam manje zainteresirana za sklapanje prijateljstava s novim ljudima. U svojoj 36. imam vrlo bliske prijatelje i poznanici su sve što mi treba. Ovo je bilo izazovno kad je stariji sin krenuo u školu. On je dio razreda s brojnim majkama koje se rado nalaze na kavi i provode vikende s drugim majkama. Sve je to u redu, ali nisam više u toj fazi. Imam djecu i isplanirani život, baš takav kakav sam od malena voljela. Sve po malo.
Ali, one su majke prijatelja mog sina pa sam srdačna i ljubazna, ali tu odnos prestaje. Nije da mi se ti ljudi ne sviđaju, samo ne dijelim njihove ideje o dobrom zajedničkom provodu. Ne osuđujem i ne vrijeđam njihovo ponašanje. Jednostavno mi nije u najboljem interesu izlaziti sa ženama i biti daleko od obitelji, pa to ne činim.

Foto:unsplash.com

kako biti prisutnija mama, supruga i poduzetnica?

Objava ne želim se družiti s roditeljima prijatelja svoje djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da, sve se mi pitamo kako biti prisutnije, a ja ću vam ispričati svoje iskustvo s ovim izazovom. Pa krenimo…

Prošli tjedan sam napokon osjetila taj balans i tu ljepotu biti prisutna 100 % u svakoj ulozi.

Kako sam to uspjela?

Svaki put kad bi došao vikend, jurila bih da napravim doručak, napravim ručak, očistim kuću, pa bih usput obratila pozornost na djecu ili ih pomazila. Sa suprugom bih popila kavu u pauzi od čišćenja, pa bih kreirala neki vizual za klijenta, a onda i dio strategije za njihove objave. Tako bih se rasula svugdje po malo, a nigdje nisam bila prisutna 100 %. Sve ovo me dovodilo do osjećaja frustracije toliko da se, kad bi došla večer, nisam osjećala ispunjeno.

Što sam poduzela da to promijenim?

Radila sam na svojim mislima i svojoj prisutnosti. Radila sam na tome kako svojih 250 misli što mi prođu glavom u sekundi nekako umiriti i utišati. Meditirala sam, naučila sam osjetiti kada dolazi preplavljenost, učila sam se detektirati ono što me čini sretnom, učila sam samu sebe da i ja zaslužujem biti dva dana offline.

Tehnike koje su mi u tome pomogle:

1. Svako jutro sam počela pisati dnevnik zahvalnosti. To je bilo na početku tri, pa pet, pa dvanaest redaka, sve dok jedan dan nisam uspjela ispisati čak tri stranice zahvalnosti. Onda sam osvijestila da imam na čemu itekako biti zahvalna.

2.Meditacija. Ja sam jedna od onih osoba koja je trideset godina trenirala doći do stanja bez misli i prakticirala meditaciju. Prvi put kad sam izdržala pet minuta ne pričati i biti u stanju sa zatvorenim očiju, došle su mi suze na oči.

3.Odlučila sam maknuti mobitel iz svog vidokruga kad sam s djecom. Ostavim ga doslovno u drugoj sobi. Osjetila sam kako mi to smeta i ometa me da budem u njihovom fokusu i prisutna 100%. I znate što se iz toga rodilo? Moja djeca imaju veći osmijeh, sretnija su, a čak sam doživjela i ove riječi: “Mama, sad možemo odmoriti od igre!”. Wow, to mi je bio znak kako sam zaista odradila super posao i da sam tamo gdje treba biti u tom trenutku.

Probajte!

4.Odredili smo vrijeme samo za nas, vrijeme gdje smo ja i moj suprug bez mobitela, bez TV-a, bez ikakvih drugih ometanja –  vrijeme koje smo posvetili samo nama. Kada djeca odu spavati, oko 20:30 sati, zapalimo svjećice, napravimo čaj, ponekad je to i uz čašu bijelog vina i ispričamo se. Što je najvažnije, idemo zajedno u krpe. Taj ritual, gdje zajedno idemo na spavanje mi je ostao u sjećanju od moje bake koja je govorila da je to “recept uspješnog braka”, a ja to mogu potvrditi.

5. Posao, hm… Budući da radim od kuće na projektima, nisam u stalnom odnosu, ponekad mi je teško isplanirati radno vrijeme. Onda sam shvatila kako ne znam organizirati „sebe“, organizirati vrijeme kako bih bila slobodna kada su mi djeca doma ili kada spavaju. Istraživala sam i pohađala tečajeve za organizaciju vremena. U tome su mi pomogli i tečajevi iz područja digitalnog marketinga gdje su se stalno spominjali razni rokovi. Zbog toga sam naučila posložiti sebe, svoje primarne i sekundarne prioritete. Na kraju dana, svaki put bih zapisala što sam taj dan napravila, a što mi je ostalo za idući dan. I kad to vidite napisano, kad vidite kako ste cijeli dan radili, a da ste i odradili gomilu stvari, shvatite kako tehnika u kojoj određujemo svoje primarne i sekundarne prioritete, zaista pomaže.

Konačno vikend po mom!

I tako, nakon šest mjeseci prakticiranja, slaganja i razlaganja prioriteta, učenja na tom putu, prošli tjedan je prvi put bio tjedan po mom guštu. Bila sam prisutna kao mama, supruga i kao partner u projektima.

Bez prepravljenosti, bez osjećaja krivnje, bez kašnjenja, bez trunka nelagodne emocije. Djeca su mi rekla: „Mama hvala ti što si nam najbolja mama i što nismo mogli izabrati bolju mamu za nas!“. Grlile su me sretne oči supruga i uživala sam u ugašenim monitorima u nedjelju iza 17:00 sati.

Huhu, pobjeda za mene!

Je li ti ovo pomoglo?

Pitaj se danas, što te zapravo sprječava da budeš prisutno svjesna u svim poljima života. Detektiraj, radi i promjeni. Postati ćeš sretnija nego ikada u životu.

Objava kako biti prisutnija mama, supruga i poduzetnica? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.