Okružite se ženama koje vas razumiju i motiviraju na usvajanje novih navika.

Kad sam prije nešto više od dvije godine pokrenula Be your own boss Facebook grupu za žene poduzetnice i one koje to jednom žele postati, nisam ni sanjala u što će se to pretvoriti. Iza nas je već pet besplatnih mentorskih programa, stotine konzultacija, radionica, predavanja, mastermind grupe, projekti…. Kad ovako pišem, stvarno zvuči ‘wow’, zar ne? I je wow!

Ulazak u poduzetništvo traži razvijanje niz novih vještina s kojima se mnoge od vas nisu ranije susretale. Pronaći ćemo se u raznim situacijama u kojima ćemo biti prisiljene izaći iz zone komfora da bi mogle dalje rasti. Osjećat ćemo se same, htjeti ćemo odustati i ponekad će nam se činiti da nas baš nitko ne razumije i podržava.
Upravo zato je bitno okružiti se ženama koje prolaze isto što i mi. Koje imaju iste probleme, prepreke, moraju popuniti iste porezne obrasce, moraju razmišljati o društvenim mrežama, PR tekstovima, prodaji, promociji… Ženama koje nas razumiju jer idu istim putem kojim idemo i mi. Moć takve zajednice je nešto neopisivo!

Mogla bih o ovim temama tipkati i pričati satima, ali danas nisam ovdje da vam pišem o tome. Danas vam želim predstaviti dva projekta na koja sam izuzetno ponosna. Da vas najprije pitam nešto:

Sjećate se onih ciljeva i novih navika koje ste donijeli na početku godine? Pa kako ide? Još gurate ili ste odavno odustali? Ja se svojih više ni ne sjećam…

Volim isprobavati nove navike, volim razmišljati o ciljevima, ali kad napokon krenem u neku novu priču, brzo mi se izgubi fokus i nikako nisam znala kako to promijeniti. Osjećala sam se kao ‘loser’ jer nemam samokontrolu i onda upadala u začarani krug ljutnje na sebe zbog odustajanja.

Nedavno sam počela opet čitati knjigu koju rado preporučam (i poklanjam) svima, a to je James Clear – Atomske navike. Knjiga  je puna korisnih primjera i ‘aha momenata’ koje zapravo već i sami znamo, ali nekad nam se kockice bolje poslože kad to kaže netko drugi.

Peer Mastermind

U jednom poglavlju knjige James Clear piše kako je za uspješno usvajanje svake nove navike ili dolaska do cilja bitno imati ‘accountability partnera’. Čitajući to i ja sam doživjela ‘aha moment’ i odlučila pokrenuti upravo takav projekt spajanja partnera s istim ciljevima u Be your own boss Facebook grupi.
I nisam čekala sljedeći dan da se predomislim i počnem razmišljati zašto ipak ne. Krenula sam i već isti dan objavila početak prijava! Dosad sam spojila partnerice koje žele pokrenuti podcast, pisati blog, redovito vježbati, pokrenuti Instagram… Ma sve i svašta!

Ako ste i vi zapeli negdje na putu “želim, ali ne mogu sama”, prijavite se i pričekajte da vam pronađem idealnu partnericu.

Zvuči vam zanimljivo?

Business Besties

Pričekajte samo da vam ispričam malo o drugom projektu koji se zove ‘Business Besties’. Ideja za ovo mi je sinula još prošle godine, i kao sa svim ostalim idejama, jedva sam čekala da je podijelim s članicama grupe. Reakcije su bile odlične i do sada je preko 150 žena već dobilo svog Business Bestija.

Projekt “Business Besties” namijenjen je ženama poduzetnicama koje uglavnom rade same i potreban im je netko s kim će se čuti na redovnoj bazi, netko s kim će moći brainstormati, netko kome će se moći požaliti, ali i pohvaliti, dijeliti nove poslovne ideje i planove…

Da se opet sama ne hvalim, pročitajte komentare članica:

„Moram podijeliti svoje oduševljenje i zahvalnost Business Besties programom. To je nešto najbolje za nas poduzetnice koje radimo same i nemamo u uredu kolegicu s kojom komunicirati o svom poslu i poduzetničkom putu. S mojom business bestie čujem se često, da li putem poruka ili telefonski, a kad se čujemo telefonski uvijek je to kao pola sata, a na kraju pričamo dva sata. Međusobno razmjenjujemo poslovne ideje, planove, uspjehe kao i svakodnevne izazove, nedoumice i slično. Budući da se bavimo istim poslom dobro se razumijemo i znamo jedna drugu savjetovati.  Najbolje od svega jest da smo jedna drugoj najveća podrška i po potrebi noga u dupe.“

„Tvoj spoj mene i moje business bestie nešto je najbolje što mi se u zadnje vrijeme dogodilo. Ne samo da se guramo, nego ćemo uskoro početi i poslovno surađivati kroz Udrugu, a možda s vremenom i van nje. Ugodno s korisnim. To se jednostavno moralo tako odigrati, a ti si bila glavni sudac.“

„Ovim putem želim OPET pohvaliti projekt Business Besties, koji me po drugi put spojio s fenomenalnom osobom s istim ciljevima i dao mi nevjerojatan vjetar u leđa. Nikada nisam bila bliže ostvarenju svog cilja kao sada, a sve zahvaljujući mojoj BB. Od svih edukacija, programa, projekata, koje sam u životu pohađala, projekt Business Besties je nešto najbolje ikada! Ne samo da pomaže u pokretanju poslova, već spaja ljude i stvara nova prijateljstva.“

Je li ovo dosta da vas potaknem da se i vi prijavite?

Pružimo sami sebi bolju šansu za uspjeh i hodajmo zajedno!
Sve je lakše uz podršku, zar ne?

Foto: unsplash.com

besplatni mentorski program za žene poduzetnice! – SUPERMAME

Objava žene u poduzetništvu – dva besplatna programa koja će vas inspirirati i motivirati! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije točno dvije godine muž i ja sjedili smo na balkonu moje obiteljske kuće i raspravljali o budućnosti. „Seliti ili ostati“ – pitanje koje nas je mučilo već mjesecima, ako ne i godinama.

Živjeli smo u svom stanu u Zagrebu, imali smo vlastitu tvrtku koja je odlično poslovala… Imali smo financijsku sigurnost i nije nam falilo baš ništa. Pa čemu onda uopće to pitanje? Zašto bi selili?

Jer sve to nije bilo dovoljno.

Bližio se upis u školu, a nas je plašilo puno pitanja vezanih za školstvo u Hrvatskoj. Što će biti ako nam dijete ne ide na vjeronauk? Hoće li je netko uzeti na zub? Bullying? Učitelji kojima je već dosta niskih plaća i odnosa roditelja (i djece) prema njima? Hoće li i naše dijete zamrziti školu i učenje?

Nije nam se sviđao scenarij kakav se vrtio u našoj glavi. Htjeli smo bolju budućnost, za nas i naše dijete. Manje mržnje prema onima koji žive van kalupa, manje netrpeljivosti, zavisti… Htjeli smo raznolikost, slobodu, poštivanje.

Na kraju odluka i nije bila tako teška. Jer ako sami sebi ne damo šansu, tko će nam je dati?

I evo nas već više od godinu dana u Nizozemskoj. Svašta smo već prošli, svašta čuli i vidjeli. Nije sve idealno. Ali nismo ni dolazili s ružičastim naočalama. Znali smo da će nas hvatati nostalgija. Znali smo da će nam nedostajati obitelj i prijatelji. Znali smo da će nam često zafaliti domaća kuhinja. More. Kava na Rivi. Domaće i poznato. Znali smo da ćemo se često osjećati kao stranci. Jer to i jesmo.

Unatoč svim tim nedostajanjima, ne sanjarimo o povratku. Sretni smo.

Dijete već priča nizozemski kao da je rođena ovdje. Mi nešto manje, ali trudimo se. Dijete uživa. Voli ići u školu. Dapače, obožava.

“U školi najmanje volim to što je nema vikendom” – reklo je dijete svom učitelju kad su pričali o tome što im se u školi sviđa, a što ne.

Sjećate li se sebe u osnovnoj školi? Jeste li se više veselili petku i vikendu ili ponedjeljku? Bila sam uvijek dobar učenik, ali ne sjećam se da sam ikad radosno dočekala ponedjeljak jer ‘napokon škola’.

Ovdje nisu bitne domaće zadaće (uglavnom ih nema), nisu bitni ni školski predmeti (isto ih nema), nema čak ni ocjena – bitno je samo dijete. Dijete i njegova sreća.

Puno se igraju. I po kiši i po vjetru. U blatu i u vodi. Gumene čizme su obavezna oprema.

I dalje uče. I dalje znaju sve i svašta. Ali sve se radi kroz igru, kroz praksu, kroz zabavu. Uče o svemiru tako da posjete muzej, uče o životinjama tako da posjete farmu, uče o umjetnosti tako da je sami stvaraju. Kuhaju. Meditiraju. Snimaju filmove. Izrađuju sami svoje instrumente. Plešu. Igraju hokej na travi. Djevojčice su bolje u nogometu nego dječaci.

Jutra započinju dijeljenjem komplimenata jedni drugima.

Sedmogodišnjaci su upoznati sa svim lokalnim i svjetskim događanjima jer svakog jutra gledaju dječji Dnevnik i raspravljaju o svemu što se događa. Potiče ih se na raspravu. Potiče ih se na razmišljanje.

Ništa se ne uči napamet.

I kako ne zavoljeti odmah taj njihov obrazovni sustav, kad vidiš koliko ti je dijete sretno i koliko voli učiti o novim stvarima?

Pitate se kakvi su roditeljski sastanci i informacije? O čemu učitelji pričaju roditeljima ako nema ocjena koje mogu komentirati?
Na roditeljskom sastanku obavezno prisustvuje i dijete. Učitelj ne priča samo s roditeljima, već uključuje i dijete, pita ga, komentira, želi da samo dijete kaže ako s nečim nije zadovoljno. Na sastanku čuješ kakvo je tvoje dijete s drugom djecom, koje su njegove kvalitete, što mu ide dobro, zašto je učitelj sretan što ga ima u razredu…

Čak i ako dijete još ne čita dovoljno dobro, ili mu ne ide matematika, ništa to nije važno. S roditeljskog sastanka izađeš sretan i ponosan na to svoje dijete.

Jer ovdje nije važno ni ako netko mora ponoviti razred. Roditelji nisu uznemireni. Pa zar nije bolje da dijete ponovi razred i dobro utvrdi gradivo, nego da cijelo vrijeme kaska za vršnjacima? Poslije može i preskočiti razred.

Mi hrvatski roditelji najviše se bojimo promjene. Joj, kako će naše dijete promijeniti razred, školu, promijeniti učiteljicu, promijeniti klupu u kojoj sjedi…

Nisam ni primijetila koliko je pogrešno takvo razmišljanje dok nisam napustila svoju zemlju. Nizozemski roditelji ne boje se toga. Nizozemski roditelji žele svoje dijete od malih nogu naučiti da su promjene dobre i da uvijek trebaš težiti za tim da ideš prema boljem. A bez promjena možeš samo cijeli život ostati na istom.

Ovdje djeca svake godine mijenjaju učitelje. Nije to ništa strašno. Često se pomiješaju i razredi svake nove školske godine.

U našoj školi nakon svakih praznika mijenja se raspored sjedenja u učionici, kako bi se djeca bolje upoznala i povezala sa svima u razredu.

Priznajem, još uvijek me hvata nervoza kad moje dijete mora napraviti nešto novo i nepoznato. A ona:

• Na produženom boravku nije bilo nikog iz mog razreda, ali upoznala sam puno druge djece
• Jedva čekam doći u novu školu
• Pa neću izgubiti stare prijatelje selidbom, samo ću naći još novih prijatelja

Da, dijete mi poprima jedan drugačiji mentalitet. Slobodniji. Opušteniji. Sretniji.

I zato smo otišli.

Zato smo ovdje.

Objava mama u dijaspori – kako su nas iznenadile nizozemske škole pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije točno deset godina napravila sam nešto što se u to vrijeme (a ni danas nije puno drugačije) nije radilo. Dala sam otkaz. Na poslu u struci. Nisam bila nimalo zadovoljna. Nisam imala stalni ugovor i nisam vidjela nikakvu mogućnost za napredak. Radno vrijeme nije bilo fiksno, radilo se kad god zatreba. Sve se to još nekako i pregrmi kad dobiješ plaću kakvu zaslužuješ, ali plaća ovdje nije bila nikako u skladu s količinom posla. Na posao sam išla s knedlom u grlu, a ta knedla je svakog dana postajala sve veća i veća.

Jednog dana odlučila sam da je dosta. Ako se ja sama ne brinem za sebe, zašto bi se brinuo itko drugi?

Nije to bila lagana odluka. Bojala sam se. Nisam imala drugi posao koji me čeka. Nisam imala nikakvu ideju što ću dalje. Svi oko mene komentirali su da sam luda, da se to ne radi, da to nije pametno… Ali ja sam znala da sam sposobna, vrijedna i željna učenja i rada. I tog trenutka kad sam odlučila da ću to napraviti – odmah sam prodisala!

Već sljedeći dan napravila sam profil na nekoliko online platformi za freelancere i krenula u potragu za poslom. Kao početnik nisam imala nikakvih ocjena ni recenzija pa sam bila svjesna da će biti teško naći išta relativno dobro plaćeno. Ali počeci uglavnom i jesu teški. Bila sam spremna na to.

Prvi posao za koji sam se prijavila (i dobila ga) bio je plaćen 2,5 dolara po satu. I od toga je još i freelancing platforma uzela svoj dio. Klijent mi je odmah priznao da ima jako dobra iskustva u radu s Hrvatima pa je zato zanemario moje freelance neiskustvo.

Moj skromni zadatak bio je pisati nekoliko članaka tjedno za stranicu o uređenju doma. Bio je to jednostavan posao koji sam mogla raditi zatvorenih očiju, ali odlučila sam dati sve od sebe da klijentu budem najbolja moguća odluka. I bila sam. Nakon samo mjesec dana razgovarali smo o plaći i satnica mi je podignuta više nego duplo.

I ne samo to. Klijent je bio oduševljen mojom željom za učenjem i radom te mi je ponudio mentorstvo unutar svoje digitalne marketinške agencije, koje sam rado prihvatila. Od njega sam naučila o idejama, o tome što pokreće ljude, što ih zanima, što ih uzbuđuje… i lagano krenula učiti o digitalnom marketingu u kojem radim i dan danas.

Zbog jedne naizgled beznačajne prilike koju sam prihvatila raširenih ruku i za koju sam bila plaćena tek 2,5 dolara po satu, za mene se otvorio cijeli jedan novi svijet i jedno novo iskustvo koje me je dovelo gdje sam sad.

Već godinama radim samo za sebe, s klijentima iz Španjolske, Italije, Velike Britanije… Radim kad hoću, gdje hoću i koliko hoću. Imam vremena za sebe. Imam vremena za svoju obitelj. Vidim mogućnosti za napredak. Plaća je i više nego u skladu s količinom posla. I što je najbitnije – ni jedan dan se ne budim s knedlom u grlu!

Znaju mi ljudi reći: „Imala si sreće!“. Nisam. Stvorila sam sama tu sreću. Koliko bi ljudi ovako riskiralo? Prihvatilo posao za 2,5 dolara po satu? Posao na proviziju? Koliko bi ljudi bilo spremno posvetiti slobodne sate učenju novih stvari?  Ne tako puno.

Koliko ljudi ima odlične ideje za svoj posao, ali ipak se ne miču s mjesta? Koliko žena koje ovo čitaju ima divne i posebne talente koje ne pokazuju svijetu? Puno, sigurna sam.

Zbog straha od promjena. Zbog straha od neuspjeha, ali i uspjeha. Zbog razmišljanja što će okolina reći. Zbog mišljenja da nisu dovoljno dobre. Zbog mišljenja da su drugi bolji.

Naravno, moja situacija i moja odluka bile su ekstremne. Ne trebaš donositi nagle odluke, dati otkaz, živjeti u (financijskoj) neizvjesnosti, ali možeš poduzeti neke male korake koji te mogu jedan dan dovesti do posla u kojem uživaš. Za početak možeš posvetiti svom hobiju tek sat-dva vremena preko vikenda. Poslije možda još koji sat. Pomalo. Korak po korak.

U zadnje vrijeme susrela sam se s puno žena u Hrvatskoj koje bi mi priznale da bi voljele biti samostalnije, imati svoj posao, ali da nisu one za to. A te iste žene pišu odlične tekstove ili izrađuju predivan nakit i odjeću ili znaju sve o društvenim mrežama ili imaju prodaju u malom prstu ili…sama nastavi niz.

U Amsterdamu, gdje trenutno živim, ženska poduzetnička mreža poprilično je jaka. Svakodnevno se održavaju razna predavanja, eventovi, networking druženja… Na tim sastancima sam na svojoj koži doživjela koliko znači kad se žene međusobno podržavaju i vjeruju jedna u drugu. Te žene spremne su besplatno podijeliti svoje znanje sa ženama koje su tek zaplovile poduzetničkim vodama. Ne razmišljaju o konkurenciji, znaju da su dobre i znaju da ima mjesta za sve.

Žena je ženi vuk? Jedno usađeno vjerovanje koje ne može biti dalje od istine nego što je.

Zbog svega što sam prošla u svom poslu, a pogotovo nakon što sam se preselila u Nizozemsku, u meni se stvorila velika želja da pomognem ženama koje su zapele negdje na tom putu prema poslovnoj samostalnosti, ženama koje ne vjeruju dovoljno u sebe i svoje sposobnosti.

Imala sam različite ideje – od tečaja kako postati freelancer do različitih vrsta mentorstva. Na kraju sam odlučila skupiti grupu žena s najrazličitijim talentima i idejama, koje se boje same krenuti u poduzetništvo, i pružiti im sve potrebne informacije, podršku, kao i treninge koje bi vodile već uspješne žene poduzetnice.

Kad god bih na nekom eventu ispričala ideju o svom projektu, svi su bili oduševljeni i željni pomoći.

To mi je dalo još više vjetra u leđa i još veću želju. I tako je nastao projekt Be your own boss.

Vjeruj i ti u sebe. Pridruži nam se. Daj si šansu.

Objava zbog jedne odluke više se ne budim s knedlom u grlu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.