Neki dan listam po društvenim mrežama, ne znam je li životnih trenera sve više ili sam ja to tek sad počeo primjećivati. I tako vidim ja nekog M.M. kako nudi rješenje za sve životne probleme (posebne metode disanja, drukčiji pogled na stresne situacije, meditacije…). Uspije taj oglas meni privući pažnju, pa uđem ja u profil od M.M. da malo više saznam o dotičnom.

Uglavnom po profilu zaključim sljedeće. Dotični vozi audi, posjećuje fensi klubove, oblači moderne marke, ima 26. godina, nema stalnu vezu (koliko sam uspio skužiti), ima vikendicu na Rabu (od staraca, to sam skužio), jedino ne znam živi li s roditeljima ili ima svoj stan (ako ima, vjerojatno su mu roditelji kupili ili je naslijedio).

I sad ja razmišljam, čovjek od 26. godina, koji praktički ima sve u životu (vjerojatno jer su starci radili čitav život da mu osiguraju budućnost) bi mene trebao naučiti kako da sretno živim i uživam u životu. Pa se zapitam ima li stvarno ljudi koji misle da im treba životni trener (nikoga ne želim uvrijediti, to je samo moje mišljenje na koje imam pravo). Zanimljivo je da nikad nisam dosad vidio niti jednog životnog trenera koji radi za minimalac, živi kao podstanar i preživljava iz mjeseca u mjesec. Pa da mi onda netko takav priča koliko je sretan i kako uživa u životu.

Onda sam počeo još dublje razmišljati o tome. Ima ljudi koji su preživjeli sve i svašta, pretaču iz šupljeg u prazno i sretni su, ali stvarno, baš ono istinski sretni bez pomoći ikakvog trenera. To me je dovelo do zaključka da je svatko za sebe najbolji životni trener. Ako pogriješim, sam sebe sam zeznuo i ne mogu na nikoga prebaciti krivnju (a i kažu da se na vlastitim greškama najbolje uči).

Ako uspijem u nečemu što sam si zacrtao, sam sam uspio i time su moji sreća i ponos još veći, a i znat ću cijeniti taj uspjeh.

Onda razmišljam o psihijatrima i psiholozima. 7-10 godina svog života potroše na školovanje, pa radno iskustvo još jedno minimalno 10-15 godina da bi donekle stekli nekakav ugled u svojoj struci. Što s njima? Dođe M.M. i sav njihov trud pokopa u startu.

A sad za ozbiljno, može li M.M. stvarno pomoći? Vjerujem da određenom krugu ljudi možda i može i sretan sam zbog toga. A je li taj isti M.M. svjestan koliko može odmoći? Kad mu stvarno dođe psihički nestabilna osoba po pomoć, pa se postigne kontraefekt? Kad ta osoba koja je došla po pomoć, nakon par seminara kod M.M. padne u još dublju depresiju? Ili sam sebi, ne daj Bože, učini nešto nažao ili svojim bližnjima? Što onda? Tko je kriv?

Ne želim ocrniti životne trenere i vjerujem da i među njima ima kvalitetnih ljudi, ali smatram da imaju veliki problem. Pojavljuje se sve više onih kao što je M.M., onih koji će ih jednostavno pokopati, a i ljudska psiha nije baš nešto s čim se valja igrati. Moje osobno mišljenje o ovoj temi je da cu ipak ostati sam svoj životni trener sve dok donekle imam zdravi razum, kad ga ne budem imao potražit ću stručnu pomoć, a do tada s osmijehom na licu i punim plućima naprijed u nove pobjede!

Objava life coach-evi ili kvazi životni treneri pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nikad neću zaboraviti taj dan, taj glupi 7.3.2016. Sve i da želim zaboraviti, ne mogu. Previše je rana i ožiljaka, previše je slika u glavi koje ne blijede. Ajmo krenuti od početka. Unijela si toliko sreće i radosti u naše živote, nikad neću zaboraviti kad sam saznao da je mama trudna. Ponos, sreća, sve se to vrti po glavi, emocije ogromne, zbog mene, mame, zbog Luke. Kako mi se život posložio, idealno, uvijek sam želio malu princezu (koja će biti samo tatina), i koja će čuvati i brinuti se o svome braci.

Dani su prolazili u maštanjima o tebi, o tome kako ćeš se slagati s bracom, kakva ćeš biti, kako ćeš izgledati. Živio sam za taj dan, za dan kad ćeš nam doći. Već smo imali i par haljinica i bodića spremnih. Lagano su pripreme za dolazak princeze već počele (nikad nije prerano). Tih dana sam sigurno bio 20 centimetara viši, bio sam nezaustavljiv, bio sam na “krovu svijeta”, sve sam to bio zbog silnog ponosa, ponosa na svoju princezu.

A onda, nakon 4 mjeseca, šok, ogroman šok – komplikacije u trudnoći. Kada sam se malo sabrao, shvatio sam da nije tako strašno (barem sam mislio tako), sad nema odustajanja, idem u borbu za svoju princezu, a poslije se ispostavilo i za kraljicu. Bio sam vrhunski pripremljen, u top formi, glavno oružje za borbu mi je bila hrabrost, nada, vjera, vjera u Boga, doza humora, doza pozitive, ma pobijedio bih čitavu vojsku.

Kako su dani odmicali borba je bila sve žešća, ali nisam gubio nadu i vjeru. Nisam posustao ni trenutka. Što je situacija bila gora ja sam bio jači i pozitivniji, valjda je to taj inat koji se probudi u ljudima, taj inat o kojem sam toliko slušao.

I ti si princezo bila borac, nije bilo posustajanja, bili smo snaga jedno drugome.

Imao sam osjećaj da ta naša borba traje godinama, a vjera u pozitivan ishod je i dalje bila prisutna kao prvog dana. A onda je došao i taj 7.3., najgori dan, s jedne strane ja (tvoj tata), a s druge strane ti i mama koje se borite za vlastiti život. Takvi trenutci se nikad ne mogu zaboraviti, ne mogu se izbrisati, da barem postoji neka čarobna gumica koja može sve to izbrisati. Udahnuo sam duboko i sam sebi rekao sad ili nikad, ajmo tu zadnju borbu odraditi pa ćemo doma zajedno (svo troje) doći braci.

U 22:10 si došla na svijet, nisu ti davali puno šanse, ali ja sam i dalje vjerovao (iznenadit ćemo mi njih sve), odjurio sam da te vidim, držao sam te na dlanu jedne ruke, bila si velika kao daljinski od televizora, bila si prava princeza i pravi borac, tako sićušna, a tako velika. Definitivno slika za cijeli život, tako mala, a tako velika! Svaki tvoj udah je od tebe tražio ogroman trud, stvarno si se trudila, dala si mi vremena da te upoznam, dala si mi vrijeme da popričam s tobom, dala si mi da te zamolim i da ti obećam (ono što samo ti i ja znamo), dala si mi vrijeme da te krstim i da ti dam ime. Tada su mi javili da je mama svoju borbu uspjela dobiti (jednu molbu si već ispunila), morao sam poći i do nje. Morao sam i njoj dati snage i pokazati da nije sama. Obećao sam ti da ću se vratiti!

Kada sam ti htio opet doći, došli su do mame i mene, na satu je bilo 23:50, potiho su izgovorili: “Žao nam je zbog gubitka vaše djevojčice, primite našu sućut!” Osjetio sam da sam izgubio dio sebe, u tom trenutku sve svoje oružje (hrabrost, nadu, vjeru, vjeru u Boga, dozu humora, dozu pozitive) sam odložio, grozan osjećaj, srce je puklo. Znao sam da je ova bitka završila, bilo je teško prihvatiti, ali sam morao (jedno od mojih obećanja).

A danas, danas imam još jednu princezu (opet si ispunila molbu), živim za nju, bracu i mamu, sretan jer znam da si i ti sretna kad nas gledaš ovakve i uvijek si tu pokraj mene, u mom srcu postoji mjesto, tamo spavaš TI! F

Objava u mom srcu postoji mjesto…tamo spavaš ti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ne znam kako napisati sve te silne strahove, koje nosim duboko zaključane u sebi. Gadan je to osjećaj, želiš se suočiti s njima, želiš ih podijeliti s bliskim ljudima, a s druge strane držiš ih samo za sebe, da ne bi pokazao strah pred istim tim bliskim ljudima, pred svojom djecom (jer ne želiš da te vide takvog, želiš da u tebi vide neustrašivog borca, super junaka, super mamu i super tatu).

Kako tom malenom biću kojem si uzor i sve na svijetu pokazati da se bojiš?

Želiš da to maleno biće pamti samo sretne dane, da ima u meni sreću, zaštitu, snagu…
Često se pitam je li problem u meni? Brinem li se previše, pretjerujem li? Zavisi od dana do dana, od raspoloženja i trenutka.

Nekad se uvjerim da pretjerujem i kako svi tako i mi, ali me brzo ljudi i današnji surovi način života pokoleba i vrati opet te silne strahove.

Gledam i osluškujem reakcije ljudi na našu situaciju. Većinom su pozitivne. Ima i onih: “Žao mi je!! Kako to da nisu vidjeli?! Baš šteta, nosit ćete križ do kraja života!” Ne zamjeram im za takve izjave, ljudi ne znaju, ne razumiju, imaju strah od nepoznatog ili jednostavno ne znaju što reći.

Radim u firmi koja uzima djecu s poteškoćama u razvoju na praksu. Pretežno je to u kuhinji kao neko pomoćno osoblje. I tu ima svega i svačega. Od ljudi koji se trude nešto ih naučiti i imaju strpljenja i volje do ljudi koji ih iza leđa ismijavaju, koji se ljute jer ne mogu nasjeckati povrće u kratkom roku, koji ih ne prihvaćaju i kukaju kako i ovako imaju previše posla, a sada mora još i neko “retardirano” dijete učiti osnove i gubiti vrijeme.

Kriv je njihov odgoj, nerazumijevanje, ali najviše je kriv sustav.

I onda nakon takvih dana legnem pokraj svog anđela koji spava sa smiješkom na licu, ležim i promatram ga, pa se javi tuga, pa strah, pa tu i tamo poneka suza uspije pobjeći, ali nije to ništa strašno. Strašno je kad se u takvom stanju počnu vrtjeti pitanja u glavi poput – hoćeš li biti prihvaćen? Voljen? Imati obitelj? Školovanje? Posao? Prijatelje one prave i istinske? Hoće li te zli ljudi iskorištavati? Hoćeš li se znati brinuti za sebe? Hoćeš li znati prepoznati zle ljude? Kako ćeš kad mene ne bude?

E to je ono najgore. Kako ćeš kad mene ne bude?

Najgore pitanje, barem za mene. Kada se ono pojavi u glavi nema spavanja, vrtim po glavi sve moguće scenarije, tražim odgovor, trenutno ga još nemam.

Ali eto, to najgore pitanje me tjera da pronađem rješenje, tjera me da te pripremim na život, na sve uspone i padove, da te naučim životnim vrijednostima, tjera me da ti pokažem da život nije bajka. Moram jednostavno stvoriti borca koji neće odustati.

Eto, ironija je ta, što moja najveća noćna mora, moje najgore pitanje “KAKO ĆES KAD MENE NE BUDE?” je ujedno i moja najveća snaga i volja da te naučim i pripremim za život.

Objava kako ćeš kad mene ne bude? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.