Za neke se ljeto bliži kraju, a nekima tek počinje.

Bilo da ste na plaži ili doma, ako ulovite koji slobodan trenutak za čitanje, evo mojih prijedloga.

1. Kazuo Ishiguro: The Remains of the Day (Ostaci dana)

Kazuo Ishiguro je japanski autor koji je odrastao u Velikoj Britaniji, a prošle godine je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Kad sam primila ovu knjigu u ruke i pročitala sažetak nisam mogla ni zamisliti da će mi se toliko svidjeti. Djelo je to u kojemu se isprepliće osobna priča o ljubavi i služenju, uz pozadinu Drugog svjetskog rata. Ispričana je u prvom licu iz perspektive engleskog batlera. Ishigurov stil je toliko suptilan, a toliko dubok. Mene je ostavio bez riječi (i sa suzama u očima). Za filmoljupce: postoji i filmska verzija s Anthony Hopkinsom i Emmom Thompson

2. Alice Munro : Too Much Happiness (Previše sreće)

Alice Munro, kanadska autorica, još je jedna nobelovka. Munro je poznata kao majstorica kratke priče, a ova knjiga donosi neke od njih. Čitajući Munro, osjećala sam se kao da ulazim u život slučajnih prolaznika. Naočigled jednostavni ljudi, a kad ih bolje upoznate shvatite da svatko ima svoju priču: ponekad bezazlenu, ponekad duboku, tužnu ili zastrašujuću.

3. Rumena Bužarovska: Moj muž.

Zbirku kratkih priča ove mlade makedonske spisateljice dobila sam od prijateljice, i bila je jedna od onih knjiga koje pročitate u dahu. Rumenine priče su spoj suptilne duhovitosti Milana Kundere i neočekivanih zastrašujućih obrata Alice Munro. Svaka priča direktno ili indirektno govori o braku, odnosima između muža i žene, ali i o svima onima koji su uključeni u brakove; bila to djeca, svekrve, punice, prijatelji ili samo društvo.

4. Elena Ferrante: Priča o novom prezimenu.

Za mene je prošlo ljeto bilo ljeto Elene Ferrante, sva četiri dijela sage o prijateljicama sam pročitala u rekordnom roku, i uživala u svakoj knjizi! Ove godine napokon je izašao prijevod drugog dijela na hrvatski i toplo preporučujem svima koji odavno nisu uzeli u ruke knjigu od koje se nisu mogli odvojiti. Kompliciran odnos Lenu i Lile pun je trenutaka sreće i tuge, zanosa i udara realnosti. Iz svijeta djetinjstva i adolescencije ulaze u svijet odrastanja koji ih neće štedjeti.

5. Louisa May Alcott: Male žene.

Klasik koji bi svaka žena (i mama) trebala pročitati. Priča o četiri sestre ponekad se čini previše idilična ili jednostavna, no meni se sviđa ta nenametljiva ženska snaga, koja se utjelovljuje u svakoj od sestara na poseban način. Priča o odrastanju, ljubavi i zrelosti je zaista klasik kojem se vrijedi vratiti. Stil pisanja i neki opisi mogu nam se činiti pomalo naivnima, no uzmimo u obzir da je knjiga pisana prije 150 godina, a njezina autorica u to doba bila je jedna od prvih Amerikanki koja se javno borila za ženska prava.

Koje ste dobre knjige pročitali ovo ljeto? Koja je posljednja knjiga koju niste mogli ispustiti dok niste došli do posljednje stranice? Čekam vaše komentare i prijedloge na Instagram profilu @baby and books.

MARTINA

Mama jednogodišnje Emme. Profesorica sam engleskog i španjolskog jezika i književnosti., živim u Madridu.  Uživam u trenucima provedenima s obitelji, uz dobru knjigu i kavu (može i hladnu!). Veliki sam ljubitelj hrane, putovanja i Netflixa. Voljela bih na Emmu prenijeti ljubav prema učenju i otkrivanju novih stvari. Na svom Instagram profilu dijelim ljubav prema dobrim knjigama i drugim sitnicama koje me vesele.

Blog: booksandemma.wordpress.com

Instagram: baby_and_books

Objava 5 KNJIGA ZA LJETNE DANE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećate li se filma Društvo mrtvih pjesnika? I Robina Williamsa koji je igrao idealnog profesora s nekonvencionalnim metodama podučavanja? Uvijek sam zamišljala da ako ikad budem u učionici s druge strane sigurno ću biti takva vrsta profesorice. A onda se jedno jutro čuješ kako govoriš cijelom razredu nešto u stilu “ne učite meni, nego sebi”, “tišina”, “nema kašnjenja”, “bacite žvakaće gume” i slične nastavničke floskule.

I čuješ kako ti se smije ona unutarnja tinejdžerica koju svi nosimo u sebi. I pitaš se: zar je uistinu tako teško biti dobar profesor?

Smatram da je biti odgajatelj, učitelj, nastavnik, profesor ili bilo koji drugi oblik posla u kojem podučavate druge, pogotovo djecu, uistinu poziv. Jednostavno morate voljeti taj posao kako biste imali dovoljno strpljenja i ljubavi suočiti se svaki dan s dvadeset i nešto lica koja u tom trenutku vrlo vjerojatno žele biti negdje drugo. Potrebno je dobro balansirati između uspostavljanja discipline ili totalitarnog režima u razredu. Uspostaviti autoritet, ali na zdravim temeljima. Odoljeti iskonskom porivu “deranja” jer stvarno nema nikakvog efekta; možeš postići trideset i pet sekunda tišine, ali nije dugoročno rješenje.

Potrebno je odoljeti bilo kakvom obliku ironije, jer ili je učenici neće shvatiti ili postoji mogućnost da budu povrijeđeni. Shvatiti da nema idealnog sata, idealnih učenika niti idealnog nastavnika/ice. Potrebno je ponekad i ostaviti figuru motivirajućeg nastavnika sa strane: fokusirati se više na razred i na ono što im u tom trenutku treba, a manje na motivirajuće govore o životu. Potrebno je znati i da nismo jedan od njih: iako se ponekad i dalje osjećam kao da sam ja ta 17-godišnjakinja koja subotom izlazi s prijateljicama, mora postojati zdrava distanca.

Biti profesorica i ujedno imati i vlastito dijete često vidim kao prednost: pomaže da realnije sagledamo vlastitu djecu, njihove talente, ali i ograničenja. Nije potrebno da budu u svemu najbolji: moja kći ne mora biti najbolja iz matematike, crtanja i glazbe. U redu je u nečemu biti sasvim prosječan, ako si dao sve od sebe i bolje zaista ne možeš, ali isto tako truditi se oko nečega što voliš i u čemu si dobar. I vjerujte mi da vas djeca i tinejdžeri uvijek mogu iznenaditi: možda je baš onaj učenik ili učenica od kojih to najmanje očekujete talent za glumu, pisanje ili slikanje. I zar je bitno ako ne briljira u matematici?

Biti profesor isto tako daje priliku da preispitamo vlastite odgojne metode i očekivanja koja imamo kao roditelji. Daje nam uvid da svaki učenik ima svoj prostor i da je osoba koja funkcionira u društvu, a ne samo unutar obitelji: i da često kao roditelji idealiziramo vlastitu djecu, što im dugoročno može donijeti probleme s nerealnim očekivanjima u životu.

Učionica je mikro svijet u kojem imate sve: najpametnije, najljepše, najduhovitije, najambicioznije, nezainteresirane i buntovne. U tom mikro svijetu možete izludjeti u roku od sat vremena, ali možete se i osjećati strašno privilegirani. Sudjelovati u nečijem odrastanju je veliki dar, i prilika da i sami rastemo. Da postajemo svjesniji svojih mana, vrlina i sposobnosti. Moram priznati da sam upravo u tom mikro svijetu postala svjesna vlastitih pogrešaka, ali i činjenice da uvijek možemo napredovati i učiti. Postoje stvari koje su nam urođene i ljubav prema podučavanju smatram jednom od njih. Ali to ne znači da ne možemo i dalje nastojati biti bolji u svom poslu. I opustiti se: u tom mikro svijetu ne možete u svakom trenutku sve kontrolirati i to je sasvim u redu.

Svoj sat smatram uspješnim kad uspijem nasmijati svoje učenike, kad im uspijem objasniti nešto što im se činilo tesko ili pak kad uspijem postići barem tri milisekunde potpune tišine i kad mi kažu ‘’Martina, we love you’’.

U učionici ćete se naslušati svega: od toga da je Shakespeare dobio Nobela, da su Anthony Hopkins i Stephen Hawking ista osoba, da učenice iz zadnje klupe prave i prodaju nakit (naravno da sam kupila naušnice), da jedna prodaje Toblerone jer skuplja novac za ljetni kamp… Nedavno sam pitala ima li itko žvakaću gumu, kako bi je naravno bacili u smeće, a jedna učenica je veselo podigla ruku misleći da i ja želim. Ako se zaista otvorite svojim učenicima, dobit ćete na dar puno vise nego ćete dati: dobit ćete ponovni pogled na svijet dječjim očima, ili očima tinejdžera spremnih da osvoje svijet.

Dobit ćete lekciju i o tome koliko i sami možete biti bolji, smireniji, ljubazniji. Možda nisam Robin Williams u Društvu mrtvih pjesnika, ali svaki dan idem s osmijehom na posao. A i to valjda nešto znači, zar ne?

MARTINA

Martina, mama jednogodišnje Emme. Profesorica sam engleskog i španjolskog jezika i književnosti., živim u Madridu.  Uživam u trenucima provedenima s obitelji, uz dobru knjigu i kavu (može i hladnu!). Veliki sam ljubitelj hrane, putovanja i Netflixa. Voljela bih na Emmu prenijeti ljubav prema učenju i otkrivanju novih stvari. Na svom Instagram profilu dijelim ljubav prema dobrim knjigama i drugim sitnicama koje me vesele.

Blog: booksandemma.wordpress.com

Instagram: baby_and_books

Objava MAJČINSTVO I PODUČAVANJE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Francis Scott i Zelda Fitzgerald nisu bili prototip savršenih roditelja. Slavni pisac, autor Velikog Gatsbya, i njegova supruga bili su poznati po burnim zabavama, čestim putovanjima i poprilično ekstravagantnom životu. Slavni par proživio je najbolje i najgore neponovljivih 20-ih, da bi na kraju Fitzgerald vodio borbu s ovisnošću o alkoholu, dok je Zelda velik dio svog života provela u mentalnoj ustanovi.

Imali su jednu kćer, Frances. Iako mi je Veliki Gatsby jedna od najdražih knjiga, nisam se previše zanimala za privatni život njezinog autora. No, nedavno sam pronašla pravi literarni biser: knjigu pisama koju je Fitzgerald pisao svojoj kćeri dok je bila u internatu i na prvim godinama fakulteta. Ono što me se posebno dojmilo kod ovog izdanja jest činjenica da je predgovor napisala upravo Frances, Fitzgeraldova kći jedinica, koju je odmilja zvao Scottie. Tako nam u predgovoru kaže da je pisma koja joj je otac slao uz džeparac čitala površno, no ipak ih je sačuvala u ladici svog radnog stola. Smatra da nije bila dorasla slici koju je njezin otac imao o njoj: bila je puno manje glamurozna i zanimljiva negoli je on to mislio. I na kraju, da je biti kći tako slavnog pisca bio prije svega veliki teret.

Zaintrigirale su me njezine riječi, jer o Fitzgeraldu ne piše kao o jednom od najvećih američkih pisaca, nego kao o svom, poprilično nesavršenom, ocu. Sama pisma puna su ljubavi, savjeta i prijekora, iz pozicije oca koji zna da nije idealan. Savjetuje svoju kćer kako učiti, kako voditi društveni život, i sve to s puno humora, dobronamjernosti i kritike.

I što se dogodi?

Njegova kćer počinje cijeniti savjete tek godinama kasnije, nakon očeve smrti, kad ona ista pisma čita ponovno drugim, zrelijim očima, svjesna također tereta koje je njezin otac nosio, a ona je tada bila premlada da ih shvati. Pitam se koliko smo pogrešnih koraka mogli izbjeći da smo slušali savjete koje su nam davali naši roditelji, možda ne u obliku pisma, ali svejedno: savjeta kojih smo se sjetili tek godinama kasnije.

Pitam se koliko je samo naših savjeta koji će biti poslušani tek površno, koliko puta će nam se vlastita djeca nasmijati u lice ili, još gore, iza leđa, koliko puta ćemo im služiti samo kao bankomati. Voljela bih misliti da nijednom, da ćemo svi mi imati idealne odnose s našom djecom i biti neka nova generacija instagramski kul roditelja. Ali bojim se da neće biti baš tako. U posljednje vrijeme provodim puno vremena s tinejdžericama od 12 do 17 godina. I imaju ista ona lica koje smo desetljeće ili dva ranije imale moje prijateljice i ja, i vjerojatno većina vas mama koje ovo čitate. Glasne su, prepiru se s roditeljima, izlaze, ne poštuju pravila, vole šoping, tvrdoglave su i uvijek su u pravu. Svi su Scottie Fitzegarld, ti, ja i jednog dana naša djeca. Ali su isto tako i dobre prijateljice, spremne pomoći, nisu zlopamtila, vesele su i spontane. Ponekad se fokusiramo previše na ono što bismo promijenili, na dijeljenje savjeta, a zaboravimo vidjeti (i pohvaliti) ono što je već dobro.

Nema sumnje da je odgajanje djece jedan od najtežih poslova i da nema zlatnog pravila. Bezuvjetno ih voljeti? Da, ali bezuvjetna ljubav nije bez kritike. Inzistirati na disciplini i redu? Da, ali onda će možda dijete osjećati strah kad učini nešto što se krši s pravilima. Izvannastavne aktivnosti, jezici i instrumenti? Da, ali želim doma imati veselo dijete, a ne kronično umornog 12-ogodišnjaka pod stresom kao da je CEO. Iako mislimo da je lako učiti iz tuđih grešaka, lako upadnemo u zamku i dogodi nam se upravo ono što smo željeli izbjeći.

Kako god, nadam se da će ona pisma, odnosno svi oni dobronamjerni savjeti koje ćemo dati svojoj djeci, ostati spremljeni u nekoj ladici njihovih misli i da će, nekim čudom, moja kćer uspjeti izbjeći krive korake. Neki kritičar je primijetio da su pisma Scottie puna nostalgije i pisana kao da je sami Fitzegrald pisao nekom mlađem sebi.

Ipak, koliko god ih savjetovali, djeca uče gledajući naš primjer. Nije im potrebno da su im roditelji slavni pisci, oskarovci ili nobelovci. Bitno je da smo prisutni, da smo tu za njih i da oni to znaju. I sama Scottie je čeznula za manje slavnim ocem s kojim bi provodila više vremena. Sama knjiga ostaje kao dokaz bezvremenske očinske ljubavi, i po mom mišljenju, njezina vrijednost je u tome da je pisana iz pozicije oca, a ne pisca (objavljena je tek desetljećima nakon njegove smrti). Za one koji knjigu žele pročitati, naslov originala na engleskom je Letters to His Daughter i, ako se ne varam, još uvijek nije prevedena na hrvatski.

I za kraj, isječak iz jednog od najljepših pisama iz knjige:

Draga Scottie,

Ne brini što drugi misle,

Ne brini o  budućnosti, ne brini o odrastanju

Ne brini o tome tko je ispred tebe

Ne brini o uspjehu, ni o neuspjehu

Ne brini se zbog roditelja, ni zbog dečkiju

Ne brini o razočarenjima

Brini o hrabrosti, misli na svoj cilj i na odnose s drugima (…)

Voli te,

            Tata

A vi, što biste napisali svojoj djeci?

MARTINA

Martina, mama jednogodišnje Emme. Profesorica sam engleskog i španjolskog jezika i književnosti., živim u Madridu.  Uživam u trenucima provedenima s obitelji, uz dobru knjigu i kavu (može i hladnu!). Veliki sam ljubitelj hrane, putovanja i Netflixa. Voljela bih na Emmu prenijeti ljubav prema učenju i otkrivanju novih stvari. Na svom Instagram profilu dijelim ljubav prema dobrim knjigama i drugim sitnicama koje me vesele.

Blog: booksandemma.wordpress.com

Instagram: baby_and_books

Objava ŠTO BISTE SAVJETOVALI SVOJOJ DJECI? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ima li išta ljepše od kišnog popodneva provedenog ispod dekice uz knjigu i kavu?

Znam da zvuči kao klišej, ali meni je čitanje oduvijek bilo najdraže u hladnijim danima. Pogotovo čitanje klasika; u mom kalendaru studeni je oduvijek bio rezerviran za Ruse. Stoga ovaj put preporučujem klasike; za neke ste samo čuli, neke ste sigurno čitali ili ostavili na pola u srednjoj školi ili na faksu. Ovaj put dolaze sa šalabahterom za mame (samo za mame, ostali prvo pročitajte lektiru!); osim knjiga naći ćete i meni najdraže ekranizacije istih.

Krenimo:

1. 1. Francis Scott Fitzgerald, Veliki Gatsby  Meni osobno jedna od najdražih knjiga, i djelo koje bez imalo sumnje spada među najvažnije romane američke književnosti 20.stoljeća. Roman je smješten u razdoblje 20-ih godina u New Yorku, vrijeme prohibicije i velikih društvenih promjena nakon Prvog svjetskog rata. Od same radnje puno su zanimljiviji odnosi među likovima i film to zaista ne može prikazati kao knjiga. Postoji nekoliko ekraniziranih verzija, meni omiljena je ona Baz Luhrmanna iz 2013., s Leonardom di Caprijem u ulozi Jay Gatsbya. Po mom mišljenju najbolja Leova uloga, a soundtrack filma je odličan. A ako više volite starije filmove, pogledajte verziju iz 1974. s Robertom Redfordom i Miom Farrow. Osim romana, zanimljiv je i život njegovog autora, FS Fitzgeralda, ali o tome ćemo neki drugi put.
   2. Lav Nikolajevič Tolstoj, Ana Karenjina  Neka digne ruku tko je pročitao Anu Karenjinu u srednjoj! Hladni jesenski i zimski dani idealni su za skidanje prašine s ruskih klasika koje imate na polici. Smatram da je ruskim piscima napravljena velika nepravda kad ih se uvrstilo u lektiru, i moram priznati da sam i sama u srednjoj školi stala sa čitanjem Ane Karenjine na beskonačnom poglavlju koje je opisivalo košnju na ruskom selu. Srećom, s godinama sam postala strpljivija i pročitala cijelu knjigu. I mislim da za pravo shvaćanje ovakvih djela treba imati i nešto malo životnog iskustva. Da, Ana Karenjina se baci pod vlak (spoiler alert !) ali ako želite znati kako, zašto i da nije sve tako crno-bijelo u životu, ovu zimu odvojite za čitanje. Tolstoj nam jednostavnim opisima otkriva skrivene mehanizme funkcioniranja društva, međuljudskih odnosa i nas samih. A za one koji nemaju vremena za čitanje preporučujem manje poznatu mini seriju iz 2013: http://www.imdb.com/title/tt2821430/?ref_=ttfc_fc_tt. Postoji i filmska verzija s Keirom Knightley, no meni je mini serija iz nekog razloga bila draža. Divna scenografija i odlična gluma će vas inspirirati i da pročitate knjigu.
   3. Thomas Hardy, Tess of the D’Urbervilles  Tessa iz obitelji D’Urberville jedan je od najpoznatijih i najboljih engleskih romana 19.stoljeća. Inače mi je Hardy jedan od najdražih pisaca, a Tess mi je najdraža njegova knjiga. (Čini mi se ili za svaku knjigu kažem da mi je najdraža?) Odlučite li se za čitanje ovog romana preporučujem imati paket papirnatih maramica pri ruci. Od ekraniziranih verzija postoji ona od Romana Polanskog, koju ne preporučujem jer mi je bila previše sumorna i spora. Draža mi je BBC-eva mini serija, s oskarovcem Eddie Redmayneom u jednoj od glavnih uloga.
   4. Truman Capote, Breakfast at Tiffany’s  Mislim da ne postoji osoba, biljka ili jednostanični organizam u svemiru koji nije čuo za Doručak kod Tiffanya. Neodoljiva i neponovljiva Audrey Hepburn je svojom pojavom od ovog filma učinila mit. No vjerujem da ipak nisu tako brojni oni koji su pročitali i istoimeni roman (odnosno, nešto dužu pripovjetku). Nešto manje romantičan od filma, roman je prava književna poslastica i sigurna sam da ćete, pogotovo ako ste fan filma, u njemu itekako uživati. Nešto drugačija Holly Golightly jednako je privlačna i kao književni lik, a nakon čitanja pogledajte opet i film.
   5. Jane Austen, Ponos i predrasude   O Jane Austen ćete pronaći različita mišljenja: neki smatraju da njezina djela nisu jednako dobra kao ona sestara Brönte ili George Eliot, ali unatoč tomu Austen i dan-danas ima vjernu vojsku fanova, a gotovo da i nema njezina djela koje nije ekranizirano; i to u više verzija, dok su neki likovi, poput Mr.Darcya, postali dijelom pop kulture. Romantično djelo s obiljem suptilnog engleskog humora idealno je za ovo doba godine, a od brojnih ekraniziranih verzija meni je najdraža filmska iz 2005., ili pak  BBC-eva mini serija iz 1995. s Colinom Firthom.

Uživajte u čitanju i gledanju i javite dojmove na Instagram profilu @baby_and_books

MARTINA

Mama desetomjesečne djevojčice Emme, profesorica engleskog i španjolskog jezika i književnosti, sa stalnom adresom u Madridu. Zaljubljena u Emmu, Emminog tatu, putovanja, knjige i kavu.

Blog: booksandemma.wordpress.com

Instagram: baby_and_books

Objava TOP 5 KNJIGA ZA KIŠNA POPODNEVA: KLASICI I EKRANIZACIJE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad sam počela razmišljati o Top 5 knjiga koje preporučiti učinilo mi se da bi bilo lakše napraviti Top 55. Ali evo, nakon nekoliko kompromisa i obećanja nekim knjigama da ću o njima pisati drugi put, lista je sljedeća. 

1.Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Genijalna prijateljica je prvi od četiri dijela Napuljskih romana, a Elena Ferrante je pseudonim talijanske spisateljice čiji je pravi identitet do danas nepoznat. Neki čak nagađaju da se radi o muškarcu, no oni koji su čitali Ferrante složit će se da je gotovo nemoguće da bi muškarac mogao tako dobro poznavati ženski svijet. Kad sam tek čula za Ferrante mislila sam da je riječ o nekoj vrsti ljubavnog romana i nije mi previše privlačila pozornost. Ali sam na inzistiranje jedne prijateljice počela čitati prvi dio sage i oduševila se! Nakon dugo vremena bila je to knjiga koju sam pročitala u jednom dahu. U manje od mjesec i pol sam uspjela pročitati (kažem uspjela jer uz tada šestomjesečnu bebu stvarno to smatram uspjehom) sva četiri dijela, nekih skoro 1600 stranica. Priča je to o odrastanju i životu dvije prijateljice iz siromašnog napuljskog naselja, Lenu i Lile, ali ujedno i priča o talijanskom društvu nakon Drugog svjetskog rata pa sve do danas, o međuljudskim odnosima i poziciji žene u društvu. Ferrante se ne trudi da nam se njeni likovi svide, nego ih upoznajemo u istinskoj ljudskosti: otkrivene su nam njihove nesavršenosti, najskrivenije mane i ranjivost. Glavne junakinje će u vama izazvati osjećaje od želje da im opalite pljusku da se saberu, date najtopliji zagrljaj ili isplanirate s njima kako pobjeći od svega. Ferrante piše jezikom koji je izravan i iskren. Njeni likovi kao da su cijelo vrijeme na psihičkom i fizičkom rubu, a sama autorica se ne boji nekada ih s tog istog ruba i odgurnuti. Postoje teorije o tome tko je zapravo Elena Ferrante, no moram priznati da i ne želim znati pravi identitet spisateljice. Njena želja je da djelo govori samo za sebe i to iznimno cijenim. Da shvatite koliko je fenomen Ferrante uzeo maha: u donedavno turistički ozloglašenom Napulju nude se Ferrante ture za najzagriženije fanove.

2.Karl Ove Knausgaard: Moja borba

Za Knasugaarda sam čula prije nekoliko godina, ali kao i mnoge odbijala me ideja o autobiografskom romanu u šest dijelova jer mi se činilo poprilično prepotentno da netko piše “o sebi” tako opširno. Ali, moram priznati da me već na samom početku prve knjige, koju trenutno čitam, Knausgaard oduševio. Pišući o svakodnevnom na iznimno poetičan način, u ovoj prvoj knjizi autor se prisjeća odrastanja u 80ima i kroz naizgled obične životne događaje i same nas uvodi u proces traganja za izgubljenim vremenom, prisjećanjem vlastitih uspomena iz djetinjstva i adolescencije. Sam autor je priznao da je roman nesvjesno pisao pod utjecajem Marcela Prousta, ali da je njegov roman potpuna suprotnost Proustovoj eleganciji. Autor je otac četvero djece, a nedavno je izašao i njegov roman “Autumn” u kojem opisuje svijet svojoj tada još nerođenoj kćeri. Još jedan razlog da mamama postane literarni crush!

3.Haruki Murakami: O čemu govorim kad govorim o trčanju  

Murakamija sam čitala na prvim godinama faksa i otpočetka mi se svidjao njegov stil pisanja. No nakon nekoliko pročitanih knjiga,  zaboravila sam na Murakamija sve donedavno dok nisam na policama među suprugovim knjigama pronašla ovaj esejistički roman u kojem autor piše o tome kako je i zašto počeo trčati maratone i kako je zapravo počeo pisati. Autor nas vodi kroz gradove u kojima je sudjelovao na maratonima, no trčanje za Murakamija predstavlja puno više od pukog bavljenja sportom: radi se o pobjeđivanju samog sebe i savladavanju vlastitih  ograničenja. U svom prepoznatljivom stilu Murakami piše o maratonima, glazbi i vlastitim literarnim počecima. Nakon ove knjige poželjet ćete obuti tenisice i spremati se za sljedeći maraton, i naravno, potražiti sljedeću Murakamijevu knjigu.

4.Gabriel Garcia Marquez: Dvanaest hodočasnika 

Nedavno preminuli kolumbijski nobelovac najpoznatiji je po svom djelu Sto godina samoće, no moram priznati da je meni puno draža ova zbirka dvanaest kratkih priča. Marquez je jedan od autora takozvanog magijskog realizma u hispanoamerickoj književnosti i ove su priče pune “magičnih” elemenata u naizgled običnim situacijama. Nakon ovog djela Marquez će vam sigurno postati jedan od omiljenih autora. Nastale iz piščevih razbacanih zapisa, priče su međusobno nepovezane, ali zajedno čine izvrsnu cjelinu i za one koji ga čitaju po prvi put odličan su uvod u Marquezov prepoznatljiv stil.

5.Cees Nooteboom : Skitnje do Santiaga

Santiago de Compostela je gotovo mistično mjesto: jedno od najvažnijih mjesta hodočašća na sjeveru Španjolske svake je godine odredište tisućama ljudi iz različitih razloga: neki hodočaste kao vjernici, a neki su pak na svojevrsnom  putu samootkrivanja. Sam autor nije tipični hodočasnik i djelo je zapravo sastavljeno od autorovih zapisa iz različitih razdoblja: od ranih 80ih pa sve donedavno. Autor je moderni hodočasnik koji na, rekla bih prije svega metaforičkom, putu za Santiago, obilazi gradove i zabačena španjolska sela. Provodeći nas kroz grandiozne ili pak potpuno zaboravljene crkve, sela i gradove priča nam o Španjolskoj na način koji sigurno nećemo pronaći u turističkim vodičima. Autor je inače jedan od najpoznatijih nizozemskih pisaca čija je adresa već dugi niz godina upravo u Španjolskoj. Ovo je knjiga koja će biti prava poslastica za ljubitelje putopisa, Španjolske i povijesti umjetnosti.

MARTINA

Mama desetomjesečne djevojčice Emme, profesorica engleskog i španjolskog jezika i književnosti, sa stalnom adresom u Madridu. Zaljubljena u Emmu, Emminog tatu, putovanja, knjige i kavu.

Blog: booksandemma.wordpress.com

Instagram: baby_and_books 

Objava TOP 5 KNJIGA ZA HLADNE JESENSKE DANE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.