mama Mirna: naš mali anđeo Leon dao nam je snage da izdržimo do kraja

Započet ću s rečenicama iz prvog teksta: „Prvi pregled kod ginekologa je nešto što će nam oboma biti urezano za cijeli život. Rečeno nam je da su vidljiva dva kružića. Ja sam već tada bila u deliriju jer jedno je nadati se da ćeš jednog dana imati bar jedno dijete, ali dvoje! Nekoliko sekundi iza vidjela se još jedna točkica. Ja to nisam doživjela! Doktorica? Ma svi zbunjeni?!? “Ne, pa to nije odbljesak, trećaaaaa beba!” Samo smo se čvrsto primili za ruku. To je bilo dovoljno. rizična trudnoća Trudnoća je prošla savršeno s obzirom da je bila visokog rizika. Odlučili smo uživati koliko god smo mogli s obzirom na ovo doba korone. Stalno se „sprdam“ kako ćemo jednom djeci pričati kako su došli na svijet u vrijeme pandemije i najvećih…

nakon tri godine borbe s neplodnošću dogodilo se čudo!

Tri godine su prošle. Tri godine naše borbe. Neizvjesne, iscrpljujuće, pune pauza, pune nemira. Obećala sam si da ću jednoga dana pričati o tome, obećala sam si da ću sve staviti na papir. Žao mi je što nisam svaku misao dosad zapisivala, svaki osjećaj, svaki događaj. Toliko puta mi je došlo da se otvorim i zapišem, ali rekoh proći će. Najgluplja riječ za svaku situaciju. Da…proći će, ali baš zato. Ne želim da se zaboravi. Lijepa karakteristika nas ljudi je da naša borbenost obuhvaća taj dio da, kada dođu ljepša i bolja vremena, mi “zaboravimo” ona loša i kažemo: “Ma nije bilo strašno!” ili “Ma bitno da je prošlo!”. I tako u krug. Ali baš zato mislim da treba pričati, a ne potisnuti. Jer mi ljudi brzo se ponovo uzoholimo…