Bliži se Majčin dan, a u meni sjećanja, težina i knedla u grlu. Ja sam mama, ali ima onih koje tuguju, koje žarko žele, koje jecaju, koje se mire s tim, koje su pune bunta ili koje su shvatile da jednostavno nikada neće biti majke.

Sjećam se, bližio se Majčin dan, a po Instagramu su samo iskakale slične teme. Mislim da su Supermame imale jednu prekrasnu kampanju o carskome rezu. Divne fotke, ali mislim si pa što vi brijete? Rodile ste! Mame ste! Zar je važno jel’ carski ili vaginalno? Ma s čime se zamarate.

Danas konačno mogu reći: “Ja sam mama”. I dalje mi nije važno sve ostalo. Znam, mislite si: „Ma ova serucka…“. Žene moje, stvarno je nevažno kada sagledate i drugu stranu.

Radni tjedan prolazi, obilježen nekim pretragama od kojih misliš da si uvijek jedan korak nazad, a ne naprijed kako bi trebalo biti jer…jer živimo u sustavu kakvom živimo. Stiže vikend i misliš si – malo ću se odmaknuti od svega. Volim druženja, a na druženjima mame kreću u razgovor čiji je porod bio teži ili čije dijete manje spava ili čije dijete manje jede. (Drage mame, nemojte me krivo shvatiti, to je ok – treba nam ispušni ventil. Danas mi je jedna od dražih aktivnosti, čaša vina i udri…)

Sjetite se da vas uvijek negdje iz nekoga kuta sluša, gleda, vrišti ili je pak negdje kilometrima dalje i nema pojma o vašim problemima, a želi ih. Jedna žena koja želi biti majka, a ne može.

Nikada neće moći biti trudna, nikada neće moći roditi, držati svoju štrucu, uhvatiti prvi pogled, tik, osmijeh, zub. Doživjeti prve korake, neku smiješnu foru, zagrljaje, poklon crteže i buketiće iz parkića, a voljela bi. S vremenom, pomiri se da je tako trebalo biti i ta žena bude dobro. Prođe. Nađe mir. Vjerojatno nađe neku novu svrhu i strast.

Sjetim se sebe u tom teškom periodu i dođe mi da samu sebe čvrsto zagrlim, ne puštam i kažem: “Biti će bolje jednog dana. Izdrži.“.

Kod mene je zaista tako bilo. Život mi je dao jednu lijepu priču. Mama sam.

Zato, mame moje! Upijajte, živite i nasmiješite se jer vi ste Majke! Sretan vam vaš dan!

Fotografije: Ivan Čum Črepić

Objava žene koje nisu mame, a htjele su biti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Započet ću s rečenicama iz prvog teksta: „Prvi pregled kod ginekologa je nešto što će nam oboma biti urezano za cijeli život. Rečeno nam je da su vidljiva dva kružića. Ja sam već tada bila u deliriju jer jedno je nadati se da ćeš jednog dana imati bar jedno dijete, ali dvoje! Nekoliko sekundi iza vidjela se još jedna točkica. Ja to nisam doživjela! Doktorica? Ma svi zbunjeni?!? “Ne, pa to nije odbljesak, trećaaaaa beba!” Samo smo se čvrsto primili za ruku. To je bilo dovoljno.

rizična trudnoća

Trudnoća je prošla savršeno s obzirom da je bila visokog rizika. Odlučili smo uživati koliko god smo mogli s obzirom na ovo doba korone. Stalno se „sprdam“ kako ćemo jednom djeci pričati kako su došli na svijet u vrijeme pandemije i najvećih potresa. Zanimljivo. Uglavnom, vježbala sam i kretala se više nego sam „smjela” jer sam se osjećala odlično. Pripadala sam vrhunskom doktorskom timu na Sv. Duhu i nisam imala nikakav strah. Samo veliko uzbuđenje, sreću i nestrpljivost.

U više navrata spominjao se veliki rizik i spremnost na različite scenarije. Na samom početku nam je napomenuto da postoji mogućnost tzv. redukcije jednog ploda jer je veliki rizik prisutan i za mene i za njih, ali odbili smo. Mislim da je nepotrebno objašnjavati zašto. U početku je sve bilo u redu i onda je jedan od mušketira (naime, tri dečka), počeo malo kaskati. U početku je to bilo ok, a kasnije je rasla zabrinutost. Pavo i ja smo čvrsto odlučili da nas to neće obeshrabriti i da ćemo i dalje uživati, razmišljati samo o pozitivnim ishodima i nekako se koncentrirati na sve ono dobro, a to je da konačno stižu naši priljepci. Što god treba izdržat ćemo i boriti se. Napomenuto mi je i da ću vjerojatno duže ležati u bolnici pa je tako došao i taj dan. U prtljažniku sam mjesecima imala spremnu torbu za rodilište i baš taj jedan put nisam kada su me odlučili ostaviti. Klasik.

čuvanje trudnoće u bolnici

Ležala sam u bolnici 7 tjedana. Nije mi bio problem ni tada, a i sada kada vraćam film, uopće nije tako strašno.

Čitaš, gledaš Netflix (sva sreća na njemu), brbljaš s cimericom, pa tračaš u tzv. boravku, „treniraš“ po stepenicama (doktor baš nije bio zadovoljan kada je čuo). Vrijeme ti krate tvoji najdraži koji ti dođu na prozor pa se kao u nekadašnja doba romantike nalukavaš, a vani bome prohladno… Upoznaš i upiješ tuđe životne priče i to ti da snagu jer znaš da se sve može i izdrži. Kada si već duže tamo, vrhunac dana ti je vijest kada tko od cura ide roditi, pa trač party svih redom… ili kada tvoj doktor dolazi u vizitu da ispipaš ima li s tobom što u planu. Uglavnom, predrasuda je da vlada negativna atmosfera. Ima  i zabavnih trenutaka iako su te šale vjerojatno samo nama bile urnebesne.

Kada sam već znala jelovnik napamet, rasla je moja nestrpljivost. Polako sam počela sam odbrojavati dane, tzv. jutra „kucki“. Da vam pojasnim ovo „kucke“. Svako jutro oko 5h ulazile su medicinske sestre u sobu s rečenicom :“Dobro jutro, kucke! „, a mi bi se krmeljave dogegale u vlakić i čekale ispred male prostorije gdje je taj famozni CTG kako bi prislonili na nas aparatić da čujemo kucanje srčeka. Super stvar koja ti nekako ulijeva mir .

Tako sam se jedno jutro dogegala, točnije 32. tjedan. Uvijek smo treću, najmanju bebu dugo tražili, ali ovaj put je to malo teže išlo pa su sestre odlučile pozvati doktora da odem na ultrazvuk. Ja smirena i dalje uvjerena da je sve ok iako mi se nekako u podsvijesti vrtio drugi film. Doktor specijalizant odlazi po iskusniju doktoricu i tu mi je krenulo sto scenarija. Divna doktorica ulazi. Na licu joj se vidi da je iz smjene 24 sata. Crvena, oči umorne, jedva gleda i sada još i ja.

morate biti jaki za njih dvoje

Nikad nisam razmišljala da je njima neke stvari možda teže reći nego nama probaviti. Rekla je samo. Sve vam je jasno. Okrenula ekran i pokazala neku „crnu mrlju“. Jedva je izgovorila da srce više ne kuca, ali tako nježno, puna empatije. Ja, naravno, iako su nas pripremali na tu mogućnost, u šoku, suze. Rekla mi je odmah ono što sam si cijelo vrijeme u sebi ponavljala :“morate biti jaki za njih dvoje“! Jesam. Dobro sam se isplakala. Medicinska sestra me zagrlila i otpratila do sobe. Izmolila sam se, smirila i dalje ponavljala tu rečenicu u svojoj glavi uz onu da smo si obećali da što god bude s našim Leonom, nećemo klonuti. Od onog prvog šoka kada smo mislili da djecu uopće nećemo imati, do onoga da nas čekaju dvije sreće. Smirila sam se i nazvala Pavu. Vratio mi se dejavu. Prije nekoliko godina kada smo saznali prvu dijagnozu, nije bio sa mnom. Usput sam onako prije posla svratila po nalaze. Kako nisam taj dan mogla dobiti slobodno, iako sam jedva funkcionirala, morala sam mu reći telefonom.

Koju godinu kasnije kada smo saznali finalnu dijagnozu, baš smo se razišli jer smo netom prije bili zajedno u bolnici, ali doktora nije bilo zbog hitnog slučaja, informacija tj. nalaz nam je stigao e-mailom, a vijest sam mu javila telefonom. Evo sada opet sami i prenosim vijest telefonom. Kao i sve informacije do sada. Uz suze, smireno je sve prihvatio. On mi je pomogao, on mi je dao snage, on je tu uvijek i kada nije fizički. Moja jača polovica. Slijedi ono pitanje većine: “A što je s drugom dvojicom?” Svaki je imao svoju posteljicu i od početka su bili neovisni jedan o drugom.

Leon – naš mali anđeo čuvar

Naš primarijus nam je odmah objasnio da, ukoliko s Leonom nešto bude, nema utjecaja na ostale. To je značilo da je naše pravo bilo ići na hitan porod, ali tada bismo ugrozili drugu dvojicu. Pavo i ja smo se odmah odlučili da ćemo se koncentrirati na njih tj. bit ćemo razumni i sve učiniti kako bismo dogurali do što više tjedana. Leon je od toga dana bio s nama na drugi način. Gledao nas je i čuvao s neba i pomogao braći da dobiju još vremena za napredak. Tako je i bilo. Dečki su dobili još dva i pol tjedna i s izvrsnih 34 plus 4 došli na svijet. Bili su inkubatoru, ali većih kriza nije bilo. Zahvalna od prvoga dana, a još zahvalnija što su potpuno zdravi iako strašno mali, bili u toj nekoj kućici. Vid 1300, a Niko 1900 grama.

razdvojenost od tate zbog pandemije

Spomenula bih koliko sam oduševljena neonatologijom općenito, a te mame palčića, uf. Uvijek su mi davale snagu one koje su mjesecima stajale uz inkubator. Ja sam tako samo 10 dana. To je neka posebna snaga i vjera. Ja sam je imala, a i našeg Leona. Još je samo nedostajao naš tata Pavo. Svaki dan od kada sam ležala u bolnici znala sam sjesti u “boravak“ i gledati tate kako se skupljaju i čekaju žene i bebe. Miris parfema, sređeni, cvijeće u ruci, nervozni, smotani i onda ta sreća, uzbuđenje i još veća zbunjenost kada izlaze. Maštala sam o tom danu i postajala sve nestrpljivija jer je i Pavo već bio lud. Zbog epidemioloških mjera nije mogao k nama, a nije mogao ni vidjeti svoje dečke, toliko, toliko dugo iščekivane dečke!

Jedno jutro nakon Uskrsa, pao je snijeg i već dobro poznata vizita se našalila sa mnom i rekla : “O Mirna, pa vi ćete sva godišnja doba doživjeti ovdje!”

Koji sat nakon dolazi neonatološka vizita s pitanjem :”Mama, jel bi vi doma?” Odgovor znate svi. Suze i smijeh u jednom. Naime, čekali smo drugog brata Vida da se približi 2 kg. Mislila sam i govorila svima sigurno još tjedan dana, a kad ono iznenađenje. Bolje da je bilo tako. Uostalom, navikli smo. Konačno slijedi susret na hodniku, a ja nisam promatrač već glavna uloga. Yeees. Drugi glavni glumac, Pavo se opet odlično snašao. Zbunjenija sam bila ja jer je ipak 7 tjedana dosta. Dovoljno da čak imaš onaj osjećaj kao da nekoga napuštaš. Od tete kuharice s jutarnjom turskom kavom, do prekrasnih doktora i medicinskih sestara koji su bili tu kada si sam. Ispratila sam i dosta cimerica, ali sada su svi mene ispraćali. Juhuuu!

želja za posvojenjem je i dalje tu

Danas dečki imaju 7 mjeseci. Uživamo, ispunjeni smo, sretni i zahvali. Veselimo se svim periodima i fazama koje nas čekaju. Za tugu nema prostora. Odradili smo je nas dvoje sami na groblju kada smo ispratili našega Leona. Bilo je posebno, mirno, naše, strašno teško, ali puno nade. Imamo naše mjesto kada bude teških dana i kada bude lijepih dana. Posjetimo ga nekada i nas četvero. Znamo da je uvijek tu s nama. Ne bojim se ničega što nas čeka i vjerujem da ćemo se uvijek iskobeljati što god naiđe.  Znam, ide ono pitanje: „A što je s posvojenjem?” Voljeli bismo, želja je i dalje tu, ali vidjet ćemo. Nekoliko dana prije mog odlaska u bolnicu primili smo poziv da postoji jedno dijete. Morali smo odbiti. Toliko teška, ali ispravna odluka. Ne bi bilo fer prema tom djetetu, prema našim dečkima. To dijete je sada sretno, uvjerena sam u to, a njegovi roditelji ispunjeni. Sada i mi znamo kako je to. Postoji nada da se ipak nešto događa i da taj cijeli sustav nekada i funkcionira. Mislim na sve one koji se bore na razne načine kako bi povećali svoju obitelj. Mislim i molim za vašu snagu jer to vam najviše treba. Samo si zamislite cilj i doći će. Hoće! Uz puno kompromisa, ljubavi, strpljenja i upornosti. Mislim da to vrijedi za većinu ciljeva koje si postavimo kroz život. Što li nas sve tek čeka!

nakon tri godine borbe s neplodnošću dogodilo se čudo! – SUPERMAME

Objava mama Mirna: naš mali anđeo Leon dao nam je snage da izdržimo do kraja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tri godine su prošle. Tri godine naše borbe. Neizvjesne, iscrpljujuće, pune pauza, pune nemira. Obećala sam si da ću jednoga dana pričati o tome, obećala sam si da ću sve staviti na papir. Žao mi je što nisam svaku misao dosad zapisivala, svaki osjećaj, svaki događaj. Toliko puta mi je došlo da se otvorim i zapišem, ali rekoh proći će. Najgluplja riječ za svaku situaciju. Da…proći će, ali baš zato. Ne želim da se zaboravi.

Lijepa karakteristika nas ljudi je da naša borbenost obuhvaća taj dio da, kada dođu ljepša i bolja vremena, mi “zaboravimo” ona loša i kažemo: “Ma nije bilo strašno!” ili “Ma bitno da je prošlo!”. I tako u krug. Ali baš zato mislim da treba pričati, a ne potisnuti. Jer mi ljudi brzo se ponovo uzoholimo i zaboravimo. Odlučila sam djelomično ispričati svoju priču najviše zbog onih kojima će ona poslužiti jer su u sličnoj situaciji. Ne zato da bi “kukala” jer sam se “nakukala” ovih godina već zbog određenih crtica koje su meni pomogle u teškom periodu. To su detalji koji slijede…

Postoje različite grupe na društvenim mrežama za različitu problematiku. Jedna od njih je i jedna moja u kojoj sam morala ispričati svoju priču kako bi me prihvatili. Pitala sam za savjet vezano za postupak umjetne oplodnje (naša je dosta rijedak slučaj). Javilo se nekoliko žena s kratkim i šturim odgovorima koji su u suštini za moje pitanje dovoljni. Povezala sam se s jednom gospođom koja mi je doslovno bila joker zovi jer to nisu situacije o kojima možeš pitati prijateljicu, mamu ili samo šibnuti poruku u neku grupu.

Postojala je situacija vezana za našu drugu situaciju, a to je posvajanje. Sretneš i dogovoriš susrete s ljudima koji su posvojili i nekako sve ti sjedne. Čuješ izjave poput: “Ja imam tri mame: tetu koja me rodila, majku Božju i svoju mamu.” Takvi detalji su dovoljni.

Pročitaš knjigu koja te doslovno “nađe” na polici – “Moja kišna djevojčica” i dobiješ snagu.

Onako načuješ da jedna poznanica iz tvojih plesnih krugova ima sličnu problematiku pa izmijeniš s njom par virtualnih rečenica koje ti pomognu da shvatiš da ne ludiš i gubiš zdrav razum i da je to sve “normalno”.

Ovo su ukratko detalji koji su meni/nama pomogli. Naravno, puno je drugih situacija i bliskih ljudi koji su uvijek bili uz nas, ali to kasnije. Krećemo sa onim praktičnim. Želim pisanjem ovog teksta bar malo pomoći onima sa sličnim problemima.

život u dvoje

Suprug Pavo i ja vjenčali smo se 28. 08. 2015. Klasična bosansko/slavonska svadba na kojoj je bend prekrdašio vrijeme. Plesalo se i pjevalo do pola 8 što nije iznenađenje s obzirom da sam ja plesač i kineziolog (divlji prijatelji), a Pavo onako iz vesele familije i širokog klasično bosanskoga društva. Dobro, ni moja familija nije za odbacit. Poantu imate. Društven, veseli par koji samo hoda po svadbama, druženjima, plesovima, nogometima. Upoznali smo se kao animatori u Dugoj Uvali. Ja sam htjela odraditi praksu, a on je jednostavno trebao ljetni posao kao student. Oduvijek je imao “mota” za klince. Uglavnom, to me i privuklo. Zamislite samo prizor na plaži – oboje pošarani srčekima, svakojakim dječjim umjetničkim radovima po cijelom tijelu ili pak večernji disko gdje smo obučeni kao dvorske lude i skakućemo i izvodimo koreografije. Djeca uživaju, a mi još više…

Uglavnom, slijedi klasika: podstanarstvo i uživanje u našim stančićima. Jedan period gušta, njegovog nogometa i moga plesa ne želeći još proširiti obitelj. Naravno, uz razmišljanje da je ne želimo trenutno.

kreće naša borba

Došao je dan kada smo shvatili da je stiglo i to vrijeme, na suprugovo opće oduševljenje. Unutar godine dana slijedili su oni “bablji recepti”: noge u zrak, pišanje na trakice, ispijanje svakakvih čajeva, “izbjegavanje stresa” i vikend bježanja kako bi se “opustili”. Shvatili smo da nešto ne štima i krenuli na pretrage.

Naravno, žena ima tonu toga (brisevi, papa, hormoni itd….), a muškarci jednu pretragu tj. spermiogram. Pričam sada o prvoj fazi pretraga i savjetujemo oboje da prvo, ukoliko je moguće, muškarac odradi pretragu kako bi se isključili neki scenariji.

Taj period je bio pun zbunjenosti i neznanja jer može biti more toga, a mi smo se odlučili sve obavljati normalnim putem, a ne privatno pa je sve išlo sporije. Naravno, bez ikakvog srama potezali smo veze gdje smo mogli i ponovo bi to učinili jer u našem zdravstvu moraš glasno i borbeno.

Nakon otprilike godinu dana, došli smo do finalne dijagnoze koja je značila jedno: posvajanje ili jedna vrsta umjetne koja je rijetka i teška, ali u detalje ne želimo ulaziti zbog privatnosti i budućnosti.

E sada, ključna stvar je ne stati. Bilo nam je teško i veliki šok jer smo oboje pozitivci i vjernici i stvarno smo do zadnjeg vjerovali da se nešto može, ali nismo stali. Naglasila bih to jer na toj točki je često padanje tj. krene se linijom manjeg otpora: ”Izgleda da nam nije suđeno da budemo roditelji! “, “Što bude, bit će.”, “Imamo nećakinje, ostvarit ćemo se kroz njih.” itd.

prvi veliki korak – posvojenje

Mi smo odlučili da ne želimo čekati deset godina da se nešto dogodi, već smo odmah krenuli u akciju. Paralelno smo pokušavali na obje strane tj. ući u registar posvojitelja i bavili se mogućnostima umjetne.

Taj period je također trajao godinu dana. Upoznavanje s cijelim sustavom posvojenja je, naravno, pobio puno predrasuda i razmišljanja koja kolaju društvom. Ne moraš imati kućerinu i ogromne plaće da bi posvojio i ne, nema puno djece za posvajanje tj. ima, ali nažalost ili starije ili s određenim teškoćama ili puno braće i sestara zajedno. Mnogo djece je “zapelo” negdje između tj. za udomljenje su. Spomenula bih ovdje i tečaj za potencijalne posvojitelje koji je obavezan. Tada, kada smo to čuli, bili smo “ludi” jer nam je bilo dosta papirologije i mislili smo si zašto sada i to, ali se na kraju pokazalo kao jedno predivno iskustvo. Jest da ga je korona prekinula, ali odvela bih svakog budućeg roditelja na taj tečaj, a ne samo potencijalne posvojitelje. Nama kao budućim posvojiteljima je puno značio i “otvorio oči” za problematiku na koju nitko ne misli. Ti mališani trebaju poseban pristup, puni su trauma, a da ne pričamo o pozadini i obiteljskom stablu bolesti koje je nepotpuno i ne znaš kada i što će biti okidač za psihološke traume. Teško je sve to čuti, ali je nužno i potrebno za one koji se odluče za tako veliki korak. Kako su nam znali reći: “Ne tražimo mi vama dijete, već tom djetetu tražimo obitelj!”

tri točkice nakon umjetne oplodnje

Došao je i dan kad smo odlučili “probati” na umjetnu. Naravno, hrpa papirologije i bavljenje “nebitnim” sakupljanjima papira po gradu u vrijeme kada bi trebao biti smiren i stabilan. Ali isplatilo se jer uspjeli smo iz prve. Svjesna sam koliki je to blagoslov jer često se sjetim žena koje prolaze ili su prošle puno više hormona, stimulacija i svih tih procesa, a o psihi da ne govorim.

Prvi pregled kod ginekologa je nešto što će nam oboma biti urezano za cijeli život. Rečeno nam je da su vidljiva dva kružića. Ja sam već tada bila u deliriju jer jedno je nadati se da ćeš jednog dana imati bar jedno dijete, ali dvoje! Nekoliko sekundi iza vidjela se još jedna točkica. Ja to nisam doživjela…doktorica, ma svi zbunjeni. “Ne, pa to nije odbljesak, trećaaaaa beba!” Samo smo se čvrsto primili za ruku. To je bilo dovoljno.

Nešto zaista posebno. Sve je sjelo na svoje mjesto. Neizmjerna sreća, ne samo naša, već i naših najbližih. Uvijek vjeruješ u onu: “Sve će doći na svoje mjesto.” iako ti se to čini nekada toliko nedostižno, ali stvarno je. Taj isti tjedan smo ušli i u registar posvojitelja. Došli smo u CZS i objasnili situaciju, a oni su naravno plakali i veselili se zajedno s nama i nakon toga rekli: “Znači odustajete od posvajanja?” Rekli smo naravno da ne i da imamo želju i dalje, ali će ta želja morati pričekati neko vrijeme. Nadamo se da ćemo je i ostvariti.

Važno je spomenuti što je najteže u tom cijelom periodu, a to je okolina koja ti je istovremeno velika podrška, a ujedno se jako teško bilo nositi s njom. Suprug i ja smo veliki društvenjaci i često nije bila “opcija” izbivati s nekih fešti, a ponekad je to bilo toliko teško koliko god nas je stvarno veselila tuđa sreća, bilo krštenja, svadbe, rođenje djece ili rođendani.

Isto tako i ona poznata : “Svakome je njegov problem najveći.” Pa sam često slušala : “Joj zlo joj je jer je trudna!”, “ Ništa ne spavaju zbog bebe!”, “Joj kašlje i šmrca, moramo doktoru” Uvijek sam se pokušala poistovjetiti i razumjeti, ali ponekad je stvarno sve to bilo previše. Prošlo je i pojavit će se i kod mene slični “problemi” koje ću možda gledati iz druge perspektive. Ne samo ja već i moj suprug Pavo.

Dotaknut ću se i njega. Moje stijene, moga klauna, moje potpore uz koju se šlepam i pravim se jakom. Zanimljivo je koliku snagu on ima, što je sve izdržao i koliko je njegova vjera jaka. A mi!? Mi smo samo jači za sve što nas čeka, a čuti ćete i nastavak jer nam je te snage još trebalo i dobro da smo je imali. Nije to sve…

Završit ću ovaj dio priče s jednom crticom koja mi je dala snagu za dalje.

Nedjelja, Majčin dan. Pavo u sobi spava, a ja sam nam pripremila doručak. Dok ga čekam, vrtim taj Instagram i jecam. Svugdje samo fotke i slike mama i djece, a WhatsApp pun grupnih čestitki za Majčin dan. Naravno da sam obrisala suze, nazvala bake i mamu. Nailazi Pavo. Ja opet brišem suze i pravim se cool, a on samo priđe, da mi pusu u obraz i kaže  “Jedva čekam slijedeću godinu kada ću ti moći reći: “Sretan Majčin dan”. Ta rečenica me spasila i suze su postale suvišne…

Izgleda da je stvarno znao. Naša ekipa stiže na svijet prije Majčinog dana.

Nastavak teksta: mama Mirna: naš mali anđeo Leon dao nam je snage da izdržimo do kraja (supermame.hr)

Objava nakon tri godine borbe s neplodnošću dogodilo se čudo! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.