-Mama, koliko je električnih jegulji potrebno da bi se pokrenuo tramvaj?
-Znam kako izgledaju visibabe, ali još nikad nisam vidio visidede…
-Jesu li palme zapravo veliki ananasi koji rastu uz more i koji su narasli zbog morskog navodnjavanja?

Na ovakva i još mnoga pitanja moram odgovarati na dnevnoj bazi. Osim što se dobro nasmijem, vježbam tehnike jasnog i pojednostavljenog objašnjavanja, opisivanja i definiranja svega što se nalazi oko nas i načina na koji sve oko nas funkcionira, vrlo često budem iznenađena briljantnošću pitanja koje moja djeca, a vjerujem i sva djeca ovoga svijeta, postavljaju.

Moje jedino pitanje danas je: u kojem trenutku smo mi izgubili tu nevjerojatnu kreativnost i originalnost kojom djeca pristupaju svijetu?

Kada bismo zadržali dječje oči, otvoreni i radoznali um za ono što ne poznajemo, kada ne bismo razvili sram, te kada naivnost i radoznalost ne bi bile mane nego vrline – zamislite samo koliko bismo obogatili svoju poslovnu sredinu i ono čemu posvećujemo veliku količinu vremena u danu.

Živimo u svijetu u kojem se djeca stišavaju, ignoriraju, animiraju do besvijesti bliještećim ekranima i svjetlucavim igračkama tako da i ne stignu postaviti neko pitanje. Poželjno i dobro odgojeno dijete je ono koje ne skače, ne trči, ne penje se. Preferiramo posloženu sobu nad neurednim eksperimentom. Bijelu majicu nad skakanjem po blatnim lokvama. Tražimo od djece da nas ne prekidaju u odmoru, kavi ili dosadnim ritualima kurtoazije.

I kako da onda oni odrastu u ljude otvorenoga uma i duha? U što se pretvaraju djeca koju se doma ušutkava? U što se pretvaraju djeca čiji odgoj se temelji na zabranama, a ne angažiranom pokazivanju i otkrivanju novih svjetova?

Radite na sebi. Kao i djeca, budite kreativni, glasni, eksperimentirajte. Nemojte se prepustiti inertnosti starih hijerarhija, sustava ili pravila. Budite najbolji što možete biti u svakom danu. Propitkujte činjenice, istražujte i tražite brže, lakše i jednostavnije načine da se nešto napravi. Ne uzimajte ništa zdravo za gotovo. Volite se i poštujte, poštujte tuđa mišljenja i pokušajte se uvijek staviti u tuđe cipele. Možda iz njihovog kuta stvari doista izgledaju drugačije. Ali budite transparentni, recite zašto nešto volite i zašto vas nešto zanima.

No ono najbitnije, baš kao i vaša djeca – gledajte na svijet kao veliko čudo!

Toga neka je više… kako u poslu, tako i u životu!

Objava posao u dječjim očima ili dječji poduzetnički mindset pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Radila sam neko malo osobno istraživanje i pronašla zanimljive podatke o ženskom poduzetništvu inspiriranom majčinstvom. Ono o čemu sam razmišljala prilikom tog istraživanja bila je definicija ženskog poduzetništva i majčinstva kao takvog, te sam zaključila da postoje jasni znakovi da majke i žene poduzetnice treba izjednačiti.

A zašto tako mislim? Evo i mojih dokaza za tu pretpostavku:

Multitasking

Svaki dobar poduzetnik mora imati jako dobre vještine pregovaranja i prodaje. Cilj svakog poduzetnika je da svojoj publici proda svoju uslugu, ali prije toga mora uvjeriti kupca da je njegov proizvod točno ono što kupac treba. Ima li bolje osobe za to od mame?

Pokušaj uvjeriti 2-godišnjaka da je prokulica bolja od palačinke s nutellom. Ili probaj prodati priču da u 21h (i ni sekundu kasnije) nema više crtića na televiziji i da su Patrik i Luka, Marta i Bruna već odavno u krevetu. Nema boljih i lukavijih kupaca od djece, a tko njih uspije uvjeriti u nešto, taj će prodati svakome baš sve.

Ne znaju što rade 90% vremena

Iako su odlični pregovarači i multitaskeri, da budem iskrena, poduzetnici (kao i mame) većinu vremena nemaju pojma što zapravo rade i što sljedeće napraviti kada se pojavi neki problem. A problemi se pojavljuju često i ima ih mnogo. Bez obzira na to, i mame i poduzetnici nastavljaju dalje i to ih ne demotivira da dalje razmišljaju, promišljaju i smišljaju kreativna rješenja i smisao u cijeloj priči.

Upornost

Da bi posao uspio, poduzetnici moraju biti uporni. To znači da moraju često doživjeti neuspjeh. A gdje ćeš veće upornosti od svakodnevnog ustajanja iz kreveta, kada znaš da ćeš taj dan biti (barem) 10 puta zaliven, uprljan s kašicom u kosi, pokakan, da ćeš gledati tantrume, čistiti kakicu s podlaktice, dojiti sjedećki, stojećki, u parku i banci, pjevati „Kad si sretan“ ili drugu omiljenu pjesmicu tog dana…?

Vide „bigger picture“ u svemu što rade

Koliko bolno je vidjeti da nešto propadne ili ne uspije? Moraš biti mazohist da svakodnevno gledaš kako netko nije zadovoljan ili pratiti tuđi (ili svoj) neuspjeh, a da opet voljno kroz to sljedećeg dana prolaziš. To su poduzetnici. Ali to su i mame.

Zamislite samo gledati svoje dijete kako pokušava hodati. I na svakom koraku padne, barem milijun puta u danu. I opet, uvijek iznova, i opet… Ali i poduzetnici, kao i mame, rade to jer gledaju dalje od bolnih padova, udaraca i neuspjeha. Oni vide širu sliku od onoga što se događa sada i u trenutku, jer znaju da kroz to moraju proći kako bi u nečemu uspjeli.

Nitko nema više strpljenja od mama (i poduzetnika).

Uvijek su u gov*ima

… i za kraj još jedna usporedba. I poduzetnici, ali i mame, uvijek se nalaze u govnima. Većim, manjim, tekućim ili gustim. U svakom slučaju, navikli su na to i to ih, s vremenom, prestaje smetati. Znate li nekoga tko bi bio u govnima i bio zadovoljan tom pozicijom te nastavljao iz dana u dan?

E da… ja znam.

Love,
Polka Dot

DOVOLJNO MUDRA DA ŽELIM BITI KUĆANICA – SUPERMAME

Objava zašto znam da su sve mame zapravo i poduzetnice? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.