Nedavno sam pročitala jednu jednostavnu rečenicu: “Prije nego što smo postali roditelji, bili smo ljubavnici”… Tako istinito, no kada vam se svakodnevica sastoji od mijenjanja pelena, igranja s legićima, trčanja za toddlerima, kuhanja, čišćenja i još stotinu drugih potpuno neseksi stvari, ponekad na to zaboravimo.

Kad Mister dođe doma sve što želiš je staviti djecu u krevet i uživati u tišini, zavaliti se na kauč i gledati  Netflix. On je naravno dobrodošao, ali što manje interakcije to bolje!

NOT GOOD! Srećom, oboje shvaćate da je vrijeme za spoj. Ali zbog toga što su vas vaša djeca istrenirala da pojedete večeru u 5 minuta prije nego što završi na podu te zbog toga što jedva držite oči otvorene u 21.00, dolazite do spoznaje da ste zaboravili kako je to imati spoj s vlastitim mužem.

Kako biste bolje shvatili ono što vam govorim opisat ću vam kako je prošao naš zadnji spoj: “Rođendan mi je i uspjeli smo pozvati dadilju da dođe pričuvati dečke. Dolazi u 19.00 i nakon dugog pozdravljanja uspijevamo izaći iz stana oko 19.15. Dolazimo u restoran u 19.30, naručujemo jelo u tri slijeda i gotovi smo u 20.30!?!?! Da, da…i…kako bi ipak izbjegli povratak kući u vrijeme kada baš idu na spavanje, odlučismo prošetati i popiti negdje piće; samo što umjesto pića na kraju pojedosmo McFlurry Snickers…moja krivica.

Pošto sada znam bolje, evo nekoliko savjeta koje bih dala sebi prije sljedećeg spoja s mužem.

Pripremite teren.

Ovo vrijedi za sve –  što više pričate o tome, više ćete misliti o tome i više ćete uživati…nekoliko dana prije spoja šaljite si porukice i pričajte o tome kako jedva čekate da imate vrijeme samo za vas dvoje.

Oslobodite djevojku u sebi.

Sjećate se koliko ste se pripremale za spoj prije nego što ste se udale? Napravite to i sad – vjerujte mi, isplatit će se. :-))

Ne pričajte o djeci čim sjednete za stol.

Naprotiv, izbjegavajte tu temu prisjećajući se vaših dana prije djece, kad ste postojali samo vas dvoje.

Započnite dan sa espressom!

Ovo me naučila moja Instaprijateljica i superžena Sina i zaista je učinkovito. Nećete se boriti kako biste držali oči otvorene u 21.00, a možda se spoj nastavi i kad stignete doma.

Zadnje, no ne zbog toga i manje važno – SMIJTE se zajedno, čak i ako vaša fancy večera završi u McDonaldsu nemojte se zaboraviti smijati s vašim partnerom, to će vam definitivno zagarantirati uspješan provod!

Kako vi uspijevate naći vrijeme i energiju za spoj s vašim boljim polovicama? Imate li neki savjet za nas?

Objava kako otići na spoj s mužem? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dakle umirem!

Nakon gotovo dvije godine u Amsterdamu, gradu za kojeg i dalje tvrdim da ima neku univerzalno privlačnu energiju zbog koje svi privremeni stanovnici vrlo brzo postanu stalni, bili smo pozvani na večeru kod susjeda Nizozemaca. Da, bilo je to neočekivano poput sunčanog dana ovdje, no eto ipak nam se posrećilo. Pa kako to izgleda jedna tipična večera u gostima kod Nizozemaca?

Za početak poziv je naglasio dolazak u 17 sati, što parovima s malom djecom zapravo super odgovara, no istovremeno nam se činilo poprilično rano za večeru. Na svu sreću, mi smo obitelj ljudskih usisavača pa nije bitno kad se sjeda za stol, bitno je da se sjeda.

Tako se mi fino spremišmo i odošmo u goste sa bocom vina i domaćim kolačem.

Naši domaćini iznimno su draga i “normalna” obitelj sa troje živahnih klinaca. Za večeru su nam namijenili barbecue kojeg su mužjaci krenuli odmah peći na terasi. Dok su se odresci dimili u “jajetu”, najstariji sin naših dragih prijatelja od nepunih 7 godina pripremao je štapiće za ražnjiće koje je izrezbario sa novim švicarskim nožem, dobivenim za poklon od svog dragog Papi-ja!

Da, dobro ste pročitali, švicarski nož, rezbarenje i 7-ogodišnjak u istoj su rečenici.

Naš domaćin je očito primijetio znoj na mom čelu pa je osjetio potrebu pružiti mi objašnjenje: “Ovdje su roditelji vrlo opušteni u odgoju djece; više vjerujemo u davanje slobode i učenje kroz iskustvo nego u pravila i zabrane”.

Da, zvuči kao nešto što bi trebali i mi prisvojiti, možda kad nam sinovi budu punoljetni LOL

I dok sam ja skoro umrla gledajući kako malac rezbari, domaćica je postavila stol i ugodna večera mogla je započeti sa predjelom.

Ostatak večeri protekao je ugodno u neformalnom razovoru isprekidanim dječjim vriskama, baš kao i kod kuće.

Kada smo završili sa desertom u 19,30 njihova dječja vojska samoinicijativno se povukla u odaje i tu smo shvatili da je i nama vrijeme da se zahvalimo i krenemo kući.

No tu je slijedio gran finale; naš domaćin izvukao je račun iz dućana, izložio koje namirnice smo konzumirali zajedno i predao nam iznos za našu polovicu…

Nekako sam uspjela ne prasnuti u smijeh i prihvatila se novčanika, no kada su nam vratili polovicu kolača i našu bocu vina, jer eto konzumacija nije bila izvršena, stvarno nisam mogla izdržati… Na naše inzistiranje zadržali su naše “darove”, mi smo podmirili naše “dugove” i uputili se kući.

Cijelim putem smo umirali od smijeha, a klinci su nas gledali kao da smo skroz skrenuli.

U potpunosti shvaćam da se jednostavno radi o kulturološkoj razlici i da je njima naša reakcija bila vjerojatno jednako čudna od njihove nama, ali eto, morala sam ovo podijeliti sa vama jer i dalje ne vjerujem… ooo, Bože Petra…

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.

@my3to5

Objava VEČERA KOD NIZOZEMACA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pozdrav drage SuperMame! Evo nas opet sa javljanjem iz Nigdjezemske (kako kaže moj Mimi). Što ima novog? Podosta, rekla bih. Proveli smo prvi kolovoz u kabanici jer ovdje ljetu nema mjesta, krenuli u preškolu i izgubili prvi zubić… Da, rastemo…istražujemo… pitamo se…

Jedno od gorućih pitanja ovdje je pitanje roda. Ne, ne mislim na one rode iz sela Čigoč, već na rod iliti spol, M ili Ž.

Naime, jedan od vodećih nizozemskih retailera objavio je kako prestaju sa proizvodnjom odvojenih kolekcija za djevojčice i dječake te da će sa početkom 2018 sva dječja kolekcija biti neutralna, tj. nevezana za rod.

Reakcije su bile poprilično podijeljene, jedan dio konzervativnih nigdjezemaca vidi to kao nepotrebnu provokaciju u potražnji za publicitetom dok onaj drugi dio pravih nizozemaca u tome vidi hrabri iskorak u svijet budućnosti.

U svijet u kojem naš spol ne diktira naš odjevni stil, našu frizuru, naše zanimanje ili seksualnu orijentaciju. Svijet u kojem muškarci nisu sa Marsa, a žene sa Venere. Svijet u kojem nas više toga zbližava nego razdvaja.

Na ovo pitanje posebno su osjetljive transrodne osobe koje se rode sa fizičkim obilježjima jednog spola dok njihov mozak ima više karakteristika onog suprotnog.

Da taj fenomen ima znanstveno uporište dokazala je neuroznanstvenica Daphna Joel sa svojim istraživanjem iz 2012 koje je jasno pokazalo kako, bez obzira na određene razlike u mehaničkim obilježjima “građe” našeg dragog mozgića, njegove karakteristike i reakcije se vrlo brzo mijenjaju iz “muške” u “žensku” formu, ovisno naravno o mnogobrojnim vanjskim podražajima koji započinju već u majčinoj utrobi.

Drugim riječima, ne postoje muški ili ženski mozak, već je mozak intraseksni organ sa određenom količinom obilježja iz oba svijeta.

Kada sam prvi puta poslušala jedno od njezinih predavanja, cijela teza o nepostojećoj “seksualnoj” podjeli mozga činila mi se vrlo logična; stvorena sa očitim ciljem da nekako obrazloži postojeće razlike ta dva naizgled nepomirljiva svijeta. No koliko su te razlike stvarne a koliko produkt našeg društva?

Koliko mi zapravo utječemo na formiranje spolnih razlika kod naše djece?

Koliko nas ne bi ustuknulo kada bi petogodišnja mamina priceza molila da ide na rođendan odjevena u vatrogasca ili kada bi tatin sin odabrao tigraste papučice za prvi odlazak u vrtić?

Naše reakcije na te naizgled banalne situacije šalju vrlo važne poruke našem pomladku; uklopi se u predodređeni, socijalno prihvatljiv okvir ili jednostavno budi ono što jesi.

Biti roditelj neupitno je najteža uloga u životu. To je uloga u kojoj nema univerzalnih rješenja, uloga u kojoj je moguće osjećati se kao potpuni neuspjeh čak i onda kada daješ sve od sebe. Ponekad je dobro podsjetiti se da naša djeca nisu uistinu naša… To su jedinstveni, svoji mali ljudi koje je nemoguće (i pogrešno) trpati u kojekakve kalupe, te je naš “jedini posao” da im damo dovoljno ljubavi, sigurnosti i hrabrosti da se uvijek izraze u svom punom sjaju.

Znatiželjna sam- što mislite, kako bi SuperMame u Hrvatskoj reagirale na “gender neutral” odjeću za malene?

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.

@my2to4

Objava PITANJE RODA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ušli smo u dob gdje nam je najdraži dnevni hobi igrati kviz: “Tko je prvi počeo”. Ah, divne li obiteljske zabave. Ona tko se najmanje zabavlja je zasigurno sama “voditeljica” kojoj već niču sijede od te fraze.

Sve majke koje imaju dvoje ili više djece u dobi od 3,4 godine i nadalje znaju jako dobro o čemu pričam, pa mi možda i mogu pomoći nekim savjetom. Evo kako smo se do sada igrali:

Scenario br.1: dečki se igraju u sobi dok ja čistim kupatilo (jer zajedničko “ciljanje” je još uvijek najbolji način za započeti dan) i nakon 3 minute T.vrišti: “mama, M. me lupio sa autićem”. Ok, evo krećemo. “M., zašto si lupio brata sa autićem?” M: “Zato što je on uzeo MOJ autić”. T: “Ali, mama, on je prvo uzeo moj…”. I započinjemo sa sakupljanjem iskaza i dokaza; tko, što, kada itd… Još je rano ujutro i strpljenje me dobro služi. Zajedničkim snagama uspijemo naći krivca koji odsluži svoje 3 minute kazne u kutu i nastavljamo sa danom.

Scenario br.2: dečki sjede na kauču i gledaju crtić dok ja kuham ručak. M. viče punim plućima: “Mamaaaa, T. je promijenio crtani, ja neću ovaj!!!”. Ok, s obzirom da strpljenje nije na istom nivou od jutros i da nemam vremena za saslušanja svjedoka ukoliko želim staviti nešto na stol, ovoga puta poslužim se drugom tehnikom: “T. znaš jako dobro da nemaš pravo dirati daljinski! Sada ćete obojica ostati bez crtanog. Idemo crtati za stolom”. Oboje “nadureni” kreću puževim korakom prema stolu i ja se vraćam ručku.

Scenario br.3: igramo se u pjesčaniku i netko nekome baci “slučajno” kanticu u glavu… hmmm… sad već ulazimo u prostor ugrožavanja sigurnosti i tu sam poprilično oštra. Dakle, uzimam im sva plastična pomagala i nemaju se pravo više igrati u pijesku. Obojica se ponosno prave kao da ih se kazna uopće ne tiče i trče na tobogan. O incidentu se više ne raspravlja.

Ovakvih scenarija imamo barem desetak na svakodnevnoj bazi i koliko god se mi posrednici, medijatori iliti roditelji trudili pronaći pravo riješenje, kompromis ili kaznu, vjerujem da je najbitnije naučiti braću ili sestre kako da se sami nose s takvim situacijama i da kroz ovaj ili onaj način shvate da nije baš svaka sitnica razlog za utvrđivanje životne pravde, nekada je bolje pogledati na drugu stranu i igrati se nekim drugim autićem…Znam, znam…mogu se barem naivno nadati tome…

Koja je vaša najdraža tehnika igranja: “Tko je prvi počeo” s vašom mladunčadi?

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.

@my2to4

Objava TKO JE PRVI POČEO? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon otprilike 16 virusa i raznih drugih beštija ove godine, vjerujte mi da se nitko ne veseli ovom ljetu kao ja. No, to ne znači da se veselim i našim obiteljskim odlascima na plažu. Zašto, pitate se?

 Pa evo da vam pojasnim. Imam dvoje malih klinaca- 3 i skoro 5 godina koji se bez obzira na vrijeme počinka, godišnje doba, iznemoglost vlastitih roditelja bude redovno u 6 ujutro.

To znači da smo do 8 itekako završili sa svim mogućim pripremama, doručkom i prijeko-potrebnom kavom, te da se kreće na plažu. Na plažu nosimo jednu torbu sa “napuhancima” svih oblika i veličina; luftić krokodil, luftić delfin, kolute, narukvice i slično. U drugoj torbi nalazi se sva “plastika”: grabljice, lopatice, kantice, brodovi, autići, kamioni itd… ne znam kako ali svako ljeto završimo s još jednim kompletom koji nam NE TREBA.

U trećoj torbi su nam naravno ručnici, dodatni kupaći kostimi i kremice s faktorom 50++.

I za kraj naravno naš mali, ali neizostavni friziderčić. Kad se nakon cca pola sata konačno uspijemo ukrcati u auto, samo nam fali neka živa kokoš da izgledamo kao obitelj Poljaka iz viceva ’80-tih dok se spuštaju na Jadran “puni ‘ko čep”.

No, nema veze, jer evo nas već za nekih desetak minuta na plaži i prije no što stignemo prostrijeti ručnike, moji klinci vrište “hoću papati” kao da nisu upravo doručkovali…

I tako, oko 9 ujutro, doručkujemo već drugi puta. Kada se konačno “instaliramo” sa svim pomagalima i podmirimo osnovne potrebe gladi i žeđi, spremni smo za mazanje… uuuhhhh…

Ne znam tko više mrzi ovaj dio; moji dečki kojima je svaka ideja zaštite od sunca apsolutno neprivlačna ili ja, koja ih podmićuje na sve načine da budu mirni samo te dvije minute …

Nekako uspijemo i to odraditi i konačno možemo uživati u morskim radostima… I uživamo… Čak punih sat vremena jer već oko 11 sati sunce zapeče i bez obzira na faktore i kapice i suncobrane, još uvijek se ne usudim izlagati ih previše u to doba.

I eto nas opet: 20 minuta pakiranja, natrpavanje u auto i pravac kući na ručak.

Nekako mi se to čini kao puno muke za svega 90 minuta veselja, no opet… Doći na plažu prije ostalih, uživati u prekrasnom, čistom i mirnom moru bez zamora i gužve i gledati moje pačiće kako trče naokolo bez straha da će stati na nečiji ručnik, neprocijenjivo je i da, vjerojatno ćemo opet tako i ovo ljeto…

 Osim ako mi netko ne otkrije bolji recept za bezbrižan dan na plaži s klincima… Sve ideje su dobrodošle;)

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.

@my2to4

Objava TKO SE JOŠ NE VESELI PLAŽI? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posljednjih tjedan dana svugdje oko nas; u supermarketu, školi, Facebooku, Instagramu, itd… sve je bilo u znaku Majčinog dana. I iako ne patim previše od tih “prigoda” i formalnosti, nekako mi je “došla volja” (naravno nakon što ste svi već zaboravili da je Majčin dan uopće bio)  da napišem poneku i ja o toj nepredvidivoj avanturi koju zovemo majčinstvom.

Moja prva trudnoća nije bila šetnja parkom; sa dijagnozom placente previe i rizikom od preranog poroda, bila sam osuđena na strogo mirovanje punih 7 mjeseci… Iako nije bilo lako, odlučila sam iskoristiti to vrijeme za najtemeljitiju pripremu ikada viđenu. Pročitala sam bezbroj knjiga, stručnih priručnika, pogledala (i instantno požalila) stotine Youtube videa, sve kako bi bila “najbolja mama na svijetu”!

No kada je naš mali, ružičasti princ konačno došao na svijet u 42-om tjednu (toliko o prijevremenom porodu;) on nije spavao kako su knjige rekle da treba, nije dojio po rasporedu priručnika, niti se ponašao “po kalupu” savršenog novorođenčeta. Tada sam svjesno odlučila odbaciti sve što sam znala (ili mislila da znam) i započela “plesati u trenutku” sa svojim prvorođencem. U tom plesu shvatila sam da je najbitnije slušati svoj instinkt i povezati se s tim malim klupkom; jedan korak naprijed, pa dva natrag… pa tri naprijed i jedan natrag…i taman kad sam pomislila da smo “uhvatili štos”, promijenila se muzika, došlo je na red nešto sasvim novo i opet smo morali zajedno pronaći svoj ritam.

Ubrzo je došao i naš drugi zamotuljak i iako bi voljela reći da je drugi puta sve bilo puno lakše, reći ću samo da je bilo opet posve drugačije ali jednako uzbudljivo i nepredvidljivo.

I evo me kako već četvrtu godinu za redom “slavim” (ako pod slavljem možemo smatrati ostajanje u krevetu do čak 8 ujutro) Majčin dan i pitam se kad je brže prošlo svo to vrijeme… U trudnoći brojimo tjedne do poroda, nakon toga se veselimo svakom idućem napretku; kad nam se počne osmjehivati, kad počne jesti kašice, kad propuže, kad dobije zubiće, kad…

Prerijetki su trenutci kada smo zaista prisutne u trenutku i kada same sebe potapšamo po ramenu i kažemo: “ Bravo, mama”. Jer postoji li uopće “ne-majčin dan”? Majke nemaju pravo na godišnji odmor, bolovanje znači samo da ćemo s temperaturom možda malo sporije odraditi 3 mašine, 2 topla obroka, 17 presvlačenja i 20 pregovaranja i izvlačenja iz tantruma, slobodan dan je rezerviran za one najprivilegiziranije, a prospavana puna noć pusto je nostalgično sjećanje…

Zato nam i jest prijeko potreban “Majčin dan”, da prije svega same sebe ne uzimamo zdravo za gotovo. Ali i da se sjetimo zastati i uživati u našim nestašnim, neumornim, neposlušnim i savršenim musavcima, točno kakvima jesu sada…danas.

Jer, već idućeg “Majčinog dana” plesati ćemo u nekom posve drugom ritmu, zar ne?

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog my2to4.

@my2to4

Objava NE-MAJČIN DAN pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Danas radim jedan mali “detour” od naših nizozemskih pustolovina, jer želim s vama podijeliti jedan strah. Strah od tinejdžerskih godina. Da, malo je još rano za razmišljanje o toj dobi i zaista se nadam da imamo barem još 6, 7 nevinih godina, no prošli tjedan sam svoje samačke večeri (dok je muž na službenom putu) provela gledajući novu Netflix-ovu uspješnicu “13 reasons why” , završila cijelu sezonu u 5 večeri i ostala sa mučnim osjećajem u želucu…

Serija je bazirana na istoimenom bestselleru iz 2007, u kojem glavna junjakinja, prekrasna 17-ogodišnjakinja iznosi 13 razloga koji su je naveli da počini samoubojstvo.

Vjerujem da srednja škola nije za nikoga bila “sigurno i sretno mjesto”, no ono što mladi odrasli ljudi proživljavaju danas, drastično se razlikuje od okruženja kojeg se ja sjećam iz ’90-tih.

Provokacije, “cyber-bullying”, alkohol, droga, izolacija, silovanja, podmetanja i još svakojake varijacije toga opisane su kao svakodnevni sastojak dijete današnjih srednjoškolaca. I da, onaj licemjeran dio mene volio bi sve to nazvati populističkim pretjerivanjem američkog show-biznisa, no onaj majčinski dio koji zazire od svakog oblika osuđivanja, ne usudi se olako kritizirati projekt iza kojeg stoji više od 7 godina rada i istraživanja nekih od najvećih producentskih imena.

Rijetke su serije poput ovih koje osim neupitnog primarnog cilja priljepiti čim širu publiku pred ekran, imaju i onaj puno veći cilj: educirati mlade odrasle ljude i sve nas koji činimo dio njihovih života o kompleksnosti odrastanja u 21-om stoljeću.

Činjenica jest da, bez obzira koliko se mi trudili i pokušavali “ostati mladi” s našim fora Insta fotkicama i FB profilima koje smo otvorili u svojim ’30-ima, ne možemo uistinu razumijeti klince kojima je digitalna stvarnost jednaka realnosti jer su uz nju odrastali od kako znaju za sebe.

Usprkos našem trudu, ne možemo se poistovjetiti sa njima, jer koliko god da je Luka iz 3c bio odvratan prema meni taj dan, ja bih ga ostavila tamo… u učionici… i ne bih morala razmišljati više o njemu u sigurnosti vlastitog doma u kojem nije bilo interneta, niti mobilnih telefona.

Današnja djeca nemaju tu privilegiju i upravo taj neprestani, društveni pritisak vjerojatno jest jedan od čimbenika zbog kojih je samoubojstvo treći uzročnik smrti među mladima od 10 do 24 godine, po istraživanju CDC-a.

Jezivo… Strašno…Brutalno… Okrutno… Istinito.

“Mala djeca, male brige. Velika djeca, velike brige”, uvijek su govorili moji roditelji. Imam osjećaj da su te velike brige postale samo još veće posljednjih desetak godina i čini se neizmjerno teško odgojiti čvrste, samouvjerene ali i pažljive i suosjećajne mlade ljude. Ako se još uvijek pitate ZAŠTO tako mislim, pogledajte seriju i dobiti ćete barem 13 razloga…

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog my2to4.

@my2to4

Objava 13 RAZLOGA… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znam da ćete misliti da pretjerujem sa svojim imigrantskim isčuđavanjima, ali uvjeravam vas da je svaka napisana riječ istina i samo istina; bez trunke pretjerivanja i možda malo dramatičnosti iliti autoričinog osobnog odraza;)

Dakle, šetamo se mi s klincima i još jednom obitelji prekrasnim, sunčanim Amsterdamom (rekla sam bez pretjerivanja, ok, onda ispravak- promijenjivim, bez velikih oborina Amsterdamom), počastismo se sladoledom (ako moram i bez uljepšavanja- Milu je odmah ispao njegov na hlače, pa sam mu, da prekinem dernjavu i histeriju, dala svoj) i odlučismo se zaustaviti u obližnjem parkiću (full disclosure- djeca su odlučila, a mi smo se pokorili njihovoj volji).

I tako nakon nekih desetak minuta, priđe meni jedna gospođa, dotjerana i visoka plavuša (čitaj, tipična nizozemka) i počne mi se obraćati na nizozemskom. Ja ju ubrzo prekinem i zamolim da mi se obrati na engleskom, jer si mislim da sam ju sigurno krivo razumjela. I tada ona meni, na savršenom engleskom, kaže: “Moram nešto obaviti, pa vam ostavljam svoje dvoje djece da ih pričuvate. Evo ih tu su na ljuljački, rekla sam im da ih vi pazite. Vraćam se za desetak minuta”. I ŽENA ODE!!!

Dakle, nisam stigla ni trepnuti, niti odgovoriti (mislim realno, vjerojatno bi naivčina u meni uspjela izreći samo dvije mile riječi tipa- Yes, of course. A onda bi moj majčinski instinkt proradio i odmah stao u obranu dotične, jer koja majka bi povjerila djecu potpunoj nepoznatoj osobi, da ima ikakvog izbora i da se ne radi o nečem iznimne važnoće, pa bi vjerojatno još i nadodala-  ma samo vi polako, mi smo ionako tu…), i hop- nje više nije bilo na vidiku.

Moj dragi muž, koji je sve to promatrao iz daljine, shvatio je po mom telećem izrazu lica da mi to nije nova prijateljica iz parka, pa me nježno upita: “Što je htjela ta gospođa?”.

“Da joj pričuvamo djecu”, kažem ja.

“Jesi ti ozbiljna?”, upita opet on.

“Aha…” promrmljam ja…

“Al ti nju zaista ne poznaješ?” opet će on, sa dozom nevjerice.

“Nope…” kratko velim.

“A šta ako se ne vrati ?”

“Fu.. ?!” oboje….

I tako smo s dvoje djece prešli na četvero, dobra vijest je što je ovo dvoje već bilo van pelena pa smo barem izbjegli tu moguću “bombu”.

Imali smo i malih poteškoća u sporazumijevanju, jer djeca pričaju samo nizozemski, ali tu nam je uskočio naš prevoditelj Milo, pa smo se vec nekako snašli.

Kunem vam se, nikad duljih 10 minuta… niti na porodu bez epiduralne… Znam, činjenica je da gledamo previše serija i da majke ne ostavljaju svoju djecu samo tako nepoznatim ljudima, osim ako se nađu u situaciji da nemaju više kreme za lice pa moraju otići u drogeriju preko puta, jer je njihova omiljena baš danas na akciji. Da, to je bilo to; jedan potpuno nevini posjet Etosu (naš DM), dok ti tamo neka potencijalna luđakinja čuva djecu u parkiću.

Jer ja sam ovdje zaista ta potencijalna luđakinja kojoj su ovakve situacije u okviru potpunog apsurda i koja ne može zamisliti da ostavi svoje sinove nekome u ruke, osim ako taj netko nije bliska obitelj.

Ali ovdje, to je sasvim normalno i društveno prihvatljivo zato što se smatra da smo svi kao kolektiv odgovorni za rast i razvoj naše djece i bez obzira koliko meni osobno to bilo i dalje neprihvatljivo ili u najmanju ruku čudno, nizozemci zaista uzmiču od stava: “tvoje dijete, tvoj problem”.

Djeca se tišu svih nas i zato je ovakvo ponašanje u stvari samo odraz njihovog društva; društva koje odgaja najsretniju djecu na svijetu, po Unicef-ovim istraživanjima.

Djecu koja se ne boje igrati u parku bez roditelja, jer znaju da ih uvijek netko pazi i čuva, netko od Velikih… i to im je više no dovoljno za mirnu igru i samouvjereno odrastanje.

Nada- 0

Dutch mom- 1.

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog my2to4.

@my2to4

Objava LUĐAKINJA IZ PARKA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećate li se one prekrasne, humoristične dame Žuži Jelinek? U vrijeme kada je dijelila ljubavne savjete u Gloriji bila je apsolutni hit među nama, tada neudatim, djevojkama. Čak je postojao izraz: “Potuži se Žuži” kojim smo se služile za sva sr… koja su nam se događala u svakodnevnom životu. Zašto ja vama sada pričam o dotičnoj (nedavno preminuloj) gospođi? Zato jer je ovo jedan baš “potuži se Žuži” tekst.

Dakle, prošli tjedan uhvati mene ona opuštena majka prijatelja mog prvorođenca (o kojoj sam već pisala) nakon vrtića i pozove me kod nje na kavu da se klinci malo poigraju. S obzirom da sam ja jedna od onih optimističnih osoba koje uvijek biraju fokusirati se na dobre osobine u ljudima, odgovorih: “naravno, vidimo se sutra oko 3”. Kratka digresija za one koji nemaju vremena vratiti se na prijašnji tekst o ovoj “besramnici”- radi se o gospođi koja mi je nakon jednog “hello” uvalila svojeg sina na 8 sati, bez ijednog javljanja. Ok, ovo pomaže- već sam se malo ispuhala…

No dobro, možda je to normalno ovdje. Djelomično je i moja krivica jer sam trebala specificirati od kada do kada ga može ostaviti. Da, tako je… Ovaj puta idemo mi kod nje, popiti ćemo kavicu zajedno, malo se bolje upoznati dok se klinci igraju autićima i nakon 2 sata smo kući. Svi sretni.

NOOOOOT!!!

Došli smo mi kod Sebastiana, čak sam ispekla i kolač jer ne mogu ja protiv svoje balkanske pristojnosti i eto zvonimo na vrata. Dočekuje nas Ona, sva usplahirena nas ispraća ravno u sobu gdje se već igraju Sebastian i njegova sestra i hladno mi kaže: “Gle, ja imam još par mailova za obaviti, jel ti problem da ostaneš s klincima i kratko ih pričuvaš?”. “Hmmmm…. neeeee… sigurno se radi o desetak minuta… Pa neće me valjda opet preveslati”, mislim se naivno…

“Ok, no problem” kažem ja ravnog tona i već osjećam kako mi temperatura raste…

2 SATA NAKON ja još uvijek slažem puzzle s četvero djece, mislim se sve redom od: “kakav si ti idiot? Pa ona te vidi samo kao još jednu od svojih pomoćnica! Dal ona zna da ti imaš master i karijeru iza sebe?! Žao mi je sine, ali nećeš se više družiti sa Sebastianom, itd…

I onda se sjetim jedne divne uzrečice: “Nitko te ne može učiniti inferiornim, bez tvog dopuštenja” (Eleonor Roosevelt). Klik!

Uzmem lijepo svoj mobitel, hop na Instagram i sve 4 u zrak. Deset minuta nakon što sam prestala biti grupni animator, medijator i dadilja, klinci se posvađadoše i moji hoće kući. Divno, obukošmo se i viknuh onako “opušteno” :

“Mi ideeeemooo, hvala na igranju!” i adio.

Cijelim putem natrag razmišljala sam u kojem svijetu je to u redu; pozvati nekog u goste i onda ga zatvoriti u sobu da ti čuva klince dok ti frajerica radiš?

Iskreno, i dalje odgovora nemam ali barem mi je lakše jer sam vam se malo potužila, sad kad više nema Žuži…

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog my2to4.com.

@my2to4

Objava POTUŽI SE ŽUŽI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ovo je nešto o čemu razmišljam već dulje vrijeme: kako se ponovno osjećati svoja nakon poroda? Kad kažem “svoja”, mislim na ono normalno, seksualno biće koje ima zdrave i poželjne seksualne potrebe iako je sada tu još jedno malo stvorenje koje isisava (doslovce) svu njezinu želju i energiju za ičim osim odmorom i snom?

Da, to je strana majčinstva o kojoj se jednostavno ne govori i koja je i dalje, bez obzira koliko apsurdno to bilo, veliki tabu. Možda je to posljedica katoličkog odgoja ili jednostavno neka od onih neobjašnjivih pojava koja se desi kada postanemo roditelji, jer razgovarati o bračnom sexu kao nije prigodno???! Mooooooliiim? Dragi moji, ne samo da trebamo o tome otvoreno komunicirati, već trebamo sa priče prijeći na djelo (i to čim više), ukoliko želimo i ostati u tom sretnom braku (ili partnerstvu ili vezi ) koji nam je donio najveće blago ovoga svijeta- dijete.

Mi žene i dalje uporno slikamo majčinstvo svijetlo ruzičastom bojom, kao da će priznanje da postoje aspekti tog iznimno zahtjevnog zadatka koji su zaista teški, na bilo koji način umanjiti njegovu neprocijenjivu vrijednost i ljepotu.

Jedan od takvih izazova jest naći opet svoj libido. Prepoznati i priznati da je donošenje na svijet novog ljudskog bića ravno čudu (ako bilo tko pokuša umanjiti tu činjenicu, samo neka proba provući lubenicu kroz donut?!) znači isto tako i prihvatiti promjene koje takav čin donosi. Naše tijelo jest drugačije nakon poroda i trebamo ga kao takvog prihvatiti i ponovno zavoljeti.

Kako smo mi na my2to4 prošle kroz taj proces već četiri puta, imamo par savjeta za sve vas koje želite vratiti svoj “sexy mojo”:

1-  Kegel je naš najbolji prijatelj. Odmah na prvoj kontroli kod ginekologa, raspitajte se o kegelovim vježbama i kako ih činiti. Neke zemlje poput Francuske, ovome pridaju toliku važnost da vam patronažna sestra dolazi kući i pomaže u rehabilitaciji “krafne”, “pipice” ili vagine, sve dok “propuh” ne nestane…Pametni ljudi ti Francuzi…

2- Čim se osjećate spremnom (što je potpuno individualno) pronađite neku aktivnost koja će vas opustiti i zabaviti. To zaista može biti bilo što, od yoge, pilatesa, plesa… bitno je samo da nađete način da odvojite cca dva sata tjedno samo za sebe, daleko od dojenja i mijenjanja pelena. Aktivnost koju posebno preporučujem jest ples na šipci. Moooooliiiim??? Mogu li te zamisliti sa obješenim trbuhom i 10-tak kila viška kako se okrećeš na nekoj tamo šipci??? DA, MOGU! Zato što sam upravo takvom vidjela sebe. Nakon druge trudnoće, kile nisu odlazile same od sebe i odlučila sam poduzeti nešto. Čula sam od kolegice za taj jedan klub koji mi je bio usput i odlučila se pridružiti. Angelsice su od prvog sata uništile svaki stereotip u mojoj glavi i osim što sam izgubila sve kile u rekordnom roku, naišla sam na nevjerojatnu podršku i predivne žene od 27 do 67 koje su savršeno razumijele kroz što prolazim. Ukratko: mrak, nema ogledala, vi i super muzika i u svega par tjedana ponovno ćete se osjećati prekrasno, ženstveno i svoje.

3 – Fotkanje . Znam, malo smo čudne, ali ovo zaista “pali”. Ako ne želite unajmiti profesionalnog fotografa, pitajte najbolju prijateljicu ili eksperimentirajte same, danas barem to nije teško. Igrajte se s kamerom i zavolite ljepoticu koju vidite kroz te fotografije.

4 – Kupite novo donje rublje. Ono što će savršeno pasati vašem sadašnjem tijelu, ne onom prije/za/nakon-što-izgubim-kile tijelu, već ovome danas. Novo, čipkasto rublje najbrži je booster samopouzdanja.

5 – Poruke…šaljite mu poruke tokom dana. Nemojte čekati pravi trenutak, učinite to spontano makar samo da kažete “Volim te i fališ mi”. Otiđite korak dalje i pošaljite mu jednu od onih sexy fotografija od prije (znam, znam… stvarno nisam pristojna). Koristite poruke za održavanje iskre i spriječite da komunikacija između vas i partnera postane samo davanje naputaka : “Jesi kupio kruh? Molim te postavi stol. Pridrži bebu…”. Poznato?!

6 – Izađite sa svojim curama! Ništa vas neće tako ekspresno podsjetiti na djevojku u vama kao jedna večera s vašim damama. Čak ako se suzdržavate od alkohola zbog dojenja, osjećati ćete se 10 godina mlađe dok se smijete glupim i trivijalnim ali tako opuštajućim anegdotama koje ne uključuju kaku i pipi. Ono najbolje u izlasku s curama jest da će vas on gledati kako se spremate i izlazite bez njega i da… jedva će čekati da se vratite;)

Što mislite Supermame, jeste li spremne biti opet sexy?

NADA

Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog my2to4.com.

Objava BRINGING SEXY BACK pojavila se prvi puta na SUPERMAME.