Digitalni detox je nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine.

Moje ime je Nataša i upravo sam prošla odvikavanje od društvenih mreža. 4 mjeseca bez Instagrama i Facebooka, a prvi mjesec i bez YouTube aplikacije. Mnogo toga se dogodilo nakon što sam naprasno zaključila da ću izbaciti sve suvišno iz svog života. Sjećam se točno momenta i datuma 4.11.2020. kad sam shvatila da je treći dan zaredom zazvonio alarm upozorenja o tome da je Instagram korišten preko 60min dnevno. A ja sam tad morala sama brinuti o svim dnevnim potrebama četverogodišnjaka, dvogodišnjaka i muža koji je bio bolestan i pozitivan na Covid-19. Svi smo kroz period 2020. prošli razne varijante izolacija, pozitivnih ili negativnih testiranja, kućnih pritvora, razočaranja i s vječnim pitanjem „Hoće li se stvari ikada vratiti na staro?“.

Stvari se nikada neće vratiti na staro. Tih dana sam bježala u virtualni svijet, jer sam osjećala veliku nemoć i strah od gubitka kontrole nad svojim životom. Vidjela sam da se i druge mame gube u svemu novome što nas je zateklo gotovo jednako kao i ja, ali to me uopće nije tješilo. Onda sam pročitala jedan citat i on mi se urezao: (prenosim original na engleskom jeziku)

„It has to be NEW YOU in the NEW NOW!“

Mjeseci su prolazili, pandemiji kraja nije bilo, bliski članovi obitelji su se razboljeli i borili se za život i znala sam da moram izgraditi otpornost na sve. Slušala sam podcast o tome kako izgraditi emocionalnu elastičnost i otpornost kod djece, a onda shvatila da ja to uopće nemam i da bih najradije većinu tih dana studenog samo sjela na pod i plakala. Kažu da će 2021. godina biti kolektivna godina učenja otpornosti. Kako biti zadovoljan u svijetu koji izgleda kao da se ruši, slobodan od svih suvišnih stvari koje nam kradu vrijeme i odvlače pažnju od vlastitog života i ljudi koji su nam pod krovom.

Sve vrste ovisnosti su jednako loše i štetne za naše biće. Sve svoje ovisnosti trebamo prepoznati i na vrijeme liječiti. Jer, u konačnici, jedino što je važno na ovom svijetu je naše zdravlje, ali ne samo fizičko, nego cjelokupna dobrobit našeg bića („well being“). I tako sam odlučila tog dana samo nestati iz virtualnog života. Da vidim što će se dogoditi.

Što se dogodilo?

1. Početna anksioznost: Osjećaj da ne znam što se događa s drugim ljudima me malo činio nervoznom. Osjećala sam povezanost s „mojim“ društvom kroz mreže, pogotovo u svijetu koji je zabranjivao fizički kontakt. Kada sam to ukinula, počela sam se pitati koliko će tih virtualnih ljudi primijetiti da mene nema. Što ako stvarno nitko ni ne pošalje poruku kako sam? Tu sam detektirala svoj poremećaj, a to je potreba za potvrdom svoje vrijednosti izvana! A kad ti ne treba potvrda izvana, i živiš ono što jesi kad te nitko ne gleda, tek tad znaš koliko vrijediš i jesi li na dobrom putu svog života.
2. Produktivnost se udvostručuje: kad se sjetim koliko sam puta tih prvih dana pogledavala prema telefonu očekujući neke notifikacije…da bih za 10 sekundi shvatila da ništa neće ni doći. Pomislila bih sto puta da malo uzmem telefon i stisnem ikonicu, ali sve je bilo deinstalirano, pa bi samo slušala glazbu. Odjednom sam sve stizala, svi kućanski poslovi su bili obavljeni, obroci isplanirani i skuhani na vrijeme (prije nego gladni dvogodišnjak padne u tantrume). Imala sam vremena i za vježbanje i za meditaciju i navečer kad bi muž i ja sjeli na kauč, nisam ni pomišljala uzeti mobitel, a bila sam i ponosna na sebe, jer je sve što zacrtam bilo gotovo i uspješno obavljeno.
3. Kreativnost se povećava: Osim na društvenim mrežama previše vremena sam provodila i na Youtube videima. I to sam deinstalirala i odjednom sam opet čula svoje misli, padale su mi na pamet razne ideje u vrijeme kad bi inače slušala pasivno nečiji tuđi video i njihova razmišljanja. A realno…što će nam tuđa mišljenja!?
4. Manje stresa: Potreba da budem stalno upućena u to što se događa na mom newsfeedu je utjecala na manjak fokusa na svakodnevne stvari koje su se događale i koje su mi postajale izvor stresa. Kad sam odlučila da me ne zanima ništa osim vlastite obitelji, mnoge stvari su se počele rješavati. Dan je bio odjednom bio divan i bez ikakve potrebe da podijelim išta s drugima.
5. Samouvjerenost i samopouzdanje raste: Nema uspoređivanja s drugima niti razmišljam o tuđim problemima na koje ne mogu utjecati. Nitko mi uživo nikad nije prišao i rekao „vidi kako su moja obitelj, kuća, djeca i posao savršeni!“, a sa postova Instagrama zvuči kao da se viče upravo to. Nikad nisam više naučila o sebi nego u ova 4 mjeseca.
6. Bolje spavam. Nema listanja feed-a prije spavanja niti me algoritam zatrpava s još informacija koje želim čitati.
7. Stvarne interakcije uživo postanu još uzbudljivije. Primijetila sam elan, sreću i dublje zanimanje za osobu koja je ispred mene. Shvatila sam i da vrlo malo ljudi dijeli svoju istinu na van i zapravo sam stekla puno bolji stvarni „osjećaj za ljude“. Osjećam jaču empatiju i razvila sam puno bolju emocionalnu inteligenciju. Kada bi se sjetila neke osobe jednostavno bi ju nazvala i po glasu i tonu razgovora bih znala puno više nego iz IG storyja.

Digitalni detox je nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine jer me naučio da svjesno počnem promišljati što su društvene mreže i zašto se koriste.

Koriste se za reklamu i utjecanje na šire društvene tokove. Moramo postati svjesni da ulaskom u aplikaciju postajemo samo predmet marketinga, što nije štetno samo po sebi, jer i ja sam na taj način saznala za mnoge proizvode i ljude koji su mi pomogli u rješavanju nekih konkretnih problema. Ali, tek kada pristupimo toj mreži znajući da ju bez ikakvog problema možemo odbaciti i da se naš svijet neće srušiti ako sutra nestane struje i interneta, tada postajemo slobodni i sposobni koristiti tu platformu na način da mi koristimo nju, a ne ona nas.

Fotografije: unsplash.com; pexels.com

instagram kao kolaž života – SUPERMAME

Objava što se dogodi kada ukinete sebi društvene mreže i zašto treba isprobati digitalni detox pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko često dijete jede i što je pojelo u danu ponekad postane opsesija roditeljima, jer ono samo odmahuje glavom ili kaže „ne-ne!“ na spomen hrane. Neke savjete o tome kako od početka postići da dijete ne bude izbirljivo sam podijelila s vama u članku „Nemojte vi biti razlog zbog kojeg imate izbirljivo dijete“. Međutim, ovo je tema koja često dočeka roditelje nespremne ili se javi kod djece koja su odlično jela i nisu nikada prije bila izbirljiva. Kao bebe odlično prihvaćaju dohranu, lijepo nas poslušaju kad ih nagovaramo da pojedu još malo, a onda odjednom malo narastu i više ne žele jesti, bacaju hranu na pod, mažu se s hranom po licu, izlaze iz stolice, skidaju podbradnik, mrve hranu u tisuću komada, neće vodu, neće sok, neće mlijeko…znate već.

Obično se otpor prema hranjenju javlja kod sve djece u nekoj fazi. Želim reći da je jako često slučaj da dijete pokazuje otpor prema načinu hranjenja, a ne toliko prema samoj hrani. Mame postavljaju pitanja „Dijete mi skoro ništa ne pojede. Kako da ga natjeram da barem nešto jede?“ ili „Dijete ne jede dovoljno povrća. Moram ga natjerati nekako da više jede povrće. Kako?“ Pokušat ću vam dati odgovor i time vam skratiti muke i vlastito živciranje: Ne možete nikoga natjerati da jede!  Jednostavno, ne možete. Nastavite čitati što možete učiniti i kako „mirne duše“ proći to razdoblje. Najčešće se ovakvo ponašanje javlja kod djece u dobi nakon 15 mjeseci. Ili nakon polaska u vrtić.

Kod dvogodišnjaka dolazi doba kada ih nagon tjera da budu svojeglavi u svemu. Pokušajte već od najranije dobi postići da se dijete samostalno služi priborom ili rukama i samo jede. Što mu prije to dopustite prije će naučiti. Do 15 mjeseci već to može bez problema savladati. Često je najčešća pogreška to što roditelji predugo hrane dijete „na žlicu“  i tjeraju ga da pojede čak i kad ne želi i pokušava se ustati od stola. Jesu li vama to radili vaši roditelji ili bake/djedovi? Lako je moguće da jesu. Može vam pomoći ako si osvijestite da su vas učili da se neka hrana „mora pojesti“ iako je „bljak“, a ima i ona druga hrana koju „dobiješ za nagradu“, jer je ta hrana super. Ucjene ili podmićivanje gledanjem videa, također je loša strategija, jer dijete gotovo ni ne sudjeluje u činu hranjenja. Pažnja mu je preusmjerena na ekran i ne razvija nikakav osjećaj sitosti. Treba reći da djeca imaju jako dobro razvijen urođeni osjećaj za to koliko im koje hrane treba. Zato naprimjer neće jesti kad su bolesni. I to je savršeno dobar mehanizam koji treba slušati. Oni nisu kao mi odrasli već razvili poremećen odnos prema hrani.

Trebalo bi težiti tome da dijete zna što je umjerenost i raznolika prehrana. Koju strategiju odabrati?

vi odlučujete kada ćete ponuditi obroke

Ako je prošlo previše vremena od posljednjeg obroka, djeca mogu postati pregladna, nervozna i loše volje, te krenu protestirati i na kraju pojedu manje hrane. Rasporedite kroz dan 5 obroka i pića, tako da odredite približno vrijeme kada dajete doručak-užinu-ručak-užinu i večeru (razmaci od po dva-tri sata). Svaki dan budite dosljedni tom rasporedu i promislite unaprijed u danu što i gdje bi mogli pojesti.

vi određujete što ćete im ponuditi za obrok

Kad je dijete izbirljivo ili naređuje „hoću ovo-neću ovo“, preduhitrite ih tako da im ponudite više stvari i izbora na tanjuru. Recimo, za užinu stavite na isti tanjur, pola jabuke, nekoliko kockica sira i pola šnite kruha s maslacem. Recite im da mogu odabrati bilo što od toga i dobiti još. Za ručak im ponudite i meso i povrće i juhu. Ali, nemojte vi njih pitati „ Što želiš da mama napravi za večeru?“. To je jednostavno dopuštanje previše kontrole dvogodišnjaku koji ne bi vama trebao naređivati (bar ne uvijek). Nudite raznovrsne obroke tokom dana i pratite što jedu, ali ne u danu, nego recimo kroz cijeli tjedan. Vidjet ćete da se znaju sami regulirati. Jedan dan će jesti više proteina, drugi dan će jesti više ugljikohidrata, nekad će željeti više voća ili soka.

Obratite posebno pažnju na unos tekućine. Ako su popili 250ml mlijeka onda vjerojatno neće mnogo večerati. Ako ste im dali smoothie s cijelim voćem prije ručka, možda za sat vremena neće biti još gladni, jer voće ima dosta vlakana. Zaslađeni ili čisti voćni sok također može smanjiti apetit, pa nemojte bespotrebno brinuti, već nastavite s rasporedom.

oni odlučuju koliko će pojesti

Ako neće ništa od ponuđenog nemojte se živcirati niti ih siliti.  Kada ste izabrali što ćete im ponuditi i dali ste im dva, maksimalno tri izbora morate odstupiti. Kad odluče čega žele više pojesti ili ne žele ništa, poštujte to. Naglasite kako neće dobiti ništa drugo sve do ručka/večere /jutra/sljedeće užine. Ako u međuvremenu osjete glad, to je odličan znak koji će im pokazati da bi sljedeći put ipak trebali nešto izabrati ili pojesti više! Niste vi tu da odmah vadite kekse iz ormara kad oni zaplaču ili zaviču. Onda oni kontroliraju vas i i stvoriti ćete rat oko hrane. A nećete pobijediti. Jer oni su mali i slatki ili toliko bučni da vam bude neugodno. A ne bi vam trebalo biti neugodno, jer vi znate da se svaki dan trudite.

budite dosljedni i riješite problem na vrijeme

Držite se ove strategije svaki dan. Svaki dan nudite obroke u slično vrijeme i pazite na raznolikost i pustite njima kontrolu koliko će pojesti. Vjerujte mi da neće umrijeti od gladi. Znam da je teško izdržati pritiske ili navaljivanje okoline da mu date „barem nešto da pojede“, ali time opet nema napretka. Izlažite svoje dijete redovito i hrani za koju mislite da je neće pojesti. Recite i onima koji čuvaju dijete preko dana neka se jednako ponašaju. Ako ste sada već u začaranom krugu malih izbirljivaca, nemojte očekivati čudo preko noći, ali morate od nečega početi kako ne bi tu borbu vodili godinama. S vremenom će naučiti slušati svoje tijelo i pojesti će, jer će osjetiti glad. Ako ste vi kao roditelj osigurali kvalitetne namirnice i spremili obroke, to je maksimalno što možete učiniti. I dobro ste učinili. Ne možete ih natjerati da jedu zeleno povrće ako taj dan neće. Možete opet kasnije ponuditi isto jelo, ali ako ne žele prestanite si predbacivati i nastavite s rasporedom i raznolikošću. Nemojte ih kažnjavati ili vikati na njih zbog nejedenja, jer će zamrziti cijeli taj čin. Ako sve prospu, pokušajte ostati mirni i uvjeriti ih da je to bio njihov ručak, da to sad sami trebaju očistiti makar i vlažnom maramicom pod brisali. Moj mali već zna koristiti ručni usisavač za ispod stola i krpu za brisanje kad prolije sok (24mj.).

pravite se da očekujete negodovanje i najavite im to.

Napravili ste neko varivo ili povrće za koje mislite da ga neće jesti. Recite im unaprijed „danas je mama kuhala bobice koje se zovu slanutak i on je jako zdrav. Zadnji put kad smo to ručali nisi htio jesti i vikao si, ali ovaj put možeš opet probati to jelo, jer ćemo ga mi ostali jesti. Ako nećeš jesti, ne moraš opet vikati jer možeš barem močiti komadiće kruha u tu juhu“. Možda se iznenade kad shvate da vi već znate da vam spremaju torturu, pa onda drama neće imati smisla. Isto tako, kada krenu u vrtić očekujte izjave poput „Ja ne volim to meso“, iako ga je prije toga jeo sto puta. To je zato jer je neki njegov prijatelj/-ica iz vrtića rekao da ne voli to meso, pa sad ni oni ne vole. Samo im odgovorite „Ok. Znaš da si to već jeo, pa možda sutra budeš opet volio/voljela“.

Nadam se da ćete uspjeti iz rata oko hrane izaći kao pobjednice ili da rata neće ni biti. Najbolje se uči od malih nogu i u grupama, ali zapamtite da kod vas doma nije vrtić, pa tamo možda jede super, ali vama radi dramu. Mislite li da se vrtići bave pojedinačno s tim tko što voli za ručak, a tko ne voli? Yeah, right. Imajte to na umu i ostanite hladne glave.

Objava strategija za mame čija djeca neće jesti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon godine dana s bebom potpuno sam osvijestila koliko je disanje važno i moćno. To obično udisanje zraka, koje život znači. Na samom porodu sam shvatila da mi disanjem prolazimo kroz naizgled neizdrživ bol i da snagom disanja/zadržavanja daha zapravo pokrećemo unutarnje mišiće koji su odgovorni da tiskamo bebu. Diši!

Prvi put u porodu kao da nisam svjesno upotrijebila tu snagu udaha kojim se beba rodi. Sjećam se da je doktor rekao i da je beba zastala na neko vrijeme, jer ja nisam potpuno shvaćala što radim uopće.  A onda drugi put kada sam se bolje pripremila… uzmeš veliki, najveći udah i umjesto na nos guraš taj dah kroz sebe, u sebe, stiskajući sve mišiće na koje tim putem naiđeš. Čim naša beba ugleda svjetlo dana njezin prvi udah je toliko važan da ako ga nema, spremne smo odmah prestati disati.

Naći svoj mir dok malena beba plače, vrišti, pokreće sve tvoje unutarnje alarme… naći mir, znači zastati i disati polako i duboko, sve polakše i svjesnije. Jer toliko nam u svim teškim danima kortizol kola u žilama da je teško oduprijeti se tom ubrzanom plitkom disanju. Često dođe i osjećaj kao da jedva plivaš iznad vode. Učenje tehnika disanja bilo je najkorisnije znanje za mene čitavu prošlu, dosad najtežu godinu mog majčinstva. Kad imaš dva ili više malih bića, svatko u svojoj fazi razvoja koja te stalno baš najviše trebaju, a trebaju te i drugi i ti trebaš druge, dolaze situacije gdje možeš ili predati se anksioznosti i lošim mislima ili možeš malo zastati, zatvoriti oči i odlučiti samo disati! Brojati. Sve duži udah, sve duži izdah. Vodiš svoj dah do prsa i zamisliš  da se taj teški balon koji te stišće ispuhao. Zatim vodiš svoj dah u trbuh i dolje kroz donji dio leđa koji te boli i fizički, pa zamisliš da svakim izdahom ta napetost nestaje. Uđeš u sebe, bez da znaš što se događa oko tebe. Samo mali trenutak je dovoljan da potpuno drugačije odreagiraš u datoj situaciji. Što je vanjska situacija složenija to moraš duže i sporije disati. Ako kažeš da nemaš vremena, moraš ga naći duplo više.

Disanje me spasilo.

Iako sam se s yogom i tehnikama disanja upoznala prvi put prije 12 godina nikad mi ta snaga disanja nije toliko bila potrebna kao prošlu godinu. Otpuštanje boli i strahova me spasilo. Spasilo me od toga da postanem nešto što ne želim. Svaki dan iznova. Ako sam nekad bila onakva kakva ne želim biti, taj dan sigurno nisam nikako svjesno disala. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako neki ljudi, a prije sam “ti ljudi” bila i ja, zaziru od riječi meditacija. Meditacija nije ništa drugo nego svjesno disanje. Pokušajte. Vidjet ćete kako je teško. Kao natjerati se na prvo vježbanje. Ali… kako je samo dobar onaj deseti trening… kad te opere osjećaj sreće zbog kojeg nastavljaš jer ti je jasno da ti čini dobro.

Još jedna situacija kod koje mi je nevjerojatno pomoglo disanje je uspavljivanje djece. Uvijek sam jedva čekala da zaspu, pa da ja krenem raditi nešto drugo (“Što sve ono imam za raditi? Popis je dug. Što ću prvo?” ) Zamislite kad legnete pored nervoznog partnera i ako želite zaspati kao da u svojoj okolini “čujete” njegove živčane misli. Onda ni vama ne daju mira. Ako ste ikad bili u braku znate taj osjećaj. Tako i djeca ne mogu zaspati ako smo mi uzrujani oko toga. A u njihovim malim glavama je svaki dan po količini događanja ravan danu našeg vjenčanja.

Kada sam probala leći pored njih s namjerom da ja meditiram, dišem Ujjay (jogijsko disanje) ili čak i zaspem, oni su počeli zaspivati mnogo brže. Mlađi se čak i sam uspava, što sam mislila da je nemoguće. Dok je bio beba legla bi ga u krevetić i samo pored njega mirno disala, umjesto onih igračaka koje proizvode zvuk šumova. Kada bi plakao smirivala sam prvo sebe pa onda plač, kada se svađaju i počupaju, smirujem sebe pa onda njima pristupim. Kada se prolije mlijeko po cijeloj kuhinji ili se smoothie razleti po zidu, trudim se iz petnih žila zastati, udahnuti i zaustaviti prvotnu reakciju. Još uvijek nisam ovladala svim tehnikama, a već vidim značajna poboljšanja koja me tjeraju da se trudim i dalje.

Preporuka i vama drage mame, kada želite iskočiti iz kože, prvo osvijestite disanje. Tako su nastale one “keep calm” poruke. A to nam je potrebno više nego ikad prije.

Objava disanjem kroz majčinstvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Za prvi porođaj sam se itekako pripremala. Sve što sam željela bilo je lijepo iskustvo prirodnog porođaja.  Došla sam u rodilište pozitivna i s nekim svojim planom da me doktori puste na miru dok god je sve u redu. Pratila me prijateljica (jaka i empatična, koja se zna postaviti u kaotičnim situacijama) i osjećala sam se sigurno i samouvjereno. Nisam očekivala da će porod bez uplitanja medicine biti toliko iscrpljujuće iskustvo. Mislim da sam negdje pred samo rođenje bebe skoro bila u nesvijesti od umora. Kao da nisam više ni bila prisutna da bih odlučivala što treba raditi.  Ipak, sve se odvijalo dobro, ali znala sam da bih sigurno mogla „popraviti doživljaj“.

Drugi put,  muž i ja smo se odlučili angažirati doulu. Čim smo se prvi put sastale, osjetila sam veliko poštovanje s kojim doula gleda na proces rađanja i na ženu koja u njemu sudjeluje. Postoje neke zakonitosti tog procesa, koje one dobro poznaju i prenose ih ženama. Moja doula Anita i ja na drugom sastanku smo razgovarale o tome što bih ja željela i što sve nisam znala o tijeku porođaja.

Kada sam ju tri tjedna prije termina prestrašena nazvala i rekla da moram na indukciju (i to možda danas), odmah je došla. Da nije bilo nje, mislim da bi to bila jedna sasvim drugačija priča. Ja sam tad bila uvjerena da najstrašniji porodi počinju indukcijom dripom i da nikakvu kontrolu neću imati ja, već oni. Vjerojatno kužite da ja nisam neki fan doktora, a ni doktor koji je bio u smjeni mi se nije svidio.

Anita mi je potpuno promijenila perspektivu i smirila me unutar 18 sati, koliko sam uspjela dobiti da spremim stvari i dođem u rodilište. Lišena straha od medicinske intervencije i uz spoznaju da je ipak sve u mojim rukama, mislim da sam imala jedno od najljepših iskustava porođaja. Bila sam prisutna potpuno u svakom trudu, slušala glazbu, mirisala aromaterapijska ulja, uživala u masaži stopala, jela bombone, stajala na nogama uz CTG i spojena na infuziju dripa, vizualizirala, popela se na krevet kako mi je najviše odgovaralo, koristila sam TENS (unatoč tome što sam stalno bila na CTG-u). Rodila sam bebu ležeći na boku uz pomoć divne primalje, dok je Anita „žrtvovala“ svoju ruku za moj snažni stisak u najtežim trenutcima. Sve mi je bilo nevjerojatno brzo i skoro da nisam mogla vjerovati da je tako dobro prošlo. Bez epiduralne, bez lijekova, bez rezanja i pucanja, bez ogromnog umora i nesvjestice. Eto, baš takav sam porod željela! A kad su mi rekli da dođem taj dan u rodilište, nisam mogla ni zamisliti ovaj scenarij.

Zamolila sam doulu Anitu Budak, predsjednicu Hrvatske udruge doula, da podijeli s vama savjete kako i vi možete, svjesno i bez straha doći do lijepog iskustva porođaja.

Suočite se sa strahom

Da bi se pripremili, važno je znati čega se bojimo kada razmišljamo o svom porodu. Strah nas često paralizira u odlukama, ali i u sudjelovanju u vlastitom porodu. Bilo da je strah od boli ili strah od gubitka kontrole, moramo odigrati te scenarije do kraja u našoj pripremi.

Budite informirani

Budite informirani o fiziologiji poroda. Ako ju razumijete znati ćete si same pomoći i lakše ćete  se nositi sa intenzitetom poroda. Dobro se informirajte o praksama u rodilištu u koje ste odlučili ići. Kada nema iznenađenja u bolničkim postupcima, nema niti osjećaja da su izvan naše kontrole.

Imajte pratnju

Kontinuirana podrška u porodu ima mnoštvo dobrobiti. Osjećaj da niste sami u tom važnom i intenzivnom iskustvu, da imate nekoga uz svoju stranu bez obzira na sve, daje nam osjećaj sigurnosti. Praktična pomoć pratnje je također bitna. Netko da vam pruža asistenciju tokom kontrakcija u vidu masaže, disanja ili pokreta. Netko da vam doda vodu ili pruži ruku za stiskanje kada ju trebate.

Ravnopravna komunikacija

Naučite kako razgovarati ravnopravno s medicinskim osobljem u pozitivnom tonu preuzimajući odgovornost za svoj porod. Pitajte sve što vam nije jasno. Pitanja kao: “Zašto predlažete tu intervenciju?”, “Je li moje dijete u izravnoj opasnosti?”, “Koje su alternative tome?”, “Što će se desiti ako ne napravimo ništa?” ili “Koliko možemo čekati?” dati će vam realnu procjenu nužnosti intervencije. Nemojte se bojati izraziti svoje nerazumijevanje situacije i tražite pojašnjenja da bi mogle donijeti informiranu odluku. Medicinski djelatnici su vaši suradnici i tako postavite situaciju. Ipak zapamtite -vi ste šef! Tjelesna autonomija je važan dio rađanja u sustavu, ako razumijete da je tijelo vaše kao i da je vaš porod vaša odgovornost, lakše je bez straha donositi odluke i postavljati pitanja.

Budite pozitivni, vjerujte u sebe

Zamišljajte svoj porod, imati porođajne želje je dobro. Pozitivan stav prema vlastitom iskustvu je bitan. Korištenje vizualizacija je odlična metoda olakšavanja i ubrzavanja silaska bebe niz porođajni kanal. Zamišljajte svoju bebu kako vam je sve bliže i bliže. Vjerujte da ste baš vi stvoreni da rodite baš tu bebu.

Držite otvorene opcije

Nemojte se čvrsto držati jednog scenarija za kojeg smatrate da je idealan. Porod je nepredvidiv. Teško da će vaš porod biti onakav kakvog ste vi zamislili, što nikako ne znači da će biti negativno iskustvo. Često nam majke nakon poroda kažu da nisu mogle ni u najluđim snovima zamisliti porod kakav su imale, ali da bi ga rado baš takvog ponovile. Držati opcije otvorene znači ići kroz porod trud po trud, dišući i  znajući da smo svakim trudom sve bliže našoj bebi.

Anita Budak (anita@doula.hr) ujedno vodi program i predavanja na temu „Ljudska prava u porodu“.

Objava KAKO DO LIJEPOG ISKUSTVA NA PORODU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tokom priprema za prvu trudnoću, intenzivno sam se informirala o metodama olakšavanja boli na porođaju. Ja sam jedna od onih koje vole znati što više informacija o nečemu nepoznatom, jer mi to daje osjećaj sigurnosti. Željela sam znati sve o različitim opcijama za ublažavanje boli, te koje su dobre, a koje loše strane. Tokom priprema u rodilištu, anesteziolog je spomenuo i TENS metodu – naziv za transkutanu električnu nervnu stimulaciju. Naziv mi je bio otprije poznat iz fizioterapije, budući da od mladosti imam probleme s bolovima u lumbalnom dijelu kralježnice (nasljedno). Na kraju sam izabrala ovu metodu olakšanja boli na svom porođaju, uz tehnike disanja i opuštanja, te prethodnu akupunkturu.

Porođaj je prošao prirodno i bez komplikacija. Kasnije sam doznala od doktora i razgovora s drugima da porod od 12 sati za prvorotkinju nije ništa dugotrajno i sve se događalo „po školski“. Što se tiče boli, ne mislim da to ne bih mogla opet podnijeti i mislim da je mozak „kao na autopilotu“ u nekom bolnom trenutku dopustio da se sve odvija bez ikakve moje misaone kontrole, baš kako i treba. To zahvaljujem i TENS-u, koji je pripremio mozak da se prebaci na svoje prirodne procese obrane od boli.

Ono što je važno reći za TENS je to da je to bezopasna metoda koja se temelji na načelu elektroanelgezije. Pokušati ću pojednostaviti. Prijenosni, kompaktni uređaj na baterije ima na sebi spojene elektrode, koje se nalijepe na točno određena mjesta na leđima. Tuda prolaze živci centralnog živčanog sustava kojima se prenose poruke o boli do mozga. Stupanj osjećaja boli zavisi o količini tih živčanih poruka koje mozak obrađuje. Blagi električni impulsi koji se šalju kroz elektrode, preko kože interferiraju s „porukama boli“ koje stižu iz područja maternice i zdjelice. Ovi impulsi okupiraju mozak brže i „presreću“ informacije o boli.  Na taj način naš se osjet boli smanjuje odnosno prag tolerancije se povećava. Vrlo je individualna procjena bolnosti, međutim iz mojih prijašnjih iskustava s boli u leđima znala sam da tretmani strujom itekako pomažu. Još jedna dodatna prednost je to što puls niske jakosti struje, kakav je TENS, stimulira mozak da proizvodi endorfine, prirodne neuroprijenosnike za olakšanje boli (tzv.prirodni opijati).

Znanstvena istraživanja o efektivnosti TENS metode su dosada nekonzistentna budući da su procjene boli kod pacijentica vrlo subjektivne, pa je teško postaviti odgovarajuće istraživanje. Ali, sigurno je to da se ova metoda brzo proširila u svijetu, jer nema nikakve nuspojave i mnoge žene svjedoče da su uz pomoć TENSa iznijele prirodan porođaj bez osjećaja da one to ne mogu podnijeti.

Danas postoje TENS uređaji posebno osmišljeni da bi se koristili na porodu – opstetricijski TENS. Trudnica nosi uređaj oko vrata, mobilna je tokom cijelog poroda i sama regulira jakost struje, a osjećaj trnaca vrlo je ugodan iako bol nije potpuno uklonjena. Takvi uređaji imaju stupnjeve jakosti struje, koji prate intenzitet kontrakcija tokom faza porođaja. Imaju dva načina rada, jedan koji opušta između trudova i drugi „boost mode“, koji se pokreće dok traje trud i koji „maskira“ tu bol. TENS se može kombinirati i sa lijekovima protiv boli koji se uobičajeno nude na porođaju ili se može koristiti dok ne dobijete epiduralnu anesteziju. Uređaj se počinje korisititi nakon ulaska u 37. tjedan trudnoće, kada osjetite prve ponavljajuće kontakcije i mislite da bi to moglo biti „to“. Vaše tijelo se adaptira na impulse i s vremenom imate još stupnjeva jačine struje koju možete podnijeti bez problema (kroz 20-ak minuta endorfini počinju djelovati na mozak). Mene je to tješilo cijelo vrijeme dok nisam došla do zadnjeg stupnja jačine. Elektrode su samoljepljive, pa kada se tuširate lako ih možete odlijepiti i opet staviti, uz pomoć partnera. Jedino za vrijeme dok ste spojeni na CTG ćete morati ugasiti uređaj. Kasnije tokom poroda, kada uđete u fazu tranzicije uređaj vam više neće trebati, jer stvari postanu  preintenzivne pred samo rođenje. Do tada već mozak ulazi u „autopilot“ fazu okupan endorfinima.

Ono što me najviše oduševilo je kontinuirana upotreba TENS uređaja nakon poroda. Koristila sam ga najviše protiv bolova u vratu i rukama koji su nastali dugotrajnim dojenjem u raznim (početničkim i pogrešnim) položajima. Nakon dva mjeseca nošenja bebe kroz grčeve i uspavljivanje koristila sam ga za bolna leđa i išijas. Ovo je metoda kojoj ću se definitivno vratiti opet i na svom drugom porođaju, te bih ju preporučila svima.

NATAŠA @vitavi_baby

Lubiteljica prirode i izvorne hrane, sklona proučavati svijet s neograničenom radoznalošću. Prestala je analizirati i prepustila se ljepoti života kada je 2016. postala mama jednog slatkog dječaka. Od studentskih dana na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, velika je zaljubljenica u Zagreb, pa mu se uvijek voli vraćati. Nakon godine dana porodiljnog odlučila je krenuti neutabanom stazom poduzetništva, pa je 2017. otvorila smoothie bar VitaVi u mjestu Viganj, jer je znala da bez mora ne može živjeti, kao niti sportaši bez smoothija. Zavaravajuće oglašavanje prehrambene industrije i sve veći broj procesiranih namirnica koje zbunjuju mame, razlog su što je pokrenula Instagram profil @VitaVi_baby, te počela pisati i predavati o prehrani djece. Voljela bi da ima više vremena za yogu, čitanje knjiga i surfanje.

Objava OLAKŠANJE BOLI NA PORODU TENS METODOM pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da li bi vam bilo lakše kada bi pisalo „Čistoća je pola zdravlja“? A što je onda druga polovica, nego prljavština. Ovo je činjenica koju današnje mame prečesto zaboravljaju. Željela bih vam na trenutak skrenuti pažnju na veliki porast kroničnih bolesti kod djece, koji se i u našoj zemlji kreće između 10-20%. Najčešće kronične bolesti suvremene djece su alergije, astma i ekcemi, a njihova pojavnost značajno se povećala u odnosu na zadnjih pedeset godina. Ne prođe tjedan da ne čujem da neko dijete u mojoj okolini pati od nekog od ovih problema. Ovaj dramatičan pomak u obrascima bolesti tako velikog djela populacije dogodio se u samo dva naraštaja. Uzrok sigurno nisu genetske promjene, jer one se ne događaju tako brzo, već razloge treba tražiti u velikim promjenama prehrambenih i životnih navika koje su se dogodile u zadnjih pedeset godina. Kronična stanja najčešće traže uzimanje određenih lijekova kroz cijeli život, a niti jedan lijek nije bez nuspojava.

Možemo se sada prisjetiti priča iz djetinjstva naših roditelja ili djedova i baka…lako ćemo vidjeti gdje se odvijala većina života djece – vani, u parkovima, na ulicama, u polju, u šumi. Djeca koja bi malo porasla, dolazila su kući samo jesti i spavati. Često njihovu igru nije nadzirala niti jedna odrasla osoba, već stariji braća, sestre, rođaci ili susjedi, koji su se isto igrali. Jednu ili dvije generacije kasnije, rijetko kada se djeca igraju bez nadzora odraslih i često nedovoljno vremena provode vani, a previše vremena u klimatiziranim, čistim stanovima i ustanovama. Hrana koju jedu je sterilna ili tretirana anti-svime. Suvremeni je život puno „čišći“ nego u bilo kojem trenutku povijesti naše ljudske vrste. Izloženi smo manjoj količini bakterija i prljavštine, djeca imaju manje bliskog kontakta  sa drugom djecom, sa životinjama ili seoskom sredinom, a mame revno sve čiste antibakterijskim maramicama i sredstvima.

Kao posljedica toga mi postajemo sve nemoćniji u borbi protiv mikroorganizama koje susrećemo, a naš imunološki sustav ne dobiva osnovne „podatke“ kako bi se programirao u čvrst i neprobojan „firewall“. Zbog nedovoljnog susreta s nečistoćama i mikrobima iz okoline naš imunološki sustav postaje podložan bolestima i preosjetljiv na svijet koji nas okružuje.

Ima nešto i u tome kako smo se i kao društvo odvojili od prirode, podjelili svijet na onaj koji je „vani“ oko nas i onaj drugi koji je „u nama“. Počelo se gledati na svijet „vani“ kao nešto strano, nešto opasno, nešto čega se trebamo bojati. Često i koristimo naziv poput „borba protiv“ bolesti ili nas bolest „napada“. Kao da moramo pobjediti, jer ako pobjedi „svijet“ mi ćemo dobiti infekciju. Nasuprot tome, prije su ljudi živjeli u prirodnom svijetu, doživljavajući sebe kao jedno s prirodom, a bolesti kao neizbježan dio odrastanja. Imali su strahopoštovanje i svijest o opasnostima u prirodi, ali ne i poriv da se zaštite od svega izvanjskog.

Danas svjedočimo i tome da se ipak napreduje po pitanju stava medicine o bakterijama i sve  češće ih se ipak naziva „našim prijateljima“ i cimerima u našem tijelu. Velika je većina bakterija za nas korisna i na to se polako stavlja naglasak. O tome sam pisala već u članku: „Vaše bakterije su vaši saveznici za zdravlje“. Ukoliko imate dijete koje ima neki kronični problem sa zdravljem, cilj sveobuhvatne terapije trebao bi biti zaustavljanje prodora antigena u krovotok. Tada organizam neće morati aktivirati upalu. Trebalo bi obnoviti kompletan ekološki sustav probavnog trakta  i propusnost crijevne stijenke, kako bi se tijelo resetiralo i započelo ispočetka proces „prihvaćanja okoline“. Kronične bolesti ne prolaze same od sebe, a niti lijekovi ih ne liječe, već samo drže pod kontrolom simptome. Prehrana pod nazivom GAPS koja se provodi neko vrijeme (od dva tjedna do godine dana, ovisno o težini stanja) pokazuje dobre rezultate vezano za ovu problematiku.

Primjetila sam i kod sebe određenu dozu opuštanja prema nečistoćama kako je dijete raslo iz male bebice u malog istraživača, koji najviše voli kopati pijesak i zemlju i tražiti kamenčiće. Uvijek sam imala na umu one stare izreke kako dijete „treba“ pojesti i malo zemlje. Nikada nisam branila ljudima iz okoline da drže ili dodiruju malu bebu i nisam opsesivno čistila. Kada je počeo puziti van svojih tepiha za igranje, istina je da sam revno usisavala, ali nekako me brzo prestao držati taj poriv da sve bude besprijekorno. Jer ne može i ne treba biti.

O suživotu zemlje, prljavštine i ljudi divno govori dokumentarac koji možete naći na internetu pod nazivom „Dirt – the movie!“. Pogledajte ga i postat će vam jasno kako je negdje kroz povijest nastala naša averzija prema zemlji, bakterijama i prljavštini. Pustite dijete neka ide na zemlju, travu, pijesak i ne presvlačite ga čim ima mikro mrlju na odjeći. Ne brišite mu ruke antibakterijskim maramicama, ne čistite cijeli stan  dezinficijensima i neka jede i hranu koja ne mora biti sterilna, dapače može sadržavati i žive dobre bakterije. Sve je to važno kako bismo živjeli u skladu sa svojim okolišem koji nam onda neće moći nauditi, jer ga se nećemo bojati.

*Za tekst je prenesen dio iz knjige autora Sally Fallon Morell i Thomas S. Cowan, dr.med.

NATAŠA

Lubiteljica prirode i izvorne hrane, sklona proučavati svijet s neograničenom radoznalošću. Prestala je analizirati i prepustila se ljepoti života kada je 2016. postala mama jednog slatkog dječaka. Od studentskih dana na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, velika je zaljubljenica u Zagreb, pa mu se uvijek voli vraćati. Nakon godine dana porodiljnog odlučila je krenuti neutabanom stazom poduzetništva, pa je 2017. otvorila smoothie bar VitaVi u mjestu Viganj, jer je znala da bez mora ne može živjeti, kao niti sportaši bez smoothija. Zavaravajuće oglašavanje prehrambene industrije i sve veći broj procesiranih namirnica koje zbunjuju mame, razlog su što je pokrenula Instagram profil @VitaVi_baby, te počela pisati i predavati o prehrani djece. Voljela bi da ima više vremena za yogu, čitanje knjiga i surfanje.

Objava PRLJAVŠTINA JE POLA ZDRAVLJA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mi ovdje u supermamama volimo doticati i teme koje nas povezuju, ali i teme koje nas razdvajaju u mišljenjima. Nema tabu tema. Zato sam odlučila podjeliti s vama svoje iskustvo i dileme oko početka dohrane i proučavanje „za i protiv“ različitih načina uvođenja krute hrane svojoj bebi.

Osim odabira samih namirnica, danas se pred mame stavlja još jedan problem. Treba li hranu miksati ili u kašicu ili joj ponuditi komadiće hrane da jede sama? Ako još niste čuli za metodu „beba vođa dohrane ili BLW (baby led weaning)“, to je metoda koju je popularizirala knjiga autorica Gill Rapley i Tracey Murkett. U njoj su obrazložile teoriju da su problemi s jelom, poput izbirljivosti uzrokovani time što bebe „svoj put prema prehrani odraslih započinju tako što prve zalogaje dobivaju žlicom u obliku kašice i to na dan kada odluče njihovi roditelji“. Autorice predlažu da beba „pokaže kada započeti“ i da s njom za stolom djelite obroke od samog početka. Svoje iskustvo s ovim načinom uvođenja dohrane ispričala nam je Ivka Armanda Todorović u tekstu „Beba vođa dohrane. Ili nereda.“

Ono što mi je kod proučavanja ove metode odmah zapelo za oko je tvrdnja kako je mlijeko do prve godine djetetovog života glavni izvor nutritivnih tvari za bebu, a ostala hrana je samo dohrana i služi za upoznavanje i istraživanje. Postoji i krilatica na engleskom koja to opisuje: „Food before one is just for fun!“ S ovim se nikako nisam mogla složiti. Ako se zapitate zašto uopće krećemo s dohranom i zašto djeca ne bi samo sisala godinu dana, odgovor je da negdje između petog i šestog mjeseca života, beba ostaje bez dovoljnih zaliha željeza u krvi i dovoljnih količina minerala i vitamina, koji su potrebni za fazu ubrzanog rasta u koju beba ulazi. Ni majčino mlijeko, niti bilo koje drugo neće osigurati dovoljne količine, a to će nam beba instinktivno pokazati i znat ćemo da nije zadovoljna, te da sa zanimanjem pruža rukice i ispušta glasove kada pored nje jedemo hranu. Postoje studije koje pokazuju da je veći rizik za nastanak anemije kod onih beba kojima se čvrsta hrana ne uvodi nakon šestog mjeseca života ili jedu vrlo malo ostale hrane. Bebe dakle trebaju čvrstu hranu puno prije nego uopće imaju koordinaciju ruku i usta dovoljno razvijenu da uzmu potrebnu hranu i same ju jedu. Zapitala sam se kako će moja beba rukom unijeti uopće u sebe dovoljne količine komadića mesa (najvažniji izvor željeza i namirnica koju mame često zanemaruju i prekasno uvode u dohranu), povrća (kuhano na pari), voća (u početku je to mekano voće poput banane, avokada ili manga, a tvrđe se kuha malo na pari) i masnoća? Čitala sam i da su istraživači drevnih plemena utvrdili kako se bebama u svim djelovima svijeta prvo uvodila hrana koju je majka u ustima malo usitnila, a zatim je dala bebi. Malo sam se raspitala kod mama koje provode BLW metodu, pa su mi rekle da bebe prvo sišu hranu, a ne gutaju je. Taj proces može potrajati i nekoliko tjedana, prije nego beba nauči progutati komad hrane koji je uspjela odgristi zubićima (ili desnima ako nema zube). Ovo je pod uvjetom da joj niste vi napravili kakve takve komadiće koje može lakše uzeti u ruku. Ali onda joj već pomažete, zar ne? Kako ću ja znati kolike komadiće da dam bebi koja je do tada jela isključivo tekuću hranu? Nisam znala kako bi to odredila i činilo mi se da je to neefikasno i neće zadovoljavati nutritivne potrebe djeteta. A ako ću ja praviti komadiće hrane, zašto ne bi zgnječila to sve lijepo u pire, pa će mu biti lakše savladati gutanje hrane?

Nije li proces učenja gutanja i žvakanja čvrste hrane nešto kao i proces učenja motorike hodanja i govora? To je postepen proces. Tu mi se nekako učinilo da se miksanje hrane i davanja hrane na žlicu u BLW metodi predstavlja kao neki preveliki napor za majke. Miksanje traje ravno 10 sekundi vremena, a hranjenje žlicom nije napor,jer ćete vi ionako sjediti za stolom sa svojom bebom i pratiti svaki njen pokret.Ovdje govorimo o prvim obrocima.

BLW predlaže da se odabrana namirnica stavi pred njih i da ih se pusti da oni to muljaju nekako ručicama do svojih usta. Mama se mora odmaknuti od bebe i pustiti je da bude vođa, ali je nadgledati pažljivo kako bi znala prepoznati razliku između gušenja (choke) i zagrcavanja (gag)! Kako bi i ja to znala prepoznati pogledala sam nekoliko videa na Youtube-u koji su me ozbiljno uznemirili, iako svi objašnjavaju da se beba neće ugušiti, jer ima prirodan refleks koji to sprječava. Iako to zvuči utješno, meni je bilo ravno onim savjetima starih ljudi s mora „baci ga, pa da vidiš kako će proplivati“.

Tada sam se odlučila da ću definitivno za prvih nekoliko tjedana dohrane raditi kašice i da ću dijete polagano učiti da guta gušću hranu, pa kada to krene dobro i kada pojede neku količinu koja se smatra obrokom (150-200ml) onda krećemo na gušće piree s komadićima, pa odmah čim savladamo i drugi obrok prelazimo i na komade za „u ruku“. To mi se činilo logično. Također, neke savjete sam definitivno prisvojila iz BLW metode, pa je tako nastala meni optimalna kombinacija, koju i vamapreporučujem.

Ono što BLW često spominje kao veliku manu tradicionalnog hranjenja na žlicu, je to da hrana inače ne dolazi u obliku kašastih pirea pomješanih u raznim kombinacijama, pa je bolje da beba odmah uči kako hrana izgleda u prirodi i da to tako i vidi i okusi. Dignite ruke svi koji jedete pire krumpir! Ili krem, guste juhe, ili smoothije, ili voćne jogurte ili umake s tjesteninom. Naravno da će moje dijete kroz cijeli život jesti i neke oblike kašaste hrane, pa u čemu je problem ako to jede na početku? Problem je samo ako jede isključivo kupovne kašice koje su toplinski sterilizirane i time im je velika većina okusa i hranjivih tvari uništena. Ako mi ne vjerujete, probajte ih. Ne vidim ništa loše u istraživanju genijalnih okusa povrća i mesa kuhanog na pari, prvo svaka namirnica pojedinačno, a zatim i u kombinacijama. Prvo miksane, a zatim u komadićima. Radje će jesti komadiće, ako je već probao taj okus i svidio mu se, mislila sam si. Da nije htio jesti kašice, vjerojatno bi mu probala dati i komadić nečega u ruku da vidim u čemu je problem.

Nakon savladane kašice, dolazimo do činjenice koju BLW jako ističe, a koja možda lako promakne majkama koje u prevelikom strahu od gušenja izbjegavaju BLW potpuno. Bebe moraju naučiti žvakati hranu i ne smiju se predugo zadržavati samo na kašicama. 4-6 tjedna nakon prvog uvođenja dohrane i ako beba ima navršenih 7 mjeseci, vrijeme je da joj ponudite hranu koju će uzimati rukama i da gustoću hrane prilagodite tako da ona ima više teksture i male komadiće. Beba će u početku možda te komadiće ispljunuti, ali nešto će i progutati tako da samo trebate nastaviti prema tome da se uči pravilno žvakati i da što više proučava i uzima hranu rukama. Tada kreće onaj nered o kojem pričaju sve mame koje provode metodu beba vođa dohrane. U našem slučaju ova tranzicija je jako dobro prošla i već nakon dva-tri obroka počeo je savladavati grubo gnječeno povrće, usitnjeno meso ili bi komadić banane prinio ustima i žvakao ga. I žlica mu se iznenđujuće brzo svidjela kao alat. Bez obzira kako vašoj bebi ide ova faza, nemojte se vraćati na rjetke kašice. Upravo je najveći plus BLW metode to da u pravo vrijeme upozori majku da mora odustati od ideje prisiljavanja djeteta da „pojede još malo“. Hranjenje žlicom pobornivi ove metode smatraju najvećim nedostatkom, jer majke nastavljaju hraniti djecu i nakon što ona pokazuju da nisu gladna. To ćete lako izbjeći tako da date djetetu uvijek i vlastitu žlicu u ruku s kojom će se pokušavati hraniti sve bolje i bolje. Nikad nemojte obrok pretvoriti u forsiranje da sve pojede, jer možda niste dobro procjenili vrijeme obroka. U tome uvijek prepuštam odluku o količini instikntu djeteta.

Glavna premisa BLW načina dohrane je da beba treba i sama zna odlučivati što će jesti. Da, beba ima instinkte koji je vode i ima urođenu sklonost ka masnoj, slatkoj i slanoj hrani. Isto tako, kada bebi nedostaje nekog nutrijenta, pojavi li se hrana koja ga sadržava u njegovoj blizini, ona će vam jasno dati do  znanja da joj baš to treba. Ipak, kako bi beba trebala sama odlučivati što će se od hrane naći ispred nje? Koji god način hranjenja odaberete ne zaboravite da ste vi vođa, jer vi određujete što ćete ponuditi, a djetetov napredak i razvoj ovisi o vašem izboru, vašem znanju i preferenciji. Vi ste vođa. Budite mudri.

NATAŠA

Lubiteljica prirode i izvorne hrane, sklona proučavati svijet s neograničenom radoznalošću. Prestala je analizirati i prepustila se ljepoti života kada je 2016. postala mama jednog slatkog dječaka. Od studentskih dana na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, velika je zaljubljenica u Zagreb, pa mu se uvijek voli vraćati. Nakon godine dana porodiljnog odlučila je krenuti neutabanom stazom poduzetništva, pa je 2017. otvorila smoothie bar VitaVi u mjestu Viganj, jer je znala da bez mora ne može živjeti, kao niti sportaši bez smoothija. Zavaravajuće oglašavanje prehrambene industrije i sve veći broj procesiranih namirnica koje zbunjuju mame, razlog su što je pokrenula Instagram profil @VitaVi_baby, te počela pisati i predavati o prehrani djece. Voljela bi da ima više vremena za yogu, čitanje knjiga i surfanje.

Objava BEBA VOĐA DOHRANE ILI TRADICIONALNE KAŠICE? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već sam dosada isticala važnost pronalaska i odabira kvalitetne hrane za obitelj.  Često raspravljamo u društvu oko toga je li eko hrana opravdano skupa i da li je i to samo pričanje bio bajki? Što je to „domaća“ hrana? Hrana je jednostavno danas vruća tema, jer u konačnici spoznamo da cijenu loše hrane platimo štetom po okoliš ili po vlastito zdravlje. 

Povratak „pravoj“, izvornoj hrani znači tražiti da oni koji sudjeluju u procesu proizvodnje hrane nemaju samo profit kao glavnu nit vodilju, već u proizvodnju mora biti utkano poštovanje i ljubav prema zemlji , čovjeku i životinjama. To poštovanje tradicije i ljubav prema svom poslu možemo naći i kod ljudi koji uzgajaju na svom obiteljskom gospodarstvu i prodaju hranu na placu, ali i kao misli vodilje tvrtki koje proizvode ekološku hranu.

Još od fakulteta sam upoznala što sve treba zadovoljiti za ekološku proizvodnju i za dobivanje ekološkog certifikata (na EU deklaraciji se koristi zelena oznaka sa zvjezdicama u obliku lista), te moram reći kako velika nadanja polažem u biopoljoprivredu kao način opstanka naše zemlje, ali i nas samih. Međutim, mora li nešto imati certifikat da biste znali da je dobro? S druge strane, ako kažu da je „domaće“, nisu rekli i neprskano?

Ako poznajete proizvođače i vjerujete im onda vam ne treba nikakav certifikat. Piletinu nabavljam od ljudi koji kažu da možeš doći na njihovo imanje kada god poželiš, a hranu za koke sami uzgajaju ili kupuju od drugih seljaka. Na mljekomatu mogu puniti mlijeko s farme krava, gdje vas vlasnici na facebook stranici pozivaju da dođete upoznati krave čije mlijeko pijete. Susretnete te iste ljude vikendom na tržnici i možete ih pitati bilo što o siru i mlijeku, te vidite s kojom ljubavlju oni to rade. Zimi ne mogu nabaviti onoliko domaćih jaja koliko želim, jer koke ne nesu toliko jaja kao industrijske. Kada je kolinje, imamo „svoje“ ljude u dalmatinskoj zagori ( i mog tatu ) koji nam odrade sve potrebno kako bi imali osušene pancete, pršute i kobasice bez aditiva, od svinja koje su se hranile bez industrijskog krmiva. To je za mene prava stvar. Živimo u malenoj zemlji i sve nam je brzo dostupno i s kopna i s mora. Uvijek se malo raspitajte kod starijih članova obitelji i rodbine gdje se može nabaviti proizvode sa sela.

Međutim, nema sve na selu i ne možemo uvijek doći do svega što nam treba. Zato volim i blizinu supermarketa koji ima sve što ikad možemo poželjeti. Broj eko-bio-organic polica je sve veći i to mi je drago. Tu su i online trgovine eko proizvodima.

Kako bi se što bolje kontroliralo da li oni koji proizvode ekološku hranu doista to poštuju uvedeni su standardi i mnogo stroža pravila nego u konvencionalnoj proizvodnji. Poljoprivrednik koji se odluči baviti time doista to mora voljeti, jer izabrao je teži put. Mnogo je vjerojatnije da mu cijeli nasad ili urod propadne, mnogo više ga se kontrolira i pod budnim je okom svojih potrošača i otkupljivača.  Biopoljoprivreda ne koristi štetne pesticide, mora biti održiva, te se prema životinjama postupa s poštovanjem. Doista je EU imala odličnu namjeru kada je željela zaštiti potrošače od prodaje magle i lažnih „domaćih“, „neprskanih“ i sumnjivih proizvoda koje nitko nije kontrolirao. U tom pogledu su ekološke oznake i standardi odlično jamstvo da doista plaćamo cijenu koju je proizvod zaslužio. Međutim, ekološka poljoprivreda je proizvodnja primarnih namirnica, a mnoge od njih kasnije služe kao sirovine za druge industrijski obrađene proizvode. I tu kreće bioproizvodnja/bioindustrija, a sve češće i bioiluzija.

Cijena proizvoda dobivenih na odgovarajući i pošten način je veća, a samim time svoj dio kolača žele uzeti i oni koji dobronamjerne ekološke ideje pretvaraju u čistu marketinšku strategiju. Bioproizvodnja je takoreći, izgubila svoju nevinost, a krivnju za to snose veliki trgovci ili proizvođači za koje je bioproizvodnja samo tend koji se iskorištava i kojim se manipulira kroz rupe u propisima Europske unije.

Time su veliki igrači potpuno zasjenili one male proizvođače koji su imali ekološke ideje i želju za boljim svijetom. Tržište bioproizvoda raste iz godine u godinu pa tako dođemo do toga da imamo i bio prah za cappucino, bio tortu s višnjama u kartonu, bio riblje štapiće, bio slatkiše i kekse, bio polugotovu pizzu. U ideji ekološke poljoprivrede i bolje proizvodnje hrane nije smjelo biti mjesta za bio šećerne pahuljice (npr. bio čokoladni jastučići za doručak najvjerojatnije imaju jednako puno šećera kao i konvencionalni), biokroasane, bio energetska pića, biojogurt s čokoladnim kuglicama, biolikere i bio vodu u boci. Pomalo mi je žalosno promatrati da industrija koja se temeljila na ideji održivosti, poštovanju prirode i poboljšanju prehrambenih navika, sve češće pada na testu povjerenja potrošača. Jer kad se otkrije jedan koji mulja, baca sjenu i na ostale.

Nitko se ne želi odreći udjela u dobiti na ovom brzorastućem tržištu, pa mali, lokalni i pošteni proizvođači teško dopiru do pažnje kupaca. Moj savjet je da proizvode poput mesa, mlijeka i jaja uvijek potražite kod lokalnih proizvođača koji možda i nemaju eko certifikat, ali možete ih upoznati i lako steći povjerenje. Takve, osim vlastitim vezama možete naći i u grupama solidarne razmjene (GSR). Tu se okupljaju potrošači i proizvođači hrane na temelju povjerenja. Isto tako, želim reći i da nisam izgubila povjerenje u eko znak i u ekološku poljoprivredu i kada god možete kupite eko voće, povrće i žitarice osobito one namirnice koje se u konvecionalnom uzgoju puno tretira pesticidima (npr.jabuka ili pšenica).  Prilikom odabira hrane, uložiti više truda znači i brinuti bolje za obitelj. Ako je vaš muškarac i dalje lovac-sakupljač i on uglavnom ide po namirnice, onda ga uputite u tajne pronalaska dobre hrane. A vi, drage  majke – hraniteljice, hranite i sebe jednako dobro kao i svoju djecu, da bi mogle jako dugo uživati u njihovoj svijetloj i zdravoj budućnosti!

NATAŠA

Lubiteljica prirode i izvorne hrane, sklona proučavati svijet s neograničenom radoznalošću. Prestala je analizirati i prepustila se ljepoti života kada je 2016. postala mama jednog slatkog dječaka. Od studentskih dana na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, velika je zaljubljenica u Zagreb, pa mu se uvijek voli vraćati. Nakon godine dana porodiljnog odlučila je krenuti neutabanom stazom poduzetništva, pa je 2017. otvorila smoothie bar VitaVi u mjestu Viganj, jer je znala da bez mora ne može živjeti, kao niti sportaši bez smoothija. Zavaravajuće oglašavanje prehrambene industrije i sve veći broj procesiranih namirnica koje zbunjuju mame, razlog su što je pokrenula Instagram profil @VitaVi_baby, te počela pisati i predavati o prehrani djece. Voljela bi da ima više vremena za yogu, čitanje knjiga i surfanje.

Objava KOJE SU RAZLIKE EKO, DOMAĆE I KONVENCIONALNE HRANE I ŠTO O TOME TREBA ZNATI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Često supermame na portalu pišu o tome kako je danas roditeljstvo teže nego prije. Fizički nije teže, već vjerojatno i lakše, uz sva moderna pomagala, ali mentalno je vrlo naporno. Danas ima toliko informacija i novih opasnosti koje su prisutne u okolišu, kako pravom tako i virtualnom, pa mame ne stignu pratiti to više. Na svakom koraku nam netko „prodaje priču“ . Jednu takvu priču, točnije bajku serviraju nam svaki dan s televizije i polica dućana, a može postati opasno ako na to „padnemo“.  Već više od deset godina se polako na vidjelo probijaju i ona istraživanja koja povezuju rafinirane šećere s gotovo svim modernim „zapadnjačkim“ bolestima. Poznati magazin „Time“ je svojom poznatom naslovnicom iz 2014. na koju je stavio naslov „Eat butter!“ (Jedite maslac), obilježio kraj ere u kojoj su nam mogli prodavati „low fat“ izmišljotine pune šećera. Kosturi su počeli ispadati iz ormara, pa je konačno i poznati New York Times u rujnu 2016. prenio čvrste dokaze o tome kako je industrija šećera zadnjih 50 godina zataškavala studije koje su ukazivale na probleme prekomjernog unosa rafiniranih šećera i kako je cijelo vrijeme radila marketinške spinove kako bi se masnoće predstavile kao „bad guy“.

O štetnosti rafiniranih šećera snimljeni su mnogi filmovi, a alarmantni brojevi o debljini, dijabetesu i karijesu kod djece dostupni su na samo jedan klik miša. Nije mi namjera reći vam kako više nikad ne smijete jesti šećer, ali želim vam ukazati na razmjere marketinških kampanja koje uvjeravaju milijune mama kako je sve ok i da samo treba biti umjeren. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da je za dobro zdravlje važno zadržati unos dodanog šećera na maksimalno 6 žličica (onih za kavu) na dan. 1 žličica je ekvivalent oko 4,2g dodanog šećera, a preporuka ne uključuje šećer prirodno prisutan u voću, nego onaj rafinirani i dodan hrani. Nije važno biti umjeren nego biti savjestan i informiran potrošač i roditelj. Morate biti pametniji od marketinških magova u prehrambenim divovima, ako želite izbjeći zamke koje vas i djecu vode u ovisnost o šećeru. Pa evo koje su to najvažnije zamke i kako ih prepoznati.

1. Zbunjujuće deklaracije:

Najvažnije je čitati deklaracije. To ste sigurno već čuli, ali ako ih krenete  čitati vidjet ćete da je prisutno zbunjujuće informiranje, pa se tako šećer prikazuje u količini jedne porcije ili jednog obroka, što bi značilo jednog keksa ili jedne zdjele pahuljica ili 4 kockice čokolade. Onda vam taj manji broj ne zvuči tako loše ili vam se ne da računati. Ili su slova toliko sitna da tražite povećalo. Moj savjet je da uvijek potražite nutritivnu tablicu na proizvodu i nađete stupac na kojem piše (na 100g ili 100ml) i pod udjelom ugljikohidrata uvijek mora pisati „od kojih šećeri…“ i taj broj gledate kada uspoređujete dva naizgled slična proizvoda. Ako samo dva-tri dana pregledate proizvode koje ste pojeli (vi ili djeca) i zbrojite koliko je to šećera ukupno po porcijama vidjet ćete da se vrlo lako prijeđu preporučene količine od samo 6 žličica (oko 25g). Ako na 100g nekog proizvoda ima više od 15g dodanog šećera, to je obično samo šećerna bomba.

2. Fokus na emocije i sustav nagrađivanja:

„Ako spremiš igračke dobit ćeš čokoladu“, „Ako ostaneš s bakom, kupit će ti bombone“, „Ako želiš reći  hvala, za to ti treba čokolada“, „Ako te ostavio dečko ili te naljutio muž, moraš imati zdjelu sladoleda u hladnjaku ili keksa u ormaru“, „Ako želiš dobar početak dana, pojedi hrpu šećera s okusom tragova lješnjaka“, „Ako želiš biti dobra mama, daj djetetu čokoladna jaja ili čokoladu koja navodno sadržava najbolje od mlijeka (!)“…Primjera je bezbroj, a takve poruke idu čak toliko daleko da na stranici jedne od kompanija koja proizvodi čokolade namijenjene djeci piše njihova misija: „Mi smo tu za vas kada želite s djetetom podijeliti trenutke radosti“. Kada osvijestite znanstvene dokaze o štetnosti šećera za djecu, onda doista zvuči smiješno povezivati trenutke radosti s nečim što je industrijska izmišljotina opasna za zdravlje. A problem je veoma ozbiljan! Naš mozak nam instinktivo pali lampice sreće kad jedemo rafinirani šećer, i to nije slučajno. To je zato što se naš mozak ne mijenja u korak s razvojem prehrambene industrije, pa nam dio mozga iz doba pećinskog čovjeka čestita što smo našli tako visoko-energetsku hranu. Mozak koji proba šećer želi još toga, jer u prošlom dobu surove neimaštine, pronalaženje takve hrane značilo je život ili smrt.  Naš „stari“ mozak želi da stvorimo naviku i tražimo još tog šećera pa nam na sve načine to signalizira. Mislim da smo mi odrasli ipak većinom evoluirali do toga da se s našim opsesijama možemo izboriti svojim svjesnim dijelom mozga.  Djeca, dok su mala taj kapacitet mozga još nemaju, pa im vi možete bezuspješno objašnjavati.

Nije lako kod starije djece raskinuti emotivnu vezu sa slatkom hranom i puno je lakše uopće ne graditi tu naviku da ih se nagrađuje slasticama. Dok su mali oni ne znaju što je to, a njihov mozak ih doista tjera da žele toga još. Na kraju ćete vjerojatno ozbiljno ratovati kad se navuku na slatkiše, a ni prirodno slatka hrana, poput voća im neće biti više dovoljno privlačna.

3. Marketing „zdravih“ žitarica

Posebna vrsta prevare servira nam se za doručak. Žitarice napuhane pod visokim tlakom i temperaturom (ekstrudirane) s „jamstvom cjelozrnatosti“, obećanjem fitness učinka i dodanih vitamina često su samo lijepo upakirane šećerne bombe s 25% – 30% šećera. One nisu uravnotežen doručak nego slatkiši. Već se malim bebama servira instant hrana s čak 21g šećera (5 žličica) po porciji.  Čak nam se i keksi reklamiraju kao „zdrav“ doručak. Isto vrijedi i za „pločice sa žitaricama“ koje mogu biti  „bio“ i „organske“, ali to ne znači da nisu slijepljene šećerom. „Bio“ musli ili dječje žitarice su često mnogo skuplje, ali to ne znači da nemaju istu količinu „bio“ rafiniranog šećera kao i konvencionalni proizvodi. Redefinirajte doručak, jer on ne bi trebao biti punjenje praznim kalorijama već pogonsko gorivo djetetu za učenje, razvoj i dan u pokretu. Dati ću vam samo jedan primjer gdje svjetski prehrambeni div u reklami hvali svoje dječje žitarice za doručak kao „neodoljive“, „sadržavaju 31% vrijednog cjelovitog pšeničnog zrna“ kao i „osam vitamina od životne važnosti“, ali postaje licemjerno kada vidite da sadrže i 35,8g šećera na 100g. A gladna školska djeca bez problema pojedu to u jednoj porciji. Isti licemjerni princip vrijedi i za našeg najpoznatijeg proizvođača dječije hrane koji izbaci „fit“ verziju svog popularnog jela koja sadrži 30% manje šećera od originalne verzije, dakle „samo“ 19g šećera na 100g. Nemojte da vas umjetni vitamini zavaraju, jer to je ipak samo dehidrirano brašno sa šećerom.

4. Marketing koji povezuje igračke i nezdravu hranu:

U žestokoj borbi za konkurentnost na tržištu i za vaš novac, prehrambenoj industriji dobro dođe svaki potrošački trik. Ponajviše me ljute glupe izjave poput „u novim kroasanima možete naći cool naljepnice i razmijenjivati ih s prijateljima“ ili sladoled s likom princeze koji „ostvaruje snove malih princeza!“ Jedino što se u ovoj priči ostvaruje je san kompanija o prodaji i profitu. Ovakve reklamne kampanje su nepravedne i društveno neodogovrne, a najbolji način borbe protiv njih je nekupovanje njihovih proizvoda. Jeste li ikad vidjeli da se uz voće i povrće dijele igračke? Ja bi stavila figurice za skupljanje u pakiranja smrznute brokule ili graška Ali industrija povrća nema toliko novaca kao šećerna industrija, nažalost.

5. Šećer u napitcima

Ovo je najštetnija zamka od svih. Počinje voćnim sokovima, voćnim jogurtima, sirupima, a završava s gaziranim i energetskim pićima u školskoj dobi. Na ove artikle bi posebno trebalo obratiti pažnju, jer su toliko zašećereni da su vlasti nekih razvijenih zemalja počele ozbiljno razmišljati o porezu na takva pića. Ona izazivaju ovisnost istu kao i alkoholna pića pa bi ih trebalo jednako oporezivati. Ali dok taj dan ne dođe, djeca su laka meta marketinških mahera koji prodaju obojeni šećerni sirup za 3,99kn ili promoviraju čokoladno mlijeko s okusom čokolade i lješnjaka kao zdrav i uravnotežen proizvod „idealan pratilac za školu i slobodno vrijeme“. Upravo takvi proizvodi sadrže u samo jednoj bočici od 250ml preko 25g dodanog šećera (više od 6 žličica). Voćni jogurti i razni slični mliječni deserti su puni šećera i nikako nisu alternativa običnom jogurtu. Ledeni čajevi i vitaminske vode su također šećerne zamke gdje vas pokušavaju dobiti na „wellness“ foru.

Voćni sokovi su priča za sebe. Prirodno je da jedemo plodove voća, koji osim šećera-fruktoze i vitamina sadrže i dobra vlakna. Kada se iz plodova iscijedi samo sok, možemo konzumirati mnogo veću količinu, jer nema vlakana koja daju osjećaj sitosti. Na primjer, većina nas može pojesti 1-2 naranče i to nam je dosta. Ali možemo popiti 3 čaše soka (750ml) u danu bez problema, a to je onda količina šećera kao da smo pojeli 9 naranči (još su i vitamini uništeni toplinskom obradom soka). Radije birajte prešane sokove, čajeve, smoothije s cijelim voćem ili običnu vodu aromatizirajte tako što ćete u nju narezati komade voća.  Izbjegavajte pakiranja na kojima su nacrtani ogromni komadi voća, a među sastojcima je 3% koncentrata soka, a ostalo su šećer, voda i arome. Tragično je što su upravo brendovi takvih pića često najveći sponzori sportskih natjecanja, dječijih turnira ili zabavnih događaja.

6. Šećer u namirnicama u kojima ih ne očekujete

Jedan od glavnih razloga zašto je došlo do epidemije problema i bolesti vezanih uz šećer je taj što su ga počeli stavljati u sve proizvode. Ovo mi je bilo posebno zanimljivo pa sam i ja krenula istraživati po našim policama. Da, našla sam ga svugdje, u tegli kiselih krastavaca, u raznim gotovim umacima za tjestenine, u kečapu, u smrznutim i polugotovim slanim jelima, umacima za salatu, grickalicama poput kikirikija pa čak i u velikom broju salama.

7. Zdravstvene iluzije

Rafinirani šećer su samo kalorije koja ne sadržavaju ni vitamine ni minerale i bez toga čovjek apsolutno može živjeti. No, zanimljivo je kako nam pokušavaju prikazati prazne kalorije kao zdrave i „lagane“. Tako imamo poslasticu s „laganom mliječnom kremom od svježeg mlijeka s medom“ koja se reklamira isključivo za djecu i mlade, a sadrži 30% šećera i 27% masti. U zadnje vrijeme došlo je do booma probiotika, pa su nam dobre bakterije zapakirali u „čokoladice za imunitet“! A prvi na popisu sastojaka tog proizvoda je šećer koji vašem djetetu trabate davati dnevno „u ime zdravlja“. Koliko su te dobre bakterije djelotvorne jednom kad ih se ubaci u čokoladicu, time se nitko ne bavi, jer cilj je da roditelj time opravda manjak kvalitetnih i nutritivnih namirnica u djetetovoj dnevnoj prehrani.

Kako su ljudi postajali svjesniji štetnosti bijelog rafiniranog šećera (saharoze) tako je industrija pratila trend prelaska na smeđi šećer, javorov sirup, agavin sirup, rižin slad, kokosov šećer, melasu ali i druge rafinirane verzije koje se kriju pod raznim imenima (invertni šećer, glukozni sirup, visoko-fruktozni sirup sukraloza, maltoza). Važno je napomenuti da su sve te varijante u našem organizmu iste i dižu nam razinu šećera u krvi. Sav je šećer prirodan, ali neke su vrste manje procesirane od drugih i time su bolje. Proizvođači praznih kalorija redovito se trude uvjeravati sveopću populaciju kako bi se pretila djeca trebala više kretati. Sudjeluju kao pokrovitelji „zdravih doručaka“ i sportskih natjecanja, čime se dodvoravaju roditeljima i djeci, te dobivaju savršeno zataškavanje priče o štetnosti šećera.

Nakon svega, informacija je moć, a svijet nije nepošten jer svaka vaša kupnja potvrđuje tržištu čega želite još više. Kada pravite vlastice slastice, možete unos šećera prilagoditi i znate točno što ste stavili u kolače ili kekse. Kada kupujete, birajte pametno i ne držite puno slatkiša kod kuće. Meni se ljudi smiju u društvu, ali moj dječak misli da su suhe marelice bomboni. Nije me briga, savjest mi je mirna

NATAŠA

Lubiteljica prirode i izvorne hrane, sklona proučavati svijet s neograničenom radoznalošću. Prestala je analizirati i prepustila se ljepoti života kada je 2016. postala mama jednog slatkog dječaka. Od studentskih dana na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, velika je zaljubljenica u Zagreb, pa mu se uvijek voli vraćati. Nakon godine dana porodiljnog odlučila je krenuti neutabanom stazom poduzetništva, pa je 2017. otvorila smoothie bar VitaVi u mjestu Viganj, jer je znala da bez mora ne može živjeti, kao niti sportaši bez smoothija. Zavaravajuće oglašavanje prehrambene industrije i sve veći broj procesiranih namirnica koje zbunjuju mame, razlog su što je pokrenula Instagram profil @VitaVi_baby, te počela pisati i predavati o prehrani djece. Voljela bi da ima više vremena za yogu, čitanje knjiga i surfanje.

Objava SUPERSLATKA ZAMKA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Budući da vam je zdravlje vašeg djeteta na prvom mjestu i ono je preduvjet da bi obavljali sve ostalo u životu, željela bih vam skrenuti pažnju na novije spoznaje o povezanosti zdravlja s našim dobrim bakterijama. Tijekom posljednjih desetljeća, znanstvenici i liječnici drastično su revidirali svoje stavove o bakterijama. Suvremena istraživanja su otkrila da je tek manji broj mikroorganizama patogen, odnosno u stanju je učiniti nas bolesnima. Velika većina bakterija je korisna, ustvari, bez njih ne možemo živjeti! Danas znamo i to da je broj bakterija koje borave u našem probavnom traktu veći nego što ima stanica u našem organizmu, a ti bilijuni naših sustanara ukupno teže oko 2 kilograma. Skup svih tih vrsta (sojeva) bakterija, gljivica i virusa ima više naziva: crijevna mikroflora, mikrobiom, intestinalna mikrobiota i sl.

Crijevna mikroflora ima ulogu filtera, ali i barijere koja nas svojim mehanizmima štiti od neželjenih bakterija i obučava imunološki sustav da razlikuje prijatelja od neprijatelja.

Bebin probavni trakt se nakon rođenja mora naseliti s milijunima dobrih bakterija različitih vrsta. Već i porođaj utječe na to, jer bebinu kožu i crijeva majčini mirkoorganizmi koloniziraju dok prolazi kroz porođajni kanal. Zatim se kolonizacija dopunjuje kolostrumom, majčinim mlijekom, dodirivanjem bebe ljudi iz okoline, kasnije kroz drugu hranu koja sadrži žive mikroorganizme (fermetirana i nepasterizirana hrana). Pored toga, beba kasnije pojede znatnu količinu prljavštine, stavlja usta sve što joj se nađe na putu, naslanja svoje lice na životinje i dijeli bakterije sa svojim prijateljima iz parka ili vrtića. I u tome nema ništa loše, jer naš imunološki sustav upravo u tim scenarijima „vježba“ i postaje jači i otporniji.

Najveći broj mikroorganizama smješta se u tanko crijevo, gdje tvore biofilm koji prekriva crijevne resice (vili) koje oblažu cijeli probavni trakt.  Funkcija tog biofilma je pomoć kod probavljanja hrane, izlučuje enzime potrebne za sintezu vitamina koje apsorbiramo u krvotok, stvara antibakterijske, antigljivične i antivirusne supstance koje usporavaju rast loših sustanara i održavaju sluznicu crijeva zdravom. Biofilm mikroorganizama igra i brojne druge uloge, a njegov sastav utječe i na izlučivanje kemijskih spojeva zbog kojih se osjećamo dobro.

Kod novorođenčadi stijenka crijeva je porozna. Zamislite stanice crijeva koje nisu gusto posložene jedna do druge, već stijenka sadrži pore kroz koje moraju proći veliki proteini iz majčinog mlijeka i imunoglobulini koji će pomoći da se bebin imunosni sustav pravilno aktivira. Rastom bebe, ona iz majčinog mlijeka dobiva tzv. faktor rasta (epidermal growth factor), koji zajedno s prirodnim masnoćama, kolesterolom (on je gradivni element stijenke svake stanice), te proteinima u majčinom mlijeku, utječe na to da s vremenom stijenka crijeva zarasta i da više nije propusna. Sa oko 5 punih mjeseci stijenka crijeva je zrela za unos neke druge hrane osim mlijeka.

Prikazano jednostavnije, zamislite crijevnu stijenku kao tlo, a crijevna mikroflora prekriva vlati trave (crijevne resice-vili). Čitavo tlo je prekriveno gustim slojem trave. Ako je tlo erodirano (jer nije dobilo dovoljno humusa tj. hranjivih tvari za obnovu i rast) onda ni trava ne može dobro napredovati. To je ekvivalent pukotinama u tlu. Bez odgovarajuće zdrave prehrane u prenatalnoj i postnatalnoj prehrani djece, međustanične veze u crijevima mogu biti slabe. Tlo je granica na kojoj se susreće vanjski i podzemni (unutarnji) svijet. Uz sluznice nosa i pluća, upravo crijevo predstavlja najveću površinu u našem tijelu odnosno fizičku barijeru koja štiti naš unutrašnji organizam od štetnih utjecaja vanjskog svijeta. Zato je mnoštvo imunoloških stanica smješteno u crijevima.

„Sindrom propusnog crijeva može biti uzrokovan nizom čimbenika, a suvremeni način života nas čini sve ranjivijima. Sindrom propusnog crijeva je stanje koje se događa kada kronična upala iritira stijenku crijeva, te se razviju mikroskopske pore. One omogućuju ulazak alergenim bjelančevinama ili ostatcima neprobavljene hrane u krvotok. Tada će reagirati imunosni sustav stvarajući alergijsku reakciju.“ – kaže doktorica Ivana Blažević, iz centra Proimmun, koji se bavi detaljnom laboratorijskom dijagnostikom mikroflore crijeva.

„Normalno je da novorođene bebe imaju propusna crijeva, što objašnjava zašto bebe koje jedu neprikladnu hranu ili nemaju dobru mikrofloru, tijekom prvih šest mjeseci često pate od alergija na hranu, astme ili kroničnog kašlja, atopijskog dermatitisa ili probavnih problema. No, jednom kada se crijevno-imunološki sustav razvije i sazrije, normalno crijevo omogućuje zdrav razvoj i apsorpciju hranjivih tvari. Neprestano iritiramo naš probavni trakt s visokim unosom rafiniranih šećera, aditiva u hrani, ostatcima pesticida, teških metala, antibioticima, te opasnim bakterijskim sojevima ili kemikalijama. Stručnjaci se slažu da je za postizanje zdravog crijeva dopunjavanje prehrane živim dobrim bakterijama apsolutno neophodno. Bez održivog probiotičkog rješenja, vrlo je teško pomoći u popravljanju propusnosti crijeva. Određeni probiotički pripravci poboljšavaju imunološku funkciju, dok drugi promiču zdravlje ili ravnotežu hormona.“, nastavlja dr. Blažević, koja zagovara holistički pristup liječenju.

Najprirodniji način da beba dobije prave količine i sojeve dobrih bakterija je kroz prirodni porođaj i dojenje. Majka mora kroz razdoblje trudnoće i dojenja paziti na prehranu kako bi njezina crijevna mikroflora bila zdrava i crijeva nepropusna za bilo kakve toksine i alergene iz okoliša, jer bi oni preko posteljice i kasnije mlijeka mogli štetiti i bebi. Ako majka ne može dojiti bebu zbog zdravstvenih ili nekih drugih problema, potrebno je napraviti nalaze, koji mogu pokazati koji dobri bakterijski sojevi nedostaju bebi kako bi se odredio pravi probiotik i kako bi se vidjelo koji loši mikroorganizmi možda „rade nered“. Različite analize su prilagođene za dojenu djecu, djecu na mliječnoj formuli, te djeci u dobi od 1-10 godina. One pokazuju crijevnu floru, dobru i lošu, propusnost crijeva, imunitet sluznice, itd. Utvrđivanje uzroka crijevnih problema kod male djece zahtijeva pažljivu procjenu, stoga je važno raditi s liječnikom.

Najbolji put do iscjeljivanja crijeva ovisi o uzroku, ali glavna nit vodilja je uklanjanje faktora koji su štetni za crijeva i dodati ono što može pomoći da crijevo ozdravi. Osim specijaliziranih probiotika, za prevenciju bolesti i zdrava crijeva najvažnija je prehrana djeteta. O tome će biti više riječi u mojim slijedećim tekstovima. Doista, svijet u nama je toliko složen da će njegov utjecaj na zdravlje znanstvenici još godinama istraživati.

NATAŠA

Lubiteljica prirode i izvorne hrane, sklona proučavati svijet s neograničenom radoznalošću. Prestala je analizirati i prepustila se ljepoti života kada je 2016. postala mama jednog slatkog dječaka. Od studentskih dana na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, velika je zaljubljenica u Zagreb, pa mu se uvijek voli vraćati. Nakon godine dana porodiljnog odlučila je krenuti neutabanom stazom poduzetništva, pa je 2017. otvorila smoothie bar VitaVi u mjestu Viganj, jer je znala da bez mora ne može živjeti, kao niti sportaši bez smoothija. Zavaravajuće oglašavanje prehrambene industrije i sve veći broj procesiranih namirnica koje zbunjuju mame, razlog su što je pokrenula Instagram profil @VitaVi_baby, te počela pisati i predavati o prehrani djece. Voljela bi da ima više vremena za yogu, čitanje knjiga i surfanje.

Objava VAŠE BAKTERIJE SU VAŠI SAVEZNICI ZA ZDRAVLJE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.