U ovoj smo se kampanji za lokalne izbore, odnosno izbore za načelnike/ce, gradonačelnike/ce i župane/ice u Republici Hrvatskoj, nagledali kandidata, koji se u jeku službene kampanje naslikavaju s djecom u vrtićima, ili s vrtićkom djecom općenito.

Apostrofirala bih ovdje stav pravobraniteljice za djecu, koja napominje kako uobičajene suglasnosti roditelja za snimanje djece u sklopu aktivnosti dječjeg vrtića za potrebe dokumentiranja rada i promidžbe djelatnosti vrtića, koje roditelji potpisuju na početku pedagoške godine, ne obuhvaćaju situacije poput ovih. Dakle, djecu treba zaštiti od medijskog izlaganja i od situacija koje bi se mogle interpretirati kao političko iskorištavanje djece. Snimanje i fotografiranje takvih susreta djeci može predstavljati pritisak, pa je važno da dijete može odlučiti želi li sudjelovati u susretu ili snimanju, a nužan zakonski uvjet je i da su njegovi roditelji suglasni s time, te pravovremeno o tome informirani.

Djelatnici ustanova u kojima su djeca trebali bi obratiti pažnju na situacije izvan ustanova, a u kojima bi se djecu moglo dovesti u kontekst političke promidžbe, te u tim okolnostima zaštititi njihova prava.

Uvijek postoji rizik od političke zloupotrebe snimki, te negativnih reakcija javnosti, koje posredno pogađaju djecu.

Dakle, djeca se nikako i ni pod kojom prigodom ne bi smjela dovoditi u kontekst predizborne kampanje, niti fotografirati sa službenim kandidatom za gradonačelnika, zamjenika gradonačelnice itd. Držim to veoma perfidnim (needuciranoj javnosti skoro pa nevidljivim) oblikom eksploatiranja maloljetnika koji nemaju pravo glasa, niti znaju niti bi trebali znati što je u ovom slučaju moralno, etično i u njihovu najboljem interesu. To bismo trebali znati mi odrasli. To je naša odgovornost. Interes djeteta nije posjet kandidatu koji je u kampanji i opetovano fotografiranje s njim. Oblik je to iskorištavanja djeteta u kojeg je teško uprijeti prstom. Jer će se uvijek prigodničarski pravdati. No pitam se, polažu li predstavnici aktualne političke vlasti prava na našu djecu? Podrazumijeva li se da su im naša djeca na raspolaganju za naslikavanje? Kada se to počelo podrazumijevati?

Jesu li im naša djeca najneviniji ukras kampanje? Gdje je granica? Tko će biti glas razuma?

Poražavajuće je i beskrajno tužno da u ovom dehumaniziranom vremenu, vremenu vladavine gluposti, banalnosti i relativiziranja, nekome čak i imponira da mu je dijete na društvenim mrežama ili u medijima na fotografiji sa službenim kandidatom u političkoj kampanji, u borbi za vlast. Podsjećam ponovno na nedavne izjave pravobraniteljice za djecu i pozivam na edukaciju o dječjim pravima. Zašto ovo pišem? Jer sam majka i sve u meni vrišti. Ma sve i da nisam! Zna se što je u redu, a što nije. Barem bi se trebalo znati. Naravno da ne mislim ništa postići. Niti ikoga mijenjati. Reagiram jer smatram da je više nego ikad važno djecu učiti što je prihvatljivo, a što nije. Što je u redu da im se radi, a što nije. Nekad je granica tanka, gotovo nevidljiva, i treba ih se učiti senzibilitetu upravo na tu granicu. Ako mi odrasli to ne znamo, tko će djecu tome naučiti? Hoće li naša ostavština biti samodopadnost, oholost i atmosfera izvrnutih vrijednosti, u kojoj će glas razuma postati relikt, puka egzotika?

Kad bi se zaista, zaista voljeli i poštovali, najprije sami sebe, a onda i jedni druge, bi li ovakvi tekstovi bili potrebni?

Ljubav vlasti za djecu podrazumijeva više porodiljne naknade, besplatne vrtiće i besplatne udžbenike. Prigodničarstvo je nešto najpovršnije, najpaušalnije što je naše društvo iznjedrilo, što su naša šutnja i prepuštanje stvari slučaju iznjedrili.

Supermame bi trebale biti proaktivne mame, zar ne? Ili barem mame koje imaju pravo izraziti svoje mišljenje, što je uostalom i jedno od dječjih prava, za sve vas koji ih niste poručili.

Objava interes djeteta nije posjet kandidatu koji je u političkoj kampanji! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Gledam prema njenu prozoru u nadi da će pomaknuti zavjesu. Uvijek je to činila. Bijela zavjesa stoji. Neće proviriti iza nje. Nikad više. Okno čuva nepomičan prizor. Pogled mi pobjegne na stolicu u njenu dvorištu iz koje je dočekivala i ispraćala goste, prolaznike, ptice i zalaske sunca. Dvorište iz kojeg mi je nesebično davala brojne sadnice predivna cvijeća, sad netaknuto miruje, nenaviklo na njenu odsutnost. Kao i psi i njene kokice. Osim njena prazna doma sve juri: život, obaveze, ljudi, dani, tjedni, brojevi, zaraženi i izliječeni….. A moje je srce ranjeno i ukopano u trenutak u kojem je jednim telefonskim pozivom iz njega iščupana sva blagost djetinjstva. Zauvijek…

„Baba je umrla.“ – zvuči to kao podvig.

Treba moći umrijeti. Otići sam. U bolničkoj sobi. Do jučer puna život…i zanimanja za sve što ju okružuje, aktivna. Kako je moguće da je uspjela umrijeti…? Kamo je otišla? Kako joj je bilo? Znam da nije htjela umrijeti. Je li otišla mirno, shvativši da je tijelo preslabo? Zašto baš sad? Jesmo li si sve rekle?

Boli me duša. Nedostaje mi način na koji me voljela, lakoćom povjetarca, dopuštajući da budem kakva želim. Znam da ima gorih stvari. Znam da umiru mladi. I znam da živimo u turbulentnim i nesigurnim vremenima. U doba pandemije, zbog koje ju nisam smjela posjećivati, zbog koje sam u mjesec dana s njom dobila tek četiri susreta, u bolnici u kojoj je ležala u peleni, ona koje je meni mijenjala pelenu. Taj krug života je stravičan i lijep. I zahvalna sam što sam imala oproštaj. Pravi, iskren, zreli, nježan. Što sam ju mazila, rekla da ju volim. No, ništa od toga ne pruža utjehu djevojčici u meni, koja njenim odlaskom zauvijek postaje isključivo i samo odrasla žena; spontano i naglo pukle su nevidljive ružičaste niti kojima mi je vezivala raščupanu kosu u optimistična jutra dalekih osamdesetih godina. Na ovozemaljskom svijetu za mene više nema beskrajne nježnosti i uvažavanja kakvo pružaju samo bake i djedovi. Blagoslovljen je onaj tko ih ima. A ja sam dugo uživala u tom blagoslovu.

Ona me uspavljivala, cuncala u svom jakom krilu, pričala mi pospanoj bajke, šetala, kuhala mi jednostavna, a najukusnija jela na svijetu. Brale smo ljubičice, visibabe, jaglace, tratinčice, gljive, grožđe, jagode, bundeve i orahe koje bi kasnije „tukle“. Njen vrt bio je moja džungla prepuna avantura. Imam potrebu zamrznuti ga. Da me vječno sve podsjeća na nju, na nas, na mene samu.

Zar mi zaista nikad više neće zamirisati njen topli kruh koji sugerira sigurnost? Zar pod svojim nepcem neću okusiti najpodatniju štrudlu koja savršeno stapa grožđice, kavu i marmeladu? Zar više nikad neću ući u njenu kuhinju i osjetiti miris maneštre na koju su danima mirisali i sam zidovi…

Ulazim u praznu kuću, u svemu je, a nigdje ju ne mogu naći. Otvaram ormarić u kojem je držala kruh i kekse. Vrata zaškripe poznatim zvukom. Svojom čvrstom rukom ona sama više nikad neće proizvesti taj zvuk ne bi li mi dala koju skrivenu deliciju. Zrak u njenom praznom domu gust je i sladak, poput vode iz šterne koja me hladila i milovala na staničnoj razini, a koju bi donosila u zelenoj kanti dekoriranoj plavim kockicama.

Sestra i ja voljene smo unuke, voljene bezuvjetno, do posljednjeg daha. I kao odraslu osobu i majku, ona me gledala i voljela kao kad sam bila malena. Dopuštajući mi da budem žena dijete. Ta se ljubav ne može ugasiti, ona se samo prenosi. Množi. Raste. Traje. Velike ljubavi nerijetko donose velike boli. Ali vrijede svake suze.

Ona je u meni jer sam od nje sazdana, zato ovim gubitkom nisam osjetila konačni rastanak, dapače… Ja ju živim. U mojim je pokretima, memoriji tijela i duha. U mojoj je mimici i gestama, intonaciji i snazi. Negdje smo se dotakle i preuzimam nevidljivu štafetu. Najbliže sam joj kad sam svoja, bez kočnica. I vjerujem kako je lijepo biti majka majkama. Ali znam da je divno biti majka i imati baku. Super baku.

Objava divno je biti majka i imati baku pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svi znamo koliko je za djecu, u najranijoj dobi važna rutina. Ne mislim pritom samo na pranje zuba ujutro i navečer. Već na sigurnost, stabilnost koja se stvara granicama, pravilima, rasporedom, svojim mjestom u skupini, obitelji i svijetu. Korona je svima, u većoj ili manjoj mjeri poljuljala sigurnost. Dani su ponekad mjeseci, a tjedni godine. Ne znamo što će biti sutra, koja mjera će nas ograničiti (kao da strah sam po sebi nije dovoljan), kad ćemo opet na večeru, koncert, kavu, pivo, predstavu, predavanje… I dok smo u strahu za svoje najmilije i sebe same, događa se život. I dalje se živi. Ne znamo koliko će ovo što odbijam nazvati novim normalnim trajati. Još mjesec, dva, tri, godinu, dvije, tri? Što ćemo u tom periodu? Hoćemo li se otuđiti jedni od drugih ili probati živjeti, s oprezom, ali ipak odabrati živjeti. To ne znači ugrožavati zdravlje drugih i biti društveno neodgovorni, ali potruditi se naći svoj mir u kaosu, barem pokušati.

Tu na scenu stupaju tete u vrtićima, kraljice starog normalnog. One čine sve da djeca ne osjete povijesni trenutak koji je zadesio njihova krhka i sveta djetinjstva. One se igraju, pjevaju, plešu, oblače, tješe, razgovaraju, pomažu, ponašaju se kao da je staro normalno. I to je nešto najuzvišenije što mogu činiti za njih koji će jednoga dana odrasti. I igrati ključne uloge u zajednici za 20ak, 30ak godina, na ovaj ili onaj način. Kreirat će stvarnost. Zato je važno koliko će traume biti na njih prenijeto.

Naravno da djecu okrznu priče o koroni. Naravno da, pravilno dozirano i pažljivo objašnjeno, imaju pravo znati što se događa. Jer su, u konačnici, sudionici društvenog trenutka. No, to s koliko pažnje i neusiljene dragosti, nježnosti i topline tete u vrtićima vješto balansiraju ovu tranziciju starog i novog normalnog, vrijedno je svakog divljenja.

Upravo su one, uz liječnike, epidemiologe, profesore, učitelje, pripadnike civilne zaštite i sve one „na prvoj liniji“, prave heroine koje stoički i kroz igru prkose izazovima i potencijalnim opasnostima, uvijek s osmijehom.

Jer realno, i one su u opasnosti, izložene brojnim kontaktima. I one imaju svoje najmilije, pa i one najosjetljivije članove obitelji. Ali u njihovim očima da se iščitati kako je ljubav pobijedila strah. Kako je vjera jača od strepnje. Kako dječji život treba čuvati i njegovati poput rose na latici najljepšeg cvijeta. Hvala vam tete, što će dijete ostati dijete.

Objava odgojiteljice u vrtićima – kraljice starog normalnog pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Tko drugom sreću želi,
sam u nju pada.
Shvaćam to u ovom bijelom
kutu grada.
Na krevetu u kojeg stane cijeli Svemir
sav je moj život sada.
Koliko li sam siromašna bila
dok te nisam poljubila, sine…
Znam, proći će godine
i lanci trenutaka dovest će nas u vrijeme
kada ćeš biti jači od mene.
Uz tvoju gustu kosu
bit će moje sijede.
I možda ću ja u tvoje naručje
hrliti po spas…
Kao da se znamo oduvijek
stigao si baš za nas.
Nikad ti nećemo umjeti reći
kakvoj si nas približio sreći
i koliko si dragosti doveo iz Raja
i smisla u život koji se nastavlja.
ROKO”

Ove patetične stihove napisala sam pred dvije godine. I danas si dopuštam biti patetična, nekvalitetna u stilu i slaganju riječi. Danas sam bujica emocija.  Moj sin ima drugi rođendan. Danas ću plakati od sreće. I tuge što ga moj djed ne vidi dok trči po njegovu dvorištu do torte s likom bagera u koju će puhati, iako mu odavno svi želimo samo najbolje želje. Danas ću upijati lica ljudi, a najviše njegovo. Majčinski patetično gutat ću suze u grlu koje ne zna bi li šaputalo ili vrištalo ljubav što isijava iz srca koje je dio života kucalo iznad njegova. Zajedno smo se izborili za život, zajedno smo rasli, samo ja imam uspomene na emociju koju izazivaju njegovi udarci u stomaku…

Pomiriti potrebu za zaštitom i puštanjem na slobodu najveći je stoga uspjeh svake majke.

Sjećam se trenutka kad više nije bilo potrebno držati mu boćicu dok pije. Ručice su mu ojačale i htio si je sam držati bocu punu mlijeka (čitaj: Novalaca). Naglo me obuzela nostalgija. Pomislila sam :”ajme, nikad više mu neću držati bočicu dok uronjen u moje naručje uživa u svakom novom gutljaju, spokojan?! Možda jednog dana drugom djetetu, ali nikad više baš njemu. Koliko će još biti tih Nikada više?” Razum odgovara: ako sve bude kako treba, bit će ih mnogo!

U tome je kvaka. Najvažnija i najveća zadaća roditelja je poticati dijete da si samo drži bocu, čašu, žlicu, obuva papuče i patike, šeta bez da ga sat vremena nosimo unatoč činjenici što ima 16 kg. itd. itd. Naša je dužnost odgojiti samostalne ljude koji neće biti na teret društvu, pa i nama, a prvenstveno samima sebi. Jer nema većeg tereta od nedostatka samopoštovanja i nedostatka osjećaja vlastite vrijednosti. A upravo takvi postaju oni kojima se predugo i previše olakšava, pomaže i ugađa. Ona patetika s početka teksta, klopka je u koju upadaju mnogi roditelji. Prečesto brkamo lončiće, mislimo kako ljubav znači štedjeti dijete, servirati mu sve bez da se samo potrudi ili mućne glavicom, čuvati ga od loših iskustava, negativnih emocija, razočarenja, novih ljudi, situacija i životnih iskušenja. Ne shvaćamo kako ih time štitimo od života samoga. A život nas kad-tad pljusne, i njegova je pljuska to snažnija što ga više izbjegavamo. Život u vakuumu i pod staklenim zvonom zapravo je rizičan, a ne obrnuto. Djeci treba poticaj, red, disciplina, zadaci, njihovi vršnjaci, izazovi, okviri, strogoća prepuna ljubavi i jasnih dobrih namjera. Da je to lako činiti, činili bi to svi. No nemaju svi roditelji te kapacitete. Ljubav i dobre namjere, nažalost, nisu dovoljne. Znamo što je, prema poznatoj izreci, popločeno dobrim namjerama…

Kako ja to radim? -Teško. Čak se i tjeram. Kome u svakoj situaciji dođe strogoća kao prvi instinkt? Onima kojima dođe javno čestitam jer su na višem stupnju razvoja, zasigurno. Naravno da mi dođe prirodno da ga zaštitim od svih i svega, naravno da majčinski instinkt želi zaustaviti vrijeme u kojem će njegova topla mirisna glavica ležati uz moje lice, a ja ću skrivena od vanjskog svijeta disati ljubav i zahvalnost. ALI! Ne ide tako. I nije pošteno da dijete koristimo kao paravan za naš vlastiti bijeg od svijeta koji nas čeka, okrutnog i predivnog svijeta. O, da, naravno da razumijem mame koje padnu u klopku prekrasne kućne atmosfere. Been there. Kad napišem “prekrasna kućna atmosfera” zapravo mislim na umor, izljeve bijesa, dane koji nalikuju jedan na drugoga, majku koja je zanemarila sebe i svoje potrebe a u tome još i gušta. Normalno da je iz pidžame, metaforički rečeno, teško uskočiti u odijelo. Kakvo god to radno odijelo bilo. Lavovski je, gotovo herojski posao raditi i imati malo dijete, koje je u jaslicama s nepoznatim tetama i vršnjacima. Tvoje, posebno, najbolje, najljepše, najnježnije, najpametnije dijete samo među ostalom djecom!

News flash —> svaka majka tako doživljava svoje dijete.

News flash —> u jaslicama su svi isti. A i ako nisu, gdje ćeš ljepše prilike za čeličenje uma i duha?!

Volite djecu tako da ih izložite situacijama koje nisu najugodnije, ljudima koji ih neće štiti identično kao vi, otvorite im vrata doma…

To je najljepši rođendanski poklon, osloboditi dijete okova ljubavi. Jer ljubav može biti uteg. Ljubav može stvoriti male nesposobnjakoviće, odrasle ljude koji će se osjećati kao djeca. Odrasle koji će u novoj radnoj sredini šiziti kao što mališani šize po vrtiću, jer su roditelji konstantno prolongirali tešku, a lječidbenu i zdravu separaciju. Ljubav, kao i sve ostalo treba biti zdrava i u službi mentalnog zdravlja, samostalnosti i samodostatnosti. Nije fer da nas raduje što je netko ovisan o nama.

Samo onaj koga se pusti, s guštom će se vraćati. Pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji zapravo štite sami sebe opravdavajući svojim ponašanjem činjenicu da ne znaju bolje. Takvi roditelji ostaju u glavama svoje djece i onda kad fizički nisu uz njih. A kad su drugi u njoj, glava ne može normalno funkcionirati. Normalno je da nam je dijete na prvom mjestu jedno vrijeme, no ukoliko konstantno zanemarujemo sami sebe (ovdje ne mislim isključivo na fizički izgled, čak naprotiv), kakvu mu poruku šaljemo? Da smo si nebitni? Zašto bismo onda djetetu bili bitni? Što je zaključak? – Dijete će poštovati roditelja koji poštuje sam sebe i koji se samoostvaruje i slijedi svoje snove. Samo će takvim primjerom pokazati tom istom djetetu kako se istinski živi život.

I, kako se ja osjećam kad radim i fizički nisam uz dijete? Nekad gotovo neizdrživo, ridam, jer mi je preteško, jer se ne mogu nositi, a nekad sam sretna, svoja, poletna, ispunjena i zadovoljna poslom do te mjere da prođe sat, dva i uopće ne pomislim kako je njemu. I to isto želim i njemu; da bude toliko zaokupljen trenutkom u kojem je i onime što u njemu radi da uopće ne pomisli na mamu pekmezicu. To je zdravo! To se trudim činiti. Ionako ćemo se poslijepodne svi naći u obiteljskom domu, grliti, ljubiti, smijati, bacati, pjevati, jesti, skakati, svirati, pjevati i prepričavati kakav nam je bio dan. Baš zato jer je svatko od nas dio dana proživljavao samo svoja iskustva. I tu je ljepota. Normalno da bih ga najradije stisla uz sebe i ne puštala. Ali znam da mora biti sam. Mora biti svoj. Mora biti neovisan. Mora biti tužan kako bi znao što je prava sreća.

Ničega nema bez truda. Mišići se stvaraju u teretani, ne na kauču. Do promjena se dolazi uz znoj, vrisak, muku i bol. Uostalom, tako se rađa i novi život. Promjena dekomodira. Tako i treba. Nikad ne bismo evoluirali da smo radili samo ono što je ugodno.

I danas mu za rođendan želim da mu roditelji i dalje budu dovoljno razumni, jer razum i zrele, ispravne odluke, pomiješane s beskrajnom ljubavlju nekad idu na duže i kvalitetnije staze od samo beskrajne ljubavi pomiješane s beskrajnom ljubavlju.

Nije ovaj svijet u problemu jer pati od nedostatka ljubavi. Ovaj svijet je u problemu jer se donosi premalo objektivno ispravnih, kvalitetnih odluka, koje će imati dugoročno višestruko pozitivnih učinaka.

NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od dvije godine. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Objava MAJČINA LJUBAV NE SMIJE BITI UTEG DJETETU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bliži se drugi rođendan mog sina. Prilika je to da rezimiram razdoblje od njegova rođenja do danas. Gdje i koliko sam griješila? U kojim situacijama sam se štedjela? Jesam li mogla više i bolje? Je li moje dijete zaslužilo više i bolje?…….I onda svjesno prekinem taj suludi niz. Bilo je baš kako je trebalo biti. Nisam mogla bolje, nisam znala bolje. Bila sam umorna, iscrpljena, neispavana, bolesna, uplašena… Ali sam istovremeno bila ispunjena, kompletna, ostvarena, zaljubljena, život je imao svrhu i uvijek bi se na kraju tunela umora i nemoći, našlo svjetlo. (“Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami…”) To zna svaka mama. Kad misliš da više ne možeš, nešto se lijepo dogodi; baš taj dan beba spava duže, ili razgovaraš s dragim ljudima, dobiješ potrebnu podršku u pravo vrijeme, okupa te sunce, umiri te more, zapjevaju ti ptice, razveseli te šarenilo ulice, u miru popiješ kavu, vidiš da postoji vanjski svijet koji te čeka, mrvicu si manje umorna i vjeruješ da ćeš izdržati i sutra. To su uvijek sitnice, sitnice su divovi koji nas guraju, u svakom poslu. Pa tako i ovom, neopisivo teškom i lijepom.

Moj me sin vidio umornu, očajnu, uplakanu, ali i nasmijanu, raspjevanu, luckastu, djetinjastu pa i mamu šeprtlju.

I sigurno su moju trudnoću i postpartum obilježili više strahovi no razdraganosti. I to mogu introspekcijom i radom na sebi pripisati mnogočemu, pa i zrelosti, u konačnici.

I sigurno sam jedna od rijetkih žena koja konstantno uživa podršku supruga i obiju obitelji; moje i njegove. No, kad pišem o muci majčinstva ne pišem o tome, već o doživljaju sebe kao žene, nakon što postaneš majka. Koliko je prisutno više brige (za sebe i druge), koliko se javi instinkt “kućanice” i “hraniteljice”, koliko je prisutno grižnje savijesti kad te uloge ne ispunjavaš u skladu s vlastitom suludom i potpuno neutemeljenom ljestvicom kriterija. Koliko suza zbog kažnjavanja same sebe. Ako sam društveno aktivna, jesam li zanemarila dijete? Ako sam ostala raditi vikendom, hoće li on biti emotivno zakinut? Ako nisam spremila ručak cijeli tjedan jesam li loša žena? Toooooliko toga nametnutog, od sebe same i nekih patrijarhalnih obrazaca, koji su u najmanju ruku licemjerni i nepravedni. Svaki je dan pokušaj izlaska iz tih okova. Pa to i činim. I znam da me moj sin osjeća, osjeća moju žensku snagu, zna da se na nju može osloniti, vidi me u pidžami, razbarušene kose dok se smijemo i igramo na krevetu, tepihu, kauču, pješčanoj plaži. Vidi me našminkanu, u štiklama, u situacijama kad se, gle čuda, i samoj sebi sviđam, i vidim da se raduje zadovoljnoj mami koja odlazi u svijet da bi se vratila. Čak štoviše, u njegovim malim očima vidim poštovanje i uvažavanje. Sigurno zato što to vidim i učima njegovog tate…

******

Što je ženama, posebno “friškim” majkama najvažnije? Nije to novac. To je podrška, ljubav i razumijevanje. Mi preko noći postajemo bića čiji trbusi rastu, koja hodaju gradom dok u njima skakuće još jedno stvorenje, pokušavamo umorne zaspati, a ne možemo jer beba u trbuhu još skakuće. Otičemo, imamo žgaravice, migrene, trudnički dijabetes, vrtoglavice, slabosti, bolne zglobove, bolne grudi, kontrakcije, dobivamo na težini, konstantno nas važu, opada nam kosa, patimo od nesanice, strahova i briga. Sve to dok spremamo robicu, kolica, krevetić, boćice, jastuke, izdajalice, dude, pelene i kreme. Balansiramo na ivici straha i ljubavi. Grudi nam narastu dva konfekcijska broja, prepune mlijeka, promatramo ih pomiješanih osjećaja… Sad smo i žene i majke. Što s tim? Kako pomiriti ta dva pola, koji su zapravo jedan. I kad to osjetimo iznutra, postaje lakše. O tome treba govoriti, bez lažne slike. Najlakše je pričati o demografiji, a podrške niotkud, one prave, iskrene.

Svijet majki nije isključivo divan kako prikazuju časopisi, filmovi i Instagram. On je istovremeno divan i zastrašujuć. I majke žive dan po dan. Drugačije je neizvedivo. Svaki dan je pobjeda. I one toliko mogu dati, jer su ratnice i ništa im nije teško. Ne gube vrijeme na puste tlapnje. One su efikasne i kvalitetne radnice i šteta što to neki poslodavci ne prepoznaju. Čast divnim izuzecima, kojih ima. One nakon radnog dana odrade još jedan radni dan, umornih očiju prepunih ljubavi. I opet iznova. I opet iznova.

I tako prođu predugi dani i prekratke godine. I tako stiže drugi rođendan mog sina, i to nekoliko dana nakon što je drugo dijete rodila kolegica s posla, što me vratilo u dane kad sam ja u ovo doba godine ležala uz moju toplu bebu u pulskom rodilištu. Nisam pojma imala koliko će biti i prekrasno i preteško. Kad se dijete rodi, ne možeš znati koliki će biti njegov ogromni potencijal, možeš samo slutiti. Ne možeš znati da će te ta nemoćna bebica brzo grliti, ljubiti, pjevati ti, trčati s tobom i zvati te mamom, glasićem koji mora da je došao iz Raja. Pomisliš: ja sam nečija mama i nitko mi ništa ne može. Nisam najbolja, ali sam baš njegova mama. I on zna da na mene može računati. I zna, iako mali, koliko ga poštujem. I da mi može vjerovati. Branit ću ga koliko i kritizirati…To je ono što suvremeni odgoj zapostavlja i zaboravlja; dati ljubav i granice.

*****

Ipak, nisam se mogla oduprijeti, povodom poroda kolegice, razmišljanjima o tome koliko je drugo dijete druga prilika da mnogo toga uradimo bolje. Odnosno, s manje brige. Ali brzo shvatim da se okolnosti mijenjaju tek kad se promijenimo mi sami. Ako to ne osvijestimo, radit ćemo stoput istu grešku. Zato, želim li biti bolja mama (ako je to uopće moguće, ha ha ha ha ha ha) moram biti bolja najprije sebi, pa i drugima, svakoga dana. Nema boljih dana koji su tamo negdje i mi ih čekamo da stignu, postoji današnji dan koji je u našim rukama i kojeg mi možemo učiniti boljim. I to je ključ uspjeha.

NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Objava ROĐENDANI I BOLJI DANI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svom djetetu ne kupujem igračke. Ne zato što sam tako odlučila, nego mi je to prirodno. Igračke dobije na poklon od ostalih članova obitelji za Božić, rođendan i sl.  Čak je i takvih igrački previše. I sve su, osim električnog motora i lego – kocki , zanimljive pune tri minute. Igračke ima u vrtiću, a uostalom, puno boravimo vani. Kupujem mu hranu, pretežno zdravu, ali hvala Bogu, znamo i zastraniti. Nek’ dijete proba sve. Jedino smoki ne jede. Nekako bih imala osjećaj da jede smeće. U pravom smislu riječi. No, to ne znači kako imam predrasude kad netko djeci daje smoki (gdje li sam se toga uhvatila). Više imam predrasude kad su roditelji opterećeni konzumacijom isključivo zdrave hrane (što god to značilo…), a zaboravljaju da nezdrava može biti atmosfera, odnosi kojima dijete svjedoči, informacije koje mu se nameću i osjećaji koji ga more. No, kao što rekoh, kupujem mu hranu, pelene, dude kad su potrebne nove, obuću i jako malo robe, jer ju posuđujem od drage prijateljice čiji je sin nešto stariji od moga. Ta je roba ionako praktički nova. Nikad mu nisam kupila “markiranu odjeću”, on nikad neće biti moja zvijezda Instagrama i dobro je da je tako. Mi nismo blještavi savršeni ljudi usklađenih boja, mišića, zubiju i usana. I ostalih popratnih klišeja. Mi smo smrtnici, nekad zadovoljni, nekad nezadovoljni sobom. I to ne sakrivamo, dopuštajući i njemu da bude tužan, ljut, bijesan, sretan, uzbuđen i potišten.

Naš sin je samopouzdan, veseo i snažan duhom. Možda (i samo možda) jer njegovi roditelji ne ulažu trud ne bi li svijet uvjerili kako su samopouzdani, veseli i snažni duhom. Ne misli da je manje vrijedan, dapače. Misli da je svemoguć. Jer je. A i ništa ga ne ometa, ne ometa ga lažni sjaj. Budući da ga ništa ne ometa, pokazuje talente, jedni su od njih sport i glazba. Pa ih njegujemo. Lupamo po stolovima, zidovima, kutijama, glumeći da sviramo bubnjeve (jer smo igračku – bubanj razbili unutar one tri minute), pjevamo u rolu ubrusa koja zamjenjuje mikrofon i neumorno igramo nogomet. Neumorno. NE – U – MOR -NO!! Toliko da požalim što nemam dadilju

U posljednje su nam vrijeme “fora” igranje u pijesku i bageri. Postali smo zidari, bauštelci, prašnjavi smo, prljavih patika, hlača, kose….

No, otkriće svih otkrića su svemoguće, najsnažnije zvijeri, mašine svih mašina, njihovo visočanstvo bageri. Zaljubljeni smo u njih. Ne znam je li razlog to što cijelo ljeto bageri kopaju ulicu koja se križa s našom, pa im poželimo dobro jutro i laku noć, obilazimo ih nakon što radnici odu, fotografiramo uz njih, ponosno i važno, diramo ih uz strahopoštovanje. Možda bi se ta ljubav prema bagerima u muškog (reci ne predrasudi :)) djeteta rodila i da mu ta žuta bića nisu cijelo ljeto pred nosom. Kako god, oni su naš novi predmet divljenja. Proizvode buku, ostavljaju trag, djeluju poput giganta, prava muška energija. Pa ih i ja svugdje primjećujem, senzibilizirana na njihov lik. Vidim ih uz cestu, u vožnji, gdje ih inače ne bih ni registrirala. Pamtim lokaciju, spremna da ju iznesem zaljubljeniku. Prošlog sam tjedna u Pošti (a gdje drugdje?!) kupila žuti plastični bager i on je bio oduševljen, presretan, lupio se po glavi od nevjerice, podsjetivši me na njegova pradjeda koji je imao identičan potez prilikom “radosnih šokova”. E, tu je igračku vrijedilo kupiti. No bila je mala, pa je dido danas kupio VELIKI BAGER, pravi, s više mogućnosti. I njegov se unuk cijeli dan igra, kopa, vuče bager za sobom, popodnevni je san odradio grčevito stišćući taj stroj lijevom rukom. Pa smo ga morali uzeti sa sobom kod druge bake gdje je svim susjedima pokazivao novog ljubimca, kopajući do sumraka.

Taj je bager njegov biser. I dobro je da ga ne obasipamo sličnim vrednotama svakodnevno. Ovako cijeni gestu, zahvalan što je njegov afinitet prepoznat.

Pravi su biseri ionako precijenjeni. I pripadaju prinčevima. Formalnim. Onima koji nemaju doticaj sa stvarnošću.

NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Objava BAGERI I BISERI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Fuck IT! Želim biti kućanica! Želim čistiti kuću, uživati u njenu dekoriranju, peći kolače u domu koji miriše na cimet i vanilin šećer. Uživati u vatrici pored peći, roditi sinu brata ili sestru, uređivati vrt u čizmama cvijetnog uzorka i noktiju prljavih od zemlje. Želim ušuškana u vunenu dekicu, uz čašu toplog čaja, promatrati djecu kako se igraju, opuštena, neopterećena poslovnim obavezama i pustim tlapnjama. Odrasli su takvi daveži. Iskompleksirani, licemjerni, nedosljedni. Ništa ne cijene. Potpuni gubitak vremena.”

– mislim si to dok peglam, a sin se igra na podu pored mojih nogu i u više me navrata sav razdragan pozvao da mu se pridružim i pogledam način na koji je spojio vagone drvenog šarenog vlaka, poklona kojeg je za rođendan dobio od svog uje. Bliži mu se drugi rođendan. Više uopće nije beba. Samostalno sjedi, priča, pjeva, trči, igra se i treba mu jedino…..moje vrijeme. A ja moram popeglati još samo ovu košulju, još samo ovu kombinaciju sutra za jaslice, u slučaju da je kiša, na brzinu spremiti večeru, promijeniti posteljinu, počistiti kuhinju tek toliko da me ne bude sram upadne li mi netko nenajavljen. Lego kockice pobacane po podu, i autiće, pospremit ću kad moja ljubav zaspi, to su mi dvije minute više s njim dok je budan…

Takav je život emancipiranih majki suvremenog doba, i očeva, što se, na žalost, u ovom površnom društvu još uvijek mora naglašavati. Tuširanje je luksuz, ne sjećaju se kako je popiti kavu sjedeći, ne sjećaju se kako je popiti TOPLU kavu. Konstantno balansiraju nastojeći biti ekonomični, posebno kad je vrijeme u pitanju. Dani su im predugi i teški, a godine lete k’o munje. Je li vrijedno davati se pretjerano igdje osim u svom domu? -NIJE.

Je li vrijedno raditi velike stvari, zaboravljajući pritom na male, one najvažnije? – NIJE.

Nije vrijedno ni sekunde, nijednog priznanja, pohvale, društvenog statusa.

Čitala sam ovih dana kako je u jednoj od posljednjih objava prerano preminuli, mlad, sposoban i perspektivan čovjek Matija Raos napisao: “često trčimo kroz život, pritom ne cijeneći dovoljno naše voljene. Ne cijenimo male stvari, fokusirani na posao i preživljavanje. Ne uzimajte život preozbiljno i što god da se događalo uživajte u svakom dahu, zalogaju, razgovoru, smijehu, poljupcu, plesu..”

Hvala ti Matija.

Hvala ti Matija.

Hvala ti.

U danima poput ovog, kad je Uljanik na koljenima, moj/naš Uljanik u kojem je djed, kao i deseci u njegovoj generaciji, dobio azbestozu od koje je umro u teškim mukama boreći se s karcinomom pluća, učinivši me ponosnom i ljutom, kakva sam ponovno danas, ništa nema baš previše smisla.

Moje prijateljice čiji muževi rade u Uljaniku su trudne. A mi ovdje pišemo pod zajedničkim nazivom Supermame??!! One su super/hiper/maxi/heroji mame! One baštine ovu zemlju. One su hodajući spomenici.

Gledam ekran na radnom mjestu, boje se prelijevaju jedna u drugu, muti se vid od suza, boli me u prsima, ježim se, želim se katapultirati u Pulu, želim hodati uz moje prijatelje. Ovako se na radnom mjestu osjećam još samo kad mi je dijete bolesno, a ne mogu biti uz njega.

Njihova bol je moja bol. Želim ih sve zagrliti, nahraniti, posuti po njima kišu novaca, platiti im režije, odvesti ih na putovanje i reći im da će sve biti dobro. A ne mogu. Ono što im najviše želim reći je HVALA, hvala vam što ste svojim izlaskom na ulice pokazali mome sinu da se ne treba sramiti tražiti ono što mu pripada samim time što je čovjek. Ovo megalomansko društvo prečesto zanemari i zaboravi osnovna ljudska prava. Pa ‘ajmo se prisjetiti nekih:

Opća deklaracija o pravima čovjeka UN – a iz 1948. godine : ”Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.”

Ustav Republike Hrvatske: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.”

Hmm..

Uglavnom, u danima poput ovog poželim da sam se rodila pred kusur godina, da sam pjevušeći kuhala ručak, čekala muža, čuvala ovce, muzla krave, nesvjesna klasnih razlika, nepravda i pljački. Kako da objasnim sinu zašto u gradu svako jutro sviraju sirene a nije rat, zašto skupljamo stvari i hranu, a nitko ne ide u skloništa, zašto se neće imati s kime igrati, pa i biti konkurentan, kad je četvrtina Hrvatske u Irskoj? A morat ću mu pričati. Jer najopasnije je šutjeti o tome. Nezdravo je šutjeti. Nezdravo se praviti da ne vidimo očito. Ako ne detektiramo devijantnosti u društvu, isto je kao da u njima sudjelujemo. Svjedoci smo kamo nas je doveo dosadašnji “modus operandi”kolektivne amnezije. Moje dijete svjedoči povijesnom uništenju diva. I teško je to objasniti nekome tko uz Uljanik i od Uljanika nije rastao. Od Uljanika se više opraštamo no što vjerujemo da će biti spašen. Pa se ovih dana društvenim mrežama dijeli pjesmica koju smo učili u vrtićima:

“Gledaj, sine, brod taj
i na njemu ljude
Kakav li će biti
kad u vodu krene,
kada gotov bude!

Noću, danju, svjetlo na boku mu plamti
pogledaj ga dobro,
ime mu upamti.

Jer jednog dana, kad i ti odrasteš
mozda ces ga sresti na morima svijeta,
u sjaju sunčeva zlata…

Tad sjeti se sine Pule
i tiho reci u sebi:

TAJ BROD JE GRADIO TATA”

Previše smo toga, izgleda, rekli tiho, u sebi. Ova će pjesma biti u muzejima, u ne tako dalekoj budućnosti. Svjedočit će o vremenu radničkih prava, kada se ljudi nisu bojali zasnovati obitelj, kada su imali pravo na stan i posao. A najviše od svega, svjedoćit će o djetinjstvu iz bajke, koje miriše na kolačiće, izlete, piknike, smijeh bezbrižnih roditelja, djedove i bake koji su to postajali u pedesetim, a ne osamdesetim godinama života, Kviskoteku i tople crtiće, vrtove prepune cvijeća, za koje majke, lišene stresa kapitalizma, imaju vremena. Njegujući cvijeće njegovale su svoje duše. I učinci su bili višestruki…

NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Objava DOVOLJNO MUDRA DA ŽELIM BITI KUĆANICA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nemojmo se lagati. Nikoga ne mijenja roditeljstvo ako sam nije spreman mijenjati se, biti uzvišeniji od svoje okoline. Je, utjecalo je na mene to što sam imala žgaravice, otečene noge, mučnine, vrtoglavice, bolne zglobove, patila od nesanice i migrene, upale carskog reza itd. No, nije roditeljstvo uvjet zrelosti. Zreli možemo biti za bilo što; samostalan život, borbu za vlastita uvjerenja, ostvarenje svojih snova, vršenje određene dužnosti. Ne mora netko biti roditelj da bi bio zreo, samodostatan, kompletan i odgovoran. Dapače. Bezbroj je primjera u kojima upravo roditelji nisu takvi. Pa umjesto da veličamo (ili kritiziramo) isključivo roditelje separirajući ih time od onih koji to nisu, ‘ajmo veličati ljudsku rasu. Ili ju korigirati gdje je moguće. 

A kakva je to ljudska rasa? Oliverova sahrana i pomama oko njegova odlaska najljepše su nam pokazali za čime ona vapi, što joj nedostaje, što je prestala biti.

Prestala je biti jednostavna, mala a velika, topla, nježna, suosjećajna i originalna. Nema više (ili u reliktima tek, bravo za njih) originala. Svi su copy – paste, od mladih koji su jednako obučeni, slušaju istu glazbu, gledaju iste filmove, obuvaju iste patike, pa čak i čarape (to će najbolje znati mame adolescentica koje su zimus na -3 nosile famozne “stoperice” jer “se to nosi”).

Nisu ni odrasli ništa bolji. Čekaju da im se kaže kakvi bi trebali biti.

Mene je, primjerice (nakon što sam skoro dvije godine, kompletnu trudnoću i porodiljni dopust provela s obitelji i prijateljima, odnosno s društvom koje ja biram), šokirao povratak u svijet odraslih. Činio mi se još bešćutnijim, tupijim i površnijim no kad sam ga ostavila. Nisam mogla vjerovati kako je zaista moguće da postoje ljudi koji “lajkaju” druge ljude samo da bi održali svoju prisutnost na ionako otužnoj društvenoj sceni (što li će ti prisutnost u kaljuži, dušo zalutala), da postoje ljudi koji se poistovjećuju sa svojim poslom do te mjere da su postali svoj posao i ništa više od toga (koje li tuge i siromaštva), da pišu statuse o snazi žena i ženskim pravima a prvi ih gaze, zbog glasnog im ega, koji je dobrodošao, no u balansu s dušom.

Kako senzibilne duše opstaju u ovoj realnosti i kako će senzibilne duše odgajati djecu u ovoj realnosti? Reći ću vam. Tako što se neće mijenjati. Neće se petljati ni intervenirati u život, pustit će život da bude. Pustit će ponekad i da ih gaze. Strpljivo. Pa ipak svako poglavlje završiti smijehom, iskreno i otvorena srca, jer se zaista, po zakonu istine, dobro vraća dobrim.

Parafrazirat ću ovdje Brankicu Damjanović, Beogradsku spisateljicu i bivšu televizijsku novinarku:

“…Ima ljudi dobrih, mekanih kao pamuk,

Kad ih zgazite, propadate do dna,

vlastitog.

Nisu predviđeni za gaženje…”

*******

Ispričat ću vam ovdje ukratko priču, istinitu. Obitelj moga djeda je ubijena u ratu 1944. godine. Ubijeni su kao civili, dok su spavali u zimskoj noći. Mama moga djeda ostala je udovica u 33. godini života, sama s četiri sina, od kojih je najmlađi imao četiri godine i te je noći obolio na srce, da bi umro u osamnaestoj godini života. Ostala su tri preživjela sina bila više gladna no sita, pa je tako jedan djedov brat, čim je postao punoljetan otišao trbuhom za kruhom. Završio je u njemačkom logoru, odakle ga voze u Kanadu kao migranta. Ondje zasniva obitelj i kad god može dolazi u Hrvatsku posjetiti svoj rodni kraj, kojeg toliko voli, da je nakon njegove smrti pola njegova pepela pokopano u Kanadi, a pola u malom istarskom selu, pored ubijena mu oca. Odavno sam u svemu tome prestala vidjeti patetiku. Ovo je priča o ljubavi. I ne dajte da vas ikad uvjere kako je ljubavi previše.

A sličnih je priča milijun, nije ovo nikakav izuzetak.

Prije nekoliko dana sin djedova brata sa suprugom je iz Kanade došao provesti kratko vrijeme u Hrvatsku. Bio je ekstremno uzbuđen što se vraća u istarsko selo u kojem je posljednji puta bio s pokojnim ocem. Uostalom, posjetit će i očev hrvatski grob. Ono o čemu želim pisati je ZAGRLJAJ. Kad me po dolasku, uplakani bratić s kojim se sporazumijevam riječima, rukama i nogama, a najviše zajedničkom memorijom, ZAGRLIO, u tom je ZAGRLJAJU bila ispisana povijest. Stajali smo tako, mokri od suza, mokrih lica, ramena i majica, nekoliko minuta. U tim su minutama bila desetljeća; prvi zaljubljeni pogledi naših prabake i pradjeda, pucnjevi hladnih puški koje su ih razdvojile, njene molitve, koraci njegova oca-izbjeglice koji je pola Europe propješačio u pohabanim cipelama, svi odvojeni rođendani, vjenčanja, bolesti i radosti što smo ih dijelili preko oceana.

Taj je zagrljaj bio tako poznat, zbog tog zagrljaja poželjela sam imati još najmanje dvoje djece kako bi jednoga dana i oni mogli osjetiti puninu emocija koje ne poznaju kraj svjeta.

Mi smo pili domaće vino, mi smo se smijali banalnostima, manično listali fotoalbum mog vjenčanja, jeli najjednostavnija jela, šetali vinogradom i vrtom, fotografirali se u šašavim pozama, grlili se, pjevali, pa plakali, pa se smijali, kako to već rade ljudi kojima je ostalo još malo vremena do rastanka. Susretali smo mještane, prisjećali se starih anegdota. Nismo vrijeme tratili na razgovor o tome što je tko postigao, koje auto vozi, kolika su mu primanja i koliko je negdje važan.

Zato je Oliver Dragojević egzotika, jer smo jednostavne, a najveće vrijednosti ispustili i posvetili se nebitnom i prolaznom. Zato smo ga oplakivali, oplakujući vlastite praznine, svjesni da su nam principi po kojima je on funkcionirao postali nedostižni. Egzotika je postala iskrena Ljubav.

*******

A sada, povratak u stvarnost. Dok ovo pišem, podbuhla sam od plakanja jer je moja kanadsko – istarska obitelj (u kojoj čak i sin moje sestrične uz očevo francusko nosi i majčino hrvatsko prezime u čast zemlji iz koje mu majka dolazi), upravo otišla neumorno mašući dok više iz dvorišta iz kojeg smo svi potekli nismo mogli vidjeti njihov automobil. I svaki puta je isto. Svaki puta se otkine pokoji komadić srca i treba neko vrijeme da se zalijepi, da zacijele rane, uz jednaku dozu ljubavi i bola.

Vraćaju se u Kanadu u kojoj moj devetnaestogodišnji bratić u laboratoriju radi na istraživanjima kojima je cilj pronaći lijek za maligne bolesti, dok njegovi vršnjaci u Hrvatskoj konobare i peru vjetrobranska stakla, jednako inteligentni i sposobni. Ne omalovažavam ovdje nijedan posao, govorim isključivo o tome koliko smo determinirani okruženjem. A ona moja želja o troje, četvero djece, raspline se prije neg’ se vine jer znam da živimo u zemlji u kojoj je jedno dijete luksuz, ako ga želimo podići, nahraniti, školovati, obući…

Živimo u zemlji u kojoj u 95 škola ove godine nije upisan nijedan prvašić. Pametnome dovoljno. DEVEDESET PET! Hrvatska je država u kojoj je sunce zašlo. Iz koje su otišli mladi i perspektivni ljudi. Ostali su samo “ljudi od vate” čuvajući topla ognjišta, kako bi se u njih, svako – toliko mogli vratiti ljudi s više opcija, prilika, potpora i životnih šansi. Mi ćemo pak uživati u istarskim zalascima, bar trenutno, jer tko zna što život nosi, svjesni činjenice, kako “The world needs more Canada”, što stoji kao izvrstan marketinški slogan na vrećici u kojoj se nalaze pokloni za mog sina, njihova preslatkog bratića s druge strane oceana…

NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Objava LJUDI OD PAMUKA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ležim potrbuške na ručniku, na obali, suze kroz njega tope kamenčiće koji ne znaju razliku između suza i mora. Oliver ne može biti mrtav. Ne može. Danas moje djetinjstvo jeca, moje mladenaštvo tuguje. Izgubilo je djeda koji to nije, dobrog duha, glas promukao od soli, riba, vina, stijena, valova, galebova, najljepših uvala, barki, ribara, maslina i svega što Jadran jest. Realnost se ne poklapa s osjećajem Oliverove vječne prisutnosti. Bune se moje strune protiv te vijesti. Moji su praunuci trebali sjediti na kamenu amfiteatra i slušati njegov Ključ života. Toliko je zauvijek bio doživljavan, jedan od onih ljudi za koje ne pristajemo prihvatiti da su bolesni, a kamoli da ih nema. On je uvijek trebao za klavirom puniti duše. Znam, sebično je takvo razmišljanje. Ali, kad nas je tako razmazio….

Misli mi luduju/ lutaju:
80 – te; vozimo se u tatinoj krem Ladi, kazeta svira Infiša san u te, Majko, Ako ikad ozdravim, A vitar puše, Nadalinu, Bašku vodu…. Mi pjevamo. Svi, čak i mama koja za sebe stalno govori kako nema sluha. Briga nas, ovo su zajednički trenuci. Pjevamo, deremo se, znali smo tada samo da guštamo. Nismo znali koliko duboke uspomene stvaramo.

Oliver postaje simbol obiteljskih vožnji autom u djetinjstvu.

90 – te; kupamo se u jednoj i jedinoj, našoj, ne najljepšoj, ali u srcu najupečatljivijoj Dugoj Uvali, u Škrapi. Znam svaku stijenu napamet, kao i redoslijed pjesama s Oliverove kazete što ju iz godine u godinu puštaju u malom drvenom kafiću, čija se intima i toplina ne može usporediti s današnjim Beach barovima, baš zato ima nemjerljivu vrijednost u mojoj memoriji. Uopće mi ne smeta što svake godine puštaju iste Oliverove pjesme. Kad skočim s moje stijene svirat će Fantažija, kad zaronim Cesarica, kad budem nasred uvale Četiri stađuna, a pred zalazak sunca Cvit Mediterana. Boravak u Škrapi bez Olivera nije boravak u Škrapi. On je kulisa, boja, emocija, toplina, njegove refrene nadopunjuju cvrčci i valovi, a “okretanje kazete” razdragani glas djece u plićaku i zvuk motora barki. Savršeno se uklopio u moju ideju ljeta na Jadranu, ili, ispravit ću se, zaslužan je što imam ovakvu ideju ljeta na Jadranu.

2000 – te; vozim se autobusom na fakultet. Želim ostati doma, teško mi je putovati. Šofer “pušta Olivera” dok kroz staklo promatram Kvarner. Moram biti iskrena, ne doživljavam ga svojim kao obalu Istre, ali kombinacija Olivera i pogleda na more dovoljni su za osjećaj punine i smisla čak i u sjeti rastanaka i pružanja otpora promjeni.

Hvala ti Olivere što si mi ne znajući obogatio čitav život. Hvala ti što si mi bio topli sijedi djed- prijatelj čija je pjesma zibala moje djetinjstvo.

Hvala ti što si me pratio do mog anđela. Hvala ti što sam te doživljavala ukućanom, nevidljivim, sveprisutnim članom obitelji. Vezujem te isključivo uz LJUBAV. Znam da si prihvatio kraj i otvorio vrata nekim novim svitanjima, da siguran stižeš jer ti viruješ da postoje.

I razmišljam što ostavljaš? Može li se to uopće nabrojati? Može li se pretočiti u riječi? Koliko je naš rječnik siromašan? Može li se o tebi suvislo pisati? Koliko će generacija mog sina biti siromašna jer joj nećeš biti “opipljiv” kao nama….

Nadmašio si vlasti i države u kojima smo živjeli, posljednja si poveznica četiri generacije; djedova, očeva, sinova i unuka. “Light motiv”, opće mjesto pomoću kojeg bolje razumijem generacije koje su mi prethodile.

Ti si odgojno – obrazovna institucija. Škole i crkve su zgrade u kojima se određena uvjerenja, vjerovanja i dogme provode više ili manje uspješno. Ali TI. Ti si sve pretočio u praksu; ljubav, oprost, poniznost, nepoznavanje konkurencije, podršku, prijateljstvo, mir, obitelj, uvažavanje, umjetnost, zajedništvo i ŽIVOT VJEČNI; BESKRAJ. Znam, “da ti je ‘ko reka, ti mu ne bi virova”, kakav ćeš ispraćaj imati. Mene je lijes s cvijećem u nekoliko trenutaka podsjetio na pogreb pape Ivana Pavla II. I to ne slučajno. Poveznice su brojne. Oboje ste nadahnjivali i hrabrili, oboje ste bili utjelovljena ljubav, promotori istine.

Ne mora se biti bezgrešnim da bi se bilo svetim. Ne mora se biti najvećim intelektualcem da bi se izvršilo utjecaj. Dovoljno je ostati dijete i ne intervenirati u život, već ga samo živjeti u skladu sa svojom istinom. To si nam na najljepši način demonstrirao. Bio si velik, među ostalim, i zato što sam sebe nisi doživljavao velikim. Najveći ljudi se igraju kroz život, njima ništa nije posao, nikad se ne poistovjećuju s onime što rade, s onime što su im javnost i mediji prilijepili, nikad ne plaćaju javnost i medije da ih prikazuju velikim. Narod je to prepoznao. Tvoja je sahrana bila prepuna tebe, bio si življi no ikad. Utjelovio si Dalmaciju guštajući uz klavir. Koje li sposobnosti! OMNIA MEA MECUM PORTO! Nisi se sramio ničega svoga, škrte stijene, stare masline i valove pretvorio si u molitvu, svugdje ih noseći sa sobom. Pozornice su mirisale na sol, na muke i strasti tvojih djedova. Onaj tvoj dječački pogled, s daškom treme i nevjericom što si vinut u zvijezde, upravo su to razlozi tvog sjaja. Tebi nisu trebali Fejsbuci ni Instagrami, baš zato si ih prepunio.

Ti nisi namjeravao oboriti naciju s nogu, baš zato sam se svim silama potrudila ispratiti te kao sveca. Koju li si nam bukvicu očitao, ako želimo učiti. Djela, ne riječi.

Kako je ovo portal za roditelje i staratelje, možemo učiti da dijete neće primijeniti nešto samo zato što mu to svakoga dana ponavljamo, ono će upiti vrijednosti koje mu svjedočimo primjerom, autentično, u praksi, svojim ponašanjem. Biti svoj…

Jer onaj tko je u skladu sa sobom, u skladu je s cijelim svijetom. Ti si to pokazao, slijedilo te more, nebo i kopno, uskladio si se s istinom svijeta. Zato si djelovao meditativno, opuštajuće i tjerao ljude da se zaljube u ljubav, odbace slojeve laži i strahova i budu emocija. Buka laži je nekad prejaka, preglasni su oni koji nas pokušavaju omesti u ljubavi, a ti si nas vratio jezgri.

Olivere, između ostalog, velikim dijelom i zbog tebe, bilo bi me sram da kad odem iza sebe ne ostavim ljubav.

Objava odgojno – obrazovni Oliver; educirao nas primjerom, a ne pustom pričom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ja nisam supermama. Super nisam, a mama sam zahvaljujući nevidljivoj božanskoj energiji koja me blagoslovila u trenutku kad sam to poželjela, kako bi naši životi i ovaj svijet bili obogaćeni za jedno prekrasno biće za koje sam sigurna da će mnogo dati svijetu. Međutim, licemjerno bi bilo reći da sam supermama. Baš zato što nisam supermama, sam super. Ja sam kaotična i smirena, uplašena i hrabra, nervozna i strpljiva, slaba i jaka, uredna i neuredna, nasmijana i uplakana, odmorena i mrtva-umorna. Sve sam to ja, kao i svi ljudi uostalom. Ja ne čitam knjige o odgoju, ja nisam članica grupa mama, ja odgajam instinktom i unutarnjim glasom. Ja ne pohađam tečajeve o dječjoj prehrani, ja ne moram čitati o štetnosti i dobrobitima cjepiva, o tome koliko treba dojiti, kad dijete skida pelene, kad treba početi jesti krutu hranu, treba li ili ne koristiti hodalicu, kakva sredstva za pranje moram koristiti, kada skidati temperaturu, kada skidati pelenu, koliko kuhati povrće….

Ja sam svjesna “ometala”, mora savjeta i pomagala koji oduzimaju vrijeme i novac udaljavajući nas od “ognjišta”, ne educiram se iz medija, već iz iskustva, iz unutarnje mudrosti koju ima svatko. Netko ju koristi, netko dopušta da ga se vodi. I nisam supermama zato što nisam sama. Ako i jesam supermama, to je zato što pored sebe imam supertatu. Držim da se premalo veliča očeve i njihova nezamjenjiva i neizmjerna uloga u odgoju djeteta. Oni su stupovi, oslonci, prijatelji, tješitelji, vodiči i mogu sve što mogu majke, osim roditi. Jer vidjeh kako je moguće pomoću umjetnih dojki koje si muškarac natakne i dojiti dijete, doduše umjetnim mlijekom, ali who cares, najvažnije je da su svi sretni.

Karikiram malo, shvatili ste, ali zaista mislim da u veličanju majki zaboravljamo veličati očeve. Ukoliko očevi u svemu ne sudjeluju, žao mi je što ću biti možda okrutna; za to su jednako odgovorne i majke i očevi. Ne možemo biti toliko “supermame” i svemoguće da ne damo tatama da rade sve što radimo i mi, pa se onda žaliti kako nam se ne pomaže. Naravno da se ne pomaže, kad smo takve temelje postavile. Nitko nije super zato što sve radi, već je samo pristao na neki čudan način i uživati u svojoj ulozi žrtve. Ovdje naravno ne mislim na samohrane majke, na majke koje su ostale bez muževa, partnera i slično. Već na klasične žalopojke kako su muškarci ovakvi i onakvi, kako ne pomažu, ne vide, ne osjete, nemaju instinkt itd. To je apsolutno pogrešno. Ja muškarce takvima ne vidim, i upravo zato i svjedočim stvarnosti koja nije takva. Skinimo sa sebe breme naših mama i baka. I guštajmo u tome. Shvatimo što nam je nametnuto. Ništa se ne mora. Ali može se biti pravedan i iskren prema sebi i drugima.

Supermame su mame koje gledaju svoje bolesno dijete i ne mogu mu pomoći. Supermame su izbjeglice koje gledaju svoje gladno dijete i ne mogu mu pomoći, supermame su žene Slavonije koje ridaju dok autobus s djetetom koje odlazi u neke Njemačke i Irske nestaje iz vidokruga. Supermame su žene koje petnaest godina pokušavaju ostati trudne i ne uspjevaju, a svaki puta su se ponadale i vizualizirale si život s djetetom, kako ga maze, uspavljuju, oblače i češljaju…..a ta se vizija nikad nije pretočila u stvarnost.

No, kako nikoga ne zaobilazi težina života, osjetile smo ju bezbroj puta i mi, žene 21. stoljeća, emancipirane. Ne mora čovjek doživjeti strahotu da bi se osjećao stravično. Svaku noć kad pomislimo kako ne možemo više izdržati s tako malo sna, svaki put kad nam dijete zakašlje, kad sudjeluje u prometu, uči plivati, žvakati, kad nije s nama, kad strepimo za budućnost, kad se rastajemo, kad smo negdje a zapravo je sve što želimo biti doma i valjati se po podu s djetetom koje će tako brzo odrasti, a mi to propuštamo zbog sudjelovanja u svijetu odraslih, skrivajući tom svijetu koliko smo podjetinjile i do koje mjere relativiziramo i u svojim glavama banaliziramo njegovu “ozbiljnost”.

Jer zaista, ništa nije toliko ozbiljno i bitno, osim da smo sretne u svom domu. Ako smo doma ispunjene i zadovoljne, nećemo se iskaljivati na radnim kolegama i trenirati strogoću na krivim mjestima, nametljive, naporne i željne pažnje. Sve počinje i završava u toplini doma. Tamo se svađamo, mirimo, ispijamo kave, guštamo u vinu, plešemo i pjevamo, ponosni smo jedni na druge, djelujemo poticajno jedni na druge. I ono što je najvažnije, vjerujemo jedni u druge. A vjera čini čuda mogućim.

Takvim, sigurnim i kompletnim ženama ne treba kompas odgoja, one su svjetionici. I svijetle u svakom mraku.

NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Objava DEMISTIFIKACIJA SUPERMAMA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.