Često u razgovoru sa svojim prijateljicama dođemo na temu doom scrooling ili numb scrolling, ilitiga kako nam se dogodi da provedemo neko vrijeme na mobitelu pasivno konzumirajući sadržaj. Ovo se obično dogodi na kraju dana, kad smo umorne i prazne; nemamo vremena, volje ni kapaciteta za seriju ili film, pa ipak okrade se i sat, dva besciljnog gutanja sadržaja kratkog formata.

Ova tema se često uhvati ruku pod ruku s temom “manjka sela”, podrške i jedne duboke izolacije koju mnoge žene osjećaju pokušavajući izgurati dan prepunjen obvezama, poslom i brigom o djeci da nabrojim samo ono osnovno.

Takvo konzumiranje sadržaja narušava našu pažnju i utječe na našu kvalitetu života bez da smo toga u potpunosti svjesni. Medijski sadržaji mogu biti zabavni, korisni, edukativni i obogatiti naše živote, ali danas je njihova dostupnost “na dlanu” i sama količina učinila da smo se od aktivnih konzumenata pretvorili u pasivne.

Dobro se sjećam vremena u kojem smo prijateljica i ja odlazile u videoteku i ponekad tjednima čekale da dođemo na red i posudimo novi film. Sada je taj isti film dostupan u nekoliko klikova skupa s milijun drugih i njegova “vrijednost” se potpuno promijenila (o kvaliteti da i ne govorim).

Konzumiramo ogromne količine sadržaja pasivno, gotovo ne želeći. Rijeke videa, igrica, poruka, memeova, objava teku oko nas, a mi ne možemo do obale. Ili?

Ekranizam – ovisnost o ekranima

Čini se tako jednostavno samo odložiti mobitel ili ugasiti televizor, ali zašto je to onda toliko teško? Zašto gdje god pogledamo, ako se odlijepimo od svog ekrana, vidimo druge; i mlade i stare kako bulje u te male kompjuteriće?

Odgovor je dopamin i serotonin – hormon nagrade i sreće. Ekrani, videoigre, društvene mreže, crtići stimuliraju naš mozak da proizvodi velike količine dopamina i serotonina. S vremenom i pretjeranim lučenjem dopamina može doći do smanjenja efikasnosti dopaminskih receptora u mozgu. Što to znači? To znači da naviknemo naše tijelo na određenu količinu užitka koju sve teže uspijevamo zadovoljiti i potrebno nam je sve više i više onoga što nam luči dopamin, u ovom slučaju ekrana, da bismo postigli istu količinu zadovoljstva.

Sve ovisnosti funkcioniraju na isti princip. Ovisnost se najjednostavnije može definirati kao stanje u kojemu osoba ne može funkcionirati bez određene supstance ili aktivnosti.

“Pametni” telefoni već godinama sustavno mijenjaju biološki odgovor naših tijela učeći nas da već na zvuk notifikacije djelujemo i odlazimo do mobitela po svoju “nagradu” koja može biti porukica ili neka obavijest.

Tehnologija bi trebala služiti nama, a ne mi njoj. Način na koji konzumiramo medijske sadržaje i način na koji vrednujemo i dajemo važnost ekranima naša djeca promatraju i uče. Mi smo im prvi i najvažniji primjer i ne postoje trikovi ni smjernice koje možemo primjenjivati na djeci, a da sebe izuzmemo iz priče.

Nedavno sam prisustvovala online edukaciji u suradnji Centra Ropana i Lumen Lab-a na temu “Utjecaj elektroničkih medija na rani razvoj i zdravlje djece” na kojem je predavačica Vana Dominis iznijela poražavajuće podatke. Ovo su neki od njih:

• Više od 70% ispitanika izjavilo je da njihova djeca više vremena provode uz medije nego van kuće (izuzev vrtića/škola).
• 35,9% roditelja tvrde da njihova djeca s godinu dana počinju konzumirati medijski sadržaj kao pomoć u uspavljivanju.
• 45,6% roditelja tvrdi kako njihova djeca gledaju medijski sadržaj kao pomoć pri hranjenju.

*Istraživanje iz 2023. na uzorku od 837 roditelja djece predškolske dobi, Primorsko goranske županije.

Ovi podaci, iako rađeni na malom uzorku, između ostalog ukazuju koliko je važna medijska pismenost i medijski odgoj. Stvarni svijet ima svoj tempo koji se ne može jednim klikom ubrzati na 1.25x, slika koju naše oko vidi u stvarnom svijetu uglavnom je statična, bez izmjena. Boja mora, livade i šume nije “pojačana”. Što više vremena provodimo u tom virtualnom svijetu, naš stvarni svijet sve više djeluje bezličan, dosadan, sivkast i spor, a naš mozak traži svoj dopaminski podražaj odmah i sada.

Ekran postaje medij koji čini da se odmah osjećamo dobro, a razina naše pažnje i naša tolerancija na frustraciju opadaju.

U trenutku kada djetetu oduzimamo ekran, praktički ga isključujemo iz “sustava opskrbe” dopaminom i serotoninom – osjećajem nagrade i sreće koje je s ekranima jako lako dostupno. Dostupno je u potpunosti bez uloga i pasivno, dok je u stvarnom svijetu za postići taj dobar osjećaj potrebno nešto učiniti, na primjer obuti tenisice i otići do parka.

Razvijanje tolerancije na frustraciju i dosadu od ključne je važnosti za razvoj i zdravlje naše djece.

Život se sastoji i od dosadnih i frustrirajućih situacija za koje je potrebno izgraditi kapacitet kako bismo se s njima nosili. Ako svaku dosadu, frustraciju ili izazov “gasimo” upotrebom ekrana, ne ostavljamo prostora za razvoj otpornosti i nošenje sa stresom.

Emocionalna regulacija je prevencija ovisnosti. O emocionalnoj regulaciji puno sam govorila i pisala, a s namjerom poticanja i podrške u emocionalnom razvoju nastali su i Malish Velish posteri o osjećajima te poster “Što mi sada treba?” koji djetetu nudi 14 aktivnosti koje mu mogu pomoći umiriti živčani sustav i regulirati svoje emocije.

Dok smo fokusirani na ono što se događa izvana (ekran), ne možemo se povezati s onim što se događa unutar nas.

Iz tog razloga su hranjenje uz ekrane i uspavljivanje uz ekrane izrazito problematični. Hranjenje jer dijete treba tek naučiti osjetiti znakove sitosti, usredotočiti se na žvakanje i socijalni aspekt zajedničkog objeda, a uspavljivanje jer na kraju dana mora ostati prostora da djetetov biološki sustav odradi svoje opuštanje i proizvede hormon melatonin potreban za usnivanje, čiju produkciju narušava plavo svijetlo ekrana. Kraj dana je vrijeme za opuštanje i povezivanje s članovima obitelji.

Povratak glupog telefona?

Sve češće na društvenim mrežama susrećem pojam “glupog telefona” i primjećuje se trend povratka na stare telefone koji imaju limitirane funkcije (recimo pozive i poruke). Ovaj mi je trend jako zanimljiv i živo me zanima u kojem smjeru će se razviti. Činjenica je da smo svi zajedno stigli do jednog velikog zasićenja sadržajem, prodajnim porukama, podražajima i da će “glupi telefon” doživjeti svoj comeback.

Kako se svijet polako osvještava po pitanju pretjerane konzumacije, pada kvalitete i dugotrajnosti proizvoda, te pojava AI koja ima popriličan karbonski otisak, bit će zanimljivo vidjeti na koji način će se sve skupa odraziti na način na koji koristimo tehnologiju i konzumiramo sadržaj.

Važno je postaviti granice i smanjiti vrijeme provedeno pred ekranima kako bismo poboljšali kvalitetu života za sebe i našu djecu. Važno je usmjeriti pažnju na aktivnosti koje nas povezuju s prirodom i potiču zdrav način života, kako bismo stvorili ravnotežu između tehnologije i stvarnog svijeta. Time ćemo promicati zdravlje, sreću i očuvanje okoliša za buduće generacije.

Objava ovisnost o ekranima, uloga dopamina i povratak na glupe telefone? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena.

U udobnoj fotelji, sjedila sam prekriženih nogu, a u krilu mi je stajala velika crna kožna torba. Čekala sam trenutak u kojem ću diskretno zavući ruku u torbu i izvući mobitel kako bi scrollala sasvim nebitne informacije jer mi je to ugodnije nego biti za stolom s potpunim strancima.

Ti potpuni stranci, roditelji su djece s kojom se moj sin upravo ludo zabavlja u igraonici.

I ne, nisam ni socially akward, niti sam introvert, znam voditi razgovor i sa sigurnošću mogu reći da sam zanimljiv sugovornik, ali situacija u kojoj se tako često nađem mom promatračkom oku je – neprirodna.

Mi sjedimo u kafiću, u koji nikad ne zalazim, u shopping centru na drugom kraju grada, u koji rijetko idem, pijemo piće i čekamo da nam se djeca zabave, bez nas.

Naravno, i sama ponekad to vrijeme kratim kupovinom, ali ne nužno planiranom već onom iz dosade koju već godinama uspješno izbjegavam. “Ovo nam je predah od djece” komentira jedna mama s rukama prepunih vrećica.

Poslije rođendana mi moj oznojeni i iscrpljeni četverogodišnjak u šturim rečenicama prepričava kako mu je bilo dok zakopčavamo pojaseve na auto sjedalici i krećemo doma.

I polako, ali sigurno ne mogu se oteti dojmu da mi je uskraćena još jedna prilika da promatram svoje dijete u socijalnim situacijama u kojima ja nisam glavni lik.

Pola dana provede u vrtiću, na treningu roditeljima nije dozvoljeno ostati, a rođendani se sve češće odvijaju u igraonicama, iza zatvorenih vrata i “tamo negdje”.

Osim u parku, doista sam rijetko u prilici da promatram svoje dijete sa strane bez uplitanja, da ga vidim kakav je kad ja “nisam tu”, kad nisam dio priče, da ga doživim u drugačijem svjetlu.

Interakcije naše djece tako su kirurški segmentirane i strukturirane da ne mogu da se ne zapitam koliko je život uređen po mjerilima “modernog čovjeka”- tko god da taj lik je, zapravo protiv njega i njegove osnovne potrebe – povezanosti.

Rođendani u igraonicama su savršen primjer. Tako su primamljivi, djeluju jednostavni, čak povoljni, streamlineani; dječji rođendani postali su gotov proizvod koji kupimo i konzumiramo bas kao i sve ostalo, brzo i efikasno. Ne razmišljamo o smeću koje je ta konzumacija proizvela. Ne razmišljamo koja je stvarna cijena.

Želimo usrećiti našu djecu, opterećeni smo, zaposleni i zauzeti, nemamo vremena… ili? U jednom od razgovora, jedna mama je rekla, “Ma tko će to čistiti, a financijski ti dođe na isto”, ali dođe li?

Koja je stvarna cijena koju platimo kada outsourcamo djetinjstvo?

Kada nemamo u stanu zid po kojem se prolila coca-cola?
Kada nemamo polu mutne slike natrpane blagovaonice malih i velikih glava okupljenih oko torte?
Kada susjedi niti ne znaju da je bio neki rođendan?
Kada slavljenik/slavljenica ne zapečati svoj dan krokodilskim suzama koje su kulminacija ogromnog uzbuđenja?
Kada se još danima iza rođendana po kući skrivaju napuhani baloni?

Postali smo koordinatori dječjih života u kojima ih vozimo s aktivnosti na aktivnost u očajničkoj želji da zadovoljimo njihove želje i potrebe – rastavljene na proste faktore.

Raskomadane na male, šareno zapakirane, “lako probavljive” i lako dostupne proizvode – robu široke potrošnje.

Ne utječe takav život samo na našu djecu i njihovu sliku svijeta, utječe i na nas. Moja crna torba nije dovoljno duboka da se u nju sakrijem i “izdržim” ta dva sata čekanja. Umorna sam od sjedenja u autu dok traje gimnastika i pored svih zabavnih trenutaka koje sam outsourcala, moj sin na kraju dana traži još…

Traži još, jer treba još, jer treba kontakt, spontanost, treba vrijeme za integraciju svih nepovezanih dijelova svog dana u jedno…

Možemo se zavaravati koliko god želimo, možemo sebe uvjeravati da investiramo u dijete, u njegov motorički razvoj kroz sport, u njegov intelektualni razvoj kroz engleski jezik, u njegov socijalni razvoj kroz vrtić, ali činjenica je da ne možemo outsourcati djetinjstvo.

Djetinjstvo je taj neopipljivi mix iskustava okupljenih zagrljajem u sigurnu luku.

Ne možemo očekivati da ćemo zadovoljavanjem dijelova zadovoljiti cjelinu.

Zato i jesmo stalno iscrpljeni, umorni i nezadovoljni, dok koračamo prema izmišljenom cilju on nam izmiče…

Znaš li koja aktivnost najbolje potiče razvoj govora, socijalne vještine, motoričke vještine i emocionalni razvoj istovremeno?

Zajednički provedeno vrijeme.

Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena.

Na nama je da proživimo djetinjstvo naše djece skupa s njima, a ne da ih vozimo od iskustva do iskustva, čekajući da nam se vrate i pričaju sto su doživjeli.

Na nama je da se opiremo životu koji proživljavamo sami, a onda pričamo o njemu s prijateljicama ili terapeutom.

Ako živimo život ispunjen povezanošću, manje ćemo toga trebati outsourcati…

Foto:Pexels.com 

zašto moje dijete ne ide na izvanvrtićke aktivnosti? – SUPERMAME

Objava jesmo li outsourcali djetinjstvo svoje djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kuća u neredu. Kaos svud. Frižider prazan.  Hrpa odjeće čeka pranje. Oboje u temperaturi. I ja i on! Nisam to ovako zamišljala!

Jaslice su trebale biti moj spas! Nakon 2.5 godine full time majčinstva napokon malo vremena za mene; “Napokon ću moći u miru sjesti za stol i raditi BEZ PREKIDA” mislila sam.

Također sam zamišljala sebe u točkastoj haljini sa šeširom (za dramatičniji efekt) kako prebirem voće i povrće na tržnici za ručak. Nitko me ništa ne pita, nikoga ne moram imati na oku, ni tegliti bicikl bez pedala u jedinoj slobodnoj ruci.

Ok, znam da je ova slika bila nerealna jer 1. tako rijetko idem na tržnicu i 2. mrzim šešire,  ali vrijedilo je bar nakratko sanjariti o neopterećenoj slobodi iz prošlog života. Onog u kojem me nitko nije zvao mama.

U ovom, malo surovijem, moj mališan krenuo je u jaslice, a ja nisam bila ni blizu svjesna što će to značiti za mene. Da mi je bar netko rekao….

Sve sam pripremila; ruksačić, papučice, presvlake. Pripremila sam i sebe i dijete emocionalno na tako  važnu separaciju.

Prvi tjedan bio je bajkovit, a onda je krenulo.

On je sezonu otvorio upalom pluća, a ja sam ga, u blažoj verziji doduše, pratila u stopu. Čim bi ozdravio, otišao bi u vrtić po nešto novo i “to” donio kući. Upala uha, upala grla, viroza,… Skoro bez iznimke razbolijevala sam se i ja.

Razmažena do tada zdravim djetetom (da kucnem u drvo) i potpuno neiskusna u aktivnostima skidanja temperature i brige o bolesnom djetetu bila sam u potpunosti -nespremna. To je značilo jako puno živaca i vremena potrošenih oko običnih stvari koje su bile lako rješive uz malo pripreme.

Do Božića sam već pohvatala konce, napunila kućnu ljekarnu i čekala proljeće kao ozebao sunce.  Osjećala sam se iscrpljeno i poraženo. A trend se nastavio. Svi planovi postali su labavi i nije bilo pitanje hoćemo li nego kad ćemo se opet razboljeti.

Prošla sam sve faze; od ljutnje, razočaranja, poricanja, očaja. Preispitivala sam sve svoje životne odluke uključujući i onu da postanem mama.

Prazne tegle meda redale su se na hodniku, woltovi dostavljači znali su me po imenu kao i teta u ljekarni koja me “olakšala” za stotine kuna biljnih pripravaka i dodataka prehrani ne bi li “ojačala imunitet”.

Pitala sam se tko je krenuo u jaslice, ja ili moje dijete?

Odgovor je bio mi!

Vrlo brzo mi je postalo jasno da jaslice nisu igra. Dapače, u više navrata kontemplirala sam ispis iz jaslica, a tek to je bila luda ideja! “Pa dobiti mjesto u jaslicama je lutrija samo po sebi, nećeš sad odustati” govorila sam sama sebi.

Ideja da odustanem od jaslica, od svog posla, od svega zapravo… bila je najjača u najtežim noćima. Kada bi mi neispavanost oduzela razum. Gledala sam druge mame preko oka: “Zašto mi niste rekle?” ali istina je da nije svima tako ili se na to brzo “zaboravi”, baš kao porod.

Uz sve izazove, uspone i padove, lekcije o strpljenju i poniznosti koje sam morala savladati, moje dijete steklo je prve prijatelje, a nadam se i imunitet za sljedeću godinu.

A ja? I ja sam stekla imunitet i to onaj životni. Onaj koji te nauči da ništa ne uzimaš zdravo za gotovo, a ponajmanje svoje zdravlje i ljude koje imaš oko sebe!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Nikolina | Malish Velish (@malish_velish)

Naučila sam još više cijeniti svoj topli dom i svoju kućnu ljekarnu koja je sada puna i spremna za sve neplanirane noćne avanture.

Naučila sam više slušati svoju intuiciju i lakše razabrati iz mora savjeta i prijedloga ono što je najbolje za nas.

Naučila sam vrijednost dobre rutine i organizacije, te zaleđenih obroka.

Naučila sam još više voljeti svoje male rituale i trenutke za sebe u kojima punim baterije, duboko dišem i njegujem nježnost i strpljenje za sebe i svoje dijete.

Ne znam što nosi ova godina, ali znam da sam spremna pustiti sva nerealna očekivanja, točkaste haljine i šešire, sva fantaziranja o tome kako će biti već samo prigrliti stvarnost koja mi je dana.

Kad bih mogla nešto reći sebi od prije godinu dana onda bi to bilo ovo: “Apsolutno ništa neće ići po tvom planu i apsolutno sve će biti u redu”.

Foto: unsplash.com

kako ćemo i hoćemo li uopće preživjeti polazak u jaslice? – SUPERMAME

Objava mama u jaslicama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Stvarajući sadržaj na društvenim mrežama primijetila sam koliko bolje prolazi onaj koji govori o tome što ne činiti; „Nemojte ovo nikada reći svom djetetu“, „ 5 stvari koje narušavaju dječje samopouzdanje“, „Najgora stvar koju možete napraviti djetetu u tantrumu“ i sl.

Sadržaj koji propituje, sadržaj koji suptilno motivira i/ili inspirira rezonira s manjim dijelom roditelja.

Bacila sam se na razmišljanje o ljudskoj psihologiji i donekle mi je jasno zašto je to tako.

Ne želimo pogriješiti. Ne želimo nanijeti bol našoj djeci. Ne želimo da pate. Želimo znati što je to što će im nanijeti štetu kako bismo to izbjegli.

Ali ono što se nalazi sloj dublje je da mi trebamo vodstvo, da mi kao roditelji želimo znati gdje su granice. Želimo da nam netko drugi (roditelj, autoritet, IG osoba) kaže što je ok, a što nije. Tražimo odgovore izvana.

Što to govori o nama? Koliko smo mi kao generacija roditelja uopće zreli biti djeci vođe ako konstantno tražimo svog vođu? Ako konstantno tražimo validaciju?

Jesam li zaronila preduboko?

Ajmo ovako. Uloga roditelja je svakako teška i izazovna. Nema priručnika, nema uputstva za upotrebu i nitko nas na to baš ne pripremi.

Ali, što ako postoji razlog za to? Što ako to baš tako treba biti? Često napominjem da „rastemo skupa sa svojom djecom“ jer to doista i jest tako. Naša uloga roditelja raste i razvija se svakoga dana i to najčešće kroz praksu. Pokušaj-pogreška.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Nikolina | Malish Velish (@malish_velish)

Tražeći smjernice izvana, zaboravljamo pogledati unutra. Treba li nam stvarno netko drugi reći da uplakano dijete zagrlimo?

Imam svoju teoriju zašto je to tako.

Kao djevojčice, odgajane smo (uglavnom) da budemo tihe, mirne, pristojne, da ne privlačimo pažnju, da ne pokazujemo ljutnju ili bijes, da budemo slatke i benigne, da služimo drugima i da šutimo. Da trpimo.

Potom odrastemo ne znajući tko smo. Došlepamo se do 30ih (najčešće) i potisnuti bijes počne izlaziti. Iako ne znamo tko smo, napokon počinjemo znati tko nismo. Nismo tihe, nismo bez glasa, nismo baš ni pristojne, a bome, daleko smo od benignih djevojčica.

Ali ipak, sve smo to same osvijestile i to na teži način. Naše majke pripadaju drugoj generaciji. Generaciji žena, majki, patnica koja su žrtvovale sebe za sve oko sebe. Koje su bile primorane na tu istu žrtvu iz prostog razloga da bi opstale.

Mi to više ne želimo.

Ali manjak vodstva koje smo doživjele u djetinjstvu proviri kao zvijer svaki put kada vičemo na svoje dijete iz očaja. Proviri kada nas preplavi strah da radimo krivo. Proviri kada iz tog stanja želimo „samo da nam netko kaže što činiti“.

Često nismo svjesne da time samo zadovoljavamo ono minimalno.

Naša djeca ne trebaju od nas da nikad ne griješimo. Naša djeca ne trebaju da uvijek znamo točno što reći. Naša djeca ne trebaju robote koji za svaku situaciju imaju u glavi spremljen folder o tome kako „reagirati ispravno“.

Oni samo trebaju autentičnog roditelja. I ne, nemoj sad odustati od čitanja koliko god ti se povraćalo na riječ autentično.

Od svakog savjeta koji si ikad pročitala ili čula, uvijek, ali baš uvijek će biti važnije da taj savjet apliciraš na sebe i na svoje unutarnje dijete. Jedino tako ćeš zacijeliti svoje rane. Jedino tako ćeš sazrjeti iznutra i saznati tko si i kakva si ti zapravo majka. Jedino tada ćeš moći postati vođa koje tvoje dijete treba. Jedino tada ćeš čuti svoju intuiciju i poput snažne, ali nježne lavice znati što ti je činiti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Nikolina | Malish Velish (@malish_velish)

Zato kada plačeš, potraži taj zagrljaj.

Kada se kritiziraš reci sebi da je ok.

Kada padneš i udariš se, stavi šareni flaster.

Kada upadneš u (odrasli) tantrum imaj strpljenja i ljubavi za sebe.

Primjeni svaki savjet o roditeljstvu prvo na svoje unutarnje dijete.

Tvoje dijete će ti biti zahvalno.

Znam da si predivna majka. I ti i ja nastaviti ćemo čitati, istraživati i učiti. Tražit ćemo savjete i primjere. Obje ćemo gledati što ne činiti i što činiti. Ja ću nastaviti stvarati sadržaj koji inspirira i onaj koji kaže što ne činiti.

Ali ono što ću svakako raditi i dalje je brinuti o svom unutarnjem djetetu, njegovati svoju intuiciju, osjećati majčinstvo više nego čitati o njemu i donositi odluke za koje neću nužno tražiti validaciju izvana.

Jer sam lavica.

Jer sam Supermama.

Jer si i ti!

Foto: unsplash.com

Objava zašto smo kao majke opsjednute sa „što ne činiti“? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.