11:55
Sve je savršeno. Sasvim običan dan. Ručak skuhan, još se samo krčka brokula za malenu. Stol je serviran, osjećam zadovoljstvo jer sam uspjela uz bebu imati sve pod kontrolom. Sve sam uspjela, kuća blista, beba presvučena i naspavana. Za 5-10 minuta stižu tata i sestra i idemo ručati.

Zazvoni mašina dajući mi znak da je gotova s pranjem. Uzmem bebu u naručje i idemo izvaditi rublje iz mašine. Organizacija je pola posla (uvijek odvajam rublje kad ga vadim). Bebu stavim u kut i njoj dajem čarape. Hrpa s ručnicima i potkošulje tu, bebine i Rebekine stvari na treću hrpu.

Pogledam ju. Panika. Vičem neeee. Jedan jako dugi ne i suze. Vrisak. Što da radim, Bože? Hvatam malenu, vadim joj bocu deterdženta za mrlje iz usta i trčim s njom. Saberi se, saberi, vičem sebi dok me ona gleda zbunjeno.

Uzimam čašu vode sa serviranog stola. Ulijevam u nju i vadim rukom pjenu iz njenih usta. Prepala se, plače. Umivam ju, opet voda u usta, ispirem i vidim ima toga dosta.

Bože što ću, otrovala mi se beba. Gotovo je. Panika. Noge oduzete. Strah.

Trčim s njom. Mora povratiti. Guram joj prste u usta, ona vrišti. Opća panika. Ne, ne, ne, ovo se ne događa!

Gdje mi je mobitel? Vrtim se s njom u rukama. Zovem muža, u pozadini čujem žamor vrtića. Govorim mu –  zovi hitnu, Kristina nije dobro, on odmah poklapa.

Trčim dolje kod mojih, upravo ručaju. Nesvjesni drame pitaju me što se derem. Kad su me pogledali u očima su vidjeli sve. Opet panika.

Majka uzima Kristinu, dolazi muž, hitna pomoć stiže. Povratila je. Pjena i jabuka od doručka. Smije se majkinom psu i viče vau vau.

Imam savršenu bebu kojoj je život ugrožen mojom nepažnjom. Ovo nije bol, ovo je agonija.

Hitna je tu. Ukratko prelazimo što se dogodilo i čita se deklaracija sa deterdženta.

12:15
Odlazim s njima za Metković. Preplašena je i ona od moje panike. Jurimo hitnom, a nju zabavljaju svi ti aparati što vijore dok se vozimo. Neizvjesnost, strah, krivnja i očekivanje da se probudim iz stravične noćne more. Spajam ju na siku, kašlje.

O Bože sve je to spaljeno, pomišljam. Izgoreno od kemikalija. To su misli koje mi ore u glavi.

Vidim samo oči tehničara, bez osude su, zabrinut je, ali mi pogledom daje nadu. Pregledavaju ju je i svi oko nje tepaju, divni su. Rade joj balone, zabavljaju je. Grlo je dobro. Bože, hvala ti. Rade sve što je u njihovoj moći. Čujem tihi razgovor doktorice, ali ne uspijevam shvatiti o čemu je riječ. Idemo za Dubrovnik.

Govori mi smireno, optimistično. Nije životno ugrožena, trebamo provjeriti pluća. Izvukla se. Zamolim ju da mi ponovi jer ne ulazi na prvu.

Doktorica se nasmije, dođe mi da ju zagrlim. Primjećujem da ima plave vrhove trepavica. Zgrozim se  same sebe kako mi je u tom trenu baš to zapalo za oko pokraj ovakve drame. Govore mi – dobro je. Imala je sreće. Upozoravaju me da će sirene biti upaljene kako me ne bi uhvatila dodatna panika.

Ležim, a na meni leži moja beba, moja duša mala koju sam za dlaku izgubila zbog nepažnje.

Zaspala je dok smo izlazili iz Metkovića. Panično opet gledam tehničara i pitam smije li spavati. A u mislima “‘ajme što ako se ne probudi”.

Stavljam joj dlan na trbuh ne govoreći ništa. Čisto da joj pratim disanje. Diše, Bogu hvala.

Mobitel mi stalno zvoni. Ako se pomaknem probudit ću ju. Neka zvoni.

U pola puta zovu me od doma. Rebeka plače, kako joj je sestra pita. Kažem –  dobro je, nema straha, brzo ćemo se vratiti. Prepričava mi da joj je jedna prijateljica u vrtiću rekla da će seka umrijeti. Gutam knedlu, suze mi idu. Uvjeravam ju da neće, da je dobro. Osjetim empatiju od čovjeka kraj mene. Teško je. Pa se sjetim cijele drame koja je loše završila s dječakom iz Metkovića.

Zbunjena i preplašena, po stoti put pitam se je li životno ugrožena. Svaki put mi osmjehom vrate da će biti dobro.

U Dubrovniku smo. Parkirali smo se i čujem vozača kako viče ne, ne, ne i odjednom čujem bum! Zabila se neka žena na parkingu u nas. Nasmijala sam se prvi put od srca. O Bože je li to kraj mojim nevoljama danas?

Pregledavaju bebu i dobro je. Ostajemo na promatranju. Ona je vesela, zaigrana, živa i zdrava.

Upoznajem divne žene na odjelu. Pri pružanju ruke predstavim se kao “kreten mama”, ne iz zabave već iz očaja.

Gledam te mame koje imaju bolesnu djecu i gledam svoju bebu koja je tu zahvaljujući meni. Savjest grize kao nikada.

Ali dobro je. Završilo se dobro, nema smisla razmišljati sto bi bilo kad bi bilo, ili da se nije dogodilo.
Ovo pišem sa dobrim odmakom iza ove drame, još nisam došla k sebi. Još je strah duboko u meni i mislim da će ostati tu još dugo.

U trenu sam ju mogla izgubiti. Okrenuo nam se svima život naglavačke i tek sad sa odmakom shvaćam ozbiljnost svega.

Na sreću sve je izašlo bez posljedica, ona je već to popodne bila ona ista, moja malena nasmijana bebica.
Rečenica koja mi zvoni kad razmišljam o tome je rečenica koju mi je rekla glavna doktorica odjela kad nas je otpuštala.

Djeca su vam kao mlijeko koje idete prokuhati, pazite, pazite i okrenete se na tren, a ono pokipi.

Ne pokušavam se opravdati niti tražim od tebe koja ovo čitaš da me potapšaš po ramenu i kažeš “svima se može dogoditi”, ali s tom sam rečenicom u sebi pronašla utjehu.

Kreten sam majka koja griješi, koja sada nad njom bdije jednako kao i prije. Ovo prihvaćam i shvaćam kao lekciju. Mislim da svaka majka pokušava što više stvari napraviti odjednom, ali u nekom trenu moguće je da sve krene po zlu. Tako se dogodilo i meni, ali to je život…pun izazova, padova i uspona.

Beskrajno zahvalna što je sve izašlo na dobro, gledam ju dok raste i pri svakom zvuku sirene tiho se pomolim da im anđeli budu kao meni u pomoći.

Objava da se upoznamo, ja sam Olga – kreten mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Cijeli svoj život živim u malom mistu na jugu Hrvatske. Ne bih ga mijenjala niti za jednu svjetsku metropolu. Ima dušu, svaka kala ima svoju priču. U ovo doba godine uvijek je pust i prazan, ali za mištanske ćakulone i tad ima tema. Pa makar ih same izmišljale. Govorim iz vlastitog iskustva moje viđenje, zapravo moju priču.

Dakle, po izlasku iz srednje škole sam se udala, rekla bih “mladost ludost”. Moja je sreća što sam ušla u brak iz ljubavi, što ta ljubav traje i danas. Nisam imala odmah djecu, istinski smo uživali jedno u drugom…

Putovali smo, sanjali, planirali sve u čemu danas uživamo…nije uvijek bilo lako al’ baš kad bi bilo najteže tada smo se voljeli najviše. Vjerojatno je u tome ključ moje sreće. Svaki naš korak je bio isplaniran, od poslova, renoviranja pa do potomstva. Najviše me je smetalo zadiranje u moj/naš život s pitanjem kad ćete više imati bebu, što čekate…

Na početku kad bih odgovorila da nisam spremna, da je to stvar koja se planira, dočekala bi me lavina komentara da se ne živi tako život te da baš kad budem htjela tada neću moći zatrudniti. U životu primamo puno savjeta ali neki se urežu u nas i njih se slijepo držimo, dijelimo ih dalje.

Tako sam i ja dobila savjet još u srednoj školi od svoje razrednice: “Djecu imaj tek onda kad ti samo ona fale”.  Tada mi je to u mojoj glavi bilo nešto što sam si često ponavljala, željela sam prvo sazrijeti, uživati u ljubavi, braku, čekala sam da dođe potreba i želja za bebom. Za ostale sam bila neplodna, nedefinirana mlada žena koja šeta psa umjesto bebu.

Jalova, jalova jadna Olgica. Tako su me gledali i doživljavali. Bilo je njih i dobronamjernih. Došli bi do mene i bez pardona mi ponudili savjet kako zatrudniti jer i njihova daljnja rodica isto kao i ja ne može zanijeti. U početku mi je jako smetalo to zadiranje u moj život. S kojim pravom!? Najviše me bolila činjenica da ne vrijedim jer nisam majka. Zašto žena ne vrijedi ako se nije ostvarila u tom pogledu? A da ne govorim kako je neudatim curama…vjerojatno još i gore. Okolina stvara pritisak.

S vremenom sam oguglala i prestala im se pravdati. Shvatila sam da će oni, bez obzira na moju istinu, uvijek pričati ono što žele. Kad bi me netko pitao što čekam po tom pitanju, odgovorila bih da sam samo njih čekala da me to upitaju. Prebacivala sam odgovore na šalu jer mi je s vremenom postalo sve manje tragično i bitno, a više komično. Većina njih nije bila zlobna samo znatiželjna, ne uzimam im za zlo. Ali pobogu, zašto vas zanima takvo nešto!? Zamislite samo da sam stvarno imala borbu da zanesem, kako bi se žena osjećala da ju cilo misto komentira, da joj nabacuju na svakom koraku.

Mala sredina je definirala puno života, obilježile mnoge ljude, etiketirala ih. Samo da bi ispunili pričama svoje prazne živote.

Danas kad sam postala majkom društveno sam prihvatljivija. Žalosno, ali istinito. Oni koji su bili najglasniji u “žaljenju” mene, danas mi se javljaju, pozdravljaju. Nisam zlopamtilo ali ne želim imati posla s takvima. Beskrajno sam sretna što sam uvijek živjela samo za sebe, što sam imala svoj ružičasti svijet…van svih ćakula u kojima bih sudjelovala u širenju priča.

Voljela bih, ako ste jedni od onih koji nekome postavljaju intimna pitanja, da se osvijestite. Niti vama treba ta informacija, niti je ugodno čuti takva pitanja. Pitanja poput “kad ćeš se udati, roditi, maturirati, zaposliti” pitajte samo svoju djecu. Njih jedino imate pravo to pitati.

Živite svoje živote gledajući svoja posla. Ja iskreno nemam vremena razmišljati o drugima niti prepričavati tuđe stvari. Sama sebi sam i previše.

OLGA @mijicolga

Objava JALOVA ŽENA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.