Znao sam da to dolazi, znao sam da me to čeka. Dosta unaprijed je sve bilo organizirano i znao sam da će doći taj tjedan. Tjedan kada će Una imati doula obuku, a ja ću čuvati Zrina cijeli dan. Ne bi to bilo ništa preuzbudljivo, niti prvi put, da se nije radilo ne o jednom, nego 4 cijela dana, i ok, nema problema, ili ipak ima. Obuka je u Trogiru, jako daleko od Zagreba i pomoći neke od baka, daleko od sigurnosti našeg stana, poznavanja našeg kvarta, prijatelja, svega.

Mnogi od vas se sa ovim susretnu puno ranije, od samog starta i rođenja djeteta, tako da ovaj moj dramatični uvod u priču se čini “over the top”, realno i je, namjerno sam ga malo “pojačao” da vam zaokupim pažnju, ali isto tako vas želim prije nastavka priče zamoliti da se sjetite prvog dana, tj. tog trenutka kada ste shvatili, ok, on i ja, ja i on, sami, mi to možemo. Jer to je bio taj trenutak za mene. Inače volim izazove, ne bojim ih se, ali ovdje se radilo o bebi koja će ovisiti o meni, pa mi ipak nije bilo baš skroz svejedno, no, krenimo.

Stigli smo u Trogir večer ranije, da se smjestimo, malo prošetamo gradom, i sutra ujutro u 8 je krenula obuka, Una je izašla iz auta, pusa meni, pusa njemu, zagrljaj jedan njemu, pa meni, pa sve opet ispočetka. “Bit ćete dobro jel da?” pita Una po 4. put. “Ma da naravno, ma daj, pa tata sam mu haha.”, odgovaram ja samouvjereno da se ipak ona opusti i posveti obuci, a ne razmišljajući hoće li sve biti u redu. Samouvjereno, da, tako sam zvučao, zabrinuto, malo da.

Iskreno, stvarno sam znao da će sve biti ok, nisam toliko glup, ipak je Una tu da ga dovedem ako bude nešto ili ga ne mogu smiriti, hendlat, što god, ali sam se brinuo hoću li mu ja biti dovoljan, hoću li sve dobro napraviti, ovo je trenutak da dokažem sebi, Uni, svijetu da sam ja #supertata. Ne želim ga dovesti kod nje samo zato jer ga ne znam smiriti, jer ga ne mogu uspavati, jer ne znam što mu je. Želim ga upoznati, naučiti njegove navike, poglede, glasove, zvukove (da budem siguran da je samo prdnuo, a ne napunio pelenu), a i da se Una malo odmori, stvarno je zaslužila.  Neka uživa u obuci, doula obuke su stvarno posebna, prekrasna, emotivna iskustva (pozdrav svim partnerima/muževima douli, vi znate na što mislim ), neka uživa u tome u potpunosti.

I krenulo je. Prva misao mi je bila, ok, što sad. Idemo u šetnju otkrivati Trogir. Krenemo u šetnju, 15 minuta, idemo u dućan po neko povrće kuhano za Zrina, sok za mene, izađemo iz dućana, nebesa se otvorila, čekam 15 minuta, kiša ne staje, meni auto 5 minuta pješice. Vatreno krštenje (vodeno?). Zrin u Tulu, kolica ispred nas i idemo.

Došli doma, Zrin sretan, suh kao barut, ja se cijedim. Neka, on je dobro, dobro je. Ostatak dana standardno, bez nekih stresova, bili jednom kod Une na dojenju, on i ja papali doma povrće razno, voće, sve super.

Drugi dan lijepo vrijeme, šetali se puno, ali je i on bio puno nervozniji, pa sam odlučio da ostatak dana provedemo u stanu igrajući se. Dok smo se igrali, imao sam osjećaj kako vrijeme ide da smo sve povezaniji, uspio sam čak riješiti i dosta stvari bitnih za posao, a cijelo vrijeme sam bio aktivan s njim.

Samo, nervozan je. Nije gladan, pelena ok, možda je umoran.
Tula na mene, Zrin u Tulu, zaspao u 2 minute.

Nije mu ništa, samo je bio umoran, ali nisam znao čitati znakove, sada sam naučio.

Sat i pol je spavao.

Treći dan sam ujutro razmišljao kako sam ga nakon samo 2 dana što sam proveo s njim sam toliko više upoznao, toliko smo se zbližili, naučio sam što radi kada je umoran, kad hoće jest.

Shvatio sam da nije tako teško kao što sam mislio da će biti.

To moje samopouzdanje je poremetio novi val nervoze. Nije umoran, pelena ok, igrali smo se, nije ona nervoza kad mu je dosadno pa treba promijeniti igru, ili otići raditi nešto drugo, jeo je.

Trudim se, pokušavam, ali ne smiruje se.

Ne znam više što da radim, možda da odem do Une?
Ma ne, mogu ja to, ne želim joj smetati.

Gledam okolo po sobi, pogled mi zastane na hrani, ne znam, ajmo probati opet jesti, kad bolje razmislim, malo je pojeo prošli put kad smo jeli. Pripremim hranu, stavim pred njega, frajer pojede pola zdjelice hrane. Prije pola sata je jeo, malo nešto pojeo, i to je to. Očito tad nije bio gladan previše.

Naučio sam.
Drukčije je plakao, ustima malo mljackao dok se igrao, sad mi je to tako očito, logično, pa da, oponašao je jedenje i žvakanje, normalno da je gladan.
Ali, tad mi nije bilo očito i logično, mislio sam da mu je to samo dio igre njegove.

Četvrti dan je prošao savršeno. Ok, gladan je, dosadno mu je, hoće se igrati, spava mu se, sve sam razumio, ako sam i fulao, bilo je nešto od navedenog.
Doduše, zaspao mi je u autu na povratku iz dućana, pa sam ostao sjediti u autu sat i 15 minuta otprilike, jer ga nisam htio buditi, a nismo morali nigdje ići. Pogledao sam par epizoda serije u miru. Not bad.

Sjeli smo navečer na kavu, nakon zadnje obuke, bilo je baš lijepo, pričali smo, rekla mi je Una jednu rečenicu s obuke koja mi se tako urezala u pamćenje, išla je otprilike ovako.
Djeci je urođeno da vole mamu. Mama ih je 9 mjeseci nosila, po cijele dane bi slušali mamin glas, svih 9 mjeseci su slušali i osjetili otkucaje maminog srca, mama ih hrani, mama je posebna. Zašto je bitno da tate provode što više vremena sa svojom djecom?

Zato što su tate prve osobe koje djeca nauče voljeti. Isto kako su mame posebne, tako su i tate, samo naravno na drukčiji način. Nisu manje važni.

Kažem opet, tata je prva osoba koju dijete nauči voljeti. Dakle, neizmjerno je važno da tata i dijete stvore lijepi i zdrav odnos, kako zbog toga što onda kao obitelj imaju lijepi odnos, tako i zbog djetetovog emocionalnog razvijanja, što je izuzetno bitno za kasniji život, jer način kako je dijete naučilo voljeti tatu, će mu biti predložak kako naučiti voljeti i ostale osobe s kojima će se krenuti susretati u jaslicama, vrtiću, školi.

4 dana, toliko krucijalna za mene i Zrina. Tako malo vremena, a vrijedi za cijeli život. Toliko smo se povezali, upoznali se, doveli naš odnos na jednu skroz novu razinu.
4 dana, a stvorena posebna veza, posebna ljubav.
Jedva sam se vratio na posao nakon toga, srce mi se slamalo jer sam navikao biti s njim cijeli dan.
4 dana samo je trebalo za sve to.
4 dana, da se u njegovom malom srcu pokraj maminog imena upiše i tatino, jednako čvrstim slovima.

Bilo je i prije naravno, ali ne ovako sigurno.

4 dana zbog kojih svaki put sada kad dođem s posla on se krene odmah smijati na glas, govorit dadada, tatata, puzati brzinom munje do mene, i onda kada dođe do mene, uspravi se na noge i zagrli moje, traži da ga podignem. Kada ga podignem, nasloni glavu na moja prsa i smije se.

4 dana za “Tata, volim te.”.

Objava tata, volim te pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedio sam na kavi, sam, pušeći tko zna koju cigaretu za redom i pijući 2. ili 3. šalicu kave u nekom kafiću u Zagrebu, ne sjećam se više kojem.

Ne volim osjećaj chain-smokinga, ali to mi je u tom trenutku bila jedina stvar koja mi je smanjivala stres i smirivala me.

U tom trenutku, u meni se urušavao cijeli svijet, cijeli svijet kojeg sam gradio zajedno sa obitelji preko 20 godina. Svijet koji mi je bio izvor snage, inspiracije, svijet koji me gurao naprijed, svijet ambicije, svijet mira, i naposljetku, svijet bezgranične ljubavi.

Sada sjedim ispred kompjutora, ne pušim, bar ne trenutno, ali prolazi kroz mene taj isti osjećaj koji je prolazio i taj dan, u tom trenutku, samo ne toliko intenzivan, bez dodatka osjećaja izgubljenosti u vremenu i prostoru, ali i dalje jednako bolan.

Nadao sam se da nije više tu, a mislio sam da ako i je, nije više toliko bolan i zapravo se pitam, hoće li ikad proći, ili će samo malo manje boljeti.

Pritom shvaćam da na svijetu ima puno gorih stvari od te koja mene muči, svjestan da je ta ista situacija puno gora kada si mlađi i baš zato si malo i zamjeram što toliko boli, pa otkud mi pravo svojatat si toliku bol pored svih ostalih ljudi kojima se puno gore stvari događaju, a od ovoga ima i još tko zna koliko godina. Zapravo i ne baš toliko puno, ali jako se puno stvari izdogađalo u međuvremenu, pa se nekako čini dulje nego što je.

Kišni je neki tmurni dan danas. Bilo je sunčano već dosta dugo, pogotovo za ovo doba godine. Došao sam na posao, uzeo mobitel u ruke jer mi je stigla notifikacija. Mislio sam standardna Unina poruka: “Hey, kako si? Volim te.”. No, ovaj put nije bilo to, bio je kalendarski podsjetnik za nešto danas, što sam još davno odlučio staviti jer loše pamtim datume, taj dan sam rekao to ću staviti da nikada ne zaboravim. Dan kada mi je umro moj jedini preostali djed. Sjetio sam se tog osjećaja gubitka, na koji se nadovezao ovaj osjećaj o kojemu sada pišem. Skroz drugi događaj, apsolutno različit u svakom pogledu, ali u dubini, osjećaj gubitka je isti.

Napokon, da izustim o čemu se radi, radi se o rastavi mojih roditelja. Nije bila mirna rastava, bilo je svađi, ljutnji, deranja, vrijeđanja, a pritom smo zapravo najviše propatili moji mlađi brat i sestra te ja. U tom trenutku sebičnosti kada zaboraviš da imaš djecu, jer je bitnije nekome s kim si bio 30 godina reći da je glup, najteže to padne upravo na nas, djecu.

Da se razumijemo, kada se to događalo ja sam imao preko 20 godina, u ozbiljnoj vezi s Unom, zaručen, u iščekivanju zajedničke budućnosti, sa strane promatrajući bolnu sadašnjost. Rezultat istih tih iščekivanja prije 20, 30 godina. Strahujući, upitam sam sebe čeka li to i mene, nas? Odmah udaram sam sebe i govorim “NE!”. Odlučni povik u glavi, pozivajući se na obećanja koja smo si Una i ja dali da nikada nećemo griješiti kao naši roditelji! NE! Nikada!

Smiruje me ta pomisao, dok iskreno vjerujem da to nije naša budućnost, jer mi nismo naši, ili bolje rečeno u ovom slučaju, moji roditelji, ali onda mi se misli vraćaju na moje roditelje, a srce na rupu uzrokovanu gubitkom, gubitkom nečega meni svetog, gubitkom obitelji.

Ponavljam si da mi nije obitelj izgubljena samo zato što nisu zajedno, ali realno je. Jer nisu zajedno, nisu više obitelj, koliko god govorili da jesu. Ljubavi vjerojatno još i postoji, ali ne postoji zajedništva, ne postoji suradnje i međusobnog uvažavanja, ne postoji onog temelja koji čini tu obitelj u kojoj sam ja odrastao.

I tako odjednom, našao sam se sam. Sve ono o čemu sam sanjao, sve ono što mi je davalo inspiraciju, sve ono što me guralo naprijed, davalo sigurnost, ambiciju, vjeru, davalo snagu i hrabrost, sve to u trenutku je prestalo postojati, a ja sam se nakon dugo odgađanja morao pomiriti s tim.

Kako sada dalje? Kako da gradim opet, idem od nule, otkuda da vučem tu snagu koju sam imao za raditi 10,12,14 sati dnevno zbog svog sna, sna koji sam sanjao i za koji sam radio, kako da budem opet taj isti Petar, ako se temelj na kojem sam gradio Petra srušio? Tj. čak ne srušio, nego iščezao, u trenutku.

Kako? Nisam znao ni kako ni zašto uopće bih.

No, tu je bila Una. Ona mi je rekla kako, ona mi je rekla zašto, ona mi je rekla zbog koga i čega. Ne bih nikada mogao bez nje, ne bih nikada ponovno stao na noge, a kamoli osjetio ponovno u sebi snagu, vjeru, tu tinjajuću iskru koja prelazi u veliki jarki plamen, tu želju i hrabrost, i naposljetku, obitelj.

U njenim očima sam vidio budućnost, ali ne ovu trenutnu, koja me okruživala, već našu.

Naša nije imala takav epilog. Naša je bila hrabra, uspješna i čvrsta, puna poštivanja i ljubavi, puna uspona i padova, puna života, ali zajednička i sigurna.

Jer što god mi na kraju rekli, prošlost ne možemo promijeniti, ali budućnost možemo. Svakom našom odlukom, svakim našim postupkom mi utječemo na taj naš ishod.

Vjerujući da možda bol zbog gubitka moje, ajmo to tako reći, izvorne obitelji, neće nikada otići, ali iskreno, možda i bolje, jer će uvijek biti podsjetnik da se ispred mene nalazi najtoplija i blistava budućnost, jer će biti podsjetnik da se iz pepela prošlosti uzdiže vatra budućnosti dokle god mi tako odlučimo. Jer mi smo jedini koji to možemo odlučiti i napraviti, nitko drugi to ne može za nas, a ja sam imao svog anđela zaštitnika na zemlji u obliku Une, koja mi je dala potrebnu snagu, dala priliku, pokazala put kada ja nisam više mogao.

I kako sada, nakon toga, da ja ikad dignem ruke od nas, od vas, od tebe Una, od tebe Zrine, jer ja sam se slomio, a vi ste me sastavili. Prvenstveno Una, ali i Zrin je svojim postojanjem i samim dolaskom dodao jedan bitan dio te životne slagalice, moju budućnost. Jer što god da na kraju bude, Una i ja smo obitelj, a Zrin (možda kasnije i još netko) je naša budućnost, naša sreća u koju ćemo ugraditi svaki mogući atom svog napornog rada, učenja, životnih ožiljaka, jer on je naša budućnost, naš svijet, na njemu sve ostaje, sve što radim, radim zbog njega, za njega, jer on tek kreće. I njega će život nekada raniti, ali ja znam da ćemo Una i ja uvijek biti tu za njega, jer smo mi obitelj, i to je moja budućnost, naša budućnost.

Objava je li ta budućnost i moja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.