Autor: Petra Cicvarić

postat ću majka. sad se sve mijenja, zar ne?

Moja prijateljica ima 36 godina i trudna je prvi put. No ovo nije priča o trudnoći nakon tridesetih, ovo je priča koja se temelji na njenom pitanju: „Sad se sve mijenja, zar ne?“. Da ste nas upoznali prije deset godina, rekle bi smo vam da nikad nećemo imati djecu. Da ste nju upoznali prije samo dvije godine, ona bi i dalje imala isti odgovor. I zaista je to mislila. Uživala je u svom životu i nikad nije osjećala pritisak da treba zasnovati svoju obitelj makar sve njene prijateljice imaju već po dvoje djece barem, uključujući i mene. Sama je za sebe rekla kako je preveliki konformist da bi imala djecu. I da previše voli život koji si je stvorila da bi ga sad takvog prekinula. Sjedamo na kavu, nismo se…

zašto pričamo o majčinstvu?

Prošlo je godinu dana otkako sam napisala svoj zadnji tekst za Supermame. Zašto? Mislila sam da je to zato što nemam što ispričati. Ima puno tekstova o majčinstvu, sve više žena progovora što o svojim saznanjima, što o problemima ili o lijepim iskustvima i osjećala sam kako ja više nemam što podijeliti s vama. Sve što bih počela pisati činilo mi se nebitnim pa sam zato i odustala. Nedavno sam se našla u društvu dvije mame s djevojčicama malo mlađima od moje Korane. Inače se nas tri mame samo srećemo u prolazu, ali sada smo se našle na istom mjestu, a naše su curice kliknule i tako su se lijepo zaigrale da smo na kraju provele cijelo popodne zajedno. Ugodna atmosfera nas je jednostavno otvorila i pričale smo zaista o…

nešto sasvim osobno ili o čemu maštate?

Još dok sam bila mala, govorili su za mene da sam jako maštovita. Stalno sam nešto izmišljala, uvijek o nečemu  maštala. O ljudima, svijetu, o likovima iz knjiga, o sebi u različitim situacijama i to još uvijek radim. Stalno nešto zamišljam, kako privatno tako i poslovno. Jedna od glavnih stvari koje te uče na glumi jest da zamisliš sebe u određenoj okolnosti. I to mi ide lagano. Od svih tih silnih zamišljanja i maštanja, nisam uopće maštala o obitelji (ili možda jesam, ali jako kratko, usputno, i to bih više pomislila na to kako bi bilo da jednog dana stvorim svoju obitelj, ali bih tu zamisao vrlo brzo otpustila u prazan prostor). Moja su se maštanja pretežno vrtjela oko kazališta, filmova, knjiga. Dosta rano sam osjetila potrebu za kreativnim izražavanjem….

mama, jesi li dobro?

Bilo bi licemjerno od mene kad bih rekla da se dolaskom bebe moj život nije promijenio. Bilo bi površno reći da sam, otkako sam postala majka, ujedno postala i najsretnija na svijetu. Lagala bih kad bih rekla da mi je s dvoje djece lagano. Istina je da se puno toga promijenilo, istina je da ima trenutaka kad sam umorna, iscrpljena i prazna, kad mi je teško i kad mi suze idu jer se osjećam usamljeno i iscijeđeno. Istina je i da ima toliko predivnih trenutaka da ih je nemoguće sve skupiti u jednu posudu zvanu „uspomene“. Istina je da ima svega. I čarobnih trenutaka i trenutaka koje želimo zaboraviti, trenutaka koje ne možemo nikako zaboraviti, trenutaka koji ostavljaju duboki trag na našoj duši ili u obliku ožiljaka ili u obliku…

nije u redu!

Prije pet mjeseci sam vam pisala o svom porođaju, o svom pozitivnom iskustvu. Rodila sam bebicu prirodnim putem, taman kad je pandemija počela. Rodila sam bez epiduralne, bez dripa, bez pucanja, bez šavova, bez hematoma, bez krvarenja i teških posljedica. Bez partnera pored sebe. I kad me netko pita kako je bilo, uvijek ću reći “Bolno, ali super! ” i zaista to mislim. Nakon tog teksta, javilo mi se jako puno žena sve redom zahvaljujući mi jer sam im ulila nadu da ne mora sve biti loše. Da nije svaki porod neugodno i traumatično iskustvo. Jer žene STALNO slušaju loša iskustva i kad nekome spomeneš riječ porod, automatski svi povezujemo da je to nekakav strašan događaj od kojeg se teško oporavlja, ali se eto, mora dogoditi i ne možemo to…

i tijelo priča

Ponekad čujem priče o ženama koje mjesecima nisu znale da su trudne. Jedna priča ide tako daleko, ako je istinita, sve do zadnjeg mjeseca trudnoće. Navodno je žena shvatila da je trudna tek kad joj je vodenjak puknuo. Moja jedna poznanica bila je pet i pol mjeseci trudna, a da uopće nije znala. Kaže da se nije osjećala ništa drugačije nego inače. Malo se udebljala, kaže, ali to joj je bio stresan period pa nije obraćala pažnju. A menstruacija? Ma ionako joj nije redovita.  Sjećam se trenutka kad sam kupila svoj prvi test za trudnoću. I kad se pojavio plavi plus. Bila sam tada pet tjedana trudna. Ali još prije testa, osjećala sam da sam trudna, makar si nisam priznala. Vrteći film unazad, držeći pozitivan test u rukama, bilo mi…

mom tijelu

Skinuti odjeću sa sebe i pokazati svoje tijelo. Kod doktora, na plaži pred nepoznatim ljudima, u garderobi pred kolegicama, u sobi pred djecom, u sobi pred mužem, u sobi pred ogledalom, sebi. Jedno tijelo u različitim situacijama i tako različito poimanje tijela. Ponekad je tako lako biti u tom tijelu, a ponekad… Gledam svoje tijelo i razmišljam koliko smo daleko došli i što smo sve prošli. Razne preglede, razne plaže i puno nepoznatih ljudi. Mnogo predstava. Dva poroda. Dvoje djece. Tridesetičetiri godine. Puno padova, jedan napuknuti zub, tri polomljene kosti, jedan potres mozga. Odstranjivanje madeža, tetovažu, farbanje, šminkanje, debljanje, mršavljenje, dojenje, debljanje, mršavljenje, dojenje. Puno suza, puno zagrljaja, puno poljubaca, dodira. Osjećaja. Tijelo. Mala riječ za toliko toga. Koliko podsmjehivanja, toliko hvaljenja. Koliko energije, umora, boli. Previše sumnjanja. Kako te…

već četiri godine čekam da moje dijete prespava noć

Kada bi spavanje bilo osoba, za mene bi to bio nekakav nevidljivi čarobnjak koji se pojavljuje jednom ili možda dva put godišnje, ostavljajući mi na krevetu čarobni poklon poznat u narodu kao miran san. Lovim tog čarobnjaka već četiri godine, a vi? Jeste ga ulovili i možda zadržali kod sebe? Šalim se malo, dodajem malo drame kao prava glumica,  ali jedno vrijeme je zaista bilo tako.  „Jel’ spavaš?“ , pitanje je  koje dobijem svaki dan unazad dva mjeseca jer ljudi koji me sreću  znaju koliko sam  nenaspavana  bila  s Koranom. A kad kažem kako se Edita, moja bebica od dva i pol mjeseca, budi otprilike tri puta po noći zbog papanja, ali to traje par minuta nakon čega ona odmah zaspi, a i ja naravno s njom, naiđem na dvije…

mojih 40 dana

Moram priznati da sam za značenje pojma „babinje“ saznala tek nekoliko mjeseci nakon što sam prvi put rodila. Riječ „babinjača“? Pa mislila sam da se netko sprda na račun nekih starijih žena, eto toliko sam bila neuka u svemu. Nisam ni znala da postoji to vrijeme nakon poroda, tih 40 dana, kada se organi vraćaju na svoje staro mjesto, kada hormoni nastavljaju divljati ali nekim drugim tokom, kada riječi dnevni i ritam potpuno izgube smisao i jednostavno više ne žele stajati jedno pored drugog. Pod tim pojmom ne mislim na goste koji dolaze s poklonima za bebu, nego na vrijeme kada se majka oporavlja, ponovno pronalazi sebe i otkriva svoj novi dio.  U zadnje se vrijeme tek počelo malo više govoriti o tom periodu. Ali još puno žena samo odmahne rukom,…

šalter preko prozora

“Dobar dan. Došli smo prijaviti rođenje djeteta”, rekli smo prije dva i pol tjedna moj dragi i ja gospođi u matičnom uredu. Utipkala je naša imena. “Kad je dijete rođeno?” “17.3.” “Još uvijek nismo dobili obavijest od bolnice da je dijete rođeno, odnosno od općine. To je sigurno zbog cijele ove situacije. Nazovite me sutra da provjerite je li stigla prijava”, odgovorila nam je. Nazvali smo sutra. I prekosutra. Zvali smo više od dva tjedna. Tek tri tjedna poslije njenog rođenja, stigla je u matični ured obavijest iz bolnice i općine da je Edita rođena. No kako sad? Matični ured više ne prima stranke. Papire je popunila gospođa koja tamo radi dok sam joj ja diktirala naše podatke preko telefona. Zatim smo dragi i ja sjeli s curama u auto…

Povežimo se na Instagramu!