Moja prijateljica ima 36 godina i trudna je prvi put. No ovo nije priča o trudnoći nakon tridesetih, ovo je priča koja se temelji na njenom pitanju: „Sad se sve mijenja, zar ne?“.

Da ste nas upoznali prije deset godina, rekle bi smo vam da nikad nećemo imati djecu. Da ste nju upoznali prije samo dvije godine, ona bi i dalje imala isti odgovor. I zaista je to mislila. Uživala je u svom životu i nikad nije osjećala pritisak da treba zasnovati svoju obitelj makar sve njene prijateljice imaju već po dvoje djece barem, uključujući i mene. Sama je za sebe rekla kako je preveliki konformist da bi imala djecu. I da previše voli život koji si je stvorila da bi ga sad takvog prekinula.

Sjedamo na kavu, nismo se vidjele nekoliko mjeseci jer ne živimo već godinama u istom gradu, pitam ju kako je, a ona, s nekim blesavim smiješkom na licu, hladeći se plastificiranim cjenikom, ispali: „Evo, trudna sam!“.  Nakon mojih zagrljaja i čestitanja, nakon njenih žalopojki kako joj je vruće i kako je već natečena, pita me: „Sad se sve mijenja, zar ne?“.  „Ne, pa naravno da ne!“, odgovaram. „Bez brige. I dalje ćeš gledati Netflix u sitne sate, i dalje ćeš odlazit na kave i pive, ponekad ćeš izaći van s prijateljicama i otputovati sama s dragim negdje… Malo ćeš manje spavati, što znam da će tebi pogotovo teško pasti, ali naviknut ćeš se. A tko zna, možda beba pokupi sve tvoje gene pa bude najbolja spavalica na svijetu!“.

Nekoliko dana poslije, provela sam popodne sa starim prijateljem kojeg sam zadnji put vidjela prije osam godina. Dakle, prije nego što sam otišla živjeti u Karlovac, prije nego što sam se zaljubila u svog dragog, prije nego što sam postala majka. Pričali smo o svemu i svačemu puna tri sata, a puno je vremena otišlo na prepričavanje zajedničkih dogodovština iz razdoblja dok smo radili zajedno. Na povratku kući, vrteći slike svog života prije osam godina, shvatim koliko se zapravo moj život od tada promijenio. Koliko sam se ja promijenila. I sjetim se svoje prijateljice i mojeg odgovora. Sada nisam sigurna jesam li ja nju tješila ili samu sebe uvjeravala.

Prije pet godina, kad se u meni tek stvarao novi život, bila sam potpuno spremna na promjenu, samo nisam točno znala  – na promjenu čega? Što me to čeka? I što ta promjena uopće znači? Intuitivno sam to osjećala, vjerojatno kao i moja prijateljica koja me pitala to pitanje, ali nisam bila svjesna svega. Moj je život prije toga bio dosta slobodan, nestalan, živjela sam u raznim gradovima, putovala sam puno, nisam imala stalan posao, upoznavala sam razne ljude što zbog posla što zbog zabave. Nekoliko mjeseci prije svoje prve trudnoće, sjećam se kako sam pomislila – možda je vrijeme da moj život krene nekim malo drukčijim smjerom, osjećala sam se spremnom za novu životnu fazu. I to se dogodilo. Postala sam majka.

Sitnice su se promijenile. Znate već sve, od promjene dnevnog ritma pa sve do promjene životnih prioriteta. I malo po malo, gotovo nesvjesno, počela mi se događati rutina. Kažu da je za bebe određena rutina dobra pa smo ju počeli stvarati. I tako, malo po malo, počela sam živjeti rutinu. Pelene, veš, kuhanje, spremanje i tako stalno. Postala sam rob tih nekih rutina. Mora biti pospremljeno, mora biti skuhano, mora biti čisto. I makar sam nastavila putovati (manje doduše), makar sam nastavila raditi i družiti se (isto manje), bila bi laž reći da je sve ostalo isto i da sam ja ostala ista. Nisam. Više nisam bila osoba koja pročita dvije knjige mjesečno i pogleda film gotovo svaku večer nego osoba koja usisava dva put dnevno i liježe u krevet misleći što ću kuhati sutra. Nisam više bila osoba koja odjednom odluči otići u Split sama na dva tjedna, osoba koja samo sjedne u auto i odveze se bilo gdje samo radi gušta vožnje. Sad sam postala osoba koja se vozi do trgovine po namirnice jer je to prilika da budem malo sama.

Nekoliko mjeseci nakon poroda, sjećam se kad sam prvi put doživjela svoj odraz u ogledalu. Tijelo se promijenilo, vidjela sam prve bore, osjetila sam umor i bol kakvu prije nisam osjećala. Moja se koža na nekim dijelovima razvukla ostavljajući svoje tragove, na nekima se opustila i spustila, a moje grudi izgubile su svoj prvotni oblik. Sjećam se koliko sam bila tužna radi te slike. Pokušavala sam se vratiti u svoj stari oblik, vratiti staru liniju, mijenjala sam frizure kako bih se osjećala mlađe, kupovala odjeću koja bi me malo obradovala i koja ne odaje dojam da sam majka. I nisam baš bila pretjerano sretna u svojoj koži, misleći da trebam biti ona stara. A glupo je misliti da se tijelo ne mijenja. Tijelo je na neki način odraz vremena, ali i svega onoga što smo prošli te kako smo to doživjeli. Misliti da će nakon poroda ostati isto kao prije je potpuno besmisleno. Zašto bi uopće trebalo biti isto? A kako bi tek onda svakodnevnica mogla biti ista kao prije, ako ni samo tijelo to ne može? Kako bi moja osobnost mogla ostati ista kao prije?

Nakon druženja sa starim prijateljem iz „starog“ doba, dolazim kući i vidim svoje cure u krevetu, spavaju jedna pored druge u istim pozama – na boku, s jednom nogom ispruženom,  s drugom skvrčenom. Izgledaju kao da preskaču nevidljivu prepreku. Usta su im blago otvorena, a starijoj kosa u valovima pada preko jastuka. Predivne su. Glava i srce su mi još uvijek puni netom oživljenih sjećanja na stare dane, ali gledajući njih ne osjećam nikakvo žaljenje što tih starih dana nema. Osjećam jedino žaljenje što nisam prihvatila promjene nego sam se s njima pokušavala boriti, misleći kako trebam biti ona stara. A onda, shvativši kako mi to ne ide, nesvjesno sam počela zaboravljati na svoj stari način života. Gledano sada, shvaćam da sreća leži jedino u balansu ta dva svijeta. Barem za mene.

„Ma puno se toga mijenja, da“, zamišljam sebe kako joj odgovaram na pitanje. „Ali znaš što ti je moj savjet? Nemoj ni pokušavati to izbjeći. Promjene su potrebne jer iz njih rastemo. One nam donose nove prilike i nove uspomene. Samo znaš što je zamka, (joj da sam barem to sebi rekla ranije!), nemoj tu promjenu shvatiti toliko ozbiljno pa potpuno izgubiti samu sebe. Stvorit ćeš si nove gušte i neke nove okolnosti s djetetom i s mužem, ali nemoj zaboraviti na ženu kakva si bila prije majčinstva. Još uvijek u sebi nosiš sve što si proživjela i doživjela, nosiš u sebi svoje strasti i afinitete, u redu je i da se neki od njih promijene ili smanje, ali u redu je isto tako stvoriti si neke druge prilike koje si voljela prije. Nekome je to Netflix uz kokice do 2 ujutro, nekome su to tri, četiri gin tonica s frendicama, nekome spa i wellness, nekome shopping, nekome planinarenje, nemam pojma, svatko ima svoje nešto. Ali mijenjanje ne znači zaboravljanje. Mijenjanje u ovom slučaju znači prihvaćanje novih okolnosti s tim da gradiš svoj stari život oko tih novih okolnosti.“

Jer ako se potpuno promijenimo, što je onda sve ovo što smo godinama gradili? Ako se pak ništa ne promijeni, koje su pak to stvari koje svjesno ignoriramo?

Objava postat ću majka. sad se sve mijenja, zar ne? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošlo je godinu dana otkako sam napisala svoj zadnji tekst za Supermame. Zašto? Mislila sam da je to zato što nemam što ispričati. Ima puno tekstova o majčinstvu, sve više žena progovora što o svojim saznanjima, što o problemima ili o lijepim iskustvima i osjećala sam kako ja više nemam što podijeliti s vama. Sve što bih počela pisati činilo mi se nebitnim pa sam zato i odustala.

Nedavno sam se našla u društvu dvije mame s djevojčicama malo mlađima od moje Korane. Inače se nas tri mame samo srećemo u prolazu, ali sada smo se našle na istom mjestu, a naše su curice kliknule i tako su se lijepo zaigrale da smo na kraju provele cijelo popodne zajedno. Ugodna atmosfera nas je jednostavno otvorila i pričale smo zaista o raznim temama; o poslu, muževima, spavanju/ne spavanju, o hrani, obitelji, koroni, ma svemu. U nekim temama smo se slagale, u nekima ne, ali nismo se svađale nego smo se slušale, otkrivale smo nova mišljenja, nova iskustva. Ali ono što nas je nekako posebno zbližilo su baš naše kćeri. Ne ta činjenica što se igraju zajedno nego upravo ono što svakodnevno prolazimo s njima. Naime, sve tri curice su u jednom trenutku imale nekakav ispad glasnog plakanja, negodovanja, drame, svaka za sebe u svoje vrijeme. Svaka sa svojim okidačem, naravno. A svaka od nas tješila je svoju kćer gotovo na isti način, a da se pri tom nismo osjećale „nemajkama“ što naša djeca pred drugima imaju ispade u rangu šekspirijanskih tragedija.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petra (@petra.cicvaric)

Jedna od njih dvije mi je poslije cijelog druženja rekla: „Kako mi je ovo popodne trebalo. Da vidim da nisam jedina koja to prolazi.“

Ta mi se rečenica od tada stalno vrti po glavi. Zbog nje sam i sjela danas za laptop i krenula pisati. Kao da me podsjetila zašto pišem. Dijelom je to zato što se na taj način izražavam jer mi pisanje dolazi prirodno, kao što trebam popiti vodu da osvježim svoj organizam, tako trebam i spajati riječi u rečenice kako bih osvježila svoj um i duh. Unazad godinu dana, kad bih i krenula pisati nešto za Supermame, pitala sam se jesam li to dobro napisala, ponavljam li se, jesam li dovoljno jasna, kreativna, izražajna i izgubila sam se u samokritici. Pa sam odustajala. Ali sam se sada sjetila da ne pišem samo zato kako bih lijepo spojila rečenice i zadovoljila svoju ljubav prema riječima, nego je to velikim dijelom zato što trebamo dijeliti priče.

Svatko od nas je knjiga za sebe ili film, kako već želite gledati. Svatko od nas ispisuje svoje stranice, popunjava svoje albume raznim pričama. I krivo je misliti da smo u tome sami, da se pojedine priče događaju samo nekima, bilo one dobre ili loše. Jedinstveni smo po tome kako te priče proživljavamo i slažemo. To je ono što našim pričama daje atribut „dobro“ i „loše“. Vidjevši one dvije mame i njihove curice, vidjevši njihovu ranjivost i životnost, bilo mi je lakše. Isto je tako njima bilo lakše doživjeti moju ranjivost. Moja će kćer roniti suze jer je zaprljala novu haljinu i htjet će odmah otići kući presvući se, dok će druga curica ponosno prošetati svoje mrlje od čokolade i još ih dodatno razmazati po licu. Treća curica će misliti da je svijet stao jer su joj se raspale najdraže tenisice, dok bi moja na to samo rekla „A dobro, to znači da si se jako puno igrala u njima.“ Jedna mama će misliti da sam ja oličenje smirenosti dok ću ja za nju misliti da je oličenje postojanosti i ustrajnosti, a zatim ćemo se obje naći u situaciji gdje smirenost i postojanost izgube svoj oblik, ostavljajući nas ranjivima i iskrenima. To su one stvari koje te nitko ne uči o majčinstvu. Svi ponekad izgubimo živac. Svi ponekad izgubimo sliku sebe, pomislimo da nismo dovoljno dobre, jake ili smirene ili što već mislimo da trebamo biti. Ali znati da nismo same u tome nam nekako olakšava. Druženje s mamama u stvarnim situacijama, bilo to preko tekstova ili uživo je ono što nam pomaže.

„Hajde sad iskreno“, napisala mi je jedna mama prije nekoliko mjeseci, „kako je zapravo s dvoje djece?“. I odgovorila sam joj iskreno, makar sam znala da za par mjeseci postaje majka još jednom djetetu, makar sam znala da te neke stvari koje ja proživljavam ona možda uopće neće imati na svom putu, ali sam znala da je razmjena iskustava i priča potrebna. Iskrena razmjena, naravno. Jer nikad ne znaš tko prolazi isto ili slično i tko se zbog toga začahurio u svoju glavu misleći kako ne valja.

I makar volim lijepe riječi, umjetnost izražavanja i lakoću čitanja, shvaćam da nije to ono što je uvijek potrebno. Nekad je potrebna slika stvarnosti, slika iskrenosti i ranjivosti jer nas to spaja na puno dubljem nivou. Pišemo priče o majčinstvu jer učimo s drugima i kroz druge, dijelimo, razmjenjujemo, tješimo. Nasmijavamo druge mame, ponekad ih rasplačemo, ponekad osnažimo. I zato ponekad nema veze je li zarez na dobrom mjestu ili ne. Bitnije je dopustiti drugima da vide tvoju ranjivost i prepoznati ju u sebi. Zato pričajte priče, ne samo djeci za laku noć, nego one iskrene, životne, koje će sigurno nekome pomoći, barem malo.

Objava zašto pričamo o majčinstvu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Još dok sam bila mala, govorili su za mene da sam jako maštovita. Stalno sam nešto izmišljala, uvijek o nečemu  maštala. O ljudima, svijetu, o likovima iz knjiga, o sebi u različitim situacijama i to još uvijek radim. Stalno nešto zamišljam, kako privatno tako i poslovno. Jedna od glavnih stvari koje te uče na glumi jest da zamisliš sebe u određenoj okolnosti. I to mi ide lagano. Od svih tih silnih zamišljanja i maštanja, nisam uopće maštala o obitelji (ili možda jesam, ali jako kratko, usputno, i to bih više pomislila na to kako bi bilo da jednog dana stvorim svoju obitelj, ali bih tu zamisao vrlo brzo otpustila u prazan prostor). Moja su se maštanja pretežno vrtjela oko kazališta, filmova, knjiga.

Dosta rano sam osjetila potrebu za kreativnim izražavanjem. Možda je bahato to reći ovako naglas, ali kreativna strana mi je dosta jaka (zato mi fali malo prostorne inteligencije, a o matematici i fizici da ne pričam). Zbog potrebe za kreativnim izražavanjem (i istraživanjem) bavila sam se zaista različitim stvarima. Osim što sam pisala poeziju i neumorno ispisivala stranice dnevnika, slikala sam (po papiru, odjeći, drvetu, bilo čemu), izrađivala nakit, ukrase, radila svoje svijeće, kalendare, planere, a u osnovnoj školi čak i časopis hahah… Jedno vrijeme sam razmišljala da idem na prijemni ispit na Likovnoj akademiji. To sam ipak ostavila sa strane i odlučila poći u kazalište koje me, bez puno opiranja, primilo. Od kad sam završila Glumu i lutkarstvo, radim ili na tv-u ili na daskama i moja su maštanja uvijek rasla vezana baš za tu domenu: koju bih predstavu voljela raditi, s kojim glumcima, redateljima, kakav film bih voljela snimiti, gdje, kakvu priču ispričati, s kojim likovima… O takvim stvarima sam razmišljala kad bih legla u krevet.

Svog dragog sam upoznala upravo u kazalištu. Dok smo šetali uz rijeku Koranu, prišao nam je jedan zaigrani dječak. On i ja smo odmah stupili u komunikaciju, smijali se i zezali. Trajalo je to neko vrijeme, a zatim je dječak otišao dalje sa svojim tatom. „Poznaješ tog dječaka?“, pitao je moj dragi (onda još samo kolega u kazalištu:). „Ne, prvi put ga vidim“, rekla sam. „Aha… pa izgledalo je kao da se dugo znate… Očito te djeca vole.“ „Valjda…ne znam, ali znam sigurno da neću imati svoju djecu.“ To sam rekla. I to sam, u tom periodu svog života, stvarno i mislila. Nije to zbog karijere ili ne znam čega. Jednostavno nisam osjećala to na svom putu. U mojoj glavi, biti majka je bilo rezervirano za žene koje to već dugo žele, znaju da žele, maštaju o tome. A ja to nisam. Poslije mi je dragi (kad je postao dragi) priznao da mu je bilo baš žao kad je to čuo, makar nije htio ništa komentirati.

Ne moram puno pričati, znate i sami da sam svoje mišljenje brzo nakon toga promijenila i sad sam majka dvije male prekrasne curice. Što se dogodilo?

Zaljubila sam se u tog čovjeka s kojim sam šetala rijekom Koranom i s kojim sam pričala o kazalištu. Po prvi put sam shvatila da se u svom životu ne želim baviti samo s kazalištem, glumom, filmovima. Želim stvarati svoje priče. Nisam to svjesno pomislila, to shvaćam sada. Želja za novim životom (i to ne mislim figurativno već zaista želja da stvorim novi život) došla je tako prirodno i spontano da nisam morala ni maštati o tome. Jednostavno se dogodilo i bilo je bolje od svih maštanja koje sam mogla imati. Sve što slijedi nakon toga kretalo se (i još se uvijek kreće) istim smjerom. Prirodno.

Moj dragi i ja smo jako slični. Oboje smo dosta intuitivni i, makar imamo planove, maštanja i želje, najviše pratimo put koji se otvara prema nama. I mogu vam reći da upravo to donosi najveću sreću. Kao što mi je prirodno došlo da se zaljubim u njega, da započnemo život zajedno, da stvorimo još života, tako mi je prirodno došlo i pisanje, odnosno stvaranje priča. Priče stvaram svojim svakodnevnim životom, to su uspomene koje nastaju s mojom obitelji, s mojim prijateljima, a priče stvaram i pisanjem, maštom. Ne mogu reći da nisam maštala o pisanju, od kad sam naučila pisati i slagati rečenice,  potreba za pisanjem je u meni kao potreba za disanjem, ali nisam nikad maštala o tome da ću se svojim pisanjem obraćati majkama, da ću dijeliti svoja iskustva i misli i na taj način možda nekome pomoći, nekoga inspirirati. Stvarno, da mi je to netko rekao prije 6 godina tamo na rijeci Korani, glasno bih se nasmijala. A samo godinu dana poslije, to se počelo događati. Sve uz potporu obitelji iz koje sam došla i uz potporu obitelji koju sam i sama stvorila. To je jednostavno najljepše na svijetu i bolje je od svih maštanja koje sam ikad imala.

Život možemo maštati. Možemo zamišljati i trebamo, nemojte me krivo shvatiti, trebamo! Ali još više od toga, trebamo putovati onim cestama koje nam se otvore, makar nisu bile označene u našem planu putovanja. Ako se nešto ne ostvaruje, ne ostvaruje se možda zato što to nije za nas. Ili samo još nismo spremni za to. Ali bilo bi šteta propustiti neke druge prilike samo zato što smo tužni jer nismo ostvarili neki cilj. Cilj, koji smo si sami zadali. Pa onda ga možemo i sami promijeniti, zar ne? Nismo nikome dužni.

Mama mi je uvijek, uvijek, uvijeeek govorila da je sve s nekim razlogom, makar taj razlog ne možeš odmah vidjeti. I na kraju se uvijek ispostavi da je mama u pravu. Barem moja, ne znam kako je kod vas. Ne moram joj to ni reći, ona zna da ja znam da je u pravu, haha. Sigurna sam da je barem jednom maštala o tome da čita priču koju je njena kćer napisala. I eto, ispunilo se.

Prije nego što počnete maštati danas, pogledajte postoji li neka cesta koja se pruža pred vama, a vi ju ne vidite, upravo zato što maštate o nekom dalekom autoputu…

Objava nešto sasvim osobno ili o čemu maštate? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bilo bi licemjerno od mene kad bih rekla da se dolaskom bebe moj život nije promijenio. Bilo bi površno reći da sam, otkako sam postala majka, ujedno postala i najsretnija na svijetu. Lagala bih kad bih rekla da mi je s dvoje djece lagano. Istina je da se puno toga promijenilo, istina je da ima trenutaka kad sam umorna, iscrpljena i prazna, kad mi je teško i kad mi suze idu jer se osjećam usamljeno i iscijeđeno. Istina je i da ima toliko predivnih trenutaka da ih je nemoguće sve skupiti u jednu posudu zvanu „uspomene“. Istina je da ima svega. I čarobnih trenutaka i trenutaka koje želimo zaboraviti, trenutaka koje ne možemo nikako zaboraviti, trenutaka koji ostavljaju duboki trag na našoj duši ili u obliku ožiljaka ili u obliku predivnih sjećanja, a sve to zajedno čini jednu riječ  – majčinstvo.

Nije majčinstvo lako za opisati. Nije lako reći sve osjećaje koje majka proživljava, sve misli koje kolaju našim glavama. Nije lako priznati takve misli i osjećaje jer postoji rizik da će te okolina odmah obilježiti. Da će netko reći kako se previše žališ. Da će netko pitati „Ma što ti fali?!“ i pomisliti da si nezahvalna.

Taj entitet zvan „okolina“ vrlo brzo pridaje etikete.

Ako kažeš da si baš tužna i da ti je teško, pomislit će da je uvijek tako i pitat će se zašto si tužna kad ti se dogodila najljepša stvar na svijetu. Pitat će se „Znaš li koliko žena ne može roditi?“, a onda ćeš se ti osjećati još gore. Ako pak samo govoriš da si sretna i ne dijeliš svoje teške trenutke, onda će te netko možda prozvati lažnom i pitat će se „Što s njom ne valja? Gdje je falš ?“, pa ćeš ti zaključiti da je možda bolje ne pričati o ničemu. Ali hajdemo na trenutak zaboraviti na sve. Na to stvorenje zvano Društvo. Zaboravi na svoj položaj u njemu. Zaboravi tu sliku koju stvaraš i odašilješ svijetu. Zaboravi mišljenje drugih. Zaboravi lijepe slike Instagrama i svijet koji ti se čini savršen izvana, mudre citate o majčinstvu, smiješne prikaze majčinstva i kratke dosjetke. Zaboravi da išta postoji.

Jesi li dobro?

Ne pitam jesi li sretna što si majka, nego baš jesi li dobro, ti, odvojena od činjenice da si majka?

Od tolike brige za malo biće, od poludjelih hormona, od svih promjena koje donosi dolazak bebe, odgajanje djeteta, od brige za kućanstvo, od suživota s partnerom, od komunikacije sa svekrvom  i roditeljima, od ganjanja karijere, novaca i ne znam čega sve ne, jesi li TI dobro? Koliko sam toga sad nabrojala, a još pola toga nisam ni rekla. Ne znam koliko bi dan trebao imati minuta da sve stignemo napraviti što „moramo“ i da se još pobrinemo za sebe, znam, teško je.  Ali nužno je. I znam, lako je zaboraviti na sebe.

Ali iskopaj se. Pronađi vrijeme za bilo što što tebe vraća u ravnotežu jer zatrpavanje sebe poslom, idejama o tome što bi trebala biti, kako bi morala izgledati, što nositi, koliko smršaviti, čime se baviti ne vodi na neko dobro mjesto ako TI sa SOBOM nisi dobro.

Imala sam period kad sam kupila nekoliko cipela s potpeticom, jedne prekrasne crne, visoke čizme, jednu divnu svečanu haljinu broj 36 i to točno dok sam bila u osmom mjesecu trudnoće. U haljinu, naravno, nisam tada stala, cipele i čizme nisam još nijednom obukla. Ne kažem da neću, ali moja silna želja da se osjećam lijepom i sređenom baš u tom trenutku kad se moje tijelo drastično mijenjalo i širilo kako bi proizvelo dovoljno mjesta, dovoljno energije za malu bebu,  zapravo je značilo da podsvjesno bježim od svoje trudnoće. Bježala sam od osjećaja da ću vrlo uskoro roditi i činjenice da neko vrijeme neću odlaziti na mjesta gdje ću nositi malu crnu haljinu broj 36 (osim možda po kući). Osjećala sam se super tih nekoliko trenutaka kad bi stigao paketić s mojim imenom na njemu, ali nije ta sreća dugo trajala. Već idući dan sam ostala ležati u krevetu ne znajući odgovoriti na pitanje „Što ti je? Zašto plačeš?“. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako me plaši i žalosti činjenica da ću ponovno postati izolirana od svijeta. To je bio moj strah. Htjela sam drugo dijete, znala sam što me čeka i to me izbacivalo iz ravnoteže poput nekog čudnog vrtuljka na kojem ti je čas odlično, a čas te hvata strah da ćeš izletjeti. Propustiti nešto, biti izolirana od svijeta? Haha, dogodila se korona TAMAN kad sam rodila i sve nas je izolirala. Kada sam napokon prihvatila izoliranost kao priliku da se još bolje povežem sa svojim partnerom i sa svojom djecom, dogodili su se divni trenuci i dani provedeni u „karanteni“ bili su za mene odmor, prilika da se polako adaptiram na promjene, da polako dopustim svom tijelu da se oporavi.

Nekad bježimo od stvari za koje mislimo da su strašne, a zapravo su možda baš dobre i korisne za nas. Ali ako nastavimo bježati od njih, nikad nećemo dopustiti da nas transformiraju.

Razmišljam zašto je tako teško priznati tugu i pokazati suze. Znam, okolina nam je nametnula da je to slabost, ranjivost koju će netko možda iskoristiti, možda izmanipulirati. Ali čak ne mislim na to. Ne mislim ni na hrabro pokazivanje problema i težinu neke situacije na društvenim mrežama. Toga ima puno, progovora se o raznim temama i predrasudama koje trebamo rušiti i to je u redu, ljudi trebaju čuti priče, žene trebaju znati da nisu same u svojim borbama, apsolutno se slažem. Ali sada konkretno baš mislim o tuzi. Potisnuta tuga može odvući do dna, zaokupiti cijelo tijelo, mozak. Može nas odvući od objektivnog promišljanja. Može prerasti u tugu koja svojim snažnim stiskom skriva i najmanji tračak nade. Može prerasti u depresiju.

Nedavno sam saznala da 15% žena pati od postporođajne depresije, ali samo dvije od deset žena zatraži pomoć. Ostale ju skrivaju ili si ju jednostavno ne priznaju.

Ostaju same u svojim borbama ne prihvaćajući razvoj događaja, bježeći od istine, kamuflirajući svoj život. Ne znam gdje to vodi, ali sumnjam da vodi sretnom životu. Tako se raspadaju brakovi, djeca postaju zanemarena, a žene postaju bića koja kroče svijetom tek toliko da ispune osnovne potrebe, ako i to.  Ja nemam lijek za takvu vrstu depresije. Ne znam reći pravi savjet jer nisam stručna za to. Ne znam zašto se javlja, ima tu puno, previše faktora koji utječu na razvoj tog stanja, ali postoji cijeli tim stručnjaka koji se bavi baš postporođajnom depresijom. To samo govori kako ta vrsta depresije nije lagana za shvatiti, a kamoli za boriti se s njom samostalno. Moramo si priznati da ne znamo odgovore na sva pitanja, ali da ih i ne trebamo znati. Barem ne odmah. Možemo si dozvoliti otvoreni um koji je spreman za rad, spreman tražiti i prihvatiti pomoć. Možemo polako mijenjati mišljenje okoline da nismo uvijek jake, da nismo uvijek sretne i da je to u redu. Ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo, ništa nije jednoznačno i ako priznam jednu emociju ne znači da ne osjećam drugu. Umjesto stavljanja etiketa, hajdemo biti poticajne i postavljati prava pitanja, kako drugima, tako i sebi.

10.10. se obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja s porukom da nema zdravlja do mentalnog zdravlja.

Ovim vas putem pozivam da pročistite svoje unutarnje ladice i police, sve one male prostorije koje ste zaključale misleći da ste manje vrijedne ili slabije od drugih. Ili da osjećate nešto što ne biste smjele osjećati. Pozivam vas da pomognete onim ženama za koje vidite da se muče sa svojim osjećajima, sa svojim mislima i koje se ne mogu povezati sa svojim unutarnjim mirom. Ili, ako ste baš Vi ta žena, da pomognete sebi.

Javite se stručnoj osobi. Ali prvo, javite se sebi.

Objava mama, jesi li dobro? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije pet mjeseci sam vam pisala o svom porođaju, o svom pozitivnom iskustvu. Rodila sam bebicu prirodnim putem, taman kad je pandemija počela. Rodila sam bez epiduralne, bez dripa, bez pucanja, bez šavova, bez hematoma, bez krvarenja i teških posljedica. Bez partnera pored sebe. I kad me netko pita kako je bilo, uvijek ću reći “Bolno, ali super! ” i zaista to mislim. Nakon tog teksta, javilo mi se jako puno žena sve redom zahvaljujući mi jer sam im ulila nadu da ne mora sve biti loše. Da nije svaki porod neugodno i traumatično iskustvo. Jer žene STALNO slušaju loša iskustva i kad nekome spomeneš riječ porod, automatski svi povezujemo da je to nekakav strašan događaj od kojeg se teško oporavlja, ali se eto, mora dogoditi i ne možemo to izbjeći. Mnogo žena se plaši tog dana zamišljajući najgore scenarije. Nije ni čudo.

Jedna moja poznanica nedavno je rodila. Na svijet je došao maleni dječak težak četiri kilograma, dugačak 52cm. Rodila je prirodnim putem, bez epiduralne (makar to nije htjela). Poslavši mi slike svoje bebe, primijetila sam kako mu je glava prekrivena hematomima. Pored njega je ležala ona, smiješkom prikrivajući svoju iscrpljenost. Na pitanje je li sve bilo dobro, ona je odgovorila: “Da, rodila sam za dva i pol sata!”, govoreći kao da je to najveći uspjeh. Tek sam kasnije u razgovoru otkrila da su joj dva doktora stiskala rukama trbuh kako bi bebač što prije izišao van. Strahovito je popucala, ni sama ne zna koliko je šavova dobila. Svaki dan mora nekoliko puta popiti tabletu da umanji boli koja je, kaže, neizdrživa. Sve to ne priča kroz suze, nego kao da je to normalno. Kao da je to u redu. “Preživjela sam”, kaže, “bitno da nije dugo trajalo”.

Žene, ovo nije u redu. Nije u redu da je najveći uspjeh poroda brzina kojom ste donijele svoju bebu na svijet.

Nije porod natjecanje tko će prije do cilja. Koliko je trajalo potpuno je nebitno pitanje jer porod ima mnogo faza koje ne možemo stisnuti u jedan jedini vremenski period. Pitaš me koliko sam bila u bolnici ili me pitaš koliko je trajalo nakon što je vodenjak puknuo ili me pitaš koliko je trajao sam izgon ili… ? To pitanje “koliko je trajalo” i slična pitanja postavljaju se zbog neznanja. Žene se boje rađati bez partnera i podrške jer to znači da će u rađaoni biti same s doktorima, a tko zna kako će se onda doktori i sestre ponašati prema njima. Nije li to suludo?!? I ja sam bila bez partnera, ali sam uspostavila sa svima odnos u kojem ja poštujem njih, ali isto tako želim da oni poštuju mene. Moj vodenjak nije pucao pa su ga htjeli probušiti kako bi ubrzali proces, ali sam ja rekla “Ne. Puknut će kad treba puknuti.” Na kraju uopće nije puknuo. Moja Edita je odlučila izići van u njemu. Da, i to je moguće, ali kako da se to dogodi ako ništa ne znate o tome?

Ne, ne ide tako i ne, nije u redu! Jer ne radi se o brzini, radi se o događaju koji je bitan i za VAS i za vaše DIJETE.

Proučavamo knjige koje govore o odgoju, o hranjenju beba, proučavamo koji su materijali prirodni, a koji štete bebama, proučavamo etikete na prašcima za pranje bebine robice, proučavamo eterična ulja koja ublažavaju prehlade i donose lak san, a ne proučavamo događaj koji zaista može ostaviti traume, kako ženi tako i bebi. To što čujemo previše loših priča o porodu je rezultat needuciranih žena koje odlaze u bolnicu potpuno se predajući u ruke doktorima jer oni znaju što rade. I ja vjerujem da doktori znaju što rade, nemojte me krivo shvatiti, rodila sam oba puta u bolnici uz prisustvo doktora koji su slušali mene i koje sam ja slušala, ali isto tako mislim da su i doktori samo ljudi kojima se može dogoditi, iako u dobroj namjeri, da donesu krivu odluku za VAS. Zato se trebamo educirati. Postoje ljudi koji će vam reći što smijete odbiti, što ne, kada trebate slušati doktora, a kada trebate slušati sebe. Postoje ljudi koji će vas saslušati i reći vam koja su vaša prava. Jer imate ih, nemojte sebe kažnjavati samo kako biste što prije dovele dijete na svijet. Vaša beba i Vi ste bitni! Dani poslije poroda su također bitni i ne trebate ih provoditi u patnji.

Nije u redu da slušamo samo loše priče, ali ako ne počnemo nešto uistinu činiti za sebe, te priče će se samo gomilati.

Objava nije u redu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ponekad čujem priče o ženama koje mjesecima nisu znale da su trudne. Jedna priča ide tako daleko, ako je istinita, sve do zadnjeg mjeseca trudnoće. Navodno je žena shvatila da je trudna tek kad joj je vodenjak puknuo. Moja jedna poznanica bila je pet i pol mjeseci trudna, a da uopće nije znala. Kaže da se nije osjećala ništa drugačije nego inače. Malo se udebljala, kaže, ali to joj je bio stresan period pa nije obraćala pažnju. A menstruacija? Ma ionako joj nije redovita. 

Sjećam se trenutka kad sam kupila svoj prvi test za trudnoću. I kad se pojavio plavi plus. Bila sam tada pet tjedana trudna. Ali još prije testa, osjećala sam da sam trudna, makar si nisam priznala. Vrteći film unazad, držeći pozitivan test u rukama, bilo mi je apsolutno jasno kako mi je tijelo slalo signale. Za početak – moja su se raspoloženja mijenjala kao u najtežem PMSu. Dragi i ja smo ležali navečer u krevetu, a ja sam osjetila silni poriv za plakanjem. Nekog očitog razloga nije bilo. Suze su odjednom počele nekontrolirano teći, a od njega sam samo tražila da me zagrli i ništa me ne pita. Jer ni sama nisam znala odgovor. Zaspala sam u suzama. Nekoliko dana poslije otišla sam u DM i pokupovala sjenila zlatne, zelene i ljubičaste boje (inače se uopće ne šminkam tako!). Te večeri izašla sam van našminkana valjda kao paun u (jedinim) čizmama na petu (gotovo nikad ne izlazim u petama!) i jedva popila gemišt jer mi je iz nepoznatog razloga bilo čudno piti alkohol. Idući tjedan moje lice se osipalo sitnim prištićima koje sam, naravno, stiskala jednog po jednog dok nisam od svog lica napravila površinu sličnu onoj na Marsu. A bila sam i neobjašnjivo umorna. Tih dana, moj je dragi nekoliko puta ponovio ono što sam negdje duboko u sebi znala, a što je čarobni štapić potvrdio : “Ti si trudna!” 

Pitam se, slušamo li uopće svoje tijelo ili samo zanemarujemo signale? Jer ono komunicira s nama stalno.

Mali prištić može biti estetski problem, ali on je zapravo tihi uzdah, neuobičajeno puno vlasi kose u ruci može biti poziv, dok je bol već glasno plakanje našeg tijela. To su sve riječi našeg tijela. Bilo je trenutaka kad sam se osjećala iscrpljeno, suho, beživotno. Pogotovo kad sam tek rodila Koranu. Kad sam na kraju dana imala suze u očima iz nepoznatog razloga, a mozak mi je bio prazan i tih poput slijepe ulice u tri ujutro. Shvatila sam da taj dan nisam apsolutno ništa učinila za sebe. Nisam satima jela nego sam zavarala želudac kavom. Nisam sjela odmoriti kad se tijelo “pregrijalo” nego sam nastavila skrolati po instagramu. Nisam se istezala kako bih se opustila nego sam pojela nekoliko čokoladica kako bih si podigla raspoloženje. Samo sam ušutkivala svoje tijelo.

Tijelo je povezano s emocijama, emocije s tijelom – to je krug koji ne želimo izgubiti. To je komunikacija na koju ne smijemo postati gluhi !

Nemojte dopustiti da tijelo počne vikati ili još gore plakati. Ali ako ste već u toj fazi, priznajte si da ste se negdje na putu razišli od njega, da ste se prestali slušati. I počnite obraćati pažnju.

Naše tijelo zna puno prije nego što glava shvati. Prekrižim li svoje ruke i noge, stisnem li se u krutu masu dok mi netko nešto priča – odmah znam da su mi te informacije štetne. Da mi ta osoba ne paše. Da ju zbog nečeg odbijam i ne želim blizu sebe. Zbog čega, to je već druga stvar, u to sada ne ulazim. Osjećam li jasnoću i sreću kad pišem, kad sam na sceni ili se igram sa svojim djetetom, znam da sam u ravnoteži. Čujem svoje tijelo kako mi potvrđuje, kako se smije sa mnom.

Poznajem ženu koja je odbila kemoterapiju i liječenje kod doktora kad su joj svi govorili da je luda što to radi. Rekla im je kako će ona i njeno tijelo to sami riješiti. I tako je i bilo. 

Poznajem ženu kojoj je ginekolog rekao, radeći joj ultrazvuk, da će beba koju nosi sigurno imati Downov sindrom i vjerojatno nekakve razvojne poteškoće te ju savjetovao da je možda bolje da pobaci “dok još stigne”. Usprkos liječničkim pričama, ona je osjećala da je beba potpuno zdrava. Rodila je prekrasnu curicu, potpuno zdravu, bez ikakvih intelektualnih i fizičkih poremećaja. Poznajem ženu koja je ginekologu otišla na pregled govoreći mu da je sigurno trudna, on ju razuvjerio govoreći da na ultrazvuku vidi samo nekakvu mrlju koja će nestati prvom menstruacijom, da bi mu se vratila nakon nekoliko tjedana moleći ga da ju ponovno pregleda jer se ona osjeća čudno i da nešto nije kako treba, nakon čega je on priznao svoju grešku. U tom trenu je već bila u četvrtom mjesecu trudnoće. 

Možda ste negdje usput prestale slušati svoje tijelo. Suze ste zakopavale čokoladom ili gin-tonicom. Prištiće ste mazale skupocjenim kremama. Ispucale nokte zamjenjivale ste onim umjetnim, šarenim noktima. Bol ste skrivale tabletama. I veza se prekinula.

Vi i vaše tijelo više ne razgovarate. Više se ne poznajete. Pogledate se u ogledalo i odjednom se pitate “Odakle meni ovih dvadeset kila viška, pa ne jedem tako puno?” “Kako mi je kosa tako rijetka i slaba, a nokti mi stalno pucaju?” “Zašto još uvijek osjećam bol a popila sam najjači voltaren?”, “Zašto odjednom ne mogu ustati iz kreveta od bolova?” I počnete se ne osjećati dobro u svom tijelu. Odjednom ne volite svoje tijelo iako sebi stalno ponavljate koliko je snažno, koliko je toga pošlo i kako zaslužuje biti voljeno iako nije savršeno… Ali i to je veza, koja se gradi. Ne možemo očekivati ljubav ako smo prestale slušati i ako smo postale gluhe na sve tihe rečenice našeg tijela. 

Dok mi puno pričamo o svojim tijelima, pitam se, dajemo li uopće riječ njemu? Negdje iza svih tih priča o tijelu, iza silnih uređivanja, uljepšavanja i korigiranja, stoji tijelo koje želi da ga se čuje. Stišajte svoje riječi i poslušajte ga.

Objava i tijelo priča pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Skinuti odjeću sa sebe i pokazati svoje tijelo. Kod doktora, na plaži pred nepoznatim ljudima, u garderobi pred kolegicama, u sobi pred djecom, u sobi pred mužem, u sobi pred ogledalom, sebi. Jedno tijelo u različitim situacijama i tako različito poimanje tijela. Ponekad je tako lako biti u tom tijelu, a ponekad…

Gledam svoje tijelo i razmišljam koliko smo daleko došli i što smo sve prošli.

Razne preglede, razne plaže i puno nepoznatih ljudi.

Mnogo predstava.

Dva poroda.

Dvoje djece.

Tridesetičetiri godine.

Puno padova, jedan napuknuti zub, tri polomljene kosti, jedan potres mozga.

Odstranjivanje madeža, tetovažu, farbanje, šminkanje, debljanje, mršavljenje, dojenje, debljanje, mršavljenje, dojenje.

Puno suza, puno zagrljaja, puno poljubaca, dodira.

Osjećaja.

Tijelo. Mala riječ za toliko toga. Koliko podsmjehivanja, toliko hvaljenja. Koliko energije, umora, boli. Previše sumnjanja.

Kako te osjećam danas u krevetu nije ni približno kako sam te osjećala prije tri mjeseca u bolničkom krevetu, nakon što sam na svijet donijela još jednu curicu. Kako te doživljavam danas u odjeći nije ni približno kako sam te doživljavala prije petnaest godina. Kako danas nosiš hlače, kupaći kostim, kako danas hodaš, kako danas prelaziš cestu jednom rukom gurajući kolica, drugom držeći ruku trogodišnjeg djeteta. Kako danas nosiš svoje ožiljke.

Reći za bilo koje tijelo da je ružno jer ne spada u kategoriju lijepog koje su odredili trendovi je toliko nezrelo da se sada smijem tome, ali točno se sjećam kad sam to radila. Kad sam za sebe to mislila. I za nekog drugog. Sjećam se kad sam te počela osjećati kao teret. Baš zato što je netko rekao da tijelo treba izgledati recimo mršavo. Recimo bez celulita, strija, ožiljaka. Recimo skladno. Sjećam se kad sam skrivala određene dijelove misleći da su preveliki. Čelo, bokove, stražnjicu. I danas te znam skrivati, pokrivati, uljepšavati jer si na nekim mjestima ispalo iz okvira današnjeg lijepog. I onda mi opet postaješ teret.

Gledam cjelinu, zatim svaki dio posebno. Zašto te tako teško gledati bez osuđivanja i bez komentara? Zašto te tako lako gledati kao vanjski omot, a ne kao dom, kao snagu, kao nečije utočište? Zašto sam jučer bila mirna i voljela svoju kožu, a danas mi je teška?

Zapravo, nije stvar u kilogramima, dobroj figuri, lijepom tenu, zategnutoj koži. Onda kad ne volimo svoje tijelo, ne volimo ga jer nas podsjeća.

Podsjetiš me na sve one trenutke kad sam bila slaba, kad sam pretjerala, kad sam te zapostavila, kad sam te odgurnula, ponizila. Kad te nisam slušala iako su signali bili glasni. Kad je boljelo. Kad sam primila negativnu energiju od nekog drugog misleći da je ružno reći ne i otići.

Jer ti nosiš sva sjećanja, sve momente velike i male, važne i nevažne. Sve je zakopano u tebi, u svim tvojim stanicama. A njih ima mnogo.

Ti si moj dnevnik s nevidljivim slovima. Kada um počne sumnjati, tada se otvore svi prozorčići loših uspomena u tebi. I postaješ teret.

I u redu je što se ponekad ti i ja volimo i u skladu smo, a ponekad ne. Potrudit ću se zatvoriti um, ne suditi i ne komentirati, nego te samo doživjeti.

Živjeti u tebi. S tobom.

Objava mom tijelu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada bi spavanje bilo osoba, za mene bi to bio nekakav nevidljivi čarobnjak koji se pojavljuje jednom ili možda dva put godišnje, ostavljajući mi na krevetu čarobni poklon poznat u narodu kao miran san. Lovim tog čarobnjaka već četiri godine, a vi? Jeste ga ulovili i možda zadržali kod sebe?

Šalim se malo, dodajem malo drame kao prava glumica,  ali jedno vrijeme je zaista bilo tako.  „Jel’ spavaš?“ , pitanje je  koje dobijem svaki dan unazad dva mjeseca jer ljudi koji me sreću  znaju koliko sam  nenaspavana  bila  s Koranom. A kad kažem kako se Edita, moja bebica od dva i pol mjeseca, budi otprilike tri puta po noći zbog papanja, ali to traje par minuta nakon čega ona odmah zaspi, a i ja naravno s njom, naiđem na dvije reakcije –  ili „To je sasvim dobro“ ili, pomalo sa sažalijevanjem, „Ajoj.“ Po tome znate kako su spavale njihove bebe. „Ajoj“ mi je neki dan rekla prijateljica čiji sin spava cijelu noć od kad je imao osam tjedana. Marko je kao švicarski sat, u osam navečer počne zijevati, kaže roditeljima da je umoran i jednostavno ode spavati. Ja si mislim „Je li to moguće?! Zar takva djeca zaista postoje?“

Baš kao što ja ne vjerujem da postoji dijete koje samostalno ode u krevet svaku večer u isto vrijeme bez protestiranja, tako ima  ljudi koji ne vjeruju da postoje baš takve nespavalice kao što je moje starije dijete. Znam da ne vjeruju, jer često dobijam dobronamjerne  savjete kako da dijete ranije uspavam. I vjerujte mi, sve sam probala. Eterična ulja, masaže, izbacivanje pojedine hrane prije spavanja, gašenje radija i televizije sat i pol prije spavanja (od Koraninog šestog mjeseca ni nemamo televizor ), uvođenje nekakvih rituala i ne znam što sve, ali ništa, ništa, NIŠTA, nije pomagalo.

Dugo sam se mučila, dugo razbijala glavu, mislila kako radim nešto krivo, dok jednostavno nisam prihvatila da je to dio njenog karaktera. Ona je nespavalica.

Za sve vas koji i dalje ne vjerujete da to postoji i da sigurno mi radimo nešto krivo, mislim da morate znati kako je to imati nespavalicu doma.

Kada je Korana imala samo dva mjeseca, primijetili smo da u nekim trenucima histerično lupa nogama po zraku. Kao da nešto gura od sebe svom snagom. Pri tom se jako ljutila, urlala i ispuštala neartikulirane zvukove. U početku smo se malo uplašili, nije nam bilo jasno kakvi su to ispadi, ali s vremenom smo skužili da se tako ponaša kada ju hvata umor. Kada joj kapci postanu teški, kada počne gubiti energiju, ona se jednostavno naljuti na umor koji dolazi kao normalna pojava. Tada ga, doslovno, počne tjerati od sebe.  SVAKI put prije nego što će zaspati, morali smo ju nunati, zapravo – utješiti ju. Pilates lopta nam je vrlo brzo postala dio namještaja. Moj dragi  je pumpao mišiće dižući ju gore – dolje kako bi ju malo smirio. Nikad nije pristajala na ležeći položaj jer ju je to valjda previše podsjećalo na spavanje, tako da smo kolica vrlo brzo zamijenili klokanicom. Tek kad je počela sjediti pristala je na vožnju u kolicima. A kad bi ju san počeo hvatati dok je ona u kolicima, jecala bi i gušila se u suzama dok ju on doista ne bi savladao ili dok ju ja ne bih uzela u ruke pa bi na meni zaspala. Osim umora, mučili su ju naravno i grčevi, zubići i skokovi. Sve se urotilo kako to dijete ne bi spavalo. Kad je imala šest mjeseci budila se svakih sat i pol.  Ljudi moji, to je bilo toliko iscrpljujuće! Uvijek sam morala sjesti kako bih ju dojila jer nije htjela ležećki, i nakon toga ju još nunati kako bi zaspala.

Taj mjesec sam svaku noć pojela jednu cijelu čokoladu dok bi to radila, jer mi je trebao šećer da se ne srušim od jada i umora. Taj mjesec sam izgubila 4 kile i bila najmršavija ikad. Taj mjesec su moji podočnjaci dobili potpuno novu dimenziju ljubičaste.

Pokušala sam jednu noć s tehnikom „pusti da se isplače“, ali to stvarno nije za mene. Jer ona nije cmizdrila ili plakala par minuta. O, ne! Ne odustaje ona tako lako. Plakanje duže od pola sata, tim intenzitetom, jednostavno nisam mogla pustiti. Što zbog njenog zdravlja, što zbog moje psihe, što zbog novih susjeda koji su se tek doselili ispod nas.

Rekli su mi, kad prestanem dojiti, dijete će početi spavati. Nije se dogodilo. Imala je godinu i četiri mjeseca kad sam prestala. Do tada nismo imali niti jednu noć prespavanu u komadu. A nastupio je još veći problem jer joj nisam mogla olakšati borbu s umorom. Odlazak na spavanje bio je oko pola devet, iako sam znala da neće zaspati prije pola deset. Prije samog spavanja bi ležale u krevetu, čitale priče, sve se činilo u redu, bila sam sva ponosna na svoju curicu, gle kako ona mirno sluša priče, uživa u tome, „’Ajde sada, pročitale smo već četiri priče, idemo spavati“, rekla bih kad vidim da je na izmaku snaga, da joj se oči praktički okreću prema gore koliko je umorna. No umjesto da nastavi ležati i da se samo prepusti tom divnom, prekrasnom snu, ona bi počela plakati, trljati oči dok joj ne postanu crvene, valjati se po krevetu i nije pomagalo nikakvo maženje, pjevanje i smirivanje. Ništa. Ako takav scenarij potraje duže od pola sata, a uvijek je plakala kao da joj netko nokte čupa na živo, ja bih posustala, podigla ju sebi na rame i nosila ju dok njeno tijelo potpuno ne oteža na meni (ostavljajući mi tako tragove na kralježnici i leđima, naravno). Tada bih ju, sasvim nježno i polako, kao najveći ninja majstor, spustila dolje na krevet i, tiho poput leptira, nestala. Izlazila bih iz sobe kao ranjenik iz bitke, kao mornar kojeg su valovi, nakon pet dana izbacili na kopno. (Opet malo dodajem drame kao prava glumica.)

Ako bi ona slučajno zakmečala u snu, ja bih odmah doletjela nazad u sobu kako bih ju umirila, jer inače, ako se probudi, morala bih sve ispočetka. Takva je bila.

Kada je prespavala noć s dvije godine i nekoliko mjeseci, odmah sam slavila optimistično misleći da je to to. Ali nemojte misliti da se nespavalica promijenila. To joj se slučajno zalomilo. Uslijedili su oni poznati noćni strahovi, od kojih se budila vrišteći na sav glas deset minuta u komadu. Možda je bilo i duže od deset, ne sjećam se točno. Sjećam se samo njenog izraza lica, tišine koju razbija gromoglasni, uplašeni plač kojeg ne može smiriti apsolutno ništa. Baš „night terror“.

Teror se smirio sam od sebe i došle su mirnije noći. Došlo je vrijeme kad legnemo u krevet, čitamo priče pola sata, zatim ja kažem da je dosta, ona me još malo nagovara, nekad pristanem, nekad ne, pa ugasimo svjetlo, ja ju mazim, ona još deset minuta „zurla“ okolo i napokon zaspi. Bez plakanja. Nama je to pobjeda. Pobjeda je buđenje jednom ili dva put tijekom noći gdje ju smirim s malo maženja. Evo, dok ovo pišem, u ponoć, ona se već jednom probudila, a zaspala je prije sat i pol.

(Popodnevno spavanje? Što je to? To je bio popodnevni pokušaj spavanja u kojem bih ja zaspala. Sada, kada ima tri i pol godine, rekla sam teti u vrtiću da Korana neće više s njima spavati poslije ručka. Jer ako odspava, onda navečer ne zaspi prije 11.)

Ponekad prespava cijelu noć. Ponekad, kažem, jer još uvijek se zna probuditi, sjesti, nešto reći ili samo ispustiti neartikulirani zvuk, pa u najboljem slučaju legne nazad i nastavi spavati. Nekad se probudi pa traži moju ruku. Prije par mjeseci, kad sam joj rekla da je kasno i da moramo ići spavati, rekla je: „Pa jučer smo spavali, jel moramo i danas?“ Vjerujete li mi da sam se dvije i pol godine oporavljala od nespavanja? Tek sam tada, kad se noćno stanje primirilo, počela razmišljati o drugom djetetu.

I evo je.

Edita će uskoro tri mjeseca i već vam sada mogu reći da je totalno drukčijeg karaktera od starije seke. Fizički su jako slične, ali ja vidim veliku razliku. Kao prvo, Edita se ne dere iz petnih žila kad osjeti umor. Ponekad ju moram malo maziti da zaspi, ako je u kolicima moram ih malo gurati kako bi lakše utonula u san, a ponekad, ponekad se dogodi da i sama, bez zvuka, bez patnje i muke, zaklopi oči i spava. Ja se tada čudim i provjeravam je li dobro i diše li. Kada me netko pita kako spavamo, kucam o drvo, o glavu, grizem jezik i kažem: Dobro. Jer, realno, i dalje se više budim zbog Korane nego zbog Edite.

Eto, tako vam je to s nespavalicama. Nije do mlijeka, nije do previše podražaja, nije do toga što je pojela malo sira prije spavanja. Nije do toga što nije ispucala svu energiju. Mislim da je stvarno do karaktera.

Njen duh koji stalno traži nešto novo, stalno želi još nešto vidjeti, proživjeti, osjetiti, taj joj duh ne da  mira. „Što ću propustiti ako zaspim?“, stalno se pita taj istraživački duh. Prihvatila sam ju takvu. Svjesna sam da ima vas koji spavate cijelu noć „k’o top“ dok vam djeca spavaju u drugoj sobi i ne proizvedu ni glasa osam sati. Nema veze. Svako je dijete drukčije, sa svojim hirovima i mušicama, svako je dijete s razlogom došlo baš svojim roditeljima. Ne brinem se više toliko zbog činjenice da ću sada leći i probuditi se za sat vremena. Ne brinem se, jer znam da mi je krevet pun ljubavi, a ladica u kuhinji puna fine kave. Laku noć vam želim!

Objava već četiri godine čekam da moje dijete prespava noć pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Moram priznati da sam za značenje pojma „babinje“ saznala tek nekoliko mjeseci nakon što sam prvi put rodila. Riječ „babinjača“? Pa mislila sam da se netko sprda na račun nekih starijih žena, eto toliko sam bila neuka u svemu. Nisam ni znala da postoji to vrijeme nakon poroda, tih 40 dana, kada se organi vraćaju na svoje staro mjesto, kada hormoni nastavljaju divljati ali nekim drugim tokom, kada riječi dnevni i ritam potpuno izgube smisao i jednostavno više ne žele stajati jedno pored drugog. Pod tim pojmom ne mislim na goste koji dolaze s poklonima za bebu, nego na vrijeme kada se majka oporavlja, ponovno pronalazi sebe i otkriva svoj novi dio. 

U zadnje se vrijeme tek počelo malo više govoriti o tom periodu. Ali još puno žena samo odmahne rukom, misleći kako se danas diže prevelika prašina oko svega pa tako i toga. Kako su to samo još neke priče koje su izmislili hipiji kako bi što duže zabušavali. 

Poslije prvog poroda, uopće se nisam pripremila za to razdoblje. I bilo mi je teško. Mislila sam, tvrdoglava i samostalna kakva jesam, da mogu sve sama. Da trebam sve sama. “Sad sam majka, ja to moram”. I baš mi je bilo teško. Nespavanje, otpadanje kose, naleti vrućine, naleti plača, naleti ekstremne ljubavi, umor, iscrpljenost, usamljenost. Priznala sam si to tek poslije, kad sam shvatila da ne mogu sve. I da se moram naspavati jer ću inače poludjeti. I bilo je trenutaka kad sam od umora izazivala nepotrebne svađe sa svojim dragim, kad sam bezobrazno odgovarala bakicama na ulici koje bi mi govorile da se mom djetetu spava pa zato plače ili da joj je hladno na 25 stupnjeva. Fitilj mi je bio jako kratak. (Nadam se da me niste srele u to vrijeme. Nisam htjela priznati da mi je teško jer svi misle kako je majčinstvo divno i ako pokažemo slabost da nešto nije u redu.

Ako pokažemo slabost, govorimo li time da nismo sretne kao majke?

NE.

Sada znam da je odgovor ne. Onda nisam.

Zato sam se sad pripremila psihički. Malo sam čitala o tome što se sve događa u tijelu nakon poroda. (Jako pratimo razvoj tijela u trudnoći, ali što je s tijelom nakon trudnoće, znate li o tome nešto?) Znala sam koje hormonalne promjene me čekaju, koji usponi i padovi. I najvažnije od svega, znala sam da ću tražiti pomoć i točno od kojih ljudi ću što tražiti. Sad sam zrelija, pametnija, nije mi teško tražiti pomoć – bit će lakše. 

Ne znam koliko puta sam, unazad 4 godine, citirala svoju baku, a evo i opet ću: dok mi planiramo, Bog se smije. Znam da to nije moja baka izmislila, to je stara narodna, ali ona mi ju je prenijela. Tako sam si i ja svašta isplanirala, a dogodila se – korona. Zatvorila nas je u kuću. Razdvojila me od roditelja, prijatelja, od svih na koje sam računala. Mislila sam zadužiti jednu baku za kuhanje ručka, mislila sam biti dva tjedna u Osijeku u kući svojih roditelja gdje ću se moći posvetiti samo svojoj djeci, a ne kućanskim poslovima. Mislila sam, dok je starija u vrtiću, imati duge šetnje s bebicom i spavati dok ona spava (barem povremeno, dopustiti si to jer nisam nikad s prvim djetetom). Mislila sam povremeno pripremati obroke dan ranije. Paziti na svoje tijelo da vrati snagu. Tetošiti ga, a ne mučiti ga i iscrpiti ga. Rekla sam samoj sebi da ne moram ništa raditi vezano za svoju karijeru. I znala sam da će se moj duh, koji je po prirodi jako aktivan i uvijek traži nove zanimacije, morati malo primiriti.

I onda se svijet promijenio.

I moja vizija babinja obrisana je dezinficijensom.

Nema moje obitelji jer žive u Osijeku, mama i sestra rade u ljekarni pa je prevelik rizik da budemo s njima u kontaktu. Restoran zdrave hrane, kojeg sam mislila često pozivati za dostavu, ne radi. Nema vrtića pa nemam slobodno prijepodne tijekom kojeg mogu odmoriti ili skuhati ili šetati. Virus mi je, kao i mnogima, poremetio planove. Kad sam izašla iz bolnice i shvatila da neće biti kako sam mislila, uplašila sam se. Kao i uvijek, strah od nepoznatog. 

Iako je nepoznato prijetilo, nisam imala pojma da će mi donijeti i mnoge dobre stvari i ipak pretvoriti ovo razdoblje postpartuma u lijepo iskustvo.

Kako kazališta ne rade, moj je dragi s nama cijelo vrijeme. Nije propustio niti jedan Editin osmijeh ni pogled. Ni jedno kupanje nije prošlo bez njega. Kad ja čitam Korani priču za laku noć, on uspavljuje Editu. A kad ja hranim Editu, on je na terasi s Koranom. I najvažnije od svega, znao je što prolazim. Nije se ni malo čudio kad bih rekla: “Ja sad moram malo plakati” ili kad bih ostala cijeli dan u krevetu s malom bebicom. S potpunim razumijevanjem pustio me da budem ponovno nova mama. 

Tješio me kad sam dobila bakterijsku upalu dojke i kad mi je, preko noći, tijelo postalo teško, umorno i bolno, dok sam se tresla pod temperaturom od skoro 39 stupnjeva. 

Bio je tu. Ne samo fizički, ne samo kao osoba koja mora biti tu jer ne smije izlaziti van, bio je tu kao najveća potpora. I još uvijek jest. A nas četvero smo se povezali na neki drukčiji način, jači. Puno toga smo naučili i otkrili. I još učimo. Stvari koje možda ne bismo da nema izolacije jer ne bismo toliko vremena provodili zajedno.

Kad me jedna prijateljica nazvala i pitala kako sam, bilo mi je neugodno priznati da sam loše jer me uhvatio mastitis za kojeg sam mislila da mene neće snaći, ali uspjela sam prijeći preko svog ponosa. Kad sam se “pojadala” saznala sam koliko je žena prošlo to isto ili još gore i bilo mi je lakše. Kad sreću dijelimo, ona se podupla. A kad podijelimo nevolju, ona postane lakša. To je zaista istina. Moram se češće sjetiti toga.

Mala je beba upravo zaspala. Starija curica je s tatom na terasi. Gledam stan oko sebe. Ne znam kad je bio toliki nered. Na kuhinjskom pultu leže polugoli krumpiri. Počela sam ih guliti, ali onda sam morala nahraniti Editu. Po glavi mi se mota jedna priča koju želim napisati, moram, prije nego što mi odleti misao.

Ali ne mičem se. Puštam vrijeme da curi, puštam razbacane stvari oko mene da slave nemir i nedisciplinu, puštam želudac da mi krulji. Učim se prihvaćati stvari koje me inače živciraju i muče. Kao na primjer taj nered. Te razbacane i nedovršene stvari. Važniji je dodir, komunikacija s djetetom i partnerom. Dođe vrijeme za sve, to sam shvatila u ovom razdoblju babinja u karanteni. Život nam uvijek daje mogućnosti. Vrlo često su zamaskirane tamnim bojama i negativnim kontekstom, ali treba odmotati koji sloj pa se pokažu u pravom svjetlu. 

Novim majkama želim reći ono što je meni falilo prvi put kad sam rodila – razdoblje babinja postoji s razlogom.

Dopustite si produljeni odmor, dopustite si izolaciju sad kad vam se izolacija čak i nameće. Krize su sastavni dio ovog vremena, makar nemate sve najdraže ljude fizički pored sebe, nazovite ih. Niste slabe ako tražite utjehu. Jake ste ako znate tražiti pomoć. Uživajte u razbacanim stvarima. Uživajte što vam nitko ne zamjera što ručak nije na vrijeme. Ne morate pratiti raspored aktivnosti i slagati projekte za stariju djecu samo zato što i drugi to rade. Vi imate svoje okolnosti, oni svoje. Slušajte svoje tijelo i ne osjećajte grižnju savjesti što još niste počele vježbati ili mršaviti.

Čini vam se možda da druge mame sve imaju pod kontrolom, a vi nemate? Nitko nema sve pod kontrolom jer je cijeli svijet izašao iz kontrole koja je bila! Ali mi, majke koje smo tek rodile, sada stvaramo svoj svijet, sada tek istražujemo što nam odgovara, a što ne. Mi nemamo uvijek kontrolu i to je u redu. 

Mojih je 40 dana prošlo, kalendarski, ali dopuštam si još. Svijet je usporio, zar ne? Prihvatit ću to. Iako postoji taj pritisak vraćanja u normalu, realno, to je nemoguće. Jer sad stvaramo novu “normalu”, pa je zato bolje da si ju stvorimo što ugodniju, topliju i zdraviju. Draga prijateljica (koja mi je pomogla i pri pripremi za porod) podijelila je misao kako porod nije samo rađanje i stvaranje bebe nego i rađanje, odnosno stvaranje majke. Dopustimo si taj proces.

Objava mojih 40 dana pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Dobar dan. Došli smo prijaviti rođenje djeteta”, rekli smo prije dva i pol tjedna moj dragi i ja gospođi u matičnom uredu.

Utipkala je naša imena.

“Kad je dijete rođeno?”
“17.3.”
“Još uvijek nismo dobili obavijest od bolnice da je dijete rođeno, odnosno od općine. To je sigurno zbog cijele ove situacije. Nazovite me sutra da provjerite je li stigla prijava”, odgovorila nam je.

Nazvali smo sutra. I prekosutra. Zvali smo više od dva tjedna. Tek tri tjedna poslije njenog rođenja, stigla je u matični ured obavijest iz bolnice i općine da je Edita rođena.

No kako sad?

Matični ured više ne prima stranke. Papire je popunila gospođa koja tamo radi dok sam joj ja diktirala naše podatke preko telefona. Zatim smo dragi i ja sjeli s curama u auto i odvezli se do ureda (jer nam nema tko pričuvati cure) i naizmjence otišli potpisati papire. Ja sam išla prva. Zgrada je bila zaključana. Ispred nje je stajao gospodin s maskom na licu i plavim rukavicama na rukama.

“Vi čekate za matični ured?”, pitala sam ga.
“Ne, nešto drugo. Morate pozvoniti da Vam otvore.”

Pozvonila sam.
Nema odgovora.

“Probajte još jednom. Dva put je dva put.”

Probam još jednom. Nema odgovora.

“Možda je pauza”, kaže gospodin, ali prije nego što sam uspjela odgovoriti, otvori se prozor lijevo od vrata.
“Što trebate?”, pitao me muškarac na prozoru.
“Matični ured. Moram prijaviti novorođenče”, odgovorim.
“Drugi prozor desno.”

Više nema upute “druga vrata desno”. Sad je “drugi PROZOR desno”.

Drugi prozor desno bio je otvoreni prozor iza rešetki, jer se nalazi u prizemlju. Zapravo, više podrumu. Sagnem se i vidim ženu crne kose s naočalama, kako tipka po svom računalu. Još uvijek pomalo u čudu zbog cijele ove kafkijanske situacije, upitam ženu je li to matični ured.

“Je, je, čekajte, sad ću nazvati kolegicu!”, kaže ona veselo i odmah uzima telefon.
“Odite desno, prozor na prvom katu!”, pošalje me ona odmah, a ja se pomaknem dva metra u desno.

Kroz prozor proviri simpatična žena s kojom sam prije sat vremena preko telefona popunjavala papire za prijavu djeteta.

“To ste Vi, stigli ste”, kaže mi ona susretljivo. “Sad ću Vam dati papire, Vi samo potpišite. Kemijska Vam je tu.”

Pokaže mi rukom ispod prozora, gdje na maloj izbočini u zidu leži plava kemijska olovka. Ovo je već uhodana procedura, pomislim. Šteta što joj je ured na prvom katu, da je možda na trećem ili četvrtom, spuštala bi mi konopom košaru u kojoj su papiri i kemijska, a cijela situacija bi bila montipajtonska.

Nespretno primim papire i tražim nekakvu podlogu gdje ću ih nasloniti. Nemam druge osim na zid koji je pomalo hrapav pa mi potpis ispada kao da ga je pisalo trogodišnje dijete (ili doktor). Šarmantna gospođa mi daje još jedan papir i kaže da sad to isto mora potpisati i suprug. Ja joj, opet nespretno, vratim potpisane papire, pozdravim ju, zahvalim se i odem do auta. Sad izlazi moj dragi i ponavlja istu priču. Vraća se u auto i kaže: “Edita, od sad si legalna. Idemo negdje proslaviti?”

Nasmijali smo se i vratili se kući. Na terasi smo nazdravili našoj curi, svježe upisanoj u maticu rođenih.
Prije skoro mjesec dana sam kroz prozor bolničke sobe imala svoju jedinu posjetu nakon što sam ju donijela na svijet, a danas potvrđujem njeno postojanje u svijetu preko prozora. Rekao bi netko romantičan – šekspirijanski. Ne znam. Ali sigurno će se jednog dana čitati knjige o ovom ludom vremenu. I sigurno će dobiti svoj epitet.

Koronijanski možda?

Objava šalter preko prozora pojavila se prvi puta na SUPERMAME.