Autor: Petra Ninčević

jeste li sigurni da vašu djecu ne vrebaju cyber predatori? naučite kako ih zaštiti

Rođena sam 1986. Prvi mobitel sam dobila za krizmu s 13-14 godina, ako me sjećanje dobro služi, bila je to Nokia 3210, žuta, upečatljiva. Mogla sam slati SMS-ove i igrati zmijicu. Kupovala sam bonove i pažljivo kalkulirala koliko mogu poslati poruka da mi ostane za poziv roditeljima ako bude zatrebalo, da im javim kasni li bus iz škole ili se produžila nastava. Nešto prije li sam dobila svoj mobitel, tu i tamo sam se služila mobitelom tate i mame (imali su jedan uređaj) i to je bio Alcatel 303. Dakle, ja sam generacija, da se malo ružno izrazim – glupih telefona. Odrasla sam uz mobitele, ali one u kojima si mogao slati SMS-ove, nazvati nekog i to je bilo uglavnom sve. Na Internet smo se spajali preko modema i nedajbože…

kad narastem želim biti svekrva

Kad narastem, želim biti svekrva. No, ne jedna od onih svekrva iz Facebook grupa o kojima se pišu svakakve stvari, istinite ili neistinite, ružne ili još više ružne. Želim biti svekrva o kojoj će svoja snaha imati lijepe riječi. Svekrva koja će u pozadini tiho raditi sve najbolje za svoju obitelj, bez puno nametanja. Gdje i kada počinje ta mala iskra između svekrva i snaha? Kad sin dovede djevojku doma? Vjenčanjem? Dolaskom djece? Teško je reći. Svega sam se naslušala od prijateljica, poznanica, kolegica i nepoznatih žena s Interneta. Otkad sam postala ozbiljna, odnosno otkad sam započela zajednički život sa svojim sadašnjim mužem, stalno se susrećem s nervoznim snahama koje sve redom imaju grozne svekrve. Je li to zaista tako? Jesu li zaista grozne? Ili smo mi svi danas ipak…

tko ti čuva dijete?

Nedavno sam pisala odu mužu, nakon koje sam dobila zaista jako puno poruka i komentara, no moram se opet nadovezati na tu temu. Neke od mojih pratiteljica su mi rekle da moj muž nije ništa posebno (vjerujte, meni je poseban, zato i nosim njegovo prezime), da njihovi puno više rade oko djece, a neke su mi slale poruke da blago meni, njihovim muževima se ne da ništa osim odmarati kad dođu s posla. No, čudim se ženama.  Nemali broj puta sam od prijateljica/poznanica/kolegica čula komentar: ‘joj tvoj Julian se baš posvećuje djeci‘, ‘tvoj muž baš dobro hendla Lukasa‘, ‘tvoj muž baš ima volje‘. Neki dan sam otišla u dućan i blagajnica mi je rekla: ‘oooo, moram vam pohvaliti muža, kako on točno zna što treba kupiti‘. Zinula sam. ‘Molim, pa…

MAME HELIKOPTERICE I ZAŠTO IH “NE LAJKAM”

Nisam hejterica, kunem se. Ali svaki put kad vidim mamu helikoptericu, okrenem malo očima i pomislim ‘joj daj pusti to dijete da pokuša samo i pomakni se malo’. Mame helikopterice su onako, u narodu prozvano, one mame koje stalno lete oko svoje djece i paze na svaki njihov korak, nadgledajući ga i pazeći da si nešto ne napravi. I dok je strah za vlastito dijete razumljiv sam po sebi, svaka majka zna taj osjećaj, pitam se kako se zapravo osjećaju ta djeca i poimaju li ona zapravo da nisu samostalna? Možda se mogu popesti na treću stepenicu, ali dok znaju da su majčine ruke iza njih, jesu li zbilja to uspjeli skroz sami?

BULLYING MEĐU DJECOM – KAKO NASTAJE?

Nedavno sam s djecom bila u parku, i kako to obično biva, pričam s drugim mamama, zabavljam bebu u kolicima, imam oči na Lukasu koji ide od sprave do sprave i koji se priključuje svakoj grupi djece. Lukas ima, za one koji ne znaju, 2 godine i 4 mjeseca. Priča apsolutno sve i nije mu problem pratiti stariju djecu i sudjelovati u njihovim razgovorima. Tako se nedavno priključio grupici devetogodišnjaka koju su činila dva dječaka i djevojčica. Pitao ih je što rade i rekao im da je on pojeo sladoled od vanilije.

S KOLIKO IH SPAVAŠ ISTOVREMENO?

Jedno, dvoje, ponekad troje. Pišem o co-sleepingu, ako ste možda pomislile na nešto drugo. Kao i po običaju, iskreno ću vam reći da sam, prije nego li se Lukas rodio, bila od uvjerenja kako će beba odmah spavati u svojoj sobi, a ja ću imati uključen babyphone i dizati se na svako njegovo ‘kme’. Jesam li rekla da nisam baš voljela djecu prije nego li sam rodila svoje prvo? Sad si mislim kako sam bila grozna i radije bih se danas družila s većinom neiskvarene djece nego s iskalkuliranim odraslima.

GOVORIM LI JA ZIDU?

Biti roditelj strašno je zahtjevna uloga, koja zahtijeva konstantan rad na sebi. Ponekad pomislim da smo u srednjoj školi trebali imati predmet ‘samokontrola’ koja bi nas učila važnosti takvoga ponašanja u određenim situacijama. Neke od tih situacija su opetovano i uzastopno ponavljanje jednih te istih riječi svome djetetu:

GDJE JE NESTAO SRAM

U rodilištu. Sjetila sam se neki dan svoje prijateljice koja mi je došla u posjetu u bolnicu i samo me nelagodno pogledala kad se žena pored mene na krevetu posjela nakon poroda, a iz mrežastih gaćica joj je virila stražnjica. Samo sam se nasmijala i rekla da je to skroz normalno i da sav sram nestane kad rodiš. Mislim da nije baš bila oduševljena mojim odgovorom. Ali realno – stvarno nestane.

jesam li to još uvijek ja?

Prvo da kažem, presretna sam što sam majka. I što imam dva predivna srdašca koja su u moj život unijela neizmjerno puno veselja, sreće i ljubavi. Okrenuli su moj svijet u potpunosti naglavačke i ne mogu si zamisliti da ih nema pored mene. Koliko god bilo naporno i stresno, opet bih ponovila isto. No da budem, kao i uvijek, potpuno iskrena, često se pitam koliko sam se promijenila i koliko to ljudi oko mene vide, a možda ne govore. Ja znam da sam se promijenila, no jesam li to htjela u toj mjeri u kojoj se dogodilo? Hoću li ikada vidjeti natruhe one sebe stare?

KARIJERA, OBITELJ ILI OBOJE?

Počela sam raditi s 19 godina, dobila sam svoj prvi ugovor za stalno. Mala balavica je došla u korporaciju i grizla gdjegod je mogla, zanimalo me sve, svugdje sam gurala nos jer sam bila željna znanja. Nakon mjesec dana sam dobila promaknuće, nakon 3 mjeseca novo. Poprilično dobro za djevojku koja je tek upisala fakultet. Nakon godinu i pol dana na poziv sam otišla kod drugog poslodavca, a nakon 4 godine preko natječaja dobila novi posao. Usavršavala sam se, išla na edukacije, radionice, seminare i uživala u tome! Znanja nikad previše, ako mene pitate.