Rođena sam 1986. Prvi mobitel sam dobila za krizmu s 13-14 godina, ako me sjećanje dobro služi, bila je to Nokia 3210, žuta, upečatljiva. Mogla sam slati SMS-ove i igrati zmijicu. Kupovala sam bonove i pažljivo kalkulirala koliko mogu poslati poruka da mi ostane za poziv roditeljima ako bude zatrebalo, da im javim kasni li bus iz škole ili se produžila nastava. Nešto prije li sam dobila svoj mobitel, tu i tamo sam se služila mobitelom tate i mame (imali su jedan uređaj) i to je bio Alcatel 303.

Dakle, ja sam generacija, da se malo ružno izrazim – glupih telefona. Odrasla sam uz mobitele, ali one u kojima si mogao slati SMS-ove, nazvati nekog i to je bilo uglavnom sve. Na Internet smo se spajali preko modema i nedajbože da netko priča na telefon jer onda čekaš red. Najgore je bilo kad je mama bila na telefonu, najdulje smo čekali. Igrali smo Solitaire, a na Googleu skidali sadržaj lektire i nakon nekog vremena otkrili MSN i chat. Tu sam zapravo tek otkrila kakvi likovi postoje vani među nama i kakve gadosti šalju okolo djevojkama, nepozvani. I znate što? To se do dana današnjeg nije promijenilo.

Danas imam 34 godine i u slobodno vrijeme se bavim bloganjem te sam aktivna na društvenim mrežama. Izgradila sam neku zajednicu žena istomišljenica koje me prate i uživam u dnevnoj komunikaciji s njima, volim misliti da mijenjamo svijet na bolje i da educiramo javnost koliko je ženama zapravo zahtjevno u današnje vrijeme uz sve obaveze koje imaju.

No znate što se do danas nije promijenilo? Vrebači na Internetu. Prošli tjedan dobila sam u inbox fotografiju muškog spolovila.

Ja znam da ja nisam jedina žena kojoj se to dogodilo, u svom okruženju mislim da je 90% žena doživjelo neku situaciju neželjene poruke neprimjerenog sadržaja, dajem ruku u vatru za to. Poruka je došla u direktne poruke na Instagramu, otišla je u zahtjev. Profil nekog normalnog imena, ništa čudno. Fotografija je bila zacrnjena uz napomenu kako je zatamnjena zbog mogućeg neprikladnog sadržaja. To se dogodi sa svim porukama koje mi dođu u zahtjev, a sadržavaju fotografiju. Uvijek ih otvorim jer mi žene šalju screenshot recepata, fotografije dječjih igračaka kojima su zadovoljne, neke vizuale za humanitarne akcije koje žele da podijelim s pratiteljima kako bismo povećali doseg i nekome pomogli te na taj način olakšali život. Tako da – ništa mi nije bilo čudno, otvorila sam fotografiju. Muško spolovilo u erekciji, na fotografiji dodan tekst jesam li zainteresirana okusiti ga. Degutantno. No s 34 godine životnog staža i zrele glave, moram priznati da me u tom trenu to nije nešto posebno dotaknulo.

Znam da nije problem u meni, bože dragi, pišem o obitelji, odgoju, nekim životnim interesima, brigama koje more većinu žena današnjice. Ne postavljam ‘izazovan sadržaj’, iako bi se danas zaista moglo debatirati o tome postoji li izazovan sadržaj od strane djevojčica/žena ili samo takvi likovi ne znaju granicu ponašanja i trebaju biti sankcionirani za svoja djela. Jer ono što ja mislim jest iduće – djevojčica/djevojka od svojih 16-17-18-nebitno koliko godina može odjenuti suknju i otići na sladoled i može postaviti svoj selfie na društvene mreže, može snimati kako pleše s prijateljicama i pritom ne mislim da ‘izaziva’ likove. Oni su ti koje treba odgojiti i naučiti da takav sadržaj i iskorak prema njima nije primjeren i da je njihovo ponašanje devijantno. Što se dogodilo nakon te fotografije u mom inboxu? Ništa. Prijavila sam neprimjeren sadržaj i blokirala profil.

I onda mi se upalila lampica. Ženo božja, imaš djevojčicu od uskoro 4 godine koja već odrasta uz ekrane i kojima je to današnjica.

Ne današnjica kakva je nama bila, nego su zaista na svim mogućim stranama okruženi ekranima: pametnim telefonima, tabletima, računalima i doslovno su na jedan korak od takvih likova koji samo čekaju nesigurnu djevojčicu kako bi je vrbovali i uvukli u svoju izopačenu mrežu. Neki dan sam čula djevojčicu od 12 godina kako je dobila poruku u inbox na svojoj društvenoj mreži od muške osobe. Prvo su se dopisivali o školi, obavezama, razgovor je išao u normalnom smjeru, a zatim je on djevojčicu zamolio može li mu poslati svoju fotografiju bez odjeće na sebi. Jeza me prošla. Djevojčica od 12 godina koja je ušla u najosjetljivije godine, školske drame oko prijateljstva, bullyinga…djevojčica koja je u godinama kada želi biti prihvaćena. I takvi likovi to znaju. Motaju se oko njih na pristojan način ne bi li stekli njihovo povjerenje, a zatim ukližu s takvim odvratnim sadržajem koji naprosto mora biti sankcioniran. Sjećam se dok sam bila u srednjoj školi, redovito nas je ispred škole dočekivao lik koji je bio u baloneru koji bi ga rastvorio i vidjele bismo mu spolovilo. Svaki put je policija izašla na teren. Samo što danas takvi likovi sve manje (a možda mi se samo čini) djeluju uživo, a sve više koriste Internet kao svoje mjesto ‘operiranja’.

Kao roditelj male, vrtićke djece, nisam se još toliko brinula o ekranima, koriste ih tu i tamo uz naš nadzor, da pogledaju neki crtić ili odigraju neku edukativnu igru. No znate što, nikad nije dovoljno rano obratiti pozornost što se događa na Internetu i educirati se o tome kako to spriječiti jednog dana, graditi odnos pun povjerenja sa svojim djetetom kako bi nam se u svakom slučaju mogli obratiti i reći nam ukoliko se nešto čudno događa.

Kad moja djeca budu aktivno koristila smartphoneove, vjerujem da ću ja donekle izaći iz ‘štiha’ i da će mi trebati neko vrijeme da usvojim nove kanale komunikacije, trendove i sl. No ono čega sam sad postala svjesna, jest da za našu edukaciju nikad nije dovoljno rano. I za edukaciju naše djece od ranih nogu. Pritom ne mislim samo na Internet, nego i na ono što dolazi od kuće. Vrijeme je da sad jasno počnemo komunicirati kakva ponašanja su prihvatljiva i dopuštena, a za kakva ponašanja moramo snositi sankcije. Pritom ne mislim samo na slanje falusa okolo.

Primjera radi, nedavno mi je sin došao doma iz vrtića i rekao da mu je jedan ‘prijatelj’ u vrtiću rekao da mogu jedan dan donijeti nož i nekome ga staviti na grlo, da je to vidio na TikToku da se ekipa tako igra. IGRA. Malo je reći da sam osjetila slabost istog trena. Taj ‘prijatelj’ ima 6 godina i prilično sam uvjerena da njegovi roditelji ne prate što im dijete radi na mobitelu i kako je uopće moguće da dijete od 6 godina bude u doticaju s takvim sadržajem. Moje dijete također nije cvjetić, nedavno sam dušu isplakala u autu na parkingu vrtića jer sam čula da se rugao nekom roditelju s govornom manom. Pričali smo danima o tome i donijeli zaključak da se takvo što više nikad ne smije ponoviti i da je to jako ružno. Mene je ta situacija šokirala jer to doma nije mogao čuti i nije mogao naučiti od nas, svojih roditelja. No, kao što to biva, često i mi roditelji ostanemo zatečeni onime što se događa u vanjskom svijetu i nekim situacijama i obrascima ponašanja koja se događaju u okolini. Da nismo reagirali i da smo jednostavno tu situaciju „pustili“ uz opravdanje „ma to je samo dijete“, moje dijete bi jednog dana možda takve poruge pisalo u komentarima ispod nečije fotografije. Zapamtite, samo jedan ružan komentar je dovoljan da se nekoga trajno obilježi i dovede de nesigurnosti. Ja ne želim da moje dijete bude uzrok nečijoj nesreći.

Zato ponavljam, edukacija, edukacija i samo edukacija i puno razgovora.

Iako vjerujem da i mi roditelji možemo biti pogubljeni u masi informacija koje dobivamo, mislim da postoji jedan relevantan i izrazito važan projekt koji nam zasigurno može pomoći upravo u toj edukaciji, a to je „Sigurni u online svijetu“ – projekt pokrenut od strane A1 Hrvatska i Centra za sigurniji Internet. Projekt je usmjeren na osnaživanje djece i svih ostalih građana da Internet i sve ostale mrežne tehnologije koriste na pozitivan i odgovoran način, a ujedno za zadatak ima informirati djecu i sve ostale koji su povezani s djecom (roditelji, odgojitelji, učitelji) o ispravnoj i sigurnoj upotrebi Interneta. Također, projekt nas sve može upoznati s mogućnostima prijave štetnih online ponašanja i neprimjerenog sadržaja.

Baš sam prošli tjedan čula da je u prošloj godini broj prijavljenih slučajeva bio oko 1.400. No, to je samo brojka koja je prijavljena, a koliko ih prođe neprijavljeno, baš kao što sam ja u tom trenu zanemarila poruku koja mi je pristigla? Znate li koliko, imam i taj podatak? Istraživanja pokazuju da je taj broj čak 10x veći.

Šokantno.

Ono što želim zaključiti jest da je odgovornost na nama. Ne na društvenim mrežama kao takvima i na njihovom odjelu za skeniranje sadržaja (ili kako se to već zove, evo nešto što bih trebala naučiti), nego isključivo na nama. Zato, educirajmo se o tome kako možemo poboljšati svijet u kojem živimo i kako možemo zaštititi naše najmlađe. Jer ekrane i razvoj tehnologija ne možemo promijeniti, možemo se samo prilagoditi na najbolji mogući način za sve nas.

Prijavite se na edukativne online radionice (ovdje) na kojima će vam stručnjaci psiholozi Centra za sigurniji Internet odgovoriti na pitanja koriste li djeca internet na siguran način, kako i s kim komuniciraju, koje su potencijalne opasnosti i kako ih zaštititi. Tematski radionice su podijeljene za roditelje djece u dobi 6-10 godina (1.-4. razred) i za roditelje djece u dobi 11-15 godina (5.-8.) razredi.

Fotografija: unsplash.com

Objava jeste li sigurni da vašu djecu ne vrebaju cyber predatori? naučite kako ih zaštiti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad narastem, želim biti svekrva. No, ne jedna od onih svekrva iz Facebook grupa o kojima se pišu svakakve stvari, istinite ili neistinite, ružne ili još više ružne.

Želim biti svekrva o kojoj će svoja snaha imati lijepe riječi. Svekrva koja će u pozadini tiho raditi sve najbolje za svoju obitelj, bez puno nametanja.

Gdje i kada počinje ta mala iskra između svekrva i snaha? Kad sin dovede djevojku doma? Vjenčanjem? Dolaskom djece? Teško je reći.

Svega sam se naslušala od prijateljica, poznanica, kolegica i nepoznatih žena s Interneta. Otkad sam postala ozbiljna, odnosno otkad sam započela zajednički život sa svojim sadašnjim mužem, stalno se susrećem s nervoznim snahama koje sve redom imaju grozne svekrve.

Je li to zaista tako? Jesu li zaista grozne? Ili smo mi svi danas ipak malo više pod stresom i male stvari nas izbace iz takta? Iako vjerujem da zaista negdje vani postoje žene koje zagorčavaju život drugima, vjerujem da je puno više onih koje žele imati ugodne obiteljske odnose. Pa gdje onda zapinje? Zašto postoje svekrve koje upadaju nenajavljene u sinovu kuću i premještaju stvari? Koje ispravljaju svaki korak svoje snahe? Koje ne priznaju odgojne metode svojih snaha?

Zašto postoje snahe koje ne cijene suprugovu majku i tu istu ženu koja je odgojila njenog voljenog? Snahe koje ne žele prihvatiti nikakav savjet u najboljoj namjeri i uvik su kontra?

Možda su žene takve postale imajući opravdane razloge, nažalost. A možda svima u današnje doba fali malo tolerancije, iskrenosti i razumijevanja. Muževi dolaze kasno kući, djeca jure s aktivnosti na aktivnost, moderno doba nameće ženi da treba biti savršena u svim poljima da bi se ostvarila i ocijenila uspješnom i pritisak je velik. Pod pritiskom ljudi pucaju i svašta kažu ili naprave.

Nekoć su ljudi, generacije naših svekrva, živjeli u zajednicama. Nekoliko osoba je živjelo u kućanstvu i međusobno su si pomagali. Nekoć radno vrijeme nije bilo kao danas i naše majke, bake, svekrve su imale više vremena posvetiti se kući i obitelji. Nekoć nije bilo toliko stresa. Nekoć su svi imali malo vremena za sebe i ispuhali ventile.

Ponekad u gluho doba noći kad ne mogu spavati, razmišljam o životnom putu svoje djece. Razmišljam što će Lukas postati u životu, gdje će živjeti, kako će mu izgledati djeca. Moji unuci.

Zamišljam sebe kao majku punu razumijevanja za njegovu obitelj koja je spremna pomoći im kada zatreba, koja shvaća da više nije jedina žena u sinovu životu. Koja shvaća da moj sin stvara svoj put i odabire ženu koja mu odgovara. S kojom želi dijeliti sve. Dobro i loše. Zamišljam da nisam ja ta koja im dodatno unosi trzavice jer će biti mnoštvo drugih prepreka i trzavica koje će im unositi nemir u brak.

Zamišljam se da prihvaćam njihove odluke i poštujem njihov način života jer, hej, i ja živim svoj život kako želim.

Stoga, neka mi ovaj kratki tekst ostane vodilja jednog dana i podsjetnik na današnje snove. Neka me opali u glavu ako ikada postanem jedna od svekrva iz Facebook grupa.

No, sine, samo nemoj Hercegovku. Tvrdoglave su za poludit’.

I nemoj neku koja se stalno licka. Traži pažnju drugih.

A ni ove koje guraju karijere ne valjaju jer se neće posvetiti tebi i djeci.

Uzmi neku koja kuha.

I ide u crkvu.

I nosi haljine ispod koljena.

Objava kad narastem želim biti svekrva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam pisala odu mužu, nakon koje sam dobila zaista jako puno poruka i komentara, no moram se opet nadovezati na tu temu. Neke od mojih pratiteljica su mi rekle da moj muž nije ništa posebno (vjerujte, meni je poseban, zato i nosim njegovo prezime), da njihovi puno više rade oko djece, a neke su mi slale poruke da blago meni, njihovim muževima se ne da ništa osim odmarati kad dođu s posla. No, čudim se ženama. 

Nemali broj puta sam od prijateljica/poznanica/kolegica čula komentar: ‘joj tvoj Julian se baš posvećuje djeci‘, ‘tvoj muž baš dobro hendla Lukasa‘, ‘tvoj muž baš ima volje‘. Neki dan sam otišla u dućan i blagajnica mi je rekla: ‘oooo, moram vam pohvaliti muža, kako on točno zna što treba kupiti‘. Zinula sam. ‘Molim, pa kako ne bi znao?’ Prošli tjedan sam došla po Lukasa u vrtić i odgajateljica mi je rekla da su ostali bez pelena i da je posudila jednu pelenu od drugog djeteta. U šali sam rekla da ću zadaviti muža jer smo taman ujutro prije nego li je odveo Lukasa vodili raspravu oko pelena. Ja sam ih ubacila u ruksak, a on ih je izvadio i uvjeravao me da ne treba. Eto, treba. No, na tu moju šalu kako ću ga zadaviti, gospođa mi je samo rekla: ‘jooooj, nemojte tako, imate divnog muža, vidite kako on svako jutro vodi Lukasa u vrtić i pobrine se za njega’.

U zadnje vrijeme mi je fitilj po tom pitanju dosta kratak. Moj muž ima užasno radno vrijeme, i obzirom na prirodu posla, mislim da nikad neće biti ništa bolje. No, pitam se, gdje su zaista očevi u toj priči?

Zar smo stvarno došle na to da se mora pohvaliti očeve koji se bave svojom djecom?

Meni nikad nije palo na pamet da pohvalim nečijeg muža jer je djetetu skuhao večeru, odjenuo ga za rođendan, odveo ga u kazalište ili se vikendom s djetetom vozio na biciklu. Da, mi mame smo kod kuće (ne sve), oni rade, ali to nije nikakva izlika da ne sudjeluju u odgoju djece i dnevnim obavezama.

Postoji onaj tip žena koji kaže: ‘ma žao mi ga je, on radi po cijele dane i treba mu odmor, a meni nije teško oko djece‘. Treba mu odmor. Treba i tebi odmor, treba i meni odmor, treba nam svima odmor. Ali djeci treba i tata. Umoran, premoren, iscijeđen od obaveza, bezvoljan, sretan, ljut, poletan, zaigran…nebitno. Samo da je pored njih.

Šalje li se djeci dobra poruka ako gledaju očeve koji dođu doma s posla i leže na kauču? Odu na piće s prijateljima i uđu u kuću kad su djeca već u krevetu? Ja mislim da ne.

Previše smo se borile za neku ravnopravnost koju ja zapravo ni ne želim jer ni fizički nismo isti i nema potrebe da radimo iste poslove, ali mislim da odgoj i brigu oko djeteta ne treba prebacivati samo na majku. Zašto pobogu nitko ne kaže majci ‘bravo što si otišla na masažu, zaslužila si malo odmora nakon svega‘. Umjesto toga pitaju je ‘a tko ti čuva dijete?‘

Meni ga ne čuva nitko. Dijete je s ocem. Slažu kockice, čitaju knjige, uče ponašanju za stolom, kupuju povrće na Dolcu, uče voziti bicikl. Vole se. Grle se, maze se. Jer tate tome služe. Da pružaju bezuvjetnu ljubav svom djetetu.

Objava tko ti čuva dijete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nisam hejterica, kunem se. Ali svaki put kad vidim mamu helikoptericu, okrenem malo očima i pomislim ‘joj daj pusti to dijete da pokuša samo i pomakni se malo’.

Mame helikopterice su onako, u narodu prozvano, one mame koje stalno lete oko svoje djece i paze na svaki njihov korak, nadgledajući ga i pazeći da si nešto ne napravi.

I dok je strah za vlastito dijete razumljiv sam po sebi, svaka majka zna taj osjećaj, pitam se kako se zapravo osjećaju ta djeca i poimaju li ona zapravo da nisu samostalna? Možda se mogu popesti na treću stepenicu, ali dok znaju da su majčine ruke iza njih, jesu li zbilja to uspjeli skroz sami?

Nije mi namjera hejtati nikoga, nego pokušavam shvatiti majke koje misle da čuvaju svoju djecu. Da, čuvaju ih od pada i eventualne povrede, no čuvaju li ih i od vlastitog napretka, samostalnosti i neustrašivosti?

Ja sam, recimo, potpuna suprotnost. Nisam jedna od onih mama u parku koja sjedi na klupici i ne zna gdje joj je dijete, pratim ga, ali vjerujem da mu moja blizina neće donijeti ništa dobrog. Ako padne, naučit će lekciju, otresti koljena i pokušati ponovo.

Ponekad baš gledam djecu mama helikopterica i njihov obrazac ponašanja. Većina te dječice su sramežljivija, povučenija, plačljivija i ne uspostavljaju nekakav poseban socijalni kontakt s ostalima. Ne mislim da djeca od 3 godine moraju imati bogat društveni život, daleko od toga, no u svakom slučaju su u izravnom kontaktu s drugima povučenija.

Moj Lukas je dijete koje se u parku penje na najviše razine. Djeca nekoliko godina starija od njega se još ne usude. I ne hvalim se time, dapače, užasavam se na tu činjenicu jer me jeza hvata od pomisli što će tek raditi s 5 godina i kakve vratolomije će tada izvoditi i hoćemo li završiti na traumi sa slomljenim ekstremitetima.

Ali, ponosna sam na drugi dio. Na njegovu samostalnost, otvorenost, hrabrost, odvažnost. Na ustrajnost. Jer ako ako nešto ne može, naučit će. Sam. Bez mame. Zna da je mama tu negdje i da ako baš negdje zapne, ja ću priskočiti u pomoć. I to mu želim da zna za cijeli život. Sada možda treba pomoć u parku, za 25 godina će trebati pomoć oko vlastitog djeteta. I neću stajati iznad njega i govoriti mu ‘ne, ne mijenja se tako pelena’, već ću čekati da mi sam ponosno pokaže što je naučio u novoj životnoj ulozi.

Moji roditelji su me uvijek puštali da sama isprobam sve i naučim na svojoj koži. Imala sam granice, jasno su bile postavljene, ali unutar tih granica sam sama odlučivala i na svojoj koži osjetila posljedice svojih odluka. Ili ponos zbog postignuća. Nisu stajali iza mene u parku, nisu mi čitali lektire, nisu me vozili u izlazak. Radila sam sve sama. I hvala im na tome.

Pitam se ponekad postanu li prezaštićena djeca manje sposobna kasnije u životu. Primjerice, nekad davno tražili smo asistenta na poslu. Zaposlili smo momka koji je bio simpatičan i drag, ali kako volim reći – ‘nije grizao’. Bojao se zadataka, bojao se pitati kako da krene i gdje da krene. U tako nekim trenucima se pitam je li iza sebe imao roditelje koji su uvijek bili iza njega i pomagali mu, radili umjesto njega. A to nije dobro.

To je, doduše, samo moje osobno mišljenje. Ja čvrsto vjerujem da djecu treba pustiti da sami otkrivaju svoje sposobnosti i da sami testiraju i guraju svoje granice. Naravno da smo mi mame preplašene, pa briga je naša dužnost od trenutka kad to malo srce prokuca u nama, ali od našeg straha neće imati ništa. Moja životna želja je skočiti iz aviona. Mislim da se moja mama toga užasava i da bi me najradije vukla za ruku što dalje od aviona. Ali neće, pustit će me.

I skočit ću, kad tad. Možda već ove jeseni. I znate što NEĆU imati? Propuštenu priliku. Imat ću ispunjenu životnu želju, osjećaj sreće, ponosa, jedan strah manje na listi. I uspomenu za cijeli život.

Stoga idući put kad stanete iznad svog djeteta i pomažete mu da se popne na drugu stepenicu, odmaknite se korak. Privucite ruke k sebi i pustite ga. Čuda se mogu dogoditi samo ako malo više vjerujemo u ta mala stvorenja i zatomimo svoje strahove.

PETRA @lipstick_mom_petra

Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.

Objava MAME HELIKOPTERICE I ZAŠTO IH “NE LAJKAM” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava BULLYING MEĐU DJECOM – KAKO NASTAJE? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jedno, dvoje, ponekad troje. Pišem o co-sleepingu, ako ste možda pomislile na nešto drugo.

Kao i po običaju, iskreno ću vam reći da sam, prije nego li se Lukas rodio, bila od uvjerenja kako će beba odmah spavati u svojoj sobi, a ja ću imati uključen babyphone i dizati se na svako njegovo ‘kme’. Jesam li rekla da nisam baš voljela djecu prije nego li sam rodila svoje prvo? Sad si mislim kako sam bila grozna i radije bih se danas družila s većinom neiskvarene djece nego s iskalkuliranim odraslima.
Da se vratim na priču. Tako smo mi prije Lukasovog dolaska uselili u novi stan i kinderbet smjestili u malu sobicu pored naše. Svojoj najboljoj prijateljici sam se hvalila fotkama kako sam uredila sobu. Na sugestiju svog muža koji ima zdrav razum, ipak smo premjestili kinderbet u našu spavaću sobu, a za par dana se rodio Lukas. Svaki moj plan, svaki moj dotadašnji stav i mišljenje o djeci, sve je nestalo u sekundi kao New Orleans pod Katrinom.

Spavao je na milimetar od mene, bila sam ljubomorna čak i na muža kad bi ga držao. Tada je muž počeo govoriti da bi bilo dobro da spava u svom krevetiću, a onda je moja najdraža patronažna sestra rekla da nema ništa loše da dijete spava među nama tjedan-dva-tri, da bude i u tatinoj blizini i navikne se na njegov miris i da osjeti sigurnost.

I tada smo oboje kompletno izgubili zdrav razum jer nam je to zvučalo kao savršen savjet (još uvijek mislimo da je), osigurali smo dio našeg kreveta za malog princa i čekali da prođu ta 2 tjedna. Prošla su tri tjedna, tri mjeseca, pola godine, dvije godine i 2 mjeseca. I sad već pet mjeseci i 22 dana s novom bebom.

Do samog odlaska u bolnicu da rodim Lotu, Lukas je spavao između nas. Kad sam rodila, muž i on su se preselili u drugu sobicu kako slučajno ne bih dobila udarac Lukasove noge ili ruke u ranu od carskog reza, a obzirom da je išao u vrtić, nismo htjeli da se budi nekoliko puta noću kad se Lota budi za jesti. Trebalo nam je malo vremena u početku da svi ulovimo novi ritam i prilagodimo se jedni drugima.

Slušam mame koje kažu da dijete od prvog rođendana spava samo u sobi, kako su ponosne na njih, kako beba spava u kinderbetu cijelu noć… Svatko radi onako kako mu odgovara, a meni (nama) co-sleeping savršeno odgovara! Nema nam ljepše nego kad uronimo nos u te male Lukasove kovrče ili kad me Lota usred noći zgrabi za mali prst ili pramen kose i samo nastavi spavati snom pravednika.

Najčešće se djeca probude prije nas (jer mi smo iscrpljeni roditelji), ali nema nam slađeg buđenja od Lukasove puse i ‘dobo jutjo mama, dobo jutjo tata’, ili kad nas Lota svojim nekontroliranim pokretima i tim malim prstićima mlatne posred face i blebne ‘aaa guuu’.

Toliko su maleni još, toliko im treba maženja i pažnje i kad vidim navečer kako Lukas veselo nosi plišance u krevet da se svi mazimo, zašto im to uzeti. Imat ćemo komociju za godinu-dvije-tri kad će htjeti sami u svoju sobu, a tad će u mom (našem) srcu nastati mala rupica koju ćemo teško opet popuniti. Do tada, imamo novu mantru.

Co-sleeping do faksa, a onda nek’ se sele kod cure ili dečka u krevet.

PETRA

Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.

@lipstick_mom_petra

Objava S KOLIKO IH SPAVAŠ ISTOVREMENO? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Biti roditelj strašno je zahtjevna uloga, koja zahtijeva konstantan rad na sebi. Ponekad pomislim da smo u srednjoj školi trebali imati predmet ‘samokontrola’ koja bi nas učila važnosti takvoga ponašanja u određenim situacijama. Neke od tih situacija su opetovano i uzastopno ponavljanje jednih te istih riječi svome djetetu:

– nemoj lizati tobogan

– ne diraj ladicu s noževima, oni su opasni

– ne bacaj hranu na pod

– ne psuj, to je jako ružno

– stani, ide auto!

To su samo neki od primjera u mom životu i svakodnevnom odgoju mog prvorođenog. Ponekad pomislim i osjećam se kao da sam robot koji samo hoda uokolo i isprogramiran je da ponavlja istu rečenicu. S v a k i d a n z a r e d o m.

Masu puta mi dođe da viknem toliko jako da me cijeli Zagreb čuje, jer on opet baca kuglice po podu nakon što sam mu 500 puta ponovila da to ne radi. Ne pretjerujem. Zaklela bih se da susjedi ispod nas svakoga jutra prvo pale Njuškalo i gledaju stanove da se odsele. Što dalje od nas. No ipak ne viknem. Većinu puta ne. Već smireno ponovim jedno te isto – nemoj bacati kuglice, susjedima stvaraš buku i bit će tužni. A u sebi vrištim: POKUPI VIŠE TE FAKING KUGLICE I SPREMI IH U KUTIJU JER ĆU IH ZAPALITI, MAJKE MI!

I tako na kraju dana, kad u ponoć nakon svih obaveza uđem pod tuš, dok svi spavaju i dok je tišina, razmišljam radim li ja stvari dobro? Da li me moja intuicija vodi na pravi put roditeljstva? Trebam li zaista ponavljati stvari milijun puta?

Nitko te ne priprema na tu ulogu, kad postaneš roditelj, bačen si u vrtlog emocija, obaveza, odgovornosti, strahova, ponosa, dužnosti. I trebaš isplivati na površinu i plivaš, plivaš, plivaš, mlataraš rukama i nogama da dođeš do zraka. I kad udahneš, znaš da je sve ok i da ćeš stići gdje trebaš. I onda, nakon što počinješ gubiti nadu da će dijete usvojiti ono što mu tupiš danima, tjednima i mjesecima, dođe dan kad si na površini i dišeš punim plućima.

Jer čuješ:

– mama što si to jekla, to je južno, ne psovati

– mama pazi, nož je opasan – idemo u pajk, neću jizati tobogan

Ili pak: – mama popapaj to, ne baciti na pod (nakon što mi hrana ispadne na pod)

– dobaj dan teta

– hvaja mama

– ozoji mama (izvoli mama)

U tom trenutku prođu me trnci cijelim tijelom. Teško ih je opisati; da li je to sreća, ponos, uzbuđenje, olakšanje…ili kombinacija svega. I tada dobijem potvrdu – ne, Petra, ne govoriš zidu. Govoriš dvogodišnjaku čija je dužnost ispitivati granice i usvajati nova znanja. Znanja kojih ima toliko u jednom danu i nemoguće je da ih sve usvoji iz prve. Stoga ponavljam, nekoliko puta dnevno, ili pak nekoliko puta u minuti, jer znam da će mi se taj trud isplatiti. I postoji još nešto što govorim svome djetetu svaki dan, bez iznimke i bez ikakvog grča što moram ponavljati: volim te.

PETRA

Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.

@lipstick_mom_petra

Objava GOVORIM LI JA ZIDU? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U rodilištu. Sjetila sam se neki dan svoje prijateljice koja mi je došla u posjetu u bolnicu i samo me nelagodno pogledala kad se žena pored mene na krevetu posjela nakon poroda, a iz mrežastih gaćica joj je virila stražnjica. Samo sam se nasmijala i rekla da je to skroz normalno i da sav sram nestane kad rodiš. Mislim da nije baš bila oduševljena mojim odgovorom. Ali realno – stvarno nestane.

Prvo, posjeti ginekologu stvarno nisu najdivnija stvar na svijetu i oni prvi odlasci su mješavina lošeg adrenalina, nelagode i srama. Nakon poroda? ‘Daaaajte ne zezajte da ste bili na Tajlandu i jahali slonove? Kako je bilo?’, veselo pitam ginekologicu dok mi kopa po međunožju.

Nadalje, depilacija. Prije poroda britvica mi je bila najbolja prijateljica. Odlazak nekome kome ne moram jer nije doktor i ne mora gledati tamo dolje? Sad imam Anu koja je zamijenila britvicu i s kojom svaki put veselo tračam dok se ona udubi u Venerin brežuljak i pincetom miče one sitne preostale dlačice. Nelagoda i sram? Nula posto, žene drage, nula posto.

Dojenje u javnosti? Moram priznati da nisam baš imala previše prilike jer sam Lukasa rodila u siječnju i dojila samo 3 mjeseca, od čega zadnjih mjesec dana ja nisam smjela na sunce pa smo većinom bili kod kuće, no nakon poroda i bolnice i medicinskih sestara koje dođu i za dobar dan te ulove za sisu da provjere ide li mlijeko – vjerujte mi, nema srama. Plus, nagledah se tih sisa na odjelu babinjača za nekoliko života. Žene jedna drugoj pomažu da beba dobro zahvati, namještaju si sise za podoj, hodaju s bradavicama na zraku da ih manje peku dok im mlijeko curi po spavaćici. Ma milina jedna.

Hodanje bez šminke među ljudima? Na prvi porod otišla sam našminkana. Sad blogam i stavljam svoje #nomakeup fotke online. Kad bih, u razdoblju prije djece, izašla iz kuće i primijetila da imam mrlju na sebi, cijeli dan bi mi bilo nelagodno i ne bih se micala iz ureda da netko ne pomisli da hodam inače prljava po svijetu. Danas odem po špeceraj s pola sadržaja Lotinog želuca na ramenu.

Reći što mislim? Prije nego li sam rodila Lukasa, nisam uvijek govorila što mislim jer sam htjela ispasti pristojna i draga. Danas mislim da bih puknula od muke da ne zatražim onih 20 lipa nazad, nemam srama više postaviti se i glasno reći ono što mi je na umu (ako se, naravno, tiče mene).

I dok tako razmišljam je li sram dobar ili nije, podvojena sam. Meni je ljepše otkad je nestao sram u nekim situacijama, ali s druge strane – imaju oni neki ljudi koji nemaju srama u stvarima gdje bi ga trebali imati. Koji te napadaju vezano za majčinstvo, za odgojne metode, za brak, karijeru i koji guraju nos tamo gdje im nije mjesto. E pa, ja sam taj svoj sram još zadržala u sebi i njega uspješno držim pod kontrolom dok zaključujem da u svemu treba imati mjeru. Pogotovo u socijalnom aspektu.

No, nemati srama i zadirati u tuđe, možda će zvučati ružno, no meni se čini da je to samo odraz socijalne (ne)inteligencije.

PETRA

Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.

@lipstick_mom_petra

Objava GDJE JE NESTAO SRAM pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prvo da kažem, presretna sam što sam majka. I što imam dva predivna srdašca koja su u moj život unijela neizmjerno puno veselja, sreće i ljubavi. Okrenuli su moj svijet u potpunosti naglavačke i ne mogu si zamisliti da ih nema pored mene. Koliko god bilo naporno i stresno, opet bih ponovila isto.

No da budem, kao i uvijek, potpuno iskrena, često se pitam koliko sam se promijenila i koliko to ljudi oko mene vide, a možda ne govore. Ja znam da sam se promijenila, no jesam li to htjela u toj mjeri u kojoj se dogodilo? Hoću li ikada vidjeti natruhe one sebe stare?

I dok razmišljam o toj prethodnoj verziji sebe, priznajem, zna me uloviti jaka nostalgija. A zatim me ulovi i grižnja savjesti jer bih trebala biti zahvalna na svemu ovome što imam. Divnu obitelj, zdravu i veselu, i što mi više od toga treba?

No osjetim ponekad da si falim. Ona stara ja. Ona bezbrižna Petra koja je plesala po shopping centrima u kupovini špeceraja samo zato jer u supermarketu trešti dobra muzika.

Ona stara ja koja je strusila par Mojitosa na nekom šanku i namignula frendici da naručimo još jedan. Ona Petra koja bi neplanirano otišla na kraj svijeta i ona Petra koja se uvijek najglasnije smijala. Falim si ja i mršavija i poletna, falim si i ja i iz one faze kad mi je najveći problem bio koje štikle da nataknem na odlazak na salsu, jer nisu sve udobne za plesanje. Falim si ja smirena, postala sam nervozna. Jer ne stižem pola stvari koje bih htjela. Falim si ja pričljiva, falim si ja među ljudima. Falim si ja kao nečija prijateljica koja je satima mogla pričati na telefon ili sjediti na kavi i lamentirati o životnim prilikama i neprilikama. Sad jedva da imam dvije minute za razgovor. Falim si ja kao nečija životna partnerica koja se znala potruditi oko zajedničkog kvalitetnog vremena. Sad je svo vrijeme posvećeno djeci.

Falim si ja opuštena, bez gledanja na sat i pitajući se mrcvare li djeca baku i djeda i jesu li im dobri. Falim si ja naspavana i odmorna. Falim si na poslu, loveći nove prilike i ponosna na rezultate.

I dok ovo pišem uz malo tuge u srcu i željom da se vratim samo nakratko u stare dane – moje mlađe dijete se budi i smije mi se. I poteku mi jake suze niz lice, jer zašto uopće imam želju vratiti se u prošlost? Grižnja savjesti me opet napada snažnim udarcima.

Svako životno doba nosi svoje, moram to prihvatiti. I prihvaćam da sam sad puno odgovornija, hrabrija, opreznija, prestrašenija, umornija, ponosnija, da ne nabrajam dalje, sve majke znaju koliko su se promijenile i napredovale. No, zadrti optimist u meni se i dalje nada da će jednom doći taj dan kad će stara Petra opet imati nekoliko sati samo za svoje gušte.

Bez brige o tome kako su djeca i što rade. Je li grozno izreći ovo na glas? Jesam li zbog toga manje majka? Možda jesam. No samo sam čovjek od krvi i mesa koji bi ponovno htio osjetiti bezbrižnost.

No, mogu li majke zaboraviti na svoju djecu, makar na par sati? Mislim da ne. Mogu samo s vremenom postati smirenije i organiziranije i opet nekada uloviti vrijeme za sebe.

Dok djeca ne odrastu, drage mame, čitamo se dalje umorne i nostalgične.

Objava jesam li to još uvijek ja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Počela sam raditi s 19 godina, dobila sam svoj prvi ugovor za stalno. Mala balavica je došla u korporaciju i grizla gdjegod je mogla, zanimalo me sve, svugdje sam gurala nos jer sam bila željna znanja. Nakon mjesec dana sam dobila promaknuće, nakon 3 mjeseca novo. Poprilično dobro za djevojku koja je tek upisala fakultet. Nakon godinu i pol dana na poziv sam otišla kod drugog poslodavca, a nakon 4 godine preko natječaja dobila novi posao. Usavršavala sam se, išla na edukacije, radionice, seminare i uživala u tome! Znanja nikad previše, ako mene pitate.

Odradila sam puno prekovremenih u svojih nepunih 12 godina staža, naučila puno toga i maštala da budem direktorica odjela u nekoj korporaciji, količina posla i prekovremeni su me najmanje brinuli. Dok nije došlo dijete. Tad su se u potpunosti promijenili moj mentalni sklop i životne želje.

Kad je Lukas napunio godinu dana, vratila sam se na posao, moram priznati da je bilo zaista naporno uskladiti posao, pripreme za vrtić, kuhanje, čišćenje i kvalitetno provođenje vremena s djetetom. To mi je, uz kvalitetnu prehranu nas svih, bila najbitnija stvar.

I sad razmišljam, možemo li mi žene zaista sve? Možemo, tu nema sumnje. Jer smo žene i jer imamo snagu lavica kad nam ona zatreba. No, moramo li to sve? Apsolutno ne moramo. Imamo podršku muževa, ali imamo li podršku poslodavca? U novije vrijeme, što više slušam prijateljice, poznanice i majke s Interneta, fali nam ta podrška. Fali nam razumijevanje poslodavca što se tiče porodiljnog dopusta, prekovremenih sati, bolovanja. Pa kako onda?

Ova kolumna je zapravo samo izricanje na glas onoga što mi se već dugo mota po glavi otkako sam majka. Svoj vlastiti posao. Dok se ideje kuhaju u glavi i mislim si koju mi je najbolje realizirati kako bih potpisala papir ponosnog vlasništva pravnog subjekta, razmišljam da je najbolje biti sama svoja šefica i kreirati si vlastito vrijeme onako kako meni odgovara. Organizirati si dan prema svojim potrebama. I gdje neće svaki dan biti identičan. Svjesna sam da, ukoliko imam svoj posao, moram raditi sve, no isto tako mogu sama odrediti prioritete i sama sebi odgovarati. Možda razmišljam utopijski, no nadam se da još ima onih poslodavaca koji poštuju radno vrijeme, cijene majku koja nekada mora otići na bolovanje i razumiju potrebu da žuri kući kako bi uživala u svom djetetu, obitelji i svemu onome što čini smisao života.

Jer, život nije samo posao. Radimo da bismo živjeli, a ne obrnuto. A ja želim živjeti punim plućima. Želim se ujutro probuditi i maziti s klincima, uživati u doručku i lagano ih spremiti za vrtić. Dio dana posvetiti poslu, ručati zajedno sa svojom obitelji i otići u park, zoološki, kazalište, knjižnicu. Ići na godišnji kad poželim. Neplanirano sjesti u auto i odvesti klince na kupanje do Jadrana.

Znam da neće uvijek biti moguće tako, ali bit će češće nego do sada. I da, uz vlastiti posao bit će sigurno naporno, bit ce teško, bit će i divno, bit će izazova, bit će i ponosa, ali na kraju dana, ostajemo samo moja obitelj, ja i to-do lista za sutra.

PETRA

Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.

@petranincevic

Objava KARIJERA, OBITELJ ILI OBOJE? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.