Sve je počelo jedne divne nedjelje. Iako sam oduvijek imala nepravilne cikluse, uvijek sam znala kada bi otprilike M. mogla doći. No, ovoga je puta bilo drugačije. I nakon čekanja dobrih 5 dana i uvjeravanja same sebe: ”ma nema šanse da smo te sreće, rekli su mi neće tako lako ići” , odlučila sam napraviti test. Da, bio je pozitivan.

Šok, suze radosnice, sreća, a u isto vrijeme strah i jedno veliko “i što sada?”.

Nakon početnog šoka, došao je dan prvog pregleda. Nikada neću zaboraviti riječi ginekologice (a bome niti moj muž): “Čestitam, postat ćete roditelji! I to dupli! No, nadajte se da su blizanci jer bi mogle biti i trojke, a onda draga moja ideš na striktno mirovanje od sljedećeg pregleda!”

Molim!? Iako sam uvijek potajno priželjkivala blizance, ovo je bilo stvarno! I još jednom dolazi ono veliko “i što sada”?

Gledajući me sitnu kakva oduvijek jesam, svi su se pribojavali kako ću ja to. Strašili su me zaključcima da ću sigurno roditi prije termina, strašili me rizicima blizanačke trudnoće itd. Ali, na opće čuđenje svih, pa i same sebe, izdržala sam do kraja. Blizance sam rodila prirodno na ponovno čuđenje okoline kao i sebe same.

I tu je sve počelo.

Uvijek se sjetim divnih riječi –  rođenjem djeteta ne rađa se samo beba, rađa se i majka. I tu ima toliko istine. Tijekom trudnoće sam pročitala poveći broj literature o majčinstvu, razvoju djece, načinima odgoja no u  jednom trenutku ostaneš sama s dvije pinkice od dva kilograma i odjednom jednostavno znaš što treba napraviti. U skoro svakom trenutku.

Pišem skoro jer ima trenutaka, dana i sati kada se posve izgubiš. Da ne kažem da je tih trenutaka s blizancima duplo.

No, i sreće je duplo. Ima dana kada bismo moj muž i ja znali promijeniti 14 pelena dnevno, usisati nosiće nebrojeno puta, presvući ih kompletno 8 puta, oprati 6 mašina robe dnevno, ali sve ti je to nekako normalno jer ne znaš kako je imati jedno dijete.

Ima dana kada se ulovim u razmišljanjima zašto sam baš ja te sreće da sam dobila blizance i to djevojčicu i dječaka. Ima dana kada te druge mame (one zlonamjerne) ubiju u pojam i pitaš se mogu li zaista ja to? Jesam li dovoljno dobra? Dobivaju li moja djeca jednaku dozu ljubavi, maženja, pažnje?

Ima dana kada ne znam gdje mi je glava, dana kada pojedem prvi obrok u 10 navečer, dana kada imam osjećaj da se raspadam i dana u kojima na znam gdje vučem snagu nakon 8 neprospavanih noći u komadu. I tada nastupa ona nova ja, puno strpljivija i nježnija. Ona koja mi kaže, ok je mama, takav je dan i proći će. I tome su me moja djeca naučila.

Odgajajući njih, odgajamo sami sebe.

Shvatiš da ponekad (jako često) dan neće biti onakav kakvim smo ga zamislili i to je ok. Ima dana kada će ručak, a možda i večera završiti u smeću i to je isto ok. Ima dana kad baš ne žele spavati kada su trebali i to je isto ok. I bit će još takvih dana, svjesna sam toga. Ali sve će to proći, i pamtit ćemo samo ono najljepše.

I tada dođu večeri kada se prišuljam u njihovu sobicu dok spavaju i samo ih gledam i sjetim se da je sve onako kako treba biti. Djeca biraju roditelje, i ako je tako, onda sam baš tu gdje trebam biti. I ja sam njima baš onakva kakva trebam biti. I dajem sve od sebe baš kao i sve ostale mame ovoga svijeta. A to je najbitnije.

Objava ja, mama blizanaca pojavila se prvi puta na SUPERMAME.