Je li vam poznata ona: „Kada djeca odrastu, imat ću vremena…“ ili „Idem prvo riješiti ono bitno pa ću se onda pozabaviti sobom“?

Tako ponekad čujem i izjave: „Ma ok sam, mogu to još sve sama.“ dok lagano žene pucaju, tonu, odgađaju promjenu. Oporavak se ne čeka, u oporavak krećeš danas! Jedini „trik“ kod oporavka je: suočavanje s realitetom, preuzimanje odgovornosti što donosi nelagodu i suočava te sa strahom o boli, promjena koja može donijeti prekide nekih odnosa isto tako upoznavanje novih ljudi te ulaganje u sebe. No, kada pogledam sve ovo napisano: wow koji je to sjajan rad na sebi! Prisjećam se svoje psihoterapije i svojeg oporavka od razvoda i ponosna sam na svaki milimetar koji sam učinila, koji se tada činio bezveznim, a danas je ogromna planina pomaka na koje sam ponosna i zbog kojih sam zadovoljna i ispunjena osoba.

Znajući kakva je to silina boli i gubitka i radeći sa ženama u grupama podrške tijekom i nakon razvoda, osmislila sam prvi online program podrške tijekom razvoda na našim područjima u koji sam odlučila staviti sve što prolazimo: gubitak, strahove, sram, krivnju, žaljenje sebe i/ili djeteta, razumijevanje svojih postupaka i opraštanje (sebi i bivšem partneru). Odlučila sam govoriti i o tome što naša djeca proživljavaju, tko smo mi kada nismo u ulozi majke i nemamo više ulogu partnerice, kako odgovoriti na pitanja djeteta i možda vrlo bitno – kako sada funkcionirati s bivšim partnerom.

Kada pogledam na sve teme, osjećam koliko je oporavak dubok i zahtijeva zaranjanje u najveće dubine poput samog razumijevanja zašto biramo određene ljude u svojem životu.

Uz sve nabrojano, tu su i cjeline samopouzdanja, samopoštovanja i slike o sebi jer vjerujem da se nakon razvoda redefiniramo i stvaramo drugačiji pogled i razumijevanje sebe.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sara Novak, licencirana psihoterapeutkinja (@snazna.mama)

Program je dostupan kao cjelina i u pojedinim temama. Žene najviše dobivaju u cjelokupnom programu, no slobodno biraju i pojedine teme. Svaka kupovina donosi pristup zatvorenoj Telegram grupi podrške, a cjelokupni program i besplatni susret sa mnom, dodatno predavanje kako preživjeti dane bez djeteta i jednogodišnji pristup platformi.

Žene u mojem programu kažu sljedeće:

“Dobila sam razumijevanje faza koje prate razvod, i jednostavno da svi ti osjećaji, od tuge, očajavanja te prihvaćanja, pa opet vraćanje na tugu i stalno u tom nekom vrtlogu, da je to normalno. Da sam hrabra i da mogu to nositi. I da i u ovoj situaciji ima toliko toga na čemu mogu biti zahvalna.”

“Sara je zaslužna zašto smo se osjećale bolje nakon svakog susreta. Iskreno, bila sam skeptična kad sam se uopće prijavljivala za grupu, ali Sara je otklonila svako zrno sumnje još na prvom susretu. I samim time što dijeli osobna iskustva i svoje misli i napredak je za mene samo jedan veliki respect.”

“Program podrške koji je napravila Sara je odlično osmišljen i razrađen. Meni nakon razvoda mnogo pomaže, da razumijem, da otpuštam, da se umirim… U programu su vrlo detaljno i temeljito obrađene sve teme koje svakog u ovim situacijama/problemima muče.”

Čekam te, krenimo u tvoj oporavak!

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava kako se oporaviti od razvoda? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ponosna sam što ti mogu predstaviti prvi online program podrške tijekom razvoda!

U glavi mi stoji dvije godine, a do odluke da ga napokon stavim u digitalni format je došlo s vjerom u mene samu, sa samopoštovanjem i uz podršku ljudi oko mene. Zamisli, sve ovo nabrojano čeka te unutra!

Od Sare koja rida na podu, ne jede, prestaje dojiti zbog stresa, Sare koja se povlači u boli, Sare koja ne vidi izlaz i misli da je za sve kriva i ne vrijedi te da ne zna voljeti do…. Sare koja glasno progovara o predrasudama, vodi žene kroz proces oporavka, živi život punim plućima, samosvjesna je i zadovoljna životom, Sare koja stvara iz vlastite boli.

O čemu se u programu radi i koje teme pokriva?

Bazira se na procesu oporavka i slici o sebi. Kreće od temelja: razumijevanja procesa razvoda i procesuiranja boli, prelazi preko samopoštovanja, srama, krivnje, samopouzdanja, razumijevanja vlastitog ponašanja i emocija pa dolazi do odnosa s djetetom, načina na koje s djetetom komuniciramo. Dolazi do odnosa s drugim roditeljem i na kraju – otvaranja za novu osobu i nove prilike.

Program se odvija na platformi Podia, nakon kupnje ti je dostupan 6 mjeseci, sadrži video i audio materijale, mindfulness vježbe te vježbe za proradu tema, a unutar njega polaznici imaju priliku iskoristiti 4 online grupna susreta na kojima imaju priliku postaviti pitanja, umrežiti se, spojiti i pitati što im nije jasno…

Stavila sam svo svoje znanje, čitanje stručne literature, iskustvo rada s klijentima i osobno iskustvo razvoda. Ovo je trenutno kruna mojeg rada i jedva te čekam vidjeti unutra!

Objava prolaziš kroz razvod i treba ti podrška? priključi se ovom programu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Naslov služi tome da vam privuče pozornost. Ono što ja zaista mislim jest da nije „odnos“ taj koji je loš jer onda znači da je odnos nešto izvanjsko. Volimo reći za odnos da je loš, no ja bih rekla da se radi o našem nezadovoljstvu uz drugu osobu. Našem neostvarivanju kako smo zamislili i nezadovoljenim potrebama kako nam najbolje odgovara.

Trik je što svatko od nas želi na drugačiji način ostvariti se odnosno zadovoljiti vlastite potrebe. Pitanje je koliko će se naše ideje preklopiti i koje vrijednosti su nam slične. Netko će tako potrebu za zbližavanjem ostvarivati više kroz komunikaciju dok će druga osoba tu istu potrebu zadovoljavati kroz slušanje i fizički dodir. Nekome je moćno pomoći drugoj osobi i otići u dućan po njezin omiljeni jogurt dok je drugome moćno uputiti pohvalu i priznanje.

Ako ne razumijemo kako druga osoba funkcionira, lako zapadnemo u „da me voliš ti bi..“ ili „nije ti dovoljno stalo jer ne komuniciraš“. Sigurna sam da imate mnogo primjera iz svakodnevice.

Klijenti mi često znaju reći da ne znam „bubnuti“ ljude u glavu s pravom istinom. To je zato što vjerujem da svatko od nas zna koja je istina „prava“ za njega i, kada bih govorila što je ispravno i točno, govorila bih vam o svojem „normalnom“ svijetu, svojim željama, idejama i iskustvima koji nisu nimalo slični vašima. Zato sam i započela tekst s objašnjavanjem mojeg pogleda na nezadovoljstvo. Ipak, postoji nešto generalno, a to su naši očiti znakovi nezadovoljstva i neispunjavanja nas samih uz drugu osobu.

Tako bi loš odnos bio onaj u kojem je više loših nego boljih dana.

Onaj u kojem s knedlom u grlu ili grčem u želucu okrećeš ključ u bravi ulazeći u vaš zajednički dom.

Onaj u kojem neprestano očekuješ da druga osoba nešto promijeni, ponudi, prekine raditi ili da se za nešto napokon odluči ili kaže što želi (a ono što cijelo vrijeme radi je zapravo ono što želi samo si to ne želiš priznati).

Loš odnos je onaj u kojem drugu stranu uvjeravaš da ti je kriva, da si zbog nje tužna ili ljutita, da zbog nje nešto ne možeš (ili pak moraš poput „Zbog tebe to radim“)…

Onaj u kojem se povlačiš iz straha od odbijanja.

U kojem se tješiš da ipak nije tako strašno jer, npr. imate djecu ili zajednički kredit.

U kojem se siliš na seksualni odnos jer je to „red“ i „dužnost“ ili da ne ispadne da ti nije stalo. Ili pak izbjegavanje seksualnog odnosa.

Odnos u kojem umanjuješ svoju tjeskobu, u kojem nisi slobodna reći što želiš i očekuješ, s kime se želiš družiti, gdje želiš putovati, što želiš kupiti, koji dodir u intimnom odnosu (ne)želiš.

Loš odnos je onaj u kojem se prisjećaš svojih bivših i tješiš se da je ovaj partner bolji.

U kojem stavljaš kvačice za društvena očekivanja:

• Udana sam.
• Imam djecu.
• Živimo zajedno.
• … (nadodaj)

I što sada, kada si se zatekla da si u lošem odnosu? Najprije se preispitaj zašto biraš biti tu gdje jesi (da, biraš). Zatim osvijesti što dobivaš (najčešće je to sigurnost, ali možda je i nešto drugo). Zatim kreni dublje u sebe i pitaj se gdje si putem naučila da tako mora biti? Koga si još nastojala zadovoljiti takvim idejama i ponašanjima? Zatim stavi na papir izbore i pitaj se zašto ne biraš drugačije. Kada zaključiš da ne biraš drugačije, izađi iz uloge žrtve, spasiteljice ili one koja treba uvjeriti partnera na promjenu i radi na tome da postaneš zadovoljna uz ovakvog partnera kakvog imaš. Sve dok te ne ugrožava i sve dok ne prijeđe granicu koju si postavila.

I upamti, tvoja granica je ona koja je najispravnija. I kao takva je jedina istinita.

Foto: pexels.com

imaju li psihoterapeuti savršene živote? primjer iz majčinstva

Objava što je loš odnos? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Često se stručnjake smatra osobama koje imaju sve pod kontrolom, imaju savršene odnose, ne osjećaju strahove, brigu ili ljutnju, nemaju problema u odgoju ili imaju savršene partnere, no istina je mnogo drugačija od realnosti. Mnogo toga nam se danas, na društvenim mrežama nudi, iz čega zaključujemo da su edukatori ili terapeuti ljudi koji znaju kako bi se se trebali ponašati u odnosima. Nerijetko, u radu s klijentima, čujem opterećenost tom savršenom slikom i nastojanjem da bez velikih teškoća „hendlamo“ svoju djecu, partnerski odnos te profesionalni dio života kao i vrijeme za sebe. Na svjesnoj razini znamo da ne može sve biti idealno, no u praksi nekako uvijek „šteka“, zar ne?

Kako sam razvedena, i imam kćer od 5 godina te smo se nedavno preselile u moj stan, iskusila sam onaj dobro poznati, iskonski strah za svoje dijete i majčinsku brigu.

Terapeut u meni: „Ok, ajmo analizirati ostala životna područja. Razumiješ da je preseljenje 3. po redu stresno iskustvo u životu, zar ne? Treba vremena, novo ti je. A znaš i da je svaka promjena okolnosti – frustracija. Na kojim životnim područjima se ne realiziraš na način da si skoro svo vrijeme zadovoljna? U partnerskom. Okej, sada imamo i problem sa samoćom. Jesi li usamljena?”

Majka u meni: “Ovo je pogreška, možda nisam trebala kupiti ovaj stan. Što ona radi u drugoj sobi, idem provjeriti diše li (ima 5 godina!!). Hm, možda će pasti s kreveta, trebala sam staviti onu ogradicu (ponovno: ima 5 godina i nije pala niti jednom!).. Okej, dramiš, smiri se… I tako sam prvu noć bila budna do 3 ujutro, a legla sam u 22 sata.”

Iako znamo da ne možemo upravljati vlastitom djecom niti njihovim izborima i iako znamo da naš partnerski odnos ne diktira kakve će partnerske odnose naša djeca jednoga dana birati, postoji ta briga, strepnja, pokušaji usmjeravanja djece pri čemu zapravo nastojimo ispraviti vlastite „pogreške“ iz prošlosti.

Terapeut u meni: “Ti si savršen primjer da si, unatoč gledanju braka svojih roditelja birala predivne odnose i odabirala drugačije načine komunikacije i povezivanja. Tvoje dijete, unatoč iskustvu razvoda svojih roditelja, trenutno vjeruje u ljubav, „ima dečka“, otvoreno iskazuje emocije i privrženost te ne spominje da je čudno kako smo razdvojeni i kako mama i tata ne žive zajedno. Znaš da si je sama iskreirala svoju realnost, neovisno i tvojem iskustvu.”

Majka u meni: “Hoće li joj biti dobro kod tate; kakve lekcije uzima za sebe, na koji način će promatrati odnose, hoće li znati birati ljude uz koje će biti zadovoljna i znati izlaziti iz odnosa u kojima se ne ostvaruje.. moram joj na kraju svakog čitanja bajki reći što je ljubav, što je poštovanje, što je izbor dobrog odnosa i da možda „sretno zauvijek“ nije zacementirano.”

Majka u meni: umorna sam, cijeli dan radim, očekujem pomoć koje nema, nisam dugo vidjela svoje prijateljice, ne da mi se uspavljivati niti ležati dok slušamo audio priču. Želim otvoriti pivu i buljiti u laptop. Ponekad poludim i ne pristajem na zahtjeve svojeg djeteta. Dosljednost podrazumijeva i zakidanje djeteta za neke njegove želje. Možda nisam trebala burno reagirati i ponekad žalim zbog svojeg ponašanja. 

Terapeut u meni: “Prvo, ne postoji savršen roditelj kao ni savršen život pa tako ni svaki dan nije idealan. Znaš da je dobar odnos onaj u kojem je više brižnih ponašanja nego onih pomoću kojih se udaljavamo. Jesi li generalno zadovoljna majčinskom ulogom bez obzira na postupke djeteta? Što činiš za odnos: razgovaraš li, dijeliš, jesi li prisutna, slušaš li, podržavaš, objašnjavaš li svoje postupke… Što još možeš učiniti da budeš zadovoljnija? I ako danas nemaš kapaciteta, u redu je. Čovjek si. Iskomuniciraj to. Zagrli, rasplači se ako trebaš. A onda pronađi gdje ćeš se napuniti.”

Što sam htjela ovim primjerima poručiti?

1. I stručnjaci su ljudi od krvi i mesa.
2. Svako ponašanje možemo mijenjati.
3. Važna je briga o sebi i podrška koju odabiremo imati (namjerno biram ovakve riječi jer smo za povezivanje mi odgovorni).
4. Nije sve crno bijelo i svaka situacija je individualna; ne postoje recepti.

Iako teorijski mnogo toga znamo, za promjenu je potrebna integracija tog znanja. Integracija se događa tako da isprobavamo različite obrasce ponašanja, mijenjamo percepciju i „testiramo“ ono što nam se čini kao bolja opcija. Da bi integracija bila potpuna potrebni su upornost, vrijeme, strpljenje, ponavljanje i provjera novih navika. Možda ćemo neke odbaciti. I to je u redu. Kada nam ponašanje ima smisla onda ga i uvodimo u lepezu ponašanja. Čim bilo koje prestane imati smisla, više ne posežemo za njime. Sve dok nam ponašanja, koja nas udaljavaju od drugih imaju više smisla od onih koja nas približavaju, potrebna je samoprocjena sebe i odnosa koje imamo. Osvještavanje vlastitih izbora na način da smo svjesni zašto ostajemo u nekim odnosima i što dobivamo ostajanjem (i u nesretnom odnosu dobivamo ako mislimo da ne možemo preživjeti bez druge osobe.) Ostanak je odabir nasuprot bivanju samima. Prije nego što iskritiziramo sami sebe ili prelazimo u paniku i strahovanje, idemo vidjeti kako smo mi sa sobom i s našim ostalim odnosima.

Neprestano ističem (jer u to čvrsto vjerujem) da trebamo biti dobro najprije sa samima sobom.

A to podrazumijeva zauzimanje za sebe, osvještavanje vlastitih izbora, samopouzdanje, ljubav i nježnost prema sebi, dozvoljavanje „loših“ dana, činjenje novih poteza kojima si dokazujemo da smo vrijedni, snažni, hrabri i poduzetni. Prije nego što zagrmimo sami na sebe, pa onda i na druge, pitajmo se na kojem području nam ne ide kako želimo.

Fotografije: pexels.com

Objava imaju li psihoterapeuti savršene živote? primjer iz majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ne znam jeste li čuli za TwoDaLoo proizvod namijenjen parovima koji žele obavljati nuždu…zajedno, u isto vrijeme. Ako i jeste, nadam se da ga ne koristite jer bi vam, osim eventualne neugodnosti, mogao opako zagorčati partnerski odnos!

Šalu na stranu, ovo je poprilično ozbiljna dosjetka i poticaj za pisanje na temu „jedinstva“ u partnerskom odnosu s kojom se velika većina parova bori. Prisjetimo se kako smo odgajani i što smo kroz život naučili. Učili smo da su tamo neki živjeli sretno do kraja života, a rijetko tko od nas je zapravo i naučio kako se to radi; izgovaramo riječi poput „ovo je moja bolja/gora POLOVICA“, računamo na zajedništvo i jedinstvo u svemu, očekujemo da se partner ponaša na način da zadovolji naše potrebe, vjerujemo da mi možemo njega promijeniti i tako dalje.

Ono što vjerujem je da ideja „jednoga“ poprilično uništava odnos.

Ideja da nam netko nedostaje kako bismo se ostvarili, da nam netko treba kako bismo realizirali svoj život ili da smo ti i ja jedno tijelo i jedna duša je toliko sposobna udaljiti partnere, učiniti odnos mrtvim, dovesti do afere ili pak do prekida. Zašto? Jer ja nisam nečija polovica niti mi je netko potreban kako bih se ostvarila. Ako to vjerujete onda vjerujete da niste sposobni biti samostalni, slobodni, odlučivati o svojoj sreći i zapravo ste ovisni o drugome – kakav god on bio. Sreća je ako u takvom traženju naletite na osobu koja brine o vama. No, i ta sreća s vremenom slabi. Jer, ako niste dobro sa sobom, niste dobra okolnost ni za druge (vjerujem da ste ovu izjavu već čuli, a ja ju vrlo često koristim).

Nema univerzalnog recepta za uspjeh, ali ono što znam iz vlastitog iskustva te rada s klijentima i u partnerskom savjetovanju, jest da su samopoštovanje, ranjivost, komunikacija i sloboda bitni faktori za izgradnju odnosa u kojem ste zadovoljni. Možda pogađate što ću napisati, a to je da smo za sve ovo odgovorni zapravo mi sami. Ne vaš partner već VI!

Vi niste polovica niti ste u ulozi zadovoljavanja potreba vašeg partnera, kao ni on vaših. To je nemoguće.

Ako razmislite o svojim ponašanjima, to nikada niste uspjeli napraviti. Možda vjerujete da jeste, ali to je nemoguće. Možete „samo“ biti dobra i poticajna okolnost za svog partnera, a što će on s tim vašim ponašanjem je samo do njega. Zato, ako otvoreno komunicirate i nudite se, ne znači da će takvo ponašanje pasti na plodno tlo. Jer to nije vaša zasluga niti vi upravljate ponašanjem druge osobe. I to „samo“ onda postaje „sve“. Postaje vaše zadovoljstvo, vaša sloboda i vaš mir.

Dakle, a propos zahodske školjke: sloboda je bitna. Puštanje partnera je bitno. Bavljenje sobom je bitno. Kao i zajedničko vrijeme i uživanje. Što više gušite, prisiljavate na promjenu, kritizirate, prigovarate, provjeravate ili se žalite iz vlastitih nesigurnosti (uvijek je riječ o nama), to će partner prije pobjeći ili skočiti u drugi krevet. Kada govorim o slobodi i puštanju, govorim upravo o nabrojanom. Razmislite kako bi vama bilo da vam netko stalno prigovara, provjerava vas, uhodi, prijeti vam, navodi stvari iz prošlosti ili šuti dok se vi ne promijenite. (Ako to i doživljavate rekla bih da ste vrlo nesretni u tom odnosu.) A i pitala bih vas zašto imate potrebu birati takva ponašanja…

Nadalje, bavljenje sobom je možda i na prvom mjestu.

Zadovoljstvo samim sobom, vrijeme za sebe, prijatelji koje imamo, posao koji radimo, kolege s kojima surađujemo, obitelj koju imamo… Pitajte se jeste li zadovoljni u tim odnosima. Podsjećam: niste polovica. Ukoliko se ne ostvarujete izvan partnerskog odnosa, kako očekujete biti zadovoljni u tom istom? I na kraju spomenuto: zajedničko vrijeme za koje, često čujem, nitko od nas nema vremena. Dobro poznato: „Kada smo bili mlađi, nalazili smo ga više jer smo imali manje obaveza.“ A ono što ću vam ja reći jest da se uvijek pronađe mjesto i vrijeme kada se nešto opako želi (poput vremena za ljubavnika). Ne dajte da vas izgovori i usmjerenost na ono što partner (ne) radi sprječava u vašoj sreći. Vi ste odgovorni za ono što nudite. Vi ste odgovorni za način na koji gledate na partnera, na vaše zadovoljstvo u krevetu (jer je to čista kreacija uma) te za vaše ostvarivanje uz osobu koju ste odabrali.

I pustite učenja. Savršeno ste sposobni promijeniti sve naučeno jer ste odrasli i samostalni ljudi. Radite ono što vama odgovara, slušajte, ispitujte i komunicirajte. Zavodite, grlite, budite ranjivi. Ranjivost približava. I upamtite: partner nije vaše vlasništvo kao ni vi njihovo. Zašto onda ne brinete više o osobi koju ste odabrali da s vama provede život? Ili barem neko vrijeme.

Foto: unsplash.com

Objava koristite li vi i vaš partner zahodsku školjku…istovremeno??? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam naišla na sljedeći citat: „Društvo od majke traži da odgaja dijete kao da joj je to jedini posao; da radi kao da nema dijete; da izgleda poput žene koja nema ni posao niti dijete.“ (Isabelle Roskam)

Zadržimo se na pojmu DRUŠTVO TRAŽI.

Pred mene sjedaju žene koje su iscrpljene, koje traže rješenja za osjećaj premorenosti i moranja. Pored mene sjede prijateljice koje se muče odgojem svoje djece, odnosom sa svojim partnerima i lošim odnosima na poslu. U njihovim izjavama često čujem riječi „moram“, „ja sve radim“, „tko će drugi“, „ne mogu više“ i „dosta mi je“.

Često ih pitam: „Tko ti je rekao da moraš?“ Nitko nam nije rekao da moramo, ali smo tijekom života negdje povjerovale u to.

Ne možemo zanemariti činjenicu da je društvo tijekom vremena od žene stvorilo očekivanja da „drži obitelj na okupu“, „usrećuje svojeg muža“, „brine o djeci i odgaja ih“ i slično. Feminizam je pomalo pokrenuo promjenu gledišta na ulogu žene, no i dalje se repovi intenzivno osjete. Kada se razvedemo, žene u selu govore da nismo mogle zadržati svog čovjeka (već kada mislimo da je nešto naše, imamo problem). Kada dijete odabere put koji nismo zamislile, selo govori da nismo uspjele kao majke. Kada odlučimo da ne želimo imati više od jednog djeteta, rodbina se žali kako neće imati još jedno malo dijete u obitelji i smatraju nas sebičnom ženom (a svatko od nas je sebičan). Što god napravile, netko će uvijek imati ideju kako bismo mogle bolje. Ljudski um je vrlo kreativan.

Ono što nastojim ženama osvijestiti jest da sve radimo zbog sebe: da sebi budemo idealne žene pa onda majke i supruge. Samo što često padnemo u ideju da možemo ispuniti očekivanja drugih i tu dolazi do sagorijevanja.

Često nismo svjesne da nam je lakše biti u nesretnom odnosu nego izvan njega. Da ne bi selo pričalo, da se ne bismo upoznavale s novim muškarcima ili da ne bismo djeci trebale objašnjavati zašto mama i tata nisu više zajedno. No, iza svega toga jest naša vrijednost. Ako vjerujemo da vrijedimo, da nas okolina ne određuje, da zaslužujemo sreću, da ćemo se snaći jer smo hrabre i jake onda i mijenjamo okolnosti. Život je jedan. Frustracije su dobrodošle. Frustracije nas pokreću.

Sljedeći put kada pomislite da nešto morate ili da vas se ne čuje/ne cijeni, pitajte se što očekujete i je li to realno. Naše zamišljene ideje su dosta različite od onoga što vidimo. I dosta su različite od ideja drugih ljudi. Prije nego što osudite druge ili partnera, pitajte se zašto se bavite drugima, a ne sobom i svojim željama ili strahovima. Ljudi koji su nezadovoljni i nesretni najprije će uperiti prst u drugoga i prebaciti krivnju na sve oko sebe. Tako je lakše. Rad na sebi je najteži. Tamo smo najranjiviji. I mnogi se ne usude taknuti tamo. Zadiranje u sebe zahtijeva razotkrivanje, plakanje i promjenu. Zato je ponekad lakše staviti si teret majke koja je iscrpljena i supruge koja je neželjena. A oslobađajuće je shvatiti zašto smo ovdje gdje jesmo i što to nama znači te zašto ne mijenjamo ploču. Prebacuješ li ti krivnju?

Foto: unsplash.com

Objava očekivanja kao teret majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Najprije, ne možemo se svi usuglasiti oko ove teme niti to očekujem. Nekima će ovaj tekst poslužiti kao utjeha i razumijevanje, neke će uzrujati, nekima će dati mjesta za promišljanje o vlastitim postupcima i preispitivanje vlastitih odluka. Kako god, ovaj tekst ne pišem kako bih ikoga osudila ili opravdala već ponudila svoj pogled na ljudsko ponašanje. Ipak, to mi je i posao.

Postoje kulture u kojima je prevara prihvaćena, postoje kulture u kojima je monogamija čudna, postoje one u kojima žene imaju više muževa. Društvene norme, odnosno očekivanja društva, su ono što oduvijek postoji i postojat će samo se s vremenom pogled na njih mijenja ovisno o napretku društva i javnom dijeljenju iskustava na određenu temu. Za primjer, sve veća samostalnost i osviještenost žena te sloboda izbora mijenja pogled na razvod, dojenje i korištenje adaptiranog mlijeka ili pravilo da je žena kućanica, a muškarac onaj koji uzdržava obitelj. Kada govorimo o prevari, ona je još uvijek u našem društvu tabu jer je općeprihvaćeno da se u braku živi sretno do kraja života (što god to „sretno“ značilo), da su ljudi koji varaju „gamad“ i da su oni koji su prevareni – jadni i krivi jer ih je druga osoba varala („Kako nisi uspjela zadržati svog muža?“). A korijen toga je vjerovanje da smo mi krivi ili odgovorni za sreću druge osobe. To smo naučili kao bebe: svatko je od nas, nakon što je zaplakao, bio nahranjen. Tada smo zaključili: plačem – mogu natjerati drugu osobu da radi što želim. A zapravo…nismo natjerali roditelje na taj čin; roditelji su nas nahranili kako bi sami sebi bili dobri i brižni roditelji. Primijenimo to na čin prevare (možete preslikati i na razvod): ne možemo natjerati drugoga da nas vara kao što ne možemo vezati drugu osobu uz nas. Varamo jer smo negdje pronašli drugačije načine za samoostvarenje. Razvodimo se jer za nas više nema smisla ostajanje u određenom odnosu. Tako su neke osobe, unatoč tome što u braku održavaju seksualne odnose s partnerom, imaju ispunjeno zajedničko vrijeme i dobru komunikaciju, suočene s razvodom ili prevarom. Dakle…nema baš veze s nama. U čemu je onda problem?

Prevara, kao i razvod, su nuspojava našeg vlastitog nezadovoljstva koje nitko drugi ne može popraviti – osim nas samih. U lepezi ponašanja, koje možemo izabrati kada smo nezadovoljni, neki od nas posegnu upravo za varanjem.

Neki će od vas reći da su ljudi koji varaju licemjerni i neiskreni. To je istina ukoliko vjerujemo da partnerski odnos podrazumijeva potpunu iskrenost. No, što je laž? Laž nema veze s drugima (iako mislimo da lažima štitimo voljenu i dragu nam osobu); laž je izbjegavanje priznavanja samima sebi da smo loši. Ukoliko bismo priznali laž – na glas bismo si izrekli da smo varalice, nevjerni i oni koji ne brinu. A to nam je neprihvatljivo. Lažima čuvamo dobru sliku o sebi, iz straha da nas drugi ne odbace ili da ne razočaramo druge jer tuđe viđenje uzimamo kao mjerilo vlastite vrijednosti. Nije sve crno – bijelo. Niti jedna situacija nije usporediva s drugom. Tako se nekima od nas prevara gadi, neki su u prevari otkrili najbolju verziju sebe, neki su prekinuli brak, a neki ga ojačali.

Razgovaram sa ženama koje varaju, koje su prevarene i koje su oprostile nevjeru. Neke varaju jer im nedostaje uzbuđenja i želje da budu viđene, neke jer takav odnos nikada nisu mogle ostvariti sa svojim suprugom i jer nisu ni znale da mogu biti strastvene i potpuno ogoljene i iskrene. Neke varaju kako bi održale svoj brak, neke da bi našle utjehu zbog životne boli (npr. nekog gubitka), neke da bi se rastale i ostvarile sretniji život s drugom osobom. Ako još jednom pročitate cijeli tekst, vidjet ćete da nigdje nisam napisala kako je druga osoba kriva jer varamo.

Ponovno, u čemu je problem? Najprije, otkrijte što želite. Ako ne znate što želite, pitajte se što NE želite.

Promislite kakve veze ima to s drugom osobom. Pokušajte se usmjeriti samo na svoje ostvarenje. Zašto vi nešto očekujete, zašto ne dajete nešto što biste mogli (npr. ne potičete seksualne odnose) ili ako to sve dajete, što očekujete za uzvrat? Ako ne dobivate određeno ponašanje natrag kako vi želite, pitajte se kakva je osoba s kojom živite. Koji su njezini kapaciteti i kako se do sada ponašala. I dalje, odgovori na ova pitanja mogu dovesti do toga da kažete: „Ali, trudim se cijelo vrijeme; on se promijenio preko noći (…)“ U redu…žene me pitaju može li se brak oporaviti nakon prevare. Može, uz uzajamni trud, želju, otvorenu komunikaciju, izgradnju odnosa ispočetka i ostavljanje prevare iza sebe.

Prevara nema veze s nama…nismo krivi iako osoba koja vara možda prebacuje krivnju na nas. Oni koji krive uvijek imaju problem sa samima sobom. Neki taj problem nikada ne uspiju riješiti; neki ne vjeruju da mogu, neki misle da nemaju problem. Svatko od nas daje najbolje što zna. I prevara uvijek ima smisla. Samo je pitanje kakvog.

strast i požuda u braku i izvan braka – podcast s psihologinjom Tijanom Debelić

Foto: unsplash.com

Objava ima li prevara veze s onima koji su prevareni? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Seksualni život je duboko razumijevanje erotskog. A erotsko su u ovom kontekstu sloboda, zabava, životna strast i povezanost.

Neki parovi osjećaju snažnu kompatibilnost, privlačnost koja se može „rezati nožem”, strast i požudu. Iz toga razloga se imaju potrebu neprestano otkrivati, upoznavati, iščekivati, iznenađivati i napredovati.

Takvi su iznimke. Što je s onima kojima to ne uspijeva?

Dužnosti i obaveze nerijetko guše strast koju smo osjećali tamo negdje na početku. Neki je uspijevaju ponovno otkriti zajedničkim radom, ali za to su potrebne obostrane jaka želja i upornost. Nije lako pronaći izgubljenu strast nakon toliko godina i djecom u obitelji. Pomaže prisjetiti se početaka i ponovno se početi međusobno zavoditi – kao na početku. Mnoge u tom procesu sprječavaju protekle godine, životno iskustvo, posvećenost djeci ili pretpostavka da će ih partner odbiti.

Strast i povezanost – dva različita pola

Kada govorimo o strasti i povezanosti postoji jedan trik, a to je da su to zapravo dva različita pola jednako kao što su ljubav i moć često u sukobu. Zapravo mogu biti vrlo komplementarne ukoliko ih takvima učinimo. Svatko od nas želi biti potrebit, voljen i osjećati se sigurnim. Strast i požuda su slobodne, prelaze granice poznatog i sigurnost te neprestano žele biti nanovo otkrivane. Tako nas stagnacija i sigurnost dovode u propast. Rijetki su oni koji mogu biti i roditelji i ljubavnici istovremeno. To ne znači da nije moguće to postići. Ovdje nam nikako u prilog ne idu očekivanja društva od obiteljskih uloga: majke koje brinu i odgajaju te muškarci koji obitelji osiguravaju sigurnost i financijsku stabilnost. Ovim idejama se udaljavamo od partnera kao muškarca: onog privlačnog i poželjnog. On nije plod naše mašte i osoba uz koju otkrivamo strast već onaj koji pruža sigurnost i koji je tu, kako god bilo. A promislimo koliko majki guši upravo ta – sigurnost.

Nekima može pomoći ponovno oživljavanje strasti, no što je s onima kojima ni to ne pomaže?

U seriji Sex, Love and Goop (Netflix) jedna od seksualnih terapeutkinja govori o erotskim nacrtima koje svatko od nas ima. Otkrivamo li partneru ono što volimo i želimo? Znamo li uopće što mi želimo u intimnom odnosu? Često se dogodi da ne znamo, a postoje i oni koje ne žele otkriti sebe partneru čega je rezultat patnja i nesretnost u odnosu. A sve zbog srama, neprihvaćanja sebe te straha od odbacivanja i gubitka odnosa kakav god bio. Koliko nas zapravo naše zamisli o tome što bi se moglo dogoditi ukoliko nešto (po)kažemo priječe u tome da nešto i poduzmemo?

Uvijek govorim da smo u partnerskom odnosu odgovorni za svoje ponašanje neovisno o ponašanju partnera. To znači da smo odgovorni za ono što govorimo, radimo, nudimo i potičemo. Kada to sve ne radimo zapravo smo pasivni promatrači koji očekuju da se druga osoba promijeni kako bi nama bilo dobro. Neki tako žive cijeli život. Ja nisam ta koja će reći je li to krivo ili nije, ali vjerujem da preuzimanje odgovornosti donosi slatke, dugoročne plodove osobnog zadovoljstva i sreće.

Možda vaš partner želi biti glavni, a nikada ga takvim niste promatrale. Možda želi biti „pasivniji“ jer vas cijeni i voli kada ste dominantne. Možda žudi za vašom pažnjom i komplimentima, a nikada ih ne dobiva. Možda vi želite biti mažene, a to ni ne dozvoljavate. Ponekad odvojeno vrijeme partnera raspaljuje strast. Ponekad dodatno ulaganje u zajedničko vrijeme zbližava i potiče novo upoznavanje i otkrivanje.

Ne postoji univerzalan recept. Svaki par je jedinstven.

Pogledajte se u ogledalo. Kakve ste samima sebi? Što želite? Čega se bojite? Za što vjerujete da ne možete pružiti i zašto? U kojem području same sebe držite sputanom? Intiman odnos je ranjiv. Možete li otkriti svoju ranjivot, svoju ogoljenu nutrinu? Ona je put do potpunog užitke. „Teško je osjećati žudnju kada nas tišti briga“, rekla bi autorica Esther Perel.

Ponekad, nešto što mi percipiramo kao partnerovo odbijanje, upravo može biti poziv za osvajanje.

Fotografija:unsplash.com

zašto pretpostavljamo da nam partner treba pročitati misli? – SUPERMAME

Objava za oživjeti strast u braku ili vezi potrebno je upoznati samog sebe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

”Pretpostavljam da bi se mogao naljutiti ili uvrijediti ako ti kažem pa radije šutim.”

”Pretpostavljam da sam dosadna s tim pitanjima jer uvijek dobivam iste odgovore.”

”Pretpostavljam da nemaš vremena pa neću ni predložiti.”

”Pretpostavljam da mu se ne bi svidjelo pa neću ni pokušati.”

”Pretpostavljam da to već znaš jer se podrazumijeva pa neću više govoriti.”

Uh, kako te pretpostavke guše. Uništavaju odnos. Mislimo da nam partner treba čitati misli jer je to dokaz ljubavi. Da zna što nam treba. Da se treba drugačije ponašati jer ovo što radi znači da me ne voli i ne poštuje dovoljno. Da ne moramo više govoriti jer se predugo poznajemo pa zna što očekujemo, koje stvari volimo, na koja mjesta želimo ići.

Današnji parovi propterećeni su poslom, pod stresom su, zaokupljeni su odgojem djece i balansiranjem svih obaveza u životu, a gdje su tu još i društveni život i vrijeme za sebe. A da ne spominjemo vrijeme u dvoje, bez djece. Početni žar nestaje s novim obavezama, manjkom vremena i djecom. Teško ga je održavati, a još teže kada se navedene pretpostavke uvuku u odnos. Suvremeni pogled na partnerstvo vrišti o tome da su vrijeme u dvoje i održavanje žara među partnerima nužni. No, kako to održati?

Najveća naša moć je sposobnost davanja ljubavi. U odnosu je svatko od nas u potpunosti odgovoran za ono što daje: informaciju, razumijevanje, podršku, otvorenost, postavljanje pitanja, govorenja što nam ne odgovara i što očekujemo. Odgovornost svakoga od nas je omogućiti partneru da se uz nas osjeća poželjno, slušano, cijenjeno, bitno, voljeno. Često možemo čuti da je intimnost ključ dobrog odnosa. Pa, složila bih se s time. O tome govore i seksualni terapeuti.

Ljubav cvate u uvjetima bliskosti, zajedništva i jednakosti, rekla bi autorica Perel. Ono što jača odnos su komunikacija, intimnost, povjerenje, vjera u sebe, samopoštovanje, briga o drugome. Žudnja je u suprotnosti s navikama i dosadom. Ako imate iskustvo ljepših i drugačijih trenutaka na početku veze ili braka nego što je to danas, možete uvesti stare navike nazad. Biti će teško jer ih nije bilo neko vrijeme. No, u radu s parovima se, između ostalog, pokušavaju osvijestiti stari načini zabave koji su par zbližili. Govore se želje i objašnjavaju se promjene koje su se svakome od njih u međuvremenu dogodile. Izbjegavaju se pretpostavke poput: “Ovo mu sigurno više nije privlačno”, “Ispast ću smiješna”, “Možda je promijenio mišljenje o meni”. Ako nešto ne damo, ne možemo znati što bismo mogli dobiti nazad. Ako više nismo zadovoljni, naša je odgovornost pokušati popraviti. Možda neće biti isto, ali se može otkriti mnogo toga novoga (i možda boljega).

I sjetite se: Možete li vi čitati misli drugima? Zašto očekujete da drugi čitaju vama?

Fotografija: unsplash.com

Objava zašto pretpostavljamo da nam partner treba pročitati misli? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Uloga majke kao društveni ideal.

Majke će uvijek biti česta tema društva, a u današnjem svijetu, koji je preplavljen informacijama zahvaljujući razvoju tehnologije, ona je sveprisutna i provlači se kroz sve pore.

Na majčinstvo nas pripremaju od malih nogu pa kroz neko vrijeme odabiremo želimo li postati majke ili ne. Ukoliko neka od nas ne odabere biti majka, očekuje ju osuda društva, propitkivanje i pokušaj ukazivanja da ne zna što propušta i kakvo blaženo iskustvo gubi.

Kada neka od nas odluči biti majka, kreće prilagodba na potpuno nepoznatu i novu situaciju. Na majčinstvo nas nitko ne može pripremiti pa opet, svi to nastoje. Životna misija majki, baka i prijateljica, koje imaju djecu, je davanje savjeta i upozoravanje na teškoće koje će nastupiti. Tu je i spomenuti val informacija u kojemu se buduća majka može ugušiti ukoliko ne zna stati tome na kraj i usmjeriti se na ono što ona smatra bitnim i dobrim. A to se postiže poznavanjem sebe, njegovanjem svojeg mira i želja, samosvijesti i prisutnosti u trenutku.

Kada rodimo, savjeti prelaze u kritike jer svatko oko nas polazi iz svoje ideje kako bi trebalo odgojiti dijete.

Majke, kojima je majčinstvo nova uloga u životu, opterećuju se knjigama ili društvenim mrežama u kojima vladaju savršene situacije, a zapravo su umorne, zabrinute i pokušavaju balansirati svoj život koji se preokrenuo.

Ponekad partnerski odnos trpi ili partnera nema pa je snalaženje u novoj situaciji još teže. Neke majke žude za povratkom na posao pa i to nailazi na kritiku društva jer je „majci mjesto uz dijete, kod kuće, a suprug je ovdje kako bi mogao pričuvati dijete“.

Današnje društvo naglašava pojam da majke „biraju roditi“ pa iz toga slijede one izjave: „Što se žali kada si je tako napravila; Što sada kuka kada ga je tako odgojila; Govorila sam joj da to nije za djetetovo dobro“ i slično.

Vjerujete li vi u te izjave, koje vam drugi upućuju? Opterećuje li vas očekivanje društva? Opterećuju li vas ideali koje je netko, tamo nepoznat, nametnuo? Smatrate li ih zapravo nametnutima ili su za vas još jedna informaciju u moru svega što vas okružuje? Ako ih smatrate nametnutima onda vjerujete da ih možete i doseći. Ukoliko i dosegnete ideal, čekat će vas novi jer nikada nije dosta. Ukoliko ne, one su za vas samo informacija koju možete odbaciti ili uzeti jer iz nje možete naučiti.

Upamtite, drugi će uvijek znati bolje. Drugi će uvijek imati spreman savjet jer pružanjem savjeta ili kritika oni sami sebi ispadaju bolji roditelji i kvalitetniji ljudi. Društvo će uvijek nametati i zahtijevati; usmjerite se na svoj unutarnji glas: ako vam se ne kuha, nemojte. Ako vam se ne igra s djecom, nemojte. Ako vam se ne planinari s djecom, nemojte. Ideale je nemoguće doseći. Kada se trudite dosegnuti ih, pitajte se što želite time postići. Vanjsko priznanje ili pak unutarnji mir i kvalitetan odnos s djetetom. Usmjerite se na ljude koji vas podržavaju. Činit ćete pogreške, ali ne znači da iz njih ne možete naučiti ili ih prestati činiti. Da, u redu je znati mnogo, učiti o roditeljskim kompetencijama, provesti vrijeme sa samom sobom ili provesti cijeli dan uz dijete. To ste vi. Vama je to bitno. Vi ste sebi tada dobre. Što god drugi rekli. I to što drugi govore… upamtite: nije kritika vas već pokazatelj njihovog nezadovoljstva.

Ono što govorimo o drugima, govorimo o samima sebi.

Objava kako je uloga majke postala središte sudbine žena? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.