Nedavno smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamama. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježavalo?

Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini.

U današnje vrijeme čini mi se da mame moraju pronaći vrijeme za sve druge, samo ne za sebe. Kao da je briga o sebi zabranjena zona. Ili, još gore – sebično.

A zapravo je to samo potreba. Potreba da sama popiješ kavu. Potreba da sjediš u tišini. Da ne razmišljaš ni o čemu. Da besciljno skrolaš po internetu jer si cijeli tjedan dala sve od sebe i na izmaku si snaga.

Ponekad se pitam – odakle nam snaga? Svakog dana nosimo novi teret, iako onaj od jučer još nismo ispustili. Preuzimamo nove obveze, ubacujemo ih u već prenatrpane rasporede, a pritom moramo biti vesele, nasmijane i bezbrižne. Jer nitko ne voli vidjeti tužne ili umorne mame.

Da bi stigla sve što trebaš, moraš nešto žrtvovati. A ono što najčešće žrtvujemo su stvari koje radiš za sebe. Jer one su “najmanje važne”.

Krenimo od mene. Nisam napisala blog već više od godinu i pol dana. Jednostavno ne stignem. Jedini mogući trenutak za pisanje bio bi kasno navečer, a tada sam najčešće:

a) zaspala već prije 22:00,
b) sjela na kauč s namjerom da nešto pogledam – i zaspala u drugoj sekundi,

ili
c) radila nešto za školu do ponoći.

To su moji večernji rituali. Naizmjenično, ovisno o danu. Evo, sad dok pišem ovaj tekst, razmišljam o tome kako moram oprati kosu i srediti još neke stvari za školu. Ali večeras sam odlučila: ovaj tekst završavam. Jer ako ga ne završim sada – neće biti napisan.

Pisanje je trenutno na čekanju. Ne znam kad bih još i to ugurala u dan. Kad se sjetim da sam nekada pisala jedan tekst tjedno…danas mi to djeluje ne samo neizvedivo, nego i nezamislivo. Iako je pisanje moj ispušni ventil. Moje sretno mjesto. Nešto što me istinski veseli.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sara M. (@ovo.smo.mi)

I zato… što onda jedna mama zaista želi za Majčin dan?

Možda samo želi da je netko razumije. Da je prihvati. Da je zagrli.

Možda želi biti ona mama koja je dovoljna svom djetetu – i kad griješi, i kad zaboravi, i kad oprašta, i kad voli, i kad pada, ali ne odustaje.

Jer nositi teret majčinstva – pogotovo danas, kad se čini da sve mora biti savršeno – zaista je teško. Znamo da nikome nije savršeno, a ipak svakodnevno gledamo iluzije s društvenih mreža koje nas čine krhkima. Nesigurnima. Lomljivima.

A istina je: dovoljne smo baš takve kakve jesmo. S neopranim suđem, neopeglanom robom, s umorom i bez šminke. Jer našoj djeci smo potrebne mi – ne verzija nas koja “mora sve stići”.

Fotografije: unsplash.com

Objava što mame žele za majčin dan i za sve ostale dane u godini? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Biti učitelj kažu nije posao, već poziv.

Kažu da učitelji stvaraju buduće znanstvenike, liječnike, inženjere, novinare, arhitekte i sva ostala zanimanja. Kažu da učitelji mogu promijeniti svijet. Kažu da učitelji imaju velika srca. Zašto se onda kaže da učitelj može biti svatko? Zašto smo često u društvu na marginama? Zašto se onda često u društvu osjećamo izostavljeno?

Sjećam se kako sam se kao djevojčica igrala škole, to mi je bila omiljena igra. Skrivečki sam pisala plan ploče na unutrašnju stranu ormara, pa bih brisala kad bi mama ulazila u sobu. Sjećam se kako sam se osjećala važno dok sam pregledavala i ocjenjivala sestrine uratke. Sjećam se uzbuđenja od pomisli kako ću ja jednog dana biti učiteljica i voditi jedan razred. Evo me danas, dvadesetak godina kasnije radim ono što volim. Zaista je to tako, nadam se da to i moji učenici osjete i da vole dolaziti u školu.

Želim prije svega da se učenici osjećaju u školi i u razredu sigurno, ugodno, da znaju da se mogu osloniti na mene. Da znaju da je u redu pogriješiti, da je potrebno truditi se i da će se taj trud isplatiti.

Voljela bih da znaju da ocjene nisu mjerilo njihovog budućeg života i da ne budu opterećeni ocjenama, jer naposljetku to nije mjerilo tko je od njih dobra osoba.

Želim ih potaknuti na samostalnost, radoznalost, snalažljivost, hrabrost i poštovanje. Želim da znaju da je škola dio njihovog odrastanja i da se jednog dana s osmijehom prisjećaju škole.

Voljela bih kao učiteljica da imamo više slobode i kreativnosti u nastavnom satu. Voljela bih da učenici uče, maštaju, istražuju zbog sebe, a ne samo zbog ocjene. Volim što nam svaki dan nije isti, i uvijek pronađemo vremena da se našalimo i da podijelimo neke zajedničke trenutke. Volim što se s njima vraćam u bezbrižnije dane, kada je najvažnije bilo da nam učiteljica produži petominutni predah ili da nemamo zadaće. S djecom zaista treba strpljenja i vremena, i puno ponavljanja. Ali kad te ujutro na vratima škole još dočekaju sa zagrljajima i kad mi kažu da će kad odrastu isto biti učitelji, onda nekako mislim da idem u pravom smjeru.

Jedino što bih željela da naše društvo više cijeni učitelje, da više pozornosti obrate na svoju djecu, a ne na učitelje. Jer nije učitelj kriv ako netko nije napisao domaću zadaću ili nije donio potreban pribor. Voljela bih da društvo shvati da učitelji zaista mogu biti nečije svjetlo i mogu probuditi u nekome iskru, samo ako im to dopuste. Ako im dopuste da rade svoj posao, bez kritiziranja i miješanja u njihov posao. Jer učitelji zaista svoj posao nose kući, nose svoje školske probleme i nedoumice na svojim leđima. I možda umjesto da društvo bude kamen spoticanja, bude kamen potpore i razumijevanja. Ako dopustimo kao društvo da učitelji rade svoj posao, onda će i učenici više cijeniti svoj posao, odnosno zanimanje.

I za kraj:

’’Ne zaboravimo: jedna knjiga, jedna olovka, jedno dijete i jedan učitelj mogu promijeniti svijet.’’

               Mlala Yousafzai

Fotografija: studio partum

biti učitelj u današnjem svijetu

Objava da je učitelj biti lako, bio bi to svatko! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posljednji su sati u ovoj godini i imam osjećaj da je ova godina proletjela u trenu. Ma što u trenu, u treptaju oka! Sjećam se kako mi je mama govorila: “Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine, kako će ti godine proletjeti!” Samo sam se smiješila i mislila si kako je u krivu, jer je tada jedan školski dan trajao cijelu vječnost. Trebam li joj reći kako sam bila u krivu, a ona potpuno u pravu!?

Nikad nisam mislila kako je moja mama patnica, kako joj kronično nedostaje vremena, kako nema vremena za sebe i kako zaista čini sve što može za nas, iako nas je ponekad i ljutila. Posebice kada bi mi skratila izlazak ili ne bi dopustila prespavanac kod prijateljice. Nisam previše razmišljala o njenim potrebama, nego naravno o vlastitim potrebama. Sada tek shvaćam njene postupke, njene ljutnje, neodobravanja, njena pitanja i odgovore. Sada shvaćam koliko me htjela zaštititi i koliko mi je htjela pomoći čak kad i ja to nisam htjela.

Jesu li onda mame patnice? Žene koje se cijeli život bore protiv vjetrenjača i koje rade ono što moraju i ne moraju!?

Ne mislim da su mame patnice, ali mislim da nosimo veliku odgovornost koja nam je u društvu nametnuta i s kojom se borimo od rođenja. Mislim da je u društvu normalno da mama sve mora i zna, što naravno ne bi trebalo biti tako, jer zašto samo mama sve mora? Ne mora. Što će biti ako mama ne napravi ručak ili ode na večeru s prijateljicama? Ništa, neće svijet propasti. Ali problem je što društvo ima prevelika očekivanja od nas mama, jer mama mora sve. Ne mora. I ne treba. Ne ako ona to ne želi.
Često čujem u društvu kako se mame ne smiju požaliti, kako trebaju biti jake, kako trebaju sve stići, kako ne trebaju pomoć, kako trebaju biti dobre domaćice i kućanice. Što uopće to znači? Kako jedna mama sve to može? Zašto je to tako nametnuto?

Zato što naše društvo na ovaj način funkcionira, tate su glava obitelji, ali kada jedan tata ide na rodiljini dopust ili čuva svoju vlastitu djecu, svi se u najmanju ruku iščuđavaju. Koje je najčešće pitanje koje jedna mama čuje ako je vide samu u gradu, na kavi ili u izlasku : “Tko ti čuva djecu?”. Kome se još diže svaka dlaka na tijelu od tog pitanja – svim mamama.

Zato prestanimo olako shvaćati ulogu mame i prestanimo komentirati svaki njihov korak. Mame zaslužuju podršku obitelji, društva, okoline, poslodavaca. Mame zaslužuju da ih se na kraju dana pita: “Kako si?”. Mame zaslužuju da poslodavac razumije kada mora otvoriti bolovanje kako bi njegovala svoje bolesno dijete. Mame zaslužuju da sjede same na kavi bez ikakvih bezveznih pitanja. Mame zaslužuju razumijevanje za neodgovorene poruke, pozive ili e-mailove jer jednostavno ponekad ne stižu sve, ne stignu odmah odgovoriti. Jer to je život!

Razgovarala sam sa svojim učenicima o Danu žena i obilježavanju tog dana. Jedna učenica mi je rekla kako misli da žene više rade jer su žene. Vrlo kratak i vrlo jednostavan odgovor! I zato možda umjesto da slavimo samo jedan dan žena, jedan dan mama, trebali bi slaviti sve važne trenutke, sve ono što napravimo tijekom jednog dana, sve obaveze koje stignemo ubaciti u jedan radni ili neradni dan. Slavimo čak kad to i nije potrebno, uz toplu kavu, šalicu čaja ili dobrim gin-tonikom jer mi to zaslužujemo! Zaslužujemo da maknemo predrasude oko majčinstva, dojenja/nedojenja, odvikavanja od pelena, odvikavanje od duda i sve ostalo što ide u paketu. Ostalo je nekoliko stati do ponoći, i želim vam da svi počnete cijeniti sve vaše i najmanje uspjehe, da počnete cijeniti sebe i prije svega zadovoljavati svoje potrebe!

Foto: Ivan Črepić

Objava mame nisu patnice, ali zaslužuju više od jednog dana u godini! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ako tražite odgovor na ovo pitanje i ako mislite da ću vam reći nekoliko trikova kako najlakše održavati pod čistim i blistavim, onda preskočite ovaj tekst. U ovom tekstu nema čarobne formule koja vam za tren očisti pod ili skuha gotov ručak. U ovom tekstu jedna mama želi reći istinu, a to je da pod nikada ne može biti čist duže od jednog sata. I točka. Kako bi i mogao biti čist ako u njemu žive dva mala termita i jedan veliki?

I znate što, uopće se više ne zamaram time. Ne kao prije nekoliko godina, kad sam doslovno gubila živce na svaku mrvicu i kad sam mislila da ne radim dovoljno dobro zato što mi se ne sjaji kuhinjski pod. Danas nekoliko godina starija, s jednim djetetom više, nemam vremena opterećivati se time. Danas mi je važnije skuhati topao obrok, napraviti večeru ili neki brzinski kolač umjesto polirati kuhinjski pod. Kako da jedna mama koja radi osam sati dnevno, trči s posla u kuhinju, napravi brzinski ručak i nered u kuhinji, uspije imati sve uredno kao na fotografijama s društvenih mreža? Pa nikako!

Vrlo jednostavno, preko tjedna stan održavamo na životu, uspijemo pospremiti između svih ostalih obaveza koje imamo, i to je sasvim u redu. Najčešće vikendom žrtvujemo jedan dan da sredimo stan, sve ono što nismo stigli preko tjedna, brisanje prašine sa svih površina, usisavanje ispod kauča, kreveta i stola itd. Jedan dan u tjednu odlučujem biti prava kućanica koja sve radi po stanu, a pritom sve zbraja u bradu. I jesam li zato loša mama?

Jesam li loša mama zato što mi igračke nisu grupirane u posebne spremnike i po posebnim kategorijama?

Voljela bih ja da je sve to organizirano i pospremljeno na svoje mjesto, ali kada da uz posao, brigu o djeci i ostalim obavezama još i to stignem? Napravimo to dva do tri puta godišnje, i to dok sam najčešće na godišnjem odmoru.

Umjesto konstantnog čišćenja, pospremanja i raspremanja kojima, budimo realni, uz malo dijete nema kraja, radije biramo boravak na otvorenom zraku, druženje s obitelji ili odlazak na izlet. Uspomene koje stvorimo s djecom i vrijeme provedeno s njima, puno je važnije od raspoređenih igračaka po bojama ili pospremljeni stan kao s Instagrama. Moj stan nije nimalo instagramičan, ali je prepun uspomena, fotografija, njihovih crteža, čak i šara po kuhinjskim vratima koje ne želim obrisati. To je naš dom u kojem živimo svaki dan zajedno, s nekoliko mrvica na kuhinjskom podu. I znate što, to je znak da tu živimo. Kome to smeta neka ne gleda, zar ne?

Objava koliko dugo može biti čist kuhinjski pod? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko ste puta od početka vrtićke i školske godine bili na bolovanju? Barem jednom ili više puta?

Koliko puta ste već čistili nos, inhalirali dijete, davali sirup za suhi kašalj, zatim sirup za iskašljavanje, radili kupke za inhaliranje i sve ostalo što ide u paketu?

Meni se čini da nema kraja svemu tome jer zima još nije ni počela, a ja sam umorna i čini mi se kao da nemam dana odmora. Ako pritom imate i školarca u kući, koji mora nadoknaditi sve što su radili u školi i još napisati domaću zadaću, mislim da je to noćna mora svake mame.

Ima li mama uopće odmora na bolovanju s djetetom?

Ima, ako uzme nekoga da odradi sve ostale kućanske poslove uz bolesno dijete. I tko tada pita mamu: Kako si? Treba li ti pomoć? Stigneš li sve? Treba li ti odmor? Naravno da ne, jer se podrazumijeva da mi mame sve možemo, želimo i moramo stići bez obzira na naše psihološko i fizičko stanje. Bez obzira na to što nisi stigla otići do kupaonice, bez obzira na to što danas ni jednom nisi stala, jer mama si i to moraš.

Kako da ne, mislim da je vrijeme da se kaže da ne možemo sve same i da nam je potrebna pomoć. Srećom mojom da imam muža i baku koji uskaču kad god mogu jer inače bih bila svaki drugi tjedan na bolovanju kako je krenulo s vrtićkim bolestima.

Znam, sad će netko reći, blago tebi ti imaš pomoć ili kako možeš ići raditi, a pustiti bolesno dijete kući? Vrlo jednostavno, volim raditi svoj posao i prijeko mi je potreban da radim kako ne bih izludila do kraja, jer nisam mama koja može stalno biti doma.  Potreban mi je posao, potrebno mi je maknuti se od kuće i ne biti samo mama. Potrebno mi je raditi nešto više od kuhanja, pospremanja i čišćenja. Naravno da sve ovisi o bolesti i njezinoj težini, je li samo prehlada ili viroza ili bronhitis koji nas trenutno ne napušta i želi nam biti najbolji prijatelj.

Iako kad sam na poslu, a malac doma bolestan, uvijek se previše brinem i imam grižnju savjesti da sam trebala ostati doma s njim. Ali sve je u balansu i kombiniranju ako je to moguće.

A ako sljedeći put pomislite da je jednoj mami koja je na bolovanju s djetetom lako, promislite još jednom, jer ne znate kako je noćas spavala, je li stigla nešto pojesti i je li stigla odmoriti barem na kratko. A sad idem inhalirati malca jer želimo se riješiti kašlja što prije, da nas ne uhvati opet neka nova viroza!

Podsjetnik na sunčani vikend proveden na izletu!

Ovdje možete vidjeti i video gdje smo bili za produženi vikend.

Objava mama je na bolovanju, opet! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sretan nam naš dan, Dan učitelja i učiteljica!
Kažu biti učitelj je lako, kažu da imamo tri mjeseca praznika, kažu da radimo samo nekoliko sati, kažu da to može svatko, kažu zašto negodujemo i prosvjedujemo?
Kažu da učitelji nisu više kao nekad, kažu da učitelji ne rade svoj posao kako treba i da premalo pažnje posvećuju svom poslu.
Pitam se, komentira li se u našem društvu samo učiteljev posao ili i svaki drugi posao? Zašto se neprestano u našem društvu negativne vijesti pišu vezano uz naš posao, zašto se komentira naše radno vrijeme ili koliki je obim našeg posla? Zašto si svi daju za pravo komentirati ili čak savjetovati učiteljev posao? Zašto svi misle da znaju više od učitelja? Zašto se ne čuje naš glas Zašto nitko ne pita učitelja kako mu je na poslu? Pritišću li ga rokovi, pripreme, savjetovanja, edukacije, roditelji, ravnatelji…?

Zašto nitko ne mari kako je biti učitelj u današnjem svijetu?

Danas kada te svi pomno promatraju, analiziraju i komentiraju, kada prate svaki tvoj korak i kao da čekaju neku tvoju pogrešku ili neuspjeh?
Biti učitelj nije samo posao, jer taj svoj posao svaki dan nosiš kući. Svaki dan promišljaš o sljedećem danu, o svojim učenicima, problemima i kako riješiti tekuće probleme u razredu. Prije spavanja analiziraš današnji dan u razredu i smišljaš nove ideje za drugi dan. I ne, mi nismo samo učitelji, mi smo i utjeha, ljubav, nada, motiv, napredak, mogućnost svim učenicima. Mi smo tu za njih, jednako kao što su oni tu za nas.

I možda umjesto da uporno komentiramo učitelje i njihov posao, možda da im jednostavno vjerujemo, a ne stalno propitkujemo svaku njihovu odluku. Poslušajte učitelje, vjerujte im i nemojte ih odmah osuđivati jer oni ipak provode većinu vremena s vašom djecom. Dopustite učitelju da poučava svoje učenike i da bez opterećenja odlazi na posao radeći ono za što se školovao.

Ako vi kao roditelji nemate povjerenje u učitelje, kako da onda učenici vjeruju u nas?

odgojiteljice u vrtićima – kraljice starog normalnog

Objava biti učitelj u današnjem svijetu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odvikavanje od pelena – nekoliko korisnih savjeta jedne iskusne mame.

Znala sam da nas ovo ljeto čeka pustolovina odvikavanja od pelena, ali nismo se htjeli opterećivati time, već sam odlučila da ćemo krenuti kada budemo na godišnjem odmoru. Iako sam mu povremeno znala skinuti pelene i stavljati ga piškiti posebice prije tuširanja, samo da vidi i shvati što to znači. Uvijek mu je to bilo jako zanimljivo i veselio se piškiti. Teta u vrtiću mi je prije ljetnih praznika rekla da je i on počeo tražiti piškiti kada bi njegovi malo stariji vršnjaci tražili ili išli samostalno u zahod. Nisam postavila neki vremenski rok ili kada ćemo točno krenuti s odvikavanjem, željela sam da to prođe ležerno i da prihvati polagano iz dana u dan.

Prije nego što je krenuo naš dugo očekivani godišnji odmor, kupila sam petnaestak novih gaćica, da ih imamo prije nove pustolovine. Gaćice sam kupila nacrtane na dinosaure, kamione i bagere jer to on najviše voli pa da barem uživa dok ih skidamo i stavljamo nekoliko puta dnevno. Malac još ne priča sve riječi samo nekoliko, ali nisam se ni time opterećivala jer sam znala da ćemo mi to uspjeti napraviti, zajedno kao što smo se odviknuli od dojenja tako ćemo se odviknuti od pelena. Kada se malac prehladio i pedijatrica nam je savjetovala da za to vrijeme ne idemo na kupanje, to nam je bio znak da krenemo s odvikavanjem jer ćemo većinu dana provesti u stanu, pa kad ako ne sada?

Sjećam se bio je četvrtak i jednostavno sam mu ujutro rekla kako ćemo sada odjenuti gaćice na dinosaure i donijela sam kahlicu (mi ju kući zovemo “tuta”) u dnevni boravak. On u početku nije tražio da piški, ali sam ga ja stavljala kad bih mislila da je potrebno i svaki put bi sjeo i popiškio se. I tako smo iz dana u dan isto ponavljali. On najčešće nije tražio piškiti, ali ja bih ga stavljala ili bih ga pitala ako mu se piški. Isti dan kada smo skinuli pelene, više ih nismo vratili, niti noćnu pelenu nisam stavljala. Navečer bih ga stavila na kahlicu netom prije spavanja i on se ne bi popiškio do jutra. Zato čim smo otvorili oči odmah bih ga stavila na kahlicu, jer ako ne onda bi mu malo pobjeglo i popiškio bi se. Naše odvikavanje od pelena još  uvijek traje već punih mjesec dana, i da, naravno da se zna dogoditi da se popiški, u početku je to bilo jednom dnevno, sada možda svakih nekoliko dana. Sada je već naučio i tražiti i čak reći: Vigo piški! Mislim da smo dosta uspješni u odvikavanju od pelena, ali ne smatram da smo gotovi , naprotiv naše piški-putovanje tek počinje.

Sada nekoliko savjeta ako ste i vi ovo ljeto krenuli u pustolovinu ili vas to tek čeka sljedeće ljeto:

Opskrbite se dovoljnim brojem gaćica, vjerujte mi trebat će vam!

Kupite najmanje dvadesetak novih gaćica po mogućnosti oslikanih s onime što dijete voli. Možda će i to pomoći i olakšati svakodnevno oblačenje i skidanje gaćica. Neka budu šarene i vesele jer njima je sve to novo i moj malac je za razliku od prošle godine počeo jako primjećivati što mu oblačim i jako se veseli kada nosi na sebi nešto što voli.

Krenite s odvikavanjem od pelene kad vi smatrate da je vrijeme i kad je vaše dijete spremno, a ne zato što vam je netko rekao.

Vrlo je važno da ni vi ni dijete ne osjećate pritisak, posebno pritisak okoline. Vi zajedno odlučujete kada je najbolje vrijeme za to, vi najbolje poznajte vaše dijete. Stoga je odluka samo na vama!

Ne odustajte!

Mislim da je ovo i najvažnije, jer ako ste krenuli s ovom piški-pustolovinom, nema odustajanja i vraćanja nazad. Nema veze koliko god puta dijete se popiškilo ili ste na rubu živaca, mislim da je najgora solucija vratiti nazad pelene. Ako ste ih skinuli to je razlog jer vjerujete da je vaše dijete spremno, onda ga samo češće podsjetite i budite uporni u tome.

Godine nisu važne!

Zaista nije važno s koliko je godina i mjeseci vaše dijete skinulo pelenu, jer je to individualno. Svi će se  prije i kasnije odviknuti od pelene, ne opterećujte se što možda vaše dijete nije spremno, onda radije pričekajte neko vrijeme i onda krenite s odvikavanjem. Nije važno hoće li se dijete odviknuti s dvije godine i pet mjeseci ili s tri godine, stoga se ne opterećujete s time koliko vam dijete ima godina, nego je li spremno za tu pustolovinu.

Malo strpljenje, više upornosti i još više razumijevanje trebat će vam za ovu pustolovinu!

Kao uostalom za sve što radimo s djecom. Razgovarajte s djetetom, pripremite ga i pripremite i sebe za sve što vas čeka. Jer jedan dan će biti uspješan, a drugi dan možda neće, i tako u krug. Ali nemojte da vas to obeshrabri, nego budite uporni i dosljedni u odvikavanju od pelena.

Do neke nove sljedeće pustolovine!

P.S. Ovo je naše osobno iskustvo! Možda ćete reći kako imamo sreće i kako to da nismo dnevno mijenjali barem nekoliko popišanih gaćica. Iskreno, ne znam ni sama jesmo li imali sreće, jesmo li krenuli baš na vrijeme s odvikavanjem ili možda sljedeći mjesec nam sve krene nizbrdo. Pišite mi u komentarima vaše iskustvo.

Foto: unsplash.com

Objava odvikavanje od pelena – nekoliko korisnih savjeta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kraj nastavne godine je iza nas, ali pitanje ocjena i ocjenjivanja je još uvijek aktualno. Vruća tema ovih dana. Zašto je to tako? Zašto je sada važno fotografirati učenike s pohvalnicama i svjedodžbama i sve to objaviti na društvenim mrežama? Zašto je važno napisati kako je dijete prošlo s odličnim uspjehom (5,00)? Određuje li nas to? Određujemo li tako svoju djecu, dijelimo li ih na odlikaše i na one ostale? Stavljamo li ih u kalupe? Učimo li ih tako kako je jedino važno proći s odličnom ocjenom na kraju nastavne godine, a sve ostalo je manje važno?

Zar je zaista potrebno isticati pohvalnice i svjedodžbe samo kako bi se ujedno isticali i odlični roditelji? Zar su ocjene toliko važne da svi ostali uspjesi tijekom cijele godine postanu nevažni?

Kako onda učeniku objasniti da su i ostale ocjene jednako važno, posebno ako iza njih slijedi trud i zalaganje? Kako mu objasniti i da su sve ocjene jednako važne i da nas ocjene ne definiraju, ako im roditelji ne priznaju ništa osim petice? Kako da djeca nauče kako ih ocjene ne definiraju, ne određuju ih, već ih određuje njihova osobnost i karakter? Naučiti djecu da budu ljubazna jedna prema drugima je važno, naučiti ih poštovanju, razumijevanju, prihvaćanju, suosjećanju, odgovornosti, iskrenosti i sl. Naučiti ih kako da se zauzmu za sebe, kako da se  izbore za svoja prava pritom ne kršeći tuđa prava, naučiti ih da snose posljedice za svoje postupke, su puno važnije lekcije iz kojih ocjena nema – a to su najvažnije životne lekcije.

Možda roditelji griješe nenamjerno, misleći da na ovaj način čine najbolje za svoje dijete, a upravo je to pogrešno. Djeca trebaju znati da je u redu pogriješiti, da je u redu ne znati uvijek sve ili da ne moraju biti u svemu najbolji, već da je svatko od njih poseban i najbolji u onome što voli i radi.

Pružiti im podršku u onome što ih ispunjava i čini ih sretnim je puno važnije od toga da imaju sve petice u dnevniku.

Roditelji misle da su učenici spremni za školu kada nauče sva slova i znaju čitati i pisati, ali zapravo je puno važnije da su učenici samostalni u izvršavanju svojih obaveza, primjerice da znaju samostalno obući tenisice ili presvući se u bijelu majicu za tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Puno je važnije naučiti djecu izvršavati svoje obaveze kojih će kada krenu u školu biti više, jer učenici trebaju znati koje udžbenike trebaju ponijeti u školu, da znaju sami spremiti pernicu za nastavu, da znaju našiljiti olovke ili bojice. Naravno, u početku će im možda biti potrebna pomoć roditelja i učitelja, ali do kraja nastavne godine učenici će sve to usvojiti, a to su jednako važne životne lekcije.

Svi učenici će naučiti u školi i čitati i pisati, zbrajati i oduzimati, ali svatko će od njih naučiti nekim svojim ritmom i dinamikom. Ne smijemo djecu uspoređivati, jer svatko od njih uči svojim tempom. Nekome će trebati kraće , a nekom duže, na kraju je bitno da svi usvoje zadano gradivo. Mi smo tu koji će pratiti ritam djece i osluškivati njihove potrebe.

Zato pustite djecu da jednostavno budu djeca, da uživaju u zajedničkim slobodnim i školskim aktivnostima, da se bezbrižno igraju na školskom odmoru, da vole ići u školu i vesele joj se svaki dan. Ako su djeca sretna na izlasku iz škole, što mi kao roditelji trebamo više poželjeti? Zar nisu njihova sreća i veselje jedino važno na kraju dana?

Foto: unsplash.com

Objava određuju li ocjene uspjeh vaše djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam “morala” obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malo prljavog suđa?

Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili mi je tako nametnuto od rođenja jer sam žensko?

Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad smo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo ležim. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put to učinila, kad sam zadnji put samo sjela i ne radila ništa dobrih sat vremena. Nego je uvijek stiska s vremenom i kako dovesti stan u red ako imaš samo sat vremena.

Znam da ne treba sve biti uredno i izgledati kao na filmu, ali volim da sve bude donekle uredno i pospremljeno, iako to znači i čarape ispod kauča, odjeća koja visi sa stolice i ostale stvari koje mi bodu oči. Ponekad se naživciram zbog toga, ponekad jednostavno više nemam snage, pa jednostavno sve ostavim. Znam da sama sebi postavljam prevelika očekivanja i zahtjeve i onda kada sve to ne stignem ostvariti budem frustrirana, jer kako sad nisam stigla sve pospremiti, a bila sam doma cijeli dan? Ili kako se nisi odmorila dok je malac spavao popodne?

Možda je problem u meni ili generalno u nama ženama da zaista mislimo da sve moramo i to bez tuđe pomoći, jer što će drugi ljudi sada reći. Voljela bih kad bih mogla reći da to nije tako, ali nažalost situacija je baš takva. Ako ti svekrva skuha ručak, onda ispadaš nesposobna za kuhanje, ako ti netko pričuva dijete dok si ti jednostavno doma, onda nisi dovoljno dobra mama, a nema gore situacije da ti netko pričuva dijete, ne mislim na tatu, jer tata odgaja dijete jednako kao i ja, a ti odeš s prijateljicom na kavu.

I zaista nekad sam se time opterećivala, nisam prihvaćala pomoć, nisam htjela da nitko zna kako ne stignem sve. Danas rado prihvaćam pomoć kad mi netko ponudi, ali još uvijek ne pitam dovoljno za pomoć kada mi je to potrebno.

Još uvijek sam suzdržana, još uvijek mislim kako trebam imati sve konce u rukama, iako mi je ponekad dosta i voljela bih ispustiti sve konce i jednostavno prepustiti da netko drugi preuzme moj teret koji nosim na leđima. Voljela bih da netko drugi misli što ću sutra skuhati, što će sutra stariji ponijeti u školu za marendu i ima li koji ispit, što će malac odjenuti za vrtić, što mi je sve potrebno sutra za školu… Voljela bih da ne moram na sve misliti i sve imati unaprijed isplanirano.

Zašto si mi žene stavljamo prevelik teret na leđima? Zašto ga ne podijelimo s drugima? Zašto mislimo da mi “moramo” sve i da je sve na nama? Možda zato što smo tako odgajane, možda zato što se sramimo pitati za pomoć, možda zato što ne želimo reći kako nam je teško i kako smo jednostavno preopterećene. Sve mi imamo bolje i lošije dane, sve mi dajemo sve od sebe i kada smo najumornije, i kada su dani dugi, a noći ponekad još duže. Ali s vremena na vrijeme potreban nam je mali odmor, potrebno nam je da se resetiramo, da se vratimo sebi i svojim potrebama koje često zaboravimo. Nekome će to biti odlazak na putovanje, kava ili večera s prijateljicom, odlazak u shopping ili nešto četvrto, bitno da napravite nešto sebi za dušu. Što ja najčešće tada radim? Pišem tekstove. Pišem sebi za dušu, pišem kako bih mogla izreći sve što možda ponekad ne mogu naglas reći, pišem jer tako mi je najlakše izreći sve što mislim.

Za potrebe pisanja ovog teksta jedna mašina za suđe ostala je puna i prašina se nije obrisala.

Fotografija: Studio Partum

Objava stavljamo li same sebi preveliki teret na leđa? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. 

Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imao dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem.

Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini, čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlijekom. Ali ovaj put to nije bilo problema, malac je napredovao, a ja sam imala dovoljno mlijeka.

Sve je išlo nekako glatko, dudu je u početku prihvaćao da se lakše uspava, ali bočicu mu nikad nisam imala potrebe dati. S nekih njegovih pet mjeseci jednostavno više nije htio dudu, samo ju je izbacivao ili ju ne bi ni prihvatio. Stoga sam odlučila maknuti dudu, zato je tada dojenje bilo za sve : za uspavljivanje, za hranjenje, za utjehu, za bol i sve ostalo. Kad god bi zaplakao znala sam što želi, i reći ću vam iskreno ponekad mi je to već počelo strašno ići na živce jer me stalno tražio. Budio se po noći po nekoliko puta, malo bi dojio i onda zaspao. I tako je to trajalo, pa reći ću vam iskreno, do druge godine kad smo prestali s dojenjem. Bilo je noći kada bi se manje budio, možda dva puta, a bilo je noći kada bi se više puta budio, toliko da sam se ujutro probudila umorna.

No, vratimo se na početak dohrane koja je krenula vrlo klimavo. Malac nije bio previše zainteresiran za hranu, jeo bi ponekad odlično, ponekad polovično, a ponekad nikako. Nikad nisam znala kako će biti. S dohranom smo krenuli s navršenih 6 mjeseci, jer kako je odlično napredovao dojenjem nismo imali potrebe krenuti prije. Svaki dan je bio izazovan s dohranom, a nakon dohrane obavezno bi uslijedilo dojenje kao slatki desert. Nekad nije znao ništa pojesti, ali zato bi dojio non-stop. I takvi dani su bili izuzetno zahtjevni, jer ponekad nisam znala na koji način da nešto drugo pojede osim mog mlijeka.

Ali, nekako je počeo bolje prihvaćati ostalu hranu i počeo je uživati u jelu. No i dalje se po noći budio često, toliko često da sam mislila da je gladan. Stoga sam mu pokušala nekoliko puta dati bočicu, ali malac bi je samo ispljunuo. Pokušala sam mu i dati zasitan obrok prije spavanja da bolje spava, ali nije ni to pomoglo. Kada se malac budio samo dva do tri puta po noći to je bila “dobra noć”, kada je više puta to je bila “loša noć”.

Zašto sam onda dojila toliko dugo?

Dojenje je za mene zaista nešto najprirodnije i najljepše za doživjeti. Uživala sam u dojenju, uživala sam u tim našim trenutcima nježnosti, utjehe i sigurnosti. Dojila sam uvijek bez problema svugdje, nisam imala sram i nisam se “skrivala”. Dojila sam toliko dugo jer se nisam zamarala ostalim komentarima, jednostavno sam vidjela da je njemu to potrebno i da još uvijek nije bio trenutak za prestanak dojenja. Kako on nije imao dudu ni bočicu, njemu je zaista to dojenje bilo sve. Kada je s godinu i šest mjeseci krenuo u jaslice, mislila sam da je možda tada trenutak kada trebamo prestati. Ali, rekli su nam na prvom roditeljskom sastanku kako tijekom adaptacije (prilagodbe) nije preporučljivo mijenjati rutinu ili ukidati nešto. Odlučila sam kako nećemo još prekinuti dojenje koje je njemu tada itekako bilo potrebno kad bi se vratio iz jaslica.

Kada je onda došlo vrijeme za prestanak dojenja?

Tijekom trajanja zimskih praznika odlučila sam da je sada vrijeme postupnog prestanka dojenja, ali tada se malac prehladio i razbolio. Tada kada je dobio svoju prvu temperaturu, dojenje je i njemu i meni bio spas. Kada smo se opravili i vratili se u našu svakodnevicu odučila sam da je došlo vrijeme. Malac više nije kao prije odmah htio dojiti kada bi se vratio iz jaslica, nego smo tek navečer prije spavanja dojili. On je sve više guštao u jelu, sve je više sam tražio jesti, pokazivao namirnice, a sve mu je manje bilo potrebno dojenje. Tako da smo ostali na dojenju prije spavanja i jednom kad bi se probudio. Postupno smo izbacili dojenje tijekom noći koje je trajalo nekih tjedan dana. Znao bi se prvih par noći buditi i tražiti, ali umirila sam ga zagrljajima ili bi ponekad popio čaja na bočicu. Sada već nekoliko dana ne dojimo, ni prije spavanja ni tijekom noći. Ponekad bi popodne znao tražiti dojenje, plakao bi, ali bih ga uz igru, pjesmicu ili neku drugu animaciju umirila i utješila. Od kada ne dojimo po noći bolje spavamo, manje se budi, ali zato ustajemo kao i uvijek jako rano – do šest sati svi smo već budni. Znalo je biti nekoliko noći kad bi se gospodin probudio i ranije, ali nadam se da neće više. Navikla sam se već na ranije buđenje, jer i stariji sin je ranoranioc, tako da mi uz njih ne treba budilica.

Savjet za sve dojilje koje se pitaju kada prestati dojiti

Jednostavno slušajte sebe i svoje dijete! Ne slušajte ostale, zanemarite tuđe komentare, nitko nema pravo da vam drugačije kaže, jer samo vi znate što je najbolje za vaše dijete. Kada vidite da je malac spreman, kada vidite da mu to više nije toliko potrebno, tada to napravite. Postepeno, polako, bez žurbe i s puno strpljenja. Neće biti uvijek jednostavno i htjeti ćete odustati, ali vidjet ćete da ste donijeli dobru odluku za sebe i svoje dijete. Meni je još uvijek pomalo nestvarno kako više ne dojimo, ali zaista došlo je u pravo vrijeme i donijeli smo pravu odluku.

dojenje nakon dva carska poroda i različita iskustva jedne mame (supermame.hr)

Objava prestanak dojenja nakon dvije godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.