Poznaješ li onaj osjećaj kada ti zrak ponestane iz pluća? Kada ti se tlo pod nogama izmakne i tijelo više ne sluša? Kada znaš, duboko u sebi znaš, da sve što osjećaš, sve što ti tijelo govori ne može biti laž?

Poznaješ li onaj osjećaj kada glava odjednom glasnije viče…upozorava?

A tijelo kao da ne čuje…vuče na jednu stranu, dok glava vrišti – STANI!

Poznaješ li osjećaj kada se u tebi odjednom nastane dvije osobe…dva bića koja žele različito? Od kojih jedno žudi za nečim, a drugo se svim silama protivi toj žudnji?

Oduvijek sam bila netko tko je uvijek i bespogovorno slušao svoj razum…zatvarao srce. Jer što srce zna?!

Sve do dana kada je sudbina, Bog ili ne znam ni sama tko, želio da upoznam njega i dovedem se u iskušenje života. Njega koji me oborio s nogu, koji me odjednom učinio živom. Na način na koji to nikada nisam bila. I dok je sve tjelesno u meni vrištalo da pustim, odem, spojim se nekim tko je još jučer bio stranac, glava je upozoravala – Ne smiješ! On nije tvoj! To je grijeh! To je samo požuda! Iz toga ništa dobro ne može proizaći… i ono najdraže – Proći će ako se držiš podalje…

Vjeruj mi, neće.

Ne znam poznaješ li onaj osjećaj kada moraš uložiti sav napor da se nečemu ili nekome odupreš.
Kada toliko čezneš za nekime da boli. Kada te čežnja potjera u ponor toliko dubok da ne vidiš izlaz…

Poznaješ li onaj osjećaj kada radiš sve kako treba, slušaš razum i održavaš farsu, a tvoje tijelo polako kao da umire? Kada sva radost iz tvog života odjednom nestane?

Pretvaraš se da ne razumiješ u čemu je problem, da je s tvojim životom sve u najboljem redu, dok duboko u sebi znaš da više ništa nije u redu. I ideš dalje. Onako kako razum nalaže. Onako kako svijet misli da je ispravno.

Sve do trenutka kada jedan slučajni dodir, jedan pogled koji traje sekundu predugo, ne sruši tu kulu od karata koju si tako brižno čuvala.

Sve do trenutka kada se jednostavno prepustiš i kreneš. U nepoznato.

Još uvijek u glavi sve vrišti, ali ne obazireš se više na glasove. Tu i tamo ih čuješ, poslušaš. Nedovoljno da bi promijenili tvoj stav. Nedovoljno da bi im prepustila ono što si pronašla.

I kreće igra. Igra u kojoj znaš da će netko na kraju biti povrijeđen. Potiho se nadaš da će se sve samo od sebe riješiti, da će drugi shvatiti, da će tvoja glava priznati da nije bila u pravu…potiho se nadaš da ćeš preživjeti.

Nećeš.

Ne takva kakva si bila.

Za koji tjedan biti će 11 godina od kada sam odlučila utišati svoj razum i poslušati srce. 11 godina od kada sam po prvi puta u životu sebe stavila na prvo mjesto. Zaboravila dijete, tadašnjeg supruga, roditelje i čitav svijet. 11 godina od kada sam pomislila – možda moje tijelo ne laže. Možda bih trebala poslušati što ono govori.

Naš um je oblikovan raznim utjecajima, uvjerenjima i jako često mislimo i stvarno vjerujemo da su ta uvjerenja ispravna. No kada tvoje tijelo ovako jako reagira, kao što je moje u trenutku kada sam upoznala svog sadašnjeg supruga, krene preispitivanje. I sebe i svojih uvjerenja. I nekako odjednom, tamo negdje u dubini jednostavno znaš da, koliko god ta uvjerenja u očima svijeta bila ispravna, za tebe to nisu.

Tada kreće putovanje. Ono najteže. Ono u kojem moraš odbaciti sve do tada poznato i vrlo često sama krenuti u novo otkrivanje sebe.

Ono što želim reći jest da ponekad, a možda i češće, naše tijelo zna što je za nas ispravno. Reagira na način na koji nikada do tada nije. Promijeni te iz temelja u tolikoj mjeri da više ne možeš nastaviti po starom. Možda netko i može, samo ne znam cijenu koju plaća.

Ponekad je potrebno samo malo utišati glasove i preispitati norme koje nam je život nametnuo.

Ići za srcem ne znači nužno napraviti ovo što smo napravili moj suprug i ja. Vjerujte, ići putem kojim sam ja otišla znači svjesno prouzročiti bol. Jako puno boli ljudima oko sebe. I sebi na dane. I ono još teže, živjeti s tom spoznajom do kraja života.

Negdje sam nedavno pročitala: ako se ikada u životu nađeš u situaciji da moraš birati između toga hoćeš li razočarati sebe ili ljude oko sebe, uvijek razočaraj druge! Sebi to duguješ!

Shvaćaš? Nemoj se bojati biti sretna ili još gore misliti da to ne zaslužuješ. Moja priča, na moju sreću ima sretan završetak. I danas, nakon toliko godina, moje tijelo na njegovu blizinu reagira na isti način kao i prvog dana. I govori mi da sam tamo gdje trebam biti.

A bilo je dana kada sam ga proklinjala zbog toga, vjerujte. Toliko teških dana da bih najradije bila pobjegla…da sam mogla. Nisam. Jer jednom kada kreneš slušati tijelo i srce i njihove znakove
tumačiti na ispravan način, nema povratka.

Ovaj tekst nije opravdanje za preljub. Ovaj tekst je moj način da kažem kako u životu nije sve crno ili bijelo. I da su ispravno i neispravno ili dobro i loše, pojmovi koje nije uvijek lako odrediti.

I na koncu, to što netko ide za srcem, ne znači da ide lakšim putem. Naprotiv. Ali vjerujem da znači da ide sretnijim.

A to želim i tebi i sebi!

Foto: pexels.com

Objava prevara: postoji li ispravno ili neispravno? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoji to jedno biće. Biće jače od svih superjunaka i hrabrije od najhrabrijeg viteza.

Biće nježnije od jutarnje rose i ljepše od svitanja dana.

Biće koje od tebe nikada ne odustaje.

Postoji to jedno biće. Jedinstveno na svijetu… Čija ljubav granica nema.

Biće u čijem krilu naš je dom, čije su ruke utjeha u boli.

To biće, naizgled krhko i slabo, noćima bdije, a nikada umorno nije.

Biće čije oči sjaje kako tisuće zvijezda svaki puta kada te vide… Koje svoje želje stavlja sa strane samo da ispuni tvoje.

Biće koje je spremno mijenjati sebe za dobrobit tebe. Graditi svijet iz početka da ti pruži siguran i sretan dom.

Postoji to biće koje na svojim leđima, osim svog života, nosi i tvoj. Zauvijek.

Biće čije srce pukne u tisuću komada sa svakom tvojom boli i koje se rodi iznova sa svakom tvojom radošću.

To je Ona. To je Mama.

Ona je tvoja prva prava ljubav. Tvoj oslonac. Vjetar u tvoja leđa. Najveći obožavatelj i iskreni kritičar.

Ona je dom.

Ona je sve ono što ti jesi i sve ono što želiš biti.

Nitko ne ljubi jače, nitko ne razumije bolje.

Ona je Djed Božićnjak i Zubić vila u jednom.

Ona je čarolija kakva i sama jednom želiš biti.

Ona je ljubav. Ljubav koja raste iz dana u dan.

Ove riječi su posveta jednoj ženi, jednoj mami, jednoj divnoj osobi koju je život prerano otrgnuo iz zagrljaja svojih voljenih. Ove su riječi posveta svakom djetetu koje više nikada neće moći zazvati svoju mamu.

Mama – ta četiri naizgled obična slova, koja skupa tvore najljepšu cjelinu. Početak svega.

Ostavljam ih tu i svima nama, da nas podsjeti koliko smo blagoslovljene i sretne, sve mi koje sada možemo zagrliti svoje dijete. Nažalost ima onih koje to više nikada neće moći.

Složiti ćemo se sve, da niti jedno dijete na ovom svijetu ne bi smjelo biti lišeno odrastanja uz onu koja ga ljubi više od vlastita života. Niti jednoj majci ne bi smjelo biti oduzeto pravo podizati svoje dijete i gledati ga kako izrasta u najbolju verziju sebe. Ali život često ne dijeli naše mišljenje.

Potrudimo se ne zaboraviti koliko smo prolazni i iskoristiti vrijeme koje nam je dano, najbolje što možemo.

Dugujemo to svima onima kojih više nema.

Foto: unsplash.com

Objava zauvijek, mama. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedimo neku večer na kauču… nas dvoje. Sami. Doba je kada djeca već spavaju.

Tiha sam zadnjih dana, znam to. Znam i da on zna.

„Imam dojam da su naše najbolje godine nekako prošle, a da nismo napravili ništa od onog o čemu smo maštali…“ – tiho mi kaže.

I znam da zna, da istu misao danima nosim sobom. Bez da sam riječi rekla. Volim koliko me poznaje. Volim kako isto razmišljamo. Iako bih u ovoj situaciji voljela da nije u pravu. Da mogu za promjenu jednom ja biti optimist i ta koja će situaciju okrenuti na vedriju stranu i pokazati mu da nije u pravu. Ne mogu.

Sjećam se…kao da je jutros bilo…svakog našeg razgovora… one goruće želje u nama, one vjere u to da smo stvoreni jedno za drugo i da skupa možemo sve!

Sjećam se naših planova za putovanja… Moj 40. čekamo u New Yorku, njegov 50. gdje drugdje nego u omiljenom mu Japanu. Europu ćemo usput obilazati, svake godine barem jednu zemlju.

Sjećam se naših snova o zajedničkom poslu, nečem samo našem. Slobodi koju će nam donijeti.

Sjećam se svega. A onda je došao život.

Surov. Gorak. Težak. Užasno težak. Razvod jedan. Razvod drugi. Gubitak gotovo svih ljudi koje smo imali. Zajednički život. Onaj kakav nismo zamišljali. Svađe. Suze. Između svega toga ljubav. Puno, puno ljubavi. Dijete prvo. Vlastiti dom koji nas je kreditom vezao do mirovine. Dijete drugo. Kuća ispunjena dječjim plačem. I smijehom. Suzama…možda najviše mojima.

Ujutro se probudiš, navečer zaspeš. I prođe dan. I tako već skoro devet godina. Dan dođe, dan prođe.

Od snova i putovanja, ostala su samo sjećanja.

I u jednom trenutku se upitaš – a što ako je to to? Što ako je ovo sve što ćemo imati od života?

Ne znam može li ovo itko razumjeti. Ne želim zvučati nezahvalno. Stvarno to nisam. Vjerujte. Imam više nego sam ikada mislila da ću imati. Pritom ne mislim na materijalno. Nikada nisam držala do toga. I znam da moj suprug osjeća isto. Da smo mu djeca i ja na prvom mjestu. No ipak.

Dođu ti dani, kada osjetiš teret svih onih teških godina. Svega što si proživio. I pitaš se, imaš li snage za dalje?

I mnogi će sada reći, da nismo toliko stari, da sve još stignemo. I ne, nismo stari, ali definitivno više nismo mladi. Oboje smo svoje živote već jednom izgradili i iste te živote zbog ljubavi napustili. Ne žalimo. Niti on, niti ja. Samo, kada svoju materijalnu egzistenciju, djecu i poslove, kreneš po drugi puta dizati na noge, kao što smo mi, osjetiš da si znatno umorniji nego prvi puta. Osjetiš da ćeš od puno snova i želja, na koncu morati odustati. Shvatiš da je lako moguće, da umjesto svestranog i ispunjenog života o kojem si maštao, imaš život u kojem svaki dan nalikuje onom drugom i pitaš se živiš li ga uopće ili samo izvršavaš obveze kojih je iz dana u dan sve više…

Mislim da su nas uhvatile godine gdje preispitujemo svoj život i realnije gledamo u budućnost. Vjerujem da bi ljudi rekli da nas je uhvatio midlife-crisis, što ne mora nužno biti loše. Dugo godina smo samo „preživljavali“ jer to je jedino što možete kad vas život iscijedi. Možda je došlo vrijeme da napravimo rekapitulaciju vlastitih života i vidimo da ovaj „običan“ obiteljski život koji vodimo i nije tako običan. A tko zna, možda još i vidimo New York i Japan.

Foto: unsplash.com

Objava neostvareni snovi i kriza srednjih godina pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ima tome par dana da je na društvenim mrežama krenulo prepucavanje između „stay-at-home“ mama i mama koje rade. Da, namjerno koristim izraz prepucavanje, jer mi (mislim na žene) izgleda ne znamo raspravljati i argumentirano iznositi svoje mišljenje. Mi znamo napadati, vrijeđati i omalovažavati sve one mame (a i žene općenito) koje žive drugačije oko nas.

Tako je zaposlenim mamama pun kufer mama koje „stoje doma i ništa ne rade, dok im novci padaju s neba“, a ovima koje stoje doma je pun kufer onih koje „samo zato što su zaposlene, misle da samim time vrijede više“.

Pitam se ponekada gdje je nestalo razumijevanje i prihvaćanje tuđeg izbora.

Nitko ne pita tu mamu koja je „samo“ doma, je li to njena želja ili možda ne može naći vrtić, možda ima dijete kojem treba više njege, a možda nešto sasvim stoto.

Isto tako nitko nije pitao onu zaposlenu majku, je li povratak na posao njezina odluka, želja ili jednostavno nije imala drugog izbora.

Puno je žena koje vole svoje poslove, ostvaruju se kroz njih, grade uspješne karijere i ne pada im na pamet provesti život kod kuće. I to je sasvim u redu! Vrlo često, uz taj posao, one su i super mame koje su na dane vjerujem, rastrgane između želje da budu uz svoje dijete i želje da baš one taj dan održe prezentaciju koja je bitna za njihov posao i na kojoj su dugo radile.

Isto tako ima jako puno mama koje je majčinstvo ispunilo do te mjere da se ne moraju ili ne žele ostvarivati na poslovnom planu, već svoj maksimum ulažu u majčinstvo. I sigurna sam da i kod tih mama ima dana kada su rastrgane između brojnih obveza. Možda ne poslovnih, ali ne manje bitnih.

Ja sam mama koja je probala i jedno i drugo, a na koncu odabrala ono za što misli da je za nju bolje.

S prvim djetetom sam se vratila na posao nakon godinu dana i iskreno uopće mi nije palo napamet ostati kući. Par godina kasnije, nakon rođenja drugog djeteta, nešto se u meni promijenilo. Možda zbog činjenice da je porod bio popraćen određenim komplikacijama, a možda i zbog činjenice da nisam željela gledati još jedno dijete kako devet sati dnevno provodi plačući u vrtiću. S dolaskom trećeg djeteta, bila sam sto posto sigurna u odluku da više ne želim natrag na posao koji zahtijeva toliko izbivanja iz kuće.

Većina ljudi ostane u šoku kada čuje da sam dala otkaz u dobroj firmi, sa odličnom plaćom i mogućnošću napredovanja i svojevoljno odabrala biti kući i čuvati djecu, odnosno „biti samo mama i kućanica“. Morate znati da donijeti takvu odluku nije lako. Da smo suprug i ja dobro odvagnuli sve okolnosti i sve pro i contra... I ne, mi nismo obitelj kojoj novac pada s neba. Mi smo sasvim prosječna hrvatska obitelj, opterećena stambenim kreditom i sa sveukupno petero djece!

Živimo u vremenima u kojima je jako teško financirati obitelj i život sa samo jednom plaćom i zato prije nego što idući puta mami koja ne radi kažete da joj novac pada s nema, zastanite i sjetite se koliko se toga možda morala odreći da bi bila kući s djecom. Isto tako bi se sve mi mame koje smo 24/7 doma s djecom, prije nego što osudimo drugu mamu koja „ganja karijeru“ ili joj je „novac važniji od djeteta“, trebale preupitati je li joj bilo teško ujutro otići na posao i ostaviti bolesno dijete kući.

Nikome od nas život nije med i mlijeko. Svi mi imamo svoje dobre i loše dane i trenutke. Svoje borbe i strahove koje nosimo i s kojima živimo. Sjetite se toga idući puta kada naiđete na nekoga čiji život i odabiri se razlikuju od vaših. Možda ih čak ne razumijete, ali to nije ni potrebno. Bitno je da ne osuđujete.

Zamislite da idući puta od zaposlene mame umjesto „Samo sjediš doma i ništa ne radiš.“, čuješ „Svaka ti čast što uspijevaš biti stalno posvećena djeci!“ ili s druge strane umjesto „Drugi ti odgajaju djecu dok ti ganjaš karijeru.“, čuješ „Svaka ti čast kako uspješno balansiraš između majčinstva i karijere! Divim ti se!“

Zamislite!

Ne bi li to bilo divno!?

Foto: pexels.com

Objava odlučila sam napustiti karijeru zbog djece, odluka nije bila laka pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Želio sam biti poput njih. A opet. Nisam znao kako. Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od drugih. A biti drugačiji boli.” (N.Krauss)

Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo.

Kao mala sam htjela biti jedna od tri Ivane, tri Ane ili tri Ive. One “obične” cure iz vrtića i škole. A bila sam Sarah. I to je bilo samo moje prvo ime! Bila sam ona visoka, štrkljava čudnog imena koja s roditeljima priča na njemačkom.

Kada sam odrasla i dalje sam željela biti “normalna”. Imati muža, djecu, neki normalan posao. Bez ikakvih turbulencija po mogućnosti. Ono što svi žele. Zar ne?!

Zbog želje da budem “normalna”, često, jako često nisam slušala srce. Jer kad bi srce htjelo jedno, razum bi viknuo: “Čekaj malo! Stani! To nije “normalno”, a ti želiš “normalno”! Želiš se uklopiti!” I srce bi se pokunjeno povuklo.

Na koncu me srce dovelo do tog mog “normalnog” života. Života u kojem je sve bilo u redu. Sve osim mene. “Normalnog” života u kojem sam bila nesretna.

Svi mi želimo biti “normalni”. Ali recite mi sada – što znači biti “normalan”?? Biti kao svi ostali? Biti isti? Ne izdvajati se?? Boriti se protiv intuicije i vlastitih želja? Svoje želje podrediti očekivanjima okoline?

Svi mi želimo biti “normalni”. Ali recite mi sada – pod koju cijenu? Koju cijenu plaćamo da bismo bili “normalni”? Da nije možda naša vlastita sreća? Da nije možda gubitak vlastitog identiteta?

Znate što se “normalnim” osobama, onima koje sile “normalan” život, dogodi?

Raspadnu se. Kad tad.

Raspala sam se i ja.

Od “normalne”, uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena. Žena koje je prekasno uvidjela da svi drugi koje je slušala, čija je očekivanja ispunjavala, možda ipak ne znaju što je za nju samu najbolje. Žena koja je žudjela za drugačijim životom. Žena koje je žudjela za muškarcem za kojim nije smjela. U svoju obranu ću reći da je sve što sam napravila napravljeno iz ljubavi. Je li to opravdanje, ne znam.

Vjerujem da nije. Ali je činjenica. Činjenica koja je promijenila moj život. Iz korijena.

Netko tko je težio biti čim više “normalan”, odlučio se za život koji niti malo nije bio “normalan”. Život koji je bio, blago rečeno, drugačiji. A znamo, bez obzira na ljubav, biti drugačiji uvijek boli.

Ali ne boli zauvijek. Barem se meni tako čini. Boli do onog trenutka do kojeg se opireš. Do onog trenutka do kojeg svoj život uspoređuješ s nametnutim normama i očekivanjima.

Onog trena kada shvatiš svoju različitost, prihvatiš i prigrliš svoj “drugačiji” život, onog trena bol prestane. Pojavi se ona opet tu i tamo, nije baš da nestane skroz, ali postane manja. Lakše podnošljiva.

Svi smo mi “drugačiji”. I ne možemo biti isti. Ne moramo biti isti.

Svi smo mi “drugačiji”. Svi smo mi “normalni”. Jednostavno drugačije normalni.

Ne dajte da vas vaša različitost brine. Što ju prije prigrlite, to ćete prije pronaći mir. A kada pronađete mir, pronaći ćete i sreću.

I ne zaboravite da ste s razlogom “drugačiji”. Postoji razlog zašto se baš vaš život razlikuje od života drugih. Postoji razlog zašto je vaš put teži. Ili se težim čini. Možda da vas nečemu nauči. Možda da vas ojača. Možda da vas iscrpi. Možda da vas usreći.

Tko zna? Ali vrijedi saznati. Vjerujte mi.

Do idućeg pisanja…

Vaša S.

zaboravila sam koliko vrijedim – Sarah Stručić

Foto: unsplash.com

Objava od “normalne”i uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odgajali su nas da budemo samostalne, neovisne, da završimo fakultete i nađemo dobar posao. Sve s ciljem da jednog dana, ako nam u braku ne bude dobro, možemo otići. Da ne budemo ovisne o našem suprugu.

Pitam se ponekad u kojem trenutku su roditelji, ponajviše majke, svojim kćerima počele govoriti da ne moraju “trpjeti” svoje muževe, u startu ih pripremati na mogućnost odlaska iz braka?

Pitam se ponekad, u kojem su trenutku majke, svojim kćerima prestale govoriti da je za brak potrebna ljubav, poštovanje, rad i trud… da se u brak ulazi s namjerom da se u njemu trajno i ostane.

I znam, sigurno ste sada sve pomislile da sam licemjerka. Jer da, ja sam razvedena žena. Ja sam žena, koja se za vrijeme braka upustila u preljubnički odnos s drugim muškarcem. Ja sam žena koja je uzela dijete i otišla iz svog braka. Napustila svog supruga. Reći ćete sada – jer si mogla! Jer si imala završen fakultet i dobar posao. Jer su te roditelji “primili” natrag dok se ne snađeš.

I da, dijelom ste u pravu, imala sam tu “sreću” da mogu otići, ali ja sam otišla iz braka, ne zato što sam bila samostalna i neovisna, imala svoju plaću i mjesto gdje se mogu vratiti.

Otišla sam zato što u mom braku, za mene, nije bilo ljubavi kakvu sam željela. Za kakvu sam znala da je moguća.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić Slikovnice (@shtorija)

Gledajući iz ove perspektive na svoj prvi brak, mogu vam reći samo jedno. U taj sam brak ušla s mišlju u svojoj glavi – “Dobro, ako ne bude išlo, uvijek možeš otići. Uvijek postoji razvod.” I da, nažalost, u niti jednom trenutku, niti prije sklapanja braka, a niti tijekom njegova trajanja, ja na njega nisam gledala kao na nešto što će trajati doživotno. I ne mogu da se danas ne pitam, nije li takav moj stav, uvelike utjecao na njegov raspad.

Ne znam mogu li to nazvati sudbinom ili se pak radilo o pukoj slučajnosti, ali konačnu odluku o napuštanju svog prvog supruga, donijela sam nakon što su, u samo šest dana razmaka, preminuli moji voljeni baba i dido.

Nikada neću zaboraviti dan prije babine smrti. Sjedili smo svi skupa, nagurani u njenu malu kuhinju i nastojali joj olakšati prve dane bez dida. Iako je bila s nama, bila je duhom odsutna, tiha…netko tko nije bio nalik njoj. Sjedila sam pored nje i pokušavala ju uvući u razgovor, a ona je samo u jednom trenu rekla: “Noćas sam čula kako me Špiro zove. Želi da dođem.” Naravno, kimnuli smo glavom, jer što drugo možeš reći nekome tko je izgubio osobu koja joj je bila sve. A ona, znajući da mislimo kako umišlja, samo je tiho dodala: “Ne znate vi kako je cijeli svoj život provesti s nekim.” Tu noć joj je pozlilo, oko podneva idućeg dana je preminula. Predala se. Odabrala smrt. Odabrala svog Špira.

Nakon prvotnog šoka poslije njezine iznenadne smrti, više nisam našla svoj mir. Jer točno to, ja nisam znala kako je to provesti život s nekim, nisam znala kako svoj život dijeliti s nekim. Ja sam iz totalno pogrešnih razloga, živjela u braku u kojem, s moje strane, nije bilo one najbitnije stavke. Ljubavi. Ljubavi i želje da život provedem sa svojim tadašnjim suprugom.

Željela sam sebi ono što su imali oni. A najviše od svega, nisam željela da moje dijete odrasta u uvjerenju da je brak kakav imaju njezini roditelji, ono čemu treba težiti. Imala je pravo znati da postoji prava ljubav. Imala sam i ja.

Ako vas vratim 80ak godina unatrag, upoznati ću vas s dvoje ljudi koji su u brak ušli jako mladi, ali koji su jasno znali da žele zajednički život, da žele taj jedan život koji im je darovan, dijeliti i provesti ga jedno s drugim. Do samog kraja. Dvoje ljudi koji su svoju ljubav započeli u doba rata. Dvoje ljudi koji su, uz šestero djece živjeli u siromaštvu. Onom materijalnom. Dvoje ljudi koji su snagu i želju za dalje, crpili jedno iz drugog. Koji su jedan drugome bili na prvom mjestu. Dvoje ljudi, u čijem braku nije bilo bitno tko je napravio više ili manje i da li je nešto “muški” ili “ženski” posao. Dvoje ljudi, koji su živjeli u braku u kojem je i žena radila. Radila, ne da bi bila samostalna ili imala vlastiti novac, već da bi njihov zajednički život bio bolji. Dvoje ljudi koji su s godinama svoju ljubav uspjeli održati, ojačati… Iz jednog jedinog razloga – jer su čvrsto vjerovali da zajedno mogu prebroditi sve nevolje. Da su zajedno jači. Da je ljubav ta koja je najvažnija. I da ona može trajati čitav život.

I pitam se onda, kada smo mi prestali vjerovati da je za brak dovoljna ljubav? Kada smo zaboravili da je brak zajednica dvoje ravnopravnih ljudi koji se vole?

Da brak nije natjecanje između muškarca i žene u tome tko više radi, tko više zarađuje, tko je skuhao, a tko oprao suđe? Da u braku jesmo dvije zasebne jedinke, ali da je brak jedinka za sebe? U kojem su nam trenutku muškarci postali konkurencija, netko od koga moramo biti bolje, jače? Netko bez koga možemo? Naravno da možemo, jer sve se može. Mogu i oni bez nas. Ali koji je život na koncu ljepši, onaj koji provedeš sam ili onaj koji dijeliš s nekim koga ljubiš?

Mislim da sam već više puta i ovdje rekla, kako moj drugi brak nije lagan. Počevši od naših prošlosti i prvih brakova, bivših partnera, djece, osude okoline, gubitka nekih bliskih osoba i brojnih drugih izazova na koje nailazimo… Ali, za razliku od prvog braka, u ovaj sam ušla s jednom željom – da ulaskom u ovaj brak, svom suprugu pripadnem više, dam više, dam cijelu sebe. I one dobre i one loše strane. Da se ne pretvaram. Da s njim budem svoja, a da ipak budem njegova.

Da naš brak bude naše utočište. Naša snaga. Luka u kojoj se osjećamo sigurno i zaštićeno. Da traje zauvijek.

Upravo iz ovih razloga, vjerujem da naš brak uspijeva prevladati sve teškoće. Da nakon svake svađe i svake bure, izađemo jači. I kao pojedinci, ali primarno kao par.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić Slikovnice (@shtorija)

Na mom osobnom primjeru vam mogu reći da sam od žene koja je ganjala karijeru, bila najglasnija kada se raspravljalo o ženskim pravima, koja je pod svaku cijenu željela zadržati neovisnost i samostalnost, u braku dijelila na moje i tvoje, zadnjih godina postala kućanica isključivo posvećena obitelji, žena koja je financijski ovisna o svom suprugu, ali zbog toga ne smatra da je manje vrijedna. Našem zajedničkom životu doprinosim jednostavno na drugačiji način.

U svom sadašnjem braku, prestala sam se boriti za svoja ženska prava i počela boriti za naša prava, za naše zajedničko dobro. Sve što radimo, radimo isključivo u dogovoru jedan s drugim, s ciljem da naš zajednički život bude bolji. Ne njegov, ne moj. Naš.

Jer koji je smisao, ako se ja u potpunosti ostvarujem na nekom polju, a on nije dio toga? Koja je poanta da ja budem uspješna, ako taj uspjeh na kraju ne podijelim s njim?

Brak je težak. Mislim da ne postoji brak koji kad-tad ne naiđe na izazov, na teško razdoblje. I ne kažem da će svaki brak uspjeti. Živi sam primjer da neće. Ali čvrsto vjerujem da dokle god postoji ljubav, dokle god postoji obostrana želja da se život provede skupa, do tada se svaki problem može riješiti. I da, ponekada treba odbaciti svoj ponos, treba napraviti nešto što vam se možda baš i ne sviđa, treba napraviti prvi korak iako mislimo da smo “u pravu”. Naravno da ne smijemo izgubiti sebe i svoje snove, ali treba pokušati razumjeti drugu stranu i njezine želje. U svakom odnosu, bilo ljubavnom, prijateljskom ili roditeljskom, cilj bi trebao biti što bolja povezanost, želja za provođenjem zajedničkog vremena, uzajamno poštovanje i ljubav koja raste. Jer uz sve ovo, ona će sigurno rasti.

Evo nas ulazimo u mjesec koji volimo zvati “mjesec ljubavi”. Iako moj suprug i ja, ne štujemo i ne slavimo datume, uvažavam i shvaćam želju da se na neki poseban datum, želi odati neka počast svojoj ljubavi, svojoj vezi. Ali pritom nemojte zaboraviti da ljubav nije datum. Nije jedan dan u godini, niti jedan mjesec. Ljubav i brak trebalo bi njegovati svaki dan, iz dana u dan. Nemojte dozvoliti da se svog partnera, njegovih želja i potreba sjetite samo zbog tog jednog datuma. Nosite ga sa sobom stalno, u svakom trenutku. Ne čekajte da on nešto napravi ili kaže. Ne čekajte “pravi” trenutak. Budite hrabre i pokažite koliko ga volite! Vjerujem da će vam biti uzvraćeno. I ne zaboravite:

“Ljubav ne zahtijeva da dvoje ljudi gledaju jedno u drugo, već da gledaju u istom pravcu!” A. de Saint-Exupery

(napomena: u ovom se tekstu, u niti jednom trenutku ne osvrćem na brakove u kojima su žene, pa i muškarci, podložni bilo kakvom obliku nasilja. I sama sam majka troje djece i nadam se da će uvijek znati, da bez obzira na poteškoće u svojim životima, kod nas uvijek imaju dom u koji se mogu vratiti, bili oni financijski samostalni ili ne).

trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov – SUPERMAME

Foto: unsplash.com

Objava ne zaboravi ljubav pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Treba isplanirati jelovnik za naredne dane.

Treba naručiti djecu kod zubara… Evu kod oftamologa, Nou kod fizijatra.

Treba ih izvesti na zrak. Danima je loše vrijeme i bili su u kući.

Treba oprati hladnjak, preskočila sam zadnjih tjedana. A i zavjesama bi dobro došlo pranje.

Već je nova godina, treba se uhvatiti renoviranja apartmana – sezona će brzo.

Treba se malo više posvetiti poslu. U zadnje vrijeme nikako da napravim konkretan plan. I s blogom kasnim. Trebam, trebam…hoću…moram!

Treba provjeriti Evi zadaću. Treba ju ispitati, sutra ima ispit.

Treba naručiti dekoracije za rođendansku tortu.

Treba pod hitno kupiti zimske cipele za Nou.

Trebalo bi djecu odvesti na snijeg dok ga ima. Toliko dugo ga čekaju.

Trebala bih se izdepilirati, nikako da stignem. Da, da…i kosu nisam već pet dana oprala. To definitivno trebam sutra.

Uuuuu…koji je ono dan? Trebala bih naći vremena za supruga, ne sjećam se točno koliko je dana prošlo od zadnjeg seksa? Ne želim da se osjeća zapostavljeno.

Ah da…trebam se naručiti kod frizera!

Treba….

Trebam….

Trebala bih….

Ponekad mi se čini da je moj život velika “to do” lista, iako ne na papiru, već samo u mojoj glavi, ali ipak “to do” lista, koju je nažalost, nemoguće prekrižiti u cijelosti, budući da dnevno dolaze najmanje tri nove obveze, a križa se jedna. Na dane ni ta jedna!

Ne znam kako vi, ali imam dojam da s godinama sve teže hendlam sve te brojne obveze. Iako je dosta stvari postalo lakše kako djeca rastu, s njihovim rastom, rastu i njihove, a time i moje, a i suprugove obveze.

Vrtić. Škola. Trening jedan. Trening drugi. Uskoro trening treći. Kuhaj, čisti, vozi i razvozi. Igraj, peri, peglaj. Kupi, plati, radi!

Uza sve to, odnedavno je veliki trend postao i “self-care”. I neću reći da je to loše… Dapače, svakome od nas treba vrijeme za sebe. Kava, trening, frizer, knjiga…ono nešto samo tvoje. Ali reći ću vam da, iako sama ideja nije loša, loše je to što nam je time nametnuta samo još jedna obveza.

Jer…

Nismo dobre majke ako se ne bavimo dovoljno u danu s djecom.

Nismo dobre partnerice ako dio dana, makar večer ne posvetimo partneru i našoj vezi.

E sad još i ne brinemo dovoljno o sebi, ako dio dana ne odvojimo za sebe i svoje užitke.

Žene moje, reći ću vam ono što je meni moja rodica na ovu temu rekla: “Velikim dijelom smo si same krive. Jednostavno smo ljestvicu podigle previsoko i ona raste i raste. I nemoguće je više ostvariti sve što smo si zacrtale!”

Neću ulaziti u to tko je i zašto kriv. Činjenica je da obveze svima nama iz dana u dan rastu. A dan još uvijek, baš kao i prije sto, tisuću ili više godina, ima samo 24 sata. Pa kako onda sve stići? Kako napraviti sve što treba?

Kada sam se svojoj dragoj prijateljici s društvenih mreža požalila da pucam po šavovima, njezin odgovor je bio:

“Ali tko kaže da ti sve to trebaš napraviti/raditi? Ti si ta koja to misli! Ti si ta koja želi biti super žena!”

I da, točno to! Želim biti super žena! Super majka, super supruga, super frendica, super kći, super kućanica, super poslovna žena, osoba koja radi na sebi i ima super odnos sa samom sobom, kojoj kuća blista, a svježe ispečen kolač upravo izlazi iz pećnice!

Samo ima jedan mali problem. Ja nemam supermoći!

Vjerujem da nemate ni vi.

Zašto onda jednostavno ne promijenimo tu percepciju kakve bi trebale biti i prihvatimo sebe onakve kakve jesmo?

Prihvatimo da je ok reći djeci da si umorna za park i pustiti ih samo u dvorište. Kupiti kolač ili večeru umjesto da sate provedemo u kuhinji, ako nas to ne veseli. Prihvatimo da “self-care” može biti i samo izležavanje na kauču ako nam to trenutno paše…da nisi loš roditelj ako nisi stigla provjeriti zadaću pa je dijete dobilo lošu ocjenu. Prihvatimo da se neke obveze u danu, naravno moraju napraviti, ali da ih jako puno s naše liste može čekati i neki drugi dan. Ili da ih umjesto nas, možda može obaviti i netko drugi. I što je najvažnije, prihvatimo i priznamo same sebi, da možda ne možemo baš sve što mislimo da trebamo, ali da zbog toga nismo loše žene, majke, supruge. Prihvatimo da možemo biti super žene i bez super moći. Zato što volimo, grlimo, ljubimo i osjetimo što drugima treba, što nama treba…i da su možda baš te osobine naše super moći.

Sigurna sam da kod vas, kao i kod mene, ima dana kada sve klizi, kada s veseljem obaviš i više nego si planirala.. Ali ima i onih kada nismo top i stvari ne idu onako kako bi htjele. I sve je to ok. Prihvatiti. I primiti dane onako kako dolaze. Prihvatiti dane i prihvatiti sebe. Prihvatiti predah jer nam je on itekako potreban s vremena na vrijeme.

Zar nam život ne bi bio malo lakši?

Što kažete moje super žene?

Do idućeg pisanja,

Vaša S.

Objava jesmo li ljestvicu podignule malo previsoko? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Gledam te večeras kako spavaš. Za nekoliko dana ti je rođendan. Peti. Ne mogu da se ne pitam kako je već toliko prošlo. Gledam te kako mirno ležiš u mom krevetu i čujem sve one koji mi govore da si prevelik da još uvijek spavaš sa mnom. Da sam sama kriva što si toliko vezan uz mene kada ti dozvolim takve stvari. Ali ne znaju oni, radosti moja, da te ja ne mogu potjerati od sebe. Da čvrsto vjerujem da će doći dan kada ćeš sam tražiti svoj prostor. Ne znaju oni da ti se ja, na ovaj i onaj način, pokušavam iskupiti…

Gledam te večeras kako spavaš i vidim kako ti tata plače od sreće dok mu govorim da sam trudna s tobom. Vidim u njegovim i u svojim očima, da na tvoj dolazak gledamo kao na znak da nam je oprošteno sve što smo zgriješili.

Gledam te večeras kako spavaš i čujem svoju uvijek nasmijanu doktoricu kako ozbiljnog lica govori: “Sarah, tvom djetetu više nije dobro u tvojoj utrobi. Moraš hitno u bolnicu!” Čujem kako liječnici u bolnici govore da sam premršava za 33 tjedna trudnoće…da si ti premali…da protoci nisu dobri…da je tvoj ostanak u mojoj utrobi, za tebe preopasan.

Dijagnoza – zastoj u rastu.

Gledam te večeras kako spavaš i vidim se, kako još istu večer gola koračam prema operacijskom stolu. Kako ležim na hladnom metalu i tresem se toliko da mi ne mogu dati anesteziju. Još uvijek osjećam onaj strah, onu bespomoćnost, svoje misli prije nego sam uspavana: “Molim te, molim te dragi Bože, ne daj da ostanem bez ovog djeteta!”.

Gledam te večeras kako spavaš i čujem tvoj prvi plač. Nikada nikome nisam rekla, nikada nikoga pitala je li moguće da sam te unatoč općoj anesteziji čula kako plačeš. Možda je to bila samo moja želja. Ili san. Tko zna, možda jednom dobijem odgovor na ovo pitanje.

Gledam te večeras kako spavaš i vidim sretno lice tvog tate dok se budim iz narkoze. Čujem kako kaže: “Ne znam kako si to uspjela, ali mali je isti ti!”. Preslaba sam da bih te vidjela. Moram čekati. Moram spavati.

Sada smo roditelji

Ujutro skupa, držeći se za ruke, nas dvoje odlazimo vidjeti te. Mama i tata. Sada smo roditelji. Istom djetetu. Naš san je postao stvarnost… Ali stvarnost kakvu nismo zamišljali. Koliko god puta sam čula da si dobro, da si zapravo odlično s obzirom na prijevremeni porod, ostajem u šoku kada te vidim. Posvuda oko tebe su cijevi, igle, neki pištavi aparati…pelena te je prekrila cijelog. Ovo bi trebalo biti moje dijete? Ova mrvica u inkubatoru? Ne daju mi da te dotaknem…kažu da si preslab…da su moji dodiri za tebe opasni… Pa zar ne znaju da sam ti ja mama? I koliko god tvoj tata pokušavao umiriti me, razveseliti, svojim vječitim optimizmom me uvjeriti da si dobro, ja samo plačem… Jer ja sam kriva što ti patiš! Ja sam kriva što si se ranije rodio. Ja nisam bila sposobna da te iznesem do kraja! Danima plačem. Satima stojim pred inkubatorom i pitam se zašto ti. Dok sve druge mame oko mene sretne dolaze svojoj djeci, pjevaju i pričaju s njima, ja samo stojim ispred tebe. I molim.

Počinje agonija s izdajanjem. Svi me uvjeravaju da ćeš biti dobro i na adaptiranom mlijeku. Da se moram odmoriti. Ne želim ni čuti! Ako već nisam bila u stanju iznijeti trudnoću do kraja, svojem ću djetetu barem dati ono što mu sada treba. Majčino mlijeko. Nema ga i nema. Satima se izdajam da bi dobio koji mililitar. Dan i noć. Ne jedem, ne spavam. Sa mnom se ne može pričati. Kao u transu sam. Sav moj fokus je usmjeren na izdajanje. Jedina tema o kojoj pričam je količina mlijeka koju sam taj dan izdojila.

A dok se ja borim s time i polako prihvaćam vidjeti te u inkubatoru, ti se opet boriš. Sepsa. Sepsa jer netko tamo nije dobro očistio tvoj inkubator! Izolacija. Teška anemija. Dobivaš plazmu. Žutica. Šum na srcu. Rupica na srcu. Gilbertov sindrom. Ne dobivaš na težini. Sve je to normalno kažu. A meni se čini kao da se čitav svijet urotio protiv nas.

Plačem i dalje. Ostavila sam ti sestru kući. Već toliko dugo. Ali ti me trenutno trebaš više. Zar ne? Tješim se da je tako. Jer kakva sam ja to majka? Jedno sam dijete ostavila kući da bih bila s drugim kojem ne mogu ni mlijeko osigurati! I samo u glavi čujem: “To ti je kazna za sve tvoje grijehe!”.

Ti i ja – borci

Nakon mjesec dana konačno si došao na težinu od 2 kg i mogli smo kući. Sada će sve biti dobro. Ti i ja smo borci. Ti i ja. Stvara se neka posebna veza. Danas se pitam nisam li bila malo previše posesivna u odnosu na tebe. Ali ti i ja smo sve ovo prošli. Ne netko drugi. Mi.

Novi udarac dolazi na sam Badnjak. Samo par tjedana nakon što smo otpušteni. Moramo opet hitno u bolnicu. Nešto s tvojom krvi nije dobro. Ne znaju što. Tvoj prvi Božić provodimo sami…u bolnici. Opet plačem, ali ovoga puta, u zlu ima nečeg dobra. U nedostatku sterilizatora, izdajalice i bočice, ti konačno prihvaćaš dojku. I od tada isključivo dojim. Nakon toliko dugo vremena sam sretna. Toliko si jači od mene. Dokazuješ mi da skupa možemo sve.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić (@shtorija)

U narednih godinu, dvije dana dobio si još brojnih dijagnoza. Svaki puta kada bih se imalo opustila, život me ošamario i spustio na zemlju. Svaki puta preko tvojih sitnih leđa. Godine hodočašćenja po bolnicama, terapijama i pretragama. Sve si to odradio. S osmjehom na tvom predivnom licu.

Gledam te večeras kako spavaš, ručica ti čvrsto obavijena oko mojeg vrata. Moja ručica. Prepuna ožiljaka od silnih uboda igala. Mršava kao i kada si se rodio. Dobiti kilogram za tebe je i dan danas veliki uspjeh. Ali lako za kile. Doći će jednom.

I dan danas s posebnim strahom gledam na tebe. Drugi će reći da te volim više od tvojih sestara. Ja kažem da to nema veze s ljubavlju. Na tebe sam jednostavno osjetljivija. Nad tobom malo više strepim. Na svaki tvoj kašalj gledam malo ozbiljnije.

I dan danas se uhvatim ponekad s pitanjem u glavi: “Jesam li mogla spriječiti sve tvoje muke? Jesam li trebala više jesti u trudnoći? Jesam li trebala ranije prestati raditi? Jesam li uistinu ja kriva za sve što si prošao?”.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sarah Stručić (@shtorija)

Danas, pet godina nakon svega, moj osjećaj krivnje je malo manji. Možda sam s vremenom shvatila da tvoj prijevremeni porod nije bio kazna za mene, za moje grijehe… A možda samo vidim da si, unatoč početnim teškoćama, danas predivan inteligentan dječak, u mnogočemu napredniji od svojih vršnjaka pa si polako opraštam. Ne znam.

I dok te gledam večeras kako spavaš, samo ti jedno želim reći… Zbog tebe i svega što si prošao, moj se pogled na svijet promijenio. Ja sam se promijenila.

I dok te gledam večeras kako spavaš, tiho ti šapćem: “Sretan ti rođendan radosti moja!”

Mama.

Fotografija: unsplash.com

danas pišem tebi – da te podsjetim koliko vrijediš! – SUPERMAME

Objava gledam te večeras kako spavaš… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“muški bijelac je ugrožena vrsta!”

Ovaj naslov je posveta mom suprugu koji mi otkada ga poznajem, objašnjava kako su bijelci, muškarci, ugrožena vrsta. Iako on svoju teoriju iznosi uvijek kroz šalu, neke stvari o kojima priča sam počela primjećivati tek otkada imam sina.

ravnopravnost i/ili jednakost

O tome koliko su se žene približile muškarcima na raznim poljima, ne moram govoriti. Iako smatram i vidim da jesmo “ravnopravnije” muškarcima, još uvijek u puno sfera nismo ravnopravne. Iskreno, mislim da možda nikada ni nećemo biti. Da bi za iste poslove trebale biti jednako plaćene je po meni najnormalnija stvar. Hoće li do toga ikada doći? Ne znam. Bi li na svim poljima trebale biti poput muškaraca? Po meni ne. Ravnopravnost je jedno. Jednakost nešto drugo. A jednaki nismo. I ne moramo biti. Svijet bi možda bio puno ljepše mjesto kada bismo se konačno prestali boriti da budemo jednaki i jednostavno se nadopunjavali kroz svoje različitosti.

Ali ovo nije tema o kojoj danas želim pisati.

U našoj se kući prema našoj djeci ponašamo apsolutno jednako. Nema muških i ženskih poslova, nema muških i ženskih boja, igara, priča… Trudimo se djecu podržati u svemu što vole i žele. Govorimo im kako mogu postići sve, biti štogod požele. I kroz naše prve tri cure (dvije suprugove, jednom mojom) tu nismo nailazili na nikakve probleme.

muško ili žensko?

A onda je prije godinu dana, prošle jeseni, naš sin krenuo u vrtić i od tada su se u našoj kući počele spominjati muške boje, muške igre, ženski sportovi, ženske knjige…i još sto takvih stvari. Odjednom se u našu kuću uvukao taj “rat spolova”. Od nas naš sin te stvari nije ni čuo niti naučio, ali vidim da sa svojim odgojem i razmišljanjem očito nismo kao drugi. Jer Noah, dijete koje se prije vrtića igralo sa svom djecom bez obzira na spol, se u vrtiću počeo igrati samo s dečkima, voljeti samo plavu boju, igrati se samo “muških” igara….

I to mi je dalo malo misliti. Možda je to samo faza kako moj suprug tvrdi, ali razmislite malo…

Postali smo društvo, postali smo roditelji koji svoje kćeri, svoje male princeze podižu i odgajaju u uvjerenju da mogu biti sve, da su jednako vrijedne dečkima, da mogu trenirati što žele, odijevati se u boju koju žele, šišati se na centimetar ako to baš žele…i još sto takvih stvari, jer curice, žene danas mogu SVE!

A kako odgajamo dečke? Vrijede li i za njih ista pravila?

Dok ćemo kćer koja želi trenirati nogomet bez problema poticati, sina koji izrazi želju da trenira ritmičku gimnastiku, ćemo vjerojatno odgovoriti od nauma i navesti na neki drugi sport. Dok ćemo kćeri bez problema kupiti plavi bicikl, čisto sumnjam da ćemo sinu kupiti rozi, iako se njemu možda baš taj rozi najviše sviđa. Dok će naše kćeri završiti u novinama i na televiziji kada se odluče na zanimanje poput kapetana duge plovidbe, kod sina koji želi postati frizer ćemo u pitanje dovesti njegovu seksualnu orijentaciju. Možda vam se čini da pretjerujem, ali dajte malo razmislite. Kada ste vidjele muškog učitelja razredne nastave? Ja nisam. Možda živim u premaloj sredini, ali nisam ni vidjela ni čula za tako nekog. I prije nekoliko dana me Eva pita – zašto ne postoje muški učitelji razredne nastave, a ja nemam odgovor. Imate li ga vi?

Ne čini li vam se ponekada da je sva ova naša ženska borba za ravnopravnost dovela do toga da su se nama otvorila sva vrata, dok su muškarcima i dalje zatvorena ona koja su im i prije bila zatvorena!?

I dok je ženama dostupno sve, muškarci kao da su zapeli samo u tim “muškim” stvarima. U prošlosti je bila normalna ta neka muško – ženska podjela, ali dok su se žene izborile da za njih te podjele više ne bude, ili da barem bude manja, za muškarce je ona itekako prisutna. I pitam se sad, kao majka dječaka, zašto bi netko imao pravo misliti da je moje dijete homoseksualac, samo zato što želi plesati balet!? Odakle strancu na ulici pravo reći mome sinu da nije pravi dečko ako nosi rozu majicu!? Da je curica zato što ponekada plače!? Da ima frizuru kao žensko samo zato što nije ošišan skroz na kratko!?

Tko me dulje prati i čita, zna da sam više puta već istaknula kako obožavam činjenicu da sam rođena kao žena, kako stvarno mislim da su naši životi, iako možda teži, puno bogatiji i ljepši… I budući da se tako osjećam, tako razmišljam, trudim se na svoje kćeri prenijeti takvo poimanje našeg spola. Voljela bih da jednom kad odrastu, budu ponosne i sretne što su rođene kao žene. Ali istu stvar želim i za svog sina. Želim da i on, jednako kao one, zna i vjeruje da može postići sve, baviti se čime god želi, trenirati što god želi. Jer ne određuje njega samo njegov spol. Niti ikoga od nas. Određuju nas upravo naše želje, afiniteti i sposobnosti. Ono što volimo i sa srcem radimo. Ono u čemu smo dobri i drugačiji. Zbog toga smo jedinstveni. Bili mi žene ili muškarci.

Reći ćete sada da su sami muškarci možda krivi da su stvari takve kakve jesu… jer žene su se same izborile za to da budu i imaju ono što danas smatraju normalnim. Ali ne zaboravite da smo mi (neki će tek biti) osim što smo žene ili muškarci i jedna posebna kategorija. Mi smo roditelji! A roditelji su ti koji imaju najveću moć utjecati na svoje dijete, ti koji najviše vjeruju u njega, kome upravo to dijete najviše vjeruje! Mi smo ti koji naše sinove možemo i trebamo uvjeriti da mogu sve! Mi smo ti koji trebamo najjače navijati za njih u bilo kojem sportu, bio to balet ili hokej…reći im da su savršeni, posebni i jedinstveni baš takvi kakvi jesu.

Mi smo ti koji možemo postići da naši sinovi i kćeri opet postanu “ravnopravniji”.

Slažete li se?

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah

Foto: Annie Spratt – Unsplash 

Objava jesmo li zakazali u odgoju dječaka? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Od svih tekstova koje sam do sada napisala, jedan se po broju vaših reakcija i komentara posebno izdvajao. Onaj u kojem sam pisala o preljubu. Ne znam je li razlog tome što ste se pronašli u mom tekstu, što sam vas na neki način dotaknula ili taj što se o tome jednostavno ne priča. Barem ne javno. I dalje stojim kod svoje tvrdnje da moj čin nije bio ispravan…da je morao postojati način da ljepše i bezbolnije okončam svoj brak. Nisam. I s time moram živjeti. Ovaj tekst nije opravdanje mog ponašanja i mojega čina. Ovaj tekst je moja želja da nekome od vas pomognem. Jer po vašim reakcijama sam vidjela da moj “grijeh” nije samo moj…

Kada odrastate poput mene u želji da udovoljite svima, kada mislite da svi drugi bolje od vas samih znaju što je za vas dobro, nerijetko se dogodi ono što se meni dogodilo. Kada vrlo rano uđeš u vezu i ta veza nekim čudom preživi fakultet i razdvojenost, vratiš se kući i dočeka te pitanje: a kada je vjenčanje? I kako selo misli da je vrijeme za udaju, ti pomisliš isto, pritom ne primjećujući činjenicu da si više vremena potrošila na biranje vjenčanice nego na pitanje – što znači s nekime provesti čitav život? Kada fešta prođe, na red dođe slijedeće pitanje – kada će beba? I nakon nekog vremena, stigne to malo čudo s kojim po prvi puta u životu ustvari shvatiš što znači nekoga voljeti svim svojim srcem. Sve više se fokusiraš na dijete, sve manje na brak. Sjećam se jako dobro kako me bivši suprug jednom upitao koga volim više, njega ili malu, a ja sam ga zgroženo pogledala i rekla: “Pa nju naravno! Kakvo je to pitanje?!” Na što je on odgovorio : “A ja tebe.” Mislila sam si pritom kako otac nikada ne može osjetiti ono što majka osjeća. Ali moram priznati da su mi sve češće u glavi bile misli o tome kako smo se udaljili od kada smo dobili dijete. Sve češće sam se tješila izjavom koju sam negdje čula – na kraju odnos muža i žene uvijek završi poput odnosa brata i sestre. Možda je to točno kada imaš 60 godina, ali kada imaš dvadeset i koju, to bi trebao biti alarm. Nije.

I tako živiš, uvjeravajući se da je sve to normalno, i da je i drugima tako.

Kada sam nakon porodiljnog započela posao u novoj firmi, shvatila sam da to ipak nije normalno. Upoznala sam njega. Čovjeka koji me privlačio na način na koji me nije smio privlačiti. Čovjeka koji je, iako potpuni stranac, odisao nečime što sam poznavala čitav život. Čovjeka kojeg sam tek upoznala, a činilo se da ga oduvijek znam. Svaka riječ, svaki pokret odisao je tolikom blizinom, povezanošću da vam to ne mogu opisati. Jednostavno je sve vuklo njemu… I iako je sve u meni vrištalo da se zaljubljujem, da pazim, sudbina, đavao ili tko zna tko treći je slagao kockice tako da smo sve češće dolazili u kontakt. A taj kontakt je bivao sve intenzivniji. I pritom ne mislim na fizički.

Znate već svi da smo oboje bili u braku u trenutku kada smo se upoznali i život nam nije dao prilika za fizički preljub. Dugo vremena ne. Ali preljub je počeo odmah. Preljub je počeo onog trena kada bih ujutro stala pred ormar birajući što odjenuti kako bih se njemu svidjela. Preljub je bilo svako iščekivanje njegove poruke. Svaki poziv za koji sam se nadala da je njegov. Lutanje, maštanje, sanjarenje o njemu. O nama. I bez da primijetiš, u jednom trenu shvatiš da je tvoj brak gotov. Da svaki dio tebe čezne za nekim tko nije tvoj. I možda nikada neće biti. I od osobe koja si bila na početku, puna elana, šarma, samosvjesnosti, postaneš osoba koja je stalno mislima odsutna, tužna… Osobe koja, iako boravi s tobom u istoj prostoriji, nije uopće tu.

Jer to je ono što preljub radi. Na početku ti da takvu snagu, takvu energiju, takvu vjeru u sebe da zračiš, privlačiš, osjećaš se kao da možeš pokoriti svijet. Sve do onog trena, kada shvatiš, da poruke, dopisivanje i razgovori više nisu dosta. Da veza, brak koji imaš, nije ono što želiš.

U tom trenu sve je gotovo. Barem je to bilo kod mene. Osoba koju sam vidjela ujutro u ogledalu, više nisam bila ja. Da ne kažem da mi se počeo gaditi vlastiti odraz jer nikada nisam željela biti preljubnica. Sjediti na dvije stolice kako kažu… Nikada nisam htjela biti osoba koja će iznevjeriti, povrijediti čovjeka, ljude koji je vole. Nisam htjela biti osoba koja se budi i liježe s lažima. Ali to sam postala.

I dođe dan kada konačno priznaš sam sebi da dalje ne ide. I što sad? Ostati s čovjekom kojeg ne voliš, ali imaš dijete ili otići i ostaviti sve i biti sam? Ako išta kod sebe volim, onda je to činjenica da me nije strah pasti. Nije me strah samoće, kretanja ispočetka. Iz tog sam razloga odlučila da ne želim živjeti laž, brak u kojem nisam sretna. Mislim da to nitko nije zaslužio. Najmanje djeca. Djeca ljubav vide i osjete. A isto tako osjete i znaju kada je nema. Nisam htjela da moje dijete misli kako je odnos kakav imaju njegovi roditelji, ono čemu treba težiti u životu.

I dobro, nakon te moje odluke, ostala sam sama. Uz pokoju prijateljicu iz djetinjstva koja nije promijenila svoj odnos prema meni. Svi ostali jesu. Roditelji, društvo, rodbina… Svi. Svi su znali zašto sam otišla. Kad kažem znali, mislim na pretpostavljali… Jer koja normalna žena ostavlja muža ako nema drugoga? Javnog priznanja s moje strane nije bilo. Nije ni moglo biti jer je moj sadašnji suprug još uvijek bio u braku.

U trenu kada sam otišla, shvatila sam jednu stvar – ja nisam materijal za ljubavnicu. Ja želim i vikende i Božić i rođendane i sve dijeliti s partnerom. Ne želim jedan dan mjesečno u nekom hotelu. Nakon što sam to priopćila svom sadašnjem suprugu, on je krenuo mojim stopama i eto konačno smo nas dvoje bili par. Onako za pravo. Međutim, ono što nismo znali, niti možda željeli znati i vidjeti jest da okolina, obitelj, roditelji, ne gledaju baš blagonaklono na našu ljubav. Da smo odmetnici. Da smo drugačiji u svijetu u kojem se prihvaćaju samo isti, ili makar slični. Često sam svih ovih godina znala reći da je naša najveća greška ta što smo ostali, što nismo otišli odavde i krenuli ispočetka, negdje daleko gdje nitko ne zna za našu prošlost. Ipak, nismo. Ostali smo i mislim da nam je to na neki način dalo snagu i pokazalo nam da skupa možemo sve.

No da se vratim par koraka unatrag. Pokazalo se da je sve što smo zamišljali kao bajku, postalo gruba stvarnost. A u toj stvarnosti nemaš nikog. Nikog osim jedan drugog. I naravno da čovjek puca. Jer razvod je, mogu vam reći, grozna stvar. Koliko god je svima teško, najteže je onima koji se razvode. A kada se razvodiš svojom voljom i to još zbog druge osobe, onda svijet, a i ti sam, misliš da se nemaš pravo žaliti. Da ti ne smije biti teško. I najčešće onda imaš tu jednu jedinu osobu na svijetu, svog partnera, na kojemu se iskaljuješ. I vjerujte mi jednu stvar, kada vas čitav svijet, mislim na vašu okolinu, drži pod povećalom, kada vam prognoziraju maksimalno godinu ili dvije, kada vas nazivaju svakakvim imenima, jer znate i sami, živimo u društvu u kojem je muškarac koji vara frajer, a žena koja vara kurva, onda i sam počneš preispitivati tu svoju ljubav za koju si bio uvjeren da se događa jednom u životu.

Evo sad najiskrenije, ne znam drži li vas u tom periodu to što ste osuđeni jedno na drugo jer nemate više nikoga ili je to ipak ljubav. Na dane vjerojatno i jedno i drugo. A ono što vas čeka u takvoj vezi je sve samo ne lako… Ali, kao što rekoh, drži vas ljubav. Iako je bilo dana, dana kada sam mislila da više stvarno ne mogu kontra svijeta i u kojima sam znala reći suprugu – voljela bih da te ne volim ovoliko pa bih možda mogla otići. Još jednu bitnu stvar vam ovdje moram napomenuti, jednu koja uvelike otežava taj novi start. Meni je veliki problem, dugo godina stvarala činjenica da sam sebe poistovjećivala s pojmom ljubavnice. Taj pojam u našem društvu označava nešto loše. Poistovjećivanje s njime, dovodi do toga da na samog sebe počneš gledati negativno, da se uvjeravaš kako si loš i kako nemaš pravo na sreću i ljubav. Dugo, dugo vremena mi je trebalo da sama sebi oprostim i kažem – ok, nisi postupila najbolje, ali prepustila si se srcu. I ljubavi. I sad hodaj dalje tim putem kojeg si odabrala…

Sada, gledajući ovih 7 godina što je iza nas, nekada se stvarno pitam kako smo uspjeli. Da nam je život idealan, nije. Još uvijek nailazimo na puno neprihvaćanja i osuda. Ali valjda s vremenom shvatiš da je vaša ljubav ta koja je najvažnija i da ako treba, možeš i bez svih drugih. A možda jednostavno samo otupiš i prihvatiš da si drugačiji. Ne znam…

U situaciji poput naše, vrlo brzo shvatiš da živimo u društvu koje voli formu, definicije… Koje, iako glasno viče da prihvaća različitosti, ipak ne želi da se te različitosti događaju u njihovoj obitelji i blizini. Brak je nešto predivno i nema ljepšeg ako stvarno čitav život provedeš s jednom osobom u braku. Ali zar ne mislite da bi na prvom mjestu u tom odnosu trebala biti ljubav, sreća, zadovoljstvo oba supružnika!? Da oboje, istim žarom, žele tu vezu!? Toliko nam je društvo nametnulo shvaćanje da brak mora biti zauvijek da se on često, samo zbog okoline i tzv. sramote, pretvori u to da provedeš život pored supružnika, a ne s njime.

Nemojte dozvoliti da vas definicije, institucije i tuđa očekivanja koče u traženju vlastite sreće. Radite na sebi, radite na svom braku, svojoj vezi, ali zapamtite da i vi i vaš partner, zaslužujete biti sretni.

I ne zaboravite – ljubav osjetiš. Jednostavno ju osjetiš. I onda znaš.

Od nekog tko nije bio pretjerani romantik, postala sam netko tko stvarno misli da je uz ljubav, onu pravu iskrenu, sve moguće.

Takvu vam ljubav svima želim.

Do idućeg pisanja…

Vaša S.

Fotografija: pexels.com

Objava trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov pojavila se prvi puta na SUPERMAME.