Sjedim na panelu, pozvana kao gošća s one strane ekrana, jer zarađujem i prehranjujem svoju obitelj od posla koji je u potpunosti vezan uz digitalno doba i ekrane. Ali sjedim i s ove strane ekrana, jer imam djecu i želim ih zaštititi od svega štetnog što to isto digitalno doba donosi. Ovo mi je druga konferencija na tu temu ovaj mjesec, i na obje pokušavam objasniti kako je stvarno biti roditelj danas. Promatram sve te stručnjake i iskreno se pitam koliko je nepravedno što se kao društvo još uvijek držimo iluzije da roditelji imaju glavnu riječ u odgoju, dok paralelno našu djecu oblikuje sustav koji je brži, glasniji i beskrajno moćniji od bilo kojeg pojedinog roditelja.

Realitet je ovakav: ja svoju djecu ne odgajam sama. I to nije metafora koja lijepo zvuči u tekstu. To je stvarnost s kojom se budim i liježem. Jer uz mene ih odgaja i algoritam. Algoritam koji ne spava, ne sumnja u sebe, ne preispituje se i nikada ne ostane bez kapaciteta. Ja često ostajem.

Jedno od pitanja na panelu bilo je: „jesu li majke danas pod većim pritiskom nego ikad, iako govorimo o ravnopravnosti?“

Na to pitanje mogu održati zasebnu konferenciju. Jer jučer sam još jednom gledala koliko su majke nevidljive. Razmišljala sam kako odgovoriti, a da pritom ne povrijedim muškarce koji doista jesu primjer napretka. Krenula sam od toga da taj napredak vidim. Da vidim koliko se percepcija roditeljstva ipak mijenja. I mijenja se. Ali taj broj je i dalje kronično nizak i uglavnom ograničen na mikrosredine u kojima se ta promjena stvarno događa. I iz toga je proizašao gromoglasan pljesak. Pljesak je dodatno potaknuo moj sugovornik zaključkom da očevima treba priznanje i podrška.

I tako dvorana puna ljudi, točnije 147 žena i 4 muškarca, plješće osviještenim očevima jer, zamislite, njima treba podrška.

I u tom trenutku sjetila sam se Sarinog videa o darivanju očeva od strane države za Dan očeva. Zanimljivo mi je kako energija elokventnog muškarca tako lako zavede dvoranu punu žena i povuće je točno u smjeru koji on želi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sara Novak, licencirana psihoterapeutkinja (@sara.novak.psihoterapija)

Prije nego se uznemirite jer vam se na prvu ne čini da je u tome išta sporno, dopustite mi da objasnim. Apsolutno treba podržati pozitivnu promjenu. Apsolutno treba darivati očeve, poticati ih i slaviti kada postaju bolji, prisutniji i odgovorniji. Ali u dvorani sa 147 žena nitko, baš nitko, ni u jednom trenutku nije rekao “Hvala majkama”.

Hvala majkama koje su uvijek spremne učiti, raditi, educirati se, pitati, tražiti, otkrivati, boriti se da budu bolje, nježnije, svjesnije i prisutnije svojoj djeci.

Mame su nevidljive ovom društvu. Mame se oduvijek uzimalo zdravo za gotovo, i to vidimo na svakom koraku. Znate li tko hoda s osjećajem grižnje savjesti kada čuje rečenicu da je odgovornost na roditeljima? Mame. Mame i krivnja idu ruku pod ruku.

A znate li što nam je, vrlo često, donijela ta famozna ravnopravnost?

Da radimo kao muškarci. Da radimo kao da nemamo djecu. Da odgajamo djecu kao da nemamo posao. Da izgledamo kao da nismo rodile. Da se ne žalimo, jer to “dobre”, “požrtvovne” majke ne rade. Da za isti posao ne budemo plaćene isto kao muškarci. Da punimo dvorane na konferencijama o odgoju djece, a da pljesak i ovacije dobiju očevi, koji su u debeloj manjini. Jer mi? Mi se podrazumijevamo.

I zato da, nevidljivi teret majčinstva i dalje postoji. I dalje je ogroman. I dalje je postojan.

Ali vratit ću se sada na temu ekrana i uloge roditelja u cijeloj priči. Ja sam umorna. Preopterećena. Često rastrgana između posla, majčinstva, odnosa i pokušaja da ostanem funkcionalna. I u svemu tome pokušavam biti dovoljno dobra majka u svijetu koji se promijenio brže nego što sam ja stigla shvatiti pravila igre. Svaka konferencija, simpozij i podcast o ovoj temi kreće iz istog narativa. S distance. Kažu nam da “samo trebamo ograničiti ekran”, kao da živimo u svijetu u kojem je ekran dodatak, a ne infrastruktura života. Kao da djeca ne komuniciraju preko njega. Kao da škole ne funkcioniraju kroz njega. Kao da moj posao ne ovisi o njemu. Kao da se stvarnost i digitalno još uvijek mogu uredno razdvojiti. Ne mogu.

Nekad smo mi, mame, imale selo. Selo koje je bilo podržavajuće. Selo koje je pripazilo na dijete kad mama više nije mogla. Selo koje nije analiziralo, osuđivalo i pametovalo iz komentara, nego pomagalo. Nekada su žene imale pleme. Kako to izgleda danas? Danas živimo u sustavu u kojem sela nema. Nema plemena. Svi rade, jer si ne mogu priuštiti da ne rade. Rade i bake i djedovi, pa i onda kada su u mirovini, jer od te mirovine ne mogu živjeti.

Danas su očekivanja od roditelja veća nego ikad. Potrebe djece su kompleksnije. Opasnosti su sofisticiranije. A sustav podrške? Nigdje.

Danas živimo u ekonomiji dopamina, gdje smo svi teški ovisnici o ekranima. Danas živimo u društvu koje oštro upire prstom u roditelje, a ne nudi im gotovo ništa. Ja nemam mrežu ljudi koja će me pokriti kad više ne mogu. Živim u društvu u kojem se od mene očekuje sve, a meni se daje vrlo malo. I ono što me najviše boli nije to što roditelji ponekad popuste i daju ekran. Nego to što se cijela priča uporno svodi na majku. Na roditelja. Kao da je problem isključivo u mami koja je djetetu pustila crtić, a ne u sustavu koji je dizajniran da to dijete zadrži, da mu proizvede potrebu za još, da mu promijeni prag zadovoljstva i da ga vraća opet i opet, bez kraja.

Rekli smo: potrebno je educiranje. Slažem se. Apsolutno. Ali ako je potrebno educiranje roditelja, onda bi dvorane trebale biti pune roditelja, a ne samo majki. Jer ovako priča baš i ne drži vodu, zar ne? Opravdanja ima milijun zašto je tako. Zašto su mame te koje dolaze. Zašto su žene te koje su aktivne. Sve ja to znam.

Ali ne mogu prihvatiti da baš 95% majki može organizirati svoj život da dođe na svaku konferenciju, edukaciju i predavanje, a da očevi to baš nikako ne mogu.

Mi smo partneri u ovome i kao partneri bismo trebali pristupiti problemu. A problem je tu. Mi pričamo o granicama. Pa dok ja pokušavam biti granica u svijetu koji ih nema, dok pokušavam regulirati dijete u prostoru koji je napravljen da ga deregulira, dok pokušavam usporiti nešto što je doslovno optimizirano da bude brže od mene, pitam se kako da to radim sama, dok mi isti taj sustav uporno govori: To je tvoja odgovornost. Je, moja je odgovornost. Ali me nitko nije naučio kako da se nosim sa svime.

Kažu ovako, zabrane ekrana često nemaju smisla, jer se djeca snađu i dođu do svojeg izvora ekranskog dopamina. Kažnjavanje također nema smisla.

Ima smisla da provodimo vrijeme sa svojom djecom. Ima smisla da budemo prisutni. Ima smisla da gradimo odnos. Ima smisla i ono što je jedan sugovornik jučer rekao: da očevi moraju postaviti granice, moraju naučiti djecu poštovanju prema svijetu i samima sebi. Samo što su sve te mudrosti jučer opet slušale majke. Jer očeva gotovo da i nije bilo. Gdje je zapelo? Možda baš ondje gdje je jedna majka iz publike pitala: možda je problem u patrijarhalnoj državi? To je pitanje zbunilo dvoranu. Jer, eto, samo se usput spomenulo da je natalitet pao, između ostalog, zato što je porasla kontracepcija. I tako smo još jednom, fino zapakirano, čule: krive ste. I još smo jednom pljeskale ponekom tati koji se probudio i shvatio da je ravnopravan, da mu je dijete važnije od utakmice, posla ili pića s prijateljima, pa je došao na predavanje sa svojom ženom. I još jednom nismo čule: hvala vam što ste uporne.

I da, „roditelji“ ponekad biraju lakše. Jer nemaju luksuz birati uvijek bolje. Jer između teorije i stvarnosti stoji umor. Onaj umor koji se ne vidi u savjetima, ne vidi u stručnim tekstovima i sigurno se ne vidi u osudi. A dodatnu apsurdnost cijeloj priči daje činjenica da ni mi odrasli nismo izvan tog sustava. I ja scrollam kad više ne mogu. I ja usred predavanja na bini vadim mobitel jer je stigla važna notifikacija. I ja tražim distrakciju kad me stvarnost preplavi. I ja osjećam pritisak usporedbe, brzine i stalne dostupnosti. I usred svega toga trebam biti uzor djetetu koje odgajam.

Kako da naučim dijete samoregulaciji u svijetu koji je dizajniran da nas sve deregulira? Kako da ga zaštitim od nečega od čega ni ja nisam zaštićena?

Kako da budem stabilna točka u prostoru koji se stalno pomiče? Mogu samo pokušavati. Često nesavršeno, umorno, često uz osjećaj da nisam dovoljna, ali ipak pokušavam, jer odustajanje nije opcija.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sonja Švajhler (@supermama.sonja)

Mogu biti tu. Mogu gledati svoje dijete u oči i dati mu nešto što nijedan ekran ne može: osjećaj da je viđeno, da je sigurno, da nije samo. Ali ne mogu pobijediti sustav sama. I prestala sam pristajati na priču da je rješenje isključivo u meni.

Ja nisam problem koji treba popraviti.

Ja sam majka koja pokušava odgojiti dijete u vremenu koje je brže, agresivnije i pametnije od mene. I ako već tražimo odgovore, onda ih moramo prestati tražiti samo u roditeljima. Jer dok god sve ostaje na nama, djeca neće biti sigurnija. Samo ćemo mi biti sve iscrpljenije, sve tiše i sve bliže točki pucanja.

I zato vas molim: idući put kada pohvalite tatu, nemojte zaboraviti mamu.

Bliži se Majčin dan. Baš me zanima hoće li mjere države darivati i nas. Ili je i to, kao i mnogo toga drugog, rezervirano samo za privilegirane.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Objava odgovornost je na roditeljima, kažu. a krivnju nose mame. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Hotel Ambasador u Splitu – mjesto gdje se ritam svakodnevice usporava, a uživanje postaje glavni prioritet. Za mame koje sanjaju o trenutku samoće, opuštanja i posvećenosti sebi, ovaj hotel nudi upravo to – spoj sofisticiranog komfora, vrhunske gastronomije i predivnog pogleda na more.

Piše: Sonja Švajhler (ili netko tko je popio previše kave i pročitao sve njezine tekstove)

Znate onaj trenutak kad otvorite vrata sobe i na trenutak se sjetite tko ste bili prije pelena, dojenja, odgoja, grižnje savjesti i iscrpljenosti što miriše na kekse i umor? E, takav trenutak sam doživjela u hotelu Ambasador u Splitu.

E pa ovo će biti malo drugačija recenzija hotela. Jer hotel Ambasador je poput one prijateljice koja vas uvijek dočeka s toplim osmijehom i čašom dobrog vina, ne osuđuje što imate podočnjake do koljena i šapatom vam kaže: “Ajde ti, legni malo, ja ću sad preuzet.” I upravo to se dogodilo četiri dana mojeg boravka u Splitu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sonja Švajhler (@supermama.sonja)

Lokacija koja viče “Instagram me!”

Hotel se smjestio tik uz more, točno na onoj šetnici kojom ste nekad hodali držeći se za ruke s preplanulim klincem od 17 godina, dok su nam tijelom divljali hormoni (ne oni majčinski). Pogled iz sobe? More. Palme. Brodići. Život. I sve to bez filtera. Budila sam se u 6.20 ujutro i sat vremena provodila u tišini, uz šalicu kave i pokojeg galeba, gledajući kako se polagano usidrava cruiser, a more djeluje mirno poput ulja.

Sobe koje grle. Doslovno.

Soba je bila prostrana, svježa, s onim finim detaljima koji govore “znamo da ti treba mir”. Madrac kao oblak, posteljina mekša od djetetovog obraza i tišina. Prava, ne “kao tišina dok dijete spava pa se bojiš disat” — nego ona tišina iz romantičnih knjiga i dobrih hotela. Mini bar pun stvarčica koje ćeš poželjeti ne dijeliti s ikim. I bajadera koja te dočeka uz pisanu poruku za laku noć.

Spa zona – za dušu, tijelo i lumbalni dio

Ako imate priliku, pobjegnite na sat vremena u njihov spa. Obećavam da će vam lice opet sličiti vašem. Ima sauna, bazen i terapeutkinje koje znaju kako umiriti mišiće koji nose trogodišnjaka po stubama jer “neće lift”. Otišla sam kao žena s napuklom dušom i vratila se kao ona koja može podnijeti još tri tantruma dnevno. Ovaj put tantruma predpubertetlija.

Hrana – kao da vam kuha nona iz Dalmacije koja voli Pinterest

Restoran Mediteraneo nudi sve – od dekadentnog doručka do večere uz svijeće. Jela su bila ukusna, svježa, domaća, ali s onim “fine dining” twistom koji vas podsjeti da život nije samo tjestenina s ketchupom.

Za kraj — da, da i tisuću puta da

Hotel Ambasador je poput zagrljaja nakon dugog dana. Elegantan, ali topao. Luksuzan, ali pristupačan. Mjesto gdje možete biti sve — mama, žena, putnica, sanjarka. Ili ništa od navedenog, samo osoba koja pije kavu i gleda more.

Objava hotel Ambasador u Splitu — mjesto gdje mama (konačno) nije samo mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedim tako na svom krevetu, umotana u dekicu, umorna, a opet prepuna emocija i uzbuđenja nakon četiri dana Splita i putovanja Nevidljive, dovoljno da ne mogu umiriti tijelo i zaspati. Moja dva dječaka leže pored mene, isprepletenih ruku na mojim prsima, a ja potiho tipkam ovaj tekst jer ako emociju ne ispišem u tom trenutku, dogodit će se da će nestati, a želim, jako želim podijeliti tu senzaciju s vama.

Cijelu priču Nevidljive i što smo s njome htjele poručiti svijetu, znate i same. Željele smo da vas se čuje. Svaku priču i svaku od vas. I među tim pričama pronašla se i Ines koja je, rekla bih, priča velike većine majki Lijepe Naše. Tiha, povučena, skromna, izmorena, nasmijana, uporna. Poput Ines, koja je baš svaki od ovih epiteta, priča Majke se upravo kroz njenu fotografiju i njene riječi prelila u Splitu i otvorila oči promatraču.

Ovog puta bio je to muškarac. I promišljala sam zašto me to toliko oduševilo. Možda zato jer se osjećam sigurno u svojem plemenu žena, ali čim se pronađem na vjetrometini patrijarhalnog društva, osjećam se napadnuto i ugroženo. Osvježenje je i sigurnost čuti riječi muškarca koji je pročitao srcem naše priče. Tako je jedan Ante pročitao Inesinu priču, otvorio oči i javno napisao svoje dojmove.

Čuli su nas i to je napunilo moje srce. Više nego ista do sada. Jer smo iskrenošću i empatijom htjele da nas se vidi.

I vidjeli su nas.

Promatrati priče žena koje svaku ponaosob poznajem i osjećam svaku priču, promatrati ih u monumentalnom prostoru Dioklecijanovih podruma, veličanstven je osjećaj. Promatrati rijeke ljudi koji se zaustavljaju i gledaju te žene, upijaju njihove priče i nose ih kao uspomenu sa sobom dalje, to je apsolutna čarolija za nas koje smo svojom kreativom htjele pomaknuti svijet u smjeru da suosjeća i razumije.

Je li moguće da jesmo? Barem malo, pomaknule smjer prema nečem zdravijem, ravnopravnijem i podržanijem?

Hvala našem ženskom plemenu iz Splita, Ani, Jeleni, Maji i Eleni s portala Ajme.hr, hvala Tončiju iz Dioklecijanovih podruma, hvala Anti koji je napisao svoj osvrt, hvala našim divnim ženama koje su sudjelovale i Ani Surač koja je uhvatila priče kroz svoj objektiv.

Hvala sponzorima i prijateljima izložbe koji su omogućili da ovaj projekt i dalje raste:  Lidl Hrvatska, Poliklinike Doctus, hotela Ambasador, Poetica Distillery, Platterai cateringa, Vem Flowera i Muzej grada Splita.

Objava kad se majke napokon čuju i vide pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jedan od razloga zbog kojih volim to što sam se našla u onom trenutku na ispravnom mjestu i dobila priliku zaroniti u svijet majčinstva, osobito ovdje, ovako, online, je upravo taj što sam mogla sudjelovati u različitim projektima kojima se rade promjene. Naučila sam, iako sam drugačije odgojena, da progovorom i o onoj ružnoj strani života, mogu napraviti promjenu, pozitivnu promjenu. Svjesna sam kako postoje teme koje su neugodne, koje diraju na ona najintimnija mjesta koja čuvamo od svih, ali je potrebno pronaći snage, jer upravo tako možemo napraviti korak prema naprijed.

Jučer je to za mene bila još jedna fenomenalna inicijativa CSI.HR  (centra za sigurniji Internet) i A1. Konferencija posvećena zaštiti djece na internetu. Kroz godine suradnje upravo s njima, mogle smo vidjeti kakva velika i neophodna djela oni rade. Od online edukacija za roditelje o tome kako prepoznati i pomoći svojem djetetu koje proživljava online zlostavljanje. Kako prijaviti i u konačnici, ono što je jako važno naglasiti – agresori koji se kriju iza svojih anonimnih profila nisu svjesni da na internetu nema anonimnosti i da s nekoliko klikova prijave možemo doći do njihovih imena, prezimena i suočiti ih s užasom koji stvaraju svojim žrtvama.

Nakon konferencije, pogledala sam video o Amandi Todd, djevojčici koja je počinila suicid zbog sextortiona i online zlostavljanja vlastitih vršnjaka. Da odmah objasnim sextortion je ucjenjivanje nakon što se počinitelj domogne eksplicitnih fotografija svoje žrtve. Sjećam se kada sam gledala seriju „13 razloga zašto“ i mislila kako je možda malo ipak preuveličano sve to. Međutim, nakon jučerašnje konferencije i svega što sam vidjela, čula i naučila, shvaćam kako nema više preuveličavanja. Jučer sam nešto važno naučila, otkrila, na silu otvorila oči. I voljela bih to prenijeti vama.

Prije nego krenem ispisivati izrazito teške riječi ovdje, ukratko ću reći kako otprilike izgleda kada jedno dijete upadne u krug zlostavljanja.  Prvo što sam otkrila je da prosječno roditelji razgovaraju sa svojom djecom 7 minuta u danu. Poražavajuće, zar ne? Prije nego se zgrozimo, voljela bih da zastanemo i promislimo, koliko zaista, bez imalo mazanja vlastitih očiju, provedemo kvalitetnog vremena s djecom? Bez distrakcija i mobitela? Gledajući ih u oči? Slušajući ih bez bujice misli koja juri našim umom dok dijete priča? Reći ću vam ogoljeno i ponizno – pali smo na tom ispitu. Ali, nismo tu važni mi, važna su naša djeca. Jer, kome će se obratiti za pomoć? Koga će tražiti savjet? Hoćemo li primijetiti da se nešto s njima događa ako razgovaramo s njima 7 minuta dnevno?! Hoćeš li primijetiti da ti se dijete dopisuje s nekim online, dijeli svoju intimu? Hoćeš li primijetiti da tone jer ga netko ucjenjuje i traži novce? Hoćeš li primijetiti da ti dijete tone u ovisnosti? Hoćeš li primijetiti da ti dijete reže svoje tijelo, kažnjava se, ako provedeš s njim 7 minuta u danu?

Doba kada smo mi bili djeca bilo je zahtjevno, susretali smo se sa zlostavljanjem, uvredama, slomljenim srcima i pogrešnim odlukama. S nama se nije puno razgovaralo i gotovo sve je bilo tabu. Ne mogu reći jesmo li i mi razgovarali duže od 7 minuta dnevno iskreno i otvoreno s našim roditeljima, ali je vrijeme bilo sasvim drugačije. Izazovi i opasnosti su bile drugačije. Dostupnost informacija i to pogrešnih i kobnih, danas je puno veća.  Sve to, što smo mi prolazili, prolaze i danas djeca. Ali ima jedna krucijalna razlika. Zlostavljanje koje proživljavaju naša djeca ne prestaje kada dođu doma.

Online zlostavljanje je konstantno. Ne prestaje. Prati te gdje god kreneš. Kamo god se okreneš, tu je, prisutno u tvom domu, u školi, na ulici, posvuda.

Kako započinje? Na društvenim mrežama, na platformama za online igranje igrica, na webcam opcijama druženja…online prijatelji, gdje ne znaš tko je iza tog profila. Ali prije nego krenem u to, naglasila bih da zlostavljanje primarno započinje u WhatsApp grupama naše djece koja imaju mobitele od ranih razreda osnovne škole. Pratite li te grupe ako ste već dozvolili da imaju vlastite mobitele? Čitate li i pratite li način komunikacije naše djece u tim grupama? Tu kreće zlostavljanje. Pred našim očima.

Nastavlja se kroz profile na društvenim mrežama, gdje naša djeca komuniciraju, baš kao i mi odrasli koji se bavimo ovim poslom, sa sasvim nepoznatim osobama. Razlika je u tome što mi znamo kada treba zaustaviti komunikaciju i znamo postaviti granice, dok naša djeca to ne znaju. A ako provodimo 7 minuta u razgovoru s njima, sigurna sam da takve informacije neće dijeliti s nama.

Prvo se sprijatelje, postanu intimni, dijele svoje misli, svoje brige (upamtite da predatori pomno prate djecu koja su povučenija i usamljenija), ti razgovori budu i zabavni, pa kada se uspostavi odnos povjerenja, traže fotografiju. I pošalješ je jednom. Amanda Todd je poslala samo jednu fotografiju svojih grudi. Naivno, usmaljeno i pogrešno. Ali, danas se djeci ne tolerira takva pogreška, jer ona za sobom povlači ogromne posljedice. Tada kreće sextortion – dječake najčešće ucjenjuju novčano (cijene variraju od 500€ na dalje), a djevojčice da šalju još seksualnog sadržaja. Ako odbiju surađivati, fotografije postanu viralne. Amanda Todd je prošla upravo to. Njena fotografija postala je viralna i društvo to nije oprostilo, a vršnjaci su okrutni i dokazuju svoju vrijednost upravo na takav način – gaženjem onoga tko je slabiji. Amanda Todd je na kraju sebi oduzela život. Društvo je okrutno kada napraviš pogrešku. To ne vrijedi samo za djecu, pa pogledajmo različite online grupe odraslih, zrelih osoba koje provode sate komentirajući, vrijeđajući, skidajući fotografije drugih osoba koje ih smetaju iz nekog, sasvim nepoznatog, razloga.

Djeca su naše ogledalo. Nemojmo se zavaravati.

Sexting – zvuči banalno, ali često završi stravično. Tako sam čula priču o djevojci koja je 2012. godine prijavila sa svojih 17 godina kako je njen bivši dečko objavio njenu video snimku online. Do trenutka kada je putem TAKE IT DOWN uspjela skinuti taj video, prošle su godine (danas je to puno brže), a do tada je video bio objavljen na 20.000 web stranica. Zato je važno da razgovaramo s našom djecom o tome zašto se takve fotografije i videići uopće ne snimaju, a kamoli dijele. Komunikacija i odnos povjerenja je broj jedan, a osim toga građanski odgoj koji postoji kao izborni predmet, a nadam se da će postati i dio obveznog kurikuluma naše djece jer o tome nitko ne razgovara.

Jučer sam naučila da postoje roditelji koji za novce izvršavaju različite seksualne radnje nad svojom djecom na zahtjev gledatelja. Zamisli, zoom aplikacija meni je bila sinonim za poslovne sastanke, book clubove… ali eto, jučer sam čula priču o ocu koji je sodomizirao vlastitu kćer putem takve platforme, live, te na zahtjev gledatelja vršio različite seksualne radnje nad njom, sve dok to nije prevršilo mjeru da je jedan od gledatelja prijavio policiji, jer je čak i za njega to bilo previše. Nedavno sam pogledala seriju „Monsters“ i shvatila kako takvi ljudi postoje.

Tko od vas još nije koristio umjetnu inteligenciju? Malo vas je, sigurna sam. Ima jako puno benefita, ali to koliko ljudski um može biti izopačen i bolestan, nema te stvari koju ne možemo potpuno uništiti i iskoristiti za najtamnije i najgore ideje. Naučila sam da umjetna inteligencija služi predatorima da kada se fiksiraju na svoju maloljetnu žrtvu, mogu stvarati porno sadržaj po svojim željama samo s jednom fotografijom te žrtve. Mogu napraviti druge fotografije, mogu napraviti video sadržaj za koji bude teško prepoznati je li stvaran ili ga je stvorila umjetna inteligencija.

Seksualno zlostavljanje djece najčešće traje godinama i najčešće se otkrije kada su žrtve odrasle osobe, pod presumpcijom da su preživjele zlostavljanje.

Posljedice seksualnog zlostavljanja? 17% postanu ovisnici, 47% pati od depresije, 52% ima anksiozne napadaje, 23% postane sklono samoozljeđivanju, 42% postane seksualno disfunkcionalno, 23% razvije poremećaj prehrane itd.

Razlozi zašto ne kažu nikome –  61% jer se srame ; 38% zbog straha ; 27% jer nisu vjerovali da će im otkrivanje istine pomoći ; 23% nije vjerovalo da će ikoga biti briga ; 21% nije mislilo da je to tako strašno što su proživjeli.

Ako se i povjere – 49% kažu roditeljima, a tu je ogroman  problem jer veliki postotak roditelja ne vjeruje svojem djetetu ili zbog sramote to prikriju. Samo 1% se obrati linijama za pomoć.

Naučila sam da su počinitelji 89% osobe iz užeg kruga obitelji i prijatelja, 96% muškarci, od čega u 35% slučajeva bude više počinitelja.

Koliko seksualna zlostavljanja traju? Ovo su neke od izjava – „do moje 22. godine života“ ; „od 4te – 12te godine“ „Od mojih 20 navršenih mjeseci, pa sve do 14te godine. Tada je moj tata odselio“

Naučila sam da u Hrvatskoj veliki postotak počinitelja jesu maloljetne osobe.

Naučila sam da muška djeca rjeđe priznaju jer osjećaju ogroman sram (zahvaljujući patrijarhatu). A počinitelji ih dodatno posrame jer se nekima dječacima dogodi da imaju erekciju, pa ih počinitelj dodatno psihički pritisne krivnjom da im se zapravo to sviđa.

Sve ovo su razlozi zašto moramo o ovim temama razgovarati. Učiti i educirati sebe i našu djecu. Važno je progovarati. Naučila sam da ne smije biti tabu tema ako želimo promjenu. Naučila sam i na svojoj koži koliko je dobro progovarati i kada prokleto boli, jer time nekome možemo pomoći.

Koliko nas edukacije čeka da bismo zaštitili svoju djecu… Nisam ni zagrebala ovdje s onime što sam jučer čula. Za početak – dragi roditelji, postoji Centar za sigurniji internet kojima se možete obratiti za pomoć, postoji i telefonski broj 0800 606 606 na koji možete prijaviti online zlostavljanje. I upamtite, ne postoji anonimnost na internetu. Iza svakog imena stoji osoba do koje se može doći. Samo je treba prijaviti.

Sretna sam što postoje i firme poput A1 koje investiraju u projekte poput ove konferencije koja je meni otvorila oči.

Naslovna fotografija: pexels.com

Objava online zlostavljanje – šokantni podaci koje biste trebali znati! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Hodala sam Črnomercem, ima tome 18 godina, kada mi je u šest sati popodne, nepoznati muškarac prišao s leđa i primio me za međunožje. Sjećam se stiskanja njegovih zubi, dok je mrmljao sebi u bradu i grabio svojim prstima po mojem tijelu.

Imaš vrhunske sise

Kada sam imala 20 godina, upisala sam se u autoškolu. Dobila sam instruktora koji je bio 30ak godina stariji od mene i čitavo vrijeme je bio usiljeno šaljiv. Nakon nekog vremena sam počela dolaziti na satove vožnje jako nervozna i živčana. Pa mi je znao komentirati kako bi se “trebala po*ebati da ne budem tako živčana”. Jedan dan je izvadio svoj mobitel i usred vožnje počeo snimati moje noge, pod izlikom da snima kako vozim. Prijavila sam ga.

Kada sam imala 25 godina, išla sam na ispovijed, bila sam tada puno češće u crkvi i išla na mise, pjevala u zboru. Otišla sam na ispovijed gdje me svećenik (koji sada više nije u funkciji) ispitivao prakticiram li analni se*s, svršava li moj dečko od trljanja sa mnom na krevetu, pružam li oralni se*s, i sve to vrlo eksplicitnim rječnikom. Prijavila sam ga.

Kada sam imala 37 godina, dobila sam mail od nepoznatog muškarca kojim hvali moje vrhunske sise. Stavio je u CC maila sve prijateljice koje su bile sa mnom u izlasku. 

Kada sam sjedila na ručku s mužem i prijateljem, doživjela sam da mi je prijatelj pomaknuo prsluk kako bi vidio moje grudi i prokomentirao kako su dobre. Kroz šalu. Nitko nije reagirao. Jer je to samo šala, zar ne? 

Kada sam bila srednja škola, dječak iz mog razreda me konstantno vrijeđao, nazivao pogrdnim imenima, do jednog trenutka kada se na satu talijanskog jezika okrenuo prema meni i rekao mi “pljunuo bih te koliko si odvratna ciganko”. Na to sam mu rekla da me pljune i pusti na miru više. Pljunuo me. Potukla sam se s njim nakon toga. Završili smo kod ravnateljice i on se ispričao i rekao mi da mu se sviđam. Takav učinak ima ona izreka “tko se tuče taj se voli” koju nam serviraju od vrtićke dobi. 

Što kada bi obrnuli uloge?

Redovno dobivam poruke nepoznatih muškaraca na društvenim mrežama koje su potpuno neprimjerene. 

Ovo nisu prestrašne situacije, jer žene dožive puno agresivnije, užasnije i bespovratne situacije koje ih obilježe, ali je ipak svaka od situacija koju sam doživjela bila i iz svake sam se izvlačila sama.

Pitam se, kako bi se muškarci osjećali kada bi oni doživjeli isto to od nas žena? Što kada bi obrnuli uloge?

Na svaku, ali svaku od ovih situacija sam čula opravdanje za ponašanje tih osoba. Sigurna sam da je svaka od vas u nekom trenutku doživjela barem jednom ovakav scenarij. I to je jednostavno tako, zar ne? 

To su mikrotraume koje ostavljaju sitne tragove na um i dušu. Danas sam samosvjesna i stabilna žena, vrlo glasna i jasna po pitanju svojih stavova.

Trebam li postati i neugodna poput tih muškaraca da bi se naučili ponašanju? 

I tako kroz borbu za poštovanje, nailazim na nemalu količinu muškaraca s velikim brojem pratitelja (op.a. ističem ovaj podatak jer to znači da imaju veliki utjecaj na velike mase), koji su se istaknuli svojim intelektualnim karakteristikama, karizmom, poneki i znanjem, kako podučavaju žene kakve bi one trebale biti. Jer, muškarci to najbolje znaju, zar ne? Mi, žene, u konačnici najviše volimo da nas muškarci uče podučavaju. To je patrijarhat napravio, da još uvijek muškarce gledamo, ne kao ravnopravne, već kao naš autoritet. 

Ponizne, skromne, nježne, one su tu da uljepšaju život svojem muškarcu, a ne da se njihovo lice bora od rada, jer su ušle u mušku energiju (op.a. a nitko se ne pita zašto smo primorane uči u mušku energiju). Žena je tu da uljepšava život muškarcu, a muškarac da olakšava svojim radom život sebi i ženi. 

Što je danas alpha muškarac?

Jadni li smo svi mi… ali jadni li su i ti naši muškarci. Oni ostaju zarobljeni u svojoj toksičnoj muškoj energiji koja u njima budi samo i isključivo nesigurnost i ugroženost jer danas, ta njihova primarna uloga – skrbitelja obitelji, više nije moguća. Mali je broj muškaraca koji radi na takvoj poziciji da ima uvjete i plaću kojom može skrbiti o nezaposlenoj supruzi i dvoje djece. 

Patrijarhat koji nam je nametnut, ubija muškarce jer oni nemaju nikakvu vrijednost ako ne donose doma “kesu para”.

A danas muškarci ne donose dovoljno veliku kesu koja će pokriti sve troškove enormno skupog života koji živimo. I tu pada njegova vrijednost. I on postaje ogorčen. Postaje frustriran. Pa udari. Pa pije. Pa zatomljava svoje osjećaje. Pa ne razgovara. Pati. I pukne. 

Stopa suicida raste. Postotak muškaraca koji počine suicid je osjetno veći od postotka žena koje počine isto.

Stopa femicida raste. Iz dana u dan. Patrijarhat je, dragi muškarci, vama oduzeo pravo da budete emotivna bića i da se povremeno prepustite i dođete u doticaj sa svojim emocijama. Znamo što je patrijarhat donio ženama. Znamo i kakav kaos nastaje kada se žene bude i bore nogama i rukama da ih se čuje. 

Sve uloge koje smo nosile na svojim leđima od pamtivijeka, još uvijek su na našim leđima, a mi smo još preuzele i dio da zarađujemo. I time olakšavamo život svojoj obitelji i muškarcima i u financijskom aspektu.

Zašto radimo?

Osim činjenice da ne želimo biti ovisne o drugima, da su troškovi života toliki da ne možemo preživjeti s jednim prihodom u obitelji, znate li koji bi još razlog trebao biti? Što da se taj muškarac koji jedini priskrbljuje razboli? Što da umre? Što da je ostavi? Gdje je ona tada? Snaći će se ona. Ne sumnjam.

Mi smo strojevi, a ne ljudska bića

Mi žene, kopamo dalje, borimo se, idemo na terapiju, idemo na treninge, brinemo o djeci, kuhamo i priskrbljujemo, pritom pazimo na svoj izgled, idemo na uklanjanje dlačica, manikuru, pazimo na svoje lice, uređujemo se, čitamo knjige, educiramo se. Mi smo strojevi, a ne ljudska bića. I to nije pohvalno, već nehumano. I znaš što još pored toga radimo? Krvarimo svaki mjesec, pritom slušamo komentare muškaraca koji naše reakcije na njihove neodrađene obaveze izjednačavaju s reakcijama jer smo u PMS-u. Ostajemo trudne, mijenja nam se tijelo, razmiču nam se organi, rasteže nam se koža, brinemo i strepimo za tog čovjeka koji raste u našem tijelu. Onda rađamo, u mukama i boli. Režu nam tijelo, 7 slojeva, mišiće, da bi izvadili tu bebu. Godinu dana hranimo dijete svojim grudima, bradavice nam krvare, imamo hemoroide od tiskanja na porodu, otpada nam kosa, umorne smo. I dalje s ljubavlju guramo. 

Nakon porodiljnog, vrati se na posao

Onda se vratimo na posao i žongliramo sa svim novim ulogama i kada konačno postanemo zadovoljne sobom, razmišljamo kako se zaštititi da ne ostanemo trudne jer nam je tijelo umorno, jer nam je psiha istrošena i jer trebamo predah, a osim toga jer si ne možemo priuštiti opet izostati godinu dana i više, jer sada treba prehraniti još jedno dijete i pobrinuti se za njegovu dobrobit. Apstinencija je jedina sigurna metoda u tom slučaju, je li tako? Ali onda ne odrađujemo svoju ulogu prema partneru, zar ne? Pa, pijemo tablete, stavljamo plastiku u svoje tijelo, jer muškarcima nije isti osjećaj ako penetriraju s prezervativom. A druga opcija nije dovoljno sigurna. A ako se dogodi da ostanemo trudne iako nemamo kapaciteta, onda nam ne daju opciju osim da rodimo. Jer, to je naša uloga. Kako god se osjećale, što god prolazile, bile mi podobne ili ne, ISTRPITE!!!!!

Mi nismo takvi

Onda vrištimo o tome i dobijemo od naših muškaraca odgovor – ali mi nismo takvi, mi spadamo u onu kategoriju muškaraca koji su na vašoj strani. 

Zašto ne odete na vazektomiju? 

Zašto ne koristite prezervative? 

Zašto ne odreagirate kada drugi muškarac uznemiruje ženu, iako se “šali”? 

Zašto ne upozorite prijatelja koji vam je poslao video privatnog porno uratka na kojem je u fokusu žena, da ne radi to? 

Zašto se samo nasmijete? 

Zašto ne marširate s nama za prava? 

Zašto ne idete na psihoterapiju? 

Zašto ne rastete s nama nego se borite dokazati da vi niste poput onih loših? 

Ključ nije samo u glasnim ženama, već i u podržavajućim muškarcima. Jer zajedno bismo mogli puno više. Ne samo za nas žene, već i za vas muškarce.

I kada mi marširamo za prava, marširamo za prava svih. 

Fotografije: Emilija Lasić Črepić; unsplash.com

Objava imam glas i želim ga pustit! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Hedonističko putovanje kroz Istru za sve ljubitelje i ljubiteljice vrhunskih vina i klope!

U Istru sam se zaljubila još prije par godina kada sam vodila svoju obitelj u Dinopark, a pritom smo obišli sve što je u Istri idealno za obiteljski odmor.

Iako svi koji me poznaju, znaju da sam zaljubljenica u Dalmaciju, moram priznati da Istra odiše sasvim drugačijom, mirnijom energijom, a ovoga puta posjetila sam Umag i to posebnim povodom – odlučila sam s prijateljicom posjetiti slavni istarski Wine & Walk. Moram priznati kako do sada nisam išla na takvu avanturu, ali obzirom da sam ljubiteljica finog vina i boravka u prirodi, ovo je bila idealna prilika za provesti hedonistički vikend.

Pa krenimo od početka… Sa sobom sam vodila Saru, jer upravo je ovakvo putovanje još ljepše kada pored sebe imaš osobu s kojom promišljaš o životu, tako da je doživljaj katarzičnog putovanja bio potpun.

Smjestile smo se u hotelu Plava Laguna, tik uz more, u samom Umagu. Prvi dan provele smo u saunama, a potom prošetale uz more do samog centra Umaga. Naivno smo mislile kako tema naših razgovora neće biti partneri i djeca, ali teško je odvojiti se od svoje uloge brižne mame. Ipak, uspjele smo i u tom naumu, ali doći ćemo i do toga kako.

Večer smo provele u sobi nakon ukusne hotelske večere, a zaspale smo sa zalaskom sunca, što je otprilike značilo da smo se s izlaskom sunca i probudile. Jedna od stvari koju me majčinstvo naučilo je svakako i to da dan mogu maksimalno iskoristiti ukoliko rano ustanem, a to sam prisilno naučila uz bioritam svojih dječaka. No, vratimo se mi na temu. Dakle, ustale smo prije 7 sati, doručkovale raznovrstan i bogat doručak i krenule se pripremati za ono što nam predstoji. A pred nama je bio dan ispunjen hodanjem, suncem i 18 različitih vina i istarskih delicija.

Istarski Wine & Walk ove godine je ugostio čak 700 posjetiteljica i posjetitelja, a prijava je bilo gotovo 1.400. To mora značiti samo jedno – ljudi su željni upravo ovakve avanture.

Tura započinje u starom gradu Buje, koji ima posebnu dušu, osobito u proljetno, prohladno jutro dok čekaš autobus koji te vodi do prvog punkta usred vinograda, a u pozadini vrišti Kurt Cobain i nabrijava energiju za avanturu koja nas čeka.

Na tom mjestu polaska gdje smo se mi našle odmah u prvoj grupi – u 9 sati, dobijete platneni ruksak i vodu (što je izrazito važno jer nije jednostavno hodati 9 sati na suncu), slamnati šešir (iako bismo vam preporučile šešire s malo većim obodom za zaštitu od sunca), te malom platnenom vrećicom koju nosite oko vrata i u njoj se nalazi vinska čaša. Ono što je vaš zadatak – osim hidratizacije vodom i zaštite glave velikim šeširem, svakako je i krema sa zaštitnim faktorom za cijelo tijelo, te udobna obuća. U ovom slučaju, ne bih preporučila starke, već što ružnije i što udobnije tenisice – vjerujte mi, vaši prstići na nogama će vam zahvaljivati, moja avantura je završila tako da sam bosa ušetala u hotel nakon 12 kilometara hodanja u niskim starkama.

Dakle, sada kada sam već spomenula 12 kilometara, da 12 kilometara ture vas čeka kada krenete na ovu avanturu. Kroz tih 12 kilometara šetnje zaustavit ćete se na 10 punktova i na tim punktovima odmoriti na dekici ili ležaljci, eventualno klupi uz fenomenalne okuse različitih vina različitih istarskih vinarija, ali i uz razno razne delicije poput gulaša od istarskog boškarina i lovačke juhe.

Prvi punkt me oborio s nogu jer se nalazio na maloj uzvisini s pogledom na beskrajne vinograde, uz malu kamp kućicu i laganu lounge glazbu, te grupicu kreativaca koji su na svježem povjetarcu uz čašicu vina slikali vinograde na slikarskim platnima. Da smo imale malo više vremena, ostala bih tu, jer mi je to jedno od najljepših iskustava. Osim kreativnog momenta, oborio me s nogu (op.a. ne doslovno) i Valle 2023 Kozlović uz savršenu istarsku parmigianu.

Na idućem punktu smo uživale pored malog jezerca i dva crna pastuha koja su oduševljavala svojom snagom i gracioznošću, uz zvukove klavira. Razmaci između punktova su prihvatljivi iako je bilo par ruta na kojima smo razmišljale bi li stopirale, od umornih stopala. No, sve smo ipak prešle svojim nogama.

Cijeli koncept Istria Wine & Walk je savršeno osmišljen, te je na svakom punktu bila drugačija glazba – svi su mogli zadovoljiti svoj glazbeni ukus, od harmonike i tamburaša, do saksofona, jazza i DJ-a, te nezaobilaznog Alena Vitasovića. Kroz ovo putvanje vinogradima, upoznale smo 11 vinarija, od fenomenalne Malvazije 2021 Gambaletto vinarije do sirane Radošević i Pove extra djevičanskog maslinovog ulja, pa do Bastianovog rosea.

Isprobale smo i Spritz s poznatim Aurinim limoncellom, što je bilo osvježenje nakon harmonije okusa grožđa, te posjetile i malu galeriju slika u mjestašcu zvanom Donje Baredine.

Osim što smo na našem vinskom putovanju imale priliku uživati u istarskoj prirodi, mogle smo uživati i u istarskoj arhitekturi i predivnim vilama oplemenjenim grmovima jasmina koji omamljivo mirišu.

Naša tura završila je nakon 9 sati hodanja, nismo pocrvenile jer smo se adekvatno zaštitile, a glavobolje nije bilo, jer smo se hidratizirale vodom i uživale u jelima, osim toga, nismo glavobolju niti očekivale jer smo konzumirale samo vrhunska vina.

Nakon povratka u hotel, doslovno smo se srušile u krevet, te nedjelju započele buđenjem u zoru, doručkom i kratkim izletom u Grožnjan, gradić umjetnika, gdje smo uživale u tonovima violina i predivnim izlozima raznih umjetničkih djela.

Zaključak cijele naše priče je – važnost uzimanja vremena za sebe, važnost ženskog plemena i prilika za upoznavanje različitih i zanimljivih ljudi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sonja Švajhler (@supermama.sonja)

I da odmah ubacim disclaimer – iako je bilo prisutno 700 ljudi, svi su raspoređeni na grupice, tako da gužve nema, a osobito ako idete s prvom turom, odmah u 9 sati ujutro.

Hvala i našoj Tei (@mamikatea) iz Umaga koja nas je pozvala da joj se pridružimo na ovom putovanju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Bastian winery (@bastian.winery)

Objava vikend putovanje u Istru za sve ljubitelje dobrog vina i hrane pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

S 19 godina dijagnosticirani su mi Hashimoto i hipotireoza – ovo je moja priča.

Žensko zdravlje, ključno je za cjelokupnu dobrobit i kvalitetu života nas samih, ali i čitave naše obitelji. Iako ne volim to naglašavati, činjenica je da je, usudila bih se reći, ključni nositelj svega – majka, ali ta majka nekako uvijek padne na zadnje mjesto. A o nama i našem zdravlju ovisi dobrobit cijele obitelji. Važnost sistematskog pregleda ističemo oduvijek i nastavit ćemo, jer čim je zatišje, opet se uljuljuškamo u žrvanj života i brige oko svega, osim oko nas.

Vjerujem kako je ipak općeprihvaćeno da pratimo redovno svoje intimno zdravlje i pritom naglasak stavljam na ginekološke preglede i preglede dojki. Međutim, tu je još jedan pregled, jedne tihe i nježne, a izrazito važne žlijezde, leptirastog oblika – štitnjače. Promjene u radu štitnjače mogu imati značajan utjecaj na različite aspekte ženskog zdravlja, uključujući menstrualne cikluse, plodnost, trudnoću i menopauzu.

prvi simptomi

E sad, kako je moja priča sa štitnjačom krenula? Vrlo rano, s mojih nepunih 19 godina, primijetila sam kako sam konstantno umorna. Pripisivala sam to mojoj ljubavi za spavanjem, međutim kako je moj umor prelazio sve razine normale, počela sam sumnjati u to da nešto ipak nije kako treba. Osim umora, teško sam se koncentrirala, ali sam i za to pronašla opravdanje – ipak literatura za ispite na pravnom fakultetu mogu izazvati teško koncentriranje i umor, međutim ne u ovim razmjerima. Jedan dan sam primijetila kako mi je i vrat nešto izbočeniji, odnosno da se nazire štitnjača. Kako imam kod kuće liječnicu, ona je prva primijetila promjenu. I tada sam otišla prvi put vaditi hormone štitnjače, ft3, ft4 i TSH i nalazi su rekli – odmah kod endokrinologa. Završila sam s hormonalnom terapijom Euthyroxa i dijagnozom Hashimota i hipotireoze.

za liječenje je važna disciplina

Hipotireoza je stanje u kojem štitnjača ne proizvodi dovoljno hormona, što najčešće rezultira simptomima umora, debljanja, depresije i problema s koncentracijom. A na žalost, sve simptome, uključujući i depresiju koja se s godinama pojačala uz životne okolnosti, imala sam i ja. Život s hipotireozom i Hashimotom izgleda ovako – redovni pregledi, redovno vađenje hormona, redovna hormonalna terapija koja se pije svaki dan na tašte i tako cijeli život. Ono što sama znam napraviti je tableta uz kavu ili šalicu mlijeka, što naravno nije dobro, te kalcij uništava hormone koje konzumiram i to se svede na to da terapiju nisam niti popila. A ono što je kod štitnjače važno je – dosljednost u prehrani i hormonalnoj terapiji i redovni pregledi. Dakle, disciplina. Pri planiranju trudnoće sam bila izrazito oprezna jer ova dijagnoza je nešto riskantnija za trudnoću, naspram hipertireoze, ali ako slušate svojeg endokrinologa i ginekologa, sve može proći sasvim u redu, kao što je i kod mene. Dvije uspješne trudnoće i danas dva zdrava i vesela dječaka.

Danas, uz redovnu terapiju, vitamin D, redovno vježbanje i raznoliku prehranu, držim i svoju štitnjaču pod kontrolom.

Suprotno hipotireozi, postoji i hipertireoza, stanje u kojem štitnjača proizvodi previše hormona, a to pak može uzrokovati simptome kao što su nervoza, gubitak težine i ubrzani rad srca. Dakle, ipak moje stanje nervoze nisam mogla pripisivati štitnjači, već naravi.

važnost redovne kontrole

Ono što svakako želim naglasiti je kako je važno redovito pratiti zdravlje štitnjače putem pregleda i laboratorijskih testova, osobito ako imate simptome koji upućuju na poremećaj štitnjače ili ako postoji obiteljska povijest bolesti štitnjače. Osim toga, žene trebaju voditi brigu o općem zdravlju kako bi podržale rad štitnjače. To uključuje redovito vježbanje, uravnoteženu prehranu bogatu hranjivim tvarima poput joda, selenija i vitamina D, kao i smanjenje rizika od stresa i autoimunih bolesti.

A kada smo kod redovnog praćenja zdravlja štitnjače, nedavno sam bila na otvorenju i nove poliklinike MY MED, privatne zdravstvene ustanove specijalizirane za internu medicinu, estetiku, dermatologiju i kozmetologiju, te upoznala Ivonu Medić Horvat, vlasnicu poliklinike.

U MY MED poliklinici poseban naglasak stavljen je upravo na dijagnostiku i liječenje debljine, šećerne bolesti, bolesti štitnjače i ostalih endokrinoloških i kardio metaboličkih poremećaja.

A složile bismo se sve da nam je to danas jedan od ozbiljnijih problema koji na sebe veže i sve ostale zdravstvene tegobe. U poliklinici MY MED možete obaviti brojne specijalističke i dijagnostičke pregledi (sistematske preglede, ultrazvučne preglede, dermatologiju, endokrinologiju s dijabetologijom, kardiologiju, nutricionizam, radiologiju) te razne laboratorijske pretrage.

Složit ćemo se kako nam je svima prioritet kompetentnost liječnika, na što se u poliklinici istaknulo kao faktor od iznimne važnosti, stoga možemo reći kako su se okružili pomno biranim liječničkim timom i medicinskim osobljem koji svojim iznimnim znanjem i iskustvom svojim pacijentima omogućuju vrlo ugodno iskustvo obavljanja pregleda uz maksimalno povjerenje i ranu dijagnostiku.

Cjelovitu zdravstvenu uslugu iz područja dijabetologije i endokrinologije u poliklinici MY MED provodi dr. med. specijalist endokrinologije i dijabetologije, Kristina Blaslov koja je ujedno i aktivni član brojnih inozemnih i domaćih stručnih društava. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Specijalističko usavršavanje iz područja dijabetologije i endokrinologije započela je na Sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac, KB Merkur, a postom nastavila i završila u KBC Sestre milosrdnice.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli MY MED POLIKLINIKA (@poliklinika_mymed)

Poliklinika MY MED opremljena je najsuvremenijim uređajima te ide u korak s najnovijim tretmanima u svijetu, pa je tako pacijentima između ostalog, iz grane estetike i kozmetologije, na raspolaganju i IV terapija, PRP, skin pen, bodyshock i mnogi drugi popularni tretmani.

U poliklinici estetske zahvate izvodi Patrik Vidović, dr. med., specijalizant plastične rekonstrukcijske posebno poznat po svojim nekirurškim metodama pomlađivanja lica.

Odjel kozmetologije vodi vrsna kozmetologinja Iva Nenadić s dugogodišnjim iskustvom u njezi kože lica i tijela.

Krajnji cilj My Med poliklinike je potaknuti mlade i žene da brinu o svom zdravlju, te da redovito obavljaju sistematske i specijalističke preglede kako bi se bolesti, koje su u današnje vrijeme sve raširenije i kod mlađe populacije, pravodobno i adekvatno liječile.

burnout i/ili problemi sa štitnjačom? evo što smo saznale o bolesti od koje pati skoro svaka peta žena – SUPERMAME

Objava život s hashimotom i hipotireozom – od prvih simptoma do liječenja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Blagdani su vrijeme radosti, ali isto tako važno je imati granicu i brinuti se o sebi. Tri stvari koje neću raditi za blagdane su:

1. Neću se pretjerano opterećivati obavezama. Umjesto da se trudim obaviti sve, fokusirat ću se na prioritete i osigurati si dovoljno vremena za odmor i opuštanje.

Sjećam se kroz djetinjstvo koliko puta sam promatrala iscrpljenu mamu od nakuhavanja silnih ručkova, brisanja prašine, generalke cijele kuće, posteljina, peglanja, kolača, pakiranja poklona, gostiju, ma mogla bih nabrajati do u nedogled. I nekako gledajući nju, sama sam sebi nametnula ista očekivanja – savršene i čiste kuće, nasmijanih lica, ali zaboravljajući da nemam snage navečer niti pogledati film s obitelji ili se podružiti uz društvene igre, jer sam preumorna, a uz to da ne govorim o bolnom tijelu nakon svega.
Pored tih obaveza tu su i radionice u vrtiću i školi na kojima želim biti i prisustvovati jer je to mojoj djeci važno. Da ne govorim o ovom periodu koji je i u poslovnom segmentu prepun obaveza, a tu su i razni domjenci na koje je potrebno doći i zahvaliti se svojim prisustvom.
Želim reći, naporno je i vrlo gustog rasporeda, stoga pokušati sebi olakšati je sasvim nužno i to mora biti fokus bez grižnje savjesti.

2. Neću dozvoliti da me stres oko darova ili savršenog blagdanskog doživljaja preplavi. Bit će to vrijeme za dijeljenje i ljubav, a ne za savršenstvo.

Shvatila sam kako je savršen blagdanski doživljaj ako uspijem održati neku tradiciju i čaroliju svojoj djeci i obitelji, a to mogu i bez nepotrebnog pretjerivanja i potrebe za oduševljavanjem iz godine u godinu sve većim i većim poklonima. Mojoj djeci važnije je da zajedno očistimo čizmice, pročitamo pričice prije spavanja i ujutro trčimo vidjeti što se sve sakrilo pod prozorom. Zato sam odabrala šarene Favorina čokoladice i klasične i tradicionalne čokoladne figure sv.Nikole iz Lidla da razvesele moje malce. Jer njima je veće veselje cijela priprema i zajedničko otvaranje čokoladica. Pa, sjetimo se naših blagdana iz djetinjstva, nisu to bili ogromni paketi, to su bili znakovi pažnje, a više nam u sjećanju ostaju okusi i mirisi.

3. Neću zanemariti vlastite potrebe. Bit će važno da i ja pronađem vrijeme za sebe, bilo da se radi o šetnji, čitanju omiljene knjige ili jednostavno opuštanju uz omiljeni film.

Bitno je da ne zaboravim na sebe, a prvo zaboravimo na sebe. Ne želim biti nervozna i umorna mama, a i kada jesam, želim otvoreno to priznati i dobiti vrijeme da se vratim samoj sebi. To najviše volim navečer s knjigom u ruci, pod toplim pokrivačem uz blaga svjetla lampica na boru i laganu glazbu u pozadini dok ostatak ukućana spava.
Ne zaboravi i na to da smiješ i potrebno je uživati i u svim delicijama ovih blagdana. Ne želim se opterećivati kalorijama i obrocima, želim uživati u punini francuske salate i ukusnog pečenja, maminim fritulama s grožđicama i mirisom ruma.

“Ne želim biti nervozna i umorna mama, a i kada jesam, želim otvoreno to priznati i dobiti vrijeme da se vratim samoj sebi.”

Ove blagdane budi blaga prema sebi. Tvojoj djeci potrebna si ti i ti si čarolija blagdana.

Objava tri stvari koje neću raditi za blagdane pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Slušam i čitam silne poruke iscrpljenih žena koje nam pišu. Gledam svoje prijateljice i slušam ih kako očima prepunih suza govore koliko su premorene. Neke ne govore, već guraju svom snagom, pritom prazneći svoje, već dobro istrošene baterije, jer ako stanu, moraju se suočiti s istinom – same su. Gledam i sebe među njima. Emocionalno iscrpljene, fizički istrošene, ali i dalje vučemo, dižemo, podupiremo, razumijemo, preispitujemo i neprestano sebe krivimo.

„Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“

„Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“ Negdje sam pročitala kako se tu radi o osobama sklonim kontroliranju, kako je pisalo „ako sam ja za nešto kriva, onda ja to mogu i popraviti“. I onda ubacujemo u šestu brzinu i popravljamo, jer tu se osjećamo sigurno. Ali pritom izgorimo.

Međutim, usudila bih se reći kako ovdje više nije riječ o burnoutu.  Mi pričamo o pošasti lifestylea i mindseta koji nalaže turbo tempo i apsolutno savršenstvo, pritom ne dajući nama, ženama, nimalo bolje uvjete od onih koje smo imale nekada. I dalje se dokazujemo u društvu, u parkiću, na poslu, pa onda to nosimo sa sobom kroz društvene mreže koje vrve savršenim i organiziranim obiteljskim i poslovnim životima i savjetima. I pritisak pomalo raste, puls se ubrzava, disanje je plitko i oblijeva nas hladan znoj. Međutim najbolniji dio i daleko najiscrpljujući je onaj kada se dokazujemo kod kuće. Jer fali podrške, fali suosjećanja i fali ravnopravnosti. Pa tu sigurnost, podršku i tapšaj po leđima tražimo negdje drugdje. Zašto je tomu tako? Zato jer se godinama prije uloga žene kod kuće uzimala zdravo za gotovo. Moje uloge i moje obaveze su se utrostručile, dok one mojeg partnera ostaju potpuno iste već stoljećima. A društvo, društvo nema problem s nesavršenim muževima i očevima, oni su takvi, a mama je mama, zar ne? Međutim, ne želim ovo pretvoriti u polarizirajuću prepirku dvaju spolova, jer zapravo nema veze s time, osim s činjenicom da smo najčešće mi žene same sebi nametnule, transgeneracijskim prijenosima, uloge koje moramo savršeno obavljati samom činjenicom jer smo mame.

kada si snažna žena, onda te okolina provocira vlastitom snagom”

Kada dotaknem dno, trebam ruke koje će me zagrliti i ohrabriti. Želim biti slaba i nemoćna i imati podršku, ali češće se suočim s onom “preosjetljiva si”, a ako kojim slučajem dobijem ono što mi treba, to tada odbijam jer prezirem biti slaba. Tu pak dolazi do izražaja ona moja verzija koja u svemu nježnom i ženstvenom vidi slabost, a to mi je patrijarhat donio. S druge strane, kada si snažna žena sklonija feminizmu, onda te okolina još i provocira vlastitom snagom, pa se često tako suočim s onim – ja sam mislio/mislila da ti ne treba nitko, da možeš sve sama. Zar to nisi htjela?

Začarani je to krug, biti svjesna svega, a vrtjeti se i tražiti izlaz bez navigacije.

faza bijesa

Od faze samosažaljevanja i samookrivljavanja prešla sam u fazu bijesa. Nisu meni za ovo krivi muškarci. Sama sam odabrala biti žrtva jer sam naučena da tako jedino vrijedim. Vrijedim ako se rastežem svim snagama na sve strane, vrijedim ako je svaki dan skuhan objed, vrijedim ako moja djeca imaju napisane zadaće i ispeglane majice, vrijedim ako u ponoć odvojim vrijeme za sebe, ali ne tako da se debljam gledajući Netflix (ne daj Bože), već bi bilo dobro da vježbam, ili da vježbam u jutro prije nego ostali ustanu, vrijedim ako sam tu za sve koji me trebaju, vrijedim ako sam dama, vrijedim ako se premorena igram s djecom na podu i ne dozvolim da igraju igrice. Vrijedim ako imam savršen brak, vrijedim ako je moj muž zadovoljan, vrijedim ako idemo na obiteljska putovanja, vrijedim ako mi je stan uredan i mirišljav, vrijedim ako pored svega toga briljiram na poslu, pa pored posla nekakav hobi, jer onda još vise vrijedim. Uz to dodaj i vrijeme koje provodim čitajući knjige o odgoju kako biti bolja mama i eventualno pokoju motivacijsku knjigu o radu na sebi i zaista možeš postati savršena. Pitam se, jesam li sretna s time?

Nisu meni muškarci za ovo krivi.

Ja sam ovo uvjetovano odabrala, svojim nesigurnostima, svojim slabostima koje mi je stvorilo ovo društvo i svojom, sasvim ljudskom potrebom, da me se pohvali. Kažem, začarani je ovo krug kada si svjestan toksičnosti vlastite okoline, ali i dalje umireš od straha jer sve drugačije od toga je nepoznato, a kako ću se snaći u nepoznatom? I još važnije, hoću li biti savršena u tome?

žena kao ljudsko biće

Pa ajmo ovako, ja sam prije svega ljudsko biće. Prepuno šarolikih emocija. Koje će puniti tuđe čaše ako se puni i moja čaša. Vrijedim i kada sam vikend provela u istoj majici i gaćama, u krevetu, uplakana, dok su djeca igrala igrice da ne gledaju moje slomove. A i ako su vidjeli moje slomove, učim ih tome da život nije samo sreća, već hrabrost suočiti se i s neugodnim emocijama. Zaslužujem vrijeme za sebe, bilo da se radi o kavi s prijateljicama, vježbanju ili pizzi pred TV-om. Zaslužujem da me se ne kritizira jer izgledam predobro ili presenzualno, pa mora da izazivam, kao što ne zaslužujem da me se kritizira ako sam u lošoj fazi s kilama viška, jer tada sam se zapustila. Zaslužujem dobar seks i multiple orgazme koje neću odglumiti kako se moj partner ne bi loše osjećao.  Ne zaslužujem odrađivanje intimnih odnosa jer se to od mene očekuje. Zaslužujem da me se osvaja i čuje. Zaslužujem vrijeme za sebe. Zaslužujem slobodu izreći da mi je užasno teško biti majkom, bez nabijanja grižnje savjesti da sam nezahvalna jer su mi djeca zdrava. Zaslužujem reći da nisam dobro, bez straha da će to netko iskoristiti s lošim namjerama. Zaslužujem najbolje. Jer samo tako mogu najbolje dati svojoj djeci.

sebična ako nisi žrtva

Drage moje žene, same smo sebi natovarile ova sranja na leđa. Jer si sebična ako nisi žrtva. Jer si sebična ako ne smrdiš po dinstanom luku i kuhanoj juhi. I da se sada ne shvatimo krivo, postoje žene koje radosno odabiru ovaj smjer i pritom se ne osjećaju kao žrtve – to je predivno i upravo je to ono čemu i sama težim – da mogu stajati zadovoljno iza svoje odluke kakva god ona bila.  I pritom biti sretna.

Zaslužujemo bolje. Daj si to je*eno ponavljajte svaki dan.

Objava tko ti je rekao da moraš sve sama?! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako je to nekada izgledalo, a kako ćemo mi to tek hendlati?

Hodam po Lidlu i obavljam svoju redovnu nabavku, bacim pogled na dio gdje se najčešće pronađu kakvi kremasti deserti i primijetim tulumbe, natopljene u medu i vodi, a odmah pored njih baklave, s hrskavom koricom koje vraćaju u djetinjstvo, ali ne baš ono rano, već ono kada sam bila u buntu prema svijetu, kada sam se zaljubljivala na dnevnoj bazi i kada sam mislila da jedva čekam odrasti.

Uzela sam tulumbe, baklave i čaj, sjela u auto i otišla u kuću svojih roditelja.

Sjeli smo u boravak, izvadili džezvu koju je tata donio iz Sarajeva i krenuli s pričom.

Sjedila sam u tom boravku, sada kao majka dvojice dječaka, odrasla žena i razmišljala kako je bilo njoj, mojoj mami, samoj s dvoje djece u pubertetu, dok je tata godinama radio u drugoj državi, a ona uz to gurala zahtjevnu i danas zavidnu karijeru. Razmišljala sam, kako je u tome uspjela, jer nekada se osjećam kao da jedva spajam kraj s krajem uz dvoje male djece koja su još uvijek pod mojim budnim okom, pored mog muža s kojim dijelim svakodnevnicu.

Mogu pričati o tome kako je bilo meni, kako nisam razumjela koliko je bilo teško i zahtjevno mojoj mami, za koju se ne sjećam da se ikada požalila. Mogu pričati o tome kako sam nervozno puhala kada bih vidjela da dva dana zaredom jedemo isti ručak, kada me čekala poruka ispisana rukom, na stolu s uputama što sve taj dan moram napraviti, mogu pričati o tome što me sve nerviralo. Ali pozadina toga je ta da je tata 12 godina ponedjeljkom odlazio, petkom se vraćao. U pozadini mog nervoznog puhanja zbog istog ručka drugi dan zaredom, je moja mater koja je nakon cijelog radnog dana, nekada i dežurstva, kuhala veće količine jer nije imala vremena za raznolika jela koja mi danas pripremamo svojoj djeci, a htjela je da jedemo kuhano. Nisam primjećivala kako je odjeća koju nosim magično mirišljava, čista i opeglana, nisam razumjela koliko truda sve to zahtjeva. Bila sam fokusirana na svoje tinejdžerske probleme. Dakako, to se jedino i očekivalo od mene u toj dobi. Da budem jednostavno tinejdžerica.

Što pamtim iz tog doba? Pamtim nju koja je s osmijehom dočekivala mog tatu, pamtim tatu koji je vedro dolazio kući, s vrećicama iz kojih je mirisao burek ili pita zeljanica, a ispod toga su se krile najfinije baklave sa same Baščaršije koje bi pojeli u prvih 10 minuta njegovog dolaska.

Bilo je drugačije vrijeme nego ovo danas, ne sjećam se da smo se mi kao klinci susretali s tolikim izazovima kao današnji tinejdžeri, kao što se ne sjećam da je naša mama vodila bitke i borbe kakve danas vode roditelji razapeti između poslova, obaveza, tereta života i ogromnog pritiska da budemo najbolja verzija svojoj djeci. A opet, pomisao da guram karijeru, dvoje djece u pubertetu, dok muž radi u drugoj državi, zaista zvuči vrlo izazovno.

Ona je uspjela u tome da moje buntovne godine ( i pritom ne mislim na svojih 36 trenutnih, revoltiranih godina), obuzda i stavi pod svoje budno oko time što je uspjela biti moja prijateljica. Uspjela je u tome da sam voljela sjesti pored nje i pričati joj o simpatijama koji mi se sviđaju, o problemima s prijateljicama, bila je pored mene kada bih jecala u suzama jer me dečko ostavio. Imale smo svoju rutinu i ritam komunikacije koji mi nikada nije djelovao nametnut. Za to je trebalo jako puno truda, osobito s mamine strane, da donekle razumije kako se osjećam, iako to nije mogla niti približno.

Razmišljajući kako će meni biti kada moji dječaci uđu u pubertet, kada postanem naporna i nezanimljiva, kada dođu svi izazovi s kojima se suočavaju klinci, osobito klinci u današnje, digitalno doba, voljela bih kada bi svojim dječacima mogla biti utočište kojem će se vraćati i mjesto na kojem će tražiti savjete ili barem uho za slušanje.

Dakako, mijenjala bih način slušanja, jer onda, naši roditelji koliko god su slušali, uvijek su završili s monologom savjeta koji su racionalni i najpametniji, time ne dozvoljavajući nama da se osjećamo dovoljno hrabri da donesemo neke odluke u životu, makar one bile i pogrešne. Taj osjećaj „vjere“ roditelja u to da ćemo postupiti pametno, mislim da je to najbolji način izgradnje samopouzdanja mlade osobe u tim, buntovnim godinama. To je dio koji bih voljela primijeniti sa svojim dječacima, pritom zadržavajući onaj naš običaj, da obiteljski sjednemo za stol, ispijamo čaj, jedemo baklave i prepričavamo svoje anegdote koje smo proživjeli. Mislite li da je to moguće, u današnje vrijeme, kada smo svi toliko zalijepljeni uz ekrane?

Hoćemo li znati razgovarati sa svojom djecom, štoviše, hoće li naša djeca znati razgovarati s nama?

Koliko god ondašnji odgoj, metode, način komunikacije nisu bili najbolji, mislim kako ipak iz ondašnjeg doba treba zadržati neke postavke, a to je za početak, obiteljsko vrijeme bez ekrana u rukama.

Ovaj tekst je potaknut i sponzoriran od strane Lidla i Orient tjedna koji je trenutno aktualan, a koji me upravo svojim baklavama i tulumbama vratio u doba puberteta.

Objava mirisi i okusi koji vraćaju uspomene na djetinjstvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.