Pomalo nas sve već dobro trese božićna groznica. Mene prvu, priznajem. Suzdržavam se da još ne izvadim sve božićne dekoracije i pustim na najjače “All I Want For Christmas”. Ali hoću, ovaj vikend.  Zaista se jako veselim ovom najljepšem periodu godine i iako sam sa svojom obitelji uvijek kitila jelku na Badnjak više se ne držim te tradicije.  I nedavna istraživanja pokazala su da su ljudi koji ranije počinju sa dekoriranjem doma navodno sretniji.

Uz veliko uzbuđenje oko svega što nam Božić donosi konstantno su mi prisutne i misli o tome kako sve brzo prolazi, osobito kad se dobro zabavljaš. Jer zaista, u ovom periodu sve je nekako lakše. Lakše podnosiš ponedjeljke dok se u autu na radiju vrte božićne pjesme, svi su nekako bolje volje, čak i onaj kolega s posla poznat pod nadimkom “Grinch”. Jedino što ja ne podnosim je gužva u dućanima.

Ove godine sam još više uzbuđena jer je S., sa svoje tri godine i pol godine, napokon svjestan svega. Veseli se lampicama, Djedu Božićnjaku i vidim da i on uživa u ovoj blagdanskoj atmosferi. Zna da će mu djedica donijeti poklon ispod bora…i tu dolazimo do onog što me muči. Kupovanje božićnih poklona. Pa da počnemo od adventskog kalendara.

Adventski kalendar je jedna od stvari kojoj sam se jako veselila. Moram priznati da ga ja kao mala nikada nisam imala, eventualno onaj s čokoladicama ako bi mi ga netko poklonio. Ne sjećam se da su ga imali niti moji prijatelji. Otvaranje tih prozorčića uvijek mi je bilo uzbudljivo i fora i jedva sam čekala da ga pripremim i za svoje dijete. Prošle godine čvrsto sam odlučila da u našem adventskom kalendaru neće biti slatkiša i da ni u kojem slučaju ne želim potrošiti puno novaca. Tako je i bilo. Našla sam super povoljne igračkice, autiće, žigove, boje i ostale sitnice. S. se svaki dan razveselio, kao i svako dijete, ali igračka koju je dobio zanimala bi ga samo to jutro. I to je to. Rekla sam – nema više. Ove godine želim sačuvati tradiciju otvaranja adventskih prozorčića i još uvijek razmišljam što staviti unutra. Razmišljam ubaciti tu neku aktivnost, dobro djelo (na internetu ćete naći zaista puno odličnih alternativnih ideja) i iako sam skeptična kako će sve to proći želim ga naučiti da Božić nisu samo pokloni.

To me dovodi do glavne teme. S. već zna što želi za Božić – auto. Onaj pravi na akumulator. Želi ga već jako dugo, ali to je nešto što mu mi sigurno nećemo kupiti. Iz nekoliko razloga. Prije svega financijski mu nismo u mogućnosti ostvariti tu želju, no to i nije glavni razog zašto mu ga ne želimo kupiti. S. je već od bake i dede dobio motor na akumulator i vozio ga je svega 3 puta, eno ga u garaži skuplja prašinu. No razlog br. 1 je da ga želim naučiti da bude zadovoljan i s malim stvarima u životu. Želim da se razveseli novoj knjizi ispod bora isto kao što bi se razveselio i autu. Želim da ga svaki poklon, bio on mali ili veliki razveseli na isti način. I sama sam, dok još nisam postala mama, bila svjedok djeci koja su nakon otvaranja poklona ispod bora ostala razočarana. Jer nisu dobila ono što su htjela, jer njihov poklon nije dovoljno velik.

Pitam se je li to moguće? Je li moguće naučiti današnju djecu da se vesele sitnicama?  Danas kad imaju sve. Danas kad im se poklanja bez ikakvog povoda. Sjećam se da smo se mi kao mali veselili novoj pidžami ispod bora. Ili kad bi na tatinom poslu od Deda Mraza dobili ogromnu vreću slatkiša. E ta mi se vreća itekako urezala u sjećanje. Velika prozirna vreća s crvenom mašnom puna Krašovih slatkiša. Ovaj današnji Deda Mraz ili Djed Božićnjak, zovite ga kako želite, više ne nosi sitnice. On ispunjava sve zahtjeve i hirove, ide u minus, diže kredit. Ne daj bože da izabere pogrešan poklon i pokvari jednom djetetu to čarobno božićno jutro.

Ne kažem da Božić mora proći bez poklona i igračaka. Ne treba!  Želim da moje dijete na božićno jutro ispod bora pronađe poklon umotan u šareni papir i veliku mašnu. Želim da se veseli, kao i svako dijete. Da noć prije ne može zaspati od uzbuđenja. Božić je poklanjanje, ali i nešto puno više toga.

To je vrijeme za zahvalnost. Vrijeme za obitelj. Vrijeme za stvaranje najljepših uspomena. Jer na kraju krajeva sve ono što nam ostaje u sjećanju je vrijeme koje smo zajedno proveli, i to je najbolji poklon koji možemo dati našoj djeci. Ne sjećamo se poklona, sjećamo se trenutaka.

MARTINA

Supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Funkcionira poprilično dobro s obzirom na konstantan nedostatak sna. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige kad uhvati vremena, šetnji po Ikei kad nema gužve, maštanja i trčanja. Voli kreativne i zanimljive ljude, inspirirati i biti inspirirana.

@ouritaliandays

Objava BOŽIĆ BEZ IGRAČAKA? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Majčinstvo mijenja sve. Jutra, noći, dane, navike, brak, ljubav, TEBE.

Danas vam neću pričati koliko je majčinstvo divno i krasno. To i same znate, kao i ja. No znate i za onu, nazovimo ju tako, „tamnu“ stranu majčinstva. Depresija. Nervoza. Umor. Suze. Nešto kroz što prođe gotovo svaka majka, iako se o tome previše ne priča. Kao da smo loše majke ako same sebi i ostalima priznamo da više ne možemo, da nam je svega dosta.

Nema tih članaka na Internetu, niti savjeta ostalih mama koji će te moći pripremiti na ono što dolazi nakon poroda.

Onaj tko kaže da jedno dijete ništa ne mijenja laže. Mijenja SVE.

Jutra, noći, dane, navike, brak, ljubav, TEBE. Negdje na bolje. A negdje ti preokrene svijet naopačke.

Između hrpe veša za pranje i peglanje, prljavog suđa, umora, tisuću pitanja zašto, tantruma u dućanu, milijun neprospavanih noći, nepopijenih kava i nepojedenih ručkova ponekad se čini nemoguće pronaći vrijeme za sebe. Za nas mame vrijeme je luksuz. Dodatno pogoršava stvar što svi oko nas govore da MORAMO pronaći vrijeme za posvetiti se sebi, a mi to ne uspijevamo pa se pitamo je li problem u nama!?

Posljednjih tjedan dana bila sam majka na rubu živčanog sloma. Loše vrijeme, prehlada, pms, UMOR učinili su svoje. Nisam imala nikakav razlog da izađem iz svoje najudobnije trenirke. Moj dosadni život odvijao se na relaciji kuća-park-dućan. Imala sam malo vremena za sebe koje sam provodila radeći na kompjuteru. Nikog da uskoči i pomogne.

Maštala sam o tome da sam na jedan dan samo ja, a ne samo mama.

Ja koja nosim naočale zbog sunca, a ne zbog toga da sakrijem suze u parkiću.

Zasićenost, prava riječ koja opisuje ono što sam ja osjećala. I nije prvi put. A nije ni zadnji. To je neizostavan dio našeg putovanja. Na kraju krajeva – to je ono što nas majke čini jačima, hrabrijima i nepokolebljivima.

Kako da ne poludiš? Svi živimo u različitim okolnostima, a čarobni štapić ne postoji.

Delegiraj. Ne moraš sve ti.

Pitaj za pomoć. Obitelj, prijatelje.

Važna si. Tvoje mentalno i fizičko zdravlje.

Okruži se iskrenim ženama. Nisi sama.

Ja sam otišla pola sata na trčanje i vratila se kao nova. Do nekog novog živčanog sloma.

Objava majčinstvo na rubu živčanog sloma pojavila se prvi puta na SUPERMAME.