U posljednje vrijeme sve češće čujem pitanja o jeziku. Treba li biti na nepcu? Je li frenulum kratak?
Treba li raditi vježbe za jezik? Roditelji danas imaju puno više informacija nego prije, što je zapravo jako dobro. Ali u toj količini savjeta često se izgubi jedna vrlo važna stvar – tijelo u kojem taj jezik djeluje.

U svom radu s bebama i malom djecom vrlo često vidim isti obrazac. Kada je trup nestabilan, kada dijete nema kvalitetnu rotaciju ili stabilnu kontrolu glave, tada vrlo često vidimo i disfunkcionalan položaj jezika. Otvorena usta. Jezik koji je nisko u ustima. Slab rad usana. Protruzija jezika pri hranjenju. To nije slučajnost.

Jezik nije izolirani organ koji radi sam za sebe. On je dio puno šireg sustava.

Tijelo je baza za funkciju jezika

Kada govorimo o položaju jezika, zapravo govorimo o stabilnosti cijelog sustava. Jezik je povezan s hioidnom kosti, mišićima vrata, dijafragmom i fascijalnim linijama koje povezuju dno usne šupljine s trupom.

Zbog toga ono što se događa u ustima vrlo često odražava ono što se događa u tijelu. Da bi jezik mogao biti stabilan i funkcionalan, dijete treba imati stabilnu bazu.

To uključuje:
• stabilnu kontrolu glave
• aktivan i stabilan trup
• sposobnost rotacije
• koordinaciju disanja i gutanja

Ako ta baza nije razvijena, tijelo će pronaći kompenzaciju. Vrlo često je ta kompenzacija upravo jezik. Tada vidimo dijete koje drži usta otvorena, diše na usta ili gura jezik prema naprijed kako bi
pronašlo stabilnost. U takvim situacijama nije problem samo u jeziku. Problem je u sustavu koji pokušava nadoknaditi nedostatak stabilnosti.

Što prvo gledam kod bebe

Gledam kako se dijete kreće. Motorički razvoj daje nam puno informacija o tome kakvu bazu dijete ima za kasnije funkcije poput hranjenja, disanja i govora. Jedan od prvih važnih koraka je kontrola glave.
U prvim mjesecima života beba postupno razvija aktivnu kontrolu glave kroz položaj na trbuhu i kroz rad dubokih mišića vrata. Stabilna glava znači stabilnu bazu za strukture koje sudjeluju u gutanju, disanju i kasnije govoru. Kada ta stabilnost izostane, često vidimo otvorena usta i slab tonus u području usana i jezika.

Sljedeći važan korak je potrbušni položaj i oslanjanje na podlaktice. U toj fazi počinje prava posturalna stabilnost. Dijete aktivno koristi trup, ramena i vrat. Razvija se prednja linija tijela i počinje stabilizacija koja je važna za cijeli sustav. Ako ova faza izostane ili je vrlo kratka, često dominira ekstenzija tijela. A kod dominantne ekstenzije često vidimo i slabiju oralnu kontrolu.

Vrlo važna faza je i rotacija trupa. Kada se dijete počne okretati i prelaziti preko sredine tijela, razvija se lateralizacija. To nije važno samo za kretanje. To je temelj i za diferencirani rad u području usta.
Lateralni pokreti jezika i kasnije žvakanje imaju svoju osnovu upravo u toj sposobnosti rotacije prelaska preko sredine.

Zatim dolazi puzanje. Puzanje integrira križni obrazac kretanja i stabilizira rameni pojas i trup. U praksi često primjećujem da djeca koja nisu prošla kroz kvalitetnu fazu puzanja kasnije imaju slabiju stabilnost u području usana i jezika ili poteškoće u oralnoj koordinaciji.

Naravno, razvoj nikada nije potpuno linearan , ali kada gledamo širu sliku, motorički razvoj daje vrlo važne informacije o tome kakvu bazu dijete ima za oralne funkcije.

Zašto u procjeni uvijek gledam širu sliku

U današnje vrijeme sve se više pažnje posvećuje funkciji jezika kroz različite vježbe i terapijske pristupe u području usta, koji su u mnogim situacijama korisni i potrebni. Ali ako pritom zanemarimo tijelo i posturalnu bazu, rezultati su često kratkotrajni.

U praksi vrlo često vidim da kada stabiliziramo trup, poboljšamo kontrolu pokreta i damo djetetu bolju posturalnu bazu – i funkcija u ustima se promijeni. Zato u procjeni uvijek gledam cijelu bebu. Promatram kako se kreće, kakav je tonus i položaj tijela, ali i kako jede – doji li ili pije na bočicu te kako koristi usta i jezik.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Jedna stvar koju često objašnjavam roditeljima

Motorički razvoj, disanje, hranjenje i govor dio su iste neurorazvojne priče. Nije moguće potpuno razumjeti funkciju jezika ako gledamo samo ono što se događa u ustima. Zato u svom radu uvijek naglašavam jednu jednostavnu ideju: ne gledamo segmente, gledamo tijelo u cjelini.

Kada je baza stabilna, puno je lakše razviti kvalitetnu funkciju disanja, hranjenja i kasnije govora. A ta baza počinje na podu – kroz pokret, igru i razvoj koji slijedi prirodne korake djeteta.

Fotografije: FreePik

Objava zašto motorički razvoj igra ključnu ulogu u funkciji jezika, disanja i kasnije govora pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tonus mišića kod beba – što nam govori niski, povišeni i fluktuirajući tonus i zašto je rana procjena ključna

Tonus mišića označava prirodnu, stalnu napetost mišića u mirovanju. Važno je naglasiti da tonus nije isto što i snaga mišića – on je pod kontrolom središnjeg živčanog sustava i predstavlja osnovu za svaki pokret, stabilnost tijela i pravilno držanje.

Kod beba se tonus postupno oblikuje i prilagođava tijekom prvih mjeseci i godina života. Njegova kvaliteta izravno utječe na način na koji će dijete učiti kretati se, istraživati okolinu i razvijati motoričke vještine.

Tonus sam po sebi ne „prolazi“. Dijete koje ima niži ili povišeni tonus ostat će s tom karakteristikom i kasnije u razvoju, no pravovremenom stimulacijom, ciljanom igrom i pravilnim rukovanjem moguće je znatno unaprijediti kvalitetu pokreta. U ovoj ranoj fazi učenja mozak kroz pokret dobiva važne informacije: kod niskog tonusa – kako aktivirati mišiće i stvoriti stabilnost, a kod povišenog – kako usporiti, otpustiti napetost i bolje osjetiti vlastito tijelo.

Cilj rane intervencije nije “ispraviti” dijete, već postaviti što kvalitetniju osnovu motoričkih obrazaca na kojoj će se kasnije graditi složenije vještine.

Hipotonija (niski tonus)

Bebe s niskim tonusom često djeluju mekano i “teško” u rukama te im je zahtjevno izvoditi pokrete protiv gravitacije, poput podizanja glave, održavanja stabilnog sjeda ili puzanja.U pravilu traže širu bazu  oslonca – noge su često razmaknute, dulje ostaju u ležećem položaju, a kada sjednu, trup je slabo aktivan i leđa su zaobljena. Stabilnost često pokušavaju postići privlačenjem jedne ili obje noge prema tijelu.

Tijekom puzanja aktivnost trupa je smanjena, pa se stabilnost nadoknađuje niže postavljenom zdjelicom. Težina se tada prenosi više na noge, umjesto da bude ravnomjerno raspoređena na dlanove i koljena. Zbog slabije rotacije i nedovoljne aktivacije trupa, česta je pojava W sjeda. Kod uspravljanja i stajanja, zbog slabe kontrole trupa, stopala mogu „propadati“, a kod izraženije hipotonije kasnije se mogu razviti spuštena stopala.

Kod hranjenja, hipotone bebe često imaju slabiji hvat, brže se umaraju i teže učinkovito povlače mlijeko.

Hipertonija (povišeni tonus)

Bebe s povišenim tonusom često djeluju vrlo čvrsto, rano stabiliziraju glavu i ponekad brže od vršnjaka prolaze pojedine motoričke faze. Njihovi pokreti mogu biti nagli, grubi i manje tečni. Zbog pojačane mišićne napetosti često preskaču važne faze zadržavanja u pojedinim položajima, što im otežava razvoj fine kontrole i svjesnog upravljanja pokretom. I kod ove skupine djece može se javiti W sjed, najčešće zbog ograničene rotacije trupa.

Promjene na stopalima u početku ne moraju biti uočljive, no često se primjećuje stajanje na prstima.

Tijekom hranjenja, hipertone bebe znaju biti vrlo brze i „halapljive“, češće gutaju zrak, što može dovesti do nelagode, problema s podrigivanjem ili probavom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Fluktuirajući tonus

Kod fluktuirajućeg tonusa mišićna napetost nije stalna – u jednom trenutku beba može djelovati opušteno i mekano, a već u sljedećem kruto i ukočeno. Ove promjene često ovise o položaju tijela, vrsti aktivnosti, razini umora ili emocionalnom stanju djeteta. Takva neujednačenost može otežati razvoj stabilnih i predvidivih pokreta. Fluktuirajući tonus često je povezan i s izazovima u senzornoj integraciji, što dodatno može utjecati na hranjenje, koordinaciju i cjelokupni motorički razvoj.

Zašto je važno reagirati na vrijeme?

Poznavanje općih razvojnih faza nije dovoljno – presudno je razumjeti strukturu i kvalitetu pokreta. Nerijetko se događa da se suptilne promjene u tonusu ne prepoznaju na vrijeme, čak ni od strane stručnjaka, što kasnije znatno otežava terapijski rad. Tada su već prisutni kompenzacijski obrasci koji dugoročno smanjuju kvalitetu pokreta.

Tonus nije samo fizička osobina – on je temelj na kojem mozak organizira kretanje.

Kada tonus nije optimalan, mozak pronalazi alternativne strategije kako bi dijete postiglo cilj, no te strategije često narušavaju posturu, koordinaciju i ekonomičnost pokreta.

Ako primijetite da vaša beba ima poteškoće s posjedanjem, puzanjem, hranjenjem ili zadržavanjem određenih položaja, važno je potražiti fizioterapeuta s iskustvom u radu s bebama. Pravovremena i stručna podrška može vam pokazati kako na nježan i siguran način podržati razvoj svog djeteta.

Fotografije: FreePik

Objava beba preskače faze, teže podiže glavu ili sjedi u W? mogući uzrok je tonus pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedeće hodalice, na prvi pogled izgledaju kao praktično pomagalo koje će pomoći bebi da što prije
prohoda. U stvarnosti, međutim, one su jedno od najopasnijih i najpogrešnije shvaćenih dječjih pomagala.

Idemo redom…

1. Velika opasnost od ozljeda

Jedan od glavnih razloga zbog kojih stručnjaci ne preporučuju hodalice jest visok rizik od ozljeda. Dijete u hodalici se može kretati iznenađujuće brzo – mnogo brže nego što roditelj može reagirati. Samo nekoliko sekundi dovoljno je da dođe do:

• Pada niz stepenice: najčešći i najteži oblik ozljede
• Udaranja u namještaj ili zidove
• Dosezanja opasnih predmeta poput vrućih površina, svijeća ili električnih utičnica
• Opeklina i trovanja, jer u hodalici dijete može dohvatiti ono što mu inače nije dostupno

Istraživanja pokazuju da je tisuće beba svake godine završavalo na hitnom prijemu upravo zbog nezgoda uzrokovanih hodalicama. Stručnjaci ističu da čak ni stalan nadzor nije dovoljan, jer dijete u hodalici može prijeći i metar u sekundi.

2. Ne potiču, nego usporavaju razvoj

Suprotno uvriježenom mišljenju, sjedeće hodalice ne pomažu bebi da brže prohoda –  naprotiv, često usporavaju prirodan razvoj motoričkih vještina.
U hodalici dijete „hoda“ dok sjedi, a noge koristi samo za odguravanje o pod. Takvo kretanje ne uključuje prave mišićne obrasce i pokrete potrebne za hodanje.

Umjesto da uči:
• održavati ravnotežu,
• prenositi težinu s jedne noge na drugu,
• i koristiti trup i zdjelicu za stabilnost,

dijete u hodalici razvija pogrešne obrasce pokreta – često hodanje na prstima i pretjerano naginjanje prema naprijed. Zbog toga može kasnije imati poteškoće s hodanjem, stabilnošću i koordinacijom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

3. Ograničavaju prirodno istraživanje

Dijete u hodalici ne vidi svoje noge i ne osjeća kako mu tijelo sudjeluje u pokretu. Time se usporava
razvoj propriocepcije – osjećaja o položaju vlastitog tijela u prostoru. Također, kada dijete provodi puno vremena „vozeći se“ u hodalici, manje vremena provodi na podu, a upravo su podne aktivnosti (ležanje na trbuhu, puzanje, podizanje, čučanje, stajanje) ključne za razvoj snage, ravnoteže i koordinacije.

Drugim riječima, hodalica djetetu pruža „lažni osjećaj hodanja“, ali oduzima prilike za stvarno učenje hodanja.

4. Stručne preporuke: „Bolje bez njih!“

Brojne organizacije fizioterapeuta i neurorazvojnih terapeuta diljem svijeta, ne preporučuju korištenje sjedećih hodalica. Razlozi su jasni: nema razvojne koristi, a rizici su visoki. U mnogim državama Europske unije njihova prodaja je ograničena ili zabranjena, dok stručnjaci u dječjoj rehabilitaciji i neurorazvojnim centrima savjetuju roditeljima da ih u potpunosti izbjegavaju.

5. Što umjesto hodalice?

Postoje brojne, sigurnije i razvojno zdravije alternative koje pomažu djetetu da stekne snagu i samopouzdanje:
• Igra na podu: puzanje, kotrljanje, podizanje i istraživanje prostora
• Tummy time (ležanje na trbuhu): jača vratne i leđne mišiće
• Guralice: ako dijete već stoji, mogu biti dobra opcija za aktivno kretanje uz oslonac
• Motoričke igre s roditeljima: povlačenje, podizanje, držanje za ruke, čučnjevi

Sve te aktivnosti potiču prirodan, siguran i usklađen razvoj tijela i mozga, bez potrebe za „bržim“ rješenjima.

Zaključak

Sjedeće hodalice možda izgledaju zabavno i praktično, ali iza te slike krije se mnogo rizika i malo koristi. One ne potiču, nego ometaju razvoj hodanja, a mogu dovesti i do ozbiljnih ozljeda. Najbolje što roditelj može učiniti za svoje dijete jest pružiti mu sigurno okruženje i slobodu pokreta. Dopustite mu da istražuje, puže, pada, podiže se i pokušava ponovno jer svaki samostalni korak, bez hodalice, vrijedi mnogo više od stotine onih napravljenih dok sjedi na kotačima.

Objava sjedeće hodalice: zašto više štete nego koriste? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prva godina života djeteta vrijeme je intenzivnog razvoja. U tih 12 mjeseci beba prolazi kroz cijeli niz motoričkih prekretnica – od podizanja glavice, preko okretanja, puzanja i sjedenja, pa sve do prvih koraka. No, ono što se često zaboravlja jest da nije dovoljno samo „doći“ do tih prekretnica. Jednako, a možda i važnije, jest kako beba do njih dolazi.

Pokret bi trebao teći prirodno

Zdrav motorički razvoj znači da se pokreti nadograđuju, usavršavaju i izgledaju prirodno. Beba pokušava, uči iskustvom i kroz te pokušaje stječe nove vještine. To je potpuno normalan dio učenja i baš na taj način dijete gradi temelje svog kasnijeg kretanja. No, postoji razlika između uobičajenih pokušaja i situacija kada nešto nedostaje. Ako se beba muči toliko da ne uspijeva savladati pokret, odustaje ili – kod većih prekretnica – pribjegava kompenzacijama (npr. zamahivanjem glavom ili nogama, izvijanjem tijela), to je znak da razvoj ne ide optimalnim putem. Takve kompenzacije mogu omogućiti da dijete „stigne do cilja“, ali na način koji nije kvalitetan i koji može otežati usvajanje daljnjih vještina.

Zašto “nadoći će” nije uvijek dobar savjet?

Roditelji često čuju: „Ma nadoći će, svaka beba je drugačija.“ Istina je da nisu sve bebe iste – svaka ima svoj ritam, temperament i energiju. Ali svaka beba prolazi isti razvojni put. Razlika je u tome koliko kvalitetno ga prolazi i koliko je pokret funkcionalan i skladan. Ako dijete ne dobije iskustvo koje mu treba, ono ne može samo „izmisliti“ ispravan pokret. Umjesto toga, razvit će prečace i kompenzacije. A to utječe ne samo na motorički razvoj, nego i na sve druge aspekte razvoja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Motorika kao baza za cijeli razvoj

Motorički razvoj u prvih 12 mjeseci nije važan samo zato da dijete prohoda. On čini temelj na kojem kasnije počiva:
• daljnje motoričke vještine (trčanje, ravnoteža, fina motorika)
• kognitivni razvoj i kasniji školski uspjeh
• emocionalna regulacija i sposobnost suočavanja sa stresom
• socijalne vještine i interakcija s drugima

Drugim riječima – motorička iskustva u prvoj godini oblikuju ne samo tijelo, već i mozak. Zato je kvaliteta pokreta baza za sve što slijedi.

Povezanost motorike i govora

Jedan od najjasnijih primjera te povezanosti je razvoj govora. Kada beba počne samostalno sjediti, time dobiva bolju kontrolu daha, držanja tijela i artikulacije. Sve to omogućava složenije vokalne izraze i uvodi dijete u svijet brbljanja i kasnijeg govora. Motorika i govor nisu odvojeni, već idu ruku pod ruku – ali jednako tako motorika se povezuje i s kognicijom, pažnjom i emocionalnim razvojem.

Uloga pedijatra i gdje nastaje praznina

Roditeljima je pedijatar prva osoba kojoj se obraćaju kada imaju pitanja o razvoju bebe. Pedijatri imaju ogroman opseg znanja i odgovornosti, no zbog te širine motorički razvoj obično ne obrađuju u dubinu.

Najčešće će pitati:
– “Okreće li se beba?”
– “Sjedi li već?”

Ako roditelj odgovori „da“, to se često uzima kao dovoljno. Međutim, pitanje kako beba izvodi pokret – sjedi li stabilno, koristi li obje strane tijela podjednako, je li pokret prirodan i skladan – rijetko dolazi na red. Upravo tu nastaje praznina. I upravo zato je važno da roditelji znaju obratiti pažnju ne samo na prekretnice, nego i na kvalitetu pokreta.

Zašto rana podrška čini razliku?

Traženje stručne procjene ne znači da tražite problem. To znači da djetetu želite osigurati najbolji mogući temelj za daljnji razvoj. Ako se reagira na vrijeme, bebi se može pomoći da stekne iskustva i vještine koje joj nedostaju, bez nepotrebnih kompenzacija i teškoća.

Rana podrška ne znači „opterećivanje“, nego olakšavanje puta – jer upravo na čvrstom temelju motorike kasnije se gradi i govor, i kognicija, i školski uspjeh, i emocionalna stabilnost.

Zaključak

Motorički razvoj nije samo pitanje „je li beba sjela ili prohodala“. Jednako je važno kako je do toga došla. Prirodni, tečni pokreti koji se nadograđuju i usavršavaju najbolji su pokazatelj zdravog razvoja. Pedijatar će uvijek biti vaš prvi oslonac i vodič, ali kada je riječ o detaljima motorike – pogled
stručnjaka za motorički razvoj može napraviti veliku razliku. Ako primijetite da se vaša beba previše muči, odustaje ili pribjegava „prečacima“ – nemojte čekati. Rana podrška može promijeniti cijeli tijek razvoja.

zašto bebu ne treba prerano posjedati: razvoj nije utrka, nego proces

Objava motorički razvoj bebe: zašto “nadoći će” nije uvijek dobar savjet? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posjedanje bebe i motorički razvoj

U prvih godinu dana bebinog života, svaki pokret i svaka promjena položaja rezultat su prirodnog i
precizno uređenog procesa sazrijevanja živčanog i mišićnog sustava. Jedna od najvećih zabluda s
kojom se kao roditelji često susrećemo je ideja da bi beba trebala što prije sjediti. U stvarnosti, prerano posjedanje može usporiti ili poremetiti prirodan tijek motoričkog razvoja – a ponekad čak
dovesti i do neželjenih kompenzacija koje kasnije mogu utjecati na držanje, ravnotežu i finu motoriku.

Sjedenje je rezultat, ne cilj

Sjedenje se ne događa “odjednom”, nego kao rezultat brojnih prethodnih koraka: kontrole glave, rotacije trupa, prijenosa težine, stabilnosti zdjelice i sposobnosti prijelaza iz jednog položaja u drugi.

Beba ne treba biti “naučena” sjediti – ona do sjedenja dolazi sama, kroz kretanje po podu i istraživanje svog tijela u prostoru.

Kada dijete prirodno dosegne tu fazu, ono sjedi aktivno: s uspravnim trupom, slobodnim rukama i stabilnom glavom. To je znak da je živčani sustav spreman za taj položaj.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Što se događa kada prerano posjednemo bebu?

Kada bebu posjednemo prije nego što je spremna za aktivno sjedenje, tijelo mora pronaći način da “preživi” u tom položaju. Tada nastupaju kompenzacije:

• leđa se zaobljuju jer trup nema dovoljno snage da zadrži uspravan položaj.
• ramena se dižu i zadržavaju u napetosti – znak pokušaja stabilizacije odozgo.
• noge se ukoče u koljenima ili se privuku uz tijelo da bi proširile bazu oslonca.
• ruke, umjesto da istražuju prostor, postaju “štake” – služe za održavanje ravnoteže.

Takva pozicija nije funkcionalna. Dijete izvana izgleda kao da sjedi, ali iznutra tijelo radi sve kako bi se zaštitilo od pada. Dugoročno, to može otežati razvoj kvalitetnih obrazaca pokreta, uključujući puzanje, hvatanje, prelazak preko sredine tijela, pa čak i koordinaciju pri hodanju.

Prije sjedenja dolazi… pod!

Vrijeme na leđima, trbuhu, boku i rotacije između tih položaja ključni su preduvjeti za kvalitetno
sjedenje. Na podu dijete gradi:

• kontrolu trupa – bez toga nema stabilnog sjedenja.
• prijenos težine – učenje kako tijelo balansira u prostoru.
• rotaciju trupa – osnovu za bilateralnu koordinaciju i kasnije složene motoričke vještine.

Kretanje na podu temelj je za pripremu živčanog sustava za gravitaciju. Ako dijete nije prošlo tu pripremu, sjedenje mu ne koristi – ono ga opterećuje.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Kada je dijete spremno za sjedenje?

Dijete koje je spremno za sjedenje:

• samostalno prelazi iz ležanja u sjedenje (npr. iz bočnog položaja ili preko četveronožnog).
• može ostati u sjedećem položaju nekoliko minuta bez potpore ruku.
• glava i trup ostaju uspravni bez znakova napetosti ili ukočenosti.

Ovo se kod većine djece događa između 6-9. mjeseca – ali nije važno “kad”, nego kako. Razvoj se ne može požurivati. Ne postoji prečac do funkcionalnog sjedenja koji ne uključuje kretanje na podu.

Svako forsiranje prijevremenog sjedenja zapravo odgađa funkcionalni razvoj jer tjera dijete u kompenzacijske strategije koje remete prirodan slijed.

Dajte svojoj bebi prostor, vrijeme i povjerenje – pod je njezin najbolji alat za razvoj, a sjedenje će doći samo kad za to bude spremna. Ako primijetite da beba ima poteškoća s razvijanjem stabilnog sjedećeg položaja, obratite se fizioterapeutu s iskustvom u radu s bebama – stručna podrška može vam pokazati kako nježno i pravilno pomoći svom djetetu na njegovom razvojnom putu.

Za više savjeta o motoričkom razvoju beba zapratite moj Ig @infanago_motoricki_razvoj 

Fotografije: freepik.com

razvoj djeteta počinje od prvih dana: najčešće pogreške roditelja koje mogu usporiti napredak

Objava zašto bebu ne treba prerano posjedati: razvoj nije utrka, nego proces pojavila se prvi puta na SUPERMAME.