Prije tjedan dana sjedila sam 1080 kilometara udaljena od svog djeteta, prvi put sam ga ostavila na duže od par sati ili barem jedne noći. U petak sam ga spakiranog kao da se seli zauvijek ostavila u Čepinu na čuvanju i s mužem otputovala u Stuttgart. Nismo se išli provoditi niti na godišnji, išli smo po auto i boravili smo kod muževe sestre. Koliko god sam mislila kako će mi odvajanje biti skroz opušteno, OK volim misliti kako sam kul i mogu ja to, u glavi mi je bilo tisuću jedno pitanje i milijun misli o tome kako sam loša majka. Imala sam ogromnu grižnju savjesti jer ga ostavljam na nekoliko dana kod baka i djedova iako znam da mu neće apsolutno ništa nedostajati. Stalno sam razmišljala o tome kako nisam napravila dobru stvar. S druge strane sam se osjećala super odmorno, puna energije, prvi put da sam „pustila“ mozak na pašu. Iako sam cijelo vrijeme razmišljala o njemu, nisam bila premorena i iscrpljena.

Kada to govorim ne mislim na fizičku premorenost, nego mentalnu. F. je stvarno predobro dijete uz koje se uspiješ naspavati preko noći, preko dana je aktivan, ali ne treba te baš cijelo vrijeme. Može se zabaviti sam, sretan je kad je vani i voli biti aktivan, nekako smo pronašli ritam i funkcioniramo dobro. Međutim imala sam povremeno osjećaj kao da sam “zaglupila”. Dani mi se ponavljaju, sve je podređeno njemu i raspored se pravi po njegovim potrebama. Hranjenje, presvlačenje, šetnja, spavanje. Ovo između kao oblik nekakvog „slobodnog života“ je samo onako usput. Dugo se nisam neopterećeno podružila i opustila, bez da razmišljam kako će se F. probuditi ili kada treba jesti. Znala sam svako njegovo hranjenje i presvlačenje tokom tih nekoliko dana, ali se nisam brinula kako će proteći  i kako mu sad moram skuhati kašicu ili pripremiti formulu. Netko drugi mu je zamijenio mamu i njemu je to bilo dobro. Uživao je, spavao je i bio je u apsolutnom centru pažnje, ali nije bila mama s njim. Nikada nisam mislila da će me ta činjenica rastužiti, mislila sam da ću biti skroz opuštena, možda izvana i jesam, ali nisam bila. Imala sam grižnju savjesti jer sam ga ostavila zbog nekog svog užitka.

Totalno sam bila u krivu, upravo  to mi je trebalo, da napunim baterije i odmorim mozak. Sada imamo totalno ispunjeniji dan, kvalitetnije proveden. Imam osjećaj da smo se F. i ja bili zasitili jedno drugoga i sada smo još povezaniji. Prvo jutro kada sam ga vidjela nije me prepoznao i bilo mi je ujedno smiješno i tužno. Radovala me činjenica da me je zaboravio jer mu je bilo toliko lijepo, ali kada smo se zagrlili i kada me pomirisao, srce mi je eksplodiralo od tolike ljubavi. Dok sam ja tako bila u katarzi oko majčinske ljubavi i u sevdahu, došao je muž s posla i kada mu se nasmijao iste sekunde ga je prepoznao. To je ta neka muška povezanost, nema te žene koja bi nas rastavila. Ne mogu vam to opisati. Kao kad žene kažu „nosiš ga 9 mjeseci pod srcem, a on prvo kaže tata“…da se ubiješ. Šalu na stranu, primijetila sam da nam je svima dobro došlo. Svi troje smo nekako bliži, kao da smo svi napunili baterije, odmorili se od svega i krenuli dalje. Je li to došlo s proljećem? Ili je to rezultat nekih drugih vrački, neka ga, napokon smo izašli iz zimske depresije.

Iako bebu muče zubići (vjerojatno) i budu mu teški dani, iako je mužu stresno na poslu nekako je lakše balansirati između svega. Dobro nam je došao vitaminD jer sivilo nas je iscrpilo. Nadamo se još toplijem vremenu i novim avanturama. F. uskoro puni famoznih pola godine, prvi znak da nam ide, nismo ga zaboravili u trgovini i nije nam nijednom pao s kreveta (šalim se to nije prvi znak da nam ide) ali stvarno se trudimo, učimo zajedno i svi troje funkcioniramo i sudjelujemo. Naš mali Joja, kojeg nismo mogli ni sanjati kreće u novu životnu avanturu, gazi u prvu godinu života krupnim koracima. Toliko sam ponosna na nas dvoje, pregurali smo sve što roditeljstvo nosi bez drame. Imali smo vremena i za druženje s prijateljima i oboje smo sudjelovali. Ok, bilo je dana ponekad kad muž malo fušari, ali ajde znam kako mu je na poslu pa sam zažmirila na jedno oko, ali jednako smo sudjelovali.

Definitivno svaka majka, svaki otac trebaju ponekad malo vremena za sebe. Zapravo je ovaj tekst skriveno posvećen našim roditeljima, majkama i bakama koje su se potrudile da naše dijete ne primijeti da nas nema i bude presretno što je s njima, da se roditelji mogu odmoriti i posvećeniji vratiti djetetu. Prisjetiti se kako smo ga iščekivali prije nego se rodio, u tih nekoliko dana nam se oboma toliko promijenio da ga cijelo vrijeme gledamo, ljubimo i divimo mu se. Kao da ga prvi puta vidimo. A on naravno, muger, to malo i koristi, uživa u svoj pažnji koju mu dajemo.

Foto: Privatna arhiva

TENA @tena_mstrmota

Mama jednog zvrka od svega nekoliko mjeseci. Piše još od osnovne škole, a otkako se udala to je pretvorila u aktivni hobi. Osim pisanja strastveni je zaljubljenik u konje, prirodu i pse, te očuvanje baštine.

Objava PRVO ODVAJANJE I GRIŽNJA SAVJESTI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zapitate li se ikada što ste to noćas sanjali? Često sam znala sanjati, skoro svaku noć i onda se to odjednom prorijedilo, sve sam se slabije sjećala svojih snova, s vremenom sam prestala sanjati. Što zbog umora, stresa i nekih glupih životnih navika. Noćas sam nešto sanjala, nevažno je što, ali sam se probudila jutros i razmišljam kako ne želim da F. prestane sanjati. Naravno da će cijelo djetinjstvo i ranu mladost provesti maštajući i sanjajući, jer ćemo mu mi roditelji omogućiti bezbrižan početak života. No, ne želim da prestane sanjati zbog količine stresa i problema koji će ga okruživati. Ne želim da doživljava život sivim i tmurnim jer će biti opterećen općim nezadovoljstvom u državi, ustašama i partizanima.

Jeste li ikada sanjali da živite negdje daleko? Ja jesam, u Australiji, a s obzirom da sam pupčanom vrpcom vezana za roditelje i obitelj nikada nisam otišla čak ni u goste. Sanjala sam da putujem svijetom, ali sam se bojala biti sama u nepoznatom. Gdje sam, tu sam, uvijek sam se vraćala kući. Moj muž je često znao reći dok smo bili u vezi da je stvarna sreća i bolji život negdje dalje. On je uvijek sanjao i sanja nešto više, teško se zadovolji malim stvarima i uvijek teži ka boljem. Nikada nisam razmišljala niti maštala da sad idem tražiti bolji život, jer sam uvijek bila sretna sa onim što imam. Imali smo dovoljno da živimo lijepo i da smo zdravi. Sve me to zadovoljavalo dok nisam dobila dijete. Tada sam počela sanjati bolji život, ali za njega.

Često se uhvatim kako maštam da on želi biti pilot ili astronaut. Sanjam kako se želi baviti jahanjem, ali u Hrvatskoj je to jedan od skupljih sportova u kojem je teško izgraditi karijeru. Ili npr. da je toliko dobar u matematici, ali u školi koju pohađa nemaju uvjete za napredak nadarene djece. Često sanjam o tome kakav će život imati ovdje, sigurno da će biti bogat dječak jer ima bake i djedove, bratića s kojim je mjesec dana razlike, ujake i tete. F. je dijete s toliko puno ljudi oko njega, moji predivni prijatelji i naši dragi kumovi. Ali džabe mom F. to sve ako on nije sretan jer u školi imaju zastarjeli kompjuter za informatiku i periodni sustav gdje se više ne vide boje kojoj skupini elementi pripadaju.

Tek sam nedavno počela razmišljati i maštati o kvaliteti života negdje vani. Sanjam o tome kakav bismo život imali u tuđoj državi, bi li nam svima bilo bolje? Kada sam to slučajno rekla pred tatom on je samo kratko rekao: „Kakva Njemačka, Irska i šta ti ja znam. Nismo bježali ni kad se pucalo, a kamo li sada. Budite tu gdje jeste ne fali vam ništa.“ I imao je pravo, ne fali nam ništa. Imamo dovoljno, možda i mrvicu više od dovoljnog. Sretni smo, zadovoljni i zdravi. Živimo u svojoj kući gdje ne plaćamo stanarinu, samo režije. Živimo blizu roditelja, u ulici imamo ujaka i ujnu koji nam mijenjaju naše roditelje. Imamo stari auto, ali Bože dragi vozi i dobar je. Jedino što nemamo, nemamo sigurnost u našu budućnost. I dok mi sanjamo našu budućnost, naša stvarnost je u teškom k… . Ne naša osobno, nego globalno gledajući cijelu državu. Odjednom smo progledali i probudili se iz sna. Država nam sve više tone i činjenica da bismo morali raditi do stote godine kako bismo mogli otići u mirovinu natjerala nas je da promijenimo smjer u kojem naši snovi odlaze. Činjenica da nam je zdravstvo svakim danom sve gore, a tisuću ljudi kao vodi ustroj ove države na lokalnoj i državnoj razini i izvlače zadnje atome snage i novca iz naših već polupraznih džepova dovelo nas je do toga da više ne maštamo o moru na ljeto, nego maštamo o nekim daljim horizontima. Jer više nismo važni nas dvoje, nego naš treći član koji tek treba zakoračiti u život.

Dok F. bezbrižno sanja što god da sanja, njegovi roditelji sanjaju njegovu svjetliju budućnost negdje malo zapadnije, ne predaleko. Jer tko sam ja da uskratim njegove želje zato jer se to ovdje ne može ostvariti. Ako on poželi biti astronaut, pa bit će astronaut, ali na žalost to neće moći ni pokušati ovdje jer već u osnovnoj školi neće imati uvjete za rad. Ako on poželi putovati svijetom i usput zarađivati, mi smo ovdje da ga lansiramo u taj svijet, ali to će biti teško odavde. Znate zašto? Zato jer mi nismo naučili uzimati bez zasluga, mi smo se naučili boriti i raditi. Moj muž radi već 12 godina, tek je prošle godine kao malo više napredovao i dobio bolju plaću, a radi kao četvorica, doprinosi svojoj firmi, ali uvijek će ostati tu gdje je jer eto, tako mu je valjda suđeno. On je prvi počeo sanjati bolji i kvalitetniji život, prvi je počeo sanjati da će ga netko cijeniti za obavljeni posao kakav god on bio. Prvi je počeo sanjati da pobjegne s brdovitog Balkana, jer mu je dosta trule okoline u kojoj živimo. Mediji nam truju mozak s nebitnim stvarima, narod sjedi u svojim kućama i pravi se da se to ništa njih ne dotiče.

On je prvi sanjao! A ja, ja sam tek sad počela sanjati, počela sam sanjati da su se ljudi pobunili i izašli na ulice zbog svog nezadovoljstva, ali ispostavilo se da je to baš bio bajkovit san, jedan od onih za koje znaš da se neće nikad ostvariti. Sanjam kako dolazi bolje vrijeme za moju Hrvatsku, za moj Osijek, da se otvaraju tvornice, firme i radna mjesta sa stvarnom europskom plaćom kojoj svi težimo. Sanjam da se vraćaju oni koji su otišli jer je postalo bolje. Ali ispada kako imam previše bujnu maštu i to se neće nikada dogoditi. Svaki dan čujem kako je netko drugi otišao ili planira ići. Jedino ja sanjam promjene, dok drugi više ne sanjaju ništa nego ostvaruju svoje snove, ali negdje dalje.
Zašto bih ja onda živjela u ružičastom oblaku od sapunice i maštala da će biti bolje kad sve dokazuje suprotno, ne može biti bolje jer se nitko neće pobuniti da bude bolje. Ne može jedna lasta učiniti proljeće, niti bih ja jedna željna promjene mogla nešto napraviti, ali nažalost, nitko ne želi krenuti u bitku za bolju budućnost naše djece. Tužno je da su se naši očevi borili da bi nama bilo bolje, a mi se sada ne želimo boriti za našu djecu. Ne moramo ići u rat noseći stare tandžare, trebamo izaći na ulice.

Hoće li moja stvarnost biti takva da ću sanjati promjene dok sjedim u tuđoj zemlji, jer dosta mi je snova koji se ne ostvaruju. Koliko god se trudiš uvijek negdje zapne, uvijek te nešto opali po nosu da se resetiraš na tvorničke postavke. Ne želim to svom djetetu, ne želim da i on sanja dobar posao koji će dobiti ako se ne prijavi nitko sa članskom iskaznicom. Ne želim da ga neki razmaženi tatin sin koji ne zna pričati izgura s natječaja za posao. Ne želim da bude prvi ispod crte za studentski dom jer je netko imao nekoga. Želim mu da se njegovo znanje, trud, volja i odricanje cijeni. Da dobije mjesto u domu ako treba, da dobije posao ako je kvalificiran za njega. To mu želim. Ne želim da strepi do objave rezultata iz ispita jer profesorica na faksu ima pik na sve dečke s crnim očima. Vi koji niste prošli profesora koji vas maltretira jer mu se može nemojte misliti da je to izmišljotina, znam brdo ljudi koji su zbog nadrkanih kretena ostali bez snova. Ne želim to svom sinu.

Želim da svaki njegov trud i znanje bude nagrađeno kako treba, da svaki njegov posao bude adekvatno plaćen. Želim da se ne mora bojati svojih snova, jer snovi se ostvaruju, ako ne ovdje, negdje dalje sigurno. Ne želim da on dođe u moje godine i ode od nas jer mi nismo bili hrabri otići od svojih roditelja. Ako je njegova sreća negdje dalje, ja sam ovdje da ga usmjerim. Ako je naša sreća negdje dalje, onda ju trebamo ugrabiti. Najviše od svega želim gledati kako moje dijete bez straha sanja i ostvaruje svoje snove.

Nikada nismo prestari za ostvarenje svojih snova.

TENA

Mama jednog zvrka od svega nekoliko mjeseci. Piše još od osnovne škole, a otkako se udala to je pretvorila u aktivni hobi. Osim pisanja strastveni je zaljubljenik u konje, prirodu i pse, te očuvanje baštine.

Objava KADA SMO PRESTALI SANJATI? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.