Kada govorimo o slobodi osobnog izbora po pitanju bilo koje teme, a osobito one koja se odnosi na vlastito tijelo, prva ću reći – radi ono što želiš. Čak i „da sam ja ne’ko“ kako kaže poznati stih, ne bih uzela zakon u svoje ruke i ograničavala osobne izbore, ma kako ih pogrešnima smatrala.

No, ono čemu svjedočim u zadnje vrijeme, što u vlastitoj okolini, što na društvenim mrežama i o čemu moramo jasnije i otvorenije razgovarati, nije samo pitanje osobnog izbora, već je pitanje nametanja trenda konstantnog sugeriranja i nasilnog proturanja teze da je estetska kirurgija tek bezopasni dio brige o sebi, uobičajena njega odnosno „dorada“ tijela i nešto što jednostavno možemo smatrati self-care rutinom.

Ma koliko god pravo imali da radite na sebi što god vam je volja, odbijam pristati na tezu da je gore navedeno normalno, da je to novi standard takozvanog držanja do sebe i svog tijela (da ne kažem zdravlja). Odbijam živjeti u svijetu u kojem je odlazak estetskom kirurgu jednako nasušna potreba kao odlazak stomatologu, ginekologu ili da bi nam to trebalo predstavljati zadovoljstvo kao otići najdražem frizeru ili osvježiti manikuru.

Odbijam živjeti u svijetu u kojem se nove generacije žena (jer žene su targetirana skupina kojoj se ta teza podvaljuje, nudi i prodaje) odgajaju misleći da je potrebno nožem, laserom, skalpelom i injekcijom korigirati nešto što je zadano genetikom, biologijom i prirodom.

Odbijam gledati zbunjenost, patnju i osjećaj nedovoljnosti u djevojčica koje gledaju majke pred odrazima zrcala kako negoduju pred viđenim, razmišljajući o operativnoj intervenciji koja bi navodno trebala POPRAVITI ono što se popraviti mora, ono što naprosto nije dovoljno – dobro, lijepo, vrijedno.

Je li zaista najbolje vrijeme za početi s botoxom negdje oko 25te ili 30te godine, kako kažu estetski kirurzi, a sve u svrhu prevencije? Ne mogu se ne zapitati – prevencije čega?

Prevencije normalnih bioloških procesa staničnog starenja koji se neminovno događa kod svih živih bića?

Prevencije odraza godina i života na licima žena koje, eto nesrećom(?!) stare i ne ostaju mumificirane u svojim dvadesetima?

Prevencijom individualnosti osobnih crta lica koja će, nastavimo li s ovim ludilom, za neko vrijeme izgledati sva ista, unificirana, zastrašujuće glatka, bezizražajna i umjetno nalik jedna drugima?

Trebamo li prevenirati pa uraniti s botoxom u dvadesetima, tridesetima najkasnije, kako ne bismo slučajno, kojom nesrećom, doživjeli pedesete i ličili na – zamislite tragedije – sebe same? Do kud idemo s ludilom koje propagiraju jednakim žarom velike kompanije koje zarađuju na stvaranju mitova o tome da smo toliko falične da trebamo korekcije, kao i pojedinci koji, nesvjesni vlastitih nesigurnosti, neprestano produbljuju vlastitu patnju sa – samo još jednim zahvatom/samo još jednom turom botoxa/samo još jednim filerom/samo još jednim malim povećanjem ili smanjenjem čega god…?

Možemo li napokon osvijestiti da sugeriranjem, propagiranjem i reklamiranjem estetskih zahvata kao novonormalnog standarda brige o sebi, zapravo propagiramo činjenicu da se radi nekoga ili nečega trebamo POPRAVITI?

Otkad je to normalno popravljati nešto što je dobro, zdravo i funkcionalno? Nešto što smo dobili rođenjem, što je dio nas oduvijek ili postaje dio nas tijekom vremena koje neminovno mijenja tijelo baš onako kako je i prirodno da se mijenja?

Tko nam je rekao da takvi kakvi jesmo nismo dovoljni?

Tko nam je usadio ideju da ćemo biti dovoljni jednom kad oblikujemo svoju vizuru iglom ili skalpelom, kada tako agresivno nasrnemo na ono što smatramo izvorom svoje frustracije, nedovoljno hrabri da ga potražimo dublje, mnogo dublje, na mjestu koje se ne liječi pod anestezijom.

Ono što činimo i govorimo promatraju generacije koje dolaze, generacije mladih žena koje u svojim formativnim, ali i kasnijim godinama, neće moći razaznati vlastitu vrijednost ako im mi ne pokažemo svoju. Bili influenceri ili ne, svi smo mi nekome primjer i prije nego li djevojčicama i djevojkama nametnemo osjećaj nedovoljnosti, moramo razmisliti zaslužuju li one nositi terete koje mi uporno odbijamo skinuti s vlastitih ramena, dodajući svakoj generaciji još ponešto u amanet.

Oslobodimo ih nerealnih, nemogućih i bespotrebnih mjerila takozvanog savršenstva pod čijim teretom se i same savijamo jer nisu zaslužile učiti od nas o okrutnosti kakvom same sebe tretiramo. Odgovorne smo za generacije koje dolaze, generacije koje imaju svako pravo stajati pred ogledalom i voljeti se, bas takve kakve jesu – unikatni odrazi savršene prirode za koje nitko nema pravo reći da im je nužan popravak.

Nemoguće je naučiti ih voljeti odraz u ogledalu ako prije svega ne zaronimo na to dugo, bolno, iscrpljujuće, ali iscjeljujuće putovanje u samoga sebe, na kojem ponajprije moramo zavoljeti ono što vidimo u vlastitom ogledalu, odmah sada i ovdje, kako bismo sutra i tamo bile bolje i nježnije prema djeci koja dolaze, kao i prema jedinom stvarnom domu kojeg imamo – zdravom, funkcionirajućem, prelijepom tijelu, tijelu dovoljno dobrom baš takvo kakvo je.

Foto: pexels, unsplash

Objava estetska kirurgija kao dio brige o sebi? ne, hvala pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

8. ožujka 1908. godine 15 000 žena marširalo je ulicama New Yorka zahtijevajući kraće radno vrijeme, veće plaće i pravo glasa. Potom je socijalistkinja Klara Zetkin organizirala prvu međunarodnu konferenciju žena u Kopenhagenu gdje je ustanovljen Međunarodni dan žena.

U većini zapadnog svijeta, od tada smo dobile pravo glasa i malo što drugo, no imamo li uopće predstavnice za koje bismo mogle glasovati i tako u punoj snazi to pravo glasa i upotrijebiti? Tko se danas uopće bavi ženskim pitanjem i tko nas zastupa?

Premda žene broje barem 50 % populacije, na izbornim listama ih je tek u prosjeku 20-30% što znači da je njihova zastupljenost u parlamentu maksimalno tolika, pod teoretskim uvjetom da sve žene na listama u konačnici i uđu u parlament.

Stvarnost je dakako drugačija i ostaje pitanje tko je taj tko će zastupati žensko pitanje u tijelu koje odlučuje o svakodnevnom životu svih nas.

Za sada, bitke bijemo u vlastitim domovima, daleko od očiju javnosti koja, kada neka afera i izađe na vidjelo, s gnušanjem odbija prihvatiti činjenicu da se ne radi tek o povremenim nasilničkim ispadima prema „slabijem“ spolu, već o kontinuiranom i sustavnom zanemarivanju da takav problem postoji i da ignoriranjem potičemo njegov rast. Nasilje u obitelji i na ulici, verbalno, psihičko, fizičko, emocionalno (od kojih je osobito važno naglasiti ucjenjivanje žena vlastitom djecom), financijsko i svako drugo postalo je dio svakodnevice, a samim time i nešto prihvatljivo ili u najmanju ruku, opravdavajući sebe same od grijeha nedjelovanja, možemo reći – van osobne moći pojedinca.

Tko bi se onda ženskim pitanjem trebao baviti?

Za početak, možda je važno ustanoviti da bi se o problemu trebalo govoriti. Nedavno sam pročitala rečenicu koju ću ovdje parafrazirati, a glasi da su žene onaj dio stanovništva koji svoje nezadovoljstvo izražava šutnjom. Nešto točnije odavno nisam pročitala. Jedan dan u godini je premalo za osvještavanje svega što bismo trebale osvijestiti što se tiče ženskih prava, koje volim zvati ljudskim pravima. No, naše hrabre prethodnice izborile su se za taj jedan, neprocjenjivo važan dan u godini, koji se na ovim prostorima pokušava prikazati reliktom prošlosti i ostatkom bivšeg režima, što se može odbaciti minimalnim poznavanjem povijesnih činjenica navedenih na početku teksta.

I zato, pokušajmo ne umanjiti važnost 8. ožujka i recimo glasno što mislimo onima koji su nas voljni slušati. Vježbajmo demokraciju i nemojmo se svesti na simbolične geste dijeljenja cvijeća u gradskim parkovima. Zbilja, Miley je u pravu kada kaže da si same možemo kupiti cvijeće. Mogle bismo još štošta, za početak prekinuti stoljetnu šutnju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli fAKTIV (@feministicki_kolektiv_faktiv)

Foto:iStock

zašto sam odlučila izbrisati sve društvene mreže?

Objava ženska prava su ljudska prava pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Self-care je, poput mentalnog zdravlja, postao važan topic naše generacije i drago mi je da je tako.

Kao što se uvijek događa pri komercijalizaciji, i oni su poslužili kao prodajni alat materijalizma i usluga upitne kvalitete. No, generalno, podizanje razine svijesti o self-caru i mentalnom zdravlju je dobro i često se upitam što ono za mene osobno jest. Zasigurno, otkad sam majka, ti odgovori su se promijenili, baš kao i moji kapaciteti za sve vrste napora. U ranoj fazi majčinstva koja se u mom slučaju poklopila s korona krizom, društvene mreže su mi postale prozorčić u svijet jer se zbog svega gore navedenog moj tako naglo suzio. Odgovarale su mi u tom trenutku i nastavila sam ih koristiti i kada su se stvari napokon krenule kretati u smjeru „starog normalnog“.

No, nešto me u vezi njih već neko dulje vrijeme grebucka i taj osjećaj ne jenjava usprkos mom vještom ignoriranju. „Pa ne mogu valjda ne imati IG profil, danas je to kao osobna karta“ – pomislila sam. Čak se i bez osobne neko vrijeme moglo biti (doslovno, u vrijeme korone), ali bez društvenih mreža nikako. Pa gdje li ću samo crpiti inspiraciju, kako ću komunicirati s prijateljicama i novostečenim dragim online poznanicama, kako ću ostati u toku i što li bi se samo promijenilo kada bih jednostavno deinstalirala aplikacije na smartphoneu?! Taj preradikalan potez odgađala sam dugo, pateći od FOMO-a, umanjujući onaj crvić sumnje koji mi cijelo vrijeme nije davao mira – a što bi se dogodilo da sve jednostavno pustiš?

Pravi naziv crvića sumnje koji me tištio vezano uz korištenje društvenih mreža bio je nemir. Nemir koji sam osjećala dok bih bezglavo i besciljno scrolala niz IG, nemir koji bih osjećala dok bih pregledavala uvijek iste profile s uvijek istim reklamama i u toj masi nezanimljivog, ponavljajućeg sadržaja tek ponekad ugledala drago lice, koja možda nije instaworthy, ali je čovječno, živo i meni blisko.

Dozlogrdile su mi fotografije uvijek jednako obučenih žena na uvijek istim nezanimljivim foto-destinacijama, uvijek u istim pozama, istih captiona i stupidnih emotikona koji su zamijenili ono po čemu se izdvajamo od ostalih kralježnjaka – komunikaciji dobrim starim riječima.

Na sve to, kao šlag na bezukusnoj bezglutenskoj ne čokoladnoj zdravoj torti od rogača i heljde, jedinoj kakva se izgleda jede ovih dana, naslonila se hrpetina reklama, reklama, reklama.

Dozlogrdilo mi je gledati čime se te žene depiliraju, koje tajice nose, koje boje ruževa koriste i gdje kupuju omekšivač za rublje. Naravno, unfollow je uvijek pravi put i zato se nikada nisam žalila na sve navedeno. No unfollow kod mene ne bi previše pomogao jer bi se u tom slučaju moja komunikacija svela na tek nekolicinu ljudi, a s njima ionako komuniciram ostalim sredstvima komunikacije i nazdravljam pravim čašama, a ne emotikonima. Stoga, moja opcija je bila naklon i odlazak. Ipak, pitala sam se zašto mi sve to nuđenje tajica i praškova stvara nemir. Pa ljudi samo rade svoj posao, a mi smo tu da poslušamo savjet ili ne. I shvatila sam što mi zapravo smeta u cijeloj toj priči. To što ja zapravo ne želim da mi se nešto nudi na svakom uglu, u svakoj prilici i ono najvažnije, da mi se nudi SVE IKADA. S tim imaju veze i moje godine i činjenica da ja već imam omiljeni ruž kojem sam vjerna, omekšivač ne koristim već godinama i nikada više neću, a kad vidim tajice od poliestera odmah pomislim na gljivična oboljenja. Možda sam izbirljiva, možda stara, ali znam tko sam i što volim, isprobala sam i pronašla svoje favorite kao i stvari koje jednostavno to nisu i nikada neće biti, i to zbilja baš nikakva reklama, ma od koga dolazila, ne može promijeniti pa me konstantno reklamiranje stvari koje ne želim ili mi ne trebaju čine nervoznom, poput telefonskog poziva teleoperatera u trenutku kad sam želim svoj popodnevni nap.

S cijelom pričom je duboko povezano moje načelo minimalizma i toga da sam lišena potrebe ispraznog kupovanja i vrlo dobro promislim prije nego nešto kupim. Da bih nešto kupila, to mora biti moja potreba ili velika želja. Za stvari koje su mi potrebne, reklama je posve nepotrebna jer ću je kupiti i s njom i bez nje, a ono što želim se jednostavno ne može pronaći u trgovini s fast fashion omadima odjeće ili u obližnjoj drogeriji. Možda sam ja samo vrlo loš klijent, ali stvar je u tome da moj inicijalni poriv bivanja online na društvenim mrežama nije imao veze s time da budem nečiji konzumeristički klijent, a čini mi se da sam upravo to, ne želeći, postala.

Zasigurno, društvene mreže su me povezale s nekim divnim ženama i to je prednost cijele priče, no sve sam više sigurna u to da bih se s njima, kad-tad, ionako povezala na ovaj ili onaj način. Uostalom, ako moraš biti stalno prisutan da bi bio viđen, ostaje pitanje jesi li to ikada i bio.

Zasićenost svime što nas okružuje, a to nisu samo reklame već i informacije i vijesti koje nemaju nikakvog filtera ni objektivne perspektive, strašno me umorila i više nisam uspjela čuti ono što sam oduvijek tako lako mogla – sebe.

I doista, spoznala sam – tišina od šumova, tuđih misli, tuđih omekšivača i tuđih (dez)informacija je upravo ono što mi je tako nedostajalo i remetilo moj mir.

Dugo sam se nećkala, a onda je bilo tako lako. Nije bio ni prvi u mjesecu, ni ponedjeljak. Izbrisala sam appove i ponovno uvidjela ono što već ionako znam – moj self-care oduvijek je bila spoznaja da je ono što vidim kad je ekran ugašen toliko bolje od ičega ikad prikazanog na njemu.

I da odgovorim na naslov iz teksta: ovo je priča o tome kako sam otišla, a kamo, to ćemo tek vidjeti.

Sretna Nova, drage moje!

smijemo li biti debele?

Objava zašto sam odlučila izbrisati sve društvene mreže? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

„Kak je debela!“ – izgovorila je anonimna osoba A o javnoj osobi B u videu koji je instantno postao viralan pa je tako nekako, na moju žalost ili sreću (još se uvijek nisam odlučila) došao i do mene.

Moram priznati, isprva nisam shvatila poantu – vidjela sam, po mojim skromnim kriterijima iznimno lijepu ženu, koja se bavi svojim poslom, nasmijana, prpošna i simpatična komunicira s osobom C, i što bi ljepše rekli oni zapadniji od nas – minding her own business.

Tek u drugom gledanju shvatila sam foru – iza glavne akterke scenskog događaja odvijala se „prava“ scena koja s punim pravom plijeni pažnju jer je školski primjer dobrog starog – preziranja jedne žene; ovog puta sve imamo snimljeno kako bismo se po potrebi podsjetili kako točno izgleda posramljivanje one koja nam se ne dopada previše (ili možda upravo dopada previše, kako me uči moje skromno iskustvo).

Dakle, iza leđa (a kako li drugačije?!), osoba A, s izrazom lica koji podsjeća na nezgodne probavne tegobe uzrokovane gadnom crijevnom virozom, odmjerava osobu B koja je, kako to obično u životu biva, sasvim nesvjesna da je predmet promatranja. Kada biste promatrali osobu A, za dobrobit ovog članka i sukladno njenim osobnim aspiracijama, nazvat ćemo je SUTKINJA, izdvojenu iz cijelog konteksta mogli biste pomisliti da se ispred njenih očiju odvija grozna scena – nasilje prema životinjama, uriniranje po javnim površinama ili pak odlaganje vrećice nerazvrstanog otpada direktno u krilo kipa bana Josipa Jelačića. No, gnušanje je bilo izazvano nečim puno ozbiljnijim od toga: pravim društvenim problemom, devijacijom i odstupanjem od normalnoga. Naime, pred očima svekolike javnosti i same SUTKINJE, drznula se pojaviti, bez imalo stida i srama, javna žena koja se – UDEBLJALA. Dragi čitatelji, vrijeme je da osobu B nazovemo pravim imenom, nadajući se da nećete oslijepiti pri čitanju: osoba B zove se DEBELA.

Gnušanju nije bilo kraja, DEBELA je zaslužila svaku osudu koja se nije mogla zaustaviti samo na mimici ljupkog lica naše SUTKINJE. A ne, ne. Jednom kada je SUTKINJA definirala ključni problem, kao svaka prava moralna vertikala, morala ga je i verbalizirati – naime, ispred nje je stajala, samosvjesno i drsko, kao da se to tiče samo nje, kao da ima pravo smijati se, biti vesela i životna, osoba koja prema časnom sudu ima – čujte i počujte – VIŠAK KILOGRAMA! Skandalozno! „Kak’ je debela!“ – zvučala je konačna presuda.

Ovdje, na ulici, pred svima nama prelijepim ženama savršene frizure, kristalno bijelih zubiju, odgovarajuće odjeće i manira, friške manikure i idealnog BMI, pred nama načitanim i pristojnim građankama, urednim platišama poreza, vjernicama i ISPRAVNIM ŽENAMA stajala je ona – DEBELA!

Kada Trg već ne bi bio prenapučen ljudima dobrih namjera koji ulažu vlastite napore da ovo društvo postane bolje mjesto s nekim boljim, nikako ne debelim ženama, predložila bih okupljanje SUTKINJA čije će specijalizirano djelovanje biti isključivo prema debelim ženama, posebnoj devijaciji svih problematičnih žena. No, čini mi se da javni prostor već obiluje dovoljnom količinom ženoispravitelja pa ćemo za sada debele ostaviti po strani. Osim ako se budu bunile protiv ovakvih etikete. Jer, debele bismo još nekako i tolerirale, ali debele i neposlušne… to nikako.

Krajnje je vrijeme da žene shvate gdje im je mjesto. Ali, ne predoslovno. Žene drage, to što vam je mjesto u kuhinji, to nikako ne znači da ondje imate pravo – jesti. Zapamtite, biti debela je strašno, ali biti debela ljeti – neoprostivo.

p.s. Tekst je ciničan, neka i njegovo shvaćanje bude takvo.

foto: pexels.com

znaš li reći “ne”?

Objava smijemo li biti debele? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Godinama sam bila uvjerena kako emancipiranoj ženi poput mene nije nikakav problem izraziti se, neovisno o temi. Poprilično sam samosvjesna, uglavnom imam svoj stav i znam ga artikulirati. Ako biste me pitali imam li problem s izražavanjem svog mišljenja, uvjerljivo bih, sebi i vama, odgovorila da nemam. Sve dok nisam u ruke uzela knjigu „NE. JE POTPUN ODGOVOR“, autorice Megan LaBoutillier u kojoj u jednom dijelu možete pronaći vježbice s rečenicama koje možemo upotrijebiti kako bismo asertivno zastupali svoje granice. Sve jedna je u meni izazvala golemu nelagodu.

Zamislila sam sebe u situaciji u kojoj ih želim/moram izgovoriti i ostala sam nijema.

Kako je moguće da meni koja ima mišljenje o gotovo svemu, koja održi sastanak pred dvadesetak ljudi i piše otkada zna za sebe, toliki problem predstavlja rečenica svedena na dva slova: „Ne.“

Ubrzo mi je postalo jasno – znati artikulirati stav je jedno, ali znati povući granicu između sebe i drugih ljudi je nešto sasvim drugo.

Odjednom, uhvatila sam se kako prvi put govorim „Ne“ u tridesetoj godini života. Kako je to moguće? Moj mališan izgovori tisuću „Ne“ dnevno, a moje se redovno pretvara u slabu kopiju još slabije volje pa nerijetko poprimi oblik:

• „Rado bih na kavu, ali nemam vremena.“ (Ne želim na kavu.)
• „Pa ok dođi, samo malo kasnije.“ (Ne odgovara mi da dođeš ni sada ni kasnije.)
• „U redu, mogla bih ti ja uskočiti ako si presložim neke obaveze.“ (Imam dosta svog posla i ne želim tvoj.)
• „Ok, nije mi baš usput, ali povest ću te.“ (Ne želim raditi dodatni put i voziti na drugi kraj grada.)
• „Dobro, uzet ću malo“. (Ne želim jesti iako sam u gostima jer nisam gladna.)
• „Pa imamo prosječna primanja, pretpostavljam.“ (Ne želim odgovoriti na pitanje kolika mi je plaća.)
• „Vidjet ćemo što će biti.“ (Ne želim odgovoriti na pitanje hoću li još imati djece.)
• „Ha-ha, drugi put, imam puno posla.“ (Naporni kolega želi sjesti u moj ured.)

U svim ovim situacijama, sasvim legitiman odgovor i jedini koji rezonira s mojim potrebama bio bi „Ne.“ / „Ne želim.“ / „Ne želim odgovoriti na ovo pitanje.“

No, zbog potrebe da cjelokupnu situaciju učinim ugodnom za onoga preko puta, vrlo često ću humorom, šarmom, izvrdavanjem ili izmotavanjem, a ponekad i pristankom, pribjeći nečemu što je sve osim egzaktnog „Ne.“, nadajući se kako će osoba preko puta shvatiti moju nevoljkost i sama odustati od pitanja ili nauma, što se događa gotovo nikada. No, problem nije u drugoj osobi koja ne shvaća moj ton, govori tijela ili „blago ne“, već u meni koja se ne usudim, radi izbjegavanja potencijalne neugodnosti, jasno iskazati što mislim.

Pa tako dolazim do zaključka da sam ja zbilja jedna emancipirana žena koja jasno izražava svoje stavove u svakom slučaju, osim kada taj stav glasi „Ne.“ Što je poprilično poražavajuće s obzirom na to da imam svako pravo na to i da sam toga prava svjesna.

No ipak, ne radim to. Zašto?

Djevojčica koja ugađa

Koliko puta vam je kao djetetu rečeno da, iako to ne želite, nazovete strica za imendan ili poljubite tetku koju niste vidjeli godinama, da pozdravljate onog susjeda koji baš nikada ne odzdravi ili da se nasmijete na vic koji baš nikome osim šaljivdžije s čašom u ruci nije smiješan? Previše puta. Djevojčicama puno češće nego dječacima. One će, uostalom, sutra postati žene koje će biti tješiteljice/njegovateljice/skrbnice/paziteljice/odane prijateljice/ i moraju jako rano naučiti da je njihova zadaća učiniti drugoga sretnim.

Otkako znam za sebe, u svim socijalnim interakcijama, što privatnim, što poslovnim, nastojim učiniti situaciju ugodnom i pri tome se posve smaram i umaram, do razine da mi trebaju dani rekuperacije u samoći kako bih ponovno došla na normalnu razinu energije. Zašto ne mogu pustiti da nekome pokraj mene bude neugodno? Zašto me brine hoće li se Đurđa koja postavlja preintimna pitanja naći uvrijeđenom mojim odgovorom? Zašto svi oko mene, nauštrb mojih osobnih granica i posjeda vlastitog prostora i vremena, moraju biti zadovoljeni? Zašto sam u konačnici ja ta koja se osjeća pritisnutom obavezom ili druženjem koja nisam znala odbaciti, odgovorima koje nisam htjela dati, sugestijama koje nisam htjela primiti?

Prije nekoliko mjeseci bila sam u situaciji u kojoj sam znala da ću ponovno biti priupitana pitanje koje se često nametne i na koje nisam spremna dati odgovor, i moram priznati, u maniri dobre štreberice se mentalno pripremila pa kada je trenutak došao, mirno izgovorila „Ne bih odgovorila na ovo.“

Zavladala je kratka tišina i razgovor je nastavio teći normalno.

Tko se boji vuka još? Prvi put je najteže. Dalje, sve je stvar vježbe. Uostalom, puno je bolje da nezadovoljna odgovorom bude Đurđa, nego vi. Ne zaboravite, prije nego svima drugima, svatko od nas odgovara sebi.

Vježbajte reći „Ne.“ –  to je pravi self care.

Objava znaš li reći “ne”? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Moje dijete ne ide na prestižni tečaj engleskog jezika.

Moje dijete ne ide u glazbenu školicu za najmlađe.

Moje dijete na pohađa ljetne sportske kampove.

Moje dijete nije nikada bilo na likovnoj radionici.

Moje dijete ne uči plivati u bazenu s trenerom.

Moje dijete nije pohađalo školicu skijanja.

Moje dijete nije izrađivalo robot u matematičkom kampu.

Moje dijete ne pjeva u zboru, ne svira klavir i ne ide na nogomet.

Moje dijete ima četiri godine, puno pitanja o životu i jednu sasvim običnu majku koja se na njih trudi odgovoriti i pritom sve održati na životu.

Moje dijete ima majku koja često kaže „ne“ svemu što bi majka trebala biti, mjereći je mjerilom današnjih standarda, mjereći je od strane onih koji trče nevidljivu trku kojoj se ne vidi cilj, trku u kojoj za sobom vuku djecu nesvjesnu poante trčanja, svjesnu jedino toga da se trčati mora, već od jasličke dobi. Moje dijete ima majku koje odbija trčati, stoji sa strane, gleda utrku i ispija treću kavu. Moje dijete ima majku koja se zahvalila sponzorima i proslijedila medalju dalje.

Moje dijete ima majku koja će mu morati biti sasvim dovoljna.

Kada bi se ljubav mjerila time koliko u svoje dijete ulažem, a kada bi ulog bile izvanvrtićke aktivnosti, bojim se da bi slika mene kao majke bila zabrinjavajuća. Ne zato jer nemamo mogućnosti ili raspoloživosti, ne zato jer nemamo sredstava, ne zato jer nema ponude. Već zato jer naprosto – neću.

(p.s. Smije li mama reći „Neću.“?)

Srećom, u jednadžbu uspješnog majčinstva ubrajam neke druge faktore koji me spašavaju od totalnog fijaska i zbog kojih si sama uručim pehar za sve trke koje trčim, a koje nisu dovoljno vidljive oku zabrinutog promatrača da bi bile zabilježene u tablici „majka godine“.

Pa tako moje dijete ne ide na prestižni tečaj engleskog jezika, ali kaže mi „good job, mama, vjerovao sam u tebe“ kad mu dohvatim igračku s najviše police.

Moje dijete ne ide u glazbenu školicu za najmlađe, ali vikendom puštamo Ramonese i raspravljamo je li bolja „Hey ho! Let’s go“ ili „Spiderman“ koji je evidentno u vodećoj poziciji radi precool spota.

Moje dijete na pohađa ljetne sportske kampove, ali se utrkuje na romobilu s frendovima ispred zgrade.

Moje dijete nije nikada bilo na likovnoj radionici, ali kada slika vodenim bojicama, pita me koja mi najdraža boja pa mi nacrta strašnog i opasnog – pink dinosaura.

Moje dijete ne uči plivati u bazenu s trenerom, ali ljeta provodimo u plićaku dijeleći svoje igračke s nekim novim prijateljima, na plaži na kojoj još uvijek postoje samo tri vrste sladoleda i musava djeca koja trče bosa, bez anatomskih cipelica za more.

Moje dijete nije pohađalo školicu skijanja, ali smo se sanjkali blizu kuće dok je tata glumio vučnicu, a mi mu se smijali i napadali ga grudama.

Moje dijete nije izrađivalo robot u matematičkom kampu, ali rastavio je sve svoje autiće uz našu pomoć i s pravim alatom, baš kako to rade veliki dečki.

Moje dijete ne pjeva u zboru, ne svira klavir i ne ide na nogomet, ali svaki dan ima mamine palačinke sa šećerom, priču o omiljenom junaku prije spavanja i majku koja mu barem stotinu puta na dan kaže koliko ga voli.

Je**ga, to će morati biti sasvim dovoljno.

Foto: unsplash.com

Objava zašto moje dijete ne ide na izvanvrtićke aktivnosti? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da su mame stvarateljice Božićne čarolije, svi već dobro znamo. Mame su one koje ukrašavaju dom, drvce, trpezu, koje brinu da baš svi dobiju željene poklone, da se pripreme omiljeni kolači za svakog člana obitelji i usputne goste, da kuća blista od čistoće i prazničnog veselja.

Donosimo pet savjeta kako stvoriti najljepši Božić do sada i ove godine nadmašiti očekivanja baš svih. Ponosno ponesite titulu prave mame – Božićne čarobnice bez konkurencije:

1. Svaka mama zna da je ključ uspjeha dobra organizacija, stoga u kupovinu namirnica za dane Božića valja poći na vrijeme. U nastavku donosimo jedini popis namirnica koji će vam trebati za ultimativni recept s kojim ne možete promašiti, a koji će vaše ukućane oboriti s nogu (ne šalimo se):

• crno ili bijelo vino
• klinčić
• muškatni oraščić
• zvjezdasti anis
• štapić cimeta
• kriške sušene naranče

Pogađate što kuha mama ove godine? Koji specijalitet je na jelovniku? Sarma? Pečena patka? Ho ho ho – ništa od toga – ove godine kuha se samo vino. Za sve ostalo postoji dostava. Jer Božić kuca na vrata. Doslovno.

2. Jeste li pokušali izraditi DIY adventski vijenac s klincima? Zabava za cijelu obitelj je zagarantirana! Ove godine, napravite upgrade: nemojte izraditi DIY adventski kalendar s klincima, nemojte trošiti novac na izradu, a ni vrijeme na čišćenje nakon. Umjesto toga, kada djeca zaspu, jedite njihovu već postojeću zalihu slatkiša poskrivećki, a ujutro se pravite da ne znate gdje su nestali. Talking about fun, ha? Ništa zabavnije od zbunjenog trogodišnjaka!

3. Nema ništa ljepše od treperenja blistavih lampica stoga i ove godine izvucite prašnjave kutije s tavana i podruma, prebrišite ih, razmotavajte i pažljivo otpetljavajte zamršene lampice, a zatim ih isprobajte kako biste se uvjerile da još uvijek rade……. Šalimo se. Znate što blista ljepše od lampica? Koža nakon 10 sati sna. Ruke nakon manikure. Nakit. Odaberite blistavu alternativu i let it shine, girl!

4. Dugo niste izašli van s kolegama s posla? Ne sjećate se kako izgleda opuštanje, niti znate gdje vam stoji onaj jedan outfit „za van“? Vrijeme je za Božićni domjenak! Bitno je samo da vodite računa o oblačenju kakvo je primjereno statusu majke i žene u Vašim godinama. Pa evo kratkog vodiča kako zablistati na partyju godine (kako dolikuje):

Ako ste mama u dvadesetima – obucite ono u čemu se osjećate svoji.

Ako ste mama u tridesetima – obucite ono u čemu se osjećate svoji.

Ako ste mama u četrdesetima – obucite ono u čemu se osjećate svoji.

Ako ste mama u pedesetima… No, shvatili ste.

5. Ne zaboravite čestitke! Nema ništa ljepše od porukice na poklonu ispod bora kojom ćete svojim najbližima poručiti koliko vam je stalo do njih. No, za promjenu, u duhu najboljeg Božića ikada, predlažemo da čestitka glasi:

„Sine, ti si ponekad takvo derište, ali svejedno te voli najbolja majka na svijetu.“

„Dečki, nadam se da ćete u Novoj godini pronaći košaru za veš. Hint: kupaonica.“

„Blagdani su vrijeme spoznaje. Da spoznate koliko sam divna i tolerantna prema vama, želi vam mama.“

„Nitko vas ne voli (niti podnosi) kao ja.“

„Djed Božićnjak je na godišnjem, nakon svih ovih godina. Da, dobili ste čarape. XoXo, vaša Mama“

adventski kalendar za umorne mame

Objava kako stvoriti čaroliju Božića? jedini vodič za mame koji će vam trebati ovih blagdana pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

„…Podignem maloga, onda ga držim ovako, al’ stručnjaci govore moraš ga držat onako, moraš ga držat onako…”

Nastavak neću citirati kako bismo izbjegli mogućnost pogrešne interpretacije, iako sam poprilično sigurna da agresiju ni u kom obliku ne podržava ni Vojko V čiji hit Umoran sažima i živopisno opisuje većinu roditeljskih pokušaja za preživljavanjem u prvim godinama djetetovog života. Moram priznati, na gore citirani dio teksta mi kava izlazi na nosnice od smijeha.

Ne mogu, a da se ne zapitam, jesmo li ikada bili okruženi s više samoprozvanih stručnjaka, tzv. stručnih savjeta i tzv. stručne literature na temu roditeljstva?

Uz svo dužno poštovanje prema relevantnim stručnjacima i njihovim priručnicima (za razliku od onih na čiji rad se osvrćem u ovom tekstu), čini li se samo meni ili je danas odgajanje djeteta bez imanja priručnika potpuno zastario koncept?

Cijeli moj život obilježile su knjige. Uvijek najbolja u razredu, uvijek s nosom u retcima slova i brojeva, uvijek znatiželjna i voljna učiti, uvijek s nekim štivom u torbi. Pa ipak, čak i meni (da parafraziram svog supruga), je ovaj trend roditelj-priručnik previše.

Čini mi se da, samo na našem govornom području, gotovo na tjednoj bazi izlaze razno razni priručnici koji nas uče kako biti bolji roditelji kako bismo odgojili što bolju/sretniju/zdraviju djecu. Od priručnika kako s djecom komunicirati, kako ih uspavljivati, kako ih hraniti, kako ih okretati, kako ih posjedati, kako se točno s njima igrati, kako im pričati, kako ih pravilno nositi… Ne mogu, a da se ne zapitam – gdje je nestala good old fashion roditeljska intuicija? Čak i knjiški moljac poput mene čiji se život oduvijek svodi na čitanje i pisanje, pomisli – jesmo li malo skrenuli s puta? Je li roditeljstvo zbilja minsko polje kroz koje trebamo proći levitirajući po uputama iz pamfleta, ne bi li naše dijete preživjelo i postalo funkcionirajući, zdravi član društva? Jesmo li, ukoliko ne čitamo „upute stručnjaka“ u brošurama, knjižicama i letcima, opasni po svoju djecu s kojom ćemo onda, tako nenaučeni i neupućeni, krivo baratati, ostavljajući na njima tragove koji će ih obilježiti za sve godine koje su pred njima? Jesmo li nedovoljno dobri roditelji ako, uz vještine koje već imamo, konstantno ne učimo kako one postojeće unaprijediti, a one nepostojeće steći? Jesmo li podkapacitirani ukoliko ne pratimo najnovija istraživanja o tome kada točno treba početi s dohranom djeteta ili kako točno na četrnaest odgovarajućih načina vezati marame za nošenje? Imamo li šanse biti dostojni svoga djeteta ako nismo u priručniku pročitali kako pravilno previjati novorođenče ili koju točno poticajnu igračku mu pružiti u dvadeset i trećem danu njegova života? Smijemo li se uopće zvati kompetentnim roditeljima ukoliko nam netko tko smatra da je ovladao materijom nije objasnio kako uputno ovladati tantrumom ili ako nismo upoznati s cijelim spektrom istraživanja na temu djeca i ekrani?

Koliko točno brošura, letaka i knjižica sa savjetima treba pročitati i na koliko individualnih i grupnih savjetovanja otići kako bismo bili dovoljno dobri roditelji svojoj djeci?

Ne mogu dovoljno naglasiti da smatram nužnim potražiti pomoć stručnih osoba u slučaju pojave bilo kakvih stanja i/ili situacija koje dovode do problema, bilo da su oni fizičke, psihičke, emocionalne ili bilo kakve druge naravi. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko cijenim ljude koji su svoje profesionalne aspiracije usmjerili ka stalnom učenju i pomaganju drugim ljudima.

No, kada je riječ o samoprozvanim stručnjacima i njihovim proizvodima, ne mogu se ne zapitati – je li savršen roditelj, osim što je mitsko biće, i odličan marketinški trik?

Ne mogu se ne zapitati – tko ne bi želio biti bolji roditelj svom djetetu i tko ne bi kupio knjižicu, vježbu ili tečaj koji će mu pokazati kako to zbilja biti? Nije li proizvod koji obećava naučiti roditelja kako biti dobar roditelj izvrstan artikl za ciljanu publiku (a svi to ponekad jesmo) – roditelj nesiguran u sebe i svoje vještine?

U konačnici, kada bismo sve savjete onih koji se smatraju stručnim davati ih stavili na jednu stranu, stranu nazovimo ga – sveupućenog roditelja – koji je pročitao svu literaturu na temu roditeljstva, pohodio sve tečajeve, radionice i pokupovao sve knjižice o tome kako postupiti u ovom ili onom izazovu roditeljstva, a na drugu stranu postavili roditelja koji, bez svega navedenog, ali intuitivno, brižno i s ljubavlju prilazi danim izazovima i nosi se s njima katkada manje, katkada više uspješno, osobno nemam dvojbe čije od to dvoje roditelja bih ja htjela biti dijete i kojeg, od to dvoje roditelja, bih htjela za svoje vlastito.

Čitajte, učite, obrazujte se. Od svega naučenog, natrpajte u svoje džepove koliko vam treba i koliko u njih stane. A onda krenite na put na kojem, garantiram vam, nema pravila. Ali ima puno, puno prostora za ljubav i rast kroz iskustvo koje je samo vaše (i s razlogom je tome tako). U stalnoj težnji za usavršavanjem, katkada je dobro osloniti se na ono što već imate i na ono što već jeste – vas same, nesavršeno savršene roditelje.

Foto: unsplash.com

savršeni roditelji ne postoje, no zašto smo i dalje samokritični prema sebi? (supermame.hr)

Objava projekt zvan savršen roditelj – jesmo li pretjerali? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Imam prijateljicu. Završila je fakultet i prijavila se za posao voditeljice projekta u struci. Na razgovoru za posao, poslodavac joj je rekao da je prelijepa za taj posao. Nije ga dobila.

Imam prijateljicu. Završila je fakultet, zaposlila se i ostala trudna. Komplikacija u trudnoći u obliku velikog hematoma nadvila se nad njenu nerođenu bebu. Nije se smjela kretati dalje od kreveta i kupaonice. Završila je na bolovanju, odnosno čuvanju trudnoće. Istekao joj je ugovor o radu na određeno. Više nikad nije produžen.

Imam prijateljicu. Završila je fakultet. Dobila je pripravništvo na godinu dana, voljela je svoj posao i nadala se trajnom zaposlenju po završetku pripravništva. Šef ju je zvao nasamo na ručak. Nije prihvatila poziv. Pozvao ju je i drugi dan. Nije prihvatila poziv. Pozvao ju je na piće. Nije prihvatila poziv. Ovaj put mu je rekla da nikada neće biti žedna ni gladna. Šef više nije razgovarao s njom. Po isteku pripravništva, nije dobila posao.

Imam prijateljicu. Završila je fakultet. Nakon nebrojenih ugovora s određenim rokom, napokon je dobila ugovor za stalno. Ostala je trudna, rodila i koristila zakonom propisani porodiljni dopust. Predložena je, skupa s dvojicom muških kolega, za napredovanje. Napredovanje za nju se nije dogodilo. Usmeno obrazloženje bilo je kako je tada „nije bilo na poslu“. Muški kolege su napredovali. Po povratku s porodiljnog, svima je bilo žao jer je zbilja kvalitetna, ali je „propustila priliku“ a osim toga, s obzirom na “propuštenu godinu”, sada ima i „objektivno manje iskustva od njih“.

Imam prijateljicu… Nemamo li je svi?

Jedan od podmuklijih trikova patrijarhata je uvjeravanje svih nas kako su ženska prava već stečena te kako feminizam kao aktivan pokret više nije potreban jer je, barem u zapadnoj civilizaciji, ostvario svoje zadane ciljeve.

Prema tom tumačenju, žene navodno mogu (samo ako to zbilja žele), participirati u akademskoj zajednici ili pak graditi karijeru jednako kao što to mogu muški kolege. Što to jednako znači, zna svaka žena koja se pokušala uspeti na profesionalnoj ljestvici i koja je pritom udarila glavom u strop iznad nje, strop koji se ne zove bez razloga nevidljivim. Nevidljivim, jer su radna prava kada su žene u pitanju prečesto samo mrtvo slovo na papiru, teorija bez prakse, a sve prilike za profesionalni uspjeh se uglavnom svode na mogućnost s ne tako velikom vjerojatnošću da će ikada postati zbilja. Prepreke s kojima se žene susreću na tržištu rada sasvim su drugačije prirode od onih s kojima se susreću i jedni i drugi, muškarci i žene te se samo nastavljaju na probleme koje, na ionako nesigurnom tržištu rada, imaju baš svi. Sasvim je jasno kako su radnička ženska pitanja rodno uvjetovana te kako je sukus problema u tome što se rad žene, u neusporedivo većoj mjeri nego rad muškarca, valorizira na temelju toga kako izgleda, što oblači, koliko godina ima, ima li obitelj ili je pak planira, idu li joj djeca u vrtić ili pak ima pomoć u kući i niz drugih kriterija koji nemaju veze sa stupnjom obrazovanja, inteligencijom, elokventnošću, radnom etikom, odgovornošću i u konačnici sposobnošću da obavi radni zadatak.

CESI, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje pokrenuo je kampanju Nije u redu u uredu za poboljšanje prava žena na radnom mjestu, a o kojoj više možete saznati na nijeuredu.com. Akcija je pokrenuta u cilju osvještavanja rodnih predrasuda te kako bismo se izborili protiv njih i jednog dana živjeli u rodno ravnopravnom društvu. Jedan od konkretnih ciljeva predmetne kampanje je i promjena važećeg Zakona o radu, a možete je podržati potpisom peticije na gore navedenoj poveznici.

Možda je cilj dalek, ali zbog djevojčica koje dolaze iza nas – na putovanje smo pozvani baš svi.

Fotografija: unsplash.com

Objava nije u redu u uredu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Savršeno tijelo” glavni je prodajni artikl u predljetnom razdoblju, a ono svake godine postaje sve nedostižnije.

Prve proljetne zrake sunca označuju početak onog doba godine kojeg svi jedva čekamo, kada se većina naših aktivnosti premješta na otvoreno, a slojevita zimska odjeća se posprema u najdublje ladice ormara. Osim nas, približavanje ljeta spremno i voljno svake godine dočekuje i marketing farmaceutsko-kozmetičke industrije koji upravo u ovo doba godine intenzivira promociju različitih kampanja usmjerenih uglavnom na žene kao primarnu ciljanu skupinu.

Različite reklame za proizvode ili usluge kojima se postiže određen izgled vrište s naslovnica časopisa, tv-a i internet stranica, a sve one uglavnom poručuju iste dvije stvari:

Takva kakva jesi, nisi dovoljno dobra.

Imaš priliku postati dovoljno dobra ukoliko konzumiraš ponuđeno;

Mit savršenog tijela glavni je prodajni artikl u predljetnom razdoblju, a ono svake godine postaje sve nedostižnije; ljestvica je postavljena sve više, noviteti u kozmetičkoj industriji razvijaju se brže od IT sektora i svi jamče sveti gral – bolji izgled već do srpnja.

Što je to točno bolji/očekivani izgled je vrlo jasno prezentirano i sve je samo ne individualno – tijelo je to bez mana, celulita, dlaka, bora i ostalih pogrdnih riječi našega doba. Ono što ne mogu popraviti dijete, laseri i kirurški zahvati, popravit će photoshop ili odgovarajući IG filtar. Nametnut je stav kako se uvijek nešto može i treba korigirati/nadograditi/oduzeti jer odraz u zrcalu jednostavno nije i ne može biti zadovoljavajući. Pa ipak, može li?

Prije ere maski, hodala bih gradom i zamjećivala da ženama koje susretnem ne mogu odrediti godine. Postalo mi je gotovo nemoguće zaključiti radi li se o četrnaestogodišnjoj djevojčici ili tridesetčetverogodišnjoj mladoj ženi. Dvadeset je to godina razlike koje bi se morale moći uočiti i u kojima ne bi trebalo biti ničega sramotnog. Pa ipak, netko nam je rekao da jest sramotno. Pa se tako djevojčice stide biti djevojčice, a žene se stide biti žene. O očekivanjima koje se vežu uz žene starije životne dobi, neću ni počinjati. Kao da nije dovoljno da sve moramo biti mlade, sve moramo biti i jednake. Odnosno, u trendu. Jedne godine to su debele obrve, druge godine ih ne smijemo imati. Taman kad ih sve počupamo, moramo nekome platiti da nam ih istetovira, a već slijedeće sezone one istetovirane moramo laserom uklanjati. Čini li se samo meni ili smo zbilja kao društvo skrenuli s tračnica zdravog razuma?

Naravno, sve to skupa ipak ima nekog smisla – neki novac se vrti, netko ipak zarađuje. Pogađate, to nismo mi. Pitamo li se svi skupa koliko sve to zapravo plaćamo? Koja je cijena pokušaja da izgledamo onako kako nam je netko rekao da trebamo izgledati? Plaćamo li našim novcem ili (i) mentalnim zdravljem, kategorijom koja se u ovom društvu ne boduje previše?

Reklame koje nam se serviraju vješto su upakirale proizvode u paket zvan „briga o sebi“, zanemarujući pri tom činjenicu da stvarna briga o sebi uvelike nadmašuje (dapače, uglavnom niti ne dotiče) sve ono što će nam pokušati prodati sljedećih nekoliko mjeseci.

Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo to radile čitave godine.

Kada bismo zbilja željele BITI bolje, a ne IZGLEDATI bolje, čitave godine bismo znale kako stati i osluškivati vlastite psiho-fizičke, emocionalne i duhovne potrebe te bismo radile na stjecanju alata pomoću kojih ćemo iste zadovoljiti.

Kada bismo zbilja brinule o sebi, naručile bismo se na UZV dojke koji nikako da obavimo, ugasile bismo digitalne uređaje pola sata prije spavanja, pile bismo dovoljno vode i upisale onaj tečaj stranog jezika kojeg godinama planiramo pohađati.

Kada bismo dovoljno brinule o sebi, onda bismo naučile da biti sa sobom u miru znači biti dobar i blag prema sebi, znači voditi unutarnje monologe koji su nalik onim podržavajućim razgovorima kakve vodimo s dragim, bliskim ljudima.

Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo se poznavale dovoljno dobro, toliko dobro da bismo uvidjele jasnu razliku između našeg tijela i onoga s naslovnice – i u toj razlici ne bismo vidjele ništa sporno. Ništa za popraviti, ništa za dodati, ništa za oduzeti. 

Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo u tim očitim razlikama pronalazile vlastite ljepote, unikatne prirodne zakonitosti koje nas definiraju kao jedinstvene.

Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo mogle biti mi, bez da ikome dozvoljavamo da nam govori tko to mi jesmo ili trebamo biti. Kada bismo zbilja brinule o sebi, onda bismo same kreirale vlastiti cilj koji želimo ostvariti, viziju sebe na koju želimo utrošiti svoje vrijeme, energiju i novac. I nitko nam ne bi mogao poručiti ono što same najbolje znamo – koliko točno vrijedimo.

„Beauty is not a single image, but the active embodiment and celebration of the self.“

Foto: unsplash.com

Objava mit savršenog tijela i nerealni standardi ljepote – #bodypositiveimage talks pojavila se prvi puta na SUPERMAME.