Ono što se dakle dogodilo je da nas je pretjerano konzumiranje loših vijesti paraliziralo – mi samo dijelimo vijesti, mi više ne djelujemo.

Doom surfanje, doomscrolling ili pretjerana informiranost o lošim vijestima normalna je reakcija na život u nesigurnim vremenima. Naime, kada smo u strahu sasvim je prirodna reakcija željeti bolje razumjeti dramatične događaje koji se odvijaju oko nas. No, pretjerana informiranost štetna je iz mnogo razloga, idemo ih redom ispretresti.

Za početak, različite studije od doba pandemije pa do danas pokazale su da pretjerana informiranost o lošim vijestima uzrokuje u nama osjećaj preplavljenosti, pojačanu zabrinutost, tjeskobu te je povezana s negativnim ishodima mentalnog zdravlja. Naravno da nije potrebno niti poželjno potpuno izbjegavanje vijesti – važno je biti informiran, posebno u kriznim situacijama kada moramo znati kako se zaštititi no, iznimno je važno pronaći balans između potrebe da ostanemo informirani i potrebe da zaštitimo svoju psihološku dobrobit.

Nadalje, što smo manje osobno upleteni u događaj, to više imamo pravo (i bilo bi za nas bolje) odmaknuti se od njega. Sasvim je dovoljno znati da se negdje nešto važno događa, ne moramo biti svakodnevno informirani u rasplete i detalje situacije. Gdje je uopće nastala ideja da moramo biti stalno informirani? Samo zato što imamo tehnologije koje nam to omogućuju to ne znači da je to ispravan način. Naravno da medijske kuće od toga žive i svaka tragedija za njih znači sadržaj koji će određeno vrijeme moći plasirati na tržištu. Budimo iskreni, pravo istraživačko novinarstvo postojalo je puno prije interneta i nažalost danas ga ima sve manje iako imamo sve uvjete da ga bude više negoli ikad. Njegovo mjesto polako ali sigurno preuzima senzacionalizam.

No, mediji oblikuju svijet pa su tako oblikovali i mentalitet po kojem je važno biti stalno informiran. Onaj tko to nije, smatra ga se u najmanju ruku društveno neprilagođenim. Pa čak i sebičnim. Jer kao „nije ga briga“. Nažalost takav mentalitet preplavio je društvene mreže pa se i sami influenceri sve češće bore sa osudom da nedovoljno objavljuju određene sadržaje, da su nedovoljno društveno aktivni, da im je nedovoljno stalo…i tu dolazimo do sljedeće vrlo štetne posljedice mindseta informiranosti – zablude da samo objavljivanjem takve vrste sadržaja na svojim profilima nekome uistinu pomažemo.

Nažalost, ne možemo pomoći drugima u nevolji tako što stalno objavljujemo ili čitamo o tome kako su oni u nevolji. Jedini način na koji možemo stvarno nekome pomoći je onda kada djelujemo i pružamo mu konkretnu pomoć.

Objasniti ću bolje.

Uzmimo za primjer rat između Izraela i Palestine. Mislimo li da tim ljudima koji se ponovno bore da prežive još jedan rat pomaže to što mi svakodnevno gledamo slike rata, čitamo i dijelimo senzacionalističke naslove ili rečenice podrške na našim društvenim profilima? Pokušajte se na trenutak staviti u njihovu kožu…ne znači im gotovo ništa. Naravno da im je drago da negdje tamo u svijetu postoji netko tko suosjeća s njihovom patnjom, ali puno više im znači kada taj netko pošalje humanitarnu pomoć, da koricu kruha, pozove ih kod sebe i pruži im azil, pruži besplatno online psihološko savjetovanje ili bilo što drugo a što im konkretno može pomoći, pa barem na tren.

Nažalost, popušili smo ideju da dijeljenjem sadržaja na društvenim mrežama mijenjamo svijet. Zaista? Kad bi bilo tako lako.

Zbog ovog pogrešnog uvjerenja došli smo do toga da više ne djelujemo – imamo cijelu vojsku Facebook ratnika, delegacije onih koji su na društvenim mrežama glasni, a u realnom svijetu nemaju vremena za podijeliti ručak u pučkoj kuhinji, volontiranje u azilu ili odlazak u dućan staroj susjedi.

Ono što se dakle dogodilo je da nas je pretjerano konzumiranje loših vijesti paraliziralo – mi samo dijelimo vijesti, mi više ne djelujemo. Zašto?

Toliko smo uvjereni da je apokalipsa iza ugla, da je svijet nikad lošiji…a to je sve samo ne istina. Uvijek je bilo zlih ljudi, uvijek je bilo ratova, bolesti, i sebičnih i pokvarenih. Nažalost, takve tragične misli i vjerovanja o svijetu i drugim ljudima uzrokuju u nama osjećaje bespomoćnosti i apatije. Kako oni rastu tako se smanjuje i empatija. Ukratko i laički, „kada stalno slušaš i gledaš toliko s… postaješ hladan – jednostavno moraš preživjeti“. Ta dehumanizacija dobro je poznata ljudima koji se bave pomagačkim strukama poput liječnika, medicinskih sestara, psihologa i drugih – oni moraju biti iznimno oprezni da im se ne dogodi da „oguglaju“, a da istovremeno uspiju sačuvati vlastito mentalno zdravlje.

Dakle, ako želimo spasiti empatiju moramo prestati „pomagati“ svima, a uistinu pomoći barem nekome.

Dosta je stoga s pretjeranim informiranjem – položimo naše Instagram koplje, obucimo cipele i izađimo u stvaran svijet. Krenimo konkretno djelovati, za početak u susjedstvu, u vrtiću ili školi gdje ide naše dijete. Kada se pokrenemo onda vidimo da oko nas još uvijek ima ljudi koji žele pomoći, da ima nade.

Zapamtite, svijet je i dalje lijep iako u njemu žive i loši ljudi. I nikada, baš nikada, nemojte djecu učiti drugačije.

Foto: pexels.com

tko je tu lud

Objava zašto mislimo da je bitno biti stalno prisutni, stalno informirani? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Čudo Božića i ove je godine osvijetlilo ulice već u studenom. Osim onih grozomornih jinglova koji se neumorno vrte po trgovinama, sve je nekako ljepše, kao u bajci…čak i naša stara bijela stolarija izgleda svečano kada na nju nakeljimo par borovih grančica, lampice i sjajne kuglice. Ovaj nam je pak Božić posebniji nego ikada – po prvi puta nećemo više biti samo nas dvoje! Čudo rođenja djetešca obogatilo je ovaj naš Božić već u rujnu. Jest da je na protekli Božić već polako rasla u mom trbuhu ali, mi to još nismo znali tako da „se ne računa“.

Naravno da sam joj kupila bodi s natpisom „Moj prvi Božić“ i bukirala božićno fotkanje…ali, i tu pišem jedno veliko ALI…pokušavam ne zaboraviti pravi smisao Božića i blagdana, a ovim putem podsjetiti i vas. Zašto? Pa ponajviše zato da bih sačuvala svoje i vaše mentalno zdravlje…ipak sam ja psiholog!

Nisam fan blagdanskog „ludila“ i reći ću vam i zašto.

Prvi razlog je konzumerizam ilitiga marketinški pothvati poduzeća kako bi prodali što više dobara i usluga. To definitivno nije nimalo u božićnom duhu se slažete? Drugi razlog zašto ne volim to ludilo jest njegova mračna strana – mi ljudi radije bježimo, makar privremeno, u neki drugi svijet, umjesto da se svakodnevno potrudimo da nas ovaj u kojem živimo manje žulja. Treći razlog su pretjerana očekivanja i perfekcionizam koji idu ruku pod ruku s tim ludilom i utjelovljuju se u našoj potrebi da se dokažemo (sebi i) drugima, prikažemo u drugačijem, boljem svijetlu.

Da ne ispadnem Grinch – nije problem u čudima niti u svijetu mašte, upravo suprotno, djeca su ta od kojih možemo jako puno naučiti o čaroliji Božića, ali i života. Problem je što mi odrasli možemo na mjesec dana kao nojevi zakopati glavu u pijesak (čitaj kolače) ili opijati se, a onda se vratiti u „sve po starom“ čim blagdani prođu. Možemo i tijekom tih istih blagdana biti toliko opterećeni novcem, darovima i igračkama koji nas vrebaju sa svih strana da zaboravimo kako Božić nije natjecanje tko će kupiti ljepši i skuplji poklon i kako takvim ponašanjem učimo svoju djecu nekim krivim vrijednostima. Možemo sami sebe mučiti nerealističnim, photoshopiranim očekivanjima kojima se svakodnevno gušimo na Instagramu i provesti blagdane tražeći najbolji kut, svijetlo, priču, putovanje, događaj za fotku kojom ćemo skupiti hrpu lajkova i koja će napokon biti dostojna fotki onih po čijim profilima svakodnevno scrollamo. Možemo zaboraviti da je Božić prilika da se radujemo čudu života, pa koliko god nam bio težak…da osjetimo ljubav i zajedništvo u zagrljajima i osmijesima onih koje volimo, pa makar to bila i samo jedna osoba…da uživamo u okusima i mirisima koje imamo prilike osjećati…da budemo zahvalni jer smo živi…

Ako ste čitali moj prošlogodišnji tekst, sjetit ćete se da je većina ljudi najdepresivnija u razdoblju poslije Nove godine. Nakon Tri kralja se borovi skidaju, lampice gase i kuglice brižljivo pakiraju u kutije pa slažu na police gdje će strpljivo čekati sljedeće blagdane. Nažalost, tada mnogi skidaju i blagdanske maske s lica – osmijehe zamjenjuju tuga i nezadovoljstvo zbog povratka u stvarnost. Nova godina uđe na velika vrata i…sve je isto kao i prije. Jer jednostavno nije realno da nešto loše nestane samo zato što je otkucala ponoć. Isto važi i za novogodišnje odluke o prestanku pušenja ili mijenjanju nekih drugih loših navika. Puno želja, snova i nada biti će razočarana i ove godine. Novogodišnja obećanja prekršena. I opet smo na početku…još jednu godinu stariji, još jednu godinu umorniji. A neki od nas ni u prosincu neće osjetiti olakšanje, ljubav, zajedništvo i veselje – za neke će to biti vrijeme pojačane tuge, usamljenosti i tjeskobe…

Zato, kako ne bi sve bilo tako crno, vratimo se na smisao Božića. Baš zato jer ste svega ovoga svjesni (ako niste bili, sada ste postali!) možete zajedno sa mnom, pa barem djelomično, prevenirati blagdanski i post blagdanski blues. Kako to napraviti?

Čudo rođenja Božića neka bude i čudo vašeg ponovnog rađanja.

Za početak, svakodnevno razmislite na čemu ste zahvalni. Ne mislim to onako klišejski nego stvarno. Zahvalnost je divan i koristan osjećaj koji u nama potiče životno zadovoljstvo. Iako nas teška vremena znaju usmjeriti isključivo na ono loše, sigurna sam da, unatoč svemu, postoji nešto lijepo u svakom vašem danu…pokušajte ga pronaći.

Nadalje, dobro razmislite što je to što valja promijeniti. Čudo rođenja Božića neka bude i čudo vašeg ponovnog rađanja. Izaberite cilj koji vam je moguće ostvariti, razmislite o potrebnim koracima i krenite polako na put prema željenoj promjeni već danas, nikako od 1. siječnja.

Budite prisutni. Ovdje i sada. Uživajte u trenutku: ma s kime god i kamo god bili, na pravom ste mjestu ako ste srcem odabrali biti tamo. I ne, ne mora biti savršeno. Ništa nije savršeno.

Za kraj, ali nikako manje bitno, svaka promjena podsjeća nas i na naše granice. Poradite stoga na prihvaćanju onoga što ne možete promijeniti. Naime, život nije uvijek lijep i svjetlucav niti mora takav biti. Život je prije svega škola. Dozvolite mu da vas pouči lekcije koje su vam potrebne kako bi odrasli u osobu kojoj se sada divite. I to ne znači da morate prestati vjerovati u bajke i čarolije…nikako…to samo znači da vam one moraju prestati biti bijeg, a postati putovanje na kojem ćete uživati širom otvorenih očiju…baš kao djeca.

Neka vam ovaj Božić ispuni srca nadom i vjerom da ćete, ma koje god vas nedaće snašle u 2022., imati potrebnu snagu i mudrost da to izgurate. Ako zatrebate pomoć, znate gdje me možete pronaći. Sretno!

Foto: pexels.com

Objava čudo Božića pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Strah od potresa kod djece i kako naučiti djecu da se nose sa svime onime što se događa oko nas. 

“Teška vremena prijatelju moj, đavo ih odnio…” svira mi u ušima već danima….možda čak i mjesecima. Ova nam godina zaista ne da mira. A kad se napokon činilo da će malo “popustiti” desila se nova katastrofa. I nije teško oteti se dojmu da nema kraja…da godina koja nam dolazi neće biti nimalo bolja od prethodne…da nas priroda kažnjava…i još mnogo takvih crnih misli. Bile one istinite ili ne, mislim da je najvažnije da se zapitamo pomažu li nam da se bolje nosimo sa svime ovime što nam se trenutno događa. Dragi svi, mislim da zaista nije trenutak da se prepustimo crnilu. Tragedija je oko nas i u nama ali moramo biti jači nego ikada prije možda. Ne smijemo zaboraviti da smo mi zvijezde u koje gledaju naša djeca – podučimo ih stoga kako se nositi sa svime što se događa oko nas i u nama. Kako? Evo nekoliko savjeta, iskreno se nadam da će vam biti od pomoći.

Za početak, objasnite djetetu što se dogodilo.

Naravno, ovisno o dobi, koristit ćete i različit stupanj zahtjevnosti priče (ovi malo veći klinci možda će čak objasniti vama obzirom da smo mi davno bili u srednjoj školi). Manjem djetetu možete reći da je zemlja sastavljena od velikih puzli koje se stalno miču “kao da imaju crve u g…i”, ali da ponekad to rade nježno i tiho pa mi to ne osjetimo (kao kada se npr. oni igraju u svojoj sobi u tišini pa ih mi u boravku ne čujemo). No, ponekad se puzzle malo razigraju i tada bude potres (baš kao što se oni raskaču) pa ih tada čuju čak i susjedi kat niže ili možda čak cijela zgrada. Ili neku drugu slikovitu priču….

Na pitanje “Hoće li se ponoviti?” nemojte lagati da neće jer ukoliko se ponovi to će utjecati na djetetovo povjerenje prema vama. Umjesto toga, budite iskreni s djetetom ali ga istovremeno i osnažite. Možete reći nešto poput “Ako se ponovi mi ćemo biti spremni.“

Vrlo je važno da smanjite na minimum gledanje vijesti i slušanje reportaža o potresu.

Naime, opetovano gledanje slika i snimki katastrofa koje je potres prouzročio u djetetu jača traumu i usporava njeno izlječenje. Također, manja djeca ne znaju nužno razliku između snimljenog sadržaja i prijenosa uživo pa mogu vjerovati da se preneseni sadržaj odvija u realnom vremenu potičući iznova njegov strah.

Osluškujte djetetove riječi ali i tišinu.

Naoružajte se strpljenjem i pripremite se na niz pitanja – ona će često biti “iz vedra neba”. Ali upravo su ti spontani upiti i najbolje prilike za razgovor, naime, nije ih dobro požurivati niti namjerno nametati temu potresa. Kada dijete krene razgovarati s vama, otvorite se svemu što vam govori i pokušajte razumjeti njegov osobni doživljaj situacije – njegove misli i osjećaje o onome što je proživjelo i što trenutno proživljava.

Uvažite i normalizirajte djetetovo iskustvo.

To možete učiniti rečenicama poput: „Vidim da si ljut/a, tužan/na… (ili bilo koja druga emocija koju primijetite)”. Recite da je u redu osjećati se preplašeno i da se svi mi ponekad osjećamo tako. Poštujte njihovu potrebu za samoćom ukoliko ju izraze kao i  prigrlite njihovu izraženiju potrebu za bliskošću.

Podučite dijete o strahu.

Možete mu reći nešto poput: “Svi ljudi ponekad osjećaju strah, i djeca i odrasli. Za razliku od sreće koju volimo osjećati, strah nam je svima neugodna emocija. Kada se bojimo naše su misli ružne i crne, a naše tijelo doživljava čudne promjene – tresemo se, jako nam lupa srce, mišići nam se zategnu kao pračke, možemo imati osjećaj da je teško udahnuti ili da nam slon sjedi na prsima. Sve te promjene su normalne i naše tijelo tako reagira kako bi nas zaštitilo i omogućilo nam da se borimo protiv onoga što nas plaši. No, strah je dobar dok nije pretjeran – npr. važno je pažljivo pogledati lijevo i desno prije negoli prelazimo cestu ali nije dobro prestati izlaziti iz kuće kako nas slučajno auto ne bi pogazio. Iz tog je razloga bitno naučiti smiriti svoj strah i to ću te ja podučiti.”

Utješite ga i učinite da se osjeti sigurnim.

Osim što ćete ga svojim ponašanjem svakodnevno podsjećati da ste uvijek tu za njega, možete ga i podučiti kako se zaštititi od potresa te mu objasniti da postoje ljudi (vatrogasci, hitna pomoć, policija, vojska) koji svakodnevno marljivo i hrabro rade kako bi svi mi bili sigurni. Osim njih postoje i nebrojeni ljudi koji su spremni pomoći drugima u nevolji upravo kao što to sada i čine (možete im pokazati i par izabranih slika koje su ljudi objavili na društvenim mrežama, a koje zorno prikazuju volonterske akcije). Nipošto nemojte djetetu govoriti rečenice poput: “Nemoj se bojati” ili “Nemoj biti tužan” – možda vam se na prvu čini da ga na taj način tješite ili umirujete ali efekt je sasvim suprotan – poruka koju mu na taj način šaljete je da “ono što dijete osjeća nije važno ili prikladno”.

Posvetite mu više pažnje.

Posebice u traumatskim situacijama djeca najčešće imaju veliku potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću sa svojim roditeljima – vi ste njihova referentna točka iz koje sve počinje i gdje sve završava. Dodir je prvo ljudsko osjetilo koje se razvije – iskoristite njegovu moć: nikako nećete pogriješiti s više maženja, grljenja i ljubljenja…

Pokažite mu vlastitim primjerom.

Ne zaboravite, djeca (ali i odrasli) uče putem imitacije stoga, čak i u izvanrednim okolnostima poput potresa, ključno je osvijestiti da ste vi njihov model, u svakom smislu: praktičnom, ljudskom, emocionalnom, solidarnom. Nemojte to smetnuti s uma.

Iskoristite situaciju u edukativne svrhe.

Vjerujem da se slažete sa mnom da se u svakom zlu moramo potruditi pronaći ili makar stvoriti nešto dobra pa tako ova prirodna nedaća može postati prilika za podučiti vaše dijete važnosti ljubavi i poštovanja prema prirodi ali i empatije i solidarnosti prema onima među nama koji su imali manje sreće i koji su, možda čak izgubili dom ili nedajbože nekog voljenog. Na tom tragu pročitajte i pokušajte primijeniti i sljedeći savjet.

Potaknite dijete na solidarnost.

Omogućite djetetu da bude dio pozitivne promjene, pomažući na neki način potrebitima, posebice ako se radi o vršnjacima. Osim što ga podučavate važnosti altruizma, pomažete mu da preuzme osjećaj kontrole nad situacijom ali i jačate njegov osjećaj sigurnosti i samoefikasnosti.

Sačuvajte rutinu.

Pokušajte se čim prije, koliko god vam je to moguće, vratiti “normalnosti”, točnije, rutinskim aktivnostima i programu – rutina čini da se djeca osjećaju sigurnom i pomaže im brže proraditi eventualnu traumu. Ako ste zbog izvanrednih okolnosti morali preseliti, stvorite nove rutine kojih ćete se pridržavati.

Njegujte kod djeteta osjećaj zahvalnosti.

Teška vremena znaju nam zamagliti pogled – usmjeriti nas isključivo na ono loše. Važno je stoga da tada podučite svoje dijete ponovno sagledati svoj život – sigurna sam da ćete svakodnevno pronaći u njemu barem jednu čaroliju. Možete krenuti tako što ćete svaki dan prije spavanja podijeliti s njime nešto na čemu ste vi taj dan zahvalni pa nježno potaknuti i njega da vam se pridruži.

Podučite dijete metodama opuštanja.

Postoje vježbe disanja, progresivna mišićna relaksacija ili divne mindfulness vježbice koje možete raditi zajedno s djetetom. Možete i zajedno crtati strah pa mu dati neko nezastrašujuće ime poput Strašnislav, Profesor Potresić, Tresonja itd. kako biste postepeno umanjili njegovu snagu i intenzitet. Možete i raditi vježbice imaginacije gdje vaše dijete zamišlja da je superheroj koji ima neku određenu moć, a koju može prizvati svaki puta kada je u strahu. Zaista je mnogo kvalitetnih aktivnosti koje danas možete pronaći na internetu, za savjet me slobodno kontaktirajte.

Ukoliko osjetite potrebu, potražite stručnu pomoć.

Nažalost, traumatska iskustva mogu na nama ostaviti duboke tragove, a to je posebice tako kada se radi o djeci. Što ranije reagirate veća je mogućnost brzog i potpunog oporavka kao i prevencija mogućih zdravstvenih komplikacija.

I ne zaboravite na sebe.

Zapamtite, dobar roditelj je roditelj koji je dobro! Djetetu možete najviše pomoći kada ste i sami smireni. No, nemojte očekivati od sebe nemoguće – naravno da nećete svakodnevno pričati na glas o svojim strahovima pred djetetom ali nije vam zabranjeno podijeliti sa njime poneki trenutak straha koji imate – na taj način ga podučavate da su emocije zdrave i se nemamo čega sramiti. Nadalje, imajte na umu da je ponekad sasvim u redu odgovoriti s „ne znam“ – dijete ne očekuje da znate ama baš sve – vi niste savršen roditelj I NE MORATE TO NI BITI.

Zapamtite, za vaše ste dijete superheroj već i sada, samo vi to ponekad zaboravite…<3

dječji svijet mindfulnessa – SUPERMAME

Objava kako pomoći djetetu da prebrodi strah od potresa? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Božić je l(j)udi!

Ne znam kako vi, ali meni je ovaj Božić do pred nekih desetak dana još jako (jako) daleko izgledao – ovo “novonormalno” (čitaj: ludo) vrijeme jednostavno ne miriši na advent koji smo navikli. Istina je da ni inače nemam običaj kićenja kuće prije prosinca…Pokušala sam jedanput i neslavno je završilo – “ispuhala” mi se cijela čarolija prije negoli je Božić uopće stigao. Te godine svečano sam odlučila da ću nastaviti njegovati obiteljsku tradiciju: bor se kiti na Badnjak.

obiteljske božićne tradicije

Sjećam se tih naših Badnjaka…budila bih se sva uzbuđena! Tata je već donio bor i namjestio ga pokraj kauča, kuća je mirisala na bakalar koji je mama marljivo kuhala od ranih jutarnjih sati… jurcala je po kući požurujući brata i mene koji smo se znali vući u pidžami još satima…Nakon zajedničkog ručka vadile su se kutije s najviše police u špajzi. Brižljivo spremljeni ukrasi svake su godine čekali da ponosno zasjaje na boru…pažljivo bih vadila kuglice jednu po jednu i zajedno s mamom okitila naš bor. Naravno, svađa oko ispravnog mjesta kuglice uvijek je bila aktualna, ali nekako bi na kraju postigli konsenzus i čarolija je mogla početi! Kad smo bili klinci bor je obavezno bio pravi (u to vrijeme nije se baš razmišljalo o ekološkom otisku), ali vremenom se mama ipak odlučila zamijeniti ga umjetnim, već znate i zašto: zbog iglica koje je stalno morala čistiti. Meni je bilo tako krivo, obožavala sam miris pravog bora! No, danas nekako bolje razumijem njezin razlog obzirom na svoj staž s usisavačem. Tradicija se nastavljala igranjem društvenih igara ili maratonom božićnih filmova, a navečer smo odlazili na polnoćku – uživala sam ostati budna do kasno i za vrijeme mise bih pjevala k’o luda (i dan danas obožavam crkvene božićne pjesme!).

božić u doba pandemije

Kako izgleda moj Badnjak danas kada sam stvorila svoju obitelj? S godinama je sve sličniji ovome koji sam opisala samo je puno “tiši” (manje nervoze al’ ljubav je postojana). I ako me pitate hoće li ove godine u našoj kući išta biti drugačije, nakon što sam zadnjih par tjedana svog života (ponovno) posvetila probavljanju neugodnih osjećaja uzrokovanih posljedicama koronavirusa na naš život (općenito, ali i na ovo blagdansko vrijeme), mogu vam mirna srca reći da sam shvatila da će sve ono bitno biti isto – moja obitelj. Upitna je samo polnoćka, no nju možemo pogledati i na televiziji obzirom na situaciju. A pjevati k’o luda mogu i u svom dnevnom boravku! No, dobro znam da nisu svi te sreće i, ukoliko se uvedu propusnice, iskreno suosjećam sa svima vama koji nećete moći provesti Božić sa svojim bližnjima.

depresija tijekom blagdana

No, da je to bar jedina negativna posljedica! Razorna snaga pandemije, osim što dovodi u opasnost zdravlje sve većeg broja ljudi, kosi polako pred sobom i mnoge džepove, teško spremljene ušteđevine, zatvara poduzeća, mijenja sudbine. Svatko od nas svoje borbe vodi i rekla bih da nije ni vrijeme ni mjesto da se prepiremo oko toga kome je teže – svima nam je teško i svakome je njegov križ najteži! Prava istina je da je ove godine zaista zahtjevno “radovati se i pronaći mir”. No, i inače se neki ljudi u ovo blagdansko vrijeme znaju osjećati depresivnije. Ali je li Božić zaista opasan po naše mentalno zdravlje?

sindrom blagdanske depresije

Široko rasprostranjeno vjerovanje kaže da jest. Zapravo, značajan dio onoga što šira javnost čita o depresiji tiče se blagdanske depresije. I osobno svake godine naletim na desetke članaka koji se bave “sindromom božićne depresije”. Članci imaju naslove poput “Božićna depresija i kako se nositi s njom”, “Pobijedi blagdansku depresiju” i “5 znakova da te hvata božićna depresija.” Najčešće uključuju prikaze nekih slučajeva, komentare psihijatra ili psihologa i korisne savjete o tome kako izbjeći depresiju. Novine, radio i televizija ponavljaju isti taj obrazac. Ali što nam istraživanja govore o ovom toliko razglasanom sindromu? Definitivno postoje ljudi koji u blagdansko vrijeme osjećaju sniženo raspoloženje, bezvoljnost, beznađe ili pak iritiranost. Najčešće se radi o ljudima koji već pate od psihičkih poteškoća ili su usamljeni, daleko od obitelji i prijatelja, bolesni, nesretni ili pak oni koje jednostavno živcira sva ta gungula, blagdanski konzumerizam, svakodnevni domjenci i fešte kojima kao da tada nema kraja. No, velika se većina ljudi upravo u blagdansko vrijeme, a posebice na Božić, raduje zajedništvu s obitelji i prijateljima i uspije se, unatoč životnim nedaćama, opustiti i zapaliti u sebi iskru nade u (bolju) budućnost. U prilog toj tezi – a suprotno mitu da se samoubojstva povećavaju oko Božića – više studija otkriva da se stopa samoubojstava smanjuje prema Božiću i vraća u normalu ili čak doseže vrhunac na početku nove godine. No, zašto baš tada?

efekt prekršenog obećanja

Ako razmislimo, zapravo je dosta logično. Događa se takozvani “efekt prekršenog obećanja”. Naime, blagdansko razdoblje usmjereno je na slavljenje kraja jedne godine i iščekivanja nove. Veliki broj ljudi, posebice oni kojima je godina bila teška, jedva čekaju pozdraviti staru i prigrliti novu godinu. To iščekivanje obojano je nadom da će stare rane zacijeliti, da će duša prestati boljeti, da će doći bolji dani, da će nova godina donijeti željene promjene…Ono što se dogodi je da nova godina uđe na velika vrata i…desi se jedno veliko ništa. Točnije, većina tih želja, snova i nada biva razočarana. Novogodišnja obećanja prekršena. Ništa se ne promijeni. Kada to osvijeste, neki se ljudi predaju krajnjem očaju i odluče zauvijek napustiti ovaj svijet. Mi ostali, svatko sa svojim koferima punim kamenja kojih smo se nadali riješiti, nastavljamo tada strpljivo i uporno naš put gajeći i dalje nadu u bolje sutra, boreći se hrabro za bolje danas…dan po dan.

fokus na lijepo u životu

No, ova nam je godina bila posebno teška i kraj svemu se ne nazire. Za razliku od prethodnih godina, blagdansko razdoblje mnogima neće donijeti toliko željeni mir, radost i zajedništvo s bližnjima. Iz tog razloga, pozivam svih nas da se usmjerimo na ono lijepo u našim životima. Naime, teška vremena znaju nam zamagliti pogled – usmjeriti nas isključivo na ono loše. Pozivam vas stoga da skinete s očiju tu crnu koprenu i da (ponovno) pogledate svoj život – sigurna sam da ćete svakodnevno pronaći u njemu čaroliju.

A ukoliko ste među onima koji i dalje imaju snagu duha, sjetite se tijekom blagdana onih koje je život već dotukao – ti ljudi biti će usamljeniji nego ikada. Zapamtite, ponekad je i telefonski poziv dovoljan da nekome uljepšamo dan!

Zato, neka ovaj Božić ispuni vaša srca zahvalnošću i vjerom da ćete, ma koje god vas nedaće čekale u 2021., imati potrebnu snagu da to izgurate. Ako zatrebate pomoć, znate gdje me možete pronaći. Sretno!

mame nisu dobro: pandemija pojačava anksioznost i depresiju kod novih majki – SUPERMAME

Objava Božić u doba pandemije pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nitko ne može sa sigurnošću reći točno što je ljubomora: ona je veoma složena emocija koja uključuje koktel uznemirujućih osjećaja poput napuštenosti, straha, gubitka, tuge, ljutnje, izdaje, frustracije, srama i poniženja. Uzrok tim emocijama su stalne sumnje u svoju vrijednost i zaokupljenost partnerovom (potencijalnom) nevjerom.

što je ljubomora?

Evolucijski gledano, ljubomora je mehanizam za preživljavanje. Njezina svrha: pomoć u očuvanju intimnih odnosa. Postoje i određeni dokazi za različito doživljavanje ljubomore sa strane muškaraca i žena. Kod muškaraca npr. prijetnja seksualne nevjere je ono što (najčešće) najviše izaziva ljubomoru. S evolucijskog aspekta, teret muškosti je neizvjesnost očinstva. Ljubomora služi kako bi spriječila partnericu da zaluta, povećavajući njegovo samopouzdanje da je on genetski otac djece njegove partnerice kako ne bi ulagao svoja sredstva u odgoj tuđe djece. Žene pak (najčešće) najviše reagiraju na emocionalnu prevaru partnera, obzirom da pokušavaju osigurati njegovu potrebnu predanost i privrženost kući i djeci.

ljubomora u suvremenom životu

Moguće je da je u malim skupinama u kojima su ljudi živjeli veći dio evolucijske povijesti ljubomora bila učinkovita u sprečavanju partnera „da zaluta“. No, kako se mijenja društvo tako i ljubomora gubi svoju korist u suvremenom životu. Naime, kao što potvrđuje današnja visoka stopa razvoda i općenito veća sklonost mijenjanju partnera kroz život, nismo baš svi (uvijek) zainteresirani za spas svojih veza. U našem je društvu stoga ljubomora više negoli „čuvar ljubavi“ ipak izraz osobne patologije.

utjecaj osobine ličnosti na ljubomoru

Novija istraživanja su pokazala da postoje značajne individualne razlike u sklonosti ljubomori i neke osobine ličnosti imaju snažan utjecaj na našu razinu ljubomore.  Točnije, ljubomora je povezana s emocionalnom nestabilnošću, a koja je odgovorna za češće doživljavanje neugodnih emocija kao što su bijes, tjeskoba i depresija. Što je viša razina nestabilnosti, to je osoba sklonija ljubomori. Također, ljubomora je negativno povezana sa osobinom koja se zove ugodnost (tendencija da budemo suradnički i suosjećajni). Takvi su ljudi veoma sumnjičavi i antagonistički raspoloženi. Baš kao i na ostale osobine ličnosti, na neuroticizam i ugodnost utječu genetika i okolina, u približno jednakim omjerima.

Ove su osobine uzrok čitavom nizu taktika zadržavanja partnera – povećanog opreza, vikanja na partnera zbog razgovora s nekim drugim, udaljavanja partnera od prijatelja i obitelji, miniranja partnerovog samopoštovanja ili prijetećeg nasilja nad partnerom ili potencijalnim suparnicima. Ova ponašanja danas smatramo patološkima, ali s evolucijskog aspekta rade na tome da zadrže partnera u vezi (pa makar prisilno).

Ljubomora se odavno smatra čuvarom ljubavi. Ali ona (danas) ipak češće uzrokuje njezin kraj. Kada smo ljubomorni krivimo partnere zbog stvarne ili zamišljene pažnje koju poklanjaju nekom drugom, ali pravi odgovor na pitanje zašto smo ljubomorni krije se u nama samima.

što radi ljubomora?

Osim što je naporna (i potencijalno opasna!) za partnera, ljubomora je izuzetno bolna emocija za onoga tko ju osjeća. Osjećaji ljubomore preplave nas s takvom žestinom da često onemogućuju racionalno razmišljanje potičući nas na ponašanja koja paradoksalno odguruju upravo onu osobu koju ljubomorom pokušavamo zadržati.

Ljubomora je naime uvijek popraćena osjećajem neadekvatnosti, a njega je teško podnijeti. Iz tog razloga, većina ljudi svoju nelagodu pretvara u bijes koji pokušava regulirati putem kontrole partnera. No, što više pokušavaju smiriti vlastite osjećaje kontrolirajući partnera, to su nemoćniji pred njime. Oni u potpunosti ovise o njegovim reakcijama i ponašanjima.

možemo li se riješiti ljubomore?

Izlaz iz destruktivne ljubomore nije u kontroli partnera već u suprotnom pravcu – u pogledu prema unutra – alarm koji zvoni za popravak vlastitog osjećaja sebe. Potrebno je naučiti kontrolirati svoju ljubomoru, raditi na vlastitom osjećaju vrijednosti, ojačati svoje samopoštovanje…jer kad smo ljubomorni, onda ne volimo sebe.

Sve ljudske emocije pomažu nam da nešto shvatimo, a ljubomora nije iznimka. „Ljubomora živi na sumnjama“, rekao je filozof Francois de la Rochefoucauld iz 17. stoljeća. Ali u što točno sumnjamo? Kad smo ljubomorni, mi zapravo sumnjamo u same sebe, svoju vrijednost, svoje sposobnosti, svoju (ne)voljenost.

mala doza ljubomore je poželjna

No, kako sve ne bi bilo tako crno, koliko god pretjerana ljubomora nije zdrava (niti korisna) za ikoga, malo ljubomore dobro dođe. Posebno u ranim fazama veze, prije negoli smo imali priliku izgraditi povjerenje s partnerom. Naime, paradoks ljubomore je u tome što je svi ipak malo priželjkujemo. U malim dozama, ljubomora je na neki način mjera predanosti i privrženosti. Dok još ne postoji izgrađen odnos povjerenja između dvoje ljudi, ljubomora je neka vrst dokaza da je drugoj strani stalo i da je „dovoljno sigurno“ otvoriti se i uložiti sebe u taj odnos. U malim dozama napominjem!

za kraj još par savjeta o ljubomori

Ako si ne uspijevate pomoći u nošenju sa vlastitom ljubomorom (ili onom vašeg partnera) potražite pomoć stručnjaka.

Ako netko vama blizak pati od/zbog ljubomore, proslijedite mu ovaj članak (naravno, pod uvjetom da ga smatrate kvalitetnim).

Ako namjerno provocirate ljubomoru u partneru, zapitajte se zašto imate potrebu to raditi i pokušajte poraditi na tome što ste saznali (o sebi ili o svojoj vezi).

Ako vam se čini da partner namjerno provocira vašu ljubomoru, suočite ga s time, dozvolite mu da se izjasni i odlučite želite li ostati u vezi s osobom koja ima tu potrebu.

Ako imate dokaz da vas partner vara, otvoreno ga suočite sa time, dajte mu priliku da se izjasni pa onda donesite odluku želite li nastaviti odnos unatoč nevjeri.

Umjesto da gajite ljubomoru, njegujte svoju vezu. Provodite kvalitetno vrijeme zajedno, skrbite o partneru i njegovim potrebama i osjećajima i dijelite međusobno svoje unutarnje svjetove stvarajući jedan samo vaš zajednički. Kvaliteta veze je najbolje osiguranje od prijevare.

Ako trebate pomoć u bilo kojem od ovih koraka, znate gdje me možete pronaći. Sretno!

Objava mala škola partnerskih odnosa – ljubomora u braku pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Bilo bi ti bolje da malo pogledaš oko sebe i vidiš kako drugi žive pa više nećeš biti nezahvalna.”

“Ti očito nemaš dovoljno posla, pokreni se pa će proći.”

“To je sve samo u tvojoj glavi!”

“Prestani razmišljati o tim bedastoćama!”

“Ne treba tebi psiholog, tebi treba samo dobar seks.”

“Misli pozitivno pa će proći.”

“Šta misliš da je samo tebi teško? Gdje bi ja završila da sam za svaki problem kukala i trčala kod psihologa!”

Ovo su stvarne rečenice. Ovo su samo neke od rečenica koje sam zapisala tijekom susreta sa svojim klijentima. Rečenice koje su oni doživjeli kada su se požalili okolini zbog svojih psihičkih problema.

1 milijarda ljudi na ovom svijetu bori se sa psihičkim problemima. To znači da u svakoj obitelji živi barem 1 takva osoba. A opet, mentalno zdravlje jedno je od najviše zapostavljenih područja mentalnog zdravlja. U siromašnim državama poput Hrvatske, više od 75% onih koji pate od mentalnih poremećaja ne dobije adekvatnu pomoć. A ako je prije bilo teško dobiti adekvatnu pomoć, u ovoj pandemijskoj situaciji to je još teže. Zdravstveni sustav urušava se i “diše na škrge”.

Situaciju dodatno otežavaju stigma i diskriminacije koje prate osobe sa psihičkim problemima. A to posebice važi upravo za siromašne i tradicionalne (možda je ispravnije reći zatucane?) zemlje poput Hrvatske. U našem su društvu rečenice poput onih gore na dnevnom redu. Koliko još godina mora proći da se depresivnu osobu prestane nazivati lijenom? Majku koja se bori sa post-porođajnom depresijom lošom majkom?

Koliko će se još života ugasiti jer sustav nije reagirao na vrijeme i na ispravan način?

Kada ćemo moći nazvati na posao i reći da taj dan ne možemo doći zbog iznimno negativnog raspoloženja, a bez da nas se nakon toga gleda kao na totalne luđake ili čak pokuša čim prije otpustiti? Zašto je proljev ili temperatura ok razlog, a napad panike to nije? Koja je razlika? Pa, obzirom na brojke s početka teksta, razlika i nije toliko velika koliko bi mi željeli misliti. A obzirom da su te brojke dosta “sive” tj. da to nije stvaran broj osoba s mentalnim poteškoćama (jer se to dan danas (pre)često skriva kao zmija noge!) doživjeti napad panike je zapravo normalno.

Ovogodišnji Svjetski dan mentalnog zdravlja, 10. listopada, dolazi u vrijeme kada se potreba za mentalnim zdravljem i psihosocijalnom podrškom znatno povećala zbog pandemijskog ludila u kojem živimo, a očekujemo njen dodatni porast u sljedećim mjesecima i godinama.

Iz svih ovih razloga HITNO je i još važnije negoli ikad prije ulagati u mentalno zdravlje.

Vlastodršci hoćete li reagirati?

Dragi svi, hoćemo li napokon otvoriti oči, umove i srca pa skinuti stigmu s mentalnih poteškoća i početi se odnositi prema njima kao prema bilo kojem drugom problemu ili bolesti?

Kada ćemo se početi odnositi prema ljudima koji se s njima bore s poštovanjem i suosjećajnošću, a ne s osuđivanjem i nerazumijevanjem? Kada ćemo početi voditi brigu o vlastitom mentalnom zdravlju kao što to činimo oko modnih kombinacija, novih modela mobitela, posuđa koje mora pasati sa stolnjakom, noktiju ili frizura koji moraju biti besprijekorni i ostalih trivijalnih sitnica koje su, naravno, dio svakodnevnog života ali koje su nam, čini mi se, ipak malo pobrkale prioritete (i polupale lončiće)?

Ili ćemo svi zajedno polako, ali sigurno popucati k’o kokice? Izbor je na nama.

Objava tko je tu lud? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako se vratiti u svakodnevicu (a zadržati malo ljeta u sebi)?

U današnjem svijetu opsjednutom poslom, ljetno je doba kratkotrajno olakšanje od životnog žrvnja. Postaje moguće pobjeći od svakodnevne žurbe i guštati ​​u dragocjenim toplim ljetnim danima i večerima – isključiti se, zabaviti s obitelji, uživati ​​u životu. Kraj ljeta stoga mnogim ljudima označava kraj sezone opuštanja, odmora i zabave. Nema više bezbrižnih dana, kasnih buđenja usred tjedna niti ljetnih roštilja ili okupljanja. A tek pomisao na duge i hladne “kiše jesenje”? Dani su nesumnjivo sve hladniji i kraći, a onima osjetljivijima na pomanjkanje svjetlosti to može pridonijeti i razvoju sezonskog afektivnog poremećaja (čitaj: “zimske depresije”).

Naravno, za neke od nas kraj ljeta označava i veliko olakšanje. Nisu svi ljudi ljetni “fanovi”. Ljeto može biti financijski, fizički i emocionalno zahtjevno doba godine. Ove je pak godine cijela priča dodatno otežana zbog pandemijske situacije i raznoraznih mjera koje su utjecale, te koje će i dalje značajno utjecati na živote svih nas. Ali za one prve, vraćanje u stvarnost nakon “najdivnijeg doba godine” (i neizbježan povratak na posao) može donijeti i nalet post g.o. bluesa.

Što je post-g.o. blues?

Također poznat kao “sindrom nakon odmora”, ovaj pad raspoloženja i nezadovoljstvo vlastitim životom mogu nas pogoditi nakon razdoblja intenzivnih emocija koja su veoma različita od naše svakodnevice. Post-g.o. blues po nekim je simptomima sličan anksioznosti ili depresiji: nesanica, niska energija, razdražljivost, poteškoće u koncentraciji i anksioznost. No, za razliku od depresije i anksioznosti, simptomi su kratkotrajni.

Kako se nositi s time? Evo nekoliko praktičnih savjeta:

Sjetite se lijepih stvari koje nosi hladnije godišnje doba.

Vuneni džemperi, šarene gumene čizme, jabuke i naranče, čitanje uz vatru ili pod toplom dekicom, uživanje u dugim hladnim šetnjama uz more nedjeljom, tople juhe i ostala “jela na žlicu” – samo su nekoliko stvari zbog kojih ćete se smiješiti i ove jeseni i zime.

Promijenite svoje mišljenje o ljetu.

Tendencija koju mi ljudi imamo je da “romantiziramo” ono što je prošlo. Budite iskreni sami sa sobom i priznajte si da ni ljeto nije savršeno. Sigurna sam da ste se mnogo puta uhvatili kako gunđate zbog vrućina, gužvi, turista itd. Kako se ljetno doba bliži kraju, sve to nestaje, a vi imate priliku zapamtiti od ljeta ono u čemu ste uživali, ali i dobiti od jeseni sve ono što ste ljeti izgubili.

Planirajte putovanje.

Imati nešto čemu se možemo veseliti kao i iščekivanje predstojećeg događaja mogu nam uvelike pomoći u prihvaćanju završetka ljeta. Obzirom na situaciju s koronavirusom putovanja u inozemstvo će i dalje biti otežana ali sigurna sam da još uvijek niste upoznali sve skrivene kutke ove naše prekrasne zemlje.

Uvedite željene promjene u ostatak godine…

Pokušajte osvijestiti što radite drugačije ljeti i pokušajte planirati unaprijed. Naime, umjesto da se vratite starim navikama, potrudite se stvoriti nove. Na primjer, ako se bojite da ćete se po povratku s godišnjeg odmora opet udaljiti od prijatelja, napravite tjedni plan druženja – i držite ga se. Vjerujem da i najzaposleniji od nas mogu u svoj gusti kalendar ubaciti par druženja s prijateljima tjedno. Vjerujem da ste to već stoput pročitali ali još jednom to pročitati može biti presudno za vašu promjenu – najbitnija je organizacija. I upornost u provedbi onoga što smo odlučili.

Iskoristite najbolje od ljeta i ujesen.

Dajte si dopuštenje da svoj ljetni mentalitet dovedete u rujan i kasnije. Zabavite se i opustite kad imate priliku, birajte svježe proizvode s tržnice, šetajte nakon večere i provodite vrijeme na otvorenom kad god možete…malo vjetra, kiše ili snijega neće vam naškoditi (naravno, ukoliko ste dobrog zdravlja!).

Budite strpljivi i dan po dan (re)kreirajte svoju svakodnevicu. Post g.o. blues neće zauvijek trajati. U međuvremenu, “olabavite”. Nemojte se gristi što se osjećate onako kako se osjećate i prihvatite svoj osobni ritam prilagodbe. Ukoliko vaši simptomi potraju duže od nekoliko tjedana, moj savjet je da se obratite stručnjaku – naime, postoji mogućnost da je problem “dublji” od same prilagodbe nakon godišnjeg odmora. Kao i uvijek, ako mogu pomoći, tu sam.

Za kraj, želim vas pozdraviti s jednom lijepom mišlju…Kao što svako razdoblje života nosi svoje, tako i svako godišnje doba ima svoje ljepote. Kako je napisao Stanley Horowitz, “zima je gravura, proljeće akvarel, ljeto ulje na platnu, a jesen mozaik svih njih.” Dozvolimo stoga sami sebi biti ovdje i sada, uzeti iz svakog dana upravo ono što nam može pružiti!

Objava pobijedite “sindrom povratka s godišnjeg odmora” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada pričam o mindfulnessu, slika koju ljudi najčešće imaju u glavi je ona gdje neka blažena osoba sjedi na plaži ili u prirodi i spokojno meditira. Složit ćete se sa mnom da je ta slika potpuno nerealna i neostvariva za bilo kojeg roditelja. Tko ima vremena spokojno sjediti kada postoji hrpa rublja za oprati, špeža za obaviti, ručak za skuhati, pun sandučić mailova i telefonski pozivi za odraditi, izvještaj za napisati, svekrva za odvesti na pregled kod doktora i još mnogo drugih obaveza? A baš sada, u najgorem trenutku (jer tako to najčešće i biva!) ona se sjetila uzeti plavu temperu i obojati sebe, krevet, zid i kauč svojim umjetničkim ručicama? Tko ne bi eksplodirao, jel tako?

Upravo vam zato i pričam o mindfulnessu. Ne iz razloga što će uz mindfulness nestati sav vaš stres ili će vaše dijete postati tiše. Ali mindfulness će vam omogućiti da:

• bolje nosite sa stresom,
• se manje brinete,
• vas strah ili ljutnja teže „preplave“,
• budete prisutniji, “ovdje i sada”, za vašu djecu, vašeg partnera ali i za same sebe.

Mindful je izrazito moćan alat koji može donijeti puno dobrobiti vašoj obitelji: regulira pažnju, smanjuje anksioznost, depresiju, ublažava stres, povećava razumijevanje, empatiju, svijest o emocijama i potiče prihvaćanje. Mindfulness vam može pomoći da se u svakodnevnom kaosu lakše „usidrite“- ponovno pronađete potrebnu smirenost i stabilnost – ali i da još više uživate u roditeljstvu (i naravno, u životu općenito!).

Pa da vidimo koji su to najčešće mitovi o mindful roditeljstvu kojih sam i sama svjedok jer ih ponekad dobivam kao reakcije na svoje tekstove i objave na temu.

MIT 1

Mindfulness će vam omogućiti da budete smireni i da nemate loših misli

Cilj mindfulnessa nije postići bilo kakvo posebno stanje uma – smireno, prazno ili neko drugo. Biti mindful znači biti svjestan trenutka onakvog kakav on jest. Smirenost je samo posljedica vježbanja mindfulnessa koja dolazi iz činjenice da se zahvaljujući mindfulnessu učimo strpljivosti, prihvaćanju i dobivamo potreban „prostor za manevar“, točnije, za promišljeniju i svjesniju reakciju (a ne automatsku!)

MIT 2

Biti mindful znači sjediti mirno i meditirati

Ovo je možda najčešći mit koji je vjerujem posljedica fotografija koje se nalaze online kada uguglate mindfulness – plaža ili neki drugi prirodni pejzaž, osoba koja blaženo sjedi i gleda prema horizontu. Naravno da je takvo iskustvo divno ali ono je većini roditelja rijetko i teško ostvarivo.

Također, obzirom da cilj mindfulnessa nije vezan uz postizanje osjećaja blaženstva već uz bivanje sada i ovdje i nježno prihvaćanje stvarnosti kakva god ona bila, mindfulness se može prakticirati svugdje: sjedeći, u hodu, sami ili zajedno s našom obitelji.

MIT 3

Mindfulness zahtjeva puno vremena

Kao i svaka navika, naravno da je i za usvajanje mindfulnessa potrebno neko vrijeme. No, što češće budete prakticirali mindfulness, to će vam njegova praksa postajati prirodnija i lakše ostvariva. Zapamtite, mindfulness se može vježbati i jedan trenutak (trenutak svjesnosti i prisutnosti) i ponavljati takve kratke trenutke često kroz dan.

MIT 4

Mindful roditeljstvo pretvorit će vas u popustljivog roditelja

Ako je cilj mindfulnessa naučiti prihvatiti sve što vam se u životu događa znači li to da morate prihvatiti i sve što vaše dijete čini? Naravno da NE. Jedna od glavnih roditeljskih zadaća je postavljati pravila i granice svojoj djeci te ih provoditi. Biti mindful roditelj ne znači dozvoliti svom djetetu da „vam skače po glavi“. Upravo suprotno, mindfulness vam može pomoći da budete prisutniji u trenutku tako da možete odabrati odgovarajući, najprikladniji odgovor na njegovo ponašanje.

MIT 5

Zahvaljući mindful roditeljstvu cijela će obitelj biti uvijek sretna i zadovoljna

Nitko nije cijelo vrijeme sretan i zadovoljan. To nije moguće niti zdravo. Ljudski život (pa tako i onaj obiteljski) obojan je cijelim spektrom emocija od kojih su neke ugodnije, a s drugima je teže izaći na kraj. Mindful roditeljstvo pomoći će vama i vašoj obitelji da budete otvoreniji za sve emocije s kojima ćete se susretati i da uspijete pronaći više osobnog i obiteljskog mira u onome što se događa u vama i oko vas.

Biti prisutan (mindful) je zapravo jako jednostavno, prirođeno nam je – prisjetite se koliko ste prisutni onih petnaest minuta dok uživate ujutro u svojoj šalici kave ili onih (rijetkih!) trenutaka kada osvijestite da ste sami u kući jer je potpuna tišina. Izazov koji pred nas stavlja mindfulness je podsjećati se vježbati biti prisutni, a posebice kada je to za nas zahtjevno (neka neugodna situacija).

Usvajanje mindfulnessa ne mora biti stresno niti naporno – ako postane samo još jedna obaveza na vašem popisu – ili će vam se zamjeriti ili ga na kraju nećete uopće prakticirati.

Upravo iz tog razloga, pozivam vas da usvojite u svoju dnevnu obiteljsku rutinu jednostavne, učinkovite i zabavne vježbe koje možete izvoditi kod kuće ili vani, čak i dok ste u pokretu. Više o mindful roditeljstvu i ovim divnim vježbama saznajte na webinaru Mindful roditeljstvo.

Ako želite odgojiti svjesnu, emocionalno stabilnu, ljubaznu i zadovoljnu djecu važno je da krenete od sebe jer ne možete pomoći svojoj djeci ako i sami niste takvi. Naime, iako roditelji uvijek stavljaju svoju djecu na prvo mjesto, zapamtite: „ne možete sipati iz prazne šalice“.

Objava mitovi o mindful roditeljstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svake godine otprilike jedna od sedam novih mama bori se s anksioznošću i depresijom u razdoblju nakon poroda, ali prema novom istraživanju objavljenom pred dva tjedna u Frontiers in Global Women’s Health, pandemija koronavirusa pogoršava te brojke.

Stručnjaci su od samog početka zabrinuti zbog utjecaja pandemije na mentalno zdravlje novih majki, a ovo istraživanje samo potvrđuje da su naši strahovi bili opravdani. Istraživanje je obuhvatilo 900 žena (520 je bilo trudno, a 380 ih je rodilo u prošloj godini) i otkrilo nam da su se simptomi depresije i anksioznosti trudnica i i majki značajno povećali tijekom ove globalne zdravstvene krize.

Prije pandemije, 29% tih žena imalo je simptome umjerene do visoke anksioznosti, a 15% je imalo depresivne simptome ali tijekom pandemije taj se broj gotovo utrostručio! 72% ispitanih žena je reklo da su osjećale snažnu anksioznost, a 41% ih je prijavilo simptome depresije.

Prilagođavanje roditeljstvu nakon porođaja je izazovno i u normalnim okolnostima, a kamoli usred globalne pandemije.

Zabrinutost zbog potencijalne izloženosti COVID-19 u kombinaciji s preporukama za fizičko distanciranje, može pogoršati depresiju i smanjiti pristup resursima, poput zdravstvene zaštite i socijalne podrške, a koje mi žene koristimo za izgradnju otpornosti i promicanje oporavka nakon poroda. U nedostatku ovih ključnih čimbenika, posljedice za nove majke mogu biti veoma štetne.

Doživljavanje depresije i anksioznosti tijekom trudnoće i postporođajnog razdoblja može imati štetne učinke na mentalno i fizičko zdravlje majke i djeteta koji mogu trajati godinama. Takvi učinci mogu uključivati ​​prerano rođenje djeteta, smanjeno vezivanje majke i novorođenčadi, te kašnjenje u razvoju kod novorođenčadi.

Ključno je stoga povećati svijest o utjecaju socijalne (i fizičke) izolacije na mentalno zdravlje trudnica i žena nakon porođaja i pružiti im svu našu pomoć i podršku kako bi zaštitili njihovo zdravlje i zdravlje njihovih beba.

Jedan od načina na koji je moguće proći kroz ovu borbu zove se Mindfulness.

Biti mindful znači biti svjestan, obratiti pažnju na sadašnji trenutak. To znači da ste svjesni što se događa oko vas i u vama, što mislite i kako se osjećate. I ne samo to, biti mindful znači gledati na svijet (a ponajprije na sebe!) s manje osuđivanja, a više prihvaćanja. Uz pomoć mindfulnessa naučiti ćete dopustiti emocijama i mislima koje vas „muče“ da dođu i prođu, nježno ih prihvaćajući. Za saznati više o ovoj divnoj i snažnoj tehnici toplo vas pozivam da pročitate članak na ovom linku.

Ukoliko ste trudni ili ste nedavno postali majkom, a borite se s anksioznošću ili depresijom, molim vas potražite pomoć…ne morate taj pakao prolaziti sami!

Objava mame nisu dobro: pandemija pojačava anksioznost i depresiju kod novih majki pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Imate mališane kod kuće? Ako se ponekad osjećate kao da gubite kontrolu i ne znate kako dalje, niste sami.

Između neuspjelih pokušaja odvikavanja od pelena, noćnih i rano-jutarnjih buđenja, bratske ljubomore i razmirica, dječjih iznenadnih napadaja bijesa i promjena raspoloženja, partnerskih prepirki oko (pravilnog) odgoja djece ali i nedostatka intimnosti, raznih osobnih frustracija i još puno puno toga…budimo iskreni – vjerojatno vam preostaje malo energije i vremena za sebe i za (pro)nalaženje novih rješenja da vam život (i roditeljstvo) budu ljepši (i lakši!).

Naravno, postoje baka i djed, prijatelji, udžbenici o roditeljstvu, a na svu sreću postoje i Supermame sa svojim uvijek fantastičnim savjetima! No, u cijeloj toj priči postoji još jedna vrhunska tehnika za koju možda još niste čuli i koja vam može potpuno promijeniti način življenja, a time i bivanja roditeljem. Mindfulness.

Ivana se jako dobro sjeća kakva su bila radna jutra u njenoj kući. Budući da je njezin suprug morao rano otići na posao, na njoj je bilo buđenje i oblačenje Mie i Noe, tada 5 i 3, priprema i davanje doručka, te dovoženje u vrtić. “Naša je jutarnja rutina bila samo hrpa dernjave i jurnjave. Nitko nije radio ono što je trebao raditi. Klinci se nisu ni najmanje brinuli o tome da vrijeme leti, dok sam ja cijelo vrijeme trčala naokolo kao kokoš sa odrezanom glavom pokušavajući sve obaviti da ne zakasnim na posao.”

Što mislite, je li vrijedno usvojiti vještinu koja vam može pomoći da se naučite bolje nositi sa ovakvom ili sličnom situacijom?

Biti mindful znači biti svjestan, obratiti pažnju na sadašnji trenutak. To znači da ste svjesni što se događa oko vas, što mislite i kako se osjećate.

I ne samo to, biti mindful znači gledati na svijet s manje osuđivanja, a više prihvaćanja.

Cilj mindful roditeljstva je naučiti promišljeno (a ne automatski i nesvjesno) reagirati na djetetova ponašanja. Vježbanjem mindfulnessa učite prihvaćati svoje dijete ali i sebe kao roditelja (i ljudsko biće).

Naravno, niti uz mindfulness roditeljstvo nikada neće biti med i mlijeko: slika iz američkih filmova, znate ona gdje im se na putu za godišnji odmor pokvari auto ali njih četvero i njihov najdraži četveronožni ljubimac bez suza i svađa napuste auto te se s velikim osmijesima na licu bezbrižno upute na sunčanu livadu koja se baš eto slučajno nalazi uz cestu…ONA izgleda besprijekorno u savršenoj haljini, ON se sjetio ohladiti i ponijeti na put njezino najdraže vino, u slamnatom piknik kovčežiću nalazi se ručak kojeg je pripremio, ručak kojeg djeca pojedu bez prigovora i pritom se ne umrljaju. Mislim da smo se razumjeli.

Umjesto toga, biti mindful roditelj znači biti ovdje, svjestan sadašnjeg trenutka, i ne dozvoliti da emocije ili traume iz prošlosti ili brige o budućnosti „oboje“ vaše trenutno iskustvo ili – što je još važnije – vašu reakciju. I dalje možete osjećati ljutnju ili frustraciju, ali sada ćete znati zašto se tako osjećate, i što je još važnije, znati ćete što napraviti s tim osjećajima – kako je najprikladnije postupiti u tom trenutku – smirenog uma i srca – ne više kao marioneta ili barka na olujnom moru.

Kao roditelj, svatko od nas pokušava napraviti najbolje s onime što zna. I to je u redu.

Naša nesavršenost, njezino prihvaćanje i spremnost na promjene su najvrjedniji alati koje imamo.

Zapamtite: NAJBOLJI RODITELJ JE SVJESTAN RODITELJ!

Objava kako biti svjestan roditelj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.