Ljubavi moja najdraža. Ovih dana me misli vraćaju na dan tvog rođenja, dan u kojem sam se štipala prva 24h misleći kako sve sanjam, a oko mene je bila velika vojska straha. Bila je to velika horda ljudi. Borba koja je trajala danima u ta 4 hladna zida bolnice gledajući druge majke kako se bore sa svojim malim mirišljavim paketićima oko prvih podoja, slušajući njihove rastopljene glasiće tepajući im i gledajući njihovo neprestano maženje. Neke se stvari do najmanjeg detalja ne mogu zaboraviti.

Vjerujem da si bio pored mene sve bi bilo drugačije. Naša razdvojenost učinila me još više slabijom. Nismo imali ono naše vrijeme od prvog trenutka kada si došao na ovaj svijet. Nakon buđenja iz opće anestezije, te prve sekunde sam razbudila cijelu intenzivnu dozivajući sestre da mi kažu zašto nisi pored mene. Čudna je u našoj glavi ta malena stvar imenom mozak.

Njihovi čudni pogledi, šutnja i izbjegavanje bili su prvi signali da nešto nije u redu, a ja sam tražila samo njihov osmijeh i lijepu riječ. Bio je to hitni carski rez zbog zastoja u razvoju i nedostatka plodne vode. Nakon buđenja u toj hladnoj mračnoj sobi bez prozora, poredanih kreveta sa zelenim plahtama i zvukovima raznih aparata nisam osjetila ni najmanju bol od reza. Kažem ti, mozak je čudo.

Ono što sam htjela i željela je ustati se iz kreveta i krenuti te tražiti. Ali to tako ne ide, maleni moj. Borba je i dalje trajala. Dugo, meni čitavu vječnost. Upravo to je bila jedina bol koju sam osjetila – nemoć. Razdvajalo nas je samo nekoliko dugih hodnika i vrata. Tu si mi, blizu, a ne možemo biti skupa. I dalje je trajala moja borba dozivajući sestre da mi kažu bilo kakvu informaciju. Napravili su iznimku i pustili su tvog tatu da me vidi na 5 minuta. Smiješno, ali nikada neću zaboraviti kako ulazi na odjel i ide k meni s crvenom vrećicom zelenih ručkica u ruci i sa onim njegovim blesavim osmijehom dječaka na licu kojeg najviše volim.

On je naš stup snage maleni moj.

Prije dolaska k meni, on te je prvi put vidio i prvi koji te je vidio nakon dugih 8 sati čekanja. Ne mogu ni zamisliti koliko je njegova agonija trajala. Nije prestajao pričati, toliko se zalaufao da nije znao što bi mi prije rekao – svoje trenutne osjećaje ili opisivajući tebe koliko si savršen. I da, na kraju je nevažno spomenuo kako sumnjaju u tvoj kromosom ljubavi više.

O maleni moj, evo i sad plačem pišući svoje osjećaje na ovom papiru. Zanijemila sam. Suze su same išle u tišini u toj mračnoj i hladnoj prostoriji. Vojska s kojom sam vodila borbu pobijedila je tog trenutka. Nepomično, u ležećem položaju, budna sam dočekala jutro. Ne mogu lagati, i dalje sam se štipala i mislila da sanjam.

Ranom zorom se ta tiha soba počela buditi. Buđenje uz mjerenje temperature, vizite fizioterapeuta koji su nam davali upute za vježbanje. Meni se to sve činilo besmislenim. Pa kako ne shvaćaju da mi ništa od toga nije bitno? Ono što zaista želim je napokon te vidjeti i ne ispuštati te iz ruku. Znam da je sat napokon pokazivao podne, došli su s kolicima da me odvedu napokon k tebi. I dalje oni ne razumiju da ja mogu hodati bez ikakvog problema. No maleni moj, opet ću se ja vratiti na mozak, zaista je čudo, zar ne?!

https://www.instagram.com/p/B5iWAZ3JEhbG-r46ZNNIc-OVPV3C8qaG-j_ZRI0/

Sve je bilo lakše tih prvih minuta koje smo proveli zajedno. Tvoje blaženo lice, mirnoća i lakoća slatkog spavanja koja je iz tebe isijavala s podignutim rukicama iznad glave stisnutih šakica, dali su mi mir. Ona horda vojske od početka priče, nestala je i povukla se za tren.

Dragi moj dječače, do danas si nas učinio najponosnijim i najsretnijim roditeljima.

Vjeruj mi da sve napisane riječi ovoga svijeta ne bi moglo pretočiti sreću koju s tobom živimo. Teško je staviti osjećaje na papir, nerazumljive masama ljudi. Trudimo se da različitost u ovom svijetu postane jednaka. Trudimo se maleni moj, zbog tebe i zbog ostalog šarenila oko nas. Volim kad te gnjavim i kad mi kažeš oštrim tonom ‘daj čovječe mama”. Volim kad me želiš isprovocirati jednom tvojom vrlo znanom psovkom. Volim taj tvoj čisti iskreni i topli osmijeh. Volim te maleni moj! Volim bezuvjetno i beskrajno! Uvijek i zauvijek!

Objava dragi moj dječače pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tina i Lu

21.03. Svjetski je dan sindroma Down. Što reći o tom danu, a da neće biti rečeno ovih dana u medijima. Ispričat ću vam priču o mojem tzv. šestom čulu i gdje smo došli do danas. Znači ova priča, u mom slučaju bajka, ide ovako.

21.03.2014., taj dan i tu godinu nikada neću zaboraviti. Otprilike tada sam bila u 4. mjesecu trudnoće s Lukom. Bio je predivan i sunčan dan, sama u autu vozim se prema šoping centru, pojačana muzika do daske jer žena+šoping daje najbolje moguće raspoloženje. Barem u mom slučaju. U autu doslovno vibrira retrovizor od jakog basa i pojačanog cd playera na maksimum, a svira stari hit grupe ET “Probudi me”. Prije skretanja u šoping centar s lijeve strane registriram ogromni jumbo plakat. Na plakatu je bio dječak širokog osmijeha s DS-om koji je nosio poruku obilježavanja njihovog dana. Desio se trenutak jakog nedefiniranog osjećaja u meni koji je prostrujio kroz čitavo moje tijelo. I danas ga teško mogu opisati riječima. Iste sekunde sam pomislila “što ako ja nosim dijete sa DS-om“. Od tada taj je nedefinirani osjećaj u meni bio cijelo vrijeme prisutan svjesno i nesvjesno sve do Lukinog rođenja. Došao je i taj dan hitnog carskog reza i buđenje iz anestezije. Gledam svog supruga u magli koji mi izgovara riječi: “Da, zdrav je, hm neobično, sumnjaju da ima Down sindrom.”. Bila sam uvjerena kako sanjam i kako ću se svakog trenutka probuditi. Da se vratimo na neke detalje ove priče: jumbo plakat, taj nedefinirani osjećaj, pjesma “probudi me”, reklo bi se da ti život daje signale i ako ih dobro pratimo, možemo dobiti ranije određene odgovore. Dakle, sve ima smisla, definitivno sam se probudila iz tog sna i moj stvarni život je počeo. Bez uljepšavanja, kao šta sam i napisala, naša bajka pod imenom Lu je počela.

Odlazak doma iz bolnice meni je bio zastrašujući, dok je suprug bio presretan. Imamo sreće jer se nevjerojatno nadopunjujemo energijom, kad jedan padne duhom, tu je drugi da ga podigne i obrnuto. Medicinsko osoblje u bolnici dalo nam je smjernice što je zapravo DS i što možemo od njega očekivati, ali danas mogu potvrditi da su u puno pretpostavki bili u krivu oko Lukinog napredovanja i postignuća kroz život. Tog trenutka bila sam slomljena, ali isto tako i svjesna da imam samo dvije mogućnosti. Plakati ili se boriti. Bilo je na početku i kombinacija plakanja s borbom. Bilo je svega. Izabrala sam borbu i bitka je počela od prvoga dana kada smo stigli doma. To malo mirišljavo čudo, nasmijanog lica, kosih okica, brzinom svjetlosti uvuklo nam se pod kožu. Bio je toliko dobra beba, sam se uspavljivao, plakati nije znao, grčiće nije imao, fino je papao, zubiće nismo osjetili, ma ne vjerujem ni danas kada ovo sve tipkam, nevjerojatno savršena beba koja bi te nagrađivala samo osmijehom. Lijepo je napredovao težinom i imali smo taj blagoslov da Luka nije imao težih zdrastvenih problema. Dodatnih vještina za podizanje tek rođene bebice sa DS-om ne treba jer potrebe ima iste kao i sve druge bebe. Obavezu koju smo imali do prve godine njegovog života su bile vježbice 2-3 puta tjedno, a s navršenih godinu dana vježbice su se pojačale i imali smo ih svakodnevno. Milion i jednu terapiju smo do danas odradili, a on se nikad nije bunio na njih, prisutno uvijek dobro raspoloženje i njegovo nasmijano lice. Luku je najviše pogodila hipotonija i u motoričkom dijelu je dosta slab. Dosta kasno se počeo sam posjedati, puzati, hodati. Svaki najmanji korak tj. njegovo postignuće bi proslavili s nevjerojatnom dozom sreće gdje dobiješ neobjašnjivu posebnu snagu i moć, a taj osjećaj o kojem pišem će najbolje znati roditelji djece s poteškoćama u razvoju. Koncentracija mu je savršena, pa je on danas dječak koji voli priče, pjevanje, a najnovije je da nam priređuje glumačke performanse, pa ga u skoroj budućnosti definitivno vidim i u dramskoj grupi. Pravi je virtuoz s loptom i s njom provodi većinu vremena. Otprilike s navršene dvije godine krenuo je i govor. Danas slaže rečenice i trudi se sam ispravljat svoj izgovor. Od terapija ima logopeda, radnu terapiju i senzoriku. Upisan je u redovni vrtić bez asistenta i obožava ga od prvog dana, tako da prilagodba za njega nije bila potrebna. Zna sve, svjesno je dijete i nevjerojatnu memoriju ima. Njegov topli i vedar karakter oduševljava na prvu i već se vidi da ima crtu zafrkanta, a to je sigurno nasljedio od tate, pa mu znam često reći da je muški provokator. Definitivno mogu potvrditi da ima karakter pravog šarmera.

Naučio me je strpljivosti, da prihvatim različitost i strahove. Naučio me je da budem borac, nasmijana i sretna, da cijenim male stvari, sitnice, da uživam u njima. Naučio me je što je iskrenost. Upoznala sam stotine dragih i kvalitetnih ljudi zahvaljujući njemu. Tek su mu četiri i pol godine, a toliko toga me je naučio o životu. Pa gdje će nam biti kraj?

Naša bajka s njim je tek počela i baš me zanima što će nas naš mali-veliki posebni dječak naučiti o životu u sljedećim godinama.

Objava BAJKA POD IMENOM LU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zamislite da je život ružičasti balon gdje se dešavaju samo lijepe stvari, gdje smo nasmijani, vedri, veseli, puni optimizma, bez mržnje, s velikom tolerancijom, gdje nema bolesti i gladnih, usamljenih, odbačenih, gdje svako za svakoga ima čašicu razumijevanja, život bez bolesti, gubitka, gdje sve dobijemo na gotovo.

Usponi i padovi su neizbježni djelovi našeg putovanja. Naučila sam koliko je bitno znati nositi se sa usponom, ali još bitnije, kako se nositi s padom. Koliko sam spremna u tom trenutku ići dalje, koliko sam spremna boriti se za sebe.

Kada ti život pokaže zube za mene je bila faza upoznavanja sebe. Spoznala sam svoju drugu stranu, svoju snagu, svu jačinu koja me tjerala na površinu da plivam, ali ne i da potonem. Nismo ni svjesni kolika je ta snaga i volja jaka, koliko čovjek danas može izdržati, pomiriti se, ali nikad zaboraviti i krenuti dalje sa svojim životom.  Svi mi imamo snage krenuti dalje jer to možemo, samo je pitanje želimo li.  Život je nepredvidiv, u isto vrijeme čaroban i ne može se staviti niti u bilo koji ružičasti okvir.

Sigurno Vam se dogodilo slušajući nečiju tragičnu životnu priču i nakon što bi je poslušali rekli bi; “ja to ne bih mogla ili mogao“. Mogli bi, vjerujte!!! U tom trenutku ne možemo birati. Suočeni smo sa situacijom i biramo put kojim želimo poći, preuzimamo odgovornost i tu završava sva mudrost.

Jesam li zahvalna na svim šamarima u životu?? Itekako sam zahvalna na svim lekcijama. To su bili trenutci u kojima sam učila rasti i boriti se, u kojima sam naučila da i u lošem postoji razlog i da će kad tad najcrnji dragi kamen opet zasjati. U savršenom životu ne bi imali opciju pogriješiti i samom tom pogreškom imati opciju nešto dobro iz nje naučiti, graditi se. Naučila sam da je i pogreška nešto dobro i zahvalna sam na tome.

Život? Moj odgovor na “život” prije tri godine je glasio da je “patnja i bol”. Period u kojem mi je život pokazao svoje zube. Trebalo je vremena, vremena žalovanja zbog gubitka. Sve faze sam okusila od negacije do jake ljutnje, pregovaranja, depresije i na kraju prihvaćanja. Bilo koji gubitak ti daje osjećaj ljutnje, ogorčenosti, osjećaš se uništeno i povrijeđeno. Kod mene je bila dugotrajna faza ljutnje na Boga, ma na cijeli svemir. I to je ok. Ok je tugovati i plakati. Sasvim je u redu u tim trenutcima i zbog najmanje stvari barem na kratko osjetiti sreću i ne imati grižnju savjesti i opravdavati se drugima zbog toga. Bitno je znati da niste sami.

Ovoga trenutka za mene život znači danas. U toj današnjici se susrećem sa slatkim i gorkim okusima iz kojih učim, učim se boriti sa svim šamarima koje mi donese i isto tako uživati u svoj toj ljepoti koju mi da. Bez obzira u šta vjerujemo, vjera me uči i pomaže da naučim razumijeti kako ništa nije nemoguće prebroditi. Ne postoji savršenstvo i “ne bojte se savršenstva jer ga nikad nećete dostići”. (S.D.)

TINA @tinki_pink

Objava KAD TI ŽIVOT POKAŽE ZUBE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava DISPLAZIJA KUKOVA I NAŠE ISKUSTVO pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dani upisa u vrtić je iza nas. Za svakoga roditelja pomalo stresan trenutak, u glavi košmar jer imamo 1001 pitanje, a u tom trenutku ne pronalazimo niti jedan odgovor. Koliko god sam se radovala vrtiću, toliko sam ipak htjela da sporije vrijeme dođe do toga dana. Prošle godine u ovo vrijeme su nas zvali na naš prvi intervju. Iskreno, nije mi bilo svejedno, obzirom da se radi o djetetu s poteškoćama u razvoju, 2,5 godišnjak koji još samostalno ne hoda, samostalno ne jede, a vokabular je bio sveden na minimum.

Nekoliko mjeseci prije upisa u vrtić bila sam u jednom kozmetičkom salonu na tretmanu pritom slušajući konverzaciju jedne klijentice i kozmetičarke. Klijentica je zaposlena kao odgajatelj u gradskom vrtiću i dotakla se teme upisa. Razgovor je išao u smjeru da odgajatelji nisu oduševljeni ulaskom u grupu djeteta sa poteškoćama u razvoju. Razlog? Nisu dovoljno educirani na rad sa djecom s poteškoćama i zato jer “zdravoj” djeci oduzimaju mjesto u vrtiću. Ovo nije prva zaposlena osoba u vrtiću za koju znam da ima isto takvo razmišljanje. Iskreno, ne znam kroz koje edukacije, programe, predmete na fakultetu prolaze osobe za odgajatelja u vrtiću. Znam da je svatko dijete drugačije, bilo ono sa poteškoćama ili ne. U tim trenucima nije mi bilo lako. Nisam osuđivala, samo sam se pitala je li  ispravno upisati svoje dijete u grupu gdje odgajatelj, po njenim riječima, nije educiran i koji odmah na prvu dijete sa poteškoćama želi izbaciti iz kolektiva, a da mu nije dala niti priliku, ni najmanju šansu. Kako smo u to vrijeme provodili svakodnevno dane na vježbicama u specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak, tražila sam preporuku tj. savjet stručnjaka za mišljenje o upisu Lu u redovni vrtić, obzirom da su ga već dobro upoznali kroz dvije godine svakodnevnih terapija. Upis u vrtić je bila njihova najveća preporuka, obzirom da je već bio pred prohodavanjem, mentalno je jak, svjestan svoje okoline, te uključivanjem u kolektiv sa djecom će mu svakako biti bolji poticaj od bilo kakve sljedeće terapije. Ok, imalo mi je sve to smisla.

Došao je i taj dan, dan intervjua. Može doći samo jedan roditelj na razgovor sa djetetom. Zašto?? Upitnici nad glavom???? Ne znam ni dan danas odgovor zašto je takvo pravilo. Dogovorila sam se s suprugom, idem ja. Moram se posložiti sama sa sobom, duboko udahnuti, smiriti se. Bila sam uvjerena da me čeka puno pitanja, te milijun i jedan razlog zašto Lu nije kandidat za vrtić. Ima li u tim trenucima smisla započeti razgovor da ih razuvjerim??! Forsirati upis vlastitog djeteta u vrtić gdje s druge strane stručni tim nije dao zeleno svijetlo?! Iskreno, mozak mi je izgorio.

Primio nas je tim stručnjaka na razgovor, od odgajatelja do logopeda, defektologa, pedagoga, zdrastvenog djelatnika. Ušli smo u sobicu koju su opremili igračkama i odmah su počeli konverzaciju sa Lu. Atmosfera u zraku je bila pozitivna, smirena, opuštena, sve oči bile su upućene prema Lu i svaka od njih na licu je imala osmijeh od uha do uha. Evo i sada se sva naježim kada se sjetim te divne atmosfere. Mogu reći bez imalo skromnosti da ih je Lu na prvu osvojio. Nakon Lu šarma, krenula su pitanja za mene. Pomislila sam, evo ga, to je taj  trenutak sa milijun i jednim pitanjem. Pitanja su bila uobičajena. Od prehrane, do davanja paracetamola u slučaju temperature, alergije, broj telefona za kontakt…. Nakon toga dali su mi prostora da ih više upoznam sa Lu, prepričavajući im njegov dan, doseg njegovog osobnog razvoja. Prvo što sam im rekla da ne hoda samostalno i vide li u tome problem?! Zašto, nema nikakvih problema što ne hoda, dapače druga djeca ce ga motivirati da što prije prohoda. Skratit ću, oni nisu vidjeli niti najmanji problem zašto dijete sa DS ne bi bio upisan u redovni vrtić, po programu za koji se roditelj odluči, naravno konzultirajući se sa stručnim timom. Mi smo se odlučili za program Montessori, da još pobrusimo Lu finiju motoriku.

Nakon sigurno 45 min. razgovora i igre, pozdravili smo se i sa pozitivnim dojmom vratili se kući. Nakon nekog vremena, točnije kroz mjesec dana smo saznali da je Lu primljen u vrtić po programu Montessori, po uvjetima kako smo se dogovorili. 

Došao je i taj dan, prvi dan vrtića. Sjećam se da sam pucala od ponosa zato što je moj, a s druge strane je prevladavao strah. Izmješane emocije. U grupi su dobili treću tetu koja je zadužena za troje djece sa poteškoćama u razvoju i među njima je bio i moj Lu. Već drugi dan je počastio svoje nove prijatelje sa pjesmom i plesom. Nakon prilagodbe, sve ovisi o danu, nekada bi odbijao ići u vrtić, a ponekad bi ostao bez ikakvog problema. Gledajući svog frenda Bornu kako trči i napucava loptu, Lu je već nakon niti nepunih mjesec dana samostalno hodao.

Od nove školske godine ide u stariju vrtićku grupu. I ove godine smo bili na razgovoru sa stručnim timom, gdje smo dogovorili kako ćemo dalje, a šta je najbitnije, gledajući što je najbolje za tog malenog dječaka koji je pun života, željan istraživanja, igre kao i svi ostali. 

Objava MUKE PO VRTIĆU – U GLAVAMA RODITELJA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava OČEKIVATI TJ. NEOČEKIVATI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Volim jednostavne, prirodne, a opet nekomplicirane detalje, dekoracije koje se mogu napraviti, naravno u što kraćem vremenu. A tko to ne voli??!! Dolaskom proljeća, šarenila, dužih  i sunčanih dana, svake godine je posebno obiteljsko druženje za stolom, blagdan koji mi je osobno najdraži- Uskrs. Proljeće i proljetne svježe namirnice na stolu, nema mi dražeg osjećaja.

Doručak u kombinaciji sa pincom, šunkicom, francuskom salatom, jajima, rotkvicom i mladim lukom u obiteljskom okruženju, neizostavna je tradicija svake godine. Kako na najbrži način ukrasiti blagdanski stol?! Ukrašavanjem detaljima tako i stola važan su i neizostavan dio svake blagdanske priče. Ispisana ili bojana jaja predstavljaju simbol plodnosti, novog života i buđenja šarenila- proljeća.

Osobno sam se fokusirala na pisanice, simbol Uskrsa. Jednostavan, rustikalan i prirodan opis je mog ovogodišnjeg  blagdanskog stola, a isto tako i pisanica. Prirodne i jednostavne, bez farbanja pisanice koje su gotove, al doslovno u nekoliko minuta. Postupak izrade nije potreban, što me dodatno oduševljava.

Koristila sam salvete ( može se koristiti i u tkanini ubrus), netoksični flomaster bijele i crne boje, cvijeće ubrano na prvoj najbližoj livadi, špagu i revere sa moje svadbe. Točkasti, zekonje koji asociraju da pate od kroniče zubobolje i uspavana ljepotica sa krupnim trepavicama pisanice su za koje sam se odlučila. Ove godine u tucanju definitivno dajem pobjedu zekonjama sa zuboboljom. Neka najjači pobjedi. Klinci ce sigurno uživati..

Želim Vam ugodne, kreativne, nasmijane, sretne i blagoslovljene blagdane!!!

Sretan Uskrs!!!

TINA

Objava USKRŠNJE PISANICE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.