Dok sam bila dijete nakupila sam puno NEĆU vezanih uz blagdane, a onaj najvažniji mi je bio da neću imati blagdane kakve sam viđala svugdje oko sebe – radi se punom parom, svi trče, dućani su puni živčanih ljudi, kuće se pune nervozom, obavljaju se svi periodični poslovi koji baš moraju čekati blagdane da bi valjda bili što stresniji – glancaju se prozori, skidaju zavjese, sprema se sve što nam treba i ne treba…

Misija broj jedan je bila razbiti takav blagdanski kod i koliko god to bilo jednostavno u mom srcu i mojoj glavi, život nas istrenira da ponavljamo korake koje su ponavljali oni prije nas i oni prije njih, ali ja se nisam namjeravala predati.

Imala sam jasnu viziju kakve blagdane želim za svoju djecu: da u svemu sudjeluju, da što samostalnije obavljaju posao koji su dobili, da sve to lijepo izgrađuje njihovo samopouzdanje, da su uvaženi, da donose odluke koje mogu donositi, da se pjeva i veseli uz naravno standardne, nepopularne radnje koje se u životu ne mogu zaobići u bilo kojem periodu pa tako ni oko Božića.

“Cijeli koncept je bio vrlo jasan, ali teži dio posla bio je promijeniti postavke u svojoj glavi i dopustiti da se takvi blagdani uistinu i dogode.”

I negdje u svim tim godinama promjena i rasta koje nisu bile bezbolne i lake, shvatila sam da je cilj dosegnut… da je kuća puna smijeha, samopouzdane djece, pjesme i veselja, da je živa, energična, asertivna. A bile su potrebne naoko posve male stvari koje su nam ponekad tako teške za primijeniti:

Ne popravljaj iza drugih – stvari ne moraju biti savršene po našim standardima.

Uvažavaj druge – iznenadit ćeš se snazi različitih pogleda na istu stvar.

Odmakni se od svoje vizije – gradi zajedničku.

Prihvaćaj koliko možeš – ako ne možeš nazovi nekoga tko te razumije pa se malo pojadaj i nastavi pokušavati prihvaćati.

Snagu za sve promjene uvijek sam crpila iz jedne snažne istine – čovjek je uvijek ispred stvari! Čovjek je ispred dekoracija, čiste kuće i Božića iz kataloga. Čovjek kraj nas uvijek je važniji.

Želim vam lijepe, uistinu lijepe, jednostavne, radosne blagdane i kuću punu zadovoljnih ljudi.

“Čovjek je ispred dekoracija, čiste kuće i Božića iz kataloga. Čovjek kraj nas uvijek je važniji.”

Fotografija: pexels.com

Ovaj tekst objavljen je originalno u prošlogodišnjem broju Supermame Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno! Uskoro donosimo novi božićni broj!

Objava ja to tako neću! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

I prije rođenja djece znala sam kako želim da izgledaju blagdani u mom domu, samo nisam bila sigurna kako se to postiže niti sam dobro shvaćala da za promjene naučenih modela ponašanja trebaju godine rada i truda, puno pokušaja i pogrešaka i još više kreativnosti i dubokog disanja. Ali volja je bila nepokolebljiva i s godinama je iznjedrila recept za lijepu božićnu priču.

Sastojci

1. Što ja želim?
2. Što mi je važno?
3. Sukob želja, važnosti i mogućnosti!
4. Rasplet
5. Kuća puna smijeha

Prvo treba sjesti i iskreno odgovoriti na pitanje što ja zaista želim. Ja želim divnu, uređenu kuću s prekrasno okićenim drvcem i finim ukrasima i malenim figuricama svud uokolo. Želim krasan stol, divan adventski vijenac, stolnjak i nadstolnjak bez fleka i mrlja, ugodnu glazbu u pozadini, vrijeme u kojem se ne žuri i ne kasni, misu na koju svi dolaze vedri i veseli petnaestak minuta ranije, iskrene zagrljaje i čestitke, stol oko kojeg su svi sretni, u miru, vole se i podržavaju.

U drugom koraku stižu moje vrijednosti, ono što je meni uistinu najvažnije. A na listi mojih prioriteta stoje slobodna, radosna djeca, djeca koja se uče preuzimanju odgovornosti, kritičkom razmišljanju, dobrom upravljanju emocijama, otvorenoj komunikaciji. Na listi prioriteta stoji i jednostavnost, pogađanje u bit blagdana, opušten odnos s mužem, ugodna druženja i velike količine radosti.

U trećem koraku odmah je jasno i vidljivo da su prvi i drugi korak u raskoraku. Neke se stvari podudaraju, ali neke nikako ne idu zajedno. I dolazimo do tehnički najzahtjevnijeg dijela recepta u kojem trebamo odlučiti hoćemo li inzistirati na figurici i čistom stolnjaku ili na davanju veće odgovornosti djeci u izradi kolača i pripremi ostale hrane i dekoracija što znači nered, fleke i izostanak rezultata o kojima se sanja u prvom koraku. Ja sam se odlučila prednost dati vrijednostima iz drugog koraka, a to je značilo promjenu mentalnog sklopa, naučenog božićnog ponašanja i godina gledanja primjera koji odudaraju od onoga što sam namjeravala uvesti u svoju obitelj.

Stvari se ne događaju preko noći, ali se događaju. I tako je naš Božić s godinama sve više oblačio ruho jednostavnosti i radosti, a odmicao se od kićenosti koju treba paziti i održavati i koja postaje samoj sebi svrha i preuzima ulogu koju u svom životu želim dati ljudima – da su oni važni i prepoznati, uvaženi i prihvaćeni i da ne gube bitku s borovima i lampicama.

Najbezbolniji rasplet sebi sam osigurala škiljenjem, žmirenjem i objašnjavanjem zašto je baš OK da većina stvari nije onakva kakvim sam ih zamislila, a pripreme bi tekle nekako ovako:

• podijelim djeci odgovornosti i ne provjeravam dok me netko ne traži pomoć (obično se dogodi to da sami shvate što ne štima s izvedbom recepta, je li keks previše umočen u mlijeko, treba li valjati tanje tijesto itd.) i svaki put im dajem sve veću odgovornost i baratanje sve težim izazovima
• ono što izrade (jaslice, adventski vijenac, ukrase za bor, kićenje bora, ukrašavanje kuće) hvalim i ne komentiram je li moglo ili trebalo drugačije (a sebi osvješćujem da svatko ima svoj način izražavanja i svakom je lijepo nešto drugo i da to treba cijeniti i uvažavati)
• obučavam se u tome da drugima ne visim nad glavom i nemam oko sokolovo u lovu na greške
• gdje god mogu ostavljam mogućnosti izbora (koje kolače ćemo raditi, kakav će biti jelovnik i tko bi mogao odraditi koji dio samostalno, odabir odjeće, izgled kuće…)
• stvari pokušavam napraviti prije vremena slavlja kako ne bi zapali u nagužvavanje i nervozu i sve što radimo radimo uz glazbu, pjevušenje, radost
• a ono za što vidim da se neće stići i da bi mogao nastati metež, zaboravljam uz utjehu da sve ne mora biti po planu i ne mora biti savršeno, može biti i dovoljno dobro

Ovaj recept nije lagan i ponekad zna pustiti notu gorčine jer nam promjene ne prijaju kako bismo htjeli da nam prijaju, ali isplati se pomučiti zbog posljednjeg sastojka –zbog kuće pune radosti.

Danas se ulovim da samoj sebi čestitam jer sam se uspjela ukrotiti, obuzdati, zašutjeti, ne savjetovati, ne ispravljati, ne kuditi, ne popravljati, ne prepravljati, ne uvjetovati, ne inzistirati i mogu reći da sam doživjela pravo božićno čudo: dobila sam pet savršenih pomoćnika koji mi pomažu i sretni su da u svemu sudjeluju, rasteretila sam se jer je nevjerojatno što oni sve mogu kad im vjerujemo i prepustimo da budu glavni i odgovorni i zadnje i meni najljepše – cijeli Božić prođe u veselju jer za kolače, dekoracije i još pokoju stvar kojoj se naši gosti dive, malci mogu ponosno reći da su to napravili sami.

Želim vam jednostavnu i veselu pripremu za Božić!

Fotografija: pexels.com

Objava recept za lijepu i rasterećenu božićnu priču pojavila se prvi puta na SUPERMAME.