Una

Prije nego što sam postala mama imala sam totalno krivu percepciju svih onih “prvih” trenutaka. Znate one o čemu pričam? Prve riječi, prvi koraci… Osim što nisam bila svjesna koliko prvih stvari zapravo ima (jer s bebama je sve prvo ikad i nema ništa ljepše), mislila sam da te sposobnosti i vještine samo dođu preko noći.

I onda imaš tablice, kada beba treba što napraviti. Pa ih gledaš, uspoređuješ svoje dijete s tom tablicom, i s drugom djecom. Pa malo budeš ponosna i šepuriš se kao napuhani paun, a ponekad te bude strah i brineš je li sve ok (pa ponekad budeš i ljubomorna jer eto, ljudi smo). A onda odustaneš od svega toga jer shvatiš da je glupo i pustiš dijete da bude dijete.

Zrin se nedavno posjeo, i nije to još uvijek ono potpuno čvrsto sjedenje, ali svaki dan je to sve sigurnije, bolje, snažnije. I nije se to samo odjednom dogodilo. Prije par mjeseci se krenuo silno truditi ustati, toliko bi jako stiskao te svoje mišiće trbuha da bi često rezultiralo punom pelenom. Paralelno uz te prvotne pokušaje dizanja se naučio okretati na bok, dizat se dok je na trbuhu, držat za stopala i stavljat si ih u usta. Hrpa malih stvari koje su mu zajedno jačale tijelo i pripremale ga na to da sjedne. Malo pomalo, mic po mic, svojim tempom.

Savladao bi neku sitnu vještinu (iako je kod nas uvijek bilo veselje za svaku novu stvar kao da je propričao na latinskom), vježbao bi tu vještinu kroz znatiželju i igru dok ju ne bi “usavršio” i osjećao se dovoljno sigurno da isproba nešto drugo.

Cijelo vrijeme se pitam koja će mu biti prva riječ. I to ne ona slučajna, nego baš svjesna riječ i razumijevanje značenja. Ako je suditi po ovom dosad moglo bi biti mama jer mu je jako zabavno bez prestanka ponavljati mamamamamamamamamamama. Doduše, bude tu i pokoji namnamnamnam, babababa i slične artikulacije koje nas toliko neizmjerno razvesele. Ali, prva riječ neće doći odjednom. To sada znam. Doći će sa sto ponavljanja mamamamamamama, bababababababa. Doći će od njegovog učenja, njegove percepcije, shvaćanja, kontrole glasa. A to su sve sitnice na kojima on radi svaki dan, korak po korak, glas po glas.

I koliko mi njega učimo, toliko i on nas. Jer Zrina boli briga za tablice, rasporede i kako bi stvari trebale biti. On ide svojim tempom, istražuje, trudi se, zabavlja se. Uči malo po malo, i ne zamara se idejom da mora nešto napraviti tada, ne natječe se s drugima, ne gura se kad nije spreman.

Mislim da bi svi trebali biti više kao on, kao sve bebe i sva djeca. Raditi stvari osobnim i prirodnom tempom, dopuštati sebi male pobjede, male usvojene vještine koje se grade jedna na drugu i malo pomalo postanu nešto veliko, nešto konkretno.

Isto kako je Hollywoodska percepcija djeteta koje samo odjednom prohoda kriva, tako je i današnje okruženje i očekivanje krivo. Što mislim pod tim? Ona ideja da bi svi trebali uspjeti preko noći. To da se uspjeh mjeri završnim “produktom”, a ne količinom truda i brojem koraka da se do njega dođe. Ideja da rad na sebi mora biti munjevit, da se svi natječemo jedni s drugima. Zašto? Zašto si ne možemo dati vremena, da učimo, da zeznemo, da naučimo, da se izgradimo? Da svatko ide svojim osobnom tempom i u njemu raste, sve oko nas bi možda imalo više smisla. A još da se veselimo međusobnim uspjesima kako se ja veselim Zrinovom babababa, bilo bi mjesta za svačiju sreću i uspjeh.

Petar

Bivajući otac ovo kratko vrijeme od šest i nešto sitno mjeseci, toliko sam toga naučio o samom sebi i o ljudima. Nevjerojatno je koliko s rođenjem djeteta i mi sami rastemo kao osobe, pogotovo ako odlučimo biti što aktivniji zajedno s njim u svemu tome, i naravno odlučimo rasti s njim.

Fascinantno je i nevjerojatno koliko se mi odrasli opterećujemo s ljudima oko nas, još gore, s djecom oko nas. Ovaj ima godinu dana i 10 kila, ovaj ima 7 mjeseci i 2 zuba i jede sam, ovaj ima 5 mjeseci i sjedi…e znaš ona žena, njena sestra, e njena frendica ima kumu čije dijete puže s 5 mjeseci, a Zrin se tek posjeo sada.

Zapravo, radi se o tome da djeca imaju svoj tempo, svako dijete je različito, ima svoju “tablicu” kada će što napraviti, i tu uopće nema stresa, mi ga sami stvaramo. Mi sami sebi stvaramo stres uspoređujući naše dijete s drugom djecom, i nas same s drugim ljudima.

Jedna od najljepših stvari koje sam naučio radeći na svojoj prvoj firmi za vrijeme faksa je ljepota međusobnog podržavanja i veseljenja tuđim uspjesima. Nas troje, svatko se svačijem uspjehu veselio kao da je njegov vlastiti, i onda je svatko onog drugog gurao naprijed, i ovaj drugi je imao želju biti još bolji, ali ne zato da bude bolji od ostalih jer je ljubomoran, nego zato da on sam bude bolji i postigne još više. To je okruženje u kojemu bi mi svi u nekom idealnom svijetu trebali živjeti. Koliko god se i ja trudim takav biti, zna se zalomiti neka zavidna pomisao prema nekome, ali ju toliko brzo sasiječem jer onak…hej, pa lik je kralj. Idem i ja sada raditi da budem još bolji, ne bolji od njega, nego bolji od trenutnog sebe.

Kao i djeca, svatko od nas ima svoju “tablicu” kad ćemo dostići određene ciljeve, i ne možemo se uspoređivati na taj način s drugima. Jer mi nismo drugi, neke stvari ćemo mi prije napraviti, neke oni.

Jedino što je bitno je da damo sve od sebe, cijelog sebe u to što radimo, i da ne tražimo opravdanja kada ne radimo, nego sami sebi priznamo “e bio sam lijen, nije mi se dalo, dan mi je bio užasan”.

Moja prva firma je propala, nismo se uspjeli probiti, izdogađalo se hrpa raznih stvari koje su nas zeznule, ali isto tako, bili smo studenti i donijeli smo hrpu krivih odluka. Ja sam tada mogao reći nije fer, Zuckerbergu je prva firma odmah uspjela i on je sad milijarder i ovo i ono, ali to je bila njegova “tablica”. Moja je drugačija, i ja na svojoj sada opet radim, jednako nabrijano kao i tada, ulažem u to cijelog sebe, i ne gledam druge ljude nizašto osim za inspiraciju. Na jednom panelu koji sam bio držao su me pitali kada sam naučio najviše stvari za ovo čime se bavim, bez imalo sumnje sam odgovorio, onda kada mi je prva firma propala još kao studentu. To je bila najveća životna lekcija koju sada prenosim i na Zrina, i ne gledam drugu djecu, gledam njega, i veselim se svakom njegovom uspjehu kao da je moj vlastiti. To je isto tako moja najveća prednost naspram ostalih, jer ja sam probao, zeznuo, i sada znam kako ne zeznut i hrpu prečica.

Stanite samo na sekundu sada dok ovo čitate, sjetite se koliko pozitivne energije šibate svojoj bebi od rođenja, svakog dana, svake sekunde, na svaku njegovu reakciju vi se smijete, gugućete mu, pjevate mu, smješkate se, nasmijavate ga, kada je nešto loše, opet ga šopate s hrpom pozitivne energije. E, sad zamislite da se mi ljudi međusobno toliko hranimo pozitivom svake sekunde svakog dana, kada ti je teško digne te netko drugi, kada je nekome teško ti njega, konstantno, samo pozitiva…Pa gdje bi nam bio kraj?

Objava sjedi, pričaj, hodaj, skači pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pišem ovaj tekst dok jednim okom gledam u ekran, a drugim promatram Zrina koji još malo spava (što po danu nije česta pojava). Koristim ovaj rijetki trenutak mira da brainstormam kako da krenem sa ovim tekstom, razradim plan za vikend i pojedem doručak kojeg mi je Petar složio prije nego li je otišao na posao (you the real MVP). Osjećam se kao ona žena-hobotnica o kojoj sam pisala u jednom od prošlih tekstova, osim što nisam fit (ZASAD), i što mi dijete ne recitira Shakespearea (ZASAD). Ova kolumna je zapravo nastala jer nas ljudi često pitaju kako sve stižemo (ne stižemo pola toga ne brinite), i kako smo uspjeli nastaviti svojim prijašnjim tempom života iako imamo jednog strašnog Zrinosaura od četiri mjeseca.

Petar

Taman zadnjih nekoliko mjeseci prije nego smo saznali da je Una trudna proživljavali smo, što se mi volimo šaliti, novu mladost i studentske dane. Usprkos poslovima i obavezama, počeli smo jako puno izlaziti i preko tjedna, puno kava se pretvorilo u pivu, pa u pive, pa vraćanje doma u 2,3 ujutro srijedom i odlazak na posao s puno premalo sna. U neku ruku kao da smo se odlučili “ispucat” još malo prije nego nam krene novo veliko poglavlje u životu, kao da smo znali da nas za par mjeseci čeka plus na onom štapiću.

Kako je došla trudnoća, tako su došle i pripreme za bebu i hrpa novih obaveza, a sve ostalo je pomalo padalo u drugi plan.

Nakon nekog vremena uhvatili smo se razmišljajući što nas uopće čeka sada za vrijeme trudnoće, a pogotovo rođenjem Zrina u smislu društvenog života. Hrpa priča od naših poznanika o tome kako ništa ne stižu, i onda kada se napokon vidimo, pričaju kako im fali druženje jer se nisu podružili s ljudima x vremena, onda pak situacija gdje jako dugo vremena nisu uopće nigdje išli, tek bi im za rođendan došli ljudi u goste, zatim kako se jako puno prijatelja makne iz vaših života zbog djeteta jer “to više nije to”, i mi smo se malo počeli brinuti, jer kao dvije jako društvene osobe, druženje s ljudima i vikend izleti su nam predstavljali jedan bitan dio života.

Sada, kad je Zrin tu već preko 4 mjeseca, mogu vam reći samo jednu stvar – fakat nam je odlično!

Una:

U periodu babinja sam se stvarno čuvala i pazila da se oporavim kvalitetno na svim frontama (kako bi rekli: 40 dana za 40 godina!), ali čim sam imala potrebu za druženjem dogovorili smo da nam dolaze prijatelji. Nije bilo teško, javimo im da si donesu hranu, nešto što će piti i imamo opušteno druženje gdje se nitko ne naljuti kad kažem da je fajrunt.

Nakon perioda babinja smo se i mi pokrenuli; šetnje, druženja, pa su s toplijim vremenom došli i izleti na more (ima na našim Instagram profilima 500 slika, jer eto, prvi izleti sa Zrinom), bili smo i u Varaždinu, Đakovu, Virovitici, Glini… hrpa kava s prijateljima (uleti tu i koja piva), i nama je vrijeme kvalitetno ispunjeno.

Da budem posve iskrena, na početku nije bilo svejedno, ali ne toliko zbog razloga hoće li se neki ljudi prestati družiti s nama (jer na to ne možemo utjecati), niti zbog toga da ne možemo naći vremena i da smo kauč krumpiri (jer smo odmah u startu to srezali i odlučili da nećemo pod izlikom djeteta biti stalno doma), nego kako ćemo to sve organizirati.

Neke od stvari koji su mene najviše mučile su bile:

Što ako Zrin bude plakao i bude bio nervozan, kako ću ga nahraniti, što ćemo s presvlačenjem…

Petar

Odgovori su zapravo poprilično jednostavni:

– Beba je, pa normalno je da će plakat i bit’ nervozan nekad, kome smeta, ne mora doć’

– Beba je, treba jest, ako nekome smeta dojenje, neka preskoči duplericu u 24sata isto tako, u muškom slučaju, a u ženskom bu dobile i one sisom po glavi

E tako, 2 bitne stvari riješene, idemo dalje.

Pripremili smo torbu sa svime što nam treba za presvlačenje i ekstra odjećom ako bljucne i sebe, i to vam je to. Pelene, odjeća, maramice, vrećice za prljave pelene, kremice, podloga za presvlačenje, tetrice, krpice i Zrin je dobar.

I tako smo krenuli u šetnje, pa na kave s prijateljima, ponekad nervoznog Zrina prošećemo u kolicima da se smiri, stavimo u nosiljku (smiri ga odmah svaki put, osim ako je gladan), da bismo na kraju počeli i putovati po Hrvatskoj i uživali u tim trenucima s našom bebom. Nakon toga i na more s prijateljima, s kojima smo otvoreno razgovarali da moraju biti svjesni da postoji šansa da će Zrin u 2:48 ujutro odlučiti plakat možda i do 5 ujutro, jer je beba. Oni su rekli da nema problema, jer bebe su bebe i plaču, a i imaju u obitelji male nećake i nećakinje i znaju što je to. Divni ljudi, hvala vam.

Una

I to je zapravo najbitnije, biti organiziran najviše što možeš, ali biti spreman da se planovi promijene, biti spreman na spontanost ali uvijek imati plan B. Ljudi koji su podrška i postaviti svoj film u glavi. Što se dojenja u javnosti tiče, više ne prtljam po maramama i ne pogledavam okolo bulji li tko u nas, ako je dijete gladno jest će. Bome ponekada i glumim kravicu (da u miru popijem kavicu huehue), pa se izdojim prije izlaska, kako bi i Petar mogao nahraniti Zrina, a ja dobiti svoj trenutak na suncu s toplim cappuccinom. Što se presvlačenja tiče, Zrin kad ga okine čuje se i preko brda i svi gledaju u Petra koji umire od smijeha. Na početku sam isto ludila tražeći gdje ću ga presvući dok jednostavno nismo odlučili da je svaka ravna podloga zaklonjena od vjetra apsolutno super mjesto za obavit što trebamo kad naš visokofrekventni kakator obavi ono što je on trebao.

Na kraju dana su sve zapreke bile fiktivno stvorene u našim glavama i kada smo uspjeli probit kroz to (uglavnom ja jer je Petar flegma), mogli smo (i možemo) uživati u najljepšim trenucima našeg novog života, bez da gubimo najdivnije aspekte starog.

Hvala svim našim prijateljima što su divni prema nama, imaju razumijevanja i što i dalje možemo uživati satima na kavi, bez briga, bez straha što ako će Zrin plakati, te što nam se realno nije puno toga promijenilo, osim što nas je uvijek +1 na druženju, i život ide dalje i s malom bebom, bez straha.

PETAR I UNA

Sami sebe smo prozvali Peruna jer eto, tad je to još bilo kul (znamo da nije nikad ali tješimo se). Mladi smo par i kao svaka klasična ljubavna priča upoznali smo se na faksu, ali smo se neklasično poprilično mrzili dok se telenovelski nije rodila ljubav. U kratke tri godine veze smo zajedno proživjeli cijeli jedan život i ušli u svijet roditeljstva ludom “vožnjom”. Od toga da nismo mislili da ćemo ikada moći imati dijete, do toga da smo zajedno prošli svaki korak trudnoće, poroda i sada dnevnih avantura. Sin nam se zove Zrin (i baš je super što se to rimuje) i na svijet je došao 27.12.2018 u našoj kadi. U slobodno vrijeme (kojeg nemamo) volimo glumiti velike gurmane, modne ikone, svjetske putnike a uživamo i u koncertima, tetovažama, dobroj kavi i Netflixu. 

Petar @p3rom   Una @una.bridged

Objava kako nam život ide dalje s malom bebom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

UNA

Zabavno je razmišljati kako brojke poprime drugi smisao ovisno o stvari koju označavaju. 23 hamburgera je stvarno jako puno hamburgera. 23 slika na Instagramu se čini kao jako mali broj. A recimo 23 lista WC papira može biti premalo ili previše, ovisno o tome ako je meksička kuhinja u pitanju (i ako je papir dvoslojni ili troslojni).

A 23 godine? Eh tu dolazi do dileme. Pričam iz iskustva, jer eto, ja imam 23. Imam završen faks, u braku sam, imam sina, aktivno radim na par projekata. Toliko dobro zvuči da na trenutak sama sebe uvjerim kako sam baš #bosslady, iako te stvari uvijek puno bolje izgledaju na papiru. U ovom slučaju 23 godine znači “wow kako si mlada” ili meni osobni favorit “ma ti si još beba”. S druge strane, obzirom da imam, pa nazvat ćemo to – vrckast karakter, često čujem kako sam prestara da bih se tako djetinjasto ponašala. Tako kao svaka osoba mojih godina, uspješno sam balansirala životne obaveze s nekontroliranim gledanjem serija na Netflixu, kave koje se pretvore u pive, i uredno plaćanje računa. I bilo mi je sasvim OK u tom limbu, nije se ni promijenilo kada smo se Petar i ja vjenčali (oh tako mladi), ali promjena je logično došla kada sam postala majka.

Osobno smatram da roditeljstvo počinje onog trena kad zatrudniš (odnosno saznaš da si trudna, do tada se popijeni gemišti ne računaju) i o toj temi ćemo uskoro pisati, ali onda te tvoje 23 godine lupe od zid. Nemaš više taj luksuz biti mlad, slobodan i neobuzdan…počinje se stvarati rutina, planovi se pripremaju, stvari se ozbiljnije shvaćaju i cjelokupan mindset se promijeni. Odjednom su sve moje (odnosno naše) odluke puno bitnije, imaju veću težinu, jer ne utječu samo na nas već i na jedno čudotvorno stvorenje kojemu smo mi centar svijeta (a i on našeg). To potpuno šaltanje mindseta gotovo da smo fizički osjetili koliko je bilo intenzivno i kako su se svi životni prioriteti iskristalizirali. Sjećam se tog dana kad smo saznali da sam trudna i kako sam zapalila cigaretu, prislonila ju na usnu i odmah zgasila. Sjećam se kako sam sama sebi rekla ma vjerojatno ni nisi trudna, ali za svaki slučaj bolje ne. U tom trenutku sam shvatila težinu te uloge, i polako sam kroz 9 mjeseci trudnoće, i sada Zrinova 2 mjeseca, srasla u nju. Realno, to se od mene i očekuje, ja sad nisam samo Una, sada sam i mama, a mame su odrasle, zrele i snažne…mame imaju odgovor na svako pitanje i mogu napraviti sve na svijetu. A što kada te svi, pogotovo druge mame, gledaju kao dijete? Jer 23 godine je puno godina za stasati u odraslu osobu, ali malo godina za igrati tu najbitniju ulogu na svijetu. Barem se tako čini kada je svaki savjet iskusnijih mama popraćen sa “ma joj, vi ste još tak mladi, vidjet’ će te za par godina” ili onaj odmah rukom “ah, to vi klinci tak radite”, “ja sam u tvojim godinama…” i već spomenuto “ma ti si beba”. Realno, ne mogu reći da zaboli, jer ne gledam to na taj način, znam da nitko nema loše namjere, no čini se da se nalazim u najozbiljnijoj ulozi svog života, a nitko me ne shvaća ozbiljno. Hoće li zaista biti nekakva ogromna razlika za 10 godina? Ili možda ako dobijemo drugo dijete? Hoću li s kumulativnim godinama iskustva majčinstva ili brojem djece postati odrasla i ozbiljna mama, ili ću uvijek biti “beba” na koju se gleda umiljato jer je (pre)mlada zaplovila u majčinstvo?

PETAR

Nekako sam imao osjećaj  da se zbog toga što smo tako mladi ušli u brak i dobili prvo dijete nećemo baš najbolje snaći u svim tim novim ulogama. I dok smo uspjeli sami sebe razuvjeriti i stvarno nam dobro ide, baš zbog tih godina o kojima Una priča smo uvijek onako malo po strani. I dok su mame zapravo dosta dobro povezane preko društvenih mreža i ostalo, mi tate baš i nismo, a još k tome sam ja daleko najmlađi tata gdje god da dođem pa zbog toga često imam osjećaj da ne pripadam.

U svemu tome, ta jedna pozitivna “zraka sunca” mi je bila Rodina radionica za tate, gdje  sam se, usprkos tome što sam bio daleko najmlađi, osjećao ravnopravnim i drugi nisu na mene gledali kao klinca.  To mi je stvarno puno značilo jer godinama možda jesam klinac naspram nekog od 35, ali puno sam toga prošao i ja sam. Volio bih da su možda tate tako povezaniji, da možemo i mi podijeliti iskustva, biti si međusobna podrška, jer ja sam taman sada u raskoraku između svojih najboljih prijatelja koji sada završavaju faks, ili kreću raditi, i većine tata od 30+ koji već imaju i karijeru, i nekakav rutinirani život (protiv kojeg sam se borio svim srcem od početka faksa jer mrzim rutine haha), i jednostavno me ne shvaćaju toliko ozbiljno.

To će se vjerojatno promijeniti s godinama, možda kada i naši bliski prijatelji krenu tim putem, možda s drugim djetetom, do tad ćemo malo plesati između dva svijeta i iskreno, ova kombinacija mi je za sada – najbolji period života.

PETAR I UNA

Sami sebe smo prozvali Peruna jer eto, tad je to još bilo kul (znamo da nije nikad ali tješimo se). Mladi smo par i kao svaka klasična ljubavna priča upoznali smo se na faksu, ali smo se neklasično poprilično mrzili dok se telenovelski nije rodila ljubav. U kratke tri godine veze smo zajedno proživjeli cijeli jedan život i ušli u svijet roditeljstva ludom “vožnjom”. Od toga da nismo mislili da ćemo ikada moći imati dijete, do toga da smo zajedno prošli svaki korak trudnoće, poroda i sada dnevnih avantura. Sin nam se zove Zrin (i baš je super što se to rimuje) i na svijet je došao 27.12.2018 u našoj kadi. U slobodno vrijeme (kojeg nemamo) volimo glumiti velike gurmane, modne ikone, svjetske putnike a uživamo i u koncertima, tetovažama, dobroj kavi i Netflixu. 

Petar @p3rom   Una @una.bridged

Objava NI VRIT NI MIMO pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Trebala je biti druga tema na tapeti (odlična je tako da ju čuvamo za idući put) ali ova nas je takoreći malo pekla pa je dobila tu čast biti naša prva službena tema za supermame.

Una

Otkako sam zatrudnjela i lagano zakoračila u ovaj hektični život majčinstva shvatila sam da me čeka svijet duplih standarda. Svako si je uzimao za pravo komentirati moju trudnoću, kako ju nosim, kako izgledam, kako se ponašam i koji su mi planovi…no s druge strane su svi ponavljali da pazim što govorim jer je bitna tolerancija i potpora između mama kako se ne bi našle uvrijeđenima.

Sada kad je mali Zrin tu u mojim rukama ta se dvoličnost dupla, pogotovo u ovom online svijetu u kojem živimo. S jedne strane dobijam “dobronamjerne” savjete sa svih strana (koje nisam tražila, da se razumijemo), bez obzira na to što se kose s mojim pristupom roditeljstva, a kod istih tih žena primjećujem agresivne ispade čim se netko ne slaže s bilo kojim aspektom njihovog odgoja.

Svi znamo da što god radiš nije dobro, i da je svaka odluka koju doneseš kao majka – kriva. Bilo to dojenje ili formula, cijepljenje ili ne, kašice ili BLW metoda hranjenja. Jednostavno mame nikada nisu dovoljno dobre i iz te isfrustriranostI što od nas svi očekuju savršenstvo “pod normalno” se često i ja nađem kako gledam drugu mamu i ušulja mi se onaj mali zli glasić u misli i šapne “uff pa što to ona radi”. Samo što se sama sebi zgadim u tom trenutku i opalim si mentalnu šamarčinu.

Jedina zajednička točka koju sam primijetila da mame cijene jedna kod druge (a i društvo općenito) su mame superheroji koje su ujedno i paćenice. Da približim sliku…mršava, fit, zgodna ženska koja u jednoj ruci žonglira divno i mirno dijete (koje po mogućnosti recitira Shakespearea na engleskom), dok drugom rukom kuha ručak (eko uzgoj naravno), trećom rukom sprema stan, četvrtom dovršava bitan poslovni projekt, a pritom vješto skriva da je zapravo hobotnica.

Full package, žena majka kraljica, jer takva moraš biti…i to takva moraš biti SAMA. Jer ako ti uskače u pomoć tvoja majka ili svekrva, ti ljenčariš…ako imaš partnera koji izvršava svoje roditeljske dužnosti i ne glumi da je tu samo lijepa figura, odjednom je tebi ultra lako, muž ti je papučar i slijede te izjave tipa “pa imala bih i ja vremena piskarati da mi netko stalno dijete čuva”.

U zadnjih par dana sam primjetila kako upravo te žene koje često kažu kako bi voljele da imaju muža koji će pomagati oko djece i kuće su upravo te koje pravom majkom ne smatraju ništa drugo osim mučenice koja sve radi sama.

Jednostavno ne vrijediš ako nisi savršena a da se za to nisi ubila k’o konj od posla – sama. Jer nisu bila dovoljna ta potpuno nerealna očekivanja koja nam se nameću (a i mi same sebi) nego je bitno još k tome dodati da su potpora i pomoć bližnjih nešto što je sramotno.

Zamišljam to kao da skupljaš nekakve bodove…50 bodova po djetetu, 100 ako radiš, 80 ako si u formi, 100 ako svaki dan kuhaš zdrav ručak. I misliš si, 330 bodova, špica…al čekaj malo, mama ti je pričuvala klinca? Minus 50. Muž je nahranio malog? Minus 40. Nisi uspjela sakriti činjenicu da imaš 8 krakova umjesto 2 ruke? Minus 100.

Povezujući se na tu temu sjetila sam se prizora u Ikei prije par tjedana kada je jedna starija gospođa u prolazu komentirala kako njoj nije prirodno da otac nosi dijete tako (Zrin je bio Petru u nosiljci) i da je to posao mame. Oh koji dvosjekli mač ljudi moji, šamar meni jer ne nosim svoje dijete, šamar Petru jer ne stoji stoički kraj mene s punim novčanikom i vrši svoju ulogu bankomata, pardon htjela sam reći tate. Shvaćam ja da je to bila starija gospođa, koja je svoju djecu odgajala u drugim uvjetima i da takve stvari ne treba shvaćati osobno. Problem je što takva razmišljanja dijeli i nekolicina ljudi koji nas okružuju, bilo u svakodnevici ili u virtualnom svijetu, samo što ti komentari dođu zapakirani s lijepom mašnom i početkom rečenice “znaš draga…”

Petar

Ova tema nam je zapravo došla kao dobar uvod u sljedeću temu o kojoj ćemo pisati. Kroz dosta razgovora i planiranja, shvatili smo da baš ovaj način pisanja članaka mama/tata je nešto čega baš nema jer najčešće mame pričaju o mama stvarima, a tate o tata stvarima, pa smo zaključili da je zapravo baš dobro i za nas, jer nam daje dodatnu perspektivu, a nadamo se i za čitatelje, da pišemo o zajedničkim temama iz obje perspektive.

Postao sam na Instagramu prepoznat kao tata koji otvoreno priča o svojim iskustvima, mišljenjima i osjećajima, što nažalost nije još tako često kod tata. Tako ću pričati i o ovoj temi, otvoreno iz svoje perspektive.

Kao što sam rekao u prošlom članku, odlučio sam odmah u startu biti prisutan u svemu, a to znači u ovom slučaju da sam prisutan i dok se sve ove stvari koje je Una navela događaju, koje bi inače vrlo lako moguće, prošle ispod mog radara. Mogu vam iskreno reći da su me jako rastužile ovakve stvari, iz više razloga, do kojih ću doći mrvicu kasnije, prvo ću vam približiti sebe i svoju perspektivu.

Osoba sam koja sebe smatra čvrstog karaktera, ali prihvaćam i tuđa mišljenja i savjete jer sam se više puta opekao kada sam zbog čvrstine karaktera mislio da sam najpametniji, e pa bome nisam.

Jako sam analitična osoba i dosta gledam stvari kroz svoj IT (kompjutorski) mozak. Znači logika, analitika, ima li ili nema smisla, 1 ili 0. No, kada se radi o mom novom zanimanju – tata, tu dosta stvari pada u vodu, jer svi kompjutori su isti, svi programski jezici se baziraju na istom principu, ali svako dijete je drukčije. Svako dijete poštuje neka općenita pravila, ali i tu često od njih odstupa.

Što to meni znači?

Znači da ne mogu više kroz svoj inače dosta dobar sustav razlučivanja odrediti drži li nešto stvarno vodu ili ne. Što nadalje znači da pomnije osluškujem savjete, što onda finalno znači da kada osluškujem s povjerenjem, nekada do mene, češće Une, dođe “dobronamjeran” savjet. Tu stvari nisu više tako jednostavne, da samo uđe na jedno uho – izađe na drugo, jer svom djetetu želiš najbolje. I tako, znajući da osoba koja daje komentar nije relevantna ni na koji način, ili taj komentar/savjet/što god je zlonamjeran, on ipak dođe do tvog srca, i možda samo površinski, ali okrzne ga, dođe mali tračak sumnje u svoje dosadašnje postupke, i kažeš si: “Ma to je glupost, ignoriraj”, ali malo te okrzne. Prođe brzo, ali je ogrebotina tu.

A znate što mene još više okrzne? Kada vidim da Unu, meni najdražu osobu na svijetu, nešto zaboli, e onda mene zaboli još 10 puta više nego što bi inače. Znamo da ženama nakon poroda treba vremena dok se smire hormoni i da se oporave, i da im je nekad teško ostati čvrste zbog tog. Mada znaju da je to prolazno, taj dan im je malo teži, i taj dan malo više zaboli, a onda zaboli i mene. Jesam li ja zato papučar ili slabić? Je li moja supruga loša majka jer je taj dan odlučila malo odmoriti? Ili nije stigla skuhati ručak, oprati veš, napisati post, ispeglati mi košulje, pomest podove, oprati kupaonu, nego je “samo” brinula za svoje dijete?

Ne, nije loša majka, niti su druge majke.

Zato smo tu mi tate, da kažemo mami da odmori, da ostavi bočicu s mlijekom (ovim ili onim), i ode odspavati, popiti kavu s frendicama ili samo pogledati epizodu najdraže serije, a da mi malo preuzmemo. Da rasporedimo te poslove 50-50 kad je moguće. Oprat ću ja danas i suđe, i wc-e i staviti prat veš; a ti si uzmi predah na tih par sati jer zaslužuješ. Nisi zato loša mama, niti sam ja papučar. Nego smo mi ljudi koji smo se dogovorili kako ćemo što, a prije svega, dogovorili smo se da ćemo zajedno. Sjećate se onoga s početka veze/braka, u dobru i u zlu? E pa danas je to i u kakici i u pelenama, i ludim danima i sunčanim danima. Nema tu bodova, majki i nemajki, tata i bankomata.

Zajedno. To je to. Ako nekome to nije prirodno, OK, ali naučite to zadržati za sebe, jer nama je prirodno da si pomažemo. Za kraj, zapamtite da ako već imate potrebu komentirati, pogotovo u težim ili osjetljivijim trenucima; puno više znači bravo mama i bravo tata nego: “Možda bi vam bilo bolje da….”.

PETAR I UNA

Sami sebe smo prozvali Peruna jer eto, tad je to još bilo kul (znamo da nije nikad ali tješimo se). Mladi smo par i kao svaka klasična ljubavna priča upoznali smo se na faksu, ali smo se neklasično poprilično mrzili dok se telenovelski nije rodila ljubav. U kratke tri godine veze smo zajedno proživjeli cijeli jedan život i ušli u svijet roditeljstva ludom “vožnjom”. Od toga da nismo mislili da ćemo ikada moći imati dijete, do toga da smo zajedno prošli svaki korak trudnoće, poroda i sada dnevnih avantura. Sin nam se zove Zrin (i baš je super što se to rimuje) i na svijet je došao 27.12.2018 u našoj kadi. U slobodno vrijeme (kojeg nemamo) volimo glumiti velike gurmane, modne ikone, svjetske putnike a uživamo i u koncertima, tetovažama, dobroj kavi i Netflixu. 

Petar @p3rom   Una @una.bridged

Objava MAME PAĆENICE I TATE BANKOMATI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.