Drago moje tijelo,

volim te. Nisam nikada s većom lakoćom to izgovorila ili napisala. Volim te.

Volim te za svaku sekundu ovih 26 godina koje me nosiš. Volim te i od trenutka kada je iskra mog života stvorena i kada sam rasla ispod srca svoje majke. U njezinom tijelu, koje je isto zaslužilo svu ljubav svijeta.

Volim te jer si uvijek bilo tu. Moje tijelo. Ponekada tako krhko, ali vječno otkrivajući novu snagu.

Volim te jer si sa mnom prošlo neizmjerne boli, od operacije do slomljenog srca, i što si ama baš svaki put zacijelilo. Što si me držalo, čuvalo, nosilo i podizalo. Čak i onda kada ja jednaku snagu i poštovanje nisam pružila tebi. Pogotovo tada.

Dugujem ti ispriku. Možda čak i najveću ispriku koju sam ikada nekome dugovala. Ispriku jer te dugo nisam cijenila, nisam poštovala, nisam njegovala.

Ispriku jer sam provela godine i godine gledajući te u ogledalu i moleći se da imam drugo tijelo, jer sam mislila da mi ti nisi dovoljno dobro.

Ti koje si davalo sve za mene i moj život, u tebi sam vidjela samo mane. Zašto se salo baš tu lovi? Zašto imam toliko široke bokove? Čemu tako male grudi? Zašto baš moja koža ima toliko strija? Moram li baš ja biti tako “neženstveno” visoka? Zašto mi je nos takav kakav je i zašto nemam ljepši osmijeh?

Zašto pobogu baš ja moram biti ta koja je često bolesna? Uvijek ona kojima nešto ne funkcionira kako treba?

Toliko sam ti zamjerala. Toliko sam te mrzila, i suze su mi znale krenuti kada bih razmišljala što bih sve na sebi, na nama, mijenjala.

Oprosti mi zbog toga. Zaslužilo si bolje i svakim dahom ću ti sada to pružiti. Jer znam da bez obzira na sve, da mi opraštaš.

Da mi opraštaš i tugu i mržnju i zamjeranje i gađenje. Da mi opraštaš što te nisam čuvala, njegovala i cijenila. Opraštaš jer me voliš bezuvjetno, i jer me tako i nosiš, a vrijeme je da ti ja to uzvratim. Meni je dugo trebalo da se prvo odučim od mržnje, kako bih se zaista prepustila onome za čime sam toliko žudjela. A to je da te zavolim. Da te zavolim onako kako ti voliš mene. Beskompromisno, bez potrebe za opravdavanjem i bez potrebe za “razlogom” da “zavrijediš” moju ljubav. Jer si ju zavrijedilo samim svojim postojanjem.

Zato, tijelo moje najdraže, moje jedino. Ono koje me prati od trenutka mog nastanka i koje će biti sa mnom do samog kraja. Obećavam da ću te maziti i voljeti. Da ću ti svaki dan pružati zagrljaj i nježnost. Da ću ti u ogledalo davati osmijeh i tople riječi. Da ću te mazati najfinijim uljima ii da ću biti prisutna dušom dok te njegujem, osjećajući i slušajući što mi imaš za reći. Obećavam da ću te hraniti onako da ti dajem što ti je potrebno, od energije i zdravlja, do sreće i topline. Obećavam da si mi prioritet, i da ću se kretati tako da ti pružim što ti je potrebno, isto kako i ti to pružaš meni. Obećavam da ću ti izraziti zahvalnost na svemu što radiš za mene. Na tome što me nosiš, što mi pružiš mogućnost da svaki dan udahnem i dignem svoga sina u zagrljaj. Da poljubim svog muža i osjećam njegovu toplinu na svojoj koži. Na tome što upravo u ovom trenutku ispod mog srca stvaraš jedno tijelo, jedno čudesno biće, koje me podsjeća koliko su naša tijela čudesna i na što su sve sposobna. Što mi pružiš mogućnost da svojim očima gledam najdivnije zalaske sunce, da svojim ušima slušam smijeh ljudi koje volim, da svojim nosom osjetim miris tople kave i svježe pokošene trave. Što me moje noge nose gdje se zaputim, i što mi jasno daješ do znanja kada trebam stati i odmoriti.

Jer volim te, tijelo moje. Volim te neopisivo, bezuvjetno i zauvijek.

Volim te kroz što god prošli, jer prolazimo to skupa. Volim kako moji široki bokovi nose ovu trudnoću i volim kako ih moj muž obgrli svojim dlanovima. Volim kako sam mekana točno na onim mjestima gdje moji dečki vole poleći glavu dok gledamo crtiće lijenim nedjeljama ujutro. Volim što sam toliko visoka da kada dignem svog sina može vidjeti, kako on kaže, “ciiiiijeli svijet”. Volim svoj nos, koji se stisne i malo zarokće kada umirem od smijeha, osmijehom koji ponosno pokazuje sve moje krupne zube. Volim svoje grudi koje su itekako ženstvene, i koje su hranile moje dijete i davale mu što mu je bilo potrebno toliko dugo. Volim sve svoje čarobne srebrnkaste crte koje se prelijevaju kao šljokaste duge po mom trbuhu i bokovima, jer su znak kroz što smo skupa prošli. Od rasta, do prve trudnoće, do sada, kraja druge trudnoće, i svega što nam naša zajednička budućnost nosi.

Hvala ti na strpljenju i na ljubavi, i hvala što si me naučilo koliko vrijedim.

Neka ovo ljubavno pismu tebi, mome tijelu, uvijek bude podsjetnik na sve što smo zajedno progurali i da smo kroz sve faze, najljepše i najteže, na istoj strani, tim i uvijek tu jedan za drugog.

S ljubavlju i zauvijek tvoja,

Una

Fotografije: Studio Soo

P.S Ovo mi je najdraža pjesma na temu:

“Today I asked my body what she needed,
Which is a big deal
Considering my journey of
Not Really Asking That Much.
I thought she might need more water.
Or protein.
Or greens.
Or yoga.
Or supplements.
Or movement.
But as I stood in the shower
Reflecting on her stretch marks,
Her roundness where I would like flatness,
Her softness where I would like firmness,
All those conditioned wishes
That form a bundle of Never-Quite-Right-Ness,
She whispered very gently:
Could you just love me like this?”

-Hollie Holden

Iz siječanjskog broja Supermame Magazina kojeg možete preuzeti na OVOM LINKU.

Objava ljubavno pismo mome tijelu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Slonić Nonić i izgubljeni pilić prva je slikovnica serijala „Prijatelji su obitelj“.

Priča je to o prijateljstvu između malog slona i pilića koja djecu uči važnosti i ljepoti brige za prijatelje. Klasičan stil ilustracija podsjeća na nekadašnje slikovnice i Disney crtane filmove, a priču čini još nježnijom i razumljivijom djeci. Slikovnica je dio humanitarnog projekta – ukupna dobit od prodaje slikovnice donira se osječkoj Udruzi Breza koja brine za djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Autorica slikovnice, Antonia Šikljan, razigrana je kreativka, po zanimanju copywriterica, a po hobiju ljubiteljica svih oblika umjetnosti i prirode. Pisanjem se bavi profesionalno u sklopu marketinga, a tu i tamo napiše koju pjesmu ili priču sebi za dušu ili nekoj od dragih osoba za rođendan. Rodom dolazi iz Đurđevca, gradića u Podravini poznatog po legendi o Picokima i Đurđevačkim peskima, a već 10 godina živi u Zagrebu kamo se doselila zbog studija filozofije i lingvistike na Filozofskom fakultetu.

Antonia, kako je došla ideja za Slonićem Nonićem, a kako za slikovnicu?

Slonić Nonić nastao je u mojoj glavi kada sam promatrala svog najmlađeg nećaka Noela kako se kao beba igra na dvorištu s pilićima koje je jako volio. Tada je imao debele nožice i piliće je neumorno pratio u stopu. Noela od milja zovemo Noni ili Nonić – odatle naziv slikovnice. Priča se napisala praktički sama od sebe, a kada sam je na poslu podijelila s Antonelom i Anitom koja je tada taman bila trudna, oduševile su se i Anita je rekla da moramo napraviti slikovnicu da je može čitati svom djetetu kada rodi. U tom trenutku nisam mislila da ćemo to stvarno napraviti, ali evo nas kojih 9 mjeseci kasnije i slikovnica je tu!

Kako je izgledao proces rađenja slikovnice? Tko ti je najviše pomogao kroz sve faze?

Raditi slikovnicu stvarno nije jednostavno i sretna sam što sam bila okružena prijateljima koji su bili u svakom trenutku uz mene i odradili lavovski posao! Zahvalna sam i gospođi Emici Calogjera Rogić iz Školske knjige. Zahvaljujući njenim stručnim savjetima i uputama, priča je postala kvalitetnija, dramatičnija i zanimljivija. Nakon što smo bili zadovoljni pričom, poslala sam je svojoj prijateljici i ilustratorici Ani Despot. Kada je potvrdila da želi ilustrirati slikovnicu, Antonela i ja razdvojile smo tekst po stranicama, a Ana je zatim prionula na ilustriranje. Mi smo u međuvremenu dogovarali tisak, tražili dječje domove i udruge kako bismo odabrali kome će ići donacije od prodaje, sređivali web stranicu prijateljisuobitelj.com i radili na popratnim materijalima – audio verziji priče i pjesmici. Kada su ilustracije bile gotove, naš grafički dizajner Mario odradio je dizajn i pripremu za tisak i to je bilo to! Naravno, ovako to izgleda dosta linearno, no u stvarnosti je bilo dosta izmjena, grešaka i popravaka. Prvi put smo radili slikovnicu, puno smo griješili, ali smo jako puno naučili i stekli iskustvo za dalje.

Ilustracije su zaista predivne, i odaju jedan bezvremenski stil, kako si se odlučila za ilustratoricu i jesi li ovako zamišljala i ilustracije na samom početku ideje?

Od samog početka znala sam da želim da priču ilustrira moja prijateljica i ilustratorica Ana Despot čiji stil crtanja obožavam! To što smo prijateljice zapravo je bila olakotna okolnost jer je bilo jednostavno sve dogovoriti budući da se vrlo dobro poznajemo i razumijemo. Njen bih stil odabrala i da se prije nismo znale osobno upravo zbog tog klasičnog, bezvremenskog izgleda ilustracija. Njene ilustracije podsjećaju me na djetinjstvo i na slikovnice uz koje sam odrasla. Također, obje smo obožavateljice Disneya pa mislim da to zapravo daje najbolji odgovor na pitanje. Ana je isprve shvatila što želim i ilustracijama točno pogodila moju viziju tako da sam prezadovoljna ilustracijama i presretna kako slikovnica izgleda!

Koliko misliš da su ilustracije bitne za slikovnice, pogotovo u današnje vrijeme?

Budući da smo mi ljudi izrazito vizualna bića, pogotovo u današnje vrijeme obilježeno društvenim mrežama koje se najviše oslanjaju na vizualno, držim da su ilustracije krucijalne. Roditelji će izabrati slikovnicu prvenstveno zbog ilustracije na naslovnici. Djeca će se više zainteresirati za priču kada vide zanimljive, oku ugodne ilustracije koje im priču čine opipljivom i realnijom. Ilustracije nam, baš kao i priče, odmalena razvijaju shvaćanje svijeta koji nas okružuje, no na zaigran način u kojem mašta pomiče granice stvarnosti.

Kako to da ste se odlučili za audio verziju priče i pjesmicu?

Prvenstveno je ideja bila objediniti vizualno i auditivno zato što znamo koliko djeca vole i gledati i slušati i sve upijaju kao spužve. Za dječji razvoj važno je djecu poticati na igru, čitanje, pričanje, pjevanje, ples i sve ostale kreativne oblike spoznavanja okoline. Audio priča roditeljima pruža mogućnost da djetetu puste priču kada nemaju vremena čitati im, ili kada žele da dijete sluša verziju obogaćenu profesionalnom naracijom i dječjim vokalima u sklopu dijaloga te sound dizajnom koji neke situacije čini još zabavnijima i lakšima za shvaćanje (slonićevo veselo trubljenje, pijukanje pilića, zvuk njihanja ljuljački…). Pjesmicu smo snimili jer sam željela da djeca imaju nešto što će ih uvijek razvedriti. Svi znamo koliko djeca vole pjesmice! Naravno, audio verzija priče i pjesmica su tu i zato što smo priču htjeli približiti i slijepoj i slabovidnoj djeci.

Tko je pisao pjesmicu i tko ju je otpjevao?

Budući da sam se u nekom dijelu života aktivno bavila glazbom, iskoristila sam to znanje da smislim i otpjevam pjesmicu. Ovim putem želim zahvaliti vrhunskom audio producentu Marku Gaćini, dragom kolegi uz kojeg je snimanje bilo užitak!

Kako misliš da ovaj popratni sadržaj obogaćuje cjelokupno iskustvo slikovnice?

Mislim da audiovizualni karakter priče u velikoj mjeri obogaćuje cjelokupno iskustvo slikovnice jer djeci daje mogućnost da lik slonića Nonića dožive na više načina. Nadam se da će im popratni materijali pomoći da lakše razumiju priču, ali i da u većoj mjeri razviju vlastitu maštu.

Što misliš da će se najviše svidjeti roditeljima, a što djeci?

Nekako imam osjećaj da će roditelji voljeti audio verziju s popratnim videom listanja slikovnice jer će im se sigurno pokazati izuzetno praktičnom. Što se djece tiče, mislim da će se ona najviše oduševiti samom slikovnicom i pjesmicom. Možda sam u krivu, nadam se da će mi roditelji povratno javiti dojmove.

Za koju je dob pisana ova slikovnica?

Slikovnica je namijenjena djeci od 3 do 6 godina starosti. Naravno, može je se čitati i mlađima od 3 godine, a mogu je čitati i stariji od 6 godina. No dobna skupina kojoj će slikovnica biti idealno razumljiva i zanimljiva svakako su trogodišnjaci do predškolci.

Po čemu je audio priča posebna, i tko je sve sudjelovao u snimanju?

Audio priča nije puka naracija i pročitani dijalozi, već se oslanja na dramatiziranu naraciju moje drage kolegice Ksenije Schmidtbauer čija topla boja glasa priči daje novu dimenziju. Glasove za slonića Nonića i piliće posudila su talentirana djeca Tin Banić te Tonka i Una Pavišić. Upravo zahvaljujući njihovim glasovima priča zvuči autentično. Snimanje audio verzije odradio je Vilim Harmina, a sound dizajn i melodija na kraju priče rad su već spomenutog Marka Gaćine.

Dobije li se sav popratni materijal kupovinom slikovnice?

Da. Unutar slikovnice nalazi se QR kod čijim se skeniranjem dobiva pristup videu listanja slikovnice s pjesmicom i popratnom audio verzijom. Popratni materijali nalaze se na web stranici prijateljisuobitelj.com, no vidljivi su samo onima koji na stranicu dođu skeniranjem koda.

Gdje se slikovnica može kupiti?

Slikovnica je u prodaji u knjižarama Školske knjige te na njihovom webshopu.

Kakav je osjećaj biti autorica dječje slikovnice?

Osjećam se istovremeno čudno i počašćeno. Čudno jer mi nikad nije bilo na kraj pameti da bih mogla imati svoju slikovnicu, a počašćeno jer sam dobila priliku raditi ono što volim. Još uvijek nisam u potpunosti svjesna svega što se napravilo i podijelilo s javnošću. Zato hvala svima koji su mi servirali nevjerojatne pogurance i bili podrška čitavim putem. Antonela, znam da čitaš, nadam se da se pronalaziš u rečenici prije.

Imaš li u planu nastaviti u ovom smjeru, ima li još slikovnica na vidiku?

O, da, ova prva slikovnica tek je početak i zahuktavanje! U planu je čitav serijal od minimalno 5 slikovnica. Na sljedećoj, naslova „Kroko Roko želi se popeti visoko“, već aktivno radim. Nekako smo zamislili da bismo je izbacili na proljeće, no konkretan rok ćemo si zadati tek kada vidimo kako će se djeci svidjeti „Slonić Nonić i izgubljeni pilić“.

Ova slikovnica humanitarnog je karaktera, možeš li nam malo više o tome ispričati?

Slikovnica je dio serijala pod nazivom „Prijatelji su obitelj“. Cilj slikovnica je pokazati djeci koliko je važno razvijati i njegovati prijateljstva i brinuti za voljene. Prijatelji su naše bliske osobe koje su uz nas i u dobru i u zlu. Dakle, prijatelji su – obitelj! Željeli smo djeci osvijestiti da, iako možda nisu dio nuklearne obitelji, svejedno mogu imati svoju obitelj koja ih voli bez obzira na sve. Biološka povezanost nije potrebna za izgradnju obitelji – važne su ljubav, briga, tolerancija, iskrenost i empatija. Zato smo prodajom slikovnice odlučili skupljati donacije za neki od domova, udruga ili centara koji brinu za djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Kako je došlo do ideje da slikovnica ima humanitarni karakter?

Nakon što je došlo do ideje za slikovnicu, odmah je nastala ideja za serijal i ostale slikovnice i u istom trenutku smo znali da ne želimo to učiniti tek toliko. U startu smo htjeli slikovnicama napraviti nešto dobro i pomoći nekome. Trenutno živimo u čudnim vremenima u kojima smo svakodnevno bombardirani negativnim vijestima, pa zašto ih ne bismo učinili ljepšima i podnošljivijima, pogotovo onima koji su neovisno o čudnim ili normalnim vremenima na neki način zaboravljeni od društva kao cjeline.

Kako ste odabrali udrugu i zbog čega baš nju?

Konzultiravši se sa strukom, dobili smo informaciju da udruge koje rade s mladima dobivaju manje donacija i medijske pažnje od onih koje brinu za manju djecu pa smo po preporuci struke odabrali upravo osječku Udrugu Breza. Pogledali smo njihovu web stranicu i društvene mreže i jako nam se svidjelo što i kako rade i to je bilo to – znali smo da želimo donirati korisnicama Udruge koje žive u zajednici i koje Udruga priprema za samostalan odrasli život.

Kime su inspirirani likovi iz slikovnice?

Slonić Nonić je, kao što sam već rekla, inspiriran mojim najmlađim nećakom Noelom. Mama slonica Jelica nosi ime izvedeno od imena moje sestre Jelene, Noelove mame u stvarnom životu, no slonica je kao lik definitivno inspiriran mojom mamom s kojom sam kao mala zalijevala njeno cvijeće i vrt i koja je za mnom vikala da ne moram žuriti na igru jer mi dan neće pobjeći. Vrapčić Dodo nosi ime koje je nadimak Nonićevog polubrata Doriana. Ostali likovi inspirirani su mojom maštom, nemaju poveznica sa stvarnošću, barem ne koliko mi je poznato. Tko zna što bi moja podsvijest odgovorila na ovo pitanje.

Možemo li očekivati slonića Nonića u daljnjim pričama, ili će biti neki drugi glavni akteri?

Svaka od narednih priča imat će svojeg glavnog lika, no sve će ih povezivati lik slonića Nonića. On će se u svakoj priči pojaviti u ulozi brižnog prijatelja koji je uvijek spreman pomoći.

Koja je tvoja najdraža ilustracija u slikovnici?

Definitivno ilustracija na 7. stranici! Slonić Nonić sjedi na travi veselog izraza lica iako po njemu pada kiša, a njegove velike uši nadvijene su iznad pilića poput kišobrana koji ih štiti od kiše.

Objava razveselite svoje najmlađe slikovnicom humanitarnog karaktera – Slonić Nonić i izgubljeni pilić pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mitova o dojenju ima pregršt. Godine i godine dezinformacija, bapskih priča i zastarjelih naputaka često su razlog neuspjelog ili otežanog dojenja. Baš je zato iznimno potrebno da pričamo o tim mitovima, da ih rastavimo i prikažemo realne i istinite informacije. Danas ćemo spomenuti i razjasniti 10 od tih čestih mitova!

MIT broj 1: od stresne situacije se može izgubiti mlijeko

A što se zapravo dogodi?

u stresnoj situaciji nam se refleks otpuštanja mlijeka “zgrči” i kanali se zatvore/suze jer imamo manjak oksitocina. Oksitocin je hormon sreće i ljubavi, te je jedan od dva krucijalna hormona zaslužnih za dojenje. Dok hormon prolaktin stvara mlijeko, oksitocin je taj koji ga otpušta. U stresnoj situaciji mi i dalje imamo mlijeka (zahvaljujući prolaktinu), no stres nam luči kortizol i adrenalin koji koče lučenje oksitocina i time otpuštanje mlijeka.

Ako se dogodi visoko stresna situacija zbog koje ne otpuštamo mlijeko, možemo probati sljedeće: smiriti se što je više moguće, pokrenuti oksitocin (opuštanje, kupka, maženje s djetetom ili partnerom), topli oblozi na dojke, lagana masaža dojki i držati bebu što više na prsima. U ovom tekstu možete više pročitati o oksitocinu, njegove povezanosti s dojenjem i kako podržati lučenje oksitocina.

MIT broj 2: Nemaš dovoljno mlijeka

Ovo je nekako rečenica koju najčešće žene čuju i koja je iznimno obeshrabrujuća. Često stvori stresnu situaciju zbog kojeg se može dogoditi situacija iz prethodnog mita (smanjeno lučenje oksitocina i otpuštanja mlijeka), te žene zapadnu u začarani krug.

Što je tu bitno za zapamtiti?

Prvih nekoliko dana žene proizvode kolostrum. Kolostrum dolazi u kapima, zlatne je boje i jako je gusto. Svaka kap je krcata antitijelima, proteinima, imunosnim stanicama, vitaminima i mineralima, te je bebu potrebno samo nekoliko kapi po podoju da ih nahrani i da im se napuni želudac (koji je prvih par dana veličine pikule).

Tako da zapamtite, prvih par dana nećete ni ne trebate imati puno mlijeka, jer je kolostrum specifičan, ima sve što je bebi potrebno, i više nego dovoljno napuni njihove male želučiće.

Nakon kolostruma (cca iza 3.dana od poroda) nadolazi mlijeko. Često žene imaju i više mlijeka nego što je bebi zapravo potrebno, pogotovo i idućih dva tjedna, no žene se često zabrinu jer su bebe nervozne (što je normalno, pogotovo zbog skokova u razvoju) i što ne dobivaju na težini (treba pratiti pelene i broj podoja, puno bolji indikator od vaganja).

Ako vas je strah da beba ne dobiva dovoljno mlijeka, zapamtite da vjerojatno imate dovoljno mlijeka, nego probajte promijeniti položaj dojenja, hvat i učestalost podoja.

MIT broj 3: Ako imaš male grudi nećeš imati mlijeka.

Ovo je možda jedna od najbedastijih mitova od svih a još uvijek često cirkulira.

Kapacitet ženskih grudi za stvaranje mlijeka određuje tkivo koje stvara mlijeko (žljezdano tkivo), dok veličinu grudi određuje količina masnoće. Veličina grudi nema veze sa stvaranjem mlijeka. Tako da kakvu god veličinu grudi imate, nemojte se brinuti da je to faktor koji će utjecati na količini (niti na kvaliteti) vašeg mlijeka.

MIT broj 4: Dojenje nam dolazi prirodno

Iako je dojenje zaista jedna od najprirodnijih stvari na svijet (ipak smo sisavci i to nam zaista je u genima). Dojenje je vještina koja se treba naučiti, i to s obje strane. Tako je, i majka mora naučiti dojiti te isto tako je i to vještina koju i beba mora savladati. Priroda nam je naravno pomogla, tako da bebe nakon poroda instinktivno mogu dogmizati do dojki, te imaju urođene reflekse kao što je “rooting” refleks (otvaraju ustima i okreću glavu prema izvori fizičkog stimulansa, to možete provjeriti tako da im prstom pogladite obraz ili kut usana) te refleks sisanja (kada im nešto dotakne nepce kreću sisati). No sami hvat, položaj sisanja i slično su naučene vještine. U nekim prijašnjim vremenima je to bilo mnogo lakše jer smo odrastali u manjim zajednicama, puno povezaniji sa ženama iz obitelji i okolice, gdje su sve otvoreno dojile jedne ispred drugih te se tako kroz cijeli život učilo o tome. Sada se često zna dogoditi da žene nisu nikada zapravo vidjele kako dojenje izgleda uživo, te uz količinu dezinformacija i manjka podrške, može zaista biti teško dojiti, pogotovo ako vam netko kaže da dojenje dolazi prirodno, pa ako vama ne ide iz prve, “niste vi za to”. To nikako nije istina i ne dajte se obeshrabriti. Pravilnom edukacijom te podrškom okoline i/ili stručnjaka, možete savladati i ovu vještinu i uživati u dojenju.

MIT broj 5: Dojenje boli/bolne bradavice su normalne

Na početku dojenja, bradavicama treba malo vremena da se naviknu na novu vrstu stimulacije koja dolazi uz dojenje. Kao što smo rekli, dojenje iako potpuno prirodna pojava je isto tako naučena vještina i mami i bebi treba neko vrijeme da nauče i da se naviknu. Ako dojenje kroz određen period nastavi smetati i/ili boljeti trebate provjeriti ako je sve uredu s hvatom ili ako su prisutne gljivice.

Dojenje je stvoreno da bude ugodno. Tijekom dojenje lučimo ogromne količine hormona koji utječu na opuštanje, osjećaj sreće, zaljubljenosti i povezanosti s djetetom. Kada nas boli događaju se upravo suprotne reakcije i to utječe i na samo dojenje. Ako vas dojenje boli kontaktirajte savjetnicu za dojenje kako biste što brže i kvalitetnije otkrili korijen problema i isti ispravili kako biste mogli što prije uživati u dojenju.

MIT broj 6: Majke koje su rodile carskim rezom ne mogu dojiti

Ovo u zadnje vrijeme često čujem no ne može biti dalje od istine. Carski rez kao takav ne bi trebao utjecati na laktaciju, iako zbog stresa na tijelo (ipak je to operativni zahvat), anestezije koja je korištena, te drugih faktora (kao što su bol u oporavku, razdvojenost od djeteta, uspavana bebica…) dojenje može biti otežano, no i dalje apsolutno moguće.

Ovisno kakva vam je situacija kontaktirajte stručnjake (najbolje savjetnicu za dojenje), a ako već unaprijed znate da idete na carski rez, pripremite neke stvari.

Par savjeta koje vam mogu dati je da prihvatite lijekove protiv bolova (jer bol često blokira dojenje zbog lučenja hormona stresa), samo zatražite tip lijeka koji je kompatibilan s dojenjem. Tražite da beba bude uz vas što je to više moguće i kada je neka to bude isključivo kontakt kože na kožu i neka beba bude na dojci. Ako je beba uspavana, pokušajte ju malo poškakljati i navesti da sisa u snu. Možete malo i potaknuti sisanje s kompresijom dojke. Ako ne možete biti uz bebu često, stimulirajte stvaranje mlijeka izdajalicom.

MIT broj 7: Dojilje moraju biti na specifičnoj prehrani/dijeti

Često u mom radu s trudnicama dođu mi s popisom namirnica koje su im zabranjene. Ponekada se trudnice znaju svesti i na samo 4 namirnice jer vjeruju da samo to smiju jesti dok doje. No to je zapravo dezinformacija. Nema zabranjenih namirnica tijekom dojenja. Neko pravilo kojeg se najlakše držati je da sve što je dojilja jela u trudnoći, smije jesti i tijekom dojenja. Za vrijeme trudnoće, mi našu bebu hranimo sa svim potrebnim nutrijentima, putem pupčane vrpce, a sve bitno stvari dobiva iz naše krvi. A naše mlijeko s kojim dojimo bebu, također stvara iz naše krvi.

Preporuka je da se dojilja hrani raznovrsno i zdravo, kako bi njoj bilo što lakše (oporavak od trudnoće, poroda i dojenje sve može umoriti tijelo). Što se tiče namirnica, ponekada možemo primijetiti da nam neke namirnice smetaju, ili da smetaju bebi. To su najčešće mlijeko (i slični alergeni) i hrana koja nadima. No ne utječe to na svakoga i ako se konzumira u normalnim količinama, rijetko kada zasmeta. Pripazite ako imate određene izražene alergene u obitelji, izbjegavajte hranu koja vama smeta i ako mislite da neka namirnica uzrokuje probleme izbacite ju na neko vrijeme dok ne potvrdite sumnju ili ju eliminirate. A ne zaboravite, uživajte u zdravoj i ukusnoj hrani i pokušajte se ne stresirati.

MIT broj 8: Majčino mlijeko može biti slabo ili nekvalitetno

Ovo je jedna bapska priča koja nažalost još uvijek kruži okolo, kako po društvo, tako čak i u medicinskim ustanovama. Ponekada se ova izjava koristi ako je majka mršavije ili sitnije građe, ako se “ne hrani pravilno”, ako dobije mjesečnicu, ili ako je prehlađena…

Za početak, majčino mlijeko je uvijek savršene kvalitete te sadrži sve potrebne sastavnice ovisno o djetetovoj dobi i zdravstvenom stanju. Dapače, majčino je mlijeko toliko čudesno da mijenja sastav kako bi se prilagodilo trenutnim potrebama djeteta. Na to ne utječe majčina građa tijela, faza ciklusa pa čak ni prehrana (iako je zbog majčinog zdravlja bolje kvalitetnije se hraniti, kao i zbog mikrobioma majčinog mlijeka, koja je fascinantna tema za sebe).

Zapamtite, vaše mlijeko je apsolutna najbolja hrana za vaše dijete.

MIT broj 9: Žene s ravnim ili uvrnutim bradavicama ne mogu dojiti

U dojenju je bitno da dijete zahvati cijelu aureolu, a ne vrh bradavice (zato je dobar hvat krucijalan za uspješno dojenje), te ravna ili uvrnuta bradavica ne znači automatski da ta žena neće moći dojiti. Nekim ženama to nimalo ne smeta i normalno doje, a nekima predstavlja prepreku koju se može savladati. U mnogim slučajima će se bradavice u trudnoću ispupčiti (zbog hormona se opuštaju tetive), a ako ne, mogu se u posljednjem mjesecu trudnoće nositi posebne “školjke” koje izvlače bradavicu, ima i tehnika samomasaža i izvlačenja, ili se prije podoja može malo iskoristiti izdajalica kako bi malo ispupčila bradavicu da dijete lakše uhvati dojku. Ako se problemi nastavljaju događati, uvijek možete kontaktirati savjetnicu koja vam može preporučiti druge tehnike i položaje, a najčešće se s vremenom dojenja bradavice prirodno ispupče.

MIT broj 10: Zelena stolica znači da je beba gladna ili dehidrirana

Ovo je također jedan od najraširenijih mitova o dojenju na našim prostorima.

Sve boje bebine nužde su apsolutno normalne OSIM crne (može označavati puno krvi u stolici) ili bijele (može označavati probleme sa žući). Ako beba ima jednu od ove dvije boje stolice (crnu ili bijelu/aholičnu), ne mora nužno značiti da je nešto kritično, kontaktirajte liječnika u ovom slučaju, pogotovo ako se jedna od ove dvije boja stolice učestalo ponavlja. Sve ostale boje (zelena, žuta, smeđa, narančasta itd) su sasvim normalne. Treba naglasiti da je mekonij (prva stolica koju novorođenčad ima) crno-zelene boje i to je sasvim uredu, on prođe nakon par dana od rođenja (bude jako ljepljiv i ima slatkast miris)….nakon što bebe izbace mekonij stolica ne smije biti crna. Isto mi je bitno naglasiti da ako imate svježe ragade/rane, dijete može u stolici imate male tragove krvi (to je vaša krv koja bebi ne škodi), no ako nemate ragade a beba ima tragove krvi ili se tragovi krvi pojavljuju u više stolica, trebate kontaktirati liječnika. Kako onda pratiti ako je dijete sito i da nije dehidrirano? Vezivni prostor između kostiju lubanje (fontanela)…je dobar indikator dehidriranost…ako je vidno uvučen, bebi fali mlijeka. A najbolji način za pratiti je po broju podoja te pelena u danu, kako to pratiti možete pročitati u mojoj skripti za dojenje (gdje općenito možete naći puno detaljnih informacija i savjeta o dojenju, https://unabridged.blog/dojenje-edukativna-skripta/).

Nadam se da vam je ovaj tekst bio koristan i da smo danas uspjeli suzbiti neke od najčešćih mitova o dojenju. Svima vam šaljem ljubav i želim svu sreću u dojenačkom iskustvu i stažu!

Objava 10 čestih mitova o dojenju pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Seks. Vječna taboo tema i vječno tema o kojoj se najviše priča. Popriličan oksimoron, zar ne?

Pa seks i poimanje istog u današnjem društvu, pun je oksimorona (a često i samo morona) i duplih standarda. Danas se želim dotaknuti jedne “skandalozne” teme a to je majčinstvo i seksualnost.

Potaknuta Instagram inicijativom @grofdarkule “i žene pričaju o seksu”, poželjela sam s vama podijeliti par svojih razmišljanja i uvida o tome kako cjeloživotno “učenje” protkano sramom i iskrivljene društvene norme vezane za žensku seksualnost, nepravedno i besmisleno kulminiraju baš u majčinstvu.

Živimo u društvu u kojem je ženski užitak sramotan, omalovažavan i zguran u kutiju “ššš, o tome se ne priča”, dok istovremeno hiperseksualiziramo i objektiviziramo žensko tijelo za sve ostale “koristi” (od muškog užitka, do marketinga).

Žena i seks mogu ići zajedno u istoj rečenici za svaku situaciju gdje netko drugi profitira, no nikako ako se spominje ženski orgazam.

Kreće to od malih nogu. Kada dečki istražuju svoje tijelo, to se potiče i eventualno poprati rečenicama u stilu “boys will be boys”. Djevojkama se za istu stvar odmah baca osuda i forsiranje srama, govorom da je to neprimjereno, pa čak i devijantno ponašanje. Ono što time dobivamo je da se djevojčice, koje izrastaju u žene, već tada kreću sramiti svoga tijela i svog osjećaja ugode (i stvaraju osjećaje da one ne zaslužuju tu ugodu). No to je pak jedna složena tema za sebe.

S godinama se žene susreću s raznim napadima i osudama na temu seksualnosti. Što izravno a što implicitno. Većina vas je svjesna toga pa ne moram ulaziti u detalje u ovom tekstu (preporučam da pročitate tekstove podijeljene unutar spomenute IG inicijative, jako su moćni). Jedan jednostavan primjer apsurda duplih standarda su recimo slike. U moderno doba razvio se trend takozvanih “dick pics” odnosno gdje muškarci (najčešće potpuno neželjeno) šalju slike svojih genitalija. Ovo (osim što je seksualno uznemiravanje) se gleda kao nešto komično ili čak i normalno u modernom “dejtanju”. Dok žena, ako odluči negdje postaviti umjetničku sliku koja slavi njezino tijelo, doživljava osudu društva i omalovažavanje jer je, kako se popularno (i odvratno) kaže, sigurno “attention whore” (a često maknu i “attention”).

To je po meni zaista pojednostavljen primjer društvenog apsurda i toga koliko ukalupljujemo žene i stvaramo toksično okruženje vezano za seksualnost.

No nekako društvo čak i tolerira činjenicu da su žene seksualna bića (ajme šokantne li informacije), barem do trenutka…dok ne zatrudne.

Iako svi znamo kako bebe nastaju (hinthint: seks je u pitanju), trenutak kada žena ostaje trudna, svakakvo poimanje nje kao seksualnog bića pada u vodu.

Ona postaje majka, a majke su nježne i nevine. Uz taj opis iz nekog razloga seks ne ide. Jer kada se radi o ženama seks se automatski veže s nečim “krivim” i “prljavim”, iako smo svi svjesni koliko je to besmisleno.

U mom radu kao douli, često dobijem pitanje od trudnice (ili njezinog partnera) smiju li oni kroz trudnoću imati odnose. Uvijek mi pristupaju s tim pitanjem s osjećajem srama. Često mi kažu da im je neugodno pitati liječnika ili prijatelje, jer ne znaju ako je to normalno ili u redu i strah ih je osude društva koje smatra da trudnice više nemaju pravo na tu vrstu užitka.

Često se baš zbog tih internaliziranih društvenih normi dogodi da se sama žena užasava odnosa, ne samo u trudnoći, već i dugo, dugo nakon nje. Inače, ako imate zdravu trudnoću, seks je apsolutno dopušten, dapače, ima brojne blagodati i za zdravlje, a i za povezivanje s partnerom.

Također stvar koju sam primijetila (a čitala sam puno sličnih od drugih doula i primalja) je kako seksualne blokade utječu na sam porod. Žene koje nikada nisu doživjele orgazam, koje se nikada nisu dirale, koje imaju izražen osjećaj srama oko svoje intime…često imaju duže i teže porode. Ovo je pogotovo vidljivo ako je žena u životu proživjela seksualnu traumu.

Porod je sam po sebi jedno intimno iskustvo. Ako gledamo fiziološki porod bez medikamenata možemo uvidjeti da je on zaista jedno psihofizičko iskustvo koji je iznimno povezan s našom seksualnošću. Za početak, u porodu se naš mozak vraća u svoj primitivan dio. Isti dio zaslužan za seksualni poriv i užitak. Ako imamo određene blokade, nije ni čudo da se u ovom osjetljivom trenutku mogu pojaviti.

Zatim, u igri su naše genitalije naravno, potrebne za seks, potrebne za porod, i bez obzira koliko nam je nelagodno na tu pomisao, bilo bi nerealno to ignorirati. No ideja da je porod imalo povezan za seksualnošću u nama izaziva osjećaj srama, pa čak i gađenja, baš zbog toga što prikazuje ono što nas se kao društvo uči da osuđujemo; seksualnost majke.

Puno žena koje poznajem ili s kojima pričam se šokiraju kad saznaju za pojam “orgasmic birth”. Kada nalete na to u literaturi, izbezumljeno traže od mene objašnjenje što je to točno i kako je to moguće. Moje objašnjenje je jednostavno, “orgasmic birth” označava bilo koji porod u kojem žena osjeća bilo kakvu vrstu ugode ili užitka (ne nužno orgazam), najčešće se radi o fiziološkom porodu bez medikamenata (undisturbed birth koji se drži načela “gentle birth” prakse). Ima i mali postotak žena koje zaista u porodu mogu iskusiti orgazam. To su sve najnormalnije fiziološke reakcije. Do ugode dolazi iz jednostavnih razloga, kako bi olakšalo porođajnu bol tijelo luči ogromne količine oksitocina i endorfina, koji opuštaju tijelo i dovode do osjećaja ugode. Osim toga pod pritiskom je dio tijela s najvećim brojem završetaka živaca (čak više od 6000), a nakon toga je sam čin poroda ženama često ugodan zbog osjećaja “olakšanja”, smanjenja pritiska i težine.

Ovo su sve normalni događaji i normalne reakcije na njih, no razgovor o tome je često okružen idejom dubinske nelagode, i uvijek kada osjetimo takve emocije odbacivanja, trebamo se upitati “zašto?”.

Samoj mi je ideja tako nečega prije bila čudna i neugodna (iako sam puno čitala o tome), dok sama nisam iskusila divan porod kojeg zaista pamtim kao isključivo pozitivno i ugodno iskustvo. Tu mi se mindset promijenio i vjerujem da sam jako puno predrasuda oko sebe i svog tijela maknula.

No bitno je biti svjestan da ne staju predrasude i problematika na trudnoći i porodu. Nažalost, tek sada kreću.

Jako je teško poistovjetiti ulogu sebe kao majke, a da se i dalje smatramo seksualnim bićima. Iznimno teško.

Kada odrastamo okruženi izraženom stigmom ženske seksualnosti, koja je dodatno podebljana idejom “savršeno čiste majčinske figure”, zaista se puno nas osjeća kao da radimo nešto krivo, da nešto s nama nije u redu ili da smo loše majke, zato što želimo imati odnose (i uživati u njemu). Ovo nam se često potkopa duboko u misli gdje doslovno sebe više ne možemo percipirati u istoj rečenici sa seksom. Možda se nekome čini kao banalan problem, no on je u svom korijenu jako težak i nimalo jednostavan.

S druge strane, ako smo otvorene i ako se osjećamo ugodno u svom tijelu i sa svojim željama, nalazimo na osudu društva.

Nikada neću zaboraviti jednu “razmjenu” koju sam imala s poznanicom. Iz pristojnosti ćemo ju nazvati Karen (jer tako je moderno popularno nazivati ljude ovog kalibra).

Karen: “Aaaaaaa kad će te imati drugu bebu???”

Una: “Kad ulovimo vremena da ju napravimo”

Karen: “Ajme pa ne možeš tako prosto govoriti, ti si majka”

Ovo je klasična priča o tome kako društvo gleda na majke koje se osudu progovoriti o svojoj seksualnosti. Dok god se radi o “pravljenju djece”, seks je ok (dok god zapravo ne spomeneš da je seks u pitanju), no bilo što van toga ne dolazi u obzir.

Rečenice kao “uživamo u seksu”, “ulovimo svaki slobodan trenutak”, “imamo aktivan seksualni život”, “seks nam je još bolji sada nego prije”…to su sve rečenice koje okolina ne može prihvatiti. A ta stigma je još trostruko izraženija ako se radi o samohranim i/ili rastavljenim majkama.

Ako pogledate, jedini način kada se seksualnost majke “slavi”, je kada je postavljena kao objekt, odnosno fetišizirana za želju muškaraca, s čestim nazivom “MILF” (mother I’d like to f***). No to opet nema nikakve veze s majkom, njezinim osjećajima, željama i potrebama. Opet je ok, dok god se ne radi o njoj.

Cijela ova toksična priča koja okružuju majke i njihovu seksualnost u današnjem društvu može se također iščitati iz “problematike” dojenja u javnosti.

Ženske grudi postoje s jednim ciljem. A to je stvaranje mlijeka koje hrani naše dijete/djecu. Sve ostale “upotrebe” su bonus.

Zašto se onda ženu osuđuje kada hrani svoje dijete na mjestu gdje ju ljudi mogu vidjeti?

Svi znamo odgovor, grudi se uopće ne gledaju kao način na koji majka hrani svoje dijete, pa čak ni kao dio NJEZINOG tijela, već kao seksualizirane stvari za mušku razonodu.

A svi znamo da majka ne smije imati niti tračak seksualnosti. Zamislite vi taj apsurd. Žena hrani svoje dijete. Najprirodniji događaj na svijetu.

A žene diljem svijeta imaju osjećaj neugodnosti, straha i srama dojiti svoje dijete u javnosti zato jer 1. Društvo seksualizira grudi iako im je primarna funkcija hranjenje djeteta 2. Društvo osuđuju majku za bilo kakvu vrstu seksualnosti (pa čak i za onu koju su sami nametnuli).

Ove godine na stručnom skupu u Varaždinu, jedna od prezentacija radila se dojenju u javnosti gdje je napravljena anketa mišljenje ljudi o ženama koje doje u javnosti. Rečenice ljudi kojima to predstavlja problematiku urezana su mi u glavu (a radi se o ženama i o muškarcima). “Ona samo traži pažnju”, “Nek to radi u svoja 4 zida”, “Nije primjereno/vulgarno je”, “ja to ne želim gledati”, “ona želi privući pažnju muškaraca”…

Popis se nastavlja a moj prag tolerancije za bezobrazluk pada.

Seksualnost kod majki je slojevita tema. Često se susrećemo i s osjećajem nepovezanosti sa svojim “novim” tijelom. Nezadovoljstvom izgleda našeg tijela koji utječe na naše samopouzdanje i time i željom za seksom. Naravno ne smijemo zaboraviti hormone, koji nakon poroda opadaju i time nam smanjuju libido (što je zapravo dobro i potrebno kako bi se tijelo što bolje odmorilo i oporavilo). Uz to sve dolazi aspekt psihičke blokade koje zaista često susrećemo jer ne možemo pomiriti naše dvije uloge majke i žene (često se to naziva Madona vs. Magdalene), a zatim i osuda društva koje u nama stvara osjećaj srama, samo zato što smo – svoje.

No ja sam tu da vam kažem ono što već znate. Nema tu mjesta sramu. Ne radite ništa krivo.

Vaše želje i potrebe su normalne. Imate pravo na užitak. Imate pravo na orgazam (više njih!). Imate pravo osjećati se dobro u svom tijelu. Imate pravo poznavati svoje tijelo.

U vašem tijelu nema ništa krivo ili sramotno. Vaše tijelo je čudesno. Samo vaše. Čudesno!

Seksualnost i majčinstvo nisu oksimoroni. Nisu suprotnosti. Nisu neprijatelji.

Oni su dio nas. Oboje. I nijedna od ta dva aspekta naše persone ne umanjuje ovu drugu. Vrijeme je da promijenimo ploču i mijenjamo percepciju, a najbolji način da pokrenemo takav bunt iskrivljenim vrijednostima je da – volimo sebe, jasno, beskompromisno i besramno.

Objava majčinstvo i seksualnost pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U trudnoći sam, kao pripremu za svoj porod, pravo štreberski gutala sve knjige, članke i videe do kojih sam mogla doći. U moru tih informacija, jedna jako snažna rečenica ostala mi je urezana u mislima “Sve što trebaš znati o narodu, možeš saznati iz toga kako se odnose prema porodu”. 

Voljela bih kada bi po toj rečenici netko mogao reći da je Hrvatska predivna zemlja. Nježna, snažna i pravedna. No realnost pokazuje drugačiji sliku. 

Nedavno se u projektu #svalicamajcinstva obrađivala tematika poroda. U jednom trenutku su se postavila dva pitanja pratiteljicama “Jeste li imale pratnju na porodu?” i “Jesu li bili kakvi uvjeti postavljeni vezano za pratnju?”.

Žene iz inozemstva su mahom odgovarale da su imale pratnju po svom izboru, da preduvjeta nema, čak i za porod carskim rezom. Što se Hrvatske tiče, odgovori su bili apsolutno različiti, ovisno o gradu, rodilištu, smjeni…

Zašto je to tako? Zato što svako rodilište ima pravo uvesti svoj “kućni red”. Što zapravo znači da dok u nekim rodilištima žene mogu imati pratnju po izboru bez uvjeta i prepreka (i njihov primjer bi svi trebali slijediti), u Splitu će pratnja morati platiti 400kn, u Zagrebačkim rodilištima najčešći je uvjet položen trudnički tečaj (no nije uvijek jasno koji, te neki se plaćaju a neki ne), odnedavno u Varaždinu pratnja može biti samo supružnik, a u drugim rodilištima diljem zemlje se često čuje rečenica “a sve ti ovisi na smjenu na koju naletiš”…

Zbog tog sustava se nerijetko događalo (i događa) da žene ostaju same na porodu, iz razloga što njihova pratnja “nije zadovoljavala uvjete” koji se razlikuju za SVAKO rodilište u Hrvatskoj.

Zamislite situaciju gdje samohrana majka treba ići u rodilište koje kao pratnju prihvaća samo supružnika. Zamislite par koji si ne može priuštiti platiti kako bi mogli zajedno biti u tim bitnim trenutcima. Zamislite ženu kojoj kreće porod, a muž je na poslovnom putu, pa njezina majka ili sestra ne mogu biti uz nju jer nemaju položen tečaj ili jer ne spadaju pod kategoriju partnera. Zamislite da žena ne može izabrati tko će biti uz nju kada dovodi svoje dijete na svijet. 

O ovom problemu se sve više priča i treba se o tome još više pričati! Osvještavanje je prvi potez, iznimno bitan potez, no ono što radi pravu promjenu, su naša dijela. Naš glas, naš potpis.

Ovaj kaos i sustav koji je apsolutno nepravedan prema rodilji nema smisla, te je ponukao “Udrugu Roda-Roditelji u akciji”,  da u 10. mjesecu pokrene peticiju “moj porod, moja pratnja, moj izbor”. Kroz peticiju se traži da “Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske HITNO svim rodilištima naloži da:

1. omoguće svakoj rodilji da uza sebe za vrijeme poroda ima pratnju po svom izboru,

2. ukinu sve uvjete i ograničenja koje pratnja na porodu treba ispuniti (pohađanje tečaja, srodstvo s rodiljom, plaćanje određene naknade itd.)

3. uvedu mogućnost pratnje za vrijeme carskog reza pod spinalnom anestezijom, za dobrobit majke i djeteta te mogućnost kontakta koža na kožu djeteta s partnerom kada ga majka nije u mogućnosti ostvariti. “

18.12 peticija je predana Ministarstvu Zdravstva (s oko 6000 glasova) te su nakon toga kontaktirani, no na odgovor se još čeka. To ne znači da trebamo stati, peticiju i dalje treba potpisivati, dijeliti i pokazati da želimo promjene. Od 23.01. smo pokretanjem ovog pitanja skupili preko 1000 dodatnih potpisa (u samo 2 dana), a vjerujem da taj broj možemo utrostručiti. Što je veći broj potpisa, naši se glasovi dalje čuju! 

Ovi “zahtjevi” nisu luksuz, već prava, koja su u svijetu normalna stvar.

Žena ima pravo na porod s poštovanjem i podrškom. Žena ima pravo birati hoće li uza sebe imati partnera, mamu, doulu, sestru ili frendicu. Žena ima pravo na humani porod, na poštovanje, na izbor i na svoju pratnju. 

Brojna istraživanja pokazuju da podrška pratnje u koju žena ima povjerenja uveliko poboljšava iskustvo poroda. Kao što možete i pročitati na samoj peticiji:

“Prisutnost rodilji bliske osobe  pri porodu značajno smanjuje broj komplikacija, carskih rezova, potrebu za lijekovima protiv bolova, a istovremeno pridonosi pozitivnom iskustvu rađanja djeteta i općem stanju majke i djeteta. Prepoznavši navedene dobrobiti, UNICEF, Svjetska zdravstvena organizacija i krovne organizacije primalja, porodničara i pedijatara (ICM, FIGO i IPA), u četvrtom koraku programa “Rodilišta – prijatelji majki i djece”, navode da su rodilišta dužna ženama omogućiti odabir osobe koju žele uz sebe na porođaju. Slobodan odabir pratnje ustaljena je praksa u europskim rodilištima već više od četrdeset godina, a ni u drugim razvijenim zemljama ta se praksa nikada ne dovodi u pitanje.“

Imamo priliku napraviti pozitivan korak za sve žene koje će rađati, za njihove obitelji, za našu zemlju. Ovo nije nešto što se samo tiče trudnica, ovo se radi o ženskim pravima, o ljudskim pravima. Ova peticija se tiče svake žene, bila ona majka ili ne. Svakog muškarca, bio on otac ili ne. Jer žene imaju pravo birati svoju pratnju na porodu. Imaju pravo da uz sebe imaju osobu koja im pruži podršku i sigurnost. A mi svi, svojim potpisom i podrškom, se borimo za to pravo.

https://www.peticija24.com/moj_porod_moja_pratnja_moj_izbor

Objava moj porod, moja pratnja, moj izbor – potpišimo peticiju! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

10. listopada se označavao Međunarodni dan mentalnog zdravlja. Cijelo sam vrijeme razmišljala bih li nešto napisala ili ne. Toliko sam se dugo premišljala da je 10.10. prošao i mislila sam to koristiti kao izliku da ipak ništa ne napišem. Ali želim. Trebam.

Imam puno za reći o ovoj temi, ali mi teško dolaze misli. Nekako kao da nema inspiracije jer se stalno pitam, a zašto bi moja priča bila bitna, uvijek ima onih kojima je gore. No ipak, evo me tu, tjeram se da natipkam riječ po riječ. Jer je bitno. Jer može pomoći. Kako i meni, tako i možda nekome tko ovo čita.

Možda ipak nije bitno, pomislim opet. Pa pobrišem sve. Krenem ispočetka i ponovim si. Bitno je.

Bitnije od neke slike gdje sam ispala super ispod kojeg ću napisati neki dosjetljivi opis na koji će se netko malo nasmijati, a većina opaliti prolazni lajk.

Pa evo (dio) moje priče.

Anksioznost je kod mene izronila kao jedan mali gremlin (tako sam ga nazvala) krajem osnovne škole. Na početku se činilo da je to samo kombinacija toga što sam imala operacije i bila često u bolnici, s tim da se nisam baš uklopila u školi, i ja sam sama mislila – a to je valjda samo faza, proći će.

Ali taj gremlin je bio tvrdoglaviji od očekivanog. Pomolio bi svoju ružnu glavu u čudnim trenucima i često su ti moji ispadi (što agresivni, što panični) bili prepisani pubertetu. “Ona je temperamentna, svadljiva, preosjetljiva, dramatična…” , “bude ju prošlo”. To su svi govorili.

Osjetila sam da nije to samo tako, da nije samo faza i da se u meni vodi borba koja nije baš tako svakidašnja.

Nisam bila pod stresom, nego sam živjela u konstantnom strahu. Od čega? Ne znam. Od života.

Na početku me bilo sram to priznati, ali kada sam skupila hrabrosti, imala sam tu sreću da me moja mama shvatila ozbiljno i krenuli smo raditi na tome. Iako je sustav često zakazao pa su me ping-pongirali ne znajući što napraviti sa mnom, s vremenom sam našla stručnjake koji su mi iskreno željeli pomoći a i znali kako.

Imala sam faze “smooth sailing” gdje je sve bilo super. Imala sam faze kada se nisam mogla nositi ni s najmanjim stresom bez napadaja panike koji me cijelu obuzeo. Ti napadaji su bili strašni. Neću nikada zaboraviti jedan, početkom srednje škole. Išli smo na sat glazbenog i odjednom me krenuo oblijevati hladan znoj. Ignorirala sam taj osjećaj i nastavila ići uz stepenice prema učionici. Hrpa je ljudi bilo oko mene, svi su se gurali da stignu na idući sat. Gledala sam im lica, ali su bila mutna i nisam se mogla fokusirati. Srce mi je počelo snažno udarati u prsima, osjećala sam se kao da će mi iskočiti iz prsnog kosa. Čula sam šum u ušima i nisam mogla doći do zraka. Bilo mi je tako vruće, pa onda hladno, pa opet vruće. Trnci su mi prolazili po cijelom tijelu i stvarno mi se činilo da nema zraka. Prijateljica me pitala jesam li u redu, a ja sam samo promrmljala da me malo boli srce, naslonila se na zid i sjela na pod.

Mislila sam da umirem. Doslovno.

Čula sam neke cure iz razreda kako komentiraju da opet nešto glumim da mi nije dobro i u trenutku me obuzeo ogroman sram i potreba da pobjegnem. Uzela sam stvari i otišla. Kada sam bila dovoljno daleko od škole, sjela sam i plakala.

Tada se nisam usudila nikome reći što se dogodilo jer uopće nisam znala verbalizirati taj događaj. Nisam razumjela što se dogodilo niti zašto se dogodilo.

Nakon toga mi je postalo sve teže ići u školu. Znala sam glumiti da sam bolesna da ostanem doma, a kada to ne bi upalilo, onda bih markirala i provodila dan sjedeći na zidiću na Črnomercu jer nisam imala snage ni ići doma a ni u školu. Jednostavno nisam znala objasniti zašto sam imala konstantan osjećaj straha i preplavljenosti. Moj obrambeni mehanizam postao je umjetno samopouzdanje s agresivnim napadom kada god bi netko to moje “samopouzdanje” doveo u pitanje.

Na fakultetu sam odlučila imati novi početak i bila sam baš jako društvena i pozitivna na van, ali sam se zapravo zatvarala u sebe malo po malo. Kada sam osjećala da stvari baš postaju previše, pokušala sam s lijekovima koji su mi doktori prepisali ali sam dosta loše reagirala na njih (mučnina, umor, nesvjestica) pa je bilo vrijeme pronaći novi pristup.

Nisam imala previše nade, nekako sam se pomirila s tim da je to jednostavno tako i da je to sad moj život.

Srećom, našla sam doktoricu koja je bila puna razumijevanja i jako optimistična. Odlučila je da trebam napraviti par pretraga i tako mi je otkrila hormonalni disbalans koji često utječe i na mentalno zdravlje. Razine hormona mi nisu bile ludo visoke ili lude niske, kako bi netko pomislio. Svaki je naginjao “na jednu stranu” i nisu dobro funkcionirali skupa. Crijeva su mi bila u lošem stanju i to je isto doprinosilo cjelokupnom lošem zdravlju. Zajedno s lošim navikama (prehrana i manjak kretanje), kao i neki loši događaji s kojima se nisam znala nositi, manifestirali su se u tog gremlina kojeg sam ja hranila stalnim stresom (nosila sam se sa stresom tako da bih si zadala puno posla i tako se vrtjela u krug).

U tom trenutku se sve počelo mijenjati, napokon sam znala razlog i napokon sam imala alate da se s tim nosim. Krenula sam na razgovore da razriješim te neke teške trenutke koji su me tištili. Promijenila sam prehranu i uvela tjelovježbu. Malo po malo, hormoni su mi se vraćali u normalu. Crijeva su bila bolje. Osjećala sam se opuštenijom i sigurnom kada bi se dogodile loše stvari, a one iz prošlosti sam malo po malo rješavala.

Panični napadaju su se smanjili, bila sam sretna i smirenija i svakodnevica je poprimila novu, vedriju realnost. Korak po korak.

Neko sam vrijeme bila i na hormonalnoj terapiji i shvatila da mi nikako ne paše, pa je tu bio i period “čišćenja” i vraćanja tijela u normalu i neki prirodni balans.

Ubrzo nakon toga sam zatrudnjela pa su te nagle hormonalne promjene opet malo hranile gremline i zaista je bilo teško. Trudnoću sam provela u grču i bas sam se teško nosila s tim oscilacijama i ponovnim napadajima panike (za koje sam mislila da su stvar prošlosti). Podrška ljudi oko mene mi je tu bila presudna da se iščupam iz te kolotečine.

Imala sam ogroman strah da će mi to označiti i postpartum i sve nakon trudnoće, ali sam odlučila dati sve od sebe da pomognem svom tijelu.

Puno pažnje je bilo posvećeno da u babinju budem zbrinuta i fizički i psihički i taj prijelaz mi je bio prijeko potreban i igrao veliku ulogu da dođem k sebi.

Nakon toga sam se nastavila držati tih dobrih navika. Daleko je najbitniju ulogu igrala prehrana, zatim kretanje, a onda rituali koji su mi pomagali držati stres pod kontrolom (belly breathing, pisanje dnevnika…). I djeluje. Ljudi moji djeluje.

Uzela sam stvari u svoje ruke i preuzela odgovornost o sebi i svom tijelu i duhu. Tražila sam pomoć.

Još uvijek puno radim na sebi, pogotovo na egu koji mi je glavni obrambeni mehanizam. Nakon prekrasnog ženskog kruga na B doula obuci u Trogiru, uspjela sam razbiti još neke barijere i blokade. Moj gremlin je uvijek sa mnom i to sada prihvaćam. Jer svatko ima svog gremlina i to je ok.
No moj je gremlin sada mali miš naspram onog čudovišta od prije par godina koji mi je kontrolirao život, i taj osjećaj pozitivnog pomaka je nešto neopisivo snažno.

Podijelila sam ovo s vama iz dva razloga:

1. Možda će se netko pronaći u tekstu (ili nekog svog bližnjeg) i možda će vam olakšati da znate da niste sami, jer puno se priča o mentalnom zdravlju, ali uvijek kao o nečemu što se događa nekom drugom.

2. Da vas potaknem da gledate na sebe kao cjelinu, a ne samo kao tu jednu stavku. Pronađite dobrog doktora koji će na vas gledati kao cjelovitu osobu. Koji će pogledati i vaše hormone, krvnu sliku, životne navike, stvari koje ste prebrodili u prošlosti. Sve je povezano, sve je dio veće cjeline. Zaslužujete da vas netko gleda kao osobu, a ne kao broj ili simptom.

Jednom kada se osvjestite o tome, kada se počnete prema sebi odnositi s više poštovanja i ljubavi. To je trenutak kada krenete rasti, kada se rane krenu liječiti. Pazite na sebe. Svjesno.

Sve što pojedete postaje dio vas, pazite na to. Vaše tijelo stvoreno je da se kreće, ne zaboravite to.
Vaše misli stvaraju vašu realnost, budite nježniji prema sebi.

U redu je tražiti pomoć, prirodno je tražiti pomoć! Nijedan čovjek nije otok i nije nam prirodno da smo sami. U tome nema slabosti, samo hrabrosti.

O mentalnom zdravlju treba pričati, jer je tu. Jer nas muči. Jer je bitno.

Jer ste vi bitni.

S ljubavlju,

Una

Objava moja anksioznost i ja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U “mamećem” svijetu, pogotovo ovom virtualnom, često se čini kako se sve svodi na natjecanje. U većini slučajeva su to nekakvi suludi kriteriji koje same sebi postavimo, utjecaj savršenih kadrova na društvenim mrežama i one jedne mame koja se kune u svoje majčinstvo kao jedino ispravno (svi znamo barem jednu takvu).

Često me te stvari naljute, to licemjerje, to potkopavanje, te suptilne i ne tako suptilne osude koje mame najčešće dobivaju od drugih mama. No ovo nije tekst o “momshaming-u”  (takvih tekstova ima skoro koliko i hrane na podu nakon Zrinovog ručanja), nego o tome koliko su ta mamska natjecanja koja si zacrtamo nezdrava i kako utječu na jedan od najranjivijih perioda za žene, babinje.

Čisto da daljnji tekst ima smisla, htjela bih objasniti termin babinja, koji označava period postpartuma, odnosno cca 40 dana (ili 6 tjedana) nakon poroda. To je jedno iznimno osjetljivo razdoblje za bebu, a i za mamu koja je često tada zanemarena. Fokus na mami koji je u trudnoći glavni akter, odjednom se prebacuju na bebu, a mama je tu da “odrađuje svoj posao”.

Ljudi imaju tendenciju umanjiti vrijednost i bitnost babinja i staviti ga u drugi plan ne shvaćajući njegovu ulogu.

Kada pitam trudnice, “jeste krenule planirati babinje?” dočekaju me zbunjeni pogledi ili odmahivanje rukom popraćeno sa “ma snaći ćemo se.”

Kroz 9 mjeseci je tijelo prolazilo kroz nevjerojatne promjene. Organi su mijenjali svoje veličine i položaje u tijelu, hormoni su skakali i padali u naglim naletima, tkivo se opuštalo i na koncu tijelo je stvorilo ne samo potpuno novi organ (tu pričam o posteljici) nego i novi život, novo ljudsko biće s cijelim svojim tijelom i sustavom.

Nakon tih 9 mjeseci tijelo prolazi kroz porod, koji (bilo da je prirodni, s epiduralnom, carski rez) uzme svoj danak na tijelo. Iscrpi sve rezerve kojih i ovako u trudnoći nije bilo previše.

Sada se događa još promjena, tijelo se mora postepeno vratiti u normalu, organi se vraćaju na mjesto, maternica se smanjuje. Ponovno se događa potpuna promjena hormona, gdje tijelo shvaća da je rodilo, počinje se stvarati mlijeko, prolaktin malo luduje, baby blues se često pojavi….

Odjednom je tu bebica koju treba hraniti, paziti, presvlačiti i čuvati 0-24. Bebica koja je tako nježna i krhka i koja može komunicirati samo plakanjem. U cijeloj toj priči nalazi se mama, izgubljena, umorna, zbunjena. Mama kojoj je potrebna ljubav, briga i sigurnost, kako bi i ona mogla pružiti to isto svome djetetu.

Tijelo se treba oporaviti, odmarati, jesti nutritivno bogatu hranu i stvoriti prostor gdje se mama može posvetiti i povezati sa svojom bebom.

Da, neki će odmahivati glavom i reći da je to nemoguće, da je to idealiziranje, ali baš u tome leži problem. U tom mentalitetu “ma daj molim te”, u svakoj izjavi nalik “ja sam 5 dana nakon poroda bila u šetnji normalno”, u našminkanim ženama u visokim petama, sa steznikom i uskoj haljini 7 dana nakon poroda kako bi svi pričali kako se ona super brzo oporavila.

Problem je i u tome što nije više normalno tražiti pomoć (bez obzira što se prije u našoj kulturi prakticiralo babinje gdje se zajednica brinula o ženi). Žene ribaju stan svaki dan, kuhaju obroke, peglaju veš i tko zna što još, brinući se za dijete i zapostavljajući sebe.

U zadnjih mjesec dana čula sam dvije izjave koje su mi zaledile krv u žilama i zbog kojeg pišem ovaj tekst. Da objasnim kontekst, pričamo nas par žena, među nama i jedna koja je relativno nedavno rodila. Pričala je kako se nakon napornog carskog reza još uvijek osjeća nesigurno u smislu vježbanja jer nema osjećaj da se oporavila kako treba i da je barem više odmarala nakon poroda. Na to je dobila odgovor druge “dame”: “joj ma kakvo izležavanje i glumljenje patnice, ja sam čim sam rodila otišla na dijetu i odmah krenula vježbati”. Imala sam osjećaj kao da mi je netko opalio šamar, tako da ne mogu ni zamisliti kako se osjećala novopečena mamica.

A druga je bila namijenjena meni osobno, kada sam rekla da sam imala divno iskustvo babinja, koje,  iako je bilo emotivno i imalo svoje teške trenutke, pamtim kao divno jer sam imala prekrasne ljude oko sebe koji su pazili na sve moje potrebe i ja sam se mogla potpuno posvetiti svom sinu. Reakcija na to, od meni bliske osobe bila je “pa lako tako, high life, ja nisam imala taj luksuz nego živim u stvarnom svijetu”. Štrecnuo me taj komentar jer sam imala osjećaj kao da sam nešto krivo napravila, kao da nisam “prava žena” jer nisam imala to teško iskustvo.

Nakon toga sam obratila pažnju na tu temu i počela ispitivati mame o tome. One koje su isfrustrirane svojim iskustvom su to najčešće pretvarale u natjecanje: ili kako su se one preko noći oporavile i vratile staru figuru ili natjecanje u smislu kako je njima bila najteže ikada.

Iako sam na prvu bila puna ljutnje shvatila sam da nema smisla ljutiti se i pokušavati agresivno nešto promijeniti jer iako su “rage rantovi” zabavna katarza,  zapravo su samo ispušni ventil za negativu koja kulminira u još veću negativu koju ljudi samo hrane i ona se samo povećava, a to dugoročno nema smisla.

Zato pišem ovaj tekst, kao apel mamama da ne pretvaraju babinje u natjecanje, da ne potiču kulturu toga da žena mora biti savršena.

Prestanimo govoriti novoj mami da mora što prije “vratiti staro tijelo”, izgledati kao top model, dok nakon odrađenog treninga i popijenog čaja za mršavljenje hoda uokolo u štiklama, dok jednom rukom riba iza frižidera, a drugom doji bebu koja nikada ne plače. Ovo je naravno hiperbolizacija, ali jedna koju smatram potrebnom kako bih objasnila apsurd.

Ima poznata izreka koja se globalno koristi: 40 dana za 40 godina, koja zapravo znači da kako se žena čuvala u 40 dana nakon poroda, tako će ju i zdravlje služiti u budućnosti. Nepravilno paženje na sebe i svoje tijelo u babinju može uzrokovati sporiji oparavak kao i ozbiljne komplikacije sa zdravljem (zato doktori preporučuju BAREM 6 tjedana bez fizičkih aktivnosti itd.), a psihološki aspekt može igrati ogromnu ulogu u povezanosti majke i djeteta kao i na cjelokupne obiteljske odnose.

Zamisli da si imala priliku opušteno se posvetiti svom djetetu i rasti kao obitelj. Odmarati i dati tijelu priliku da se oporavi, jesti finu hranu koja tvom tijelu daje energiju, prirodne sokove koji te uzdižu. Da si bila u mirišljavoj mekanoj pidžami i imala priliku otuširati se u miru. Da si u prvu šetnju otišla onda kad si se osjećale spremno i kada si to željela a ne jer ti je netko govorio da je ona izašle nakon 4 dana (ili druga krajnost kad ti netko kaže da 2 mjeseca ne smiješ nigdje pffft).  Zamisli da nisi morala barem tih 40 dana brinuti o kućanskim poslovima (jer osim što imaš pomoć, normalno je da je za vrijeme babinja veći nered i da je sve malo ludo).

Zamisli koliko bi to olakšalo sve što dolazi kasnije?

Naravno da idealno babinje nije uvijek moguće, ponekada se u planove upletu starija djeca koja se ne prilagođavaju najbolje na novu pridošlicu, ili životne situacije koje ne možemo kontrolirati, ponekada nemamo nikog u blizini da uskoči u susret kad treba. Ali za početak ono što možemo je prestati i iz ovog raditi natjecanje.

Bitnije je da se nova mama oporavlja psihički i fizički, nego da je svaka tetra pelena savršeno ispeglana i da se prozori sjaje. Bitnije je da se mama osjeća sigurno i voljeno i njegovano nego da okolina hvali to kako se brzo vratila na staru kilažu.

Krenimo od sebe. Ako znaš novu mamu nemoj joj govoriti kako je tebi bilo teže, ili ju ispitivati koliko je kilograma izgubila nakon poroda. Skuhaj joj neko jelo, kupi prirodni sok, dođi do nje i napravi joj čaj. Ako ne znaš što napraviti samo se sjeti što bi ti voljela kada si i sama prolazila kroz svoje babinje.

Poštujmo sebe, naša tijela i jedna drugu. Jedino tako možemo stvarati promjene, koje nam svima trebaju.

Objava zašto je babinje postalo natjecanje? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Temperamentna sam otkako znam za sebe. Znate, klasična priča, mrzim nepravdu i ne mogu samo šutjeti kada do nje dođe. Cliche, je. Ali trebalo bi biti vise takvih klišeja na ovom svijetu ako mene pitate.

Danima, ma tjednima (realno godinama) me pikaju iste stvari, iste mrlje ljudske zlobe i nonšalantna nepravda koja okalja ono dobro, ono lijepo, ono čarobno što ljudi nose u sebi, što stvaraju i što uporno pokušavaju probiti kroz dnevno sivilo koje nas okružuje.

Pričam o krađi. Ali, ne samo o krađi, već o tome kako mi kao narod percipiramo to kada ti netko oduzme nešto što je tvoje.

Sjećate se onih reklama prije filma na DVD-u? Dramatična scena krađe auta popraćena rečenicom u još dramatičnijem fontu “ne biste ukrali auto”, i poruka koja zapravo govori da ako već ne bi ukrao nekom vozilo onda nemoj ni skidati filmove jer je to isto krađa.

Hah, kako mogu usporediti film kojeg downloadaš s krađom auta? E pa znaš što? Mogu.

Jer je krađa. Jer si uzeo nešto što nije tvoje (bez dopuštenja i bez kompenzacije).

I dobro, danas nas većina pošteno plaća Netflix, HBO (ili slične programe) pa legalno gledamo filmove i serije iako u glavi još uvijek ne shvaćamo težinu krađe kada se radi o nečem sto nam nije fizički oduzeto.

Ali, što kada to nije nešto opipljivo? Kada je nešto što percipiramo kao “virtualno”? Zar je onda to mini krađa? Ne. I dalje je krađa, i ako si to napravio, i dalje si lopov.

Prošle godine pročitala sam apel jedne bivše studentice koja je saznala da je neki lik skoro pa copy-pasteao njezin završni rad. Rad oko kojeg se trudila godinu dana, svaki dan. Rad koji joj je bio bitan, u koji je uložila vrijeme i ljubav i na kojem se temelji njezina diploma. Netko je samo došao, uzeo, predstavio kao svoje i sa nula truda dočekao svoju diplomu. Njezin apel je bio u smislu što učiniti, da ga ne želi oštetiti, ali da smatra da to nije u redu. Bila sam tako ljuta na tog dečka i tako sam se čudila toj curi što je ostala mirna i dovoljno dobroćudna da mu nije htjela napraviti nešto nažao. Pročitam more komentara ispod misleći kako će joj ljudi dati konstruktivne savjete kome ga prijaviti kad ono…more mržnje i napada na tu curu. Da, na curu ČIJI JE RAD UKRADEN. Izjave kao “kako si razmažena sad ćeš dečku zeznut život zbog svog ega”, “kako te nije sram”, “koga boli briga za to, pusti čovjeka na miru”, “dečko se snašao, a ti ćeš ga sad zajeb*t”.

MOOOOOOLIM?!!!?? (Nema toliko upitnika i uskličnika na svijetu za moju ljutnju). Brani se lopova. Doslovno, ekipa brani lopova. I vrijeđa osobu čiji je rad ukraden. I to je normalno jer čuj, “dečko se snašao”. Sjećam se isto jednog komentara koji je glasio nešto u stilu “ti si garant jedna od onih koja je cinkala učitelju da netko žvače žvaku”. Pazite usporedbu, krađa završnog rada na kojoj se temelji stručna fakultetska diploma sa osnovnoškolskim cinkanjem. A isti ti ljudi, ista ta zlatna mladež, će lokati u birtiji i govoriti kako ova država ništa ne vrijedi i kako su si svi političari platili diplome i pokrali državu.

Prije par tjedana je jedna velika svjetska firma (she.in tebe gledam) pokrala par umjetnika, jednu i s naših prostora. Doslovno su uzeli njihove slike/grafike/umjetnička djela, i bez pitanje, kompenzacije (bez ičega), samo besramno te printove stavili na jastuke, slike i slične proizvode koje su prodavali na svojoj stranici. Dugo im je trebalo da odgovore na svoju krađu, a na kraju i jesu samo zato što se hrpetina ljudi na internetu krenulo žaliti i javno ih prozivati (go dobri ljudi interneta!).

Ali naravno da su počeli izvirivati komentari…”pa trebalo bi im biti drago, oni su velika firma, ljudi će ih prepoznati, dobili su super marketing”…

Kako? Kako je u iti jednom univerzumu ok da netko uzme nešto na čemu si radio? Nešto tvoje. Nešto što ima vrijednost. Nešto što im ne pripada.

Bili bila ista reakcija da poznati umjetnički preprodavač uđe u kuću tvoje bake i ukrade sliku koju je naslikao tvoj šukundjed i proda ju? Bili to bila krađa? Ili bi to samo bio “super marketing”!?

I kulminacija svega. Žena koja je krala tuđe tekstove (i to očito već duži period). I kada ju se prozvalo za to (osim što je žena krenula prijetiti), pojavili su se komentari kao “nije to tako strašno”, “pa dogodi se”, “čemu drama”, “nije zaslužila da joj se prijavi profil”. I onda na površinu ispliva kako je ista ta žena prošle godine napravila istu stvar, i kada se oglasila osoba čije je tekstove ukrala, kako to nije u redu…našla se vojska spremna napast s komentarima “nije ok da ju javno prozivaš”.

A ok je da ona godinama krade tuđe tekstove? Da se kiti tuđim perjem? Da uzima nečije slike?

Zar zaista ne znamo što znači intelektualno vlasništvo? Zar nam je moralni kompas toliko pošemeren da nam umjesto sjevera piše “a nije big deal”. Zar je korupcija toliko duboko ukorijenjena u naše društvo da ju uopće vise ne primjećujemo?

Krađa je krađa.

Ako si ukrao nešto opipljivo, kao auto ili mobitel. Lopov si.

Ako si ukrao nešto “virtualno” kao nečiji tekst, grafiku, sliku. Lopov si.

I to pravi, opipljivi. A ne virtualni.

Foto: Unsplash

Objava pravi virtualni lopovi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećam se tog dana, odnosno noći. Budim se i sve mi je mutno, vidim samo muljave obrise oko sebe, čujem glasove, pištanje nekih strojeva oko mene. Osjećam skoro pa nezamjetnu bol infuzije u svojoj ruci i tupu bol u trbuhu koja kao da mi šapuće i upozorava “bit će puno gore, pripremi se”. Zatvaram i otvaram oči sto puta, stišćem ih onako čvrsto u nadi da će mi se vid izoštriti…kraj sebe primjećujem djevojku u bolničkom krevetu s nekakvim aparatom na prsima i cjevčicom u nosu…jako teško diše. Neki stroj pišti stalno, nesnosno, meni su usta suha i jako sam žedna. Sjećam se da sam na trenutak pomislila da sam umrla i da sam završila u paklu.

Tek kasnije kada mi se vid izoštrio, kada je mama već bila kraj mene i držala me za ruku, shvatila sam da nisam daleko od istine. Možda nisam mrtva, ali sam opet u bolnici, što je meni vrsta osobnog pakla. Kad su me prebacili sa intenzivne njege u sobu…poznatu sobu, jer sam blizu tamo ležala i par mjeseci prije toga, anestezija je počela popuštati, a ja sam osjetila ranu koja je gorila. Svaki udah bi malo zatezao trbuh, a ja sam svakim udahom htjela povratiti.

Nisu mi odmah rekli što se dogodilo…nisu htjeli da se rasplačem i da šavovi popucaju, pa su mi rekli da su mi izvadili cistu na jajniku koju sam bezuspješno pokušavala riješiti terapijom. Znala sam da sigurno nije samo to, pa ne može to toliko prokleto boljeti! Sjećam se kako su mi skidali gazu/flaster preko rane, dosta grubo, dosta brzo, bez da su me uopće i pogledali. Ja za njih nisam imala ime, samo još jedno dijete nakon operacije. Gledala sam u stranu i razmišljala koliko me jako boli, da ako popuca samo jedan šav će mi cijeli trbuh ispast van. Tako su mi bile i emocije, držala sam ih u sebi zašivene jer sam znala ako jedan mentalni konac popusti, sve će se izliti, kao nabujala rijeka. Tako da nisam plakala, ne pred njima. Sjećam se da je bila jedna medicinska sestra od prije koja se nasmijala kad bi netko od djece zaplakao. Nisam im htjela dati to “zadovoljstvo”.

Dan poslije je kraj mene ležao mali dečkić, još pod narkozom dok su njegovi roditelji stajali kraj njega čekajući da se probudi. Malo sam pričala s njima, ništa posebno, onako dječja pitanja “kako vam se sin zove, koliko ima godina, voli li nindža kornjače…?” i tako mama tog dečkića, baci pogled na karton koji mi je visio s kreveta i kaže, “jooj ostala si bez desnog jajnika i jajovoda? Boli li te jako?”

Progutala sam knedlu koja mi je bila veća od grla, mislila sam da ću se ugušiti. Oblio me hladan znoj, počelo mi se povraćati i svi zvukovi oko mene bili su odjednom naelektrizirani. Samo sam kimnula glavom i pogledala u pod. Htjela sam joj viknuti NE! NE u krivu si! Samo su mi cistu izvadili.

– ali znala sam da ne laže, jer sam bila svjesna da mi nešto skrivaju.

Bila sam ljuta, bijesna. Na doktora kojeg sam obožavala i koji je bio jedina svijetla točka u toj bolnici. Na svoju mamu kojoj je on rekao da mi ne govori još. Sjećam se posjeta i tog razgovora. Sada mi srce puca kad zamislim koliko je mojoj mami bilo teško u tim trenutcima, a ja sam joj iz svog bijesa i boli samo otežavala. Pitala sam doktora, hoću li moći imati djecu? Rekao mi je “imaš tek 11 godina, moramo pratiti kako će se ovaj drugi jajnik ponašati, ali ja vjerujem da hoćeš”. Nježno mi se nasmiješio, a ja mu nisam vjerovala, već mi je lagao jednom, zašto ne i sada?

Odgurnula sam sve od sebe. Rekla sam da ne želim posjete, da želim biti sama. Ali nisam htjela biti sama, to je zadnje što sam htjela, ali mi moja ljutnja i dječji ponos nisu dozvolili da u tom trenutku “pokažem slabost” i kažem, “nemojte me molim vas ostavljati samu”. Noć je pala i sva djeca u sobi su napokon zaspala. Gledala sam odsjaj noćne lampe kako osvjetljava zid te sivozelene boje koju dan danas mrzim. Oblila me užasna vrućina i posegnula sam za mokrim maramicama na ormariću kraj glave…a kad na njima, slika majke kako drži bebu. Krupne i vrele suze su mi potekle niz lice, onako jedna za drugom, bez prestanka. Nisam htjela jecati da ne probudim drugu djecu. Sama sam sebi rekla “pa imaš 11 godina, nemoj bit’ glupa, kao da uopće razmišljaš o djeci” i znala sam da sad sama sebe lažem. Oduvijek sam htjela djecu…uvijek sam bila ona curica koja se igrala s lutkama i bebama. Svoju BabyBorn, koju sam nazvala Melody, sam vukla sa sobom gdje god sam išla, i to dugo godina. Na pitanje sto želim biti kad odrastem sam najčešće odgovarala sa “pjevačica, imati svoj hotel i hoću biti mama”. Gledala sam te šugave mokre maramice i suzama samu sebe uljuljala u san dok mi se nisu skorile na licu.

Više od desetljeće kasnije.

Kraj prvog mjeseca prošle godine…sjedim na suvozačevom mjesto kraj Petra nakon pregleda, i pita me “kako je prošlo?”.

Nisam više bila ona klinka od 11 godina koja glumi hrabrost. Suze mi krenu i kažem “ništa, ne radi, i dalje ne radi….rekli su mi da počnemo gledati druge opcije”….samo me zagrlio i držao čvrsto. Govorio mi je kako je samo bitno da imamo jedan drugog, kako ima drugih opcija, da ćemo sve istražiti….a ja sam u glavi samo imala glupu sliku mame i bebe s paketa mokrih maramica.

U trećem mjesecu prošle godine, taman ovo neko vrijeme…vadili smo sve informacije s interneta vezana za posvajanje. Raspravljali smo o mogućnostima, terapijama, hormonima…isprobavali promjene prehrane, vježbanje, čajeve, tinkture, kapi, molitve…sve u nadi da će se ovaj mali “zakržljali” jajnik probuditi.

Nakon mraka i tuge, koja je polako iščeznula ali ostala tu negdje u zraku kao siva maglica i podsjetnik na to kako “sam manje”, i kako sam “zakazala”, počeli smo se miriti s nekim stvarima, planirali drugačiji život, rekli da ćemo isprobati još neke opcije, ali da nećemo polagati nade, jer nismo imali snage za to. I tako, 15.05 štapić pokaže plus, a dan poslije ultrazvuk pokaze točkicu veličine sezama koju sada upravo držim u krilu dok tipkam ovaj tekst u Notes-ima na mobitelu. I ne razmišljam više o mami i bebi na paketu mokrih maramica, jer mi je puna kuća tih paketa, za moju bebu. Za bebu kojoj sam ja mama.

Poželim se vratiti u taj trenutak, u trenutak kada sam imala 11 godina i plakala nečujno u toj sivozelenoj bolničkoj sobi. Želim zagrliti tu djevojčicu i reći joj “imat ćeš svoju bebu…biti će pola ti, pola čovjek kojeg voliš najviše na svijetu”, želim joj obrisati te krupne suze s lica i reći “zvat’ će se Zrin”.

Objava paket mokrih maramica i suze jedne jedanaestogodišnjakinje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.