“Planiraš li dojiti?” u šestom mjesecu trudnoće zaskočila me prijateljica, tada majka sa stažom od nekoliko mjeseci. Odgovor sam promucala potpuno nespremna jer, zapravo, dotad nisam ni razmišljala o dojenju kao o nečemu što se planira.

U otprilike istom periodu, druga prijateljica, također majka no s malo duljim stažem, pokušavala je prestati dojiti jer je bilo grubo vidjeti dijete tog uzrasta da sisa. “Ni ja ni ona nismo spremne, ali nemaš što kad počne hodati,” rekla mi je dok joj je dijete od 10 mjeseci vuklo majicu.

Na trudničkim platformama, tečajevima, školicama počela sam čitati razne vrste motivacija za mlade majke da obavezno doje prvih 4 do 6 mjeseci… i savjete kako da prijeđu na bočicu odmah poslije toga.

Sve češće primjećivala sam uznemirujuće jasan pokušaj usmjeravanja dojenja usklađen s unaprijed određenim projekcijama okoline. One su, pak, bile (i jesu) uvjetovane nekakvim nametnutnim socijalnim normama. Kako sam grebala dublje ispod površine, počela sam se nervirati u mulju debate o mlijeku i formuli. Diskurs je postajao sve obojeniji populizmom.

Izgledalo je da nijedan izbor koji žena donese nije ispravan te da, šta god odlučila, društvo zna bolje.

To bolje je, naravno, uvik kontra. Ako doji, plasirat će joj se bočica da bi se mogla što prije posvetiti svom ‘povratku u život’ i dojiljama neizvedivim beauty tretmanima, solo putovanjima, antibioticima ako joj zatrebaju. Ako ne, mom-shame-at će ju se jer uskraćuje svom djetetu imunoglobin i šansu da upiše Harvard na stipendiji.

Upravo iz tog razloga želim podijeliti svoje iskustvo. Cilj mi je podvući debelu liniju ispod rečenice da je žensko tijelo i njezino materinstvo isključivo njen izbor. I – da svaka majka zna najbolje.

Moj izbor bio je dojenje. Podrazumijevala sam ga te priželjkivala da ću moći, i bila dovoljno sretna da uspijem o(p)stati pri tome. Sve dok moje dijete samo nije odlučilo da je dosta. Sada kada je gotovo, mogu reći da mi je to jedna od najljepših i najviše ispunjujućih dionica putovanja zvanog Majčinstvo.

Znam koliko je laktacija mukotrpan pothvat i koliko cijedi ženin organizam, pogotovo u momentima ranog postpartuma kada se tijelo i um jedva drže (a nerijetko i ne održe) na okupu.

I sama sam se na početku susrela s hladnim komentarima medicinskih sestara o mojoj fizionomiji koja tobože ‘jednostavno nije za sisanje’. Poslije sam očajnički mazala lanolin na bolno ispucalu kožu ispod silikonskih šeširića, pa se suočila oči u oči s mastitisom čije sam komplikacije za dlaku izbjegla. Vukla sam se stanom i spavala izmjenjujući listove raštike s toplim oblozima na grudima, pila kavu bez kofeina i tri jaja s pancetom za doručak, izdajala po 5 minuta nakon svakog podoja i na kraju dana plakala jer ne znam zašto mi bébé jede kraće od 20 minuta te znači li to da nemam dovoljno mlijeka. Nikad neću zaboraviti zoru nakon tegobne noći kada jednostavno nisam uspijevala nahraniti bebu. Dok je Tin mućkao dohranu, ridala sam neutješno jer – upozorena sam – krene li piti formulu, nikad se neće vratiti na dojku. Bilo je to oko šestog ili sedmog dana bébéovog života.

A, onda je krenulo. Uz pomoć jedne drage savjetnice za dojenje, moje matere i mog supruga.

Prošao je prvi mjesec, zatim drugi i treći, kolostrum je odavno postao punomasno mlijeko, malac je počeo sve više i spretnije cikiti, napredovao je i brzo dobivao na kilaži. Uspostavili smo ritam hranjenja i spavanja, uskladili se, nisam više navijala alarm na svaka 2-3 sata. Uživala sam u spoznaji da ga mogu nahraniti gdje god i kad god, osjećala sam se moćno i neopterećeno.

No, polako sam počela primati nove impulse iz – opet pametnije – okoline. Dojenje se sve više pojavljivalo u kontekstu nepotrebne, pa čak i primitivne, muke u životu moderne žene. Reklame za adaptirana mlijeka, sterilizatore, grijače, vrste bočica i setove za održavanje tih bočica iskakale su iz svakog oglasa na internetu. Svijet me uvjeravao da mu se sad mogu komotno ‘vratiti’. Doživjela sam čak i komentar da je bolje već s četiri mjeseca započeti odvikavanje od dojke i navikavanje na druge okuse jer ako, ne daj Bože, sad s tim zakasnim, poslije nikad neće prihvatiti hranu.

U nekom trenutku oko petog mjeseca postpartuma osjećala sam se kao crna ovca u svijetu emancipiranih majki jer sam i dalje isključivo dojila, na zahtjev, bez pardona i bez propitkivanja.

Kada je oko sedmog mjeseca bébé već jeo sve šta mu se ponudi (kako u i kašicama, tako i u komadima), mnogo se poznanika našlo da mi s najboljom namjerom savjetuje kako ‘skinuti malog sa cice’ jer ‘bit će ti previše vezan,’ ‘na šta liči da toliko dijete doji’ i ‘majčino mlijeko vrijedi samo prvih par mjeseci’.

U moje misli ušuljala se nelagoda i potreba za opravdavanjem zašto još dojim, kao i osjećaj dužnosti da odredim datum kada ću prestati. Škicala sam formule u ljekarnama, gledala još uvijek zapakirane bočice koje sam sve češće dobivala u darovnim paketima, počela biti frustrirana od zavisti prema majkama koje se mogu odvojiti od djeteta poslije sedam sati navečer.

Sve se intenziviralo kako se bližio prvi rođendan, taj famozni završetak plaćenog rodiljnog u državama s naslijeđem socijalnih prava. Kako smo nedugo nakon toga proveli neko vrijeme u SAD-u, moje dojenje dobilo je novu dimenziju neobičnog. Najblaže rečeno. Premda u literaturi Zapada breastfeeding advocates posljednjih nekoliko desetljeća udaraju agresivno na cijelu industriju milk formulas koju su samo nekoliko godina ranije zdušno propagirali, surovi kapitalizam preko bare (kojem je jedna od temeljnih vrijednosti u teoriji sloboda, a faktički profit) jednostavno ne trpi tako prost i nerentabilan pristup odgoju. Suočila sam se s mnogo prešutnog i manje prešutnog prevrtanja očiju na tu temu, pogotovo kada sam morala podojiti dijete u javnosti jer je to bio jedini protulijek za njegov jet lag.

Naravno da sam onda grozničavo počinjala raditi na projektnom planu weaning-a, odlučna u namjeri da mi to bude prvo na agendi kada se vratimo u Europu. No, nešto u meni, vjerojatno blaženi dalmatinski inat, naprosto se nije dalo.

Na kraju sam prelomila da me, ukratko, živo zaboli šta će selo ili bijeli svijet reći. Prepustivši se svom unutarnjem glasu, mnogo frustracija samo se rasplinulo.

Paf! Opet sam osjetila ogromno olakšanje, slobodu i ljepotu bivanja. Baš kao i svaki put dotad kad sam prelomila u korist svoje intuicije.

Nekoliko mjeseci kasnije, jedne večeri prije koji dan, moje dijete više nije zatražilo podoj pred spavanje. Sve je došlo svojim tokom, dosta ranije nego li sam očekivala. Nisam se psihički posebno pripremala, nisam pila tablete za zaustavljanje mlijeka, nisam se borila ni sa čijim suzama, nisam taj prestanak forsirala niti uopće analizirala.

Prirodno, spontano i sinkronizirano, nakon 17 mjeseci prešli smo sa cice za laku noć na priče za laku noć.

Iako će vas društvo prije uvjeriti da jednorozi postoje nego da nešto može bez pravilnika/plana/priručnika, bez tečaja, bez rekvizita – za spavanje ili hranjenje ili, ne znam, življenje… ispostavilo se da je i to moguće.

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava ovo nije još jedan mit o dojenju pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošlo je nešto više od dva mjeseca otkako sam objavila prvi tekst o majčinstvu. Iza nas je jedan jako lipi zabavni period laganog tempa i jedan prilično izazovan koji se poklopio s dolaskom proljeća, ove godine prilično šućmurastog i išempjanog. Oba su sastavnice cikličkog procesa življenja i učenja.

Danas se želim osvrnuti na nevidljive terete majčinstva, temu za koju se u jednoj Instagram anketi pokazao veliki interes.

Nevidljivi teret ili posao je svakodnevni behind-the-scenes rad koji osoba mora zapamtiti i obaviti kako bi neka organizacija funkcionirala normalno. U slučaju roditeljstva, najčešće majčinstva, to je držanje četiri kantuna kuće plus održavanje krova i okućnice.

To su brojne stvari fizičke, mentalne, emocionalne i logističke naravi koje žena nosi na ramenima pored očigledne ogromne odgovornosti za novi život. Njih nitko ne primjećuje, a bez istih bi se urušio barem jedan univerzum.

Nabrojit ću nekoliko primjera za ilustraciju:

• poznavanje rasporeda svih objekata u kućanstvu u svako doba,
• organizacija praktički svega, zakazivanje termina kod doktora i druženja s prijateljima,
• educiranje i analiziranje procesa razvoja,
• balans između prethodnog i intuicije,
• ostajanje cool pri dobivanju ne traženih savjeta i komentara,
• nastojanje da svi budu emocionalno namireni i da umor ne postane barijera življenju,
• i jedno nepresušno itd.

Problem s ovim obavezama je to što se marginaliziraju i uzimaju zdravo za gotovo, a usto koegzistiraju s kroničnom iscrpljenošću jer biti majka je izuzetno naporan fizički rad od kojeg nema odmora i konstantna mentalna angažiranost koncentrirana najviše na brigu o potrebama djeteta.

U uobičajenim postavkama, muškarci ovoga često nisu svjesni jer skoro je nemoguće solidarizirati se s nečim što nisi iskusio na sebi. Dobar dio drugih žena taj segment podrazumijeva smatrajući ga valjda poželjnim dijelom sazrijevanja jedne “poštene djevojke”. Hm.

Ali, žene zbog toga nerijetko pregore. Pogotovo u nježnom razdoblju porodiljnog. Suprotno tradicionalnim odgovorima na ovaj problem; to nije normalno! Naime, ne radi se samo o privremenom stanju neispavanosti koja će proći, već i nizu posljedica kao što je npr. lučenje kortizola koji blokira oksitocin, a svi znamo koliko je oksitocin važan u laktaciji. Ovo je ozbiljna tema koju treba definirati i valjano adresirati.

Jednog od onih težih dana, kad sam bila sama s teškom prehladom, kad nisam mogla podignuti ruke od malaksalosti ali sam čvrsto držala bèbèa, kad je T. bio daleko zbog posla i moja mater još dalje, nestalo mi je signala na telefonu i struje u stanu. To me neka providenca počastila.

Usred svog nereda, s ostacima ručka od neki dan kao jedinom opcijom za obrok, hrpom odjeće za peglanje, i gomilom želja za oporavak koje čekaju na pristojan odgovor, konačno sam pomislila – ma je*ote (pardon my French).

Konsolidirala sam se i ostatak dana igrala se sa svojim klupkom svemira kotrljajući ga po krevetu kao palačinku da se smije.

I, izignorirala sve drugo.

Par dana kasnije malo sam prizdravila i oprala kosu. Tješili su me da mi se uopće ne vidi umor, dapače. Da izgledam baš lijepo i svježe. Premda su za taj blagoslov zaslužni moji geni i dugogodišnje životne, a pogotovo prehrambene navike te disciplina glave, realno govoreći – to je više bila utjeha okolini nego meni.

Jer, majka mora biti zdrava, zar ne?

Da sumiram.

Zahvalna sam na podršci i razumijevanju kod partnera, kao i okolnosti da mi je cijela obitelj divna. Pored toga, puni me optimizmom osviještenost gajena kod superžena oko mene. Ali, bez obzira na sve, nažalost će svi nevidljivi tereti majčinstva za svijet upravo to i ostati. Nevidljivi.

Međutim, drage žene, baš zato nemojte da budu nevidljivi i vama. Pogledajte ih, posložite prioritete, povucite linije, iskomunicirajte jasno i skinite sa sebe sve suvišno.

Majka stvarno mora biti zdrava. Ali, i zadovoljna. Ako ni za šta drugo, a ono za svoje mladunče.

Objava majka mora biti zdrava pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon dva mjeseca pauze, na blogu sam planirala nastaviti gdje sam stala. U nacrtima imam spreman tekst o hamburškom kvartu grijeha – Svetom Pavlu (St. Pauli).

Međutim, moj privatni dnevnik posljednjih sada skoro već godinu dana okupira primarno putovanje neke druge vrste. Putovanje potpune transformacije; najprije kroz trudnoću pa zatim i majčinstvo. I, dok sam ja još uvijek prije svega ja i trudim se to ne zaboravljati, ipak više nisam samo to. Taj “identity shift” nije prošao bez otpora iznutra.

Stoga sam prvi tekst poslije porođaja, ujedno i prvi u 2023. godini, odlučila posvetiti upravo misiji majčinstva.

“Making a decision to have a child – it’s momentous. It is to decide forever to have your heart go walking around outside your body.” — Elizabeth Stone

Tijelo kao hram…tuđi

Jedan od esencijalnih sastojaka mog životnog stila otkad znam za sebe je fizička aktivnost. Usko je povezana s unutarnjim mirom i samopouzdanjem. Trudnoća to nije promijenila te sam sve do zadnjeg dana održala disciplinu. Tijelo mi je to višestruko vratilo i 11. prosinca prilično lagano donijelo na svijet najdivnije biće u bližem i daljem univerzumu. Sve pod konac.

Onda je uslijedio postpartum. Period učvršćivanja veze s djetetom, uspostavljanja laktacije, zacjeljivanja i obnove. Također, i period gubitka kontrole o čemu nitko ne govori. Kroz to iskustvo proživjela sam neminovnost gore spomenutog pomaka identiteta.

Hormonalni uragan, fizička trauma od porođaja, deprivacija sna, nedostatak slobodnog vremena, ispadanje iz kolosijeka svih tokova dotadašnje svakodnevice, te ogromna odgovornost za koju osoba nikad ne može biti dovoljno spremna – neopisiv su izazov za ženu.

Dok sam s jedne strane, kao majka, svojim tijelom dala i sada hranim novi život, s druge strane sam, kao žena, nad istim tim tijelom izgubila kormilo. Ženska biološka funkcija kao da mi je oduzela žensku duhovnu dimenziju.

Otprilike šest i pol tjedana postpartuma vratila sam se na yoga mat. Taj povratak, koliko god osvježavajući, bio mi je užasno mučan. Moje tijelo, uvijek pažljivo tretirano kao hram moga bitka, na prostirci je pokazalo ranjivost na kakvu nikako nisam navikla. Željno dočekan trenutak kada sam se mogla vratiti treningu kao prije suočio me s bolnim aspektom činjenice da tu ništa nije kao prije. Na neki način postala sam servis svoga djeteta. Ali, i njegov jedini prozor u svijet, njegova mater. Par dana tresle su me nervoze, pa dileme jesam li zbog toga loša osoba, a zatim čak i samosažaljenje.

Onda sam se jednog jutra sjetila kako sam prije pet godina u zagrebačkom gradskom autobusu susrela mladu djevojku u invalidskim kolicima. Zbog nje sam prelomila da istrčim polumaraton. Jer sam imala noge koje me služe.

Realno, iste noge i dalje me služe. Zdrava sam ja, zdravo mi je dijete. Uzimam tog dvomjesečnog medu od šest kilograma pa ukradem trenutak i prionem na čučnjeve držeći najslađe obraščiće. Već mi se i osmjehuje, nešto guguće, vrti rukicama i nogicama dok ja ponovno savladavam najjednostavnije asane. Imam upalu mišića.

U ovom procesu jako mi znače pisanje dnevnika i duge šetnje. Vrijeme ili nevrijeme, boravak na svježem zraku bistri mi um i podiže raspoloženje. Jako prija i Vigu, obožava pokret i uzbuđenje upoznavanja svijeta oko sebe. Blagoslov je gledati ga kako raste.

Koliko god mi se ponekad (pogotovo noću) čini nemogućom, misija Majčinstvo jedinstvena mi je, čudesna i nezamjenjiva. A, one noge s dugoprugaških trčanja sada grabe naprijed bejbi koracima. I to je u redu.

Ovo će razdoblje, baš kao i sve drugo, proći.

Pa će mi nedostajati.

Mentalno zdravlje u postpartumu

Smatram važnim potaknuti diskusiju i podijeliti temu sa svojim krugom čitatelja, posebno onima koji jesu ili će postati roditelji, ali i svima koji u svom životu imaju bebu (i njene roditelje).

U postpartumu javljaju se različita psihološka stanja koja su, srećom, izlječiva, ali ne i zanemariva.

Najčešće i najblaže stanje je baby blues kojeg iskusi oko 85% žena. Povišena emocionalna osjetljivost javlja se kao odgovor na hormonalne promjene. Prolazi spontano i samostalno, s uravnoteživanjem hormona.

Postporođajna anksioznost hvata oko 20% žena i podrazumijeva povećanu razdražljivost, nemir, nemogućnost opuštanja zbog konstantne brige, nerealan strah i osjećaj ugroženosti bebe. Sklizak je teren i velika opasnost za pregorijevanje.

Postporođajnu depresiju proživljava 10 do 15% žena. To je stanje koje značajno može poljuljati individualne i obiteljske odnose. Ponekad se javljaju i suicidalne misli, te postporođajna depresija spada u visokorizična stanja koja traže stručnu podršku.

Postporođajna psihoza javlja se kod 0,1 do 2% žena. Najrjeđa je pojava i težak poremećaj svijesti. Žena otežano održava kontakt sa realnošću, halucinira, ima deluzije. Najteži slučajevi mogu dovesti do čedomorstva, kao i samoubojstva majke. Potrebna je bezuvjetna podrška i registracija problema od strane najbližih jer majka sama ne zna u kakvom je stanju, te je obavezno adekvatno pružanje stručne pomoći.

Sva navedena stanja mogu iskusiti i očevi, pogotovo ako se njihova partnerica već bori s nekim od simptoma.

Izuzetno je potrebno educirati i pričati o ovome, stvoriti siguran prostor za dijeljenje emocija, te odbaciti stigmatizaciju osoba koje pate od nekih psiholoških tegoba.

Također, neophodno je dati razumijevanje i onima koji se jednostavno osjećaju loše bez da im je sa dijagnostičkog stajališta ugroženo zdravlje. Od pomoći nisu floskule kao “ovo ti je najsretniji dio života”, “kako si ostvarena sada kada si (napokon) postala majka”, “najljepša si otkad si dobila dijete”, “beba je smisao svega”, i slične.

I, na kraju, bitno je osnažiti i potaknuti žene da uzmu vrijeme za sebe koliko god je to moguće, da osvijeste i otkače osjećaj krivnje, i da povuku granice.

Posebno granice očekivanja.

Objava misija majčinstvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.